Pratite nas

Kolumne

Julienne Bušić: Mansonova sljedbenica pokušala me je ubiti u zatvorskom dvorištu

Objavljeno

na

Ponovno čitajući “De Profundis” Oscara Wildea, jedno od najiskrenijih ikad napisanih književnih djela, sjetila sam se kreativnog nagona potaknutog i u najsumornijoj zatvorskoj ćeliji. Iako utamničen i na kraju psihički i tjelesno uništen osudom za sodomiju, sjajan pisac, umjetnik i bonvivan Oscar Wilde svoj je možda najveći doprinos književnosti dao iza zatvorskih rešetaka.

“Za nas postoji samo jedno godišnje doba, doba tuge. Sunce i Mjesec kao da su nam oduzeti. Vani može biti plavetan i divan dan, ali svjetlo koje dopire kroz mutno staklo prozorčića s rešetkama ispod kojeg sjedimo, sivo je i škrto. U ćeliji je, kao i u srcu, uvijek sumrak… Sjeti se toga i donekle ćeš shvatiti zašto pišem i zašto pišem baš ovako…”

U žarištu zbog Tarantina

Zatvorenici, i bivši zatvorenici, često su izvor velike mudrosti i bogata iskustva, a sve veći broj knjiga, filmova i dokumentaraca o njihovim životima, idealima, pravnim bitkama, doživljajima i zločinima jasno pokazuje zanimanje javnosti. S vremena na vrijeme, rijetki će ignoramus možda tvrditi da zatvorenike treba ušutkati, bojkotirati i izgnati iz društva, ali srećom, većina podržava uzvišeni koncept slobode govora kao ustavnog prava i vjeruje da zatvorenici imaju čime pridonijeti društvu.

Zato je ova bivša zatvorenica, moja malenkost, dobila priliku da piše mjesečne priče posvećene nekim od kulturnih, zločinačkih, političkih i društvenih “ikona” s kojima sam provela trinaest godina života u jednoj američkoj kaznionici. Lynette “Squeaky” Fromme očiti je izbor za prvu priču, budući da je odnedavno ponovno u žiži javnosti zahvaljujući novom filmu Quentina Tarantina, u kojem je Dakota Fanning utjelovljuje kao mrku, prljavu i sarkastičnu dangubu skrivenu u mračnoj sobi, što je dijametralno suprotno od njezine stvarne prirode.

Bila je neodoljivo ljupka, sitna i nježna kao vila, i zračila je (lažnom) dobrohotnošću, dobronamjernom znatiželjom i bezazlenošću. Nikad se ne bi nemarno izvalila u tami, neuredna i odbojna. Voljela je biti među ljudima i propagirati svoju „vjeru“. Iako se “Bilo jednom u Hollywoodu” samo usputno dotiče dijaboličnih ubojstava koja je obitelj Manson počinila prije pedeset godina, samo netko tko je živio na Mjesecu nije čuo za njih i njihove pojedinosti, piše Julienne Bušić / Večernji list

Vođa obitelji bio je sitni kriminalac Charles Manson i mada je većinu dotadašnjeg života proveo u zatvoru, njegovi su sljedbenici, većinom mlade, zgodne i povodljive djevojke, pod njegovim utjecajem ostavili krvavi trag okrutnih ubojstava diljem Kalifornije krajem 1960-ih, između ostalog ubivši i osam i pol mjeseci trudnu glumicu Sharon Tate, suprugu čuvenog režisera (i osuđenog pedofila) Romana Polanskog, i troje njezinih prijatelja, pa dan kasnije bogati par, Lena i Rosemary LaBianca.

Svoje su žrtve ustrijelili, zvjerski premlatili i okrutno izboli noževima pa im urezali poruke u kožu i njihovom krvlju napisali poruke na zidovima (RAT, SMRT SVINJAMA). Bili su to nezamislivo okrutni pokolji koji su zgrozili svijet! Što se dogodilo tim mladim, obrazovanim djevojkama koje su, kao i ja, dolazile iz stabilnih, tipičnih američkih obitelji? To pitanje postavljali su si mnogi od nas koji smo bili „djeca šezdesetih“. Zašto su se mir i ljubav pretvorili u nasilje i ubojstvo?

Mislila sam samo na Zvonka

U vrijeme tih ubojstava tek sam se vratila iz Beča u Oregon i bila sam zaljubljena preko ušiju. Razmišljala sam samo o Zvonku Bušiću. Hoće li mi pisati, hoću li ga ikad ponovno vidjeti, kad ću se moći vratiti u Europu, hoće li on naći novu djevojku dok ja nisam ondje?

Zato sam jedva čitala novine i brojne članke o krvoločnim Mansonima i njihovim zvjerstvima, o drogama i orgijama, brijanju glave ili urezivanju X-a u čelo na zapovijed Charlesa Mansona. Nije mi se dalo zamarati time; bila sam previše zaposlena pisanjem pisama Zvonku, razmišljanjem o njemu, o madežu na njegovu lijevom obrazu, o svakoj sitnici koja je sačinjavala cjelinu, o svojoj ljubavi, svojoj novoj ljubavi.

Ali vijesti o obitelji Manson polako su mi prodrle u svijest i protiv moje volje. Bile su posvuda, jer njihovi su postupci bili grozni, krvoločni, neopisivi. Oni nisu ljudi, nisu čak ni životinje! vrištali su naslovi. Oni su sâm Nečastivi! Na kraju je nekoliko Mansonovih djevojaka osuđeno na smrt zbog tih ubojstava, zajedno s Charlesom Mansonom, koji je proglašen krivim kao kolovođa u odsutnosti.

Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država poslije je poništio smrtne presude kao neustavne i preinačio ih u doživotni zatvor. Iako se za Lynnette „Squeaky“ Fromme, prvu i najpredaniju – neki su rekli opsesivnu – članicu obitelj Manson govorilo da je sudjelovala u planiranju tih i još nekih ubojstava, zbog manjka dokaza protiv nje nije bila podignuta optužnica.

Nekoliko godina poslije, u rujnu 1975., bilo je dovoljno dokaza za drugu optužnicu; ovaj put ne za ubojstvo, nego za pokušaj ubojstva američkog predsjednika Geralda Forda. Zašto ga je pokušala ubiti? Željela je prenijeti poruku ljudima koji „odbijaju zaustaviti onečišćenje okoliša i njegove posljedice na zrak, stabla, vodu i životinje“.

U njezinu umu, predsjednik Ford bio je glavni krivac. Na kraju je osuđena na doživotni zatvor i kaznu je trebala odslužiti u federalnom zatvoru u Pleasantonu, Kalifornija. Ja sam tad već tri godine bila u tom zatvoru zbog svoje uloge u otmici zrakoplova. „Squeaky“ mi se trebala pridružiti.

Pleasanton često nije bio nimalo ugodan, usprkos svom nadimku Club Fed, sarkastičnoj igri riječi koja je navodila na zaključak da je taj zatvor kao privatni klub, kao čuveni Club Med, igralište za bogate i slavne na mediteranskoj obali. Nosile smo privatnu odjeću, imale smo teniske terene, bilijarski stol i teretanu, a u slobodno vrijeme, kojeg je bilo u izobilju, sunčale smo se na kalifornijskom suncu.

Nedvojbeno je zbog toga Felicity Huffman, glumica poznata iz serije „Kućanice“ nedavno zamolila da svoju kratku dvotjednu kaznu zbog prijevare odsluži upravo ondje. Pa neće stići ni pocrnjeti! Dobro ponašanje karta je za Pleasanton, loše najbrži način da odeš iz njega. Zato sam u svom prvom susretu sa „Squeaky“ bila oprezna, ali nisam se osjećala posebno ugroženo.

Ljudi zaduženi za to nedvojbeno su je procijenili i proglasili sigurnom i za ostale zatvorenice, zar ne? Bila sam sama u praonici rublja i glačala bluzu, kad se ušuljala tako tiho da sam postala svjesna njezine prisutnosti tek kad me je, bez pozdrava ili ijedne riječi uvoda, upitala jesu li Srbi crnci.

Preplašila me je i srce mi je zalupalo kad sam ugledala naizgled krhku, bljedunjavu „Squeaky“ s crvenom maramom oko glave. Nasmijala sam se od nevjerice. Budući da se je potrudila saznati zašto sam u zatvoru – zašto bi je inače zanimala povijest Srba i Hrvata? – iz svojih istraživanja sigurno je saznala da Srbi nisu crnci. „Ne“, prezirno sam odgovorila. „Nisu crnci.“ Razrogačila je oči i nakosila glavu kao da će sad morati promijeniti svoju životnu filozofiju u svijetu u kojem najednom nema Srba crnaca.

Nastavila sam glačati svoju bluzu, dok je ona i nadalje zadirala u moj privatni prostor. Bila sam sigurna da to čini namjerno, u nekom glupom poigravanju s mojim umom. Odmaknula sam se od nje, isključila glačalo iz struje i otišla. „Vidimo se“, rekla sam na odlasku. I otišla sam ne davši joj vremena da me uvuče u daljnji razgovor.

Htjeli izazvati rasni rat

Sjetila sam se da sam u novinama pročitala da je jedan od planova obitelji Manson bio izazvati rasni rat između bijelaca i crnaca, u kojem će crnci na kraju pobijediti. Obitelj Manson, koja će se tijekom tog rata skrivati na nekom sigurnom mjestu ispod zemlje, tad će izaći i preuzeti nadzor nad svijetom od navodno nesposobnih crnaca. Umobolan plan. Da su Srbi crnci, superiorni Mansoni ubili bi i njih zajedno s ostalima njihove „boje“.

Znaju li Srbi koliki su sretnici? zabavljeno sam pomislila. Nakon tog prvog susreta izbjegavala sam „Squeaky“ koliko sam mogla i ona je to primijetila. Ego joj je bio povrijeđen. Mislila je da bismo se mi „političke zatvorenice“ trebale držati zajedno, ali meni se nije družilo s pripadnicom jednog krvoločnog, rasističkog kulta.

Poslije joj se je pridružila još jedna Mansonova sljedbenica, Sandra Good, osuđena zbog slanja prijetnji smrću čelnicima velikih korporacija optuženih za onečišćenje zraka. „Squeaky“ i Sandra oslovljavale su se nadimcima Crvena i Plava, koje im je dao Charles Manson; „Squeaky“ je nazvao Crvena zbog njezine crvene kose i sekvoje, a Sandru Plava zbog boje njezinih očiju i oceana. Obje su se odijevale u skladu s dodijeljenim im bojama, ponekad u duge haljine, ponekad u običnu odjeću.

Dotad sam već imala novu prijateljicu, Janine Bertram, pripadnicu urbane gerile i brigade Georgea Jacksona. Dan je bio vedar i sunčan, Međunarodni dan žena, i Janine i ja smo išle u kantinu na ručak, koračajući ispod tirkizna neba koje se steralo u svim smjerovima ravno kao netom izglačani pokrivač. Koračale smo betonskom stazom uz koju je s jedne strane raslo nekoliko velikih grmova.

Sedamnaest šavova na glavi

Dvorište je vrvjelo zatvorenicama i čuvarima koji su uživali u sunčanom danu. Okrenula sam se prema Janine da joj nešto kažem i najednom sam vidjela da joj se usta otvaraju u nijemom vrisku i da joj je pogled prikovan za nešto iza mojih leđa. Tad sam osjetila tupi udarac u glavu. Čudno, ali nije me boljelo. Udarci su se zaredali, jedan za drugim. Ošamućeno i iznenađeno pogledala sam Janine, koja je skakala i mahala rukama. Što se događa?

Osjetila sam da gubim svijest i savila sam se, ali nagon za samoodržanjem je prevladao: ostala sam svjesna svoje okoline i zaštitila glavu rukama. Mahanje rukama, čuvari dotrčavaju, mnoštvo ljudi skuplja se oko nas, krv je posvuda, curi niz moju ruku, po mojoj majici, po tlu… A onda čuvari hvataju Crvenu za laktove i odvlače je, a mene vode u bolnicu… Ležim na bijeloj plahti, “Pokušala me je ubiti, pokušala me je ubiti”, iznad mene su nejasna lica, nečije mi ruke nježno brišu krv s rana na glavi i gubim svijest, mirno, kao pero… Budim se u bolničkom krevetu sa sedamnaest šavova na glavi, još uvijek sam u zatvoru, ali blažena sam, sretna… Zašto svaki dan nije ovako lijep, mislim omamljena jakim lijekovima protiv bolova… zavoji… mrlje krvi između prstiju, nema veze… ostavite me zauvijek ovdje…

To mi nije bilo suđeno. Čovjek se uvijek vrati u stvarnost, netko prije, netko poslije. Ja sam se vratila prije i saznala sve krvave pojedinosti. “Squeaky” se skrivala iza jednog od grmova pokraj kojih smo prolazile na putu do kantine. A onda je istrčala iza mojih leđa s velikim tesarskim čekićem u podignutoj ruci, dojurila do mene i počela me udarati po glavi.

Vidjevši je, Janine ju je pokušala spriječiti, ali kako je sama rekla, “Squeaky” je samo “šmugnula” izvan dosega, kao sjena ili duh, ili Muhammad Ali. “Što god da sam pokušala, nisam je mogla dohvatiti”, rekla mi je. “Samo je uporno nasrtala na tebe iz svih kutova”. A onda su dotrčali čuvari i silom je odvukli od mene.

“Squeaky” nije bila samo kukavica kad me je napala s leđa, nego očito i glupa. Zašto bi inače to učinila nasred dvorišta, s toliko mnogo čuvara u blizini? Je li željela da je uhvate prije nego što me ubije? Tko zna? Luđaci rade besmislene stvari. Nije li pokušala ubiti predsjednika Forda bez metka u cijevi pištolja? Vijest o tom napadu brzo je stigla u medije. Barem što se fotografija tiče, bila sam u prednosti, jer ja sam izgledala kao privlačna, dugokosa, plavokosa navijačica, tipična “američka djevojka”, a “Squeaky” je izgledala kao luđakinja s uznemirujućim pogledom i groznom frizurom. Prema riječima “upućenog izvora iz zatvora”, napala me je zato što sam “bijela, bogata kučka iz srednje klase, koja ne zaslužuje živjeti”.

Morala sam se nasmijati tom objašnjenju. Kako mogu biti bogata i iz srednje klase u isti mah? Osim toga, dio tog epiteta odnosio se i na njih – i “Squeaky” i Sandra potjecale su iz obitelji srednje klase i obje su bile bjelkinje; zato su mi mogle zamjerati samo to što sam u njihovim očima bila “kučka”, što je, naravno, pitanje mišljenja.

Normalna osoba mogla bi upitati i kako je ona sa svojom nasilnom poviješću imala pristup tesarskom čekiću? To je nedvojbeno bilo kršenje sigurnosnih pravila i očito pogrešna prosudba. Poslije sam saznala da je izvorni plan bio ukrasti benzin iz drvarnice, zaliti me njime i zapaliti.

Nije se rehabilitirala

Kad su me sutradan pustili iz bolnice (“Squeaky” i Sandra, koju su također smatrali budućim sigurnosnim rizikom, odmah su bile prebačene u drugi zatvor), još uvijek sam imala skorene krvi u kosi, pa je Janine dobila dopuštenje da dođe u moju sobu i pomogne mi oprati kosu.

Dok sam se naginjala nad umivaonik i promatrala rječice krvi koje su se slijevale oko moje glave i nestajale u odvodu, Janine se uporno ispričavala jer nije uspjela spriječiti “Squeakyn” napad na mene. “Stalno mi je izmicala”, ponavljala je. “Nisam je mogla uhvatiti.” Umirila sam je rekavši joj da razumijem, situacija je bila kaotična, posve zbunjujuća; nema razloga osjećati se krivom. Ali Janine je zbog toga još mjesecima imala grozne noćne more i nije mogla spavati. Neobjašnjivo, ali ja nisam imala nijednu i spavala sam kao beba.

FBI je pozvan da odredi treba li podići optužnicu i kakvu: za napad ili za pokušaj ubojstva. Na kraju su odlučili ne podići nikakvu optužnicu, jer “Squeaky” je već bila osuđena na kaznu doživotnog zatvora. Razmišljala sam da tužim zatvorsku upravu, ali budući da sam i ja ovisila o dobroj volji svojih “tamničara”, bilo bi opasno zamjeriti im se. Na kraju su se svi izvukli nekažnjeno, osim žrtve; u ovom slučaju mene.

Nedavno sam vidjela „Squeaky“ na televiziji nakon premijere Tarantinova filma. Voli „popovati“, pa je dala nekoliko intervjua o Charlieju, obitelji Manson i svojoj životnoj filozofiji, koju je jednom prilikom sažela u pronicavo zapažanje da „svatko može svakog ubiti“. Voli li još uvijek (sad mrtvog) masovnog ubojicu Charlieja? „Jesam li bila zaljubljena u Charlieja? Da, oh da, još uvijek sam zaljubljena u njega. Mislim da se čovjek nikad ne odljubi… Veoma sam počašćena jer sam ga poznavala i znam kako to zvuči ljudima koji ga smatraju utjelovljenjem zla.“ Nakon trideset i četiri godine u zatvoru, još uvijek se nije rehabilitirala, još uvijek je Charliejeva najvjernija sljedbenica.

Julienne Bušić / Večernji list

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari