Pratite nas

Kolumne

Julienne Bušić: Mansonova sljedbenica pokušala me je ubiti u zatvorskom dvorištu

Objavljeno

na

Ponovno čitajući “De Profundis” Oscara Wildea, jedno od najiskrenijih ikad napisanih književnih djela, sjetila sam se kreativnog nagona potaknutog i u najsumornijoj zatvorskoj ćeliji. Iako utamničen i na kraju psihički i tjelesno uništen osudom za sodomiju, sjajan pisac, umjetnik i bonvivan Oscar Wilde svoj je možda najveći doprinos književnosti dao iza zatvorskih rešetaka.

“Za nas postoji samo jedno godišnje doba, doba tuge. Sunce i Mjesec kao da su nam oduzeti. Vani može biti plavetan i divan dan, ali svjetlo koje dopire kroz mutno staklo prozorčića s rešetkama ispod kojeg sjedimo, sivo je i škrto. U ćeliji je, kao i u srcu, uvijek sumrak… Sjeti se toga i donekle ćeš shvatiti zašto pišem i zašto pišem baš ovako…”

U žarištu zbog Tarantina

Zatvorenici, i bivši zatvorenici, često su izvor velike mudrosti i bogata iskustva, a sve veći broj knjiga, filmova i dokumentaraca o njihovim životima, idealima, pravnim bitkama, doživljajima i zločinima jasno pokazuje zanimanje javnosti. S vremena na vrijeme, rijetki će ignoramus možda tvrditi da zatvorenike treba ušutkati, bojkotirati i izgnati iz društva, ali srećom, većina podržava uzvišeni koncept slobode govora kao ustavnog prava i vjeruje da zatvorenici imaju čime pridonijeti društvu.

Zato je ova bivša zatvorenica, moja malenkost, dobila priliku da piše mjesečne priče posvećene nekim od kulturnih, zločinačkih, političkih i društvenih “ikona” s kojima sam provela trinaest godina života u jednoj američkoj kaznionici. Lynette “Squeaky” Fromme očiti je izbor za prvu priču, budući da je odnedavno ponovno u žiži javnosti zahvaljujući novom filmu Quentina Tarantina, u kojem je Dakota Fanning utjelovljuje kao mrku, prljavu i sarkastičnu dangubu skrivenu u mračnoj sobi, što je dijametralno suprotno od njezine stvarne prirode.

Bila je neodoljivo ljupka, sitna i nježna kao vila, i zračila je (lažnom) dobrohotnošću, dobronamjernom znatiželjom i bezazlenošću. Nikad se ne bi nemarno izvalila u tami, neuredna i odbojna. Voljela je biti među ljudima i propagirati svoju „vjeru“. Iako se “Bilo jednom u Hollywoodu” samo usputno dotiče dijaboličnih ubojstava koja je obitelj Manson počinila prije pedeset godina, samo netko tko je živio na Mjesecu nije čuo za njih i njihove pojedinosti, piše Julienne Bušić / Večernji list

Vođa obitelji bio je sitni kriminalac Charles Manson i mada je većinu dotadašnjeg života proveo u zatvoru, njegovi su sljedbenici, većinom mlade, zgodne i povodljive djevojke, pod njegovim utjecajem ostavili krvavi trag okrutnih ubojstava diljem Kalifornije krajem 1960-ih, između ostalog ubivši i osam i pol mjeseci trudnu glumicu Sharon Tate, suprugu čuvenog režisera (i osuđenog pedofila) Romana Polanskog, i troje njezinih prijatelja, pa dan kasnije bogati par, Lena i Rosemary LaBianca.

Svoje su žrtve ustrijelili, zvjerski premlatili i okrutno izboli noževima pa im urezali poruke u kožu i njihovom krvlju napisali poruke na zidovima (RAT, SMRT SVINJAMA). Bili su to nezamislivo okrutni pokolji koji su zgrozili svijet! Što se dogodilo tim mladim, obrazovanim djevojkama koje su, kao i ja, dolazile iz stabilnih, tipičnih američkih obitelji? To pitanje postavljali su si mnogi od nas koji smo bili „djeca šezdesetih“. Zašto su se mir i ljubav pretvorili u nasilje i ubojstvo?

Mislila sam samo na Zvonka

U vrijeme tih ubojstava tek sam se vratila iz Beča u Oregon i bila sam zaljubljena preko ušiju. Razmišljala sam samo o Zvonku Bušiću. Hoće li mi pisati, hoću li ga ikad ponovno vidjeti, kad ću se moći vratiti u Europu, hoće li on naći novu djevojku dok ja nisam ondje?

Zato sam jedva čitala novine i brojne članke o krvoločnim Mansonima i njihovim zvjerstvima, o drogama i orgijama, brijanju glave ili urezivanju X-a u čelo na zapovijed Charlesa Mansona. Nije mi se dalo zamarati time; bila sam previše zaposlena pisanjem pisama Zvonku, razmišljanjem o njemu, o madežu na njegovu lijevom obrazu, o svakoj sitnici koja je sačinjavala cjelinu, o svojoj ljubavi, svojoj novoj ljubavi.

Ali vijesti o obitelji Manson polako su mi prodrle u svijest i protiv moje volje. Bile su posvuda, jer njihovi su postupci bili grozni, krvoločni, neopisivi. Oni nisu ljudi, nisu čak ni životinje! vrištali su naslovi. Oni su sâm Nečastivi! Na kraju je nekoliko Mansonovih djevojaka osuđeno na smrt zbog tih ubojstava, zajedno s Charlesom Mansonom, koji je proglašen krivim kao kolovođa u odsutnosti.

Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država poslije je poništio smrtne presude kao neustavne i preinačio ih u doživotni zatvor. Iako se za Lynnette „Squeaky“ Fromme, prvu i najpredaniju – neki su rekli opsesivnu – članicu obitelj Manson govorilo da je sudjelovala u planiranju tih i još nekih ubojstava, zbog manjka dokaza protiv nje nije bila podignuta optužnica.

Nekoliko godina poslije, u rujnu 1975., bilo je dovoljno dokaza za drugu optužnicu; ovaj put ne za ubojstvo, nego za pokušaj ubojstva američkog predsjednika Geralda Forda. Zašto ga je pokušala ubiti? Željela je prenijeti poruku ljudima koji „odbijaju zaustaviti onečišćenje okoliša i njegove posljedice na zrak, stabla, vodu i životinje“.

U njezinu umu, predsjednik Ford bio je glavni krivac. Na kraju je osuđena na doživotni zatvor i kaznu je trebala odslužiti u federalnom zatvoru u Pleasantonu, Kalifornija. Ja sam tad već tri godine bila u tom zatvoru zbog svoje uloge u otmici zrakoplova. „Squeaky“ mi se trebala pridružiti.

Pleasanton često nije bio nimalo ugodan, usprkos svom nadimku Club Fed, sarkastičnoj igri riječi koja je navodila na zaključak da je taj zatvor kao privatni klub, kao čuveni Club Med, igralište za bogate i slavne na mediteranskoj obali. Nosile smo privatnu odjeću, imale smo teniske terene, bilijarski stol i teretanu, a u slobodno vrijeme, kojeg je bilo u izobilju, sunčale smo se na kalifornijskom suncu.

Nedvojbeno je zbog toga Felicity Huffman, glumica poznata iz serije „Kućanice“ nedavno zamolila da svoju kratku dvotjednu kaznu zbog prijevare odsluži upravo ondje. Pa neće stići ni pocrnjeti! Dobro ponašanje karta je za Pleasanton, loše najbrži način da odeš iz njega. Zato sam u svom prvom susretu sa „Squeaky“ bila oprezna, ali nisam se osjećala posebno ugroženo.

Ljudi zaduženi za to nedvojbeno su je procijenili i proglasili sigurnom i za ostale zatvorenice, zar ne? Bila sam sama u praonici rublja i glačala bluzu, kad se ušuljala tako tiho da sam postala svjesna njezine prisutnosti tek kad me je, bez pozdrava ili ijedne riječi uvoda, upitala jesu li Srbi crnci.

Preplašila me je i srce mi je zalupalo kad sam ugledala naizgled krhku, bljedunjavu „Squeaky“ s crvenom maramom oko glave. Nasmijala sam se od nevjerice. Budući da se je potrudila saznati zašto sam u zatvoru – zašto bi je inače zanimala povijest Srba i Hrvata? – iz svojih istraživanja sigurno je saznala da Srbi nisu crnci. „Ne“, prezirno sam odgovorila. „Nisu crnci.“ Razrogačila je oči i nakosila glavu kao da će sad morati promijeniti svoju životnu filozofiju u svijetu u kojem najednom nema Srba crnaca.

Nastavila sam glačati svoju bluzu, dok je ona i nadalje zadirala u moj privatni prostor. Bila sam sigurna da to čini namjerno, u nekom glupom poigravanju s mojim umom. Odmaknula sam se od nje, isključila glačalo iz struje i otišla. „Vidimo se“, rekla sam na odlasku. I otišla sam ne davši joj vremena da me uvuče u daljnji razgovor.

Htjeli izazvati rasni rat

Sjetila sam se da sam u novinama pročitala da je jedan od planova obitelji Manson bio izazvati rasni rat između bijelaca i crnaca, u kojem će crnci na kraju pobijediti. Obitelj Manson, koja će se tijekom tog rata skrivati na nekom sigurnom mjestu ispod zemlje, tad će izaći i preuzeti nadzor nad svijetom od navodno nesposobnih crnaca. Umobolan plan. Da su Srbi crnci, superiorni Mansoni ubili bi i njih zajedno s ostalima njihove „boje“.

Znaju li Srbi koliki su sretnici? zabavljeno sam pomislila. Nakon tog prvog susreta izbjegavala sam „Squeaky“ koliko sam mogla i ona je to primijetila. Ego joj je bio povrijeđen. Mislila je da bismo se mi „političke zatvorenice“ trebale držati zajedno, ali meni se nije družilo s pripadnicom jednog krvoločnog, rasističkog kulta.

Poslije joj se je pridružila još jedna Mansonova sljedbenica, Sandra Good, osuđena zbog slanja prijetnji smrću čelnicima velikih korporacija optuženih za onečišćenje zraka. „Squeaky“ i Sandra oslovljavale su se nadimcima Crvena i Plava, koje im je dao Charles Manson; „Squeaky“ je nazvao Crvena zbog njezine crvene kose i sekvoje, a Sandru Plava zbog boje njezinih očiju i oceana. Obje su se odijevale u skladu s dodijeljenim im bojama, ponekad u duge haljine, ponekad u običnu odjeću.

Dotad sam već imala novu prijateljicu, Janine Bertram, pripadnicu urbane gerile i brigade Georgea Jacksona. Dan je bio vedar i sunčan, Međunarodni dan žena, i Janine i ja smo išle u kantinu na ručak, koračajući ispod tirkizna neba koje se steralo u svim smjerovima ravno kao netom izglačani pokrivač. Koračale smo betonskom stazom uz koju je s jedne strane raslo nekoliko velikih grmova.

Sedamnaest šavova na glavi

Dvorište je vrvjelo zatvorenicama i čuvarima koji su uživali u sunčanom danu. Okrenula sam se prema Janine da joj nešto kažem i najednom sam vidjela da joj se usta otvaraju u nijemom vrisku i da joj je pogled prikovan za nešto iza mojih leđa. Tad sam osjetila tupi udarac u glavu. Čudno, ali nije me boljelo. Udarci su se zaredali, jedan za drugim. Ošamućeno i iznenađeno pogledala sam Janine, koja je skakala i mahala rukama. Što se događa?

Osjetila sam da gubim svijest i savila sam se, ali nagon za samoodržanjem je prevladao: ostala sam svjesna svoje okoline i zaštitila glavu rukama. Mahanje rukama, čuvari dotrčavaju, mnoštvo ljudi skuplja se oko nas, krv je posvuda, curi niz moju ruku, po mojoj majici, po tlu… A onda čuvari hvataju Crvenu za laktove i odvlače je, a mene vode u bolnicu… Ležim na bijeloj plahti, “Pokušala me je ubiti, pokušala me je ubiti”, iznad mene su nejasna lica, nečije mi ruke nježno brišu krv s rana na glavi i gubim svijest, mirno, kao pero… Budim se u bolničkom krevetu sa sedamnaest šavova na glavi, još uvijek sam u zatvoru, ali blažena sam, sretna… Zašto svaki dan nije ovako lijep, mislim omamljena jakim lijekovima protiv bolova… zavoji… mrlje krvi između prstiju, nema veze… ostavite me zauvijek ovdje…

To mi nije bilo suđeno. Čovjek se uvijek vrati u stvarnost, netko prije, netko poslije. Ja sam se vratila prije i saznala sve krvave pojedinosti. “Squeaky” se skrivala iza jednog od grmova pokraj kojih smo prolazile na putu do kantine. A onda je istrčala iza mojih leđa s velikim tesarskim čekićem u podignutoj ruci, dojurila do mene i počela me udarati po glavi.

Vidjevši je, Janine ju je pokušala spriječiti, ali kako je sama rekla, “Squeaky” je samo “šmugnula” izvan dosega, kao sjena ili duh, ili Muhammad Ali. “Što god da sam pokušala, nisam je mogla dohvatiti”, rekla mi je. “Samo je uporno nasrtala na tebe iz svih kutova”. A onda su dotrčali čuvari i silom je odvukli od mene.

“Squeaky” nije bila samo kukavica kad me je napala s leđa, nego očito i glupa. Zašto bi inače to učinila nasred dvorišta, s toliko mnogo čuvara u blizini? Je li željela da je uhvate prije nego što me ubije? Tko zna? Luđaci rade besmislene stvari. Nije li pokušala ubiti predsjednika Forda bez metka u cijevi pištolja? Vijest o tom napadu brzo je stigla u medije. Barem što se fotografija tiče, bila sam u prednosti, jer ja sam izgledala kao privlačna, dugokosa, plavokosa navijačica, tipična “američka djevojka”, a “Squeaky” je izgledala kao luđakinja s uznemirujućim pogledom i groznom frizurom. Prema riječima “upućenog izvora iz zatvora”, napala me je zato što sam “bijela, bogata kučka iz srednje klase, koja ne zaslužuje živjeti”.

Morala sam se nasmijati tom objašnjenju. Kako mogu biti bogata i iz srednje klase u isti mah? Osim toga, dio tog epiteta odnosio se i na njih – i “Squeaky” i Sandra potjecale su iz obitelji srednje klase i obje su bile bjelkinje; zato su mi mogle zamjerati samo to što sam u njihovim očima bila “kučka”, što je, naravno, pitanje mišljenja.

Normalna osoba mogla bi upitati i kako je ona sa svojom nasilnom poviješću imala pristup tesarskom čekiću? To je nedvojbeno bilo kršenje sigurnosnih pravila i očito pogrešna prosudba. Poslije sam saznala da je izvorni plan bio ukrasti benzin iz drvarnice, zaliti me njime i zapaliti.

Nije se rehabilitirala

Kad su me sutradan pustili iz bolnice (“Squeaky” i Sandra, koju su također smatrali budućim sigurnosnim rizikom, odmah su bile prebačene u drugi zatvor), još uvijek sam imala skorene krvi u kosi, pa je Janine dobila dopuštenje da dođe u moju sobu i pomogne mi oprati kosu.

Dok sam se naginjala nad umivaonik i promatrala rječice krvi koje su se slijevale oko moje glave i nestajale u odvodu, Janine se uporno ispričavala jer nije uspjela spriječiti “Squeakyn” napad na mene. “Stalno mi je izmicala”, ponavljala je. “Nisam je mogla uhvatiti.” Umirila sam je rekavši joj da razumijem, situacija je bila kaotična, posve zbunjujuća; nema razloga osjećati se krivom. Ali Janine je zbog toga još mjesecima imala grozne noćne more i nije mogla spavati. Neobjašnjivo, ali ja nisam imala nijednu i spavala sam kao beba.

FBI je pozvan da odredi treba li podići optužnicu i kakvu: za napad ili za pokušaj ubojstva. Na kraju su odlučili ne podići nikakvu optužnicu, jer “Squeaky” je već bila osuđena na kaznu doživotnog zatvora. Razmišljala sam da tužim zatvorsku upravu, ali budući da sam i ja ovisila o dobroj volji svojih “tamničara”, bilo bi opasno zamjeriti im se. Na kraju su se svi izvukli nekažnjeno, osim žrtve; u ovom slučaju mene.

Nedavno sam vidjela „Squeaky“ na televiziji nakon premijere Tarantinova filma. Voli „popovati“, pa je dala nekoliko intervjua o Charlieju, obitelji Manson i svojoj životnoj filozofiji, koju je jednom prilikom sažela u pronicavo zapažanje da „svatko može svakog ubiti“. Voli li još uvijek (sad mrtvog) masovnog ubojicu Charlieja? „Jesam li bila zaljubljena u Charlieja? Da, oh da, još uvijek sam zaljubljena u njega. Mislim da se čovjek nikad ne odljubi… Veoma sam počašćena jer sam ga poznavala i znam kako to zvuči ljudima koji ga smatraju utjelovljenjem zla.“ Nakon trideset i četiri godine u zatvoru, još uvijek se nije rehabilitirala, još uvijek je Charliejeva najvjernija sljedbenica.

Julienne Bušić / Večernji list

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Cinoberi i dudeki

Objavljeno

na

Objavio

Kasnih osamdesetih vrlo popularni sarajevski nadrealisti su uočili šablonu u nastupima bosansko-hercegovačkih komunističkih političara da puno govore, a da pritom ništa jasno i razgovjetno ne kažu, i to u vrijeme kad su neki već prilično konkretno zborili. To zapažanje ih je nagnalo na pomisao kako bi ondašnje BiH aparatčike bez po’ muke mogli zamijeniti aparati. Stoga su u jednome od zapaženijih skečeva odlučili javnosti predstaviti prototip robota, bosansko-hercegovačkog političara.

Vrli novi robot

U proteklih 30 godina tehnologija je strjelovito, upravo zapanjujuće napredovala, a ni „inženjeri“ na području društvenih istraživanja nisu sjedili prekriženih ruku. Samoprijegornim radom i sinergijskim djelovanjem dovitljivaca s područja tehničkih i društvenih znanosti razvijen je daleko sofisticiraniji „robot – političar“, u svakom smislu novoga kova.

Suprotno negdašnjem BiH prototipu, ova se novotarija uopće ne ustručava navrat-nanos izbacivati ne samo izravne, nego i upravo skandalozne tvrdnje, podsjećajući unekoliko na automat za izbacivanje teniskih loptica. Pritom, za logički slijed i povezanost „misli“ odveć ne haje, one su tek razbarušeno nabacane – uglavnom paradoksalne, neki put slučajne, a gdjekad čak i normalne. Donekle je očuvana tek formalna gramatička struktura i dosljednost.

Zasipan mnoštvom verbalnih loptica, zbunjeni se promatrač, sve i kad bi to htio, ne može usredotočiti na svaku ponaosob. Posljedično, metodom zatrpavanja čudnovate opservacije, koje bi do jučer zgranule većinu, bez zamjetnijeg otpora postaju jednakovrijednim i općeprihvatljivim mišljenjima. Iako je receptura njegove izrade obavijena velom najstrože tajne, može se naslutiti kako je novi tip robota-političara zapravo do u tančine sračunat hibrid kiborga i mutanta.

Standardni metalni kostur presvučen je ljudskom kožom i tkivom kao, primjerice, skelet automobilskog sjedala tkaninom i presvlakom. A na zadovoljstvo teoretičara evolucije u vječnoj potrazi za prijelaznim oblicima između različitih rodova i vrsta, lice ovog humanoidnog automata zmijskih očiju resi žablja struktura, tipična za krastače.

Dočim, sukladno navadama vremena, u kojem se u znanstveno-popularnim dokumentarcima sve do jednom pripadniku kolonije lemura ili merkata nadijeva ljudsko ime – samo kako se ne bi izazvao gnjev zaštitnika prava naprava i svakojake živinčadi – ni novovjekom robotu-političaru nije dodijeljeno neko šifrirano, robotima u nedalekoj, politički nekorektnoj prošlosti svojstveno ime, recimo R2-D2 ili C-3PO, nego upravo ono ljudsko – ZORAN MILANOVIĆ!

Varavom ljudskom imenu unatoč, kad naprava Milanović kaže da je bijesna, tu nipošto nije riječ o ljudskom osjećaju. Naime, nakupina lima i šarafa, od kakve god slitine bila napravljena, imala želudac od kevlera ili ne, još ne može gajiti emocije.

Slijedno tomu, ne mogu joj ispasti vijci, niti cviliti kuglični ležajevi od uzbuđenja, nego, eventualno, uslijed istrošenosti. Stoga je „bijes“ ovdje tek jedna riječ u moru njih, koju je u određenom trenutku izbacio algoritam kojim je uređaj Milanović programiran.

Žica koja spaja, a ne razdvaja

Milanovićevu mehanicističku narav zorno odražava zanimljivost koju je plasirao jedan, sada već pokojni novinar, koji nerijetko, iskreno rečeno, i nije bio u posebno prijateljskim odnosima s istinom pa autentičnost ove anegdote valja uzeti s izvjesnom zadrškom. Ipak, bila ona istinita ili ne, poznajući karakter glavnog lika, javno iskazan u mnoštvu prigoda, bez imalo grižnje savjesti može ju se iskoristiti u ilustrativne svrhe.

Odgovarajući na upit kaže li Milanović išta na sastancima Europskog vijeća, na kojima se redovno okupljaju predsjednici Vlada država članica EU, visoki izvor blizak još višem izvoru je odvratio kako se može sjetiti tek jedne njegove primjedbe, a i ta je bila čisto gramatičke naravi.

Inače, s prvoga od tih europskih sastanaka ostalo je zabilježeno tek kako se sklopovlje Milanović najviše družilo s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. Kako to? Pa jednostavno, kad se nađe u novom okruženju, Milanović je programiran prvo izlanuti rečenicu – tko je najzločestiji u razredu? Onda se za toga zalijepi k’o virus, otprilike jednako remetilački djelujući na organizam domaćina.

Sukladno tomu, do zadnjeg sastanka Europskog vijeća u Milanovićevu mandatu početna idila s mađarskim „nevaljalcem“ bitno je narušena. Kao svojevrsni rezime poremećenih odnosa ostat će upamćena slika kako robot Milanović u polumraku teatralno salutira mađarskom premijeru, valjda aludirajući na njegov, navodno, protudemokratski karakter. Na nijemi raport aparata Orban se osvrnuo upečatljivim izrazom lica, kamerom uhvaćenog iz poluprofila. Jače od prijezira i gađenja, koje je prema Milanoviću nesumnjivo osjećao, s Orbanova lica se moglo iščitati duboko sažaljenje, više prema siročićima koji su tu skalameriju izabrali, nego prema njoj samoj.

U međuvremenu, Orban je svom južnom susjedu ispunio žarku želju. Ogradio se od njega žicom, a poznato je kako žica robote upravo magnetski privlači. Predstavlja im prirodno okruženje, ono u kojem se najbolje osjećaju, onako kako toplokrvna bića doživljavaju, primjerice, zelenilo šume, šarenilo livade ili plavetnilo mora.

Logično, jer zapnu li kablom za nešto, žica nadohvat ruke doimlje se poput kutije prve pomoći za brzu sanaciju „rana“. Neutaživom pohlepom za žicom vođeni Milanović svojski se potrudio nažicati i slovenskog kolegu da mu udijeli istovjetan dar pa i danas u znak zahvalnosti zaziva stratešku suradnju sa Slovenijom pod parolom – nas i Slovenaca 6-7 milijuna!

Stara baza + nova nadgradnja = Razgradnja

Iako se tehnološka nadgradnja s vremenom stubokom izmijenila, baza robota – komunističkog političara u srži je ostala ista još od vremena kad se jedan od rodonačelnika te eksperimentalne društvene discipline upravo proročki, na ruskom jeziku prozvao „Čeličnim“.

U jezgri njegove matične ploče, procesora i memorije uvijek je stajala ista riječ – lopovluk – uz neizbježni aplikativni dodatak „drž’te lopova“ i popratno upiranje prstom u drugog. Onako kako se biološki potomci, ideološki slijednici i ini apologeti onih koji su žive ljude bacali u jame i rudarske rovove, te ih potom zazidavali, danas zgražaju nad onima koji su prethodno ljude trpali u vagone kao stoku.

Spomenimo i kako im krunu neslavne ostavštine čine čudovišni logori za zarobljene Vukovarce diljem Srbije, koji očito nisu osmišljeni ad hoc, nego predstavljaju završni dokaz u nizu kontinuiteta zlosilja ispisanog rukopisom jednog te istog, dijabolično zloćudnog sustava – od križnih puteva i hudih jama u poraću Drugog svjetskog rata, preko Golog Otoka i Stare Gradiške u miru, sve do Manjače, Stajićeva, Begejaca, Mitrovice,… u ratu.

Čak ni kradljivci istine, Milanovićeva medijska bratija po materi Partiji, koliko god se trsili zatomiti frontmenovu lopovsku ćud kujući u zvijezde petokrake njegovo poštenje, ne mogu ju baš posve zamagliti. Ona se najjasnije ogleda u sklonosti provođenju osjetljivih aktivnosti pod okriljem mraka – od postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru, preko uništavanja nepoćudnog natpisa na spomeniku braniteljima u Splitu, do ponoćnog batinanja branitelja na ulazu u središnju nacionalnu crkvu.

Uostalom, nije li i svastika – koja je Milanoviću pala kao naručena za obračun s epskim neprijateljem, suviše hrvatskim, stoga i nepodnošljivo uspješnim nogometom – narisana u noćnom terminu? Napokon, i žicu za kojom je njegovo metalno srce tako čeznulo, robot Milanović je iznudio akcijama provedenim usred noći – nasilnim pošiljanjem vlaka s migrantima u Mađarsku i utjerivanjem migranata u Sloveniju preko mrzle rijeke Sutle. A oni koji su noću hiperaktivni, poznato je, kasnije dolaze na redovni posao. Tamo negdje oko jedanaest sati,… ako baš moraju.

Stožerna naredba u programu koji pokreće Milanovića svakako je „LEX“, čija sintaksa, kako to već obično biva, zahtijeva još poneku riječ – recimo „Lex Komadina“ ili „Lex Perković“. Te moćne naredbe poprimaju snagu zakona pisanih po mjeri najčešće jedne, a ponekad čak i dvije osobe, koji potom utječu i na druge umrežene računalne strojeve.

Tako je učinak naredbe „Lex Perković“ zadavao grdne muke Milanovićevu pomoćniku Branku Grčiću pri pokušaju da pokrene odgovarajući program na računalu, kako bi se korištenjem europskih fondova pokrenulo posrnulo gospodarstvo. Središnje europsko računalo je bilo blokirano pa je neke parametre trebalo povećati (PDV), drugi su se, pak, smanjivali (BDP i kreditni rejting), što je nagnalo one koje komunistički roboti istinski ne podnose – ljude – da potraže sreću s onu stranu, ovaj put ne željezne zavjese, nego žice.

Pristojno mjesto za nepristojnog robota

Danas, kako stvari stoje, aplikacija Milanović je – po svoj prilici, uslijed neredovitog i nestručnog održavanja – puna programskih grešaka, tzv. bugova, kao šipak koštica. Tomu zorno svjedoči kuka i motika koju je podigla njezina najnovija, prilično posijedjela inačica, zgrožena što su izbori zakazani za tjedan ranije nego što bi to aparat želio.

Analiziramo li problematiku pomnije, uočit ćemo dvije skupine potencijalnih birača – oni na radu u inozemstvu, koji će dobrim dijelom biti u Hrvatskoj između Božića i Sveta tri kralja, nacionalnih blagdana kako u Hrvatskoj, tako i u Njemačkoj, i oni koji će prvi tjedan sljedeće godine, a vrlo vjerojatno i dio zadnjeg u ovoj, provesti na skijanju.

Prvi će pauzirati u prvome krugu, ali će biti zastupljeniji u drugom, dok će drugi moći glasovati u prvom krugu, no bit će slabije zastupljeni u drugom. Da je po Milanovićevom (izbori tjedan dana kasnije), gastarbajteri bi mogli glasovati u prvom krugu, ali ne i u drugom, dočim bi skijaši glasovali više u drugom nego u prvom krugu.

Razložno je pretpostaviti kako među zaposlenima u inozemstvu ima znatno manje tzv. uhljeba, onih zbog kojih su, kako kaže raširena urbana legenda, i morali otići, nego među skijašima, koji ne odlaze van radi rada nego radi razonode. Kako Milanoviću prvi krug nije presudno važan, jer finale je praktički već osigurao time što nema ozbiljne konkurencije na ljevici, očito je da mu prihvaćeni prijedlog ide na ruku.

Naravno, ako je doista popularniji među biračima koji su morali napustiti Hrvatsku zbog „korupcije, nepotizma i samovolje uhljeba“, a nepopularniji među skijašima u čijim su redovima očito zastupljeniji polipi koji samo isisavaju zdravu društvenu supstancu. Ili to Milanović želi suptilno poručiti da je zapravo obrnuto? Ljuti ga što će ovako u odlučujućem drugom krugu porasti udjel glasova birača na radu u inozemstvu, a smanjiti se onaj uhljeba-slalomaša.

Kako bilo da bilo, stara mudrost kaže da svakom igraču treba pronaći pravo mjesto u momčadi. Vrijedi to čak i za Milanovića, koliko god njegova prošlost i karakter navodili na zaključak kako se radi o posve izgubljenom slučaju. No, pravo mjesto za njega sigurno nije ono na koje je bacio snop laserskih zraka – dužnost Predsjednika Republike. Ipak, možda makar i podsvjesno, koliko taj pojam, kad je robot posrijedi, uopće ima smisla rabiti, u jednom je trenutku poticajnog govora robotiziranim istomišljenicima naznačio koja bi to pozicija njemu bila pisana na kožu.

Naime, uvažavajući načelo optimizacije općeg dobra, temeljno obilježje mjesta kojeg Milanović zaslužuje bilo bi da se s njega šteta Hrvatskoj trenutno čini toliko intenzivno da bi instalacija Milanovića značila nedvojbeno poboljšanje. Ne stoga što ta hrpa gvožđa ne bi bila voljna štetiti Hrvatskoj gdjegod se nađe, nego zato što ga ne odlikuje baš pretjerana marljivost i radinost.

Imajući to u vidu, čini se da je ključna poruka njegova nastupnog govora bila kako sebe vidi vrhovnim pravobraniteljem Hrvatske, njezinog naroda, građana! I eto odgovora – sputan radnim navikama, Milanović bi kao pučki pravobranitelj Hrvatskoj nesumnjivo činio manju štetu od robotice trenutno angažirane na toj dužnosti.

Cinoberi i dudeki

Ostalo je poprilično nezamijećeno kako je Milanovićev motivacijski govor oduševljenim poklonicima, neposredno prije nego što će govornik biti ispraćen robotima omiljenim zvucima beživotne glazbe na rubu psihodelije, okončan najavom posjeta kajkavskom podravskom kraju. Kao odredišta spomenuo je, poimence, Sigetec i Gruntovec.

Uzevši u obzir kako selo Sigetec doista postoji, dok je Gruntovec, selo poznato iz popularne dramske serije „Gruntovčani“ izmišljeno, malo je vjerojatno da je Gruntovec upotrijebio tek kao metaforu, kako bi se dalo zaključiti da je spomenuo samo njega. E sad, zamislimo na tren kakve bi bile reakcije da je to izrekao netko drugi… Tuka ne zna da Gruntovec ne postoji, hi, hi, hi,… plavuša se opet izblamirala, he, he, he,… novi skandal notorne posvuduše, ha, ha, ha… Dok Milanović, i kad lupa sve u šesnaest, ostaje jednostavno takav kakav jest, šarmantan, kod tuke svaki zarez na krivom mjestu uvijek iznova predstavlja izvor sveopće sablazni. Rika dežurnih bukača bude i gromkija kad je zarez na pravom mjestu, kad ih tuka tuče dalekometnim balističkim projektilima punjenim neugodnom istinom, kad se iz New Yorka oglasi o krivoj strani željezne zavjese, a iz Buenos Airesa o bijegu u slobodu.

Nažalost, Milanovićev verbalni pohod na Gruntovec nije protekao bez tragičnih posljedica. Plemenito srce Martina Sagnera, glumca proslavljenog ulogom popularnog Dudeka, glavnog junaka Gruntovčana, najavu Milanovićeva posjeta Gruntovcu nije izdržalo. Kako i bi, kad je Milanović programiran da se ruga svemu što je Sagner za života bio – nenadmašni tumač lika malog čovjeka s osjećajem za pravicu, branitelj-dragovoljac, naposljetku i HDZ-ov saborski zastupnik. Sve je njih, napose dok je bio na vlasti, s podjednakim žarom u LED-diodama na određeni način „ubijao“.

Samo kad bi to još shvatili i oni koji Dudeka ne trebaju glumiti da bi dudeki bili. Jer kad dudeki ne bi bili, ne bi dopuštali današnjim Cinoberima da ih sve vrijeme jednako uspješno vrte oko maloga prsta, i zacijelo bi znali kaj bu ve Regica rekla. A kaj drugo, nego – Milanovič, če se još jemput v Gruntovec zaputiš,… ak’ mi v roke dojdeš, z’tebe faširanec zide! Lako za Gruntovec, no koliko li bi tek razorniji bio učinak paklenog stroja zvanog Milanović, vidi li ga još jednom na vrhu Hrvatska?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vukovar jučer, danas, sutra: Iskorak iz emocija u stvarnost činjenica

Objavljeno

na

Objavio

Pijetet žrtvi Vukovara po mjeri Beograda ili pravedne obrane?

Sve „blagodati“ politike neoproštene pobjede danas se prelamaju na Vukovaru. U nju spadaju: Neprocesuiranje ratnih zločinaca, predaja pravosudnog integriteta Srbiji, ćirilizacija, toleriranje i čuvanje zločinačkih mauzoleja… Neoproštena pobjeda izvire u svim segmentima tijekom cijele godine, a u ladicu se strpa na Dan sjećanja. Dopušteni maksimum je „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta“. Dalje od izražavanja pijeteta kao da nam nije dopušteno, bez obzira na to tko je na vlasti. I u izražavanju pijeteta sve se rjeđe navodi ime agresora.

Agresor je odlučio: Vukovar treba biti središte srpstva u Hrvatskoj

Mi i danas ne znamo, primjerice tko je kriv za prekomjerno granatiranje Bolnice (700 projektila dnevno!) i cijeloga „Grada mučenika“, ne znamo gdje je ona druga masovna grobnica sa šezdesetak žrtava, ne znamo gdje su „nestali“, ne znamo koliko je zločinaca na slobodi (ubojica i višekratnih ubojica, silovatelja i višekratnih silovatelja, i drugih djela nepodložnih aboliciji), koliko ih je Hrvatska pravomoćno osudila, nemamo registar zločina počinjenih u agresiji, nemamo politiku koja od obrambene žrtve hoće i zna stvoriti trajnu vrijednost. Lakše je prigodničariti, podilaziti Beogradu, graditi novo bratstvo i jedinstvo… I vukovarsku epopeju svesti na emocije i što duže je držati u stanju emocionalnoga šoka. Pravi pijetet zasniva se na neupitnim činjenicama.

Istina, imamo, zahvaljujući mjesnoj crkvi popis imena poginuli i pobijenih u agresiji na Vukovar. Taj se popis odupire politici neoproštene pobjede, kao i brojna parcijalna knjiška i filmska svjedočanstva. Imamo i masovnu grobnicu na Ovčari i Memorijalno groblje. Ali sve to pod „pravosudnom“ kapom i u interpretaciji Srbije i Haaškoga suda. Hrvatskim vlastima ide na dušu činjenica što su Vukovar pravosudno izručili Haagu i Beogradu. Posljedica je, među ostalim i to što u Kolonu sjećanja već tradicionalno ne ulazi diplomatski zbor u Hrvatskoj. Jesu li im uopće uručene pozivnice?

Pijetet po mjeri Beograda nije hrvatski, ni europski. Beogradsku mjeru određuju njihove presude vezane uz zločine u Vukovaru. Mjeru pijeteta Beograda u Hrvatskoj provodi Pupovac. Kako bi je bolje proveo u djelo, „pozitivnom diskriminacijom“ i mimo izbora „inkluziviran“ je u hrvatsku vlast. Beogradu u osnovi ne odgovara ni vojno oslobađanje kojim su izgubili političko središte beogradskog srpstva, niti mirno reintegirajuće oslobađanje, jer im je Vukovar poslije izgubljenoga Knina pričuvno središte u Hrvatskoj. Vukovar je dio trajnoga idiotizma velike Srbije kojega treba „osloboditi“ i „prisajediniti“, granatirajući ga u ratu projektilima, u miru ćirilizacijom i izbjegavanjem procesuiranja zločinaca. Onako kako je to 1991. nastojao Slavoljub Sremac.

Episkop Lukijan 1991.: Vukovar što prije osloboditi

„Vukovarski sudac Slavoljub Sremac bio je prva osoba koja je uhićena zbog sumnje da je sudjelovala u pobuni, odnosno da je organizirala pobunu protiv Hrvatske. Uhićen je 24. svibnja 1991. pod optužbom da je 2. svibnja 1991. sudjelovao u napadu na pripadnike hrvatske policije. Srpska reakcija bila je brza. U Borovu Selu 25. svibnja podignute su barikade, a promet je nadziran. Dan kasnije naoružani mještani oteli su autobus Čazmatransa i pretukli vozača (Hrvat) i suvozača (Srbin), koji su išli u ‘Borovo Selo kod svojih zajedničkih prijatelja’“ – piše povjesnik Davor Marijan u knjizi „Bitka za Vukovar“ (Zagreb – Slavonski Brod, 2004.). Uhićenje Sremca i njemu sličnih Beograd interpretira kao uzrok rata, kao neki hrvatski prethodni krimen. To jest, za razaranje Vukovara krivi su Hrvati, oni su bezrazložno nasrnuli na mirne „Srbe u Hrvatskoj“ i nisu se predali „četvrtoj vojnoj sili u Europi“ pa ih je stigla zaslužena kazna u dijaboličnoj kreaciji Beograda, JNA i KOS-a.

To je ujedno i podloga za izjednačavanje krivnje i tezu o građanskom ratu. Otud i Pupovčevo „komemoriranje“ dan prije 18. studenoga! Otud i ovo: “Danas smo u ime SDSS-a i udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba ‘Protiv zaborava’ te manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije najprije položili vijenac za Srbe koji su stradali i ubijeni pred početak izbijanja sukoba….“, rekao je predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a – stranke vladajuće većine, Milorad Pupovac. Dan prije Vukovarske kolone! I kad bismo dokazali da je i taj dan prije obilježen srpskim zločinom, išlo bi se još jedan dan prije toga dana. I tako unedogled sve dok Beogradu u Hrvatskoj ne zatvorimo vrata. Je li Pupovac paralelna vlast, ili dio službene politike Vlade, prije svih trebala bi odgovoriti Vlada, Predsjednica Republike i Hrvatski sabor.

Mali povijesni podsjetnik: U Borovom Selu, kako piše novosadski list Stav od 9. kolovoza 1991., sastali se episkop SPC Lukijan i četnik Vojislav Šešelj. Lukijan je tada kazao: „Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar“. Budući da je cilj ostao isti („osloboditi“ Vukovar), pitanje je kako ga ostvariti danas. Inkluzivnom politikom? Ćiriličnim pločama? „Zajedničkim većem opština“?

Peta kolona zagovarala je predaju Vukovara

Žrtva Vukovara na kojoj je izrasla hrvatska država zasjat će puninom svojega sjaja kad se oslobodimo politike neoproštene pobjede. Vukovar, „mjesto posebnoga pijeteta“ – oslanja se uglavnom na emocije. Ipak, pogledajmo neke simptomatične činjenice. Vukovaru je agresor namijenio sudbinu Iloka, Erduta, Dalja. Šarengrada, Bapske… (iseljavanje stanovništva, onemogućavanje obrane, odsijecanje hrvatskih obrambenih snaga od domicilnoga stanovništva, predaja teritorija bez jače organizirane obrane). Tomislav Merčep, „općinski sekretar za narodnu obranu“, međutim, pozvao je početkom kolovoza 1991. Vukovarce na mobilizaciju i zagovarao ostanak civilnoga stanovništva. Dezertere je nazvao dezerterima i izdajnicima. „Iako je njegov postupak, što je vrijeme brzo pokazalo, bio u korist obrane grada, a i znatno šire, medijski je napadnut“ (D. Marijan).

„Od danas 10. kolovoza Vukovar je grad s najvećim brojem izdajnika u Hrvatskoj! Štoviše, masovnost onih što su službeno obilježeni za okretanje leđa voljenoj domovini koja grca pod okupatorskom čizmom, svjedoči o tome da se Vukovar promovira u svojevrsno izdajničko središte, slijepo crijevo hrvatskog teritorijalnog organizma, u kojem niče i rovari peta kolona! Takvo određenje matičnome gradu priskrbio je nitko drugi do Vukovarski gardijski šerif Tomislav Merčep, čovjek koji – poput Branimira Glavaša u Osijeku – predstavlja obris hodajuće legende i otjelovljenje dežurne ratne vlasti koja je, potezom magične lakoće pod svoje okrilje preuzela doslovno sve sfere civilnog života“ (Viktor Ivančić, Izbjeglice na stupu srama, S. Dalmacija 10. kolovoza 1991.).

Tomislav Merčep je tvorac obrane Vukovara

Poraženim snagama Merčep je morao odgovarati ponajviše zato što je ustrojio obranu Vukovara! Obranu koja je slomila agresora i kupila vrijeme „mladoj hrvatskoj demokraciji“ da može organizirati obranu. Jedna od odluka proisteklih iz Kolone sjećanja ove 2019. godine morala bi biti i pomilovanje teško bolesnoga i pravomoćno osuđenoga (zbog zapovjedne odgovornosti!, jer trebalo mu je bilo što natovariti) junaka Domovinskoga rata, Tomislava Merčepa. Ne dođe li do pomilovanja, onda je Ivančić bio u pravu. Vukovar je, naime, trebalo predati, a ne mobilizirati za obranu.

To je teza poraženih snaga i njihove politike neoproštene pobjede.

Obranu Vukovara postavio je Tomislav Merčep. Samo zbog toga zaslužuje pomilovanje i spomenik usred Vukovara. Ako agresor imenuje ulice i trgove po dokazanim zločincima, Hrvatska to više mora smoći snage, bez obzira na moralno trule političke elite, da najzaslužnijim ljudima oda dužno poštovanje. Dozirani pijetet utemeljen samo na emocijama brzo će se potrošiti! A što će onda preostati od „posebnoga pijeteta“? Samo sv. misa zadušnica. I mirnodopska pobjeda u ratu poraženih osvajačkih, progenocidnih snaga. Merčep je danas također vukovarska žrtva zaslugom politike neoproštene pobjede. Nadam se da je to jasno i ovogodišnjoj (2019.) Koloni sjećanja.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari