Pratite nas

Vijesti

Jugoslavenstvo je tlapnja i definitivno propali eksperiment

Objavljeno

na

Jugoslavenstvo je tlapnja i definitivno propali eksperiment za kojim žale samo protivnici slobodne hrvatske države

Hrvatskoj se uvijek podiže velika prašina, a ne poduzimaju konkretni koraci, kad vrhunski srbijanski političari daju provocirajuće izjave o srpsko-hrvatskim odnosima, i na te lopte odmah skaču, ali samo verbalno neki hrvatski političari i novinari. Sjećamo se kad je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao kako su Nijemci htjeli Njemačku bez Židova isto tako kao Hrvati Hrvatsku bez Srba. Usporedba srpskoga ustanka protiv Hrvatske i samoorganiziranoga odlaska pobunjenih Srba u Bosnu i Srbiju nakon Oluje s nacističkim masovnim ubijanjem oko šest milijuna europskih Židova golemo je krivotvorenje povijesti i zapravo omalovažavanje holokausta jer se te dvije povijesne činjenice nikako ne smiju dovesti u bilo kakvu vezu. Na to, na žalost, nije reagirala židovska zajednica u Hrvatskoj, a morala je! No što se moglo očekivati od Vučića koji je u Hrvatskoj grmio kako Glina, tzv. Krajina i Banija, nikad više ne će biti hrvatske, i kako će Srbi za svakog ubijenoga Srbina ubiti sto Muslimana, isto onoliko koliko su Nijemci u Drugome svjetskom ratu ubijali srpskih talaca za jednoga ubijenog vojnika Wehrmachta. Službena je Hrvatska nakon provocirajuće usporedbe Hitlerove Njemačke s demokratskom Hrvatskom trebala poslati prosvjednu notu u Beograd i povući svoga veleposlanika, ali to nije učinila. Predsjednik vlade Andrej Plenković samo je blago rekao: Što je previše, previše je i onda je uslijedilo – veliko ništa.

Neki u Srbiji ne odustaju od ostvarenja ‘Velike Srbije’

Prije nekoliko mjeseci srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić pokazivao je u jednome intervjuu beogradskoj televiziji kartu ‘Velike Srbije’ koju je britanska vlada nudila srbijanskoj vladi kao ‘nagradu’ za sudjelovanje na strani pobjednika u Prvome svjetskom ratu, žaleći zašto tu ‘soluciju’ nije prihvatila vlada Nikole Pašića, pri čemu je ‘zaboravio’ reći da je iste prostore vođa četničkoga pokreta Draža Mihailović htio ‘očistiti’ od nesrpskih naroda, (tzv. Moljevićev plan) što u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini nikad ne bi smjelo zaboraviti. Onaj tko zaboravi prošlost, može mu se dogoditi da ju ponovi u još gorem obliku nego u prvoj inačici. Iskustvo dviju Jugoslavija svakako bi moralo biti dovoljno da se o bilo kojoj zajednici te vrste nikad ne govori, a još manje na tomu radi, što neki u Hrvatskoj kao da su smetnuli s uma. Malokalibarski povjesničar Dragan Markovina govori da nikad nije bio veći Jugoslaven nego što je danas, književnik Miljenko Jergović povikuje da je jugoslavenski književnik i ništa drugo, a pok. publicist Slavko Goldstein rekao je novinaru španjolskoga dnevnika „El Pais“: nazovite me jugoslavenskim piscem. Oni ne žele shvatiti i prihvatiti da je prije ili kasnije svakoj Jugoslaviji prijetila opasnost da postane ‘velikom Srbijom’, makar kao zločinačka zamisao.

‘Velika Srbija’ nije ostvarena, ali njoj se težilo ne samo tijekom raspada Jugoslavija nego i danas nije izbačena iz programa u nekim srbijanskim krugovima kao naviještanje barem promidžbenoga rata svim nesrpskim narodima zapadno od Drine. Kad ne govori o ‘Velikoj Srbiji’, ali stalno misli na nju, ministar Dačić zamjera Hrvatima u Dalmaciji kako ih je srpska vojska ‘oslobodila’ od talijanskih presizanja poslije Prvoga svjetskoga rata, a oni su nezahvalni, i to nastoji osnažiti prosrpskim raspoloženjem na jugu Hrvatske u to doba. Dačićevo poznavanje povijesti ovdje nije ni za jedinicu jer sve što je s time u svezi rekao nije istina. U Dalmaciji je stvarno vladalo veliko projugoslavensko ozračje u koje je bilo uključeno i ono prosrpsko i procrnogorsko, ali to je imalo dva razloga: strah od talijanskih osvajačkih ambicija i pretjerane južnoslavenske emocije koje ipak nisu bile antihrvatske. No jedno je bilo projugoslavensko raspoloženje prije stvaranja Jugoslavije i kratko vrijeme kasnije, a posve drukčije ono nakon iskustva sa srbijanskim centralizmom, unitarizmom, pljačkanjem hrvatske imovine i žandarmerijskim nasiljem od 1918. do 1941.

Dačiću je vrlo suvereno odgovorio bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač koji je tviterao: ‘Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju… Zbog hrvatskoga otpora ideji o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose.’ Kovaču je potom odgovorio Dačić upućujući ga na dalmatinske novine pri ulasku srbijanske vojske u Split, opet zaboravljajući kontekst tih zbivanja, naime strah od talijanskoga imperijalizma koji je bio popraćen stvarnim upadima talijanske vojske u Dalmaciji kao i osjećajima idealnoga jugoslavenstva koje se rasplinulo nakon što su se Hrvati u Dalmaciji osvjedočili da im je stvaranjem Jugoslavije bilo još gore nego u vrijeme Austro-Ugarske prema onoj narodnoj: ‘Ode Frane, nesta hrane, dođe bre, odnija đava sve…’ Frane je bio car Franjo Josip, a bre su Srbijanci.

Profesor Jakir o jugoslavenstvu Dalmatinaca

Da je šef srbijanske diplomacije Dačić pročitao zanimljiv intervju koji je profesor povijesti na Splitskom sveučilištu dr. Aleksandar Jakir dao ‘Globusu’ (30.11.2018.) u povodu izdanja svoje knjige ‘Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918.-1941’, naklada Leykam international, Zagreb, 2018., bilo bi mu jasno zašto je u Dalmaciji tada vladala projugoslavenska euforija i preko nje simpatije za Srbiju i Crnu Goru. Prof. Jakir rekao je: ‘Dalmacija je ušla u jugoslavensku državu emocionalno ogorčena na Austro-Ugarsku, uplašena talijanskom opasnošću. U očima mnogih, Austro-Ugarska nje pokazala da može riješiti nacionalno pitanje na zadovoljstvo svojih slavenskih naroda, a ni razvojne probleme u svojoj perifernoj pokrajini Dalmaciji… Strah od talijanskih teritorijalnih presizanja bio je realan, što pokazuje talijanska okupacija dalmatinskih područja nakon završetka rata.’ No ova euforija nije dugo trajala. Stanovnici Dalmacije ubrzo su se počeli uvjeravati da nova država Jugoslavija nije bila u stanju ispraviti propuste Austro-Ugarske, dapače, po mom mišljenju, sa stanovitim vremenskim odstojanjem pojavili su se neki elementi nostalgije za bivšom Monarhijom, posebice prema caru Franji Josipu. To se odnosi ne samo na Dalmaciju nego i na ostale hrvatske pokrajine u kojima je živa izreka ‘Sve u redu kao u Beču’. A i u talijanskome Trstu vlada stanovita nostalgija za carem Francescom Giuseppeijem, čiji dvorac Miramare i danas predstavlja turističku atrakciju ovoga talijanskog, a nekoć multinacionalnoga grada na Jadranu.

Nagla prekretnica u odnosu prema jugoslavenstvu i srpstvu dogodila se atentatom na Stjepana Radića koju prof. Jakir ovako opisuje: ‘Jugoslavenski eksperiment očigledno je bio propao, a problemi Dalmacije i nakon deset godina krnjega parlamentarizma u jugoslavenskoj državi ostali su isti… Za veliku većinu stanovnika primorja, otoka i Zagore životne prilike u jugoslavenskoj državi nisu se promijenile nabolje. Postalo je očito da se zamišljena ‘jugoslavenska sinteza’ ispostavila kao tlapnja, i da Srbi, Hrvati i Slovenci nipošto nisu tri plemena jednoga naroda, nego zasebne nacije.’ Po mišljenju povjesničara Jakira, pobjeda Hrvatske seljačke stranke na izborima u Dalmaciji konačno je urodila prihvaćanjem modernoga hrvatskog identiteta u najširim slojevima pučanstva ili točnije rečeno, time je završeno konstituiranje hrvatske nacije, o čemu bi se ipak moglo raspravljati jer se ono, po mome mišljenju, dogodilo ranije, naime nakon što je Ante Starčević idealistički proklamirao misao da ‘u Hrvatskoj mogu vladati samo Bog i Hrvati’, a on je Hrvatima smatrao sve stanovnike hrvatskih pokrajina bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost, točno po modelu formiranja francuske nacije. Sociološke prilike u Hrvatskoj nisu bile za to sazrele, ali i Srbi u nas nisu htjeli prihvatiti Starčevićevu vrlo modernu zamisao o naciji kao nadetničkoj kategoriji. No to je posebno pitanje čije rješavanje možda više nije moguće vratiti u prednacionalno razdoblje premda bi bilo idealno ako bismo uspostavili jedinstvo Nacije i Države kao mnoge države Europske unije.

Goldsteinova usporedba njemačko-francuskoga pomirenja s mogućim hrvatsko-srpskim pomirenjem potpuno je ahistorijska

Danas su na dnevnom redu odnosi Hrvatske i Srbije kao dviju neovisnih zemalja koje ne pripadaju istim savezima država NATO-u i Europskoj uniji, i inače se naveliko razlikuju po svojim političkim kulturama. Službena Srbija još sjedi na dva stolca, navodno europskom i stvarno ruskom. Ona ne želi priznati stvarnost novonastalih država poslije raspada Jugoslavije. U unutarnjoj politici Srbija naveliko podsjeća na Putinovu Rusiju. Vodeće političke stranke u toj zemlji i njezina Pravoslavna crkva još uvijek ‘sanjaju’ o stvaranju Velike Srbije sa zapadnim granicama na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica.

S time u svezi podsjećamo na riječi predsjednika vlade Andreja Plenkovića koje je izrekao na svečanosti Srpskoga narodnog vijeća na pravoslavni Badnjak prošle godine ‘…i kao što se trajno pomirenje između Francuske i Njemačke nije dogodilo preko noći, trebat će još vremena da zacijele još svježe rane u odnosima između Hrvatske i Srbije’. Ovo je jedna od rijetkih točnih konstatacija hrvatskoga premijera koji nije baš sklon ‘bobu reći bob, a popu pop’. To mu je zamjerio prof. dr. Ivo Goldstein usporedivši njemačko-francusko pomirenje koje je započelo samo pet godina nakon Drugog svjetskoga rata s još nepostojećim hrvatsko-srpskim pomirenjem. Ova je usporedba izvan svake zbilje, upravo ahistorijska. Prije svega, u Francuskoj i Njemačkoj tada su se nalazili na vlasti iskreni demokrati Charles de Gaulle i Konrad Adenauer, što u Srbiji nije slučaj. Tamošnjega se predsjednika Republike Aleksandra Vučića može mirne duše označiti autoritativnim šefom države kakvi su, primjerice, ruski Vladimir Putin ili turski Recep Tayyip Erdogan. Njemačka je izgubila dva rata protiv Francuske, Drugi svjetski rat završila je bezuvjetnom kapitulacijom, podjelom zemlje na četiri okupacijske zone, s isto tako podijeljenim glavnim gradom Berlinom, bez kompletnoga suvereniteta i s ograničenom vanjskom politikom.

Svega toga nije bilo u Srbiji koja je doduše izgubila nekoliko lokalnih ratova na području bivše Jugoslavije, ali nije okupirana, ne plaća ratnu odštetu, nema nadzora sila pobjednica, dapače dobila je kao nagradu ‘drugu srpsku državu’, Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini itd. Srbija ne priznaje Domovinski rat kao takav, ona govori da je to bio građanski rat i krivnju u najboljem slučaju dijeli na hrvatsku i srpsku stranu, hrvatsku stranu redovito još više opterećuje, tvrdeći da je samoorganizirani odlazak velikoga dijela hrvatskih Srba bilo najveće ‘etničko čišćenje’ u Europi poslije Drugog svjetskoga rata. Srbija još ne želi otkriti gdje se nalaze grobovi više od tisuću ubijenih hrvatskih civila i vojnika, ona nije vratila oteto hrvatsko nacionalno blago, stalno širi lažne tvrdnje o Hrvatskoj kao ‘ustaškoj državi’. Svih tih pojavnosti nije bilo u njemačko-francuskim odnosima. Srbija sadašnje odnose s Hrvatskom proširuje na odnose između NDH i srpske manjine u toj državi koja nije bila neovisna i suverena nego poslušnica fašističke Italije i nacističke Njemačke, a to nema veze sa sadašnjom demokratskom Republikom Hrvatskom. Nigdje u svijetu ne govori se toliko negativno o hrvatskom narodu kao u sadašnjoj Srbiji. Govor mržnje preblaga je riječ za to. A kontrolu nad petparačkim srbijanskim medijima u kojima izlaze te gadosti ima Aleksandar Vučić. Profesoru bi Goldsteinu preporučio da redovito čita tjednike ‘NIN’ i ‘Vreme’ i gleda TV emisiju ’24 minuta sa Zoranom Kesićem’ pa se uvjeri koliko je srbijanska politička stvarnost civilizacijski neizmjerivo negativno udaljena od hrvatske političke zbilje uza sve njezine mane. Sve dok se u Srbiji ne pojavi njihov Konrad Adenauer, neki novi Zoran Đinđić, kao i političke stranke s europskim sadržajima, ozbiljni dijalog između vlada, političkih stranaka i društvenih organizacija dviju država ne će biti moguć.

Gojko Borić/hkv.hr/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Milanović: Hrvatska vojska je dio hrvatske tradicije i bez vojske Hrvatska ne bi ni postojala

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović u povodu 29. obljetnice Oružanih snaga RH rekao je u četvrtak kako je Hrvatska vojska dio tradicije i da bez vojske Hrvatska ne bi ni postojala.

“Dvadeset i devet godina u životu jedne mlade nacije s dubokim korijenima već je pomalo tradicija. Hrvatska vojska je ne samo institucija, nego ovakva kakva jest, kako izgleda, kako je odjevena i kakvo oružje nosi, već je polako dio hrvatske tradicije”, poručio je Milanović prilikom svečanog prijema u prigodi obilježavanja Dana hrvatske vojske i Dana hrvatske kopnene vojske.

Tradiciju ne treba izmišljati, dodao je, imamo onu prastaru i onu novu i na nju možemo biti ne samo ponosni, već i zadovoljni onime što smo napravili, ali nikada do kraja. Istaknuo je da se moramo sjetiti i biti vječno zahvalni onima koji su dali život za našu zemlju. Kako je rekao, Hrvatska bi bez diplomacije, bez obzira koliko je važna, postojala, ali bez vojske ne bi.

U diplomaciji se nije ginulo, u uredima nije dobivalo rane, u vojsci se ginulo, rekao je predsjednik.

“Hrvatska vojska je tu, prije svega da brani Hrvatsku, narod, teritorij i interese onako kako ih demokratska hrvatska vlast, izabrana demokratskim načinom, uz sudjelovanje svih društvenih sudionika zacrta i kako građani ove zemlje odluče”, rekao je.

Dodao je da demokracija, moderno zapadno društvo, njegove vrijednosti te tradicija – vojska, obitelj, ali i vjera i crkva za one koji vjeruju, svaka na svoj način, ali povezane čine totalitet i hrvatsku posebnost. Rekao je da se i da se mora ulagati u vojsku, opremu i njezine ljude kako bi oni bili što bolji.

Osvrnuo se i na obilježavanje Dana državnosti te je rekao “koji god to dan bio, sve su to nekako isti dani, istog razdoblja u kojem su nastajale moderna Hrvatska i Hrvatska vojska”.

Dodao je da tradicija vojske ne počinje od nule, ali da ju ne treba tražiti u prošlim vremenima “jer to dijeli hrvatski narod i tu nikada dogovara neće biti”. “Naša državnost kada je vojska u pitanju, počinje upravo onda kad ste vi osnovani”, poručio je predsjednik okupljenima.

U prigodi svečanog obilježavanja, Počasno zaštitna-bojna izvela je novi standard svečanog pozdrava u kojemu se prvi puta koristi puška hrvatske proizvodnje – višenamjenska hrvatska strojnica VHS-D2.

Na svečanom prijemu promaknuo je djelatne generale Oružanih snaga. Tako je u čin general pukovnika promaknut general bojnik Mladen Fuzul, u čin general bojnika promaknuti su brigadni generali Tihomir Kundid, Ivica Olujić, Denis Tretinjak te Krešo Tuškan. U čin brigadnog generala, promaknuti su brigadiri Tomislav Galić i Željko Ljubas, dok je u čin komodora promaknut kapetan bojnog broda Milan Žunić.

Milanović je danas prisustvovao obilježavanju Dana hrvatske vojske i Dana hrvatske kopnene vojske na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman” te je uručio činove i pohvale pripadnicama i pripadnicima Hrvatske vojske.

Hranj: Hrvatska vojska stvorena je iz ničega

Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Robert Hranj podsjetio je da je prošlo 29 godina od dana kad se Hrvatska vojska, tada Zbor narodne garde, postrojio i prvi put predao prijavak vrhovnom zapovjedniku.

“Hrvatska vojska tada je stvorena praktički od ničega, razvijala se u ratnim vremenima, uspjela je obraniti domovinu i uspjela je pobijediti u nametnutom nam ratu”, rekao je Hranj. Dodao je da su se razvoj i modernizacija hrvatske vojske nastavili kroz NATO i Europsku uniju, gdje je Hrvatska vojska dala nemjerljiv doprinos u ostvarenju važnih strateških ciljeva.

“Hrvatska vojska će se i dalje nastavljati modernizirati usprkos svim poteškoćama s kojima se svakodnevno susrećemo. Svi projekti modernizacije i dalje su validni i vjerojatno ćemo ih malo odgoditi zbog ove krize, ali od ničega ne odustajemo”, poručio je Hranj. Istaknuo je da su najveća vrijednost Hrvatske vojske upravo njezi ljudi u koje treba ulagati.

Jazz orkestar Hrvatske vojske pod vodstvom bojnika Davora Dropulića izveo je pjesme “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj” Daleke obale, “Moja Domovina” Hrvatskog Band Aida, “Dajem ti srce” Doris Dragović te “Tvoja zemlja” Vice Vukova.

Na svečanosti je sudjelovalo 150 državnih i vojnih uzvanika. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Braniteljske udruge reagirale na članak u srpskim Novostima o Zoranu Marasu

Objavljeno

na

Objavio

Čast čovjeka štiti se od rođenja do smrti. Sintagma je koju često koristi pravo kao znanost.

Svjedočimo kako to u Hrvatskoj i nije tako, iako bi trebalo biti. Svjedočimo i kako pojedini mediji nisu na raspolaganju javnosti zbog svrhe postojanja nego zbog čiste manipulacije. U opisu informiranja srpskog narodnog vijeća stoji kako je „samostani srpski tjednik Novosti novine općeinformativnog karaktera, koje prate i kritički pišu o svim relevantnim političkim, društvenim i kulturnim događajima u Hrvatskoj, regiji i svijetu.” Ne bi to bilo ništa čudnog da im podršku ne daje Savjet za nacionalne manjine Vlade RH kojeg smo ove godine financirali sa 43.395.000,00 kn, dok se sama tiskovina obilno opskrbljuje povećim iznosom novca nas poreznih obveznika u iznosu od nekoliko milijuna kuna točnije 3, 6 milijuna kuna godišnje.

Novinarska etika navodi kako novinari trebaju izvještavati prije svega istinito, pošteno, točno, uravnoteženo i nepristrano.

Zoran Maras je dragovoljac, pripadnik specijalne policije iz Domovinskog rata, kojem ova država može jedino zahvaljivati za žrtvu koju je podnosio u obrani Hrvatske od krvave srbijansko četničke i JNA agresije. Umjesto toga mi imamo nadripiskarala u nadrinovinama koja udaraju po svima kojima je Hrvatska bila, jest i ostat će na prvom mjestu. Ovo nije prvi put da su se srpske Novosti okomile na predsjednika Udruge specijane policije iz Domovinskog rata. Osvrćući se na članak srpskih Novosti naslova „Ubojstva bez ubojica“ od 22.svibnja 2020.godine u kojem je iz najave svima jasno kako je to novinarski atak na jednu osobu, a svjesni činjenice kako je Zoran Maras oslobođen djela koje mu se stavljalo na teret ostali smo zgroženi kako se u članku gaze ustavna prava i još ponavlja kako to nije prvi put da čine.

Ni to nije dovoljno novinaru srpskih Novosti poznatom po nasrtanju na hrvatske branitelje i hrvatsko općenito i to za naš račun, jer mi smo oni koji izdvajaju novce koje država šakom i kapom dijeli temeljem navodnog javnog interesa. Ove novine sposobne su za svakojake manipulacije pa i krivotvoriti izjavu osobe na koju su nasrnule. Zoran Maras jednom prilikom reče:“Nećemo dozvoliti ustašizaciju Domovinskog rata niti rehabilitaciju komunističkog antifašizma” Nije to smetalo tzv novinaru da izokrene rečenicu te napiše nešto što nije izgovoreno, što je ne samo nemoralno i neetički nego I neprofesionalno. Novosti služe za propagiranje svoje ideologije, bez obzira koliko ona bila nazadna i loša. No srpske Novosti se u ovom slučaju, služe dezinformacijama, ludim teorijama zavjere i manipuliranjem činjenicama, a za taj rad su plaćeni novcem poreznih obveznika, iz državnog proračuna.
Gadljivo je čitati sva podmetanja u ovom listu protiv jednog od dokazanih hrvatskih ratnika koji su obranili državu Hrvatsku od srbijano-četničke i JNA agresije.

Stoga mi dragovoljci i branitelji iz Domovinskog rata stajemo uz svog suborca, heroja Domovinskog rata i osuđujemo sve one koji koristeći novac nas hrvatskih poreznih obveznika napadaju na svetinje Domovinskog rata. A Pupovcu, njegovu sdss-u i sljedbenicima stranke koju je osnovao osuđeni ratni zločinac poručujemo neka se pokriju ušima preko glave!

Sloboda govora jest Ustavom zajamčeno pravo jednako kao i pravo pojedinca na štovanje i pravnu zaštitu njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva ugleda i časti stoji u članku 35. hrvatskog Ustava. Jednako tako stoji u hrvatskom Ustavu i odredba kako je svako nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. A ovdje je čak utvrđeno kako krivnje nema!Ta otkada su srpske Novosti iznad hrvatskog Ustava te se još hvale kako su o istom slučaju pisali nekoliko puta?

Stoga upućujemo zahtjev predsjedniku hrvatske vlade Andreju Plenkoviću da odmah zaustavi financiranje novina koje počivaju na tržišnoj ekonomiji jer se prodaju po kioscima te vrate u hrvatski državni proračun uplaćene iznose. Novac je uplaćen za financiranje lista nacionalne manjine koji će obrađivati manjinska pitanja, a ne kako piše SNV u opisu glasila kao novinama općeinformativnog karaktera, koje prate i kritički pišu o svim relevantnim političkim, društvenim i kulturnim događajima u Hrvatskoj, regiji i svijetu. Sami izračunajte zaradu za 52 broja svaki u nakladi od 6200 primjeraka koji se prodaju na kioscima za 10 kuna. Zašto je potrebno da se hrvatske porezne obveznike prisiljava financirati nešto s čim se ne samo ne slažu već je pisanje i djelovanje lista usmjereno protiv nas i naših interesa. Ne zaboravimo sve članke u kojima je prednjačio govor mržnje prema Hrvatima, Hrvatskoj i svemu s hrvatskim predznakom.

Imamo pravo reći stop medijskom nasilju imamo pravo tražiti prekid financiranja tog medijskog nasilja. U konkretnom slučaju jasno je kako se radi o pisanju koje je imalo cilj samo naškoditi časti ili ugledu heroja Domovinskog rata Zoranu Marasu. Netko je jednom rekao kako su novinari “javni psi čuvari demokracije”. Nažalost nakon tolikih tekstova u srpskim Novostimo moženo jedino zaključiti kako su “javni psi huškači”.

Zoranu Marasu predsjedniku Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata koji je zadnji osjetio govor mržnje, manipulacije činjenicama i povredu časti i ugleda u srpskim Novostima izražavamo punu podršku, poštovanje i zahvalnost za doprinos koji je dao osobođenju Hrvatske od srbijansko.četničkog i JNA agresora te za napor koji ulaže kako bi se u miru očuvale vrednote Domovinskog rata.

Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara
Zlatko Majić, predsjednik Udruge topnika 1. GBR “Tigrovi”
Berislav Gregorić, predsjednik Udruge policije branitelja Jastrebarsko

Zagreb, 27. svibnja 2020. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari