Pratite nas

Razgovor

Julienn Bušić: Ni smrt nas nije razdvojila

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s Julienn Bušić, američko-hrvatskom spisateljicom, a u povodu obljetnice smrti hrvatskog domoljuba Zvonka Bušića-Taika

Ni smrt nas nije razdvojila

Sa hrvatskim domoljubom Zvonkom Bušićem – Taikom prerano smo se rastali – 1. rujna 2013., kad nas je nenadano i tragično napustio. Sahranjen je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Tamo mu je postavljen i nadgrobni spomenik na kojem piše: „Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,…čuvajte našu domovinu Hrvatsku. 23.1.1946.-1.9.2013. Zvonko Bušić Taik“.

Ovome se stvarno ne treba ništa dodati.

Međutim, pred još jednu obljetnicu smrti ovog velikog čovjeka treba podsjetiti da je njegova borba, kao i borba njegove supruge Julienn, za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, počela još 1970. Tada je Julienn, 29. Studenoga, na Dan Republike, (tadašnji praznik SFRJ) na nagovor Zvonka, sa nebodera, u društvu prijateljice, bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, zbog čega je završila u zatvoru.

Nakon toga, 1976., u SAD-u, pridružila se skupini hrvatskih političkih domoljuba, na čelu sa Zvonkom, sa kojim se u međuvremenu vjenčala, u otimanju putničkog zrakoplova na letu od New Yorka do Chicaga, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima su objasnili svoju borbu za slobodu Hrvatske. U tim lecima sadržana je i istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Prije otmice aviona, Zvonko je u jednom pretincu newyorške podzemne željeznice postavio i bombu, od koje je poginuo jedan policajac, a trojica su bila ranjena. Uhitili su ih u Parizu i u SAD-u osudili na rigorozne kazne zatvora. Zvonko je iz teške robije izašao tek nakon 32 godine, dok je njegova supruga u zatvoru provela 13 godina. Kad se 2008. vratio u Zagreb dočekan je kao istinski hrvatski junak, a sve ostalo je povijest.

Njegova supruga koja ga je čitavo vrijeme vjerno čekala o svemu tome napisala je i sjajnu knjigu „Ljubavnici i luđaci“, po kojoj je snimljen i dokumentarni film te knjige „Tvoja krv i moja“ i „Živa glava“, dok je priredila i memoarsku knjigu svoga supruga – „Zdravo oko-sjećanja“.

Ovih dana razgovarali smo s Julienn. Rekla nam je kako godine idu da joj je sve teže, poglavito kad se približava obljetnica Zvonkove smrti.
Nu, prvo smo željeli znati, što je još nitko nije pitao o Zvonku i njoj, a htjela bi reći?
Pa nitko nije pitao – odgovorila je – je li Zvonko imao drugu stranu, onu nepolitičku, a imao je! Bio je veliki zafrkant, volio je psine, znao me nasmijati do boli. Kao mladić je bio član glumačkog društva u Gorici pa je mogao zapamtiti bez problema i pjesme i citate, bilo što.

Pravi je bio orator, uvijek bez papira. A znao je publiku zaćarati i do suza dirnuti svojim recitiranjem pjesme „Čekaj me“ od Simunova, na našim promocijama. Sjećam se kako je uvijek došlo do svađe s kim će Zvonko putovati u autu kada se išlo negdje dalje, jer su svi htjela da budu s njim, toliko je bio zanimljiv i zabavan. Jednostavno rećeno, gdje je on bio, tamo je bio i Život!

Je li Vam se i danas možebitno čini, kako su neki napisali, da je Zvonko „besmisleno dao život nizašto“?

Nikada to nisam mislila, jer kao što je Zvonko uvijek rekao, nije djelovao zato što je bio siguran u uspjeh, nego zato što je bila prava, časna i pravedna stvar. Ništa to ne može promijeniti trenutno stanje države, pokvarenost, ljude, ništa! Bitno je da imamo Hrvatsku, a do nas je kako će izgledati. Žrtvovati se moramo za dobrobit domovine, na veći ili manji način. Zvonko je odabrao najveći, poslao je time poruku. Jesmo gluhi ili nismo, vrijeme će pokazati. Znao je recitirati stihove pjesme koju je jako volio, a mislim da iznosi njegov stav, o smislu žrtve za domovinu, bilo braniteljevoj pa i ako hoćete, i o vlastitoj.

“I kako može čovjek bolje mrijeti
Nego se strašnoj nadmoći oprijeti
Za pepeo i kosti pradjedova
I posvećene hramove bogova….”
Horacius, Thomas Macaulay

U jednom pismu, ako se sjećate, Zvonko ističe da su zatvorenici manje-više „vukovi-samci“. Nije li se ipak i on tako osjećao i nakon povratka u Hrvatsku, odnosno niste li mu Vi od svih bila i ostala jedina potpora?

O tome smo često raspravljali. Istina, osjećao se osamljenim jer nije imao nijednog sugovornika koji je dijelio njegovu sudbinu, koji je mogao shvatiti u potpunosti što je prošao, kako je patio, baš nitko. Solzhenitsyn je bio o tome u pravu, svatko to mora osjetiti na vlastitoj koži, da razumije. Ni ja nisam skroz bila u stanju, jer sam puno kraće bila u zatvoru, samo 13 godina, a ženski zatvori su puno blaži. Jedva bi čekao da ga nazove jedan prijatelj iz zatvora, da s njim podijeli osjećaje, jer su bili skupa više od 20 godina i prošli svakakva iskustva. Skužili su se jednostavno. Znao mi je reći, „zamisli nema tu nikoga kojeg mogu pitati, sjećaš se prije 20 godina kada smo ovo ili ono radili“, itd. Došao je doma nakon 32 godine, ali se često osjećao kao stranac.

Nego, gospođo Julienn, kad već govorimo o Zvonku, čini nam se, na neki način, da je on svoju tugu uspješno prikrivao, baš kao i njegova majka, iako je odavao dojam vrlo hrabrog i nepokolebljivog čovjeka…

I to je mnogima teško razumjeti, jer mentalitet zatvora je takav da ne smiješ pokazati slabost, emocije, nemoć. Može te to koštati i života. To mu je bilo ugrađeno nakon toliko godina, teško se od toga bilo odviknuti. Meni je mogao sve to pokazati i svjedočila sam puno tuge i čak suza. Ali se ne smije zaboraviti da čovjek može biti i hrabar i nepokolebljiv i osjećajan i emotivan istovremeno. I to je bio on u svojoj biti. Zvonkova mama je, istina, bila jaka i čelićna cijeli život, ali na kraju to dugo čekanje svoga voljenog sina ju je uništilo. Uništilo joj je želju ići dalje. Previše je puta, rekla mi je, čula da će uskoro doći a nikako da ga dočeka….

A, kako tumačite činjenicu da mnogi još ni danas ne mogu shvatiti Zvonkovu i Vašu borbu protiv Jugoslavije?

Zato što živimo u svijetu koji ne cijeni dijalog. Upravo u svijetu koji se boji dijaloga, u slučaju da bi neprijatelj svojim jačim argumentima srušili nečije predrasude.

Što mislite: koliko je Bruno Bušić, s kojim se družio, utjecao na Zvonka?

Bruno je imao jak utjecaj na Zvonka, jer ga je pratio iz najranijih dana, kao dijete…poštivao ga, slijedio, i smatrao ga svojim uzorom. Kasnije su bili, naravno, suborci, a usudim se reći da je u nekim pitanjima Zvonko čak utjecao i na Brunu! Slični su im bili odgoj, životni put, i politička borba a nije čudo da ih se često zamijeni jedan za drugog. Smetalo mi je prije ali više ne, jer je posve razumljivo. Oboje su umrli zbog svojih ideala, zar ne?

A koliko prevrtljivi Milan Bandić?

Bandić kao Bandić nije uopće. On je samo dio većeg problema s kojim se moramo još suočiti. Problem Platonove pećine, koju je Zvonko spomenuo u svojoj zadnjoj poruci…

Kad se jednog dana ponovno budete sreli, gore na Nebu, što ćete mu prvo reći?

Pa ništa, jer stalno s njim razgovaram!

I još samo: koliko puta Vam se dogodilo da Vam je nakon smrti Zvonko „pokucao na vrata“?

Šalje mi poruke stalno, samo moram biti koncentrirana! U obliku oblaka slova Z, vrlo često…ima ih previše da ih nabrajam, ali osjećam njegovu stalnu prisutnost! Ništa nas ne može razdvojiti…ni smrt!

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Pero Kovačević: ZVONKO BUŠIĆ (1946-2013.)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

General Rahim Ademi: Mladićev veliki vojni poraz kod Šibenika

Objavljeno

na

Objavio

Ratni put Ratka Mladića, ‘popločen’ zločinima od kojih je za mnoge i optužen, počeo je u Hrvatskoj, u dalmatinskom zaleđu gdje je u ljeto 1991. postao zapovjednik Devetog korpusa ‘JNA’ u Kninu.

U tom su području ‘JNA’ i srpske paravojne snage terorizirale hrvatsko stanovništvo na obali i u zaleđu, u Cetinskoj krajini, počinile masovan pokolj u Škabrnji i Nadinu, zločine i palež u Kijevu, Vrlici, Maljkovu i u drugim mjestima.

Mladićeve snage granatirale su i pokušavale osvojiti Zadar, Šibenik i Sinj, a krajnji cilj Ratka Mladića bio je izbiti na more.

Poraz u Šibeniku

Najbliže je ostvarenju toga cilja došao napadom na Šibenik u rujnu 1991. godine, kada su snage JNA došle nadomak svog cilja, do Šibenskog mosta.

No, dalje nisu stigle – tu ih je čekala obrana Šibenika kojom je zapovijedao hrvatski general Rahim Ademi.

Ademi za Al Jazeeru objašnjava kako je Mladićeva namjera bila presjeći Hrvatsku na tom dijelu napola, s pravcima i prema Sinju i Biogradu.

U tom slučaju otvarali bi mu se novi pravci, posebno prema Splitu i južnije te bi pad Šibenika, kaže, bio pitanje cijele Dalmacije. Zato obranu Šibenika smatra jednom od najvećih hrvatskih pobjeda.

Bio je to prvi vojni poraz Ratka Mladića u Hrvatskoj, a mnogi kažu da Mladić i nije bilježio drugo do poraze.

“To je bila vojska koja je bila modernizirana, s tenkovima, a u to doba mi nismo imali čime se braniti. Onda sam organizirao osvajanje vojarne u Rogoznici, gdje smo došli do teškog naoružanja i topova i tu smo preko noći formirali topničke bitnice i postavili obranu ispred Šibenika.

I tako smo obranili Šibenik, a poslije toga smo išli negdje 25 kilometara iza Vodica, prema Gaćelezama se uspjeli prebaciti i s tim smo izvršili deblokadu Šibenika. To je bio njegov poraz, a ja smatram kao vojnik da je to najveća pobjeda Hrvatske vojske i prva pobjeda u Domovinskom ratu, u ratu u Šibeniku”, kaže Ademi.

Ademi je, dok je to područje bilo pod njegovim zapovjedništvom, onemogućavao Mladiću i zauzimanje brane Peruća, čijim je rušenjem kasnije prijetio, a suđenje njezino miniranje je još je u tijeku – na optuženičkoj klupi je general Borislav Đukić, prije dvije godine izručen Hrvatskoj iz Crne Gore. Tada je bilo ugroženo više od 50.000 ljudi.

Ademi: Nisam ga upoznao, hvala Bogu

“Bio sam tamo zapovjednik 126. brigade u Sinju i u to doba dok sam ja bio zapovjednik on se nikad nije uspio približiti Peruči, a miniranje Peruće se desilo poslije mog odlaska iz 126. brigade”.

Mladića, navodi, nije nikada sreo ni upoznao – hvala Bogu, kaže, jer misli o njemu i kao čovjeku i kao časniku sve najgore. Gledali su se samo preko nišana, a u svakom napadu na Šibenik, ističe, ‘polomio je zube’.

“Mogu reći da on nije bio nikakav vojnik. On svoje vojničke vještine ratovanja nikada nije pokazao, on je pokazao samo ‘hrabrost’ na nedužnim civilima, ubijajući civile i ljude koji su bili nenaoružani. A što se tiče bitaka, tu je uvijek bio veliki gubitnik, a njegova osoba se najbolje vidi u Škabrnji što je napravio – tamo je ubijao civile – i u Srebrenici. To je njegova najveća sramota, načinio je ratni zločin na civilima, i to ne jedan nego više.

On je bio tu zapovjednik, najodgovorniji je bio i jedino je znao da tuče po civilima, a kad je naišao na Hrvatsku vojsku uvijek se povlačio – gdje je osjetio da su civili, nenaoružan narod, tu je poslao tenkove i pravio je zločine, a gdje je naišao na otpor Hrvatske vojske, uvijek se povlačio. Tako da je doživio poraze od Hrvatske vojske dok god je bio ovdje”.

Pero Kovačević: Presuda Ratku Mladiću

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Zdravko Tomac: Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s prof. dr. sc. Zdravkom Tomcem ususret haaškoj presudi hrvatskoj šestorci

Dvadeset i devetog ovog mjeseca očekuje nas izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci u Haagu. Kakva su Vaša očekivanja kad je ishod tog predmeta u pitanju?

Kažu da se u politici, a Haaški sud je puno više politika nego pravosuđe, ništa ne događa slučajno. Mislim da datum objavljivanja presude upravo na “29. novembra”, praznik bivše Jugoslavije, nije slučajno izabran.

Ta činjenica, što mi govore mnogi poznanici i građani, izaziva zloslutne slutnje da Haaški sud i ovaj puta neće biti pravedan. Kada bi se sudilo po činjenici i istini, onda bi ne samo Hrvatska nego i optuženici morali biti oslobođeni svake krivnje.

Zbog toga je teško reći kakva će presuda biti. Zavisi od odnosa političkih snaga i planova gospodara svijeta, koji upravljaju Haaškim sudom.

Teško je predviđati jer ako se presude donose na bazi odnosa političkih snaga onda se ništa ne može predvidjeti.

Navest ću mogućnosti. Po pravdi trebala bi biti oslobađajuća presuda.

Međutim, kako pravde nema puno u Haaškom sudu sve je moguće. Mislim da će se napraviti kompromis. Haaški sud će odustati od suđenja Hrvatskoj za udruženi zločinački pothvat. Ali vjerojatno neće osloboditi u potpunosti okrivljenike. Vjerojatno će im smanjiti kaznu.

Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu

U prvostupanjskoj presudi spominje se tzv. „udruženi zločinački pothvat“. Na čemu se uopće temelji ta konstrukcija i koje su njezine opasnosti po Hrvatsku?

Bezbroj puta je već dokazano, pa i sam sam o tome napisao nekoliko knjiga i stotine članaka i analiza, kao i mnogi drugi, da je udruženi zločinački pothvat konstrukcija i izmišljotina i krivotvorina i sramota za međunarodno pravo. Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Međutim, činjenica da su Gotovina i Markač oslobođeni krivnje i da je pravomoćnom presudom Hrvatska oslobođena krivnje za navodni udruženi zločinački pothvat daje nadu da bi se to moglo ponoviti.

Međutim, kako se uvijek presude donose većinom glasova i nadglasavanjem, teško je predvidjeti čiji će utjecaj prevladati na Haaškom sudu.

Bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće

Kako gledate na odnos vladajućih političara svih ovih godina trajanja predmeta kad je šestorka u pitanju?

Nema nikakve dvojbe da je jedan broj hrvatskih političara, političkih stranaka, hrvatskih medija, intelektualaca i javnosti ustvari podržavao Haaški sud i njegove krivotvorine i lažne optužbe. O tome sam napisao nekoliko knjiga u kojima sam argumentima dokazao da je dio hrvatskih političara ustvari vodio veleizdajničku politiku protiv hrvatskog naroda.

Podsjećam da je Hrvatsko nacionalno etičko sudište sastavljeno od 50- tak bivših političara, ministara, državnih odvjetnika, istaknutih intelektualaca, akademika i sveučilišnih profesora, branitelja, za moralnu veleizdaju, uključujući i antihrvatsko djelovanje i pomaganje Haaškog suda osudilo za veleizdaju između ostalih Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca i druge. Obrazloženje tih presuda, koja su javna i dostupna, nitko nije osporio.

Sve loše što se događalo hrvatskom narodu ne bi bilo moguće bez te jake pete haaške kolone.

Jesu li neki političari svojim izjavama i postupcima davali legitimitet tezama tužiteljstva?

Mnogi političari u Hrvatskoj pridonijeli su podizanju lažnih optužnica protiv optuženih. Ponavljam, bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće.

Zašto su mediji ignorirali postupak protiv šestorke, a posebno maestralnu obranu generala Praljka?

Praljak

Što se tiče medija, nema nikakve dvojbe, da su se glavni mediji ponašali skandalozno i antihrvatski. Napisao sam tekst u svojoj novoj knjizi “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”, koja će biti promovirana 23. studenog u 18 sati u dvorani Vijenac na Kaptolu, jedan tekst o tragičnoj sudbini generala Praljka. S argumentima sam dokazao da general Slobodan Praljak po svom humanom postupanju i čovještvu zaslužuje da ga se predloži kao kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

Taj tekst inspirirao je akademika Josipa Pečarića da napiše pismo predsjednici države i da javno predloži generala Slobodana Praljka za kandidata za Nobelovu nagradu za mir. Pokrenuo je i peticiju koju mnogi potpisuju. Kao obrazloženje toga prijedloga uzeo je moj tekst o Slobodanu Praljku.

O svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud

Koliko će presuda imati utjecaja na rješavanje hrvatskog pitanja u BiH?

Svaka presuda ima utjecaj i imat će utjecaja ma kakva bila na događanja ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na sudbinu hrvatskog naroda u cjelini. Međutim, želim ponovno naglasiti da nikakva presuda, ma kakva bila, ne može promijeniti istinu o junačkoj borbi hrvatskog naroda za slobodu. Povijest je napisana o toj borbi i nju ne može pisati i promijeniti haaški sud. Dakle, bez obzira kakva presuda bila hrvatski narod će obraniti istinu i izboriti se za istinu.

Međutim, svakako da negativna presuda može izazvati nove probleme. Ali ipak o svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud.

Kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku?

Pitate kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku? Još jedanput ponavljam, borba za istinu i pravdu mora se nastaviti složno i odlučno. Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu, ali nepovoljna presuda za optuženike i za hrvatski narod u cjelini može izazvati nove probleme.

Važni su sloga i odlučnost. Važno je djelovati. Vjerujem da na kraju pravda pobjeđuje i da nitko ne može hrvatskom narodu nametnuti lažnu krivnju i povijesne krivotvorine. Ali važno je boriti se i biti svjestan da bez složne i uporne borbe nije moguće savladati eventualne teške posljedice nepovoljne presude.

Davor Dijanović / HKV

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari