Pratite nas

Razgovor

Julienne Bušić: Kako je moguće da je mučitelj Ante Barišić i dalje profesor

Objavljeno

na

Julienne Bušić

Na početku moram kazati dvije stvari: prvo, da sam počašćena što ste od mene tražili da vam danas govorim, i drugo, da sam malko nervozna – započela je tako svoj govor u Zadru Julienne Bušić.

“Mladi ljudi danas, barem koliko sam zapazila, vrlo su različiti od onoga što smo mi bili nekada, pa možda ne ćemo naći zajedničko stajalište. Naravno, i vremena su potpuno različita. Zamislite samo, kad sam ja bila na fakultetu, nije bilo kompjutera ni mobitela. Možete li to uopće zamisliti, ako znamo da su te stvari oduvijek bile dijelom vašega života? Što to znači i kako to mijenja vašu percepciju svijeta i način vašega djelovanja u njemu? Jesu li zbog njih ljudi postali gluplji, manje spremni uhvatiti se u koštac s velikim današnjim pitanjima? Jesu li te stvari osiromašile mlade ljude za zanos, stvorile pasivnost i apatiju umjesto aktivnosti i gorljivosti, nesklonost da se žrtvuje i najmanji dijelak ugodnosti? Na žalost, mislim da jesu. Zbog toga sam bila nervozna. Jer sam razočarana u današnju mladež i morala sam to kazati, iako zbog toga netko pobjesnio.

Ovo su ‘dani povijesti’ u Zadru, i divna je stvar što se toliko naglašava važnost predmeta povijesti. Bez poznavanja onoga što je bilo prije, ne možemo razumjeti sadašnjost i nemamo vizije budućnosti. Ali sam pomislila još nešto: čak ako netko želi steći znanje o onome što je prije bilo u povijesti, često mu je nemoguće doći do informacija! Sada barem postoji veća mogućnost s dolaskom interneta, što je jedna od velikih prednosti toga izuma, ali realno govoreći, možemo li mi, možete li vi, ovisiti u velikom dijelu o medijima kad želite dobiti informacije o povijesnim događajima a da ne provedete dublje istraživanje? Znam da većina ljudi ovisi o medijima te umjesto da kritički ispituju ono što čitaju, oni to prihvaćaju kao istinu i idu dalje. A to može imati golem utjecaj na sudbinu čovječanstva i tijek povijesti.

Veliki filozof Friedrich Nietzsche imao je o tome reći nešto ‘duboko’, što se posebno primjenjuje na proučavanje povijesti. On je kazao: ‘Sve duboko voli masku’. Što je time htio kazati? Naravno, postoje mnoge interpretacije te jednostavne rečenice, ali bez obzira na razna tumačenja, mislim da se možemo složiti u tome da je temeljna istina njegove izjave jasna. Ona tvrdi da postoje mnoge razine u svim događajima, ne samo u povijesti nego u svakom polju istraživanja; stvari nisu onakve kakve se čine na prvi pogled, čovjek mora zakopati ispod površine da dođe do jezgre stvari; skidajte slojeve, budite skeptični, ispitujte motive svakoga izvora, ne pristanite da budete puko spremište informacija. I ovo posebno vrijedi za studente povijesti!

Dopustite mi da spomenem dva slučaja o kojima sam pisala u prošlosti, a mogu poslužiti kao dobri primjeri maska o kojima je pisao Nietzsche. Prvi se slučaj tiče gladi u Ukrajini tijekom 1930-ih. Osobno me je zanimao zbog toga što se moj djed ondje rodio, u selu koje se zvalo Žitomir. On je 1900. godine, kao nezreo mladić, koji nije napunio ni osamnaestu, pobjegao od nasilnog očuha u Kanadu, a potom i u Ameriku. Kad je konačno stigao, bez novčića u džepu, sjeo je na pločnik i dobro se isplakao. Kasnije se oženio i podigao četvero djece, jedno od njih je moj otac. U ranih tridesetim godinama prošloga stoljeća, dok su on i njegova obitelj uživali povlastice života u slobodnom, prosperitetnom, demokratskom društvu, s navodno slobodnim i nezavisnim medijima, golema je glad harala u Ukrajini. Staljin je prisiljavao kulake da ulaze u zadruge pod krinkom ‘agrarne reforme’, a one koji bi se odupirali slao je u koncentracijske logore. Proces kolektivizacije doveo je do širenja gladi, koja je na svom vrhuncu 1933. godine dnevno odnosila živote preko 25 tisuća ljudi. Nestajale su cijele obitelji, sela i gradovi. Ukupno nekoliko milijuna ljudi je umrlo, a što može biti bolnije, strašnije, nego polagano umiranje, ti zastrašujući prizori, dok gledate svoju obitelj kako se pretvara u kost i kožu, kad vidite da im vire kosti, ispadaju zubi i nestaju upale oči? No ipak su smrti tih milijuna ljudi bile skrivane i zanijekane, kao da se radilo o buhama ili stjenicama, ili nekim drugim nižim organizmima, a ne o ljudskim bićima od krvi i mesa, s toplim, pulsirajućim srcima, dušama, snovima, težnjama. Ne mogu se sjetiti da sam kao dijete ikada čula da je tu glad spominjao moj djed ili bilo tko drugi, ali znam da nikada više ništa nije čuo o članovima svoje obitelji. Netko je kasnije govorio da su prognani u Samarkand. Netko drugi je rekao da su vjerojatno umrli ili otišli u emigraciju. Bilo je raznih priča ali nijedna od njih nije potvrđena.

U to vrijeme, The New York Times, pod poznatim geslom ‘All the news that’s fit to print’ (Sve sto je primjereno objaviti) prenosi Waltera Durantyja, šefa moskovskog dopisništva koji je izvještavao o Staljinovim ‘agrarnim reformama’. Duranty je, pak, inzistirao na tome da, iako je bilo “ozbiljne nestašice hrane” u Ukrajini, “ovdje nije bilo stvarne gladi”. Nije bilo “smrtnih slučajeva od gladi“, samo “povećana smrtnost zbog bolesti i pothranjenosti“.

U idućim člancima ponavljao je laži: “Nema gladi ili stvarnog skapavanja od gladi, niti da bi moglo biti nešto nalik tomu”. Ili: “Bilo koje izvješće o gladi u Rusiji danas je pretjerivanje ili zlobna propaganda”. Ili: “Ne možete napraviti omlet bez razbijanja jaja“.

Duranty je na kraju dobio Pulitzerovu nagradu za svoja izvješća iz Rusije. Kad su sovjetski arhivi otvoreni za javnost, i kad je istina o gladi i milijunima žrtava izišla na vidjelo, postalo je nemoguće zanijekati da je šef moskovskog dopisništva ‘The New York Timesa’ Walter Duranty služio kao Staljinov apologet i propagandist, koji je svijetu zatajio istinu, a možda i mogućnost preventivnog djelovanja u sprečavanju masovnog umiranja od gladi i genocida u Ukrajini. Znao je istinu, doduše, kao i mnogi drugi u The New York Timesu i drugdje, jer je u jesen 1933. u britanskom veleposlanstvu izjavio da je deset milijuna ljudi umrlo. “Ukrajina je”, rekao je, “iskrvarila do smrti”, što je impozantna izjava za nekoga tko je, nekoliko dana ranije, vijesti o gladi opisivao kao ‘običan apsurd’.

Mnoge poznate osobe pozvale su Pulitzerov odbor da mu oduzme nagradu. Komentator Malcolm Muggeridge je opisao Durantyja kao “najvećeg lažova među novinarima kojeg je ikada susreo”. No Pulitzerov odbor je odbacio dva zahtjeva za poništenje, izjavljujući da “Vijeće nikada u svojoj povijesti, sedamdeset godina unatrag, u različitim razdobljima i pod raznim okolnostima, nikada nije mijenjalo svoje prethodne odluke”. A možda u eri toleriranja genocida? Pod okolnostima koje su opravdavale smrti milijuna nedužnih? U međuvremenu, njegov bivši poslodavac, The New York Times, takozvani ‘uzor’ profesionalnog novinarstva, ‘zlatni standard’ kojemu teži svaki medij, i dalje se iz godine u godinu kontinuirano ponosi Durantyjevim imenom na listi dobitnika Pulitzerove nagrade. All the news that’s fit to print? Doista.

Drugi zanimljiv i suvremen primjer povijesne subverzije tiče se sveprisutnoga Che Guevare, (pogotovo kod studenata, danas i u 60-im godinama!) posebice nakon izrazito fikcionaliziranog prikaza o ranim godinama njegova života, ‘The Motorcycle Diaries’. Kud god se okreneš, naići ćeš na crvene majice, šalice za kavu, upaljače, privjeske za ključeve, novčarke, sve što se može zamisliti, s bradatim, zgodnim revolucionarom (danas stopostotnom kapitalističkom ikonom) s obješenjačkom beretkom na glavi. Zamislite da je izgledao kao Jean Paul Sartre — smjesta bi potonuo u zaborav.

Nedavno sam u novinama The New Republic naišla na članak koji je u cijelosti dekonstruirao mit o Cheu. Kao prvo, pisac je istaknuo da nije nimalo neobično što sljedbenici kulta ličnosti znaju veoma malo ili ništa o predmetu njihova ‘obožavanja’. Zatim je dokumentirao da je junak mladih Che, koji se često prikazuje kao suosjećajan liječnik i uzor krjeposti, u stvarnom životu ubio ili osobno nadgledao na stotine smaknuća ne dopuštajući povlasticu suđenja.

“Da bi se čovjek poslao pred streljački vod, sudski dokaz nije potreban… takve su procedure zastarjela, buržoaska pojedinost”, rekao je mlad, zgodan, bradati revolucionar. Zatim navodi Cheove poglede na pravdu, kako ih ističe u svojoj ‘Poruci Tricontinentalu’ iz 1967.: “Mržnja kao element borbe; nepokolebljiva mržnja prema neprijatelju, koja ljudsko biće nagoni onkraj njegovih prirodnih granica i pretvara ga u učinkovit, silovit, selektivan, hladnokrvan stroj za ubijanje”. Stoga sam se, naravno, zapitala što zapravo promiču svi oni odjeveni u Che-majice − sportaši, glazbenici, obični ljudi, stručnjaci za domaći ‘terorizam’ (jer sam jednom vidjela Che majicu na Pavlu Kaliniću, koji je obavljao tu funkciju). Promoviraju li ljude-strojeve za ubijanje? Smaknuća bez suđenja? Obješenjačke beretke? Gdje su šalice, privjesci za ključeve i majice s likom recimo nekog poticajnog učitelja, mladog znanstvenika, velikodušnog susjeda ili lokalnog junaka? Ne, ne, nesretnim su udvoricama draže stotine namjernih smrti, hladnokrvni stroj za ubijanje motiviran čistom mržnjom! Baš su me nasmijali Argentinci koji su barem prepoznali svoju ludost. Na njihovim majicama piše: “Tengo una remera del Che y no sé por qué” što se na španjolskom savršeno rimuje i znači: “Nosim majicu s Cheom, a ne znam zašto”.

Naravno, ima bezbroj drugih slučajeva, previše ih je da ih navodimo, ali možda mogu spomenuti posljednji s kojim sam osobno povezana. Kao što možete zaključiti po mojem izgledu, bila sam djevojka vaših godina tijekom revolucionarnih 60-ih i 70-tih godina. Nismo slali sms-ove ili sjedili ispred kompjutera, ili čitali tekstove s ekrana umjesto iz dobrih starih knjiga.

‘Divljali’ smo, pravili smo veliki nered! Vijetnamski rat je bio u tijeku, svaki dan smo prosvjedovali (usput, često noseći Che majice). Policija je masovno zatvarala i tukla prosvjednike, ponekad su nekog od nas i ubili; primjerice na Sveučilištu Kent, u državi Ohio, u 1970, Nacionalna garda je pucala na nenaoružane studente. Ispalila je 67 metaka za 13 sekunda i ubila četvero studenata te ranili još devetero od kojih je jedan ostao trajno paraliziran. Ali smo tada bili strastveni, zanosni, neustrašivi, možda previše neustrašivi za ono vrijeme. Naši prijatelji i rođaci novačeni su za ratovanje na drugom kontinentu, zbog razloga koji nama nisu imali smisla. Amerika nije bila u opasnosti, nitko nas nije napadao, kao što je bio slučaj ovdje u Hrvatskoj, nego smo vodili upitan ideološki rat u zemlji za koju je većina jedva bila čula. Sjećam se kako su se birali mladići za Vijetnam. Išlo se prema datumu rođenja. U bubanj bi se stavilo 365 komadića papira koje su izvlačili službenici, jedan po jedan. Oni čiji su datumi rođenja bili na vrhu popisa morali su smjesta spakirati kofere za Vijetnam. Sjećam se kako sam slušala datume na televiziji i plakala od radosti kad je rođendan moga brata bio izvučen među posljednjima. On nije morao poći! Ali mnogi drugi su morali. Izgubila sam drage prijatelje u tom ratu, a mnogi drugi prijatelji pobjegli su iz zemlje u Kanadu, odbijajući služiti vojsku.

Nekako u to vrijeme došla sam u Beč studirati njemački i upoznala se s jednim momkom iz Hrvatske. Isprva nisam uopće znala što je Hrvatska: je li to voće, povrće, što? Zaljubila sam se, ljudi, ostavila iza sebe Vijetnam i s vremenom se pridružila misiji njegova života: za slobodu i neovisnost njegova naroda pod Titovom diktaturom.

Bila je to ista borba koju smo vodili u Americi, bila je to prirodna podudarnost: otpor potlačivanju, potpora ljudskim i građanskim pravima, prosvjed protiv državnog nasilja… Zašto ne bih spojila svoje ideale s idealima svoje nove ljubavi? Moja prva konkretna akcija bilo je nešto što smo stalno radili u Americi: dijeljenje prosvjednih letaka protiv postupaka vlade. Meni je to bilo potpuno prirodno. I potpuno dopustivo u Sjedinjenim Državama. Znate ono: sloboda govora, demokracija… Ali taj put sam dijelila protuvladine letke na nekadašnjem Trgu Republike, sada Bana Jelačića, u glavnom gradu Zagreb, i to na Dan Republike, s vrha nebodera, godine 1970. Što se zatim dogodilo? Malo se drugačije odvijalo nego što bi bio slučaj u Americi. Blago rečeno.

Odjednom su me jugoslavenski, a zatim i međunarodni mediji pretvorili od jednostavne prosvjednice za ljudska prava u fašista i ustašu. Ustaša? Što je to bilo — voće ili povrće? Tu vidimo još jednu veliku subverziju povijesti. U vrijeme moga događaja s letcima, na pomolu su bili studentski štrajkovi, zahtjevi Hrvata za više prava, za materinski jezik. To će postati poznato kao Hrvatsko proljeće ili Maspok, politički pokret koji je zahtijevao demokratske i ekonomske reforme u Jugoslaviji, pa prema tome više prava za Hrvatsku unutar Jugoslavije. Te su se stvari bile pokrenule 1967. kad je skupina od 130 utjecajnih književnika i jezikoslovaca, od kojih je 80 njih bilo u komunističkoj partiji, objavila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Godine 1971. jugoslavenske su vlasti silom ugušile Hrvatsko proljeće.

Može se reći da je 1969., kad sam se srela sa Zvonkom, bilo zrelo vrijeme za svakovrsna djela otpora protiv jugoslavenske diktature. Da, diktature, premda su sa Zapada podupirali tu vladu kao ‘komunističku vlast s ljudskim licem’, zahvaljujući navodno tome što se Tito usprotivio Trockom. Ali kako drukčije nju nazvati nego diktaturom kad se za dijeljenje jednostavnih letaka moglo dobiti do 12 godina zatvora? Da, 12 godina, prema članku 118 jugoslavenskog zakona o ‘neprijateljskoj propagandi’. Imam ovdje kopiju letka i također onoga što je američko veleposlanstvo prenijelo nakon moga uhićenja. I zanimljivo je usporediti povjerljivo izvješće koje su poslali u Washington o sadržaju letka s reakcijama jugoslavenskih medija i vlade, koje su bile uvijek iste, jer mediji su po tadašnjem običaju služili kao glasnogovornici vlasti. Nije neobično ni danas, na žalost, da vlada iskorištava medije. Komentirali su ovako: “Ti letci, iako nimalo pohvalni prema jugoslavenskom vodstvu, nisu bili takve naravi da bi pozivali na javnu osudu… oni nisu zagovarali nasilnu akciju nego su poticali Hrvate da se hrabro odupru nepravdi“.

Drugim riječima, Amerika je osjećala da su letci zagovarali razumne i široko prihvaćene zahtjeve. Jugoslavenski mediji, zapravo vlada, osudili su taj događaj kao čin ekstremističkih, nasilnih, fašističkih, ustaških elemenata koji koji djeluju izvan zemlje — sto je zapravo jugoslavenska taktika koja se rabila više od 50 godina da se diskreditiraju svi disidenti i oponenti tadašnjoj vlasti. Bivši američki veleposlanik u Jugoslaviji Laurence Silberman prepoznao je to uskoro nakon dolaska u Beograd tijekom 70-ih godina.

U široko navođenom članku u časopisu Foreign Affairs napisao je sljedeće: “Hrvatski se emigranti uvijek opisuju kao ustaše… bez obzira na to kakvo je njihovo političko stajalište. Štoviše, visoki jugoslavenski dužnosnici su ili uvjereni ili smatraju kako je korisno tvrditi da američka vlada financira djelovanje tih emigranata“.

Naravno da me UDBA špijunirala kada sam se vratila u Beč nakon zatvora u Zagrebu ne bi li otkrili tko su mi bili američki suradnici. Nisu bas bili uspješni. U jednom izvjesću iz 11.23.71, godinu dana poslije bacanja letaka, pišu da je je “STAPO pratio stalno od ponovnog dolaska u Beč, poslije izdržane kazne u SFRJ, ali nije mogao da dođe do kakvih podataka koji bi ukazivali na njenu političku ili terorističku djelatnost”.

Iznoseći ovaj slučaj nakon toliko godina, želim naglasiti da se ta taktika sačuvala sve do danas. Kritičari prethodne vlade, koji u većini uopće nisu ekstremisti, trajno su dobivali etikete na isti način: ekstremni desničari, fašisti, ustaše i tako dalje, cementirajući tako povijesnu subverziju koja se događala u prijašnjoj Jugoslaviji. Moramo se sjetiti, kao što su mnogi intelektualci istaknuli, da su svi komunisti ideološki jednaki, ali antikomunisti nisu! Među njima postoji širok ideološki spektar — od desničara do konzervativaca, tu su zatim liberali, socijalisti, anarhisti… Oni nisu ideološki blok, bez obzira na jugoslavensku taktiku da ih prikazuje na takav način.

Kao studenti povijesti, vi imate zadaću istraživati ‘službene’ verzije događaja koje proučavate, dublje kopati, otkrivati laži i dezinformacije, iznositi ih na vidjelo, ne odobravati ih, ispravljati ih. Vidimo ovih dana kako se revidira i nedavna hrvatska povijest oslobađajućom presudom za Šešelja u Haagu. Hoće li se dogoditi da ćemo za par godina čitati u hrvatskoj školskoj literaturi da je bio nevina žrtva hrvatskog fašističkog režima? Da smo mu namjestili slučaj? Da je samo ‘branio’ svoj narod od hrvatskih ustaša? Lako moguće, na žalost.

I dok trenutno razmišljamo o nekoj vrsti zakonodavstva koje bi uklonilo iz javnih službi one koji su sudjelovali u bivšoj diktaturi i bili upleteni u kriminalnih djela, kao što su mučenje i ubojstvo, možemo se upitati koja je zadaća studenata u tim procesima. Koja je primjerice uloga studenata ako su takvi pojedinci čimbenici samoga sveučilišnog sustava u današnjoj Hrvatskoj? Jedan takav slučaj iznijet je nedavno u medijima, ali nije dovoljno naglašen. To je slučaj Ante Barišića koji je i danas profesor političkih znanosti na Zagrebačkom sveučilištu, a prema svjedočenju Marka Grubišića, studenta i političkog zatvorenika iz 1980-ih, bio je njegov nekadašnji mučitelj! Da, dobro ste culi, njegov mučitelj! U nedavnom intervjuu za Jutarnji list, Grubišić je ispričao što mu se dogodilo:

“Gospodin Barišić jedan je od isljednika tada postojeće službe SDS-a, koji su se služili represivnim mjerama izvan zakonskih ovlaštenja za vrijeme isljeđivanja u krivičnom postupku poznatom kao Lašćinski proces, nazvan akcija Namještaj, 1982./1983. godine. Na mene tada primijenjene metode Barišićeva isljeđivanja su: vezanje za radijator posebnim lisicama (po njemu tzv. španjolkama) uz grube nasrtaje kojima je pokušavao iznuditi željene odgovore, česta upotreba prijetnji prislanjanjem pištolja na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom, prijetnja izbacivanja kroz prozor s trećeg kata uz režiju moga bijega, metodom ispitivanja na detektoru laži – kreirao je moje odgovore na izrežirana pitanja (povezanost s emigracijom, postavljanje bombe u Nami i sl.) i kao posljedicu ‘obećavao’ robiju od 15 do 20 godina, uz sve gore navedeno tvrdio je da i moji odvjetnici Željko Olujić i Ivan Gabelica pripadaju ‘ustaškoj bandi’ i da su zatvoreni u istoj zgradi te da mi neće pomoći”.

Barišić nikada nije opovrgnuo te navode. Ne znam, ali da smo mi američki studenti iz 60-ih godina čuli da takav profesor predaje na našem sveučilištu, smjesta bismo organizirali masovne demonstracije, prosvjede, akcije u medijima, peticije, uputili zahtjeve predstavnicima sveučilišta i vlade da taj čovjek bude uklonjen i prikladno kažnjen. Bojkotirali bismo njegovu nastavu ili bismo je prekidali, bili bismo glasni i agresivni — ne nasilni, jer nasilje je destruktivno — ali bismo se pobrinuli da on nikada više ne stane pred studente i predaje im o politici, povijesti ili bilo čemu drugom. Što su studenti ovdje do sada učinili? Očevidno ništa. On je i dalje figura ‘vlasti’, predaje političku znanost budućim hrvatskim vođama i intelektualcima. To je apsolutno nevjerojatno.

Eto to je ono na što sam mislila kad sam prije govorila o razlikama između studenata iz 60-ih godina kojima sam pripadala i današnjih studenata. Ja sam kao američka studentica 60-ih godina u Jugoslaviji završila u zatvoru zato što sam bacala obične letke. Ne govorim to da bih se pohvalila — bile su stotine, tisuće drugih, hrabrijih od mene — nego da pokažem kako smo bili spremni podnijeti žrtve za ondašnje svoje ideale i vjerovanja. Današnja mladost, tako mi se čini, nije voljna to učiniti. Nije bilo demonstracija protiv Barišića ili bilo čega drugoga, iako su takve akcije danas dopuštene i ne moraju se podnijeti nikakve osobne žrtve, osim gubitka sat, dva! Gdje je strast? Gdje su ideali? Ostavit ću vam ta pitanja da na njih odgovorite, ostavit ću ih vama, studentima onoga što osjećam da je najkritičnije područje na današnjim sveučilištima, povijest! Ovladajte svojom prošlošću, što zahtijeva istraživanje i zatim analiziranje onoga što se STVARNO dogodilo, bilo to u Ukrajini, u Boliviji, ili ovdje u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, da bi ste ovladali budućnošću. Inače će drugi stvoriti tu budućnost za vas, a tada se ne ćete imati zbog čega potužiti.

Još jednom, hvala vam što ste me pozvali. Bila mi je velika čast. Donijela sam sa sobom kopije mnogih povijesnih dokumenata koje sam spomenula u vezi s našim slučajem, imam također USB stick tako da ih možete, ako vas to zanima, presnimiti na svoja računala. Također bih željela napomenuti da je Marko Grubišić, žrtva i nekadašnji politički zatvorenik, danas ovdje u publici; i on bi vrlo rado s vama razgovarao, sada ili u budućnosti”, kazala je Julienne Bušić u Zadru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Krstičević: Dolazak ministra Mattisa potvrda je strateškog partnerstva između SAD i RH

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH / T. Brandt

U Hrvatskoj je boravio jedan od najmoćnijih Trumpovih ljudi – američki ministar obrane James Mattis.

Sastao s hrvatskim kolegom Damirom Krstičevićem, a susret je još važniji ako se uzme u obzir da je ovo prvi posjet jednog američkog dužnosnika takve razine u posljednjih 14 godina.  Gost Teme dana bio je ministar obrane Damir Krstičević.

Ministar Mattis pohvalio je Hrvatsku. Poručio je: Bolje imati malu vojsku s borcima koji znaju za što se bore nego veliku vojsku bez cilja.

To je istina. To smo mi dokazali u Domovinskom ratu. Za mene je čast da je američki ministar obrane Mattis posjetio Hrvatsku.

Prošle godine, 12. srpnja bio sam u Pentagonu. Ministar Mattis tada je rekao za našu Oluju da je to operacija koja se izučava u američkim školama, da je operaciju Oluja izvela vojska koja je bila i vrhunski opremljena i vrhunski uvježbana i ono što je najvažnije da je imala odlične političke smjernice i na kraju ono što je jako bitno rekao je da je Hrvatska mala zemlja koja se znatno bori iznad svoje kategorije. Te riječi ponovio je i danas, rekao je ministar Krstičević.

Na pitanje koliko je SAD svjestan doprinosa Hrvatske NATO-u, Krstičević je rekao je da su svjesne. Hrvatska od početka ulaska u NATO doprinosi međunarodnoj sigurnosti, a dolazak ministra Mattisa potvrda je tog strateškog partnerstva između SAD i RH.

Hrvatska izdvaja 1,33 posto BDP-a za obranu, što je ispod NATO-ovih standarda.
Ministar Krstičević rekao je da su se sve države NATO-a obvezale na summitu u Wellsu da će doći do proračuna od 2 posto.

Vlada je nedavno na sjednici Vlade donijela zaključak da mi to želimo napraviti. Radimo na tome, ali moramo voditi računa o mogućnostima države, ali i o drugim resorima u Hrvatskoj. Međutim, svjesni smo da je ulaganje u obranu ulaganje u sigurnost.

 

Krstičević najavio još američkih helikoptera za hrvatsku vojsku

 

 

Mattis: Bolje mala vojska s borcima koji znaju za što se bore nego velika vojska s vojnicima bez cilja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem: Nogomet kao svjetska igra A. D. 2018., prije završnice…

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem, velikim fanom nogometa kao igre i nogometne igre na terenu, profesorom filozofije i autorom knjige o nogometu

Hrvatska je u završnici Svjetskog prvenstva u Rusiji. Zemlju potresa slatka i uzbudljiva dvojba u očekivanju – sigurno srebro ili osvojiti zlato, koje je na dohvat nogu naše momčadi. Sve uz, ipak, malo zbog toga prigušenu euforiju. Prije nego nas ta euforija dovede do nogometnog i nacionalnog transa i klimaksa vodimo brzopotezni, ali ne i kratki razgovor s prof. dr. Kristijanom Krkačem, strastvenim ljubiteljem nogometa kao igre, autorom knjige o filozofiji nogometa, inače sveučilišnim profesorom filozofije i poslovne etike, o sadašnjem trenutku, ali i vremenu nogometa pokazanog na Svjetskom nogometnom prvenstvu.

Prije završnice, dr. Krkač, ocijenite naš doseg, ali i domet, na Svjetskom prvenstvu?

Rezultat Hrvatske reprezentacije povijesni je u najmanju ruku na način da više nije moguće opisati svjetski nogomet bez da se spomenu hrvatske momčadi i hrvatski igrači. Sjećam se 17. listopada 1990. godine. Bio sam na tribini Sjever stadiona Maksimir i gledao meni prvi nastup reprezentacije Hrvatske protiv SAD-a. Kroz glavu su mi prolazila imena Poput Hitreca, Kacijana, Lamze, Gucmirtla i drugih s kojima su me šopali ko klinca. Sjećam se kako je neki stariji gospodin komentirao prije početka – „Sad bu svet videl kak se kod nas špana nogač.“ 28 godina kasnije možemo reći kako je tome zaista tako. Hrvatska ipak ima jedan od izvrsnijih veznih redova i vjerojatno najboljeg veznog igrača današnjice. Kao ljubitelju o jogo bonito uvijek su mi vezni igrači bili najvažniji, jer oni kreiraju ljepotu poteza, akcije, igre i nogometa u cjelini. Imao sam sreće doživjeti uspjehe reprezentacije 1998. i 2018. Veličinu uspjeha 1998. shvatili smo puno kasnije, pa će tako vrijeme za procjenu i ovog uspjeha 2018. tek doći. U nasljeđe nogometu još jednom smo ostavili zamisao o tome da bez izvrsnih veznih igrača nogomet nema previše smisla, a ljepote uopće nema.

Vaše mišljenje o svjetskom nogometu sada, prikazanom na aktualnoj svjetskoj nogometnoj smotri?

Ovo svjetsko prvenstvo moglo bi biti zapamćeno po nekoliko pojava koje ga čine osebujnim. Krenimo od igre jer je Filozofija nogometigra srž tog događaja, a toliko blentavi nismo da bismo miješali nogomet i fenomene koji ga okružuju ili još gore kako bismo ga reducirali na te fenomene. Igra nije bila haklerska. Nije bilo puno uigranih akcija, a još manje lijepih, čak niti u susretima koji nisu o puno toga odlučivali. Uzroke možda trebamo tražiti u manjku veznih igrača, nepostojanju stvarnih i uigranih veznih redova i starosti veznjaka koji su igrali podosta usamljeno ili u najboljem slučaju u nekim polu-tandemima. Ponekad trebaju godine kako bi se svladala ne pravila igre (npr. samo je jedna lopta, „the ball“, nego prije pravilnosti igranja npr. „lopta je brža od igrača“).

Rezultatski govoreći, ovo je bilo izjednačeno prvenstvo tvrdih utakmica. Polufinalni i finalni susreti nalikovali su više na polufinale Lige prvaka, nego svjetskog prvenstva. Analizom igara i rezultata može se pretpostaviti kako je u nedostatku snage prije svega sjeverno i južnoameričkog i afričkog nogometa (koji je ipak bio posredno zastupljen u polufinalu) europski zagospodario prvenstvom, a u toj situaciji azijski je pokazao mjerljiv napredak (4 boda Irana u skupini i igre Japana, napose protiv Belgije). Ne plasiranje velikih škola (Italija, Nizozemska) i ispadanje snažnih reprezentacija (Njemačka, Španjolska, Portugal, Argentina, Brazil) vlastitim propustima srozali su igru. Činjenica kako su do polufinala dogurale dvije reprezentacije čije države uzete zajedno imaju stanovnika koliko i Tokyo značajna je sama po sebi. Na koncu spomenimo i sustav VAR koji je pridonio točnosti suđenja i nadajmo se kako će ga se unaprijediti barem do razine obostrane intervencije.

Nogomet postaje u prvom redu cirkus

Uz sve što se na njega ugradilo, sagradilo i nadogradilo u 150-tak godina otkako kao ovakav postoji, je li nogomet ostao igra ili se pretvorio, odnosno razvio u nešto drugo, moguće nogomet s elementima ratovanja?

Nogomet se nastavlja razvijati u smjeru postkomercijalizacije i spomenuti fenomeni nogometa koji okružuju igru pomalo ju guše i nameću joj svoja pravila. Igra postaje sve više cirkus pojedinačnih navodnih heroja, a sve manje čin cijele momčadi. Pojedinca je marketinški lakše brendirati nego momčad ili nogometnu školu. O tome kako nogomet postaje rat doslovno je pogrešno razmišljati jer postaje u prvom redu cirkus i prestaje biti igra momčadi, a postaje igra hrpe pojedinaca. Ako i postoji neki rat, onda je to gospodarski, jer porast azijskog nogometa vjerojatno korelira gospodarskom uzletu azijskih gospodarstava.

Kako vidite nogomet kao igru, točnije nogometnu igru danas?

Igre na ovom prvenstvu su bile vrlo loše. Prije svega u fazi obrane. Kad su obrane loše teško je ocijeniti koliko su napadači suparnika zaista dobri. Vrsne i izvrsne vezne igrače, da tandeme i cijele vezne redove niti ne spominjemo, moglo se nabrojati na prste jedne ruke dečka iz pilane. To pak, u fazi obrane, ali i u fazi napada, vodi nepostojanju igre i uglavnom preskakanju veznog reda prije svega u igri na svojoj polovici gdje momčad treba biti gospodar. Svjetska prvenstva su smotre nacionalnih nogometnih škola (kojima nerijetko dominiraju škole pojedinih klubova), a ovdje od toga nismo vidjeli skoro ništa.

Je li nogomet prikazan na SP gledljiv, sve gledljiviji, ili sve ne gledljiviji?

Gledljivost suvremenog nogometa ne treba procjenjivati prema gledanosti svjetskih prvenstava. Pogledajte samo koliko se dobrih nogometnih nacija nije plasiralo na prvenstvo, koliko je velikih igrača tamo, pa na koncu i koliko je velikih igrača ispalo s osrednjim momčadima. Pogledajte gledanost nogometa u 2. i 3. ligama Europe, Južne Amerike i Afrike. Pogledajte s druge strane hrvatske stadione. Nekome kome su jedino „napetost“ u igri (bez stvarnih prilika) i zgoditci važni vjerojatno će suvremeni nogomet biti gledljiv. Nekome pak tko voli uigrane akcije (i napadačke i obrambene kao odgovor) i unutar njih genijalne poteze pojedinaca u cjelinama akcija, bit će negledljiv. Onome pak tko voli bilo uigrane nogometne učinkovite strojeve (njemački) ili veselu i zaigranu o jogo bonito (brazilski) suvremeni će nogomet biti oduran. Svakome njegovo.

Nogomet ne napreduje, niti mu je to cilj

Nogometne taktike i strategije, što ostaje i traje, a što se mijenja. Na bolje, ali i posljedice?

Strategija, taktika i prilagodbi suparniku na ovom prvenstvu nismo vidjeli. Vidjeli smo vrlo dobru igru nekolicine reprezentacija ali ne u nizu od nekoliko susreta. Nogometne strategije se mijenjaju kao odgovor nove na staru. Paradigme se smjenjuju kao na traci, ali uvijek su ostvarene u odnosu na ono što dostupni pojedini igrači mogu izvesti tehnički i taktički, a cijele momčadi strateški. Povijest taktika ima krivulju Garrichinog driblinga, ponekad napreduje, zatim se vrati u punom krugu na staro, pa se malo promijeni na jednu stran, pa malo na drugu itd. Kako su teren, vrijeme igre, 22 igrača i 1 lopta zadani, opće pravilnosti igre nikad se ne mijenjaju, jer uvijek se sve svodi na pokrivanje u fazi obrane i oduzimanje lopte i otkrivanje u fazi napada i dodavanje lopte i bez toga nema „lažnjaka“ kojeg izvodi cijela momčad varajući suparnika. Usporedite vrste driblinga s npr. vrstama napada. Napad je preslikan dribling, a obrana je preslikana blokada driblinga.

Je li veličina i zanimljivost nogometne igre u samoj ljepoti igre. Skloniji smo mišljenju da je rezultat najvažniji?

Rezultat igre je svakako važan, ali nije presudan. Belgija i Japan odigrali su jednu od ljepših utakmica. Belgija je podcijenila Japan i primila 2 zgoditka, zatim je promijenila taktiku i putem jednog sretnog zgoditka preokrenula rezultat (tko se kladio na takav razvoj situacije?). Belgija je na koncu pobijedila. Onome tko voli lijepu igru neće igra Japana biti ružnija jer je izgubio, niti će mu igra Belgije biti ljepša jer je pobijedila. Cilj nogometa je ostvariti rezultat igrom i to po mogućnosti uigranim akcijama koje sadrže barem jedan lijep potez (zato možemo žaliti što Francuska iz jedine lijepe akcije u polufinalu nije postigla zgoditak i biti veseli jer je Urugvaj iz predivne akcije postigao pogodak), ali ne i rezultat pod svaku cijenu, npr. kršenjem pravilnosti igranja, pa čak i pravila igre (glumljenje, prekršaji, odugovlačenje itd.). Ako je rezultat jedini cilj, zašto se nogomet ne igra samo izvođenjem jedanaesteraca? Napeto je, ima zgoditaka, ima obrana, brzo se dobije pobjednik i pobjeda je uglavnom pravedna. Zašto? Zato jer između prvog zvižduka i zvižduka koji označava kraj 120 minuta igre postoji nešto što se zove utakmica tijekom koje se odvija igra.

Cilj nogometa je ostvariti rezultat igrom

Igra i rezultat, ali i zanimljivost igre u svjetlu promjena u suđenju i uvođenju elektronike za prosudbu događanja?

Suđenja su na ovom prvenstvu bila podjednaka prethodnima, a sustav VAR je pridonio poboljšanjima. Treba se nadati daljnjim poboljšanjima suđenja. Dvosmjernost VAR-a, tj. situacije kad sudac za ekranom vidi nešto i upozori glavnog suca je možda budućnost. Također, takve bi stvari mogla uskoro odlučivati i umjetna inteligencija.

Ljudske pogreške su neminovnost i u životu, pa i u svakoj igri, napose i nogometu. Imaju li ispravci i otklanjanje utjecaj na pad zanimljivosti?

Pogreške sudaca nisu isto što i pogreške igrača. Igraču je djelatnost igra, a sucu suđenje igre. U početcima nogometa sudac se ne bi miješao ako bi igrači prešutnim odobravanjem prihvatili situaciju, npr. aut ili prekršaj, nego bi ih ostavio da sami odlučuju i igraju, a intervenirao bi samo kad bi bilo prijepora oko situacije. Možda bi se u budućnosti trebalo ozbiljnije kažnjavati očito glumljenje pretrpljenog prekršaja, primjerice izravnim crvenim kartonom, jer je to izravno kršenje fair playa i protivno pravilu očuvanja igre. Zamislimo da igrač odglumi kako je pretrpio težak prekršaj bez imalo kontakta sa suparnikom i bez mogućnosti samoozljede i to u zoni slobodnog udarca koja mu odgovara. Što bi bilo loše u tome da se za to kazni direktnim crvenim kartonom?

Nogomet je europska igra koja se u 150-tak godina proširila svijetom do masovnosti. Igra se na svim kontinentima. U završetku aktualnog SP su bile četiri europske momčadi. Kako ocjenjujete tu činjenicu?

Nogomet su prema postojećim pravilima izmislili Englezi (prema drugima igrao se i prije u Italiji, a možda i u predkolumbovskoj Americi i na drugim mjestima diljem svijeta), neko je vrijeme sazrijevao, ali je napustio dom konačno 1958. godine i postao ono što je danas zahvaljujući Brazilu. Zasad se samo jednom vratio kući, ali tamo mu se nije previše svidjelo pa se ponovno otisnuo u bijeli svijet, dakako, najčešće ponovno u Brazil. Već sam spomenuo kako su južnoameričke momčadi podbacile i to je uz ne plasiranje velikih nogometnih škola glavni suuzrok plasiranju reprezentacija koje su se našle u polufinalu. S druge strane, hrvatski kaotični način igre pokazao se kao vrlo osebujna škola nogometa posljednjih 28 godina.

Ne radi se o sreći, nego o nepredvidljivosti igre

Navijačko, fanovsko, ali i filozofsko mišljenje o sreći i utjecaju ljudskog ponašanja na rezultat?

Ne bih govorio o sreći u nogometu. Imati sreće pri udarcu ili postići zgoditak promašajem (npr. prvi zgoditak Belgije protiv Japana) zanimljivo je koliko i primiti zgoditak pogreškom ili propustom (ne postavljanje igrača Belgije na putanju lopte ispred igrača Francuske u polufinalu), ukratko, ne previše. Ono što je puno zanimljivije je kad se tehnički, taktički i strateški suprotstave dvije zrele momčadi koje žele prikriti svoje slabosti, iskoristiti slabosti suparnika, blokirati prednosti suparnika i iskoristiti vlastite, npr. kad momčad izvrsnom akcijom postigne zgoditak usprkos izvrsno postavljenoj obrani ili obrnuto, kad se momčad obrani. Ovdje se ne radi o sreći, nego o nepredvidljivosti igre, razvoja susreta i konačnog rezultata. Najveća je nepredvidljivost tamo gdje su momčadi podjednake. No ne treba se zavaravati, jer momčadi mogu biti podjednako slabe i podjednako jake pri čemu su susreti u oba slučaja često izjednačeni igrom i rezultatom (to bi se moglo pokazati tijekom nastupa hrvatskih klubova ovog ljeta u Europi, tj. činjenica da iz toga što je prvenstvo bilo igrački i rezultatski izjednačeno ne slijedi i da je bilo kvalitetnije od prethodnih; štoviše bilo je manje kvalitetno, ali to je za neku drugu temu). Pod vidikom lijepe igre ovo će prvenstvo biti zaboravljeno otprilike onoliko brzo koliko i igre Grčke kad je postala prvak Europe, a ostat će zapamćeno samo onima koji su navijali za svoje reprezentacije tim više ako su ostvarile kakav hvale vrijedan rezultat.

Nazire li se, odnosno, zapažate li naznake o prekretnici u odnosu na dosadašnje stanje? Može li se očekivati da će današnja svjetski glomazna kvantiteta s mamutskom infrastrukturom prerasti u neku novu kvalitetu?

Sumnjam. VAR je jedina novost u nogometu 21. stoljeća koja ide prema očuvanju igre. Mnogi golovi u povijesti ne bi bili priznati da je postojao VAR. Sve ostalo što se zbiva u suvremenom nogometu nema puno veze s nogometnom igrom. Istima, fenomeni koji okružuju nogomet pokušavaju zagospodariti njime, npr. učiniti ga atraktivnijom igrom. Naime, podosta je čudno kako je u današnje vrijeme 15-to minutne slave na društvenim mrežama i atraktivnih sportova koji su takvi po naravi (npr. borilački) ili su takvima učinjeni putem medija, ljudima još uvijek zanimljivo gledati nogometnu utakmicu koja traje 120 minuta i završi rezultatom 2:1. Nova kvaliteta u nogometu uvijek se tiče same nogometne igre, a za nju je potrebno vrijeme za odgoj igrača, momčadi, načina igre, pa na koncu i desetljeća potrebna za odgoj trenera. Nema tu nikakvog preskakanja. Potrebno je vrijeme i pravilan rad, a svaka i najmanja pogreška prije ili kasnije dođe po svoje.

Hvala, dr. Krkač, na razgovoru, koji smo vodili u trenutku što će svakako za Hrvatsku značiti početak novog nogometnog vremena za hrvatski nogomet. Hoće li biti srebrno ili zlatno, pričekajmo tih nekoliko dana. A moguće, u budućnosti, i vašu novu nogometnu knjigu…

Antun Drndelić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori