Pratite nas

Kolumne

Jugoslavija je mrtva! – Živio antifašizam uspostavljen 1945. pod vodstvom Josipa broza Tita

Objavljeno

na

Foto: Pixell – Brezovica 2017.

Podaci o parlamentarnoj participaciji manjina, službeno objavljenim od ECMIa (European Centre for Minority Issues), kako slijede, stalna su tema hrvatskih suverenističkih samouvjeravanja o tome kako je kod nas neproporcionalno visoka, a da nitko u jednadžbu ne uključi jednu značajnu skupinu, koja nije nacionalna ali je manjinska i je najjača, ne po brojevima nego po poziciji.

Suverenistička tema se vodi o manjinama, ali to s njima nema ništa, niti s jednom od njih, uključujući i Pupovca i njegovu manjinu. To su samo teze za razgovor o tome tko smo mi i kako se odnosimo prema sebi, jer će nas na osnovu toga drugi cijeniti ili prezirati, poštivati ili iskorištavati, priznavati ili omalovažvati i na svaki mogući način uništavati.

Podaci o parlamentarnoj participaciji manjina u Hrvatskoj, uspoređeni s drugim državama EU, službeno objavljeni od ECMIa (European Centre for Minority Issues), nisu uračunali antifašističku (jugoslavensku) antinacionalnu i antiracionalnu manjinu, koja po prirodi svog opredijeljenja teži da Hrvatska bude svačija pa će i turistima dati saborska mjesta ako joj bude moguće, svima osim Hrvatima, koji čim primaknu jednu nogu do granice, odmah postaju otpisana dijaspora, iako se polovina cijelog naroda nalazi izvan Hrvatske.

Dobro došli su svi: Rumunji, Romi, Romani i Talijani, Rusi, Rusini i Rusofili, Srbi, Velikosrpbi i Srbijanci, samo da su Hrvati što slabije zastupljeni.

Nije tragedija što iseljena Hrvatska ne može smisliti Milorada Pupovca i status njegove manjine u Hrvatskoj, nego je tragedija što ga ne može smisliti iz razumne ljubomore.

Za sve nedaće mi krivimo stotinu posljedica i niti jednog uzroka a i ima samo jedan, skupina koju uopće nije potrebno klasificirati niti joj određivati status ni manjine ni većine, jer kotiraju kao politički, povijesni, ustavni i svaki mogući temelj ove države, jezgra prema kojoj su klasificiraju svi drugi, uključujući i Hrvate.

Njima nije potrebna ni nacionalna pripadnost ni državljanstvo osim u administrativnom smislu. Oni su Hrvati jedino po zanemarivom genetskom porijeklu, baš kao što je i Tito bio.

Oni su Hrvate praktično obeznarodili tako da su ih podijelili u tri kategorije od kojih svaka poništava njihov nacionalni smisao.

Ključna riječ je “fašizam”, izvan vremena, izvan prostora i izvan zdrave pameti, ali je tu jer je potreban kako bi ta vladajuća skupina jugoslavena mogla sebi pripisati novo ime, prepoznatljivo lokalno i globalno kao antifašisti ili antifa, drugdje po svijetu zanemariva periferna i marginalna skupina anarhičnih buntovnika a u Hrvatkoj dominantna politička snaga koja vedri i oblači.

Kad spomeneš fašizam u Hrvatskoj, stranac bi odmah bacio oko prema zapadu i pitao “Zašto tako ružno etiketirate vašu talijansku manjinu?”

Ali ne, nema to nikakve veze ni s Talijanima, ni s Mussolinijem ni s Drugim svjetskim ratom niti s poviješću, ni sa stvarnošću ni sa realnošću – to je virtualna sila.

Antifašizam je kategorija po kojoj Hrvati u 21. stoljeću prestaju postojati kao narod i mogu biti samo fašisti, antifašisti ili dijaspora.

Svaki Hrvat koji nije antifašist i nije otišao preko granice, automatski je fašist, i time prestaje biti Hrvat.

Svaki Hrvat koje je antifašist, prestaje biti Hrvat jer to je antinacionalna kategorija, balkanska, jugoslavenska, sveslavenska, regionalna ili globalna, ali nikako nacionalna.

Svaki Hrvat koji je otišao preko granice, postaje dijaspora, kategorija u rangu s izbjeglicama, kojima porijeklo i prošlost nemaju drugog doli emocionalnog i zato zanemarivog značaja, čiji je jedini smisao u nestanku i zaboravu. Njima je propisano prigrliti svoju novu “domovinu”, naučiti novi jezik i Hrvatsku staviti u perspketivu prijeratne američke “Hrvatske bratske zajednice” po kojoj Hrvatska postaje “Stari cry”.

Dakle, svi vi koji ste ogrezli u zlu, u preživljenoj i zastarjeloj nacionalnoj kategorizaciji, nacija na vašem prostoru ne postoji kao pojam pripadnosti. Postoji samo nacionalizam kao pojava. Od nacija postoje samo nacionalne manjine, jer se nalaze u službi obezvrijeđenja Hrvata kao dominantnog faktora i nosioca suvereniteta.

Vaša državnost koja se bilježi hrvatskom, postoji jedino u službi međunarodne administrativne klasifikacije. Ona također postoji kao geografski pojam, radi vaše lokacije, iako bi prihvatljivije bilo da se na globalnom planu identificirate kao pripadnici Regiona Zapadnog Balkana, a na loklanom kao Dalmatinci, Slavonci ili Krajišnici.

Vaša povijest na koju se pozivate trabunjajući o 7. stoljeću potpiruje vaše nacionalističke i fašističke tendencije.

Zato se vaš jedini povijesni značaj iscrpljuje u pojmu AVNOJ-a, odnosno njegove podkategorije ZAVNOH-a, koji je radi toga uključen u vaš ustav, za sva vremena. Tako se i smisao vaše prošlosti prebacuje u ideološku sferu, među antifašiste kao pozitivnu i pobjedničku vrstu koja je tako stekla pravo na budućnost, protiv fašista koji su za sva vremena ostali žigosani.

Antifašizam je je vrlo perfidno smišljena terminološka transplantacija, jednostavnom zamjenom pojmova. Jugoslavenstvo je lokalna balkanska pojava, koja se idejno razvila iz ilirskog pokreta žrtvovanja sebe “za veće i šire dobro”, a svoju praktičnu primjenu počelo je ostvarivati početkom 20. stoljeća. Pod kraj istog stoljeća se istrošilo u svom besmislu onako kako se jedino moglo istrošiti – u krvi. Pupčanom vrpcom povezano s velikosrbizmom i preko Tita s ruskim imperijalizmom i slavenskim rasizmom, okupano u nepravdama i zločinu od početka do kraja, u buretu baruta zvanom Balkan, imalo je jednu “svijetlu” točku a ta je da se stjecajem okolnosti našlo na pobjedničkoj strani 1945. godine, pod geslom sovjetskog internacionaliziranog nazivnika “antifašizam” za razliku od zapadnog “antinacizma”. Antinacizam je svoju misiju završio 1945. a antifašizam je hranjen sovjetskim internacionalnim aspiracijama nastavio rasti u raznim oblicima, uključujući i hladnoratovsku njegovu definiciju da je sve zapadno od antifašističkog (berlinskog) zida fašizam.

Što je Jugoslavenima preostalo 1995. kada se Jugoslavija ugušila u krvi, na način na koji je i počela?

Preostalo im je odreći se ideje, ili se odreći samo imena i naći neko novo. Posegnuli su za tom jedinom “svijetlom” točkom u cijeloj povijesti Jugoslavije a ta se sastojala u u pobjedničkom antifašizmu iz 1945. “Nestali” su jugoslaveni i nastali su antifašisti, u krivom stoljeću, u krivom tisućljeću, s tolikim zakašnjenjem da je jedini živi nosioc tog antifašizma ostao Josip Manolić, a svi drugi s antifašizmom nemamju nkakave izravne veze osim po babi i po stričevima.

Tako je izvedena “bypass” operacija, terminološka transplantacija ali u isto vrijeme i internacionalizacija, jer antifašizam nije kao jugoslavenstvo potekao iz balkanskog kotla uzavrele krvi nego je antifašizam pojam pobjede univerzalnog dobra nad univerzalnim zlom. Sadržaj je ostao isti, samo se omot promijenio. Sve zlo koje se nije moglo braniti pod jugoslavenskim imenom, sada se pretvorilo u antifašističku vrlinu.

Brojne organizacije koje su u sebi nakon 45. nosile antifašističko ime, kao “Antifašistički front žena” ili “Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije”, polako su padale u zaborav i antifašizam je nakon 1960. kao termin postao istrošen i završio čak i u jugoslavenskoj prošlost.

Sada pogledajte koliko je uskrslih “antifašističkih” organizacija i udruga danas u Hrvatskoj – više nego što ih je u Jugoslaviji ikad bilo. Sve što je nekad bilo jugoslavensko, postalo je antifašističko. Na skup “Antifašizam je moj izbor” prijavile su se 22 antifašističke organizacije ali to je samo kap u moru. S lokalnim pokrajinskim i gradskim filijalama, u Hrvatskoj danas djeluju na stotine atifašističkih organizacija, daleko više nego što ih je u Jugoslaviji ikada bilo, uključujući i one prve poslijeratne godine, kada je to bilo aktualno. Hrvatska danas ima više antifašističkih organizacija nego ostatak svijeta zajedno.

Što to govori? Kako se oni predstavljaju i kako opravdavaju svoju pristunost?

Tipičan antifašistički govor iz Brezovice, Srba, Jasenovca ili kojeg drugog antifašističkog hodočašća, sadrži riječi u smislu “Nas je malo ali smo odlučni i ne smijemo odustati….itd”. Stvoren je privid da uza svu brojnost njihovih organizacija, unatoč toga što u Hrvatskoj nema niti jedne fašističke udruge, oni djeluju u fašističkom moru, u fašističkom narodu, s više ustaša nego što ih je NDH ikada imala.

Koliko je dakle deklariranih fašista a koliko antifašista u Hrvatskoj? Fašisti su svi koji su se izjasnili protiv Jugoslavije za uspostavu samostalne i suverene hrvatske države, a tih je prema referendumu iz 1991. 93.24%, jer ovo nisu kriterije zasnovane na ideološkom opredjeljenju nego na odnosu prema pravu na postojanje samostalne i suverene hrvatske države. Fašizam je personifikacija onog što je i 41. i 91. izraženo kao proizvod volje hrvatskog naroda.

U tom procesu tzv. antifašisti su već skoro do kraja izjednačili ratnu NDH i modernu RH, ustaše iz WW2 i branitelje iz Domovinskog rata. Grbovi, zastave, himna, pozdravi, sve su to “dokazi” da fašizam živi i cvate u Hrvatskoj. Pogledajte obilježja kojima se antifašisti kite na skupu “Antifašizam je moj izbor”. Niti jedne hrvatske zastave, niti jednog grba, ništa hrvatskog a umjesto toga zastave jugoslavenske marionetske SRH i Sovjetskog Saveza.

Tito više nije jugoslaven ni komunist – on je samo i isključivo humanist i antifašist, pobornik svega neoliberalnog, bez obzira što u njegovo vrijeme hladnog rata, taj nije postojalo ni kao koncept, uključujući i gay & lesbian brakove, uz eventualne, mjestimične, minorne i zanemarive momente nestašluka poput Bleiburga, koje bi se moglo i trebalo ignorirati, kada ih fašisti nebi toliko preuveličavali i naglašavali.

To što se dogodilo odgovornost je prevnstveno HDZ-a, strukture koja je ratnim zaslugama prvenstveno njena vođe Franje Tuđmana, monopolizirala suverenizam iako su njihove redove zatrpali deseci tisuća, po nekima do 100 tisuća “bivših” komunista i jugoslavena, od običnih oportunističkih članova do visokih službenika udbe, u kojem kontekstu “bivši” zvuči kao kad “bivši” pedofil dobije posao u dječjem vrtiću.

Skup “Antifašizam je moj izbor”. Niti jedne hrvatske zastave, niti jednog grba, ništa hrvatskoga a umjesto toga zastave jugoslavenske marionetske SRH i Sovjetskog Saveza.

U toj monopolizaciji suverenizma, uz broj vlastitih gluposti, uništene su suverenističke stranke poput HSP-a i HSS-a. HSS 2017. završava s bivšim provalnikom u automobile na čelu, solidno u zagrljaju čelne organizacije jugoslavenske ljevice SDP-a, a HSP s grupicom staraca u crnim košuljama na postrojavanju na Jelačić placu.

Pazeći da ne ostane bez većine svog članstva i vodećeg kadra, HDZ je do 2000. spriječio otvaranje arhiva i provod lustracije, a poslije toga je u jedinoj zemlji bez nacionalne ljevice, njezin jugoslavenski substitut SDP preuzeo komandu i do kraja proveo fašizaciju države, koja se prema postojećim pravilima od toga može izliječiti jedino ako prestane postojati, tako da se većina iz nje iseli a ostatak se, nakon ulaska ostalih republika bivše zajednice u EU, uklopi u europski koncept regionalne integracije poznate kao Zapadni Balkan.

Jugoslavija je mrtva! – Živio antifašizam uspostavljen 1945. pod vodstvom Josipa broza Tita na prostoru Zapadnog Balkana!

Onog časa kada su hrvatski suverenisti pristali na dijalog o fašizmu i antifašizmu, tog časa je ta floskula, izvan svakog smisla, izvan vremena i izvan prostora, ali ne i izvan ustava, postala validnim predmetom rasprave iz koje je nemoguće izaći kao državotvorni i suverenistički Hrvat i antifašist u isto vrijeme. U tom procesu i uz suverenističku participaciju, za razliku od nacionalnih manjina, ta je antinacionalna manjina, koja psihički ne može podnijeti poraz iz 1995., pa je prebacila temu na “svoju” pobjedničku, antifašističku 1945., uspjela pretvoriti “domovinu”, “naciju”, “branitelje” i sve vezano uz Hrvatsku i Hrvate, u prljave riječi po kojima se prepoznaju fašisti, a zastavu, grb, himnu i hrvatske pozdrave u fašistička obilježja.

To je kao kad ti netko kaže da si budala a ti se upustiš u raspravu o tome kolika si budala. Ako si jači, opali ga šakom radi uvrede, a ako nisi, okreni se i odi na drugu stranu. Ti si u svakom slučaju veći pa ako istovremeno nisi jači, ti treniraj pa se onda vrati. Bolje je otići pa se osnažen i oboružan vratiti, nego praznu slamu mlatiti.

Piše: Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKOJ TREBA KINESKI ZID NA ISTOKU

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je konačno (na velika zvona) objavljeno potpisivanje ugovora s kineskim konzorcijem (China Road and Bridge Corporation – CRBC) za gradnju Pelješkog mosta, čime će (ako Bog da i sreća junačka) jedan ozbiljan problem biti riješen.

Bakir Izetbegović (nesretni) koji je umislio da je neki čimbenik na ovim prostorima pomalo ‘ropće, nešto blebeće i Komšić, ali po svemu sudeći Hrvatska se izborila za pravo da na svojoj zemlji gradi ono što želi, što me jako, jako raduje.

Zaigralo mi je srce kad sam ugledao onog Kineza za govornicom, ali onako, iskreno, kao da je naš, iz Zagore ili Dalmacije… Držim palčeve i Kinezima i našoj Vladi (ali ne zaboravljam Istanbulsku konvenciju!) i željno čekam kineske brodove i tehniku na našem moru i obali.

Nadajmo se da ćemo za 3-4 godine zaobilaziti Neum i bh carinu i policiju. Red je da i oni malo ohanu (kako bi se reklo u Sarajevu) i okupaju se koji put u „svome“ moru umjesto da nam danonoćno zaviruju u gepeke i njuškaju oko automobila.

Bravo Vlada, bravo Kinezi, jedan vanjsko-politički i prometni problem manje!

No, ostaje još dosta toga neriješeno, prije svega s našim istočnim susjedima Srbima koji su sve agresivniji i kojih se (nažalost), nećemo tako brzo riješiti (kao Kinezi Mongola) – kad kažem Srba, naravno, ne mislim na sve Srbe, nego samo na onih 80-90% koji podržavaju Vučića, Šešelja, Vulina i velikosrpsku ideologiju, ostalima KAPA DOLJE!

Nešto razmišljam – možda je suviše futuristički, ali ipak – pa se pitam:
Zašto ne bi s Kinezima dogovorili u paketu s Pelješkim mostom i gradnju jednog Hrvatskog zida – po uzoru na onaj njihov Veliki koji je svrstan među svjetska čuda?

Naš ne bi morao biti planetarna atrakcija – a bio bi i bitno kraći (barem desetak puta), samo nek posluži svrsi – pa koliko košta, nek košta!

Kinezi su svoj Zid gradili u 3. stoljeću kako bi se zaštitili od upada barbara (nomadskih mongolskih plemena) i u međuvremenu je (na sreću) izgubio svoj strateški značaj i ostao samo turistička atrakcija, jer barbari su se civilizirali, pa kineski seljaci više ne strahuju od njihovih ataka.

Mi Hrvati, nažalost, nismo takve sreće. Naši barbari s istoka preživljavaju sve mijene, stoljeća i civilizacijske promjene i ostaju istog mentalnog sklopa kao da je još uvijek XIII ili XIV stoljeće.

Čak se čini da su sve nasrtljiviji i bezobzirniji iz godine u godinu. I utoliko bi radikalne mjere zaštite od takve opasnosti, po mome sudu, bile potpuno opravdane i nužne!

Naravno, ako bi se odlučili na gradnju Hrvatskog zida, morali bi smo uzeti u obzir da su se vremena od stoljeća trećeg do danas itekako promijenila i osmisliti i nova tehnička rješenja – primjerice, ugradnja električnih vodova niskog napona (a na nekim mjestima možda i visokog) koji bi služili za odvraćanje onih najnasrtljivijih primjeraka spomenutih barbara (poput Šešelja, Vulina, Vučića, Dačića…)

Konačno, to bih prepustio stručnjacima iz spomenutog kineskog konzorcija koji svakako imaju najbolje rješenje, uz toliko iskustva i nakon svih onih građevinskih zahvata što su ih do sada izveli.

I ne bih se nikako složio s onima koji tvrde kako bi troškovi izgradnje takvog suvremenog „Hrvatskog zida“ na istoku bili visoki.

Najviša je ova cijena koju plaćamo danas, komunicirajući s onima s kojima nikakvog suvislog razgovora nema i ne može ga biti.
Da bi čovjek imao normalne odnose sa susjedom, treba prije svega imati normalnog susjeda, zar ne?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj! MVEP: ‘Nije dobrodošao u RH do daljnjega’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati