Pratite nas

Kolumne

Jugoslavija je mrtva! – Živio antifašizam uspostavljen 1945. pod vodstvom Josipa broza Tita

Objavljeno

na

Foto: Pixell – Brezovica 2017.

Podaci o parlamentarnoj participaciji manjina, službeno objavljenim od ECMIa (European Centre for Minority Issues), kako slijede, stalna su tema hrvatskih suverenističkih samouvjeravanja o tome kako je kod nas neproporcionalno visoka, a da nitko u jednadžbu ne uključi jednu značajnu skupinu, koja nije nacionalna ali je manjinska i je najjača, ne po brojevima nego po poziciji.

Suverenistička tema se vodi o manjinama, ali to s njima nema ništa, niti s jednom od njih, uključujući i Pupovca i njegovu manjinu. To su samo teze za razgovor o tome tko smo mi i kako se odnosimo prema sebi, jer će nas na osnovu toga drugi cijeniti ili prezirati, poštivati ili iskorištavati, priznavati ili omalovažvati i na svaki mogući način uništavati.

Podaci o parlamentarnoj participaciji manjina u Hrvatskoj, uspoređeni s drugim državama EU, službeno objavljeni od ECMIa (European Centre for Minority Issues), nisu uračunali antifašističku (jugoslavensku) antinacionalnu i antiracionalnu manjinu, koja po prirodi svog opredijeljenja teži da Hrvatska bude svačija pa će i turistima dati saborska mjesta ako joj bude moguće, svima osim Hrvatima, koji čim primaknu jednu nogu do granice, odmah postaju otpisana dijaspora, iako se polovina cijelog naroda nalazi izvan Hrvatske.

Dobro došli su svi: Rumunji, Romi, Romani i Talijani, Rusi, Rusini i Rusofili, Srbi, Velikosrpbi i Srbijanci, samo da su Hrvati što slabije zastupljeni.

Nije tragedija što iseljena Hrvatska ne može smisliti Milorada Pupovca i status njegove manjine u Hrvatskoj, nego je tragedija što ga ne može smisliti iz razumne ljubomore.

Za sve nedaće mi krivimo stotinu posljedica i niti jednog uzroka a i ima samo jedan, skupina koju uopće nije potrebno klasificirati niti joj određivati status ni manjine ni većine, jer kotiraju kao politički, povijesni, ustavni i svaki mogući temelj ove države, jezgra prema kojoj su klasificiraju svi drugi, uključujući i Hrvate.

Njima nije potrebna ni nacionalna pripadnost ni državljanstvo osim u administrativnom smislu. Oni su Hrvati jedino po zanemarivom genetskom porijeklu, baš kao što je i Tito bio.

Oni su Hrvate praktično obeznarodili tako da su ih podijelili u tri kategorije od kojih svaka poništava njihov nacionalni smisao.

Ključna riječ je “fašizam”, izvan vremena, izvan prostora i izvan zdrave pameti, ali je tu jer je potreban kako bi ta vladajuća skupina jugoslavena mogla sebi pripisati novo ime, prepoznatljivo lokalno i globalno kao antifašisti ili antifa, drugdje po svijetu zanemariva periferna i marginalna skupina anarhičnih buntovnika a u Hrvatkoj dominantna politička snaga koja vedri i oblači.

Kad spomeneš fašizam u Hrvatskoj, stranac bi odmah bacio oko prema zapadu i pitao “Zašto tako ružno etiketirate vašu talijansku manjinu?”

Ali ne, nema to nikakve veze ni s Talijanima, ni s Mussolinijem ni s Drugim svjetskim ratom niti s poviješću, ni sa stvarnošću ni sa realnošću – to je virtualna sila.

Antifašizam je kategorija po kojoj Hrvati u 21. stoljeću prestaju postojati kao narod i mogu biti samo fašisti, antifašisti ili dijaspora.

Svaki Hrvat koji nije antifašist i nije otišao preko granice, automatski je fašist, i time prestaje biti Hrvat.

Svaki Hrvat koje je antifašist, prestaje biti Hrvat jer to je antinacionalna kategorija, balkanska, jugoslavenska, sveslavenska, regionalna ili globalna, ali nikako nacionalna.

Svaki Hrvat koji je otišao preko granice, postaje dijaspora, kategorija u rangu s izbjeglicama, kojima porijeklo i prošlost nemaju drugog doli emocionalnog i zato zanemarivog značaja, čiji je jedini smisao u nestanku i zaboravu. Njima je propisano prigrliti svoju novu “domovinu”, naučiti novi jezik i Hrvatsku staviti u perspketivu prijeratne američke “Hrvatske bratske zajednice” po kojoj Hrvatska postaje “Stari cry”.

Dakle, svi vi koji ste ogrezli u zlu, u preživljenoj i zastarjeloj nacionalnoj kategorizaciji, nacija na vašem prostoru ne postoji kao pojam pripadnosti. Postoji samo nacionalizam kao pojava. Od nacija postoje samo nacionalne manjine, jer se nalaze u službi obezvrijeđenja Hrvata kao dominantnog faktora i nosioca suvereniteta.

Vaša državnost koja se bilježi hrvatskom, postoji jedino u službi međunarodne administrativne klasifikacije. Ona također postoji kao geografski pojam, radi vaše lokacije, iako bi prihvatljivije bilo da se na globalnom planu identificirate kao pripadnici Regiona Zapadnog Balkana, a na loklanom kao Dalmatinci, Slavonci ili Krajišnici.

Vaša povijest na koju se pozivate trabunjajući o 7. stoljeću potpiruje vaše nacionalističke i fašističke tendencije.

Zato se vaš jedini povijesni značaj iscrpljuje u pojmu AVNOJ-a, odnosno njegove podkategorije ZAVNOH-a, koji je radi toga uključen u vaš ustav, za sva vremena. Tako se i smisao vaše prošlosti prebacuje u ideološku sferu, među antifašiste kao pozitivnu i pobjedničku vrstu koja je tako stekla pravo na budućnost, protiv fašista koji su za sva vremena ostali žigosani.

Antifašizam je je vrlo perfidno smišljena terminološka transplantacija, jednostavnom zamjenom pojmova. Jugoslavenstvo je lokalna balkanska pojava, koja se idejno razvila iz ilirskog pokreta žrtvovanja sebe “za veće i šire dobro”, a svoju praktičnu primjenu počelo je ostvarivati početkom 20. stoljeća. Pod kraj istog stoljeća se istrošilo u svom besmislu onako kako se jedino moglo istrošiti – u krvi. Pupčanom vrpcom povezano s velikosrbizmom i preko Tita s ruskim imperijalizmom i slavenskim rasizmom, okupano u nepravdama i zločinu od početka do kraja, u buretu baruta zvanom Balkan, imalo je jednu “svijetlu” točku a ta je da se stjecajem okolnosti našlo na pobjedničkoj strani 1945. godine, pod geslom sovjetskog internacionaliziranog nazivnika “antifašizam” za razliku od zapadnog “antinacizma”. Antinacizam je svoju misiju završio 1945. a antifašizam je hranjen sovjetskim internacionalnim aspiracijama nastavio rasti u raznim oblicima, uključujući i hladnoratovsku njegovu definiciju da je sve zapadno od antifašističkog (berlinskog) zida fašizam.

Što je Jugoslavenima preostalo 1995. kada se Jugoslavija ugušila u krvi, na način na koji je i počela?

Preostalo im je odreći se ideje, ili se odreći samo imena i naći neko novo. Posegnuli su za tom jedinom “svijetlom” točkom u cijeloj povijesti Jugoslavije a ta se sastojala u u pobjedničkom antifašizmu iz 1945. “Nestali” su jugoslaveni i nastali su antifašisti, u krivom stoljeću, u krivom tisućljeću, s tolikim zakašnjenjem da je jedini živi nosioc tog antifašizma ostao Josip Manolić, a svi drugi s antifašizmom nemamju nkakave izravne veze osim po babi i po stričevima.

Tako je izvedena “bypass” operacija, terminološka transplantacija ali u isto vrijeme i internacionalizacija, jer antifašizam nije kao jugoslavenstvo potekao iz balkanskog kotla uzavrele krvi nego je antifašizam pojam pobjede univerzalnog dobra nad univerzalnim zlom. Sadržaj je ostao isti, samo se omot promijenio. Sve zlo koje se nije moglo braniti pod jugoslavenskim imenom, sada se pretvorilo u antifašističku vrlinu.

Brojne organizacije koje su u sebi nakon 45. nosile antifašističko ime, kao “Antifašistički front žena” ili “Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije”, polako su padale u zaborav i antifašizam je nakon 1960. kao termin postao istrošen i završio čak i u jugoslavenskoj prošlost.

Sada pogledajte koliko je uskrslih “antifašističkih” organizacija i udruga danas u Hrvatskoj – više nego što ih je u Jugoslaviji ikad bilo. Sve što je nekad bilo jugoslavensko, postalo je antifašističko. Na skup “Antifašizam je moj izbor” prijavile su se 22 antifašističke organizacije ali to je samo kap u moru. S lokalnim pokrajinskim i gradskim filijalama, u Hrvatskoj danas djeluju na stotine atifašističkih organizacija, daleko više nego što ih je u Jugoslaviji ikada bilo, uključujući i one prve poslijeratne godine, kada je to bilo aktualno. Hrvatska danas ima više antifašističkih organizacija nego ostatak svijeta zajedno.

Što to govori? Kako se oni predstavljaju i kako opravdavaju svoju pristunost?

Tipičan antifašistički govor iz Brezovice, Srba, Jasenovca ili kojeg drugog antifašističkog hodočašća, sadrži riječi u smislu “Nas je malo ali smo odlučni i ne smijemo odustati….itd”. Stvoren je privid da uza svu brojnost njihovih organizacija, unatoč toga što u Hrvatskoj nema niti jedne fašističke udruge, oni djeluju u fašističkom moru, u fašističkom narodu, s više ustaša nego što ih je NDH ikada imala.

Koliko je dakle deklariranih fašista a koliko antifašista u Hrvatskoj? Fašisti su svi koji su se izjasnili protiv Jugoslavije za uspostavu samostalne i suverene hrvatske države, a tih je prema referendumu iz 1991. 93.24%, jer ovo nisu kriterije zasnovane na ideološkom opredjeljenju nego na odnosu prema pravu na postojanje samostalne i suverene hrvatske države. Fašizam je personifikacija onog što je i 41. i 91. izraženo kao proizvod volje hrvatskog naroda.

U tom procesu tzv. antifašisti su već skoro do kraja izjednačili ratnu NDH i modernu RH, ustaše iz WW2 i branitelje iz Domovinskog rata. Grbovi, zastave, himna, pozdravi, sve su to “dokazi” da fašizam živi i cvate u Hrvatskoj. Pogledajte obilježja kojima se antifašisti kite na skupu “Antifašizam je moj izbor”. Niti jedne hrvatske zastave, niti jednog grba, ništa hrvatskog a umjesto toga zastave jugoslavenske marionetske SRH i Sovjetskog Saveza.

Tito više nije jugoslaven ni komunist – on je samo i isključivo humanist i antifašist, pobornik svega neoliberalnog, bez obzira što u njegovo vrijeme hladnog rata, taj nije postojalo ni kao koncept, uključujući i gay & lesbian brakove, uz eventualne, mjestimične, minorne i zanemarive momente nestašluka poput Bleiburga, koje bi se moglo i trebalo ignorirati, kada ih fašisti nebi toliko preuveličavali i naglašavali.

To što se dogodilo odgovornost je prevnstveno HDZ-a, strukture koja je ratnim zaslugama prvenstveno njena vođe Franje Tuđmana, monopolizirala suverenizam iako su njihove redove zatrpali deseci tisuća, po nekima do 100 tisuća “bivših” komunista i jugoslavena, od običnih oportunističkih članova do visokih službenika udbe, u kojem kontekstu “bivši” zvuči kao kad “bivši” pedofil dobije posao u dječjem vrtiću.

Skup “Antifašizam je moj izbor”. Niti jedne hrvatske zastave, niti jednog grba, ništa hrvatskoga a umjesto toga zastave jugoslavenske marionetske SRH i Sovjetskog Saveza.

U toj monopolizaciji suverenizma, uz broj vlastitih gluposti, uništene su suverenističke stranke poput HSP-a i HSS-a. HSS 2017. završava s bivšim provalnikom u automobile na čelu, solidno u zagrljaju čelne organizacije jugoslavenske ljevice SDP-a, a HSP s grupicom staraca u crnim košuljama na postrojavanju na Jelačić placu.

Pazeći da ne ostane bez većine svog članstva i vodećeg kadra, HDZ je do 2000. spriječio otvaranje arhiva i provod lustracije, a poslije toga je u jedinoj zemlji bez nacionalne ljevice, njezin jugoslavenski substitut SDP preuzeo komandu i do kraja proveo fašizaciju države, koja se prema postojećim pravilima od toga može izliječiti jedino ako prestane postojati, tako da se većina iz nje iseli a ostatak se, nakon ulaska ostalih republika bivše zajednice u EU, uklopi u europski koncept regionalne integracije poznate kao Zapadni Balkan.

Jugoslavija je mrtva! – Živio antifašizam uspostavljen 1945. pod vodstvom Josipa broza Tita na prostoru Zapadnog Balkana!

Onog časa kada su hrvatski suverenisti pristali na dijalog o fašizmu i antifašizmu, tog časa je ta floskula, izvan svakog smisla, izvan vremena i izvan prostora, ali ne i izvan ustava, postala validnim predmetom rasprave iz koje je nemoguće izaći kao državotvorni i suverenistički Hrvat i antifašist u isto vrijeme. U tom procesu i uz suverenističku participaciju, za razliku od nacionalnih manjina, ta je antinacionalna manjina, koja psihički ne može podnijeti poraz iz 1995., pa je prebacila temu na “svoju” pobjedničku, antifašističku 1945., uspjela pretvoriti “domovinu”, “naciju”, “branitelje” i sve vezano uz Hrvatsku i Hrvate, u prljave riječi po kojima se prepoznaju fašisti, a zastavu, grb, himnu i hrvatske pozdrave u fašistička obilježja.

To je kao kad ti netko kaže da si budala a ti se upustiš u raspravu o tome kolika si budala. Ako si jači, opali ga šakom radi uvrede, a ako nisi, okreni se i odi na drugu stranu. Ti si u svakom slučaju veći pa ako istovremeno nisi jači, ti treniraj pa se onda vrati. Bolje je otići pa se osnažen i oboružan vratiti, nego praznu slamu mlatiti.

Piše: Dinko Dedić/ProjektVelebit

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Umirovljenjem Mate Granića Predsjednica suvereno osvaja i drugi mandat

Objavljeno

na

Objavio

Devedesetih se godina, izuzev rata i stvaranja institucija, odvijalo masovno “prešaltavanje” (bivših?) komunista u demokrate i zagovornike tržišnog gospodarstva, višestranačja te ljudskih prava i sloboda.

Franjo Tuđman je, znajući da ne će moći državu stvoriti bez pomoći “lijevih”, prihvatio iste i, kako ispada, naivno provodio/zagovarao politiku pomirbe. Međutim, što “lijevi” misle o pomirbi pokazaše pokušajem puča Manolić-Mesić 1994. i nakon Tuđmanove smrti “trećejanuarskom” koalicijom te neoboljševičkom restauracijom pod Ivicom Račanom.

Jedini tko je mogao nastaviti Tuđmanovu politiku bijaše ni manje ni više nego njegov tadašnji savjetnik za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, Ivić Pašalić, koji je 2000. godine doživio najveću hajku i linč što je jedan političar mogao doživjeti.

Isto tako, pomnom se raščlambom može zaključiti da je Tuđman zaista sprovodio suverenističku politiku, koliko su okolnosti omogućavale. Upravo je zato, napose u kriznim godinama, najvažnije ministarstvo bilo upravo ono vanjskih poslova, budući raspad velike države kao što je bila SFRJ nije nikad samo regionalno, već i svjetsko pitanje.

Najdugovječniji ministar vanjskih poslova otkako je samostalne Hrvatske je Mate Granić (28.05.1993. do 27.01.2000.). Iz toga nužno slijedi da Granić, neovisno što mi mislimo o njegovu svjetonazoru i odlukama ili uopće o njegovoj inteligenciji, ima jako dobre veze diljem svijeta, koje je stekao tijekom svoje ministarske karijere.

Stoga upravo u njemu treba tražiti razlog zašto je HDZ preuzeo Ivo Sanader, za kojega je navijala cjelokupna međunarodna zajednica, a ne Pašalić kao udžbenička žrtva masovnog „fake news-a“. Sanader je potekao iz Granićevog šinjela (uz potporu „mudrih“ glava poput Šeksa i Glavaša), odnosno iz ministarstva vanjskih poslova.

Nakon, epopeje s Jadrankom Kosor, mjestu predsjednika vlade ga je naslijedio Zoran Milanović, također iz MVEP-a. Pogledamo li današnju situaciju, vidimo da je Predsjednica Repzblike bivša ministrica (!) vanjskih poslova (17.2.2005. do 12.1.2008), kao i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, isto tako bivši ministar vanjskih poslova (13.1.2008. do 23.12.2011), da ne spominjemo i Andreja Plenkovića, također odškolovanog u MVP.

Dakle, čelni ljudi HDZ-a nakon Tuđmanove smrti su beziznimno oni koji su karijeru započinjali i gradili u MVEP-u, kao i SDP-ov Zoran Milanović na dužnosti predsjednika vlade. Hrvatsku dakle, od 2003. vode diplomati i šegrti Mate Granića (HDZ), odnosno kadrovi u dobroj mjeri naslijeđeni od jugoslavenskog mu prethodnika Budimira Lončara (SDP/HNS).

Isto tako, promotrimo li ostale bivše ministre vanjskih poslova, nalazimo na zanimljiva imena od Tonina Picule, preko Miomira Žužula, do spomenutih trenutnih predsjednika Države i Sabora, pa onda Vesnu Pusić, Miru Kovača i Davora Ivu Stiera te trenutnu ministricu Mariju Pejčinović-Burić.

Isto tako, mora se naglasiti da je Grabar-Kitarović osvojila predsjednički mandat za vrijeme Karamarkova vodstva u HDZ-u, što znači da ne pripada Plenkovićevom miljeu, kao ni Miro Kovač koji, nakon ponovljenih izbora nije ostao na ministarskoj funkciji, ali odnedavno ni Stier, koji se, pak, spominju u kontekstu „oporbenjaka“ unutar vladajućeg HDZ-a.

Stvari, dakle, nisu crno-bijele, već očito postoji mnogo frakcija u samom MVEP-u, od 90-ih godina do danas, što se sve održava na vođenje države, ali i na političke odluke. Uzmimo samo primjer arbitraže sa Slovencima, kad se Hrvatska, za vrijeme Milanovića i Pusić, odlučila povući iz postupka, što je, doduše rijedak, ali potez usmjeren očuvanju nacionalnih interesa, iako mu to nije glavni povod.

Čini se da se frakcionaštvo unutar MVEP-a stvara s obzirom na to komu su pojedinci ili skupine ljudi bliske, od Srbije pa do velikih sila, od SAD-a, Njemačke/Francuske (EU) ili Rusije, te odnedavno Turske i Kine.

Na stranu s komunističkim prebjezima u HDZ-u ili SDP-u, čini se da ključ za stvaranje državne politike usmjerene očuvanju hrvatskih nacionalnih interesa nije u lustraciji bivših udbaša i doušnika (iako ne bi odmoglo), već u odstranjivanju raznovrsnih kadrova koji služe vlastitim interesima i izvanjskim središtima moći.

Utjelovljenje svega toga, ako govorimo o načelno „hrvatskoj“ opciji (za razliku od jugoslavenske opcije Budimira Lončara) za mnoge je Mate Granić, odnosno njegovi đaci i nasljednici. Trenutno, jedini kamen zaglavni hrvatskog državništva i vrhovništva jest Predsjednica Republike, unatoč činjenici da i ona dolazi iz MVP, ali ipak drži Matu Granića za posebnog savjetnika, koji je uglavnom odgovoran za sve njezine „gafove“ i loše poteze jer je on savjetuje osluškujući, ne bilo naroda i puka, nego nalogodavaca izvan Hrvatske.

Upravo iz tog razloga, mnogi vjeruju da bi umirovljenjem Mate Granića, Predsjednica osvojila i drugi mandat „without breaking a sweat“.

L. C. / hrsvijet.net

Biskup Košić: Premda već 28 godina imamo slobodnu Hrvatsku, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju (VIDEO)

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Fra Jozo Grbeš: Hrvati su izgubili priču!

Objavljeno

na

Objavio

Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost”, George Orwell, 1984.

Svi se bore za vrijeme pozornosti, medijski spotlight, najbolju priču, tko će prvi probiti vijest. Svijet medija utemeljen je na tome. Svijet politike isto tako. Njemu je bitno tko kontrolira vijest, čija priča je dominantna, tko će se jače nametnuti i tko će pobijediti. Oba ova svijeta dobro znaju da je kontrola priče ili informacija kontrola društva. Razlika između totalitarnog i demokratskog samo je u sredstvima primjene.

Jer istina je da onaj tko ima kontrolu ne određuje samo sadašnjost nego i oba smjera života, unatrag i unaprijed. PR tvrtke stoga su danas najvažniji tvorci javne slike onih koji žele odrediti priču. Ali tako je bilo uvijek, samo se načini mijenjaju. Hrvati su već godinama izgubili priču. Njihov narativ utopio se u jačem narativu s Istoka. Hrvatski javni prostor ponovno je preplavila priča o ustašama, Jasenovcu, blaženom Stepincu (iako je stvar završena 1998.).

Ponovno je nametnuta priča koja se zbivala prije skoro 80 godina. Domovinski rat, sva bijeda sukoba i žrtva običnog čovjeka kao da se nije dogodila. Hrvati su izgubili priču. Izgubili su na polju informacija koje bi trebale samo podržati istinu. U Hrvatskoj nema tko nositi priču! Kad se emocije slegnu nakon nekog događaja, onda treba vidjeti što se u stvari dogodilo i događa. Veljača u Hrvatskoj bilja je u znaku predsjednika s Istoka. On je vrlo jasno i snažno nametnuo priču: Jasenovac, ustaše i Stepinac. Kao da je sve to isto i pripada zajedno! Momci koji su Vukovar i druga mjesta branili u jaknama na kojima je pisalo HOS sada su ustaše čiji znak treba maknuti. “Vi cijelo vrijeme govorite, ali mi drukčije mislimo o onome što je bilo prije 23 i 27 godina.” U prijevodu: “Mi se slažemo s Miloševićevom politikom devedesetih. Bio je to građanski rat. Mnogi samo to trebaju ponavljati!

Naša priča je drukčija.” Harold Clarke Goddard u svojoj knjizi “The Meaning of Shakespeare” kaže da sudbinu svijeta određuju priče koje on voli ili kojima vjeruje. Da, priča je bitan dio jedne nacije. Na njoj počiva sve. Kada ta priča više ne postoji, država propada.

Hrvatska scena potonula je toliko duboko da je samo potvrđivanje istinitog i govor istine najvažnija dužnost svake inteligentne osobe. Da, svakome bi trebalo biti jasno kako je percepcija važna, a u svijetu politike i medija nažalost čak važnija od istine. Činjenice se ne provjeravaju. Ljudi za to nemaju vremena. Oni opisuju istinu prema njihovoj percepciji, a percepciju stvara netko drugi. Percepcija nije istina – i ponekad je laž. Pogrešno tako postaje “činjenica”.

U poslovanju, politici, edukaciji, socijalnim problemima, jedno je od glavnih pitanja tko kontrolira glavnu priču. A to znači da vi trebate kontrolirati svoju priču. Kada je drugi iznese, više neće biti vaša, a to znači i da neće biti istinita. Jer netko drugi ima svoje interese. Hrvati su tu priču istine izgubili. Nemaju ljude koji će ih voditi i ponavljati je. Zato im jednostavno nameću “istinu” sa svih strana, ispiru mozak glede povijesti i sadašnjosti. Jer onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira i prošlost i budućnost.

Fra Jozo Grbeš / Večernji.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati