Pratite nas

Razgovor

Julienne Bušić: Kako je moguće da je mučitelj Ante Barišić i dalje profesor

Objavljeno

na

Julienne Bušić

Na početku moram kazati dvije stvari: prvo, da sam počašćena što ste od mene tražili da vam danas govorim, i drugo, da sam malko nervozna – započela je tako svoj govor u Zadru Julienne Bušić.

“Mladi ljudi danas, barem koliko sam zapazila, vrlo su različiti od onoga što smo mi bili nekada, pa možda ne ćemo naći zajedničko stajalište. Naravno, i vremena su potpuno različita. Zamislite samo, kad sam ja bila na fakultetu, nije bilo kompjutera ni mobitela. Možete li to uopće zamisliti, ako znamo da su te stvari oduvijek bile dijelom vašega života? Što to znači i kako to mijenja vašu percepciju svijeta i način vašega djelovanja u njemu? Jesu li zbog njih ljudi postali gluplji, manje spremni uhvatiti se u koštac s velikim današnjim pitanjima? Jesu li te stvari osiromašile mlade ljude za zanos, stvorile pasivnost i apatiju umjesto aktivnosti i gorljivosti, nesklonost da se žrtvuje i najmanji dijelak ugodnosti? Na žalost, mislim da jesu. Zbog toga sam bila nervozna. Jer sam razočarana u današnju mladež i morala sam to kazati, iako zbog toga netko pobjesnio.

Ovo su ‘dani povijesti’ u Zadru, i divna je stvar što se toliko naglašava važnost predmeta povijesti. Bez poznavanja onoga što je bilo prije, ne možemo razumjeti sadašnjost i nemamo vizije budućnosti. Ali sam pomislila još nešto: čak ako netko želi steći znanje o onome što je prije bilo u povijesti, često mu je nemoguće doći do informacija! Sada barem postoji veća mogućnost s dolaskom interneta, što je jedna od velikih prednosti toga izuma, ali realno govoreći, možemo li mi, možete li vi, ovisiti u velikom dijelu o medijima kad želite dobiti informacije o povijesnim događajima a da ne provedete dublje istraživanje? Znam da većina ljudi ovisi o medijima te umjesto da kritički ispituju ono što čitaju, oni to prihvaćaju kao istinu i idu dalje. A to može imati golem utjecaj na sudbinu čovječanstva i tijek povijesti.

Veliki filozof Friedrich Nietzsche imao je o tome reći nešto ‘duboko’, što se posebno primjenjuje na proučavanje povijesti. On je kazao: ‘Sve duboko voli masku’. Što je time htio kazati? Naravno, postoje mnoge interpretacije te jednostavne rečenice, ali bez obzira na razna tumačenja, mislim da se možemo složiti u tome da je temeljna istina njegove izjave jasna. Ona tvrdi da postoje mnoge razine u svim događajima, ne samo u povijesti nego u svakom polju istraživanja; stvari nisu onakve kakve se čine na prvi pogled, čovjek mora zakopati ispod površine da dođe do jezgre stvari; skidajte slojeve, budite skeptični, ispitujte motive svakoga izvora, ne pristanite da budete puko spremište informacija. I ovo posebno vrijedi za studente povijesti!

Dopustite mi da spomenem dva slučaja o kojima sam pisala u prošlosti, a mogu poslužiti kao dobri primjeri maska o kojima je pisao Nietzsche. Prvi se slučaj tiče gladi u Ukrajini tijekom 1930-ih. Osobno me je zanimao zbog toga što se moj djed ondje rodio, u selu koje se zvalo Žitomir. On je 1900. godine, kao nezreo mladić, koji nije napunio ni osamnaestu, pobjegao od nasilnog očuha u Kanadu, a potom i u Ameriku. Kad je konačno stigao, bez novčića u džepu, sjeo je na pločnik i dobro se isplakao. Kasnije se oženio i podigao četvero djece, jedno od njih je moj otac. U ranih tridesetim godinama prošloga stoljeća, dok su on i njegova obitelj uživali povlastice života u slobodnom, prosperitetnom, demokratskom društvu, s navodno slobodnim i nezavisnim medijima, golema je glad harala u Ukrajini. Staljin je prisiljavao kulake da ulaze u zadruge pod krinkom ‘agrarne reforme’, a one koji bi se odupirali slao je u koncentracijske logore. Proces kolektivizacije doveo je do širenja gladi, koja je na svom vrhuncu 1933. godine dnevno odnosila živote preko 25 tisuća ljudi. Nestajale su cijele obitelji, sela i gradovi. Ukupno nekoliko milijuna ljudi je umrlo, a što može biti bolnije, strašnije, nego polagano umiranje, ti zastrašujući prizori, dok gledate svoju obitelj kako se pretvara u kost i kožu, kad vidite da im vire kosti, ispadaju zubi i nestaju upale oči? No ipak su smrti tih milijuna ljudi bile skrivane i zanijekane, kao da se radilo o buhama ili stjenicama, ili nekim drugim nižim organizmima, a ne o ljudskim bićima od krvi i mesa, s toplim, pulsirajućim srcima, dušama, snovima, težnjama. Ne mogu se sjetiti da sam kao dijete ikada čula da je tu glad spominjao moj djed ili bilo tko drugi, ali znam da nikada više ništa nije čuo o članovima svoje obitelji. Netko je kasnije govorio da su prognani u Samarkand. Netko drugi je rekao da su vjerojatno umrli ili otišli u emigraciju. Bilo je raznih priča ali nijedna od njih nije potvrđena.

U to vrijeme, The New York Times, pod poznatim geslom ‘All the news that’s fit to print’ (Sve sto je primjereno objaviti) prenosi Waltera Durantyja, šefa moskovskog dopisništva koji je izvještavao o Staljinovim ‘agrarnim reformama’. Duranty je, pak, inzistirao na tome da, iako je bilo “ozbiljne nestašice hrane” u Ukrajini, “ovdje nije bilo stvarne gladi”. Nije bilo “smrtnih slučajeva od gladi“, samo “povećana smrtnost zbog bolesti i pothranjenosti“.

U idućim člancima ponavljao je laži: “Nema gladi ili stvarnog skapavanja od gladi, niti da bi moglo biti nešto nalik tomu”. Ili: “Bilo koje izvješće o gladi u Rusiji danas je pretjerivanje ili zlobna propaganda”. Ili: “Ne možete napraviti omlet bez razbijanja jaja“.

Duranty je na kraju dobio Pulitzerovu nagradu za svoja izvješća iz Rusije. Kad su sovjetski arhivi otvoreni za javnost, i kad je istina o gladi i milijunima žrtava izišla na vidjelo, postalo je nemoguće zanijekati da je šef moskovskog dopisništva ‘The New York Timesa’ Walter Duranty služio kao Staljinov apologet i propagandist, koji je svijetu zatajio istinu, a možda i mogućnost preventivnog djelovanja u sprečavanju masovnog umiranja od gladi i genocida u Ukrajini. Znao je istinu, doduše, kao i mnogi drugi u The New York Timesu i drugdje, jer je u jesen 1933. u britanskom veleposlanstvu izjavio da je deset milijuna ljudi umrlo. “Ukrajina je”, rekao je, “iskrvarila do smrti”, što je impozantna izjava za nekoga tko je, nekoliko dana ranije, vijesti o gladi opisivao kao ‘običan apsurd’.

Mnoge poznate osobe pozvale su Pulitzerov odbor da mu oduzme nagradu. Komentator Malcolm Muggeridge je opisao Durantyja kao “najvećeg lažova među novinarima kojeg je ikada susreo”. No Pulitzerov odbor je odbacio dva zahtjeva za poništenje, izjavljujući da “Vijeće nikada u svojoj povijesti, sedamdeset godina unatrag, u različitim razdobljima i pod raznim okolnostima, nikada nije mijenjalo svoje prethodne odluke”. A možda u eri toleriranja genocida? Pod okolnostima koje su opravdavale smrti milijuna nedužnih? U međuvremenu, njegov bivši poslodavac, The New York Times, takozvani ‘uzor’ profesionalnog novinarstva, ‘zlatni standard’ kojemu teži svaki medij, i dalje se iz godine u godinu kontinuirano ponosi Durantyjevim imenom na listi dobitnika Pulitzerove nagrade. All the news that’s fit to print? Doista.

Drugi zanimljiv i suvremen primjer povijesne subverzije tiče se sveprisutnoga Che Guevare, (pogotovo kod studenata, danas i u 60-im godinama!) posebice nakon izrazito fikcionaliziranog prikaza o ranim godinama njegova života, ‘The Motorcycle Diaries’. Kud god se okreneš, naići ćeš na crvene majice, šalice za kavu, upaljače, privjeske za ključeve, novčarke, sve što se može zamisliti, s bradatim, zgodnim revolucionarom (danas stopostotnom kapitalističkom ikonom) s obješenjačkom beretkom na glavi. Zamislite da je izgledao kao Jean Paul Sartre — smjesta bi potonuo u zaborav.

Nedavno sam u novinama The New Republic naišla na članak koji je u cijelosti dekonstruirao mit o Cheu. Kao prvo, pisac je istaknuo da nije nimalo neobično što sljedbenici kulta ličnosti znaju veoma malo ili ništa o predmetu njihova ‘obožavanja’. Zatim je dokumentirao da je junak mladih Che, koji se često prikazuje kao suosjećajan liječnik i uzor krjeposti, u stvarnom životu ubio ili osobno nadgledao na stotine smaknuća ne dopuštajući povlasticu suđenja.

“Da bi se čovjek poslao pred streljački vod, sudski dokaz nije potreban… takve su procedure zastarjela, buržoaska pojedinost”, rekao je mlad, zgodan, bradati revolucionar. Zatim navodi Cheove poglede na pravdu, kako ih ističe u svojoj ‘Poruci Tricontinentalu’ iz 1967.: “Mržnja kao element borbe; nepokolebljiva mržnja prema neprijatelju, koja ljudsko biće nagoni onkraj njegovih prirodnih granica i pretvara ga u učinkovit, silovit, selektivan, hladnokrvan stroj za ubijanje”. Stoga sam se, naravno, zapitala što zapravo promiču svi oni odjeveni u Che-majice − sportaši, glazbenici, obični ljudi, stručnjaci za domaći ‘terorizam’ (jer sam jednom vidjela Che majicu na Pavlu Kaliniću, koji je obavljao tu funkciju). Promoviraju li ljude-strojeve za ubijanje? Smaknuća bez suđenja? Obješenjačke beretke? Gdje su šalice, privjesci za ključeve i majice s likom recimo nekog poticajnog učitelja, mladog znanstvenika, velikodušnog susjeda ili lokalnog junaka? Ne, ne, nesretnim su udvoricama draže stotine namjernih smrti, hladnokrvni stroj za ubijanje motiviran čistom mržnjom! Baš su me nasmijali Argentinci koji su barem prepoznali svoju ludost. Na njihovim majicama piše: “Tengo una remera del Che y no sé por qué” što se na španjolskom savršeno rimuje i znači: “Nosim majicu s Cheom, a ne znam zašto”.

Naravno, ima bezbroj drugih slučajeva, previše ih je da ih navodimo, ali možda mogu spomenuti posljednji s kojim sam osobno povezana. Kao što možete zaključiti po mojem izgledu, bila sam djevojka vaših godina tijekom revolucionarnih 60-ih i 70-tih godina. Nismo slali sms-ove ili sjedili ispred kompjutera, ili čitali tekstove s ekrana umjesto iz dobrih starih knjiga.

‘Divljali’ smo, pravili smo veliki nered! Vijetnamski rat je bio u tijeku, svaki dan smo prosvjedovali (usput, često noseći Che majice). Policija je masovno zatvarala i tukla prosvjednike, ponekad su nekog od nas i ubili; primjerice na Sveučilištu Kent, u državi Ohio, u 1970, Nacionalna garda je pucala na nenaoružane studente. Ispalila je 67 metaka za 13 sekunda i ubila četvero studenata te ranili još devetero od kojih je jedan ostao trajno paraliziran. Ali smo tada bili strastveni, zanosni, neustrašivi, možda previše neustrašivi za ono vrijeme. Naši prijatelji i rođaci novačeni su za ratovanje na drugom kontinentu, zbog razloga koji nama nisu imali smisla. Amerika nije bila u opasnosti, nitko nas nije napadao, kao što je bio slučaj ovdje u Hrvatskoj, nego smo vodili upitan ideološki rat u zemlji za koju je većina jedva bila čula. Sjećam se kako su se birali mladići za Vijetnam. Išlo se prema datumu rođenja. U bubanj bi se stavilo 365 komadića papira koje su izvlačili službenici, jedan po jedan. Oni čiji su datumi rođenja bili na vrhu popisa morali su smjesta spakirati kofere za Vijetnam. Sjećam se kako sam slušala datume na televiziji i plakala od radosti kad je rođendan moga brata bio izvučen među posljednjima. On nije morao poći! Ali mnogi drugi su morali. Izgubila sam drage prijatelje u tom ratu, a mnogi drugi prijatelji pobjegli su iz zemlje u Kanadu, odbijajući služiti vojsku.

Nekako u to vrijeme došla sam u Beč studirati njemački i upoznala se s jednim momkom iz Hrvatske. Isprva nisam uopće znala što je Hrvatska: je li to voće, povrće, što? Zaljubila sam se, ljudi, ostavila iza sebe Vijetnam i s vremenom se pridružila misiji njegova života: za slobodu i neovisnost njegova naroda pod Titovom diktaturom.

Bila je to ista borba koju smo vodili u Americi, bila je to prirodna podudarnost: otpor potlačivanju, potpora ljudskim i građanskim pravima, prosvjed protiv državnog nasilja… Zašto ne bih spojila svoje ideale s idealima svoje nove ljubavi? Moja prva konkretna akcija bilo je nešto što smo stalno radili u Americi: dijeljenje prosvjednih letaka protiv postupaka vlade. Meni je to bilo potpuno prirodno. I potpuno dopustivo u Sjedinjenim Državama. Znate ono: sloboda govora, demokracija… Ali taj put sam dijelila protuvladine letke na nekadašnjem Trgu Republike, sada Bana Jelačića, u glavnom gradu Zagreb, i to na Dan Republike, s vrha nebodera, godine 1970. Što se zatim dogodilo? Malo se drugačije odvijalo nego što bi bio slučaj u Americi. Blago rečeno.

Odjednom su me jugoslavenski, a zatim i međunarodni mediji pretvorili od jednostavne prosvjednice za ljudska prava u fašista i ustašu. Ustaša? Što je to bilo — voće ili povrće? Tu vidimo još jednu veliku subverziju povijesti. U vrijeme moga događaja s letcima, na pomolu su bili studentski štrajkovi, zahtjevi Hrvata za više prava, za materinski jezik. To će postati poznato kao Hrvatsko proljeće ili Maspok, politički pokret koji je zahtijevao demokratske i ekonomske reforme u Jugoslaviji, pa prema tome više prava za Hrvatsku unutar Jugoslavije. Te su se stvari bile pokrenule 1967. kad je skupina od 130 utjecajnih književnika i jezikoslovaca, od kojih je 80 njih bilo u komunističkoj partiji, objavila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Godine 1971. jugoslavenske su vlasti silom ugušile Hrvatsko proljeće.

Može se reći da je 1969., kad sam se srela sa Zvonkom, bilo zrelo vrijeme za svakovrsna djela otpora protiv jugoslavenske diktature. Da, diktature, premda su sa Zapada podupirali tu vladu kao ‘komunističku vlast s ljudskim licem’, zahvaljujući navodno tome što se Tito usprotivio Trockom. Ali kako drukčije nju nazvati nego diktaturom kad se za dijeljenje jednostavnih letaka moglo dobiti do 12 godina zatvora? Da, 12 godina, prema članku 118 jugoslavenskog zakona o ‘neprijateljskoj propagandi’. Imam ovdje kopiju letka i također onoga što je američko veleposlanstvo prenijelo nakon moga uhićenja. I zanimljivo je usporediti povjerljivo izvješće koje su poslali u Washington o sadržaju letka s reakcijama jugoslavenskih medija i vlade, koje su bile uvijek iste, jer mediji su po tadašnjem običaju služili kao glasnogovornici vlasti. Nije neobično ni danas, na žalost, da vlada iskorištava medije. Komentirali su ovako: “Ti letci, iako nimalo pohvalni prema jugoslavenskom vodstvu, nisu bili takve naravi da bi pozivali na javnu osudu… oni nisu zagovarali nasilnu akciju nego su poticali Hrvate da se hrabro odupru nepravdi“.

Drugim riječima, Amerika je osjećala da su letci zagovarali razumne i široko prihvaćene zahtjeve. Jugoslavenski mediji, zapravo vlada, osudili su taj događaj kao čin ekstremističkih, nasilnih, fašističkih, ustaških elemenata koji koji djeluju izvan zemlje — sto je zapravo jugoslavenska taktika koja se rabila više od 50 godina da se diskreditiraju svi disidenti i oponenti tadašnjoj vlasti. Bivši američki veleposlanik u Jugoslaviji Laurence Silberman prepoznao je to uskoro nakon dolaska u Beograd tijekom 70-ih godina.

U široko navođenom članku u časopisu Foreign Affairs napisao je sljedeće: “Hrvatski se emigranti uvijek opisuju kao ustaše… bez obzira na to kakvo je njihovo političko stajalište. Štoviše, visoki jugoslavenski dužnosnici su ili uvjereni ili smatraju kako je korisno tvrditi da američka vlada financira djelovanje tih emigranata“.

Naravno da me UDBA špijunirala kada sam se vratila u Beč nakon zatvora u Zagrebu ne bi li otkrili tko su mi bili američki suradnici. Nisu bas bili uspješni. U jednom izvjesću iz 11.23.71, godinu dana poslije bacanja letaka, pišu da je je “STAPO pratio stalno od ponovnog dolaska u Beč, poslije izdržane kazne u SFRJ, ali nije mogao da dođe do kakvih podataka koji bi ukazivali na njenu političku ili terorističku djelatnost”.

Iznoseći ovaj slučaj nakon toliko godina, želim naglasiti da se ta taktika sačuvala sve do danas. Kritičari prethodne vlade, koji u većini uopće nisu ekstremisti, trajno su dobivali etikete na isti način: ekstremni desničari, fašisti, ustaše i tako dalje, cementirajući tako povijesnu subverziju koja se događala u prijašnjoj Jugoslaviji. Moramo se sjetiti, kao što su mnogi intelektualci istaknuli, da su svi komunisti ideološki jednaki, ali antikomunisti nisu! Među njima postoji širok ideološki spektar — od desničara do konzervativaca, tu su zatim liberali, socijalisti, anarhisti… Oni nisu ideološki blok, bez obzira na jugoslavensku taktiku da ih prikazuje na takav način.

Kao studenti povijesti, vi imate zadaću istraživati ‘službene’ verzije događaja koje proučavate, dublje kopati, otkrivati laži i dezinformacije, iznositi ih na vidjelo, ne odobravati ih, ispravljati ih. Vidimo ovih dana kako se revidira i nedavna hrvatska povijest oslobađajućom presudom za Šešelja u Haagu. Hoće li se dogoditi da ćemo za par godina čitati u hrvatskoj školskoj literaturi da je bio nevina žrtva hrvatskog fašističkog režima? Da smo mu namjestili slučaj? Da je samo ‘branio’ svoj narod od hrvatskih ustaša? Lako moguće, na žalost.

I dok trenutno razmišljamo o nekoj vrsti zakonodavstva koje bi uklonilo iz javnih službi one koji su sudjelovali u bivšoj diktaturi i bili upleteni u kriminalnih djela, kao što su mučenje i ubojstvo, možemo se upitati koja je zadaća studenata u tim procesima. Koja je primjerice uloga studenata ako su takvi pojedinci čimbenici samoga sveučilišnog sustava u današnjoj Hrvatskoj? Jedan takav slučaj iznijet je nedavno u medijima, ali nije dovoljno naglašen. To je slučaj Ante Barišića koji je i danas profesor političkih znanosti na Zagrebačkom sveučilištu, a prema svjedočenju Marka Grubišića, studenta i političkog zatvorenika iz 1980-ih, bio je njegov nekadašnji mučitelj! Da, dobro ste culi, njegov mučitelj! U nedavnom intervjuu za Jutarnji list, Grubišić je ispričao što mu se dogodilo:

“Gospodin Barišić jedan je od isljednika tada postojeće službe SDS-a, koji su se služili represivnim mjerama izvan zakonskih ovlaštenja za vrijeme isljeđivanja u krivičnom postupku poznatom kao Lašćinski proces, nazvan akcija Namještaj, 1982./1983. godine. Na mene tada primijenjene metode Barišićeva isljeđivanja su: vezanje za radijator posebnim lisicama (po njemu tzv. španjolkama) uz grube nasrtaje kojima je pokušavao iznuditi željene odgovore, česta upotreba prijetnji prislanjanjem pištolja na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom, prijetnja izbacivanja kroz prozor s trećeg kata uz režiju moga bijega, metodom ispitivanja na detektoru laži – kreirao je moje odgovore na izrežirana pitanja (povezanost s emigracijom, postavljanje bombe u Nami i sl.) i kao posljedicu ‘obećavao’ robiju od 15 do 20 godina, uz sve gore navedeno tvrdio je da i moji odvjetnici Željko Olujić i Ivan Gabelica pripadaju ‘ustaškoj bandi’ i da su zatvoreni u istoj zgradi te da mi neće pomoći”.

Barišić nikada nije opovrgnuo te navode. Ne znam, ali da smo mi američki studenti iz 60-ih godina čuli da takav profesor predaje na našem sveučilištu, smjesta bismo organizirali masovne demonstracije, prosvjede, akcije u medijima, peticije, uputili zahtjeve predstavnicima sveučilišta i vlade da taj čovjek bude uklonjen i prikladno kažnjen. Bojkotirali bismo njegovu nastavu ili bismo je prekidali, bili bismo glasni i agresivni — ne nasilni, jer nasilje je destruktivno — ali bismo se pobrinuli da on nikada više ne stane pred studente i predaje im o politici, povijesti ili bilo čemu drugom. Što su studenti ovdje do sada učinili? Očevidno ništa. On je i dalje figura ‘vlasti’, predaje političku znanost budućim hrvatskim vođama i intelektualcima. To je apsolutno nevjerojatno.

Eto to je ono na što sam mislila kad sam prije govorila o razlikama između studenata iz 60-ih godina kojima sam pripadala i današnjih studenata. Ja sam kao američka studentica 60-ih godina u Jugoslaviji završila u zatvoru zato što sam bacala obične letke. Ne govorim to da bih se pohvalila — bile su stotine, tisuće drugih, hrabrijih od mene — nego da pokažem kako smo bili spremni podnijeti žrtve za ondašnje svoje ideale i vjerovanja. Današnja mladost, tako mi se čini, nije voljna to učiniti. Nije bilo demonstracija protiv Barišića ili bilo čega drugoga, iako su takve akcije danas dopuštene i ne moraju se podnijeti nikakve osobne žrtve, osim gubitka sat, dva! Gdje je strast? Gdje su ideali? Ostavit ću vam ta pitanja da na njih odgovorite, ostavit ću ih vama, studentima onoga što osjećam da je najkritičnije područje na današnjim sveučilištima, povijest! Ovladajte svojom prošlošću, što zahtijeva istraživanje i zatim analiziranje onoga što se STVARNO dogodilo, bilo to u Ukrajini, u Boliviji, ili ovdje u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, da bi ste ovladali budućnošću. Inače će drugi stvoriti tu budućnost za vas, a tada se ne ćete imati zbog čega potužiti.

Još jednom, hvala vam što ste me pozvali. Bila mi je velika čast. Donijela sam sa sobom kopije mnogih povijesnih dokumenata koje sam spomenula u vezi s našim slučajem, imam također USB stick tako da ih možete, ako vas to zanima, presnimiti na svoja računala. Također bih željela napomenuti da je Marko Grubišić, žrtva i nekadašnji politički zatvorenik, danas ovdje u publici; i on bi vrlo rado s vama razgovarao, sada ili u budućnosti”, kazala je Julienne Bušić u Zadru.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Ratni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić: Nikome se ne sudi za Škabrnju

Objavljeno

na

Objavio

Uz Vukovar, i Škabrnja je simbol stradanja u Domovinskom ratu. Sutra i oni odaju počast svojim mještanima i stradalima u ratu.

Samo u jednom danu, u tom malom ravnokotarskom mjestu ubijeno je 43 ljudi – nema obitelji koja u ratu nije nekoga izgubila. Škabrnja će se sutra prisjetiti tog dana, svojih najdražih, a mnogi su već danas ondje pristigli.

Marko Miljanić, ratni zapovjednik obrane Škabrnje u razgovoru za Studio 4 prisjetio se ratnih dana i opet naglasio kako za zločin u Škabrnji nitko još nije odgovarao. Dodao je kako se boji da će to tako i ostati.

Kazao je kako je prije mjesec dana bio na ponovljenom suđenju Stanišiću i Simatoviću na Haškom sudu za kojega smatra da je politički i da želi izjednačiti žrtvu i agresora.

Podsjetio je kako je Ratko Mladić “ispekao zanat na Škabrnji” nakon čega je unaprijeđen u generala. “Njemu se sudi za zločine počinjene u BiH , ali ne i za Škabrnju. Za to je krivo hrvatsko pravosuđe, hrvatska politika i hrvatska diplomacija.

U Šabrnji su bili visoki činovi, a krvnika se ne može osloboditi”, kazao je Miljanić koji za neke visoke JNA zna i točno gdje žive. “Hrvate zatvaramo, a aboliramo one koji su radili zločine nad Hrvatima”, dodao je.

Na pitanje kako danas žive Miljanić je kazao da je “hrvatska država u Škabrnju uložila puno sredstava, bez obzira o čijoj se Vladi radi – Šabrnji se davalo”. Osobito su ponosni što je OŠ u Škabrnji jedna od najboljih i najvećih škola u bivšoj općini Ravni kotari.

“Škabrnjani opet žive svoj život – život poštenih i radinih ljudi koji se svakodnevno bore za svoju egzistenciju. Ali ih boli neučinkovitost hrvatskog pravosuđa. Ne znam kome podilazimo i zašto”, rekao je Marko Miljanić.

Mladen Pavković: Sramota. Optužujete, sudite i zatvarate hrvatske branitelje, ali ne i one koji su razorili Škabrnju!

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Zlatko Hasanbegović: Nisam ja komesar za ulice

Objavljeno

na

Objavio

U Novom danu N1 televizije gostovao je Zlatko Hasanbegović, saborski zastupnik i zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini Neovisnih za Hrvatsku.

Neovisni za Hrvatsku zatražili su da se na sjednici zagrebačke Skupštine 30. studenog uvrsti u dnevni red tema uklanjanja biste partizanskom narodnom heroju Ivi Loli Ribaru. Zašto je Vama to važno?

Dakle, riječ je o inicijativi koja je upućena u skupštinsku proceduru prije dva mjeseca. Bista je postavljena mimo procedure i skupštinskog statuta o komunalnom redu. Naš zahtjev koji sad dolazi na dnevni red ima političku pozadinu, ali najvažnije je da ima i pravu proceduralnu pozadinu. Mi smo protiv toga da se u 21. stoljeću u javnom prostoru ističu simboli propale jugoslavenske baštine.

Građani ne znaju da ovdje nije riječ o spomeniku koji u kontinutetu egzistira u zagrebačkom javnom prostoru. U Zagrebu postoje na destine spomenika ostavštine bivše Jugoslavije i nikada nam nije palo na pamet da tražimo uklanjanje, ali je ovdje je isključivo riječ o činjenici da se odlukom gradonačelnika uzurpirala i poništila odluka gradskih tijela iz 1996., a kad je donesena odluka da se ta bista ukloni. Nije riječ ovdje o vandalskom činu, već o redovitoj proceduri uklanjanja biste koja je bila pohranjena u Povijesnom muzeju i imala svoj broj.

Zašto je to Bandić napravio?

Ne bih spekulirao, bit naše inicijative je da zastupnike u Skupštini upoznamo s činjenicama. Ovdje je riječ o načelom pitanju može li se kršiti skupštinski poslovnik o komunalnom redu. Gospođa Švaljek je jučer posprdno govorila o našoj inicijativi. Dakle, ovo je sad prigoda se ona izjasni i oni iz oporbenog dijela Skupštine, a koji su nastupali kao morali arbitri. Pitanje je jesu li sad spremni štititi odluke Gradske skupštine ili su iz ideoloških razloga spremni sve to pogaziti.

Dakle, želite reći da vi kao stranka nemate ništa protiv lika i djela Ive Lole Ribara već je riječ o kršenju procedure?

Tako je, jer je to jedino pravno utemeljenje. Tako bi postupili i da je riječ o bilo kojem spomen obilježju. Osim što smo protiv toga sa se u 21. stoljeću u javnom prostoru ističu simboli propale jugoslavenske baštine.

Kako Vi doživljavate kritike jednog dijela Zagrepčana nezadovoljnih radom Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova? Ima li puno zahtjeva za preimenovanjem ulica?

Interes građana je iz poznatih razloga puno veći nego je ranije bio, dnevno dobivamo utemeljene inicijative i one koje to nisu. Od istaknutih sportaša, poput zahtjeva da u Zagrebu imamo ulicu Josipu Kužeu, a što je i meni biliska inicijativa, do Janka Bobetka, a što je izazvalo različite kontroverze. Postoje jasni propisi i procedure koje donosi skupštinska većina, a ja nisam komesar za ulice i nisam uzurpator i ne mogu nametati prijedloge ideološki.

Postoje li i zahtjevi za uklanjanje nekih imena ulica?

Postoje i prijedlozi za promjene različitih imena. To su osjetljiva pitanja, u Zagrebu postoje ulice po ljudima koji ih ni na koji način nisu zaslužili. To ne treba kriti, o tome će se razgovarati.

 

Hasanbegović i Esih žele ukloniti bistu Ive Lole Ribara

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari