Pratite nas

Kolumne

Jugoslavija je mrtva! – Živio antifašizam uspostavljen 1945. pod vodstvom Josipa broza Tita

Objavljeno

na

Foto: Pixell – Brezovica 2017.

Podaci o parlamentarnoj participaciji manjina, službeno objavljenim od ECMIa (European Centre for Minority Issues), kako slijede, stalna su tema hrvatskih suverenističkih samouvjeravanja o tome kako je kod nas neproporcionalno visoka, a da nitko u jednadžbu ne uključi jednu značajnu skupinu, koja nije nacionalna ali je manjinska i je najjača, ne po brojevima nego po poziciji.

Suverenistička tema se vodi o manjinama, ali to s njima nema ništa, niti s jednom od njih, uključujući i Pupovca i njegovu manjinu. To su samo teze za razgovor o tome tko smo mi i kako se odnosimo prema sebi, jer će nas na osnovu toga drugi cijeniti ili prezirati, poštivati ili iskorištavati, priznavati ili omalovažvati i na svaki mogući način uništavati.

Podaci o parlamentarnoj participaciji manjina u Hrvatskoj, uspoređeni s drugim državama EU, službeno objavljeni od ECMIa (European Centre for Minority Issues), nisu uračunali antifašističku (jugoslavensku) antinacionalnu i antiracionalnu manjinu, koja po prirodi svog opredijeljenja teži da Hrvatska bude svačija pa će i turistima dati saborska mjesta ako joj bude moguće, svima osim Hrvatima, koji čim primaknu jednu nogu do granice, odmah postaju otpisana dijaspora, iako se polovina cijelog naroda nalazi izvan Hrvatske.

Dobro došli su svi: Rumunji, Romi, Romani i Talijani, Rusi, Rusini i Rusofili, Srbi, Velikosrpbi i Srbijanci, samo da su Hrvati što slabije zastupljeni.

Nije tragedija što iseljena Hrvatska ne može smisliti Milorada Pupovca i status njegove manjine u Hrvatskoj, nego je tragedija što ga ne može smisliti iz razumne ljubomore.

Za sve nedaće mi krivimo stotinu posljedica i niti jednog uzroka a i ima samo jedan, skupina koju uopće nije potrebno klasificirati niti joj određivati status ni manjine ni većine, jer kotiraju kao politički, povijesni, ustavni i svaki mogući temelj ove države, jezgra prema kojoj su klasificiraju svi drugi, uključujući i Hrvate.

Njima nije potrebna ni nacionalna pripadnost ni državljanstvo osim u administrativnom smislu. Oni su Hrvati jedino po zanemarivom genetskom porijeklu, baš kao što je i Tito bio.

Oni su Hrvate praktično obeznarodili tako da su ih podijelili u tri kategorije od kojih svaka poništava njihov nacionalni smisao.

Ključna riječ je “fašizam”, izvan vremena, izvan prostora i izvan zdrave pameti, ali je tu jer je potreban kako bi ta vladajuća skupina jugoslavena mogla sebi pripisati novo ime, prepoznatljivo lokalno i globalno kao antifašisti ili antifa, drugdje po svijetu zanemariva periferna i marginalna skupina anarhičnih buntovnika a u Hrvatkoj dominantna politička snaga koja vedri i oblači.

Kad spomeneš fašizam u Hrvatskoj, stranac bi odmah bacio oko prema zapadu i pitao “Zašto tako ružno etiketirate vašu talijansku manjinu?”

Ali ne, nema to nikakve veze ni s Talijanima, ni s Mussolinijem ni s Drugim svjetskim ratom niti s poviješću, ni sa stvarnošću ni sa realnošću – to je virtualna sila.

Antifašizam je kategorija po kojoj Hrvati u 21. stoljeću prestaju postojati kao narod i mogu biti samo fašisti, antifašisti ili dijaspora.

Svaki Hrvat koji nije antifašist i nije otišao preko granice, automatski je fašist, i time prestaje biti Hrvat.

Svaki Hrvat koje je antifašist, prestaje biti Hrvat jer to je antinacionalna kategorija, balkanska, jugoslavenska, sveslavenska, regionalna ili globalna, ali nikako nacionalna.

Svaki Hrvat koji je otišao preko granice, postaje dijaspora, kategorija u rangu s izbjeglicama, kojima porijeklo i prošlost nemaju drugog doli emocionalnog i zato zanemarivog značaja, čiji je jedini smisao u nestanku i zaboravu. Njima je propisano prigrliti svoju novu “domovinu”, naučiti novi jezik i Hrvatsku staviti u perspketivu prijeratne američke “Hrvatske bratske zajednice” po kojoj Hrvatska postaje “Stari cry”.

Dakle, svi vi koji ste ogrezli u zlu, u preživljenoj i zastarjeloj nacionalnoj kategorizaciji, nacija na vašem prostoru ne postoji kao pojam pripadnosti. Postoji samo nacionalizam kao pojava. Od nacija postoje samo nacionalne manjine, jer se nalaze u službi obezvrijeđenja Hrvata kao dominantnog faktora i nosioca suvereniteta.

Vaša državnost koja se bilježi hrvatskom, postoji jedino u službi međunarodne administrativne klasifikacije. Ona također postoji kao geografski pojam, radi vaše lokacije, iako bi prihvatljivije bilo da se na globalnom planu identificirate kao pripadnici Regiona Zapadnog Balkana, a na loklanom kao Dalmatinci, Slavonci ili Krajišnici.

Vaša povijest na koju se pozivate trabunjajući o 7. stoljeću potpiruje vaše nacionalističke i fašističke tendencije.

Zato se vaš jedini povijesni značaj iscrpljuje u pojmu AVNOJ-a, odnosno njegove podkategorije ZAVNOH-a, koji je radi toga uključen u vaš ustav, za sva vremena. Tako se i smisao vaše prošlosti prebacuje u ideološku sferu, među antifašiste kao pozitivnu i pobjedničku vrstu koja je tako stekla pravo na budućnost, protiv fašista koji su za sva vremena ostali žigosani.

Antifašizam je je vrlo perfidno smišljena terminološka transplantacija, jednostavnom zamjenom pojmova. Jugoslavenstvo je lokalna balkanska pojava, koja se idejno razvila iz ilirskog pokreta žrtvovanja sebe “za veće i šire dobro”, a svoju praktičnu primjenu počelo je ostvarivati početkom 20. stoljeća. Pod kraj istog stoljeća se istrošilo u svom besmislu onako kako se jedino moglo istrošiti – u krvi. Pupčanom vrpcom povezano s velikosrbizmom i preko Tita s ruskim imperijalizmom i slavenskim rasizmom, okupano u nepravdama i zločinu od početka do kraja, u buretu baruta zvanom Balkan, imalo je jednu “svijetlu” točku a ta je da se stjecajem okolnosti našlo na pobjedničkoj strani 1945. godine, pod geslom sovjetskog internacionaliziranog nazivnika “antifašizam” za razliku od zapadnog “antinacizma”. Antinacizam je svoju misiju završio 1945. a antifašizam je hranjen sovjetskim internacionalnim aspiracijama nastavio rasti u raznim oblicima, uključujući i hladnoratovsku njegovu definiciju da je sve zapadno od antifašističkog (berlinskog) zida fašizam.

Što je Jugoslavenima preostalo 1995. kada se Jugoslavija ugušila u krvi, na način na koji je i počela?

Preostalo im je odreći se ideje, ili se odreći samo imena i naći neko novo. Posegnuli su za tom jedinom “svijetlom” točkom u cijeloj povijesti Jugoslavije a ta se sastojala u u pobjedničkom antifašizmu iz 1945. “Nestali” su jugoslaveni i nastali su antifašisti, u krivom stoljeću, u krivom tisućljeću, s tolikim zakašnjenjem da je jedini živi nosioc tog antifašizma ostao Josip Manolić, a svi drugi s antifašizmom nemamju nkakave izravne veze osim po babi i po stričevima.

Tako je izvedena “bypass” operacija, terminološka transplantacija ali u isto vrijeme i internacionalizacija, jer antifašizam nije kao jugoslavenstvo potekao iz balkanskog kotla uzavrele krvi nego je antifašizam pojam pobjede univerzalnog dobra nad univerzalnim zlom. Sadržaj je ostao isti, samo se omot promijenio. Sve zlo koje se nije moglo braniti pod jugoslavenskim imenom, sada se pretvorilo u antifašističku vrlinu.

Brojne organizacije koje su u sebi nakon 45. nosile antifašističko ime, kao “Antifašistički front žena” ili “Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije”, polako su padale u zaborav i antifašizam je nakon 1960. kao termin postao istrošen i završio čak i u jugoslavenskoj prošlost.

Sada pogledajte koliko je uskrslih “antifašističkih” organizacija i udruga danas u Hrvatskoj – više nego što ih je u Jugoslaviji ikad bilo. Sve što je nekad bilo jugoslavensko, postalo je antifašističko. Na skup “Antifašizam je moj izbor” prijavile su se 22 antifašističke organizacije ali to je samo kap u moru. S lokalnim pokrajinskim i gradskim filijalama, u Hrvatskoj danas djeluju na stotine atifašističkih organizacija, daleko više nego što ih je u Jugoslaviji ikada bilo, uključujući i one prve poslijeratne godine, kada je to bilo aktualno. Hrvatska danas ima više antifašističkih organizacija nego ostatak svijeta zajedno.

Što to govori? Kako se oni predstavljaju i kako opravdavaju svoju pristunost?

Tipičan antifašistički govor iz Brezovice, Srba, Jasenovca ili kojeg drugog antifašističkog hodočašća, sadrži riječi u smislu “Nas je malo ali smo odlučni i ne smijemo odustati….itd”. Stvoren je privid da uza svu brojnost njihovih organizacija, unatoč toga što u Hrvatskoj nema niti jedne fašističke udruge, oni djeluju u fašističkom moru, u fašističkom narodu, s više ustaša nego što ih je NDH ikada imala.

Koliko je dakle deklariranih fašista a koliko antifašista u Hrvatskoj? Fašisti su svi koji su se izjasnili protiv Jugoslavije za uspostavu samostalne i suverene hrvatske države, a tih je prema referendumu iz 1991. 93.24%, jer ovo nisu kriterije zasnovane na ideološkom opredjeljenju nego na odnosu prema pravu na postojanje samostalne i suverene hrvatske države. Fašizam je personifikacija onog što je i 41. i 91. izraženo kao proizvod volje hrvatskog naroda.

U tom procesu tzv. antifašisti su već skoro do kraja izjednačili ratnu NDH i modernu RH, ustaše iz WW2 i branitelje iz Domovinskog rata. Grbovi, zastave, himna, pozdravi, sve su to “dokazi” da fašizam živi i cvate u Hrvatskoj. Pogledajte obilježja kojima se antifašisti kite na skupu “Antifašizam je moj izbor”. Niti jedne hrvatske zastave, niti jednog grba, ništa hrvatskog a umjesto toga zastave jugoslavenske marionetske SRH i Sovjetskog Saveza.

Tito više nije jugoslaven ni komunist – on je samo i isključivo humanist i antifašist, pobornik svega neoliberalnog, bez obzira što u njegovo vrijeme hladnog rata, taj nije postojalo ni kao koncept, uključujući i gay & lesbian brakove, uz eventualne, mjestimične, minorne i zanemarive momente nestašluka poput Bleiburga, koje bi se moglo i trebalo ignorirati, kada ih fašisti nebi toliko preuveličavali i naglašavali.

To što se dogodilo odgovornost je prevnstveno HDZ-a, strukture koja je ratnim zaslugama prvenstveno njena vođe Franje Tuđmana, monopolizirala suverenizam iako su njihove redove zatrpali deseci tisuća, po nekima do 100 tisuća “bivših” komunista i jugoslavena, od običnih oportunističkih članova do visokih službenika udbe, u kojem kontekstu “bivši” zvuči kao kad “bivši” pedofil dobije posao u dječjem vrtiću.

Skup “Antifašizam je moj izbor”. Niti jedne hrvatske zastave, niti jednog grba, ništa hrvatskoga a umjesto toga zastave jugoslavenske marionetske SRH i Sovjetskog Saveza.

U toj monopolizaciji suverenizma, uz broj vlastitih gluposti, uništene su suverenističke stranke poput HSP-a i HSS-a. HSS 2017. završava s bivšim provalnikom u automobile na čelu, solidno u zagrljaju čelne organizacije jugoslavenske ljevice SDP-a, a HSP s grupicom staraca u crnim košuljama na postrojavanju na Jelačić placu.

Pazeći da ne ostane bez većine svog članstva i vodećeg kadra, HDZ je do 2000. spriječio otvaranje arhiva i provod lustracije, a poslije toga je u jedinoj zemlji bez nacionalne ljevice, njezin jugoslavenski substitut SDP preuzeo komandu i do kraja proveo fašizaciju države, koja se prema postojećim pravilima od toga može izliječiti jedino ako prestane postojati, tako da se većina iz nje iseli a ostatak se, nakon ulaska ostalih republika bivše zajednice u EU, uklopi u europski koncept regionalne integracije poznate kao Zapadni Balkan.

Jugoslavija je mrtva! – Živio antifašizam uspostavljen 1945. pod vodstvom Josipa broza Tita na prostoru Zapadnog Balkana!

Onog časa kada su hrvatski suverenisti pristali na dijalog o fašizmu i antifašizmu, tog časa je ta floskula, izvan svakog smisla, izvan vremena i izvan prostora, ali ne i izvan ustava, postala validnim predmetom rasprave iz koje je nemoguće izaći kao državotvorni i suverenistički Hrvat i antifašist u isto vrijeme. U tom procesu i uz suverenističku participaciju, za razliku od nacionalnih manjina, ta je antinacionalna manjina, koja psihički ne može podnijeti poraz iz 1995., pa je prebacila temu na “svoju” pobjedničku, antifašističku 1945., uspjela pretvoriti “domovinu”, “naciju”, “branitelje” i sve vezano uz Hrvatsku i Hrvate, u prljave riječi po kojima se prepoznaju fašisti, a zastavu, grb, himnu i hrvatske pozdrave u fašistička obilježja.

To je kao kad ti netko kaže da si budala a ti se upustiš u raspravu o tome kolika si budala. Ako si jači, opali ga šakom radi uvrede, a ako nisi, okreni se i odi na drugu stranu. Ti si u svakom slučaju veći pa ako istovremeno nisi jači, ti treniraj pa se onda vrati. Bolje je otići pa se osnažen i oboružan vratiti, nego praznu slamu mlatiti.

Piše: Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Znate li što je nama bio Johann Georg Reißmüller?

Objavljeno

na

Objavio

Otišao je i posljednji od trojice velikih, koji su političkim pritiskom naprosto natjerali tadašnju Europsku zajednicu da prizna Hrvatsku.

U Frankfurtu je umro Johann Georg Reißmüller, suizdavač Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ), dugogodišnji urednik i dopisnik lista koji neformalno sukreira politiku njemačkih vlada.

U Hrvatskoj će se još i prisjetiti tadašnjega njemačkog vanjskopolitičkog ministra Hansa Dietricha Genschera, koji je bio politički motor operacije međunarodnog priznanja Hrvatske sve do završnog čina, do noći sa 16. na 17. prosinca 1991., kada je na maratonskom sastanku ministarskog vijeća EZ-a, u vrijeme kada je Hrvatska bila pred ratnim slomom, pred jutro stavio na stol ultimatum: “Ako to ne učinimo zajednički kao EZ, Njemačka će priznati sama.”

Neki će se u Hrvatskoj sjetiti i tadašnjega njemačkog kancelara Helmuta Kohla, koji je stajao iza svoga vanjskopolitičkog ministra.

No potpuno je zaboravljena uloga trećeg čovjeka, J. G. Reißmüllera, koji je presudno oblikovao njemačko javno mnijenje i doslovce tjerao njemačku politiku prema međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije.

Izluđivao Kohla

Njegovi gotovo dnevni uvodnici činili su stalni pritisak na Kohlovu politiku. I Kohl se izjasnio za priznanje jer mu je više bilo dosta te diskusije.

“Reißmüller nas je sve stavio pred vrlo djelatni pritisak”, prisjećao se dvadesetak godina kasnije bliski Genscherov suradnik, ambasador Jurgen Chroborg.

Bliski Kohlov suradnik priznao je pak FAZ-u da su Reißmüllerovi komentari “dovodili Kohla do ludila”, da ih je sve “kužno zarazio” svojim člancima, da bi naposljetku Kohl rekao: “Sad mi je više dosta. Priznat ćemo.” No nije riječ samo o stotinu i tridesetak uvodnika i reportaža koje je Reiβmüller 1990. i 1991. objavio u FAZ-u o raspadu bivše Jugoslavije i ratu u Hrvatskoj.

On je barem jednom tjedno dolazio u ured saveznog kancelara Kohla i brifirao ga o razvoju situacije, požurujući ga na priznanje. Nakon čega bi Kohl sa strepnjom čekao njegov sljedeći uvodnik u FAZ-u.

Iz perspektive onog nečeg što se danas u Hrvatskoj naziva novinarstvom, Reißmüllerovi izbori i postupci posve su neshvatljivi.

Kad mu se kao mladom doktoru prava i perspektivnom novinaru FAZ-a ukazala prilika birati dopisničku destinaciju, nije niti pokušao izabrati neko od prestižnih odredišta poput Pariza, Rima ili Washingtona, već je 1967. godine otišao za dopisnika u Beograd. Još iz toga prvog dopisničkog mandata potječu njegove duboke spoznaje o jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu i Titovu komunističkom raju.

Kao Nijemac rođen u Češkoj, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio prisiljen emigrirati u Njemačku pred ljepotom revolucionarnog češko-sovjetskog raja, prvih tridesetak godina svojeg novinarskog rada Reißmüller je posvetio sudbini država porobljene srednje, istočne i jugoistočne Europe.

Posljednjih desetak godina, od 1989. do 1999. godine, posvetio je njihovu oslobađanju i pripremi za ponovnu europsku integraciju.

Ništa nije tražio

Reißmüller je ušao u bitku za međunarodno priznanje Hrvatske punim srcem i punim novinarsko-izdavačkim kapacitetom. Nije samo pisao dva do tri članka tjedno, već je i osobno odlazio na ratišta. I sasvim nerazumljivo za današnje nazovinovinarstvo i današnje nazoviangažmane, ne samo da nije tražio ništa, već nije ni želio primiti ništa.

Čak ni u vidu simboličnog priznanja. A o bilo kakvim materijalnim nagradama, na kojima počivaju današnji nazoviaktivizmi, u njegovu slučaju nije bilo dopušteno ni pomisliti.

Pristao je prihvatiti jedino počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta. Sveučilišta koje je u međuvremenu (p)ostalo rasadnik i promotor crveno obojenih projugoslavenskih ideja i ideologija, koje je Reißmüller u svojem četrdesetogodišnjem novinarskom djelovanju nastojao razobličiti i poslati u povijest.

Upoznala sam J. G. Reißmüllera već kao umirovljenika, u jednom privatnom društvu na Braču, mislim 2007. godine. Već je bio pročitao moju knjigu “Haaška formula” i bio je duboko zabrinut sadržajem, izvjesnošću da hrvatska država pred Haaškim sudom bude osuđena za dva udružena zločinačka pothvata.

Iako već narušena zdravlja, imao je ideja kako učiniti nešto i pokušali smo sukladno njegovim preporukama to učiniti. Nije uspjelo. I nije moglo uspjeti jer je hrvatska država zapravo gurala u suprotnom smjeru.

I Reißmüllerov se odlazak dogodio u simboličnom trenutku: dan nakon što je u Zagrebu ipak postavljen spomenik Franji Tuđmanu, nekoliko dana prije obljetnice presudne europske odluke o priznanju Hrvatske.

U vrijeme kada srednja, istočna i jugoistočna Europa postaju prepoznatljivi sukreatori novog ciklusa promjene EU-a i zagovornici povratka Europe europskim vrijednostima.

Ali, nažalost, i u vrijeme kada hrvatska državna politika ostaje slijepa na te trendove i gura nas natrag – na istočnu stranu povijesti.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

LUČIĆ: Kako je to bilo moguće ‘stvoriti Jugoslavene’ nakon što su već bili ‘stvoreni’ Hrvati, Srbi i Slovenci…?

Objavljeno

na

Objavio

Teško je reći jesu li Hrvati više krivi što im je jugoslavenstvo palo na pamet, što su skrivili propast obje Jugoslavije, ili što ne žale zbog svega

Ovih dana obilježava se stogodišnjica nastanka Jugoslavije. Održavaju se znanstveni skupovi, otvorene su izložbe, objavljeni su brojni osvrti, analize i ocjene te dva puta stvarane i dva puta propale države. Uglavnom prevladava želja da se obilježi jedna povijesno važna godišnjica i da se na nju podsjeti šira javnost.

Tako je Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu organizirao izložbu “1918. prijelomna godina u Hrvatskoj”. Među izloženim dokumentima nalazi se i propagandni letak Jugoslavenskoga odbora s kraja Prvoga svjetskoga rata koji je potpisao njegov predsjednik Ante Trumbić, a završava pozivom “Jugoslavenima” odnosno “dragoj braći Srbima, Hrvatima i Slovencima”: “Borite se neustrašivo i živo sa svima sredstvima protiv ‘Mitteleurope’ da uskrsne slobodna ‘Jugoslavija’”. Ta poruka pogađa u bit, u glavnu točku razlikovanja, odnosno identiteta.

Pitanje Mitteleuropa ili Jugoslavija, odnosno Europa ili Balkan, dugo je ostalo glavna diferencijacijska točka hrvatskoga društvenog i političkog života i opredjeljenja. Tek se u novije vrijeme javila pomirljiva, ali i teško ostvariva ideja o uključenju Balkana u Europu, odnosno pristupanje zemalja “zapadnoga Balkana” Europskoj uniji.

Nasuprot tome stoje politike i interesi Rusije, Turske, islamskih i drugih zemalja, a i interesi Sjedinjenih Američkih Država ne podudaraju se u svemu s europskim.

Gotovo tri desetljeća prije, politička podrška i primamljive ponude tadašnjem jugoslavenskom partijskom i državnom vrhu za eventualno uključenje u Europsku zajednicu s prijezirom su odbačene upravo od antieuropskih, komunističkih, dogmatskih elita.

Odatle su dolazile i uvrede proeuropskim intelektualcima, posebno hrvatskim i slovenskim disidentima te vođama alternativnih političkih organizacija da su “bečki konjušari” ili “europski lakeji”.  Tadašnji antagonizam između jugoslavenstva i europejstva ravan je antagonizmu između jugoslavenstva i hrvatstva.

Oni se ne dopunjuju niti se prožimaju već se gotovo potpuno isključuju i negiraju. Dok je tijekom Velikoga rata dio hrvatskih političara vidio jugoslavensku zajednicu kao način spašavanja od talijanskog imperijalizma i posezanja za teritorijem koji su smatrali svojim, srpska je elita novu državu tretirala kao ratni plijen i “proširenu otadžbinu”.

Ideja jednoga troimenoga naroda u krugovima koji su donosili bitne odluke nikad nije ni shvaćana ozbiljno, a u očima puka teško je ranjena već s prosinačkim žrtvama da bi definitivno umrla zajedno s hrvatskim zastupnicima pogođenim hitcima atentatora u beogradskoj Skupštini.

Nakon propasti Kraljevine Jugoslavije iznesene su brojne optužbe protiv Hrvata za izdaju. Srpski pisac Jovan Dučić napisao je u knjizi “Verujem u Boga i u srpstvo” i sljedeće rečenice: “Nikad Hrvati nisu zamišljali mogućnost da svoj hrvatski vidik zamrače jugoslovenskom maglovitošću, ni da razmene svoj stari hrvatski groš za kakvu neizvesnu jugoslovensku paru. Ja mislim da bi se moglo danas ‘na kraju balade’, a što znači posle sveg proživljenog i okušanog, reći ovo: u hrvatskim očima niko nije bio dobar Jugosloven ako nije pre toga bio loš Hrvat.”

Ono što je Dučić prešutio bila je činjenica da ni na srpskoj strani stvari nisu izgledale ništa drugačije. Drugi svjetski rat, u njemu počinjeni zločini, a zatim i poratni teror, još su više produbili sumnje i udaljili Hrvate i Srbe.  Ni polustoljetna komunistička diktatura nije nadišla razlike niti stvorila pretpostavke za miran suživot unutar socijalističkoga samoupravnoga društva i jedne države.

Upravo suprotno, pa su zato komunisti bili ti koji su, nakon gubitka oslonca u iznevjerenom radništvu i devastiranom seljaštvu, zaigrali na kartu nacionalnih interesa i njihove zaštite. Lišeni smisla za kompromis, militarizirani i dogmatizirani pokrenuli su rat za jugoslavensko nasljeđe. Druga Jugoslavija raspala se u ratu i nasilju kao i prva.

Tek što je utihnulo oružje počele su borbe za interpretaciju rata i ocjenu karaktera bivše države. Različite ideološke i političke pozicije uvjetuju i različite poglede na jugoslavensku zajednicu. Dok jedni, poslije dvije katastrofe, s pravom tvrde da se radilo o tragičnom i neuspješnom eksperimentu, drugi žale za tim neuspjehom tražeći krivca i “izvlačeći pouke”.

Stječe se dojam da još uvijek živi ideja o nužnosti ili barem potrebi nekog južnoslavenskoga zajedništva koje nadilazi uobičajene odnose država i naroda. To se vidi i u brojnim inicijativama kojima se jugoslavenska ideja pokušava rehabilitirati i učiniti privlačnom novim generacijama. Ne treba puno truda da bi se razumjela stajališta Jugoslavena i Srba iz Hrvatske iznesena u srpskim manjinskim novinama.

Otuda, po običaju, tuku po “klerikalnoj desnici” i “nacionalistima” koji nikako da shvate svu “plemenitost” jugoslavenske ideje i “veličinu” bivše države, čija se glavna prednost nad sadašnjim stanjem svodi na to da su svi Srbi živjeli u “jednoj državi” u kojoj su držali glavne poluge moći. A što je najgore, oni smatraju da su i ta ideja i ta država izvorno “hrvatski proizvod”.

Teško je zato reći jesu li Hrvati više krivi što im je jugoslavenstvo palo na pamet, što su stvorili, a zatim i skrivili propast obje Jugoslavije, ili što ne žale zbog svega toga. Uglavnom, radi se o izljevima tuge i žalosti ljudi vezanih za prošlost koji za sebe i dalje tvrde da su Jugoslaveni i koji žale za izgubljenom “domovinom” koje se ne mogu odreći makar ona bila u virtualnom obliku.

Najčešće su u ozbiljnom sukobu s prihvaćanjem hrvatske države, ali i sa stvarnošću. Prije dvije tri godine jedan od njih rekao je da su Jugoslaviju “sanjali najbolji, a srušili najgori”. Ovih dana srpski političar i profesor na Fakultetu političkih znanosti Dejan Jović ustvrdio je da bi Europska unija imala što naučiti od Jugoslavije, koja je pogriješila jer (očito na njegovu veliku žalost) “nije stvorila Jugoslavene”.

Nameće se pitanje kako je to bilo moguće “stvoriti Jugoslavene” nakon što su već bili “stvoreni” Hrvati, Srbi i Slovenci, a zatim i Muslimani, Crnogorci i Makedonci. Jedino terorom ili potpunim uništenjem postojećih identiteta i nacija!? Prva Jugoslavija je pokušala i u tome nije uspjela!

Pokušali su i komunisti, ali su na Osmom kongresu SKJ održanom 1964. godine i službeno odustali od stvaranja “jugoslavenske nacije” i od “jedinstvene nacionalne kulture”.

Umjesto toga, osuđen je unitarizam, prihvaćene su postojeće nacionalne različitosti, kao i “pravo svih naroda i narodnosti u Jugoslaviji da se slobodno razvijaju i imaju vlastiti kulturni identitet”. Unitaristička protivljenja takvoj politici, iza kojih se jasno razabirala ideja o “jednoj državi za sve Srbe”, osuđena su i zaustavljena u ljeto 1966. na Brijunskom plenumu, smjenom Aleksandra Rankovića i reformom Udbe.

Konačno, kako je to Jugoslavija mogla stvarati Jugoslavene kada su u njoj živjeli i radili Hrvati, Srbi, Slovenci i ostali? Valjda su oni “stvarali” odnosno definirali društvene odnose, a ne država. Ili je to i dalje trebala raditi politička policija (Udba) kontrolirana od (veliko)srpske političke vrhuške, uz neograničenu primjenu prisile. Izgleda da poslije više od pola stoljeća rankovićevština oživljava u Hrvatskoj.

Tuga za Jugoslavijom obilježila je i zbornik “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi” koji se proteklih tjedana promovira diljem bivše države, a posebno u njezinoj manjoj inačici Bosni i Hercegovini. Izdala ga je nevladina udruga u Beogradu a financiralo njemačko ministarstvo vanjskih poslova.

Takav spoj upozorava da bi novozamišljena jugoslavenska zajednica mogla imati bitno drukčiju ulogu od prethodnih. One su formirane kako bi pod britanskim i francuskim utjecajem spriječile njemački prodor na jugoistok Europe, a sada bi ga valjda u nekom novom “mitteleuropskom” ključu trebalo osigurati. Samo, tu su i drugi zainteresirani igrači, američka televizijska kuća N1, kao i katarska Al Jazeera liju krokodilske suze za Jugoslavijom i sve čine da stvore “jedinstvenu javnost”, kao osnovnu pretpostavku za presudan utjecaj i njezino  oblikovanje.

Sve to u ime ljudskih prava i građanskih sloboda, liberalizma i demokracije – svega onoga što je u obje Jugoslavije bilo vrlo deficitarno, a taj se deficit zbog strukturnih razloga nikad nije ni mogao otkloniti, zbog čega su obje propale. Tragikomični su pokušaji šminkanja pokojnica, posebno one mlađe (1945–1991.) koju se pokušava prikazati kao vrhunac modernizacije, slobode i blagostanja.

Baš kao nekada na partijskim forumima, ponavljaju se mantre o “bratstvu i jedinstvu”, zajedništvu “naših naroda i narodnosti”, obogaćene propagandnim lažima o općem visokom standardu, općoj zaposlenosti, stanovima za sve, ugledu u svijetu i putovnicama s kojima se tobože moglo do sjevernoga i južnoga pola.

Doista, moglo se daleko, osim ako ti je ne oduzmu zbog izrečene riječi, simbola, pjesme ili sumnjivog podrijetla. Jugoslavija u osamdesetim godinama prošloga stoljeća nije bila samo “Novi val” i u njoj nisu živjela samo “sretna djeca” socijalizma koja su kada bi im dosadili rock koncerti išla na radne akcije graditi socijalizam. U Jugoslaviji su zatvarani politički protivnici, a u inozemstvu su ubijani politički emigranti.

Komunistička privilegirana vrhuška živjela je dobro i bezbrižno, ali većina “radnih ljudi i građana” živjela je u neimaštini. Posebno su teško živjeli ljudi na selu koji su bili lišeni svake perspektive. Podsjetimo se na nekoliko statističkih podataka koji realnije oslikavaju tadašnju jugoslavensku stvarnost.

Savezni javni tužitelj Vuko Gozze Gučetić objavio je u svibnju 1982. da je u prethodnoj godini za gospodarski kriminal podignuta optužnica za 41.000 građana SFRJ. Od toga je 10.679 osoba optuženo za kazneno djelo “krađe i teške  krađe društvene imovine”. U razdoblju od 1971. do 1981. godine u SFRJ je optuženo 219.000 osoba za gospodarski kriminal koji je dostigao jednu trećinu ukupnog kriminala u državi. Među optuženima je bilo 5.000 direktora i 25.000 poslovođa.

Gučetić je konstatirao da je “ta vrsta nezakonitosti u nas našla pogodno tlo za bujanje”. To je bilo tek zagrijavanje za grabež koji je nastupio u društvenom i političkom vakuumu nastalom poslije smrti J. B. Tita u drugoj polovini osamdesetih, što je dovelo do potpunog kraha gospodarstva.

Prema podatcima Međunarodnog monetarnog fonda, Jugoslavija je polovinom 1986. godine imala najveću inflaciju u Europi, rekordnih 85,2%. Najbliža joj je bila Turska sa “samo” 35,5%, dok je većina zapadnoeuropskih zemalja imala inflaciju ispod 10%, a Belgija i Švicarska ispod jedan posto.

U tradicionalnom natječaju TANJUG-a za fotografiju godine u prosincu 1988. pobijedio je fotoreporter ljubljanskoga Dela Srđan Živulović s fotografijom “Borba za narodni kruh” – jeftiniji kruh koji je bivao razgrabljen u ranim jutarnjim satima. Ta fotografija, po sudu žirija, “rječito govori o nezadrživom padu standarda radnih ljudi u našoj zemlji”. Ovi i ovakvi podatci objašnjavaju stvarni karakter propale države i strah njezine elite od europeizacije.

U navedenim brojevima i ogromnim materijalnim resursima nestalim u šumi propisa socijalističkog samoupravnog zakonodavstva, dostupnima i razumljivima samo izabranima, krije se barem dio tajne vječne ljubavi spram socijalizma i jugoslavenske države.

Ivo Lučić/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari