Pratite nas

Kolumne

Julienne Bušić: Mansonova sljedbenica pokušala me je ubiti u zatvorskom dvorištu

Objavljeno

na

Ponovno čitajući “De Profundis” Oscara Wildea, jedno od najiskrenijih ikad napisanih književnih djela, sjetila sam se kreativnog nagona potaknutog i u najsumornijoj zatvorskoj ćeliji. Iako utamničen i na kraju psihički i tjelesno uništen osudom za sodomiju, sjajan pisac, umjetnik i bonvivan Oscar Wilde svoj je možda najveći doprinos književnosti dao iza zatvorskih rešetaka.

“Za nas postoji samo jedno godišnje doba, doba tuge. Sunce i Mjesec kao da su nam oduzeti. Vani može biti plavetan i divan dan, ali svjetlo koje dopire kroz mutno staklo prozorčića s rešetkama ispod kojeg sjedimo, sivo je i škrto. U ćeliji je, kao i u srcu, uvijek sumrak… Sjeti se toga i donekle ćeš shvatiti zašto pišem i zašto pišem baš ovako…”

U žarištu zbog Tarantina

Zatvorenici, i bivši zatvorenici, često su izvor velike mudrosti i bogata iskustva, a sve veći broj knjiga, filmova i dokumentaraca o njihovim životima, idealima, pravnim bitkama, doživljajima i zločinima jasno pokazuje zanimanje javnosti. S vremena na vrijeme, rijetki će ignoramus možda tvrditi da zatvorenike treba ušutkati, bojkotirati i izgnati iz društva, ali srećom, većina podržava uzvišeni koncept slobode govora kao ustavnog prava i vjeruje da zatvorenici imaju čime pridonijeti društvu.

Zato je ova bivša zatvorenica, moja malenkost, dobila priliku da piše mjesečne priče posvećene nekim od kulturnih, zločinačkih, političkih i društvenih “ikona” s kojima sam provela trinaest godina života u jednoj američkoj kaznionici. Lynette “Squeaky” Fromme očiti je izbor za prvu priču, budući da je odnedavno ponovno u žiži javnosti zahvaljujući novom filmu Quentina Tarantina, u kojem je Dakota Fanning utjelovljuje kao mrku, prljavu i sarkastičnu dangubu skrivenu u mračnoj sobi, što je dijametralno suprotno od njezine stvarne prirode.

Bila je neodoljivo ljupka, sitna i nježna kao vila, i zračila je (lažnom) dobrohotnošću, dobronamjernom znatiželjom i bezazlenošću. Nikad se ne bi nemarno izvalila u tami, neuredna i odbojna. Voljela je biti među ljudima i propagirati svoju „vjeru“. Iako se “Bilo jednom u Hollywoodu” samo usputno dotiče dijaboličnih ubojstava koja je obitelj Manson počinila prije pedeset godina, samo netko tko je živio na Mjesecu nije čuo za njih i njihove pojedinosti, piše Julienne Bušić / Večernji list

Vođa obitelji bio je sitni kriminalac Charles Manson i mada je većinu dotadašnjeg života proveo u zatvoru, njegovi su sljedbenici, većinom mlade, zgodne i povodljive djevojke, pod njegovim utjecajem ostavili krvavi trag okrutnih ubojstava diljem Kalifornije krajem 1960-ih, između ostalog ubivši i osam i pol mjeseci trudnu glumicu Sharon Tate, suprugu čuvenog režisera (i osuđenog pedofila) Romana Polanskog, i troje njezinih prijatelja, pa dan kasnije bogati par, Lena i Rosemary LaBianca.

Svoje su žrtve ustrijelili, zvjerski premlatili i okrutno izboli noževima pa im urezali poruke u kožu i njihovom krvlju napisali poruke na zidovima (RAT, SMRT SVINJAMA). Bili su to nezamislivo okrutni pokolji koji su zgrozili svijet! Što se dogodilo tim mladim, obrazovanim djevojkama koje su, kao i ja, dolazile iz stabilnih, tipičnih američkih obitelji? To pitanje postavljali su si mnogi od nas koji smo bili „djeca šezdesetih“. Zašto su se mir i ljubav pretvorili u nasilje i ubojstvo?

Mislila sam samo na Zvonka

U vrijeme tih ubojstava tek sam se vratila iz Beča u Oregon i bila sam zaljubljena preko ušiju. Razmišljala sam samo o Zvonku Bušiću. Hoće li mi pisati, hoću li ga ikad ponovno vidjeti, kad ću se moći vratiti u Europu, hoće li on naći novu djevojku dok ja nisam ondje?

Zato sam jedva čitala novine i brojne članke o krvoločnim Mansonima i njihovim zvjerstvima, o drogama i orgijama, brijanju glave ili urezivanju X-a u čelo na zapovijed Charlesa Mansona. Nije mi se dalo zamarati time; bila sam previše zaposlena pisanjem pisama Zvonku, razmišljanjem o njemu, o madežu na njegovu lijevom obrazu, o svakoj sitnici koja je sačinjavala cjelinu, o svojoj ljubavi, svojoj novoj ljubavi.

Ali vijesti o obitelji Manson polako su mi prodrle u svijest i protiv moje volje. Bile su posvuda, jer njihovi su postupci bili grozni, krvoločni, neopisivi. Oni nisu ljudi, nisu čak ni životinje! vrištali su naslovi. Oni su sâm Nečastivi! Na kraju je nekoliko Mansonovih djevojaka osuđeno na smrt zbog tih ubojstava, zajedno s Charlesom Mansonom, koji je proglašen krivim kao kolovođa u odsutnosti.

Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država poslije je poništio smrtne presude kao neustavne i preinačio ih u doživotni zatvor. Iako se za Lynnette „Squeaky“ Fromme, prvu i najpredaniju – neki su rekli opsesivnu – članicu obitelj Manson govorilo da je sudjelovala u planiranju tih i još nekih ubojstava, zbog manjka dokaza protiv nje nije bila podignuta optužnica.

Nekoliko godina poslije, u rujnu 1975., bilo je dovoljno dokaza za drugu optužnicu; ovaj put ne za ubojstvo, nego za pokušaj ubojstva američkog predsjednika Geralda Forda. Zašto ga je pokušala ubiti? Željela je prenijeti poruku ljudima koji „odbijaju zaustaviti onečišćenje okoliša i njegove posljedice na zrak, stabla, vodu i životinje“.

U njezinu umu, predsjednik Ford bio je glavni krivac. Na kraju je osuđena na doživotni zatvor i kaznu je trebala odslužiti u federalnom zatvoru u Pleasantonu, Kalifornija. Ja sam tad već tri godine bila u tom zatvoru zbog svoje uloge u otmici zrakoplova. „Squeaky“ mi se trebala pridružiti.

Pleasanton često nije bio nimalo ugodan, usprkos svom nadimku Club Fed, sarkastičnoj igri riječi koja je navodila na zaključak da je taj zatvor kao privatni klub, kao čuveni Club Med, igralište za bogate i slavne na mediteranskoj obali. Nosile smo privatnu odjeću, imale smo teniske terene, bilijarski stol i teretanu, a u slobodno vrijeme, kojeg je bilo u izobilju, sunčale smo se na kalifornijskom suncu.

Nedvojbeno je zbog toga Felicity Huffman, glumica poznata iz serije „Kućanice“ nedavno zamolila da svoju kratku dvotjednu kaznu zbog prijevare odsluži upravo ondje. Pa neće stići ni pocrnjeti! Dobro ponašanje karta je za Pleasanton, loše najbrži način da odeš iz njega. Zato sam u svom prvom susretu sa „Squeaky“ bila oprezna, ali nisam se osjećala posebno ugroženo.

Ljudi zaduženi za to nedvojbeno su je procijenili i proglasili sigurnom i za ostale zatvorenice, zar ne? Bila sam sama u praonici rublja i glačala bluzu, kad se ušuljala tako tiho da sam postala svjesna njezine prisutnosti tek kad me je, bez pozdrava ili ijedne riječi uvoda, upitala jesu li Srbi crnci.

Preplašila me je i srce mi je zalupalo kad sam ugledala naizgled krhku, bljedunjavu „Squeaky“ s crvenom maramom oko glave. Nasmijala sam se od nevjerice. Budući da se je potrudila saznati zašto sam u zatvoru – zašto bi je inače zanimala povijest Srba i Hrvata? – iz svojih istraživanja sigurno je saznala da Srbi nisu crnci. „Ne“, prezirno sam odgovorila. „Nisu crnci.“ Razrogačila je oči i nakosila glavu kao da će sad morati promijeniti svoju životnu filozofiju u svijetu u kojem najednom nema Srba crnaca.

Nastavila sam glačati svoju bluzu, dok je ona i nadalje zadirala u moj privatni prostor. Bila sam sigurna da to čini namjerno, u nekom glupom poigravanju s mojim umom. Odmaknula sam se od nje, isključila glačalo iz struje i otišla. „Vidimo se“, rekla sam na odlasku. I otišla sam ne davši joj vremena da me uvuče u daljnji razgovor.

Htjeli izazvati rasni rat

Sjetila sam se da sam u novinama pročitala da je jedan od planova obitelji Manson bio izazvati rasni rat između bijelaca i crnaca, u kojem će crnci na kraju pobijediti. Obitelj Manson, koja će se tijekom tog rata skrivati na nekom sigurnom mjestu ispod zemlje, tad će izaći i preuzeti nadzor nad svijetom od navodno nesposobnih crnaca. Umobolan plan. Da su Srbi crnci, superiorni Mansoni ubili bi i njih zajedno s ostalima njihove „boje“.

Znaju li Srbi koliki su sretnici? zabavljeno sam pomislila. Nakon tog prvog susreta izbjegavala sam „Squeaky“ koliko sam mogla i ona je to primijetila. Ego joj je bio povrijeđen. Mislila je da bismo se mi „političke zatvorenice“ trebale držati zajedno, ali meni se nije družilo s pripadnicom jednog krvoločnog, rasističkog kulta.

Poslije joj se je pridružila još jedna Mansonova sljedbenica, Sandra Good, osuđena zbog slanja prijetnji smrću čelnicima velikih korporacija optuženih za onečišćenje zraka. „Squeaky“ i Sandra oslovljavale su se nadimcima Crvena i Plava, koje im je dao Charles Manson; „Squeaky“ je nazvao Crvena zbog njezine crvene kose i sekvoje, a Sandru Plava zbog boje njezinih očiju i oceana. Obje su se odijevale u skladu s dodijeljenim im bojama, ponekad u duge haljine, ponekad u običnu odjeću.

Dotad sam već imala novu prijateljicu, Janine Bertram, pripadnicu urbane gerile i brigade Georgea Jacksona. Dan je bio vedar i sunčan, Međunarodni dan žena, i Janine i ja smo išle u kantinu na ručak, koračajući ispod tirkizna neba koje se steralo u svim smjerovima ravno kao netom izglačani pokrivač. Koračale smo betonskom stazom uz koju je s jedne strane raslo nekoliko velikih grmova.

Sedamnaest šavova na glavi

Dvorište je vrvjelo zatvorenicama i čuvarima koji su uživali u sunčanom danu. Okrenula sam se prema Janine da joj nešto kažem i najednom sam vidjela da joj se usta otvaraju u nijemom vrisku i da joj je pogled prikovan za nešto iza mojih leđa. Tad sam osjetila tupi udarac u glavu. Čudno, ali nije me boljelo. Udarci su se zaredali, jedan za drugim. Ošamućeno i iznenađeno pogledala sam Janine, koja je skakala i mahala rukama. Što se događa?

Osjetila sam da gubim svijest i savila sam se, ali nagon za samoodržanjem je prevladao: ostala sam svjesna svoje okoline i zaštitila glavu rukama. Mahanje rukama, čuvari dotrčavaju, mnoštvo ljudi skuplja se oko nas, krv je posvuda, curi niz moju ruku, po mojoj majici, po tlu… A onda čuvari hvataju Crvenu za laktove i odvlače je, a mene vode u bolnicu… Ležim na bijeloj plahti, “Pokušala me je ubiti, pokušala me je ubiti”, iznad mene su nejasna lica, nečije mi ruke nježno brišu krv s rana na glavi i gubim svijest, mirno, kao pero… Budim se u bolničkom krevetu sa sedamnaest šavova na glavi, još uvijek sam u zatvoru, ali blažena sam, sretna… Zašto svaki dan nije ovako lijep, mislim omamljena jakim lijekovima protiv bolova… zavoji… mrlje krvi između prstiju, nema veze… ostavite me zauvijek ovdje…

To mi nije bilo suđeno. Čovjek se uvijek vrati u stvarnost, netko prije, netko poslije. Ja sam se vratila prije i saznala sve krvave pojedinosti. “Squeaky” se skrivala iza jednog od grmova pokraj kojih smo prolazile na putu do kantine. A onda je istrčala iza mojih leđa s velikim tesarskim čekićem u podignutoj ruci, dojurila do mene i počela me udarati po glavi.

Vidjevši je, Janine ju je pokušala spriječiti, ali kako je sama rekla, “Squeaky” je samo “šmugnula” izvan dosega, kao sjena ili duh, ili Muhammad Ali. “Što god da sam pokušala, nisam je mogla dohvatiti”, rekla mi je. “Samo je uporno nasrtala na tebe iz svih kutova”. A onda su dotrčali čuvari i silom je odvukli od mene.

“Squeaky” nije bila samo kukavica kad me je napala s leđa, nego očito i glupa. Zašto bi inače to učinila nasred dvorišta, s toliko mnogo čuvara u blizini? Je li željela da je uhvate prije nego što me ubije? Tko zna? Luđaci rade besmislene stvari. Nije li pokušala ubiti predsjednika Forda bez metka u cijevi pištolja? Vijest o tom napadu brzo je stigla u medije. Barem što se fotografija tiče, bila sam u prednosti, jer ja sam izgledala kao privlačna, dugokosa, plavokosa navijačica, tipična “američka djevojka”, a “Squeaky” je izgledala kao luđakinja s uznemirujućim pogledom i groznom frizurom. Prema riječima “upućenog izvora iz zatvora”, napala me je zato što sam “bijela, bogata kučka iz srednje klase, koja ne zaslužuje živjeti”.

Morala sam se nasmijati tom objašnjenju. Kako mogu biti bogata i iz srednje klase u isti mah? Osim toga, dio tog epiteta odnosio se i na njih – i “Squeaky” i Sandra potjecale su iz obitelji srednje klase i obje su bile bjelkinje; zato su mi mogle zamjerati samo to što sam u njihovim očima bila “kučka”, što je, naravno, pitanje mišljenja.

Normalna osoba mogla bi upitati i kako je ona sa svojom nasilnom poviješću imala pristup tesarskom čekiću? To je nedvojbeno bilo kršenje sigurnosnih pravila i očito pogrešna prosudba. Poslije sam saznala da je izvorni plan bio ukrasti benzin iz drvarnice, zaliti me njime i zapaliti.

Nije se rehabilitirala

Kad su me sutradan pustili iz bolnice (“Squeaky” i Sandra, koju su također smatrali budućim sigurnosnim rizikom, odmah su bile prebačene u drugi zatvor), još uvijek sam imala skorene krvi u kosi, pa je Janine dobila dopuštenje da dođe u moju sobu i pomogne mi oprati kosu.

Dok sam se naginjala nad umivaonik i promatrala rječice krvi koje su se slijevale oko moje glave i nestajale u odvodu, Janine se uporno ispričavala jer nije uspjela spriječiti “Squeakyn” napad na mene. “Stalno mi je izmicala”, ponavljala je. “Nisam je mogla uhvatiti.” Umirila sam je rekavši joj da razumijem, situacija je bila kaotična, posve zbunjujuća; nema razloga osjećati se krivom. Ali Janine je zbog toga još mjesecima imala grozne noćne more i nije mogla spavati. Neobjašnjivo, ali ja nisam imala nijednu i spavala sam kao beba.

FBI je pozvan da odredi treba li podići optužnicu i kakvu: za napad ili za pokušaj ubojstva. Na kraju su odlučili ne podići nikakvu optužnicu, jer “Squeaky” je već bila osuđena na kaznu doživotnog zatvora. Razmišljala sam da tužim zatvorsku upravu, ali budući da sam i ja ovisila o dobroj volji svojih “tamničara”, bilo bi opasno zamjeriti im se. Na kraju su se svi izvukli nekažnjeno, osim žrtve; u ovom slučaju mene.

Nedavno sam vidjela „Squeaky“ na televiziji nakon premijere Tarantinova filma. Voli „popovati“, pa je dala nekoliko intervjua o Charlieju, obitelji Manson i svojoj životnoj filozofiji, koju je jednom prilikom sažela u pronicavo zapažanje da „svatko može svakog ubiti“. Voli li još uvijek (sad mrtvog) masovnog ubojicu Charlieja? „Jesam li bila zaljubljena u Charlieja? Da, oh da, još uvijek sam zaljubljena u njega. Mislim da se čovjek nikad ne odljubi… Veoma sam počašćena jer sam ga poznavala i znam kako to zvuči ljudima koji ga smatraju utjelovljenjem zla.“ Nakon trideset i četiri godine u zatvoru, još uvijek se nije rehabilitirala, još uvijek je Charliejeva najvjernija sljedbenica.

Julienne Bušić / Večernji list

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, slobodu treba izboriti

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Republika Hrvatska, kao neovisna država, svečanom i javnom prisegom dobila je u utorak 18. veljače petoga predsjednika u osobi Zorana Milanovića te nastavlja svoj životni put u svoj političkoj, ideološkoj i gospodarskoj kompleksnosti međunarodne zajednice i unutarnjih društvenih odnosa. Premda po Ustavu predsjednik ima relativno skromne ovlasti, ipak kao jedina politička funkcija koju neposredno na izborima legitimiraju birači, hrvatski predsjednik ima golemo simboličko značenje te je stoga važna i svaka gesta i poruka koja je odaslana u javnost sa svečanosti inauguracije.

Svaka društvena institucija prolazi proces razvitka i ustaljivanja te ne bi bilo normalno da sa svakom novom upravom na stanoviti način sve počinje iznova, da se ne uzima u obzir nešto što je u toj instituciji postalo uobičajeno. U Republici Hrvatskoj šest je inauguracija novoga predsjednika održano po jednom modelu, dakle već, može se reći, ustaljenom, promišljenom i općeprihvaćenom, a sada je sedma inauguracija realizirana posve po novom modelu. Ne može se reći da je time prekršen koji zakon ili da je učinjeno išta protupravno ili neetično, no prekinut je kontinuitet koji je ipak vrlo važan za poštovanje i samopoštovanje mlade države. Raskid s makar relativno skromnom tradicijom imao bi smisla samo ako bi se ponudilo nešto bolje, nešto što više afirmira Republiku Hrvatsku kao državu i njezinu najistaknutiju funkciju u strukturi državne vlasti. Recentna inauguracija na Pantovčaku i po novom ritualu ništa od toga nije ponudila, pa se nameće pitanje je li se time možda željelo relativizirati važnost države kao takve i same predsjedničke funkcije.

Inauguracija

Budući da predsjednička inauguracija nije privatni čin, i budući da bi predsjednik trebao biti u stanovitom smislu državni predvoditelj svih hrvatskih građana, nije se smjelo dogoditi da na inauguraciji ne bude ni predstavnika građana koji su dali svoj glas za mandat predsjedniku, tim više što je to jedina državna funkcija na koju svojim glasom neposredno nekoga dovode sami građani – birači. Nije se smjelo dogoditi ni da na inauguraciji ne budu nazočni predstavnici političkih stranaka, kako onih koje su novoga predsjednika podupirale u izborima, tako i onih koje su osporavale njegov Izbor. Teško je vjerovati da bi se predsjednička funkcija mogla ostvarivati kao predvođenje svih građana Republike Hrvatske a da na inauguraciju ne budu pozvani predstavnici svih segmenata društvenoga života počevši od kulturnoga, gospodarskoga i vjerskoga do svih drugih. Premda je započeti predsjednički mandat na izborima dobiven pod parolom »Normalno«, nije normalno da su prednost pred svim predstavnicima svih segmenata društvenoga života dobili aktivisti u predsjedničkoj kampanji pobjednika.

Budući da funkcija predsjednika države ima relevantne ovlasti u međunarodnim odnosima i međunarodnoj politici, upravo je sablažnjivo što na predsjedničku inauguraciju nije pozvan baš nitko iz međunarodne zajednice, čak ni predstavnik diplomatskoga kora akreditiranoga u Hrvatskoj. Nije li takvom gestom međunarodnoj zajednici i njezinim predstavnicima poslana poruka koja se može čitati kao ignoriranje ili omalovažavanje međunarodne politike ili kao (smišljeno ili slučajno?) omalovažavanje Republike Hrvatske u međunarodnom kontekstu, premda je država Hrvatska, kao i svaka druga država, relevantna pravna osoba i činjenica međunarodnoga prava? Nije li upravo inauguracija najbolja prilika da se novi predsjednik predstavi predstavnicima međunarodne zajednice?

Neovisnost sudstva i medija

U inauguracijskom govoru (koji nije odolio ideološkom pomodarstvu stavljajući »rod« na prvo mjesto stvarnosti koje ne bi smjele biti razlog za diskriminaciju ili isključivanje u hrvatskom društvu) novi Predsjednik uz druge relevantne poruke, koje zaslužuju dublju opservaciju, istaknuo je da je najčvršća brana tiraniji svake vrste »podrška vlasti akademskoj i znanstvenoj neovisnosti te neovisnosti sudstva i medija«. Dodao je: »Znanstvena zajednica, sudstvo i mediji moraju neprestano raditi na usavršavanju mehanizama za borbu protiv nepoštenja i korupcije u vlastitim redovima. Smatram, dakle, da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti.«

S obzirom na hrvatsku stvarnost, zdravi, neovisni i slobodni sudstvo, znanost i mediji apsolutno su veliki prioriteti za cjelokupno ozdravljenje hrvatskoga društva i dobro je ako je to novi Predsjednik uočio i uzeo si kao jednu od važnijih zadaća u svom mandatu.

Poznato je da nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, nego slobodu odnosno neovisnost treba izboriti, što je moguće tek kad za to postoje osnovni preduvjeti. Bilo bi iznimno veliko i važno služenje kad bi novi Predsjednik uspio pomoći da se stvore uvjeti za razbijanje svake vrste otuđenih centara moći koji svojim utjecajem na gotovo sve segmente i procese u hrvatskom društvu otimaju slobodu i neovisnost mnogim pojedincima, skupinama i mnogim, i državnim, institucijama. Bude li odgovorni predvodnik u stvarnom oslobođenju hrvatskoga društva, novi Predsjednik ima priliku ući u povijest upisan zlatnim slovima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Stvarna prijetnja današnjoj Hrvatskoj je naslijeđena duboka država

Objavljeno

na

Objavio

U ovih zadnjih tridesetak godina, zapravo od postignuća današnje hrvatske države zdrava matica hrvatskog naroda muku muči pokušavajući izići na kraj s naslijeđenom dominacijom ‘bivših’ Jugoslavena i velikosrba. Do sada je ta borba bila neuspješna jer se vodi protiv tobože nepostojećeg neprijatelja kojeg, kao u Andersenovoj bajci, navodno nitko ne vidi, ali se njegovo razorno djelovanje osjeća na svakom koraku. Toliko, da je i slijepcu već postalo vidljivo kako bivša jugoudbaška elita, uglavnom sponzorirana i dirigirana izvana, još uvijek dominira i usmjerava politički, gospodarski i javni život u novostvorenoj hrvatskoj državi. Namećući narodu novo regionalno i neoliberalno ropstvo.

Očito se tu radi o fenomenu koji se modernim jezikom naziva duboka država. Radi se dakle o ponovo ojačanom i umreženom bivšem jugoudbaškom kadru naslijeđenom iz komunističke Jugoslavije koji je ostao duboko ukorijenjen u svim vitalnim institucijama novostvorene hrvatske države. Odakle, svojim ‘nevidljivim’ djelovanjem i dalje paralizira gospodarski procvat, potiče podjele i nesređeno stanje u društvu te preko klijentelizma i korupcije održava bivši način rada i ponašanja kod većine ljudi. S ciljem da se i u današnjoj Hrvatskoj ispod žita ponovo poveže i učvrsti bivša jugomafijaška gospodarsko-socijalna mreža preko koje bi ta, tobože nepostojeća, duboka država u potpunosti kontrolirala sve procese u društvu i nastavila pljačku i podjarmljivanje običnog naroda.

Ako svjesni Hrvati i ljudi s karakterom, koji brinu za budućnost svoje djece, nastave žmiriti na tu zlokobnu pojavu i ne raditi ništa kako bi se to zlo spriječilo, rezultat bi uskoro mogao biti grčki scenarij.

Jugoslavensko, a ne hrvatsko

Budimo, dakle, u vezi s tim teškim problemom potpuno jasni. Kada govorimo o fenomenu takozvane duboke države u današnjoj Hrvatskoj, govorimo uglavnom o nelustriranim dijelovima državnog i obavještajnog aparata koji rade za svoje bivše šefove i nove sponzore izvan Hrvatske. Govorimo o prošlošću utaočenim i i korumpiranim kadrovima bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno komunističke Jugoslavije, i njihovim jugonostalgičnim potomcima u današnjoj državnoj administraciji, gospodarstvu i medijima. Dakle, o onome što je još uvijek ostalo udbaško i jugobalkansko, u politici, gospodarstvu, pravosuđu, obavještajnom sektoru, medijima, obrazovanju i na svim drugim područjima javnog i konspirativnog djelovanja.

Ukratko, o svemu onome što je još uvijek više jugoslavensko nego hrvatsko u današnjoj Hrvatskoj.

Jugokomunističko naslijeđe zacementirano bivšim kadrovima i njihovim potomcima u svim vitalnim institucijama, gospodarstvu i medijima predstavlja rak ranu današnje hrvatske države. Postalo je više nego očito kako ti mentalni Jugoslaveni i ucijenjeni taoci svoje odnarođene prošlosti nastavljaju na bivši način, razarati zajedništvo, napredak, ugled i temeljne vrijednosti hrvatskog društva. Čak su medijsko ispiranje mozga i matrica manipuliranja narodom ostali isti kao u bivšoj Jugoslaviji. Tako da današnji hrvatski sustav sve više postaje parodija bivšeg.

Svakome, dakle, tko zdravorazumski gleda na stanje u Hrvatskoj i na probleme koji je sustavno guše od osamostaljenja do danas, jasno je da ti problemi nisu ni izvorno hrvatski ni današnji. Nego su naslijeđeni iz bivših Jugoslavija i umjetno održavani izvana i iznutra, kako bi se Hrvate nastavilo držati u pokornosti i zarobljene Balkanom.

Ne treba, dakle, biti politički Einstein da bi se shvatilo kako je trenutna hrvatska društvena i politička zbilja rezultat kombiniranog djelovanja mreže udbaško-velikosrpske mafije iz sjene, vodećih političara recikliranih iz bazena bivšeg sustava vlasti i njihovih vanjskih šefova i sponzora.

Ponavljanje bivšeg

Previše je u današnjoj Hrvatskoj ponavljanja bivšeg, bivših tajnih poslova i dogovora, bivšeg gospodarskog kriminala i malverzacija, bivših spletki i podmetanja da bi to bilo slučajno. Svakim danom naime postaje sve razvidnije kako se pod kontrolom duboke države vodi hibridni medijsko-psihološki rat s ciljem sabotaže ugleda i suverenog razvitka samostalne Hrvatske.

Očito se preko programiranog urušavanja gospodarstva, medijskog terora razuzdane jugobalkanske ljevice, stalnog nametanja crnila i stihijskog nezadovoljstva naroda, priprema teren za povratak Hrvatske u planiranu novu regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. U pozadini svega krije se zapravo obnova bivše Jugoslavije u nešto liberalnijem i drugačijem obliku (minus Slovenija plus Albanija) koju su Mesić i Račan u ime Hrvatske potpisali na Balkanskom summitu u Zagrebu 2000. i koja bi trebala profunkcionirati u sljedećem valu proširenja EU na ‘Našu Regiju’.

Dakle, hrvatska država, ovakva kakva je danas, slobodna je samo djelomično. Ključne službe i institucije koje bi trebale nadzirati i podupirati njenu slobodu, sigurnost i napredak od samog osnutka, a poglavito od 2000. izbušene su kadrom iz bivšeg sustava koji je sabotira na svakom koraku. Stvarni problem je zapravo to što su poluge moći i nacionalno bogatstvo ostali u rukama ‘bivših’ udbaša i Jugoslavena koji nemaju srca za Hrvatsku. Jeftinih oportunista i poltrona koji su duhovno i iskustveno otuđeni od hrvatskog naroda. Onih kojih se njegov položaj i patnja u najtežim trenucima naše nedavne prošlosti nije ticala. A ne tiče ih se ni danas.

Stara kineska poslovica kaže – kada voda padne nisko vidi se što rijeka na dnu krije. I kao što vrijeme više prolazi, tako i sve više Hrvata sve jasnije vidi da ‘bivši’ udbaši, Jugoslaveni i Sorošov kadar u institucijama i medijima današnje hrvatske države operiraju s istim ‘nevidljivim’ zadatkom i ciljem. Sustavno opstruirati i rušiti sve što u Hrvatskoj domoljubno diše, sve što bi je moglo povući naprijed i učiniti je uspješnijom i drugačijom od drugih zemalja ‘Naše Regije’’.

„Hrvatska“ elita

Dovoljno je samo osvrnuti se unazad i vidjeti kako su završili svi oni koji su se beskompromisno zalagali za suveren i ničim bivšim opterećen razvitak hrvatske države, od prvog predsjednika Tuđmana do nedavne predsjednice, gospođe Grabar -Kitarović? Svi oni na jedan ili drugi način nestaju, a ostaje nam, postojana kano klisurina, samo nesporna ‘hrvatska’ elita u liku i dijelu raznih Manolića, Mesića, Pusića, Josipovića, Milanovića, Jakovčića, Tedeschija, Končara, Nobila, Dejana Jovića, Jakovina, Markovina, Klasića, Kapovića, Sarnavki, Pilsela, Tomića, Dežulovića, Frljića, Šerbedžija, Mile Kekina, Rudanica, raznih Indexa i nevladinih udruga, Pupovca, njegovih Novosti i Biltena, ‘hrvatskih’ mainstream medija za zaglupljivanje običnog naroda i cijele vojske profesionalnih trolova i izvođača ‘spontanih’ fašističkih incidenata. A s druge strane, kad god zatreba potpaliti vatru međusobnih svađa i podjela tu su uvijek spremni razni Bujanci, Skeje, Keleminci… No sve se to u razmatranju uzroka aktualnog stanja, na službenoj razini kao i među običnim narodom bezbrižno zanemaruje, medijski ismijava i uporno podmeće pod tepih.

Kako onda liječiti hrvatsko društvo od tih naslijeđenih bolesti i naći izlaz iz ovako nesređenog i frustrirajućeg stanja?

Stalna kuknjava i čuđenje ‘što nam to rade’ očito ne daju željeni rezultat. Isto kao ni kontraproduktivni bojkot izbora u kombinaciji sa dječje zajapurenim glasovanjem iz inata protiv vlastitih interesa. Zbog vješto podmetnutih podjela i umjetno napumpanog nezadovoljstva. Osim toga, vidjeli smo da ne pomaže ni skakanje s konja na magarca, s magarca na plot. Što nam onda preostaje?

Najbolji i zapravo jedini način na koji se Hrvati u domovini jednom zauvijek mogu bezbolno riješiti ‘bivših’ Jugoslavena, velikosrba i njihovog malignog utjecaja je izborna lustracija. Od Tuđmanove smrti do danas bilo je puno propuštenih prigoda. Ali svaki novi izbori nude novu prigodu. Nažalost, razmrvljena domoljubna opozicija i većina naroda u Hrvatskoj još nisu dovoljno politički zreli ni odgovorni da to shvate i prihvate.

Iskusni meštri duboke države

Iskusni meštri duboke države i njihovi vanjski sponzori znaju dobro za tu njihovu slabu stranu i koriste je kao oružje protiv njih. Tako što ih prigodom svakih izbora vješto navuku na podmetnute svađe i podjele i time pripreme da oni sami, neizlaskom na izbore i rasipanjem glasova onih koji iziđu, omogućavaju povratak na ključne položaje u vlasti i u institucije odnarođenim ‘bivšim’ štetočinama i mentalnim Jugoslavenima.

I tako se taj multimedijski cirkus od izbora do izbora u Hrvatskoj ponavlja.

Upravo to je glavni razlog zašto je Lijepa naša dovedena i drži se u stanju u  kojem je običan narod, ulovljen u mrežu ‘bivše’ jugoudbaške i globalističke elite, u svojoj bogatoj i potencijalno vrlo prosperitetnoj zemlji, osiromašuje, muči i koprca kao riba na suhom. A da ni ne zna što je pravi uzrok tome. Pa krivca obično traži i pronalazi na pogrješnoj strani. Na onoj u koju mu uporno upiru prstom njegovi manipulatori.
To ne sluti na dobro.

Zoran Milanović

Nije li po istoj matrici manipulacija na nedavnim izborima za predsjednika izabran ekscentrični Titov pionir, Zoran Milanović? Političar čudnih pogleda i ponašanja koji je već u ulozi premijera hrvatskom narodu i državi nanio golemu štetu. Zar to nije još jedan znak ponavljanja već viđene političke nezrelosti i neodgovornosti većine hrvatskog naroda? Koji će uskoro imati prigodu uvidjeti kakvu je nepovratnu štetu sam sebi ponovo nanio naivnim nasjedanjem na uvijek istu matricu obmanjivanja.

Nakon svega što nam se dogodilo i još uvijek događa, konačno bi i mi Hrvati trebali naučiti nešto iz naše prošlosti, ili barem iz one čuvene izreke šampiona zdravorazumskog razmišljanja, Alberta Einsteina, koja kaže – Ponavljati stalno jedno te isto, a očekivati drugačiji rezultat znak je očite gluposti.

Potreban je, dakle, novi pristup u borbi protiv zloćudne moći i utjecaja tzv. duboke države jer dosadašnji način naivnog nasjedanja na uvijek iste podjele i podvale servirane iz podzemnih jugoudbaških kuhinja u Zagrebu i Beogradu, vodi hrvatski narod vrtnji u začaranom krugu ponavljanja jednih te istih pogrješka i zabluda.

Da bi se izbjeglo stalno ponavljanje jednog te istog izbornog inženjeringa treba se snažno boriti za dopisno, odnosno, obavezno glasovanje, koje recimo izvrsno funkcionira u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, Australiji. Osim toga, izmanipulirana šutljiva većina i razmrvljena domoljubno-suverenistička opozicija jednostavno moraju politički sazrjeti.

Kada bi čvrsta koalicija domoljubnih stranaka imala jasno definiranu nacionalnu politiku a većina hrvatskog naroda onu dozu poštovanja vlastite države koju imaju stanovnici svake zrele i uređena zemlje, onda bi ta većina znala razlučiti što je hrvatski nacionalni interes a što manipulacija i prijetvorne priče za malu djecu. Onda sigurno ne bi tako naivno nasjedali na notornu matricu zavaravanja, koja se na izborima u Hrvatskoj ponavlja do gađenja.

Treba učiti od drugih, uređeniji i uspješniji naroda, kako na manje balkanski zaslijepljen i sebeljubljiv a više uključiv i učinkovit način braniti svoju novostečenu slobodu i državu, koristeći današnju demokraciju.

Pri tom bi svakako trebalo imati na umu da se današnje stanje u Hrvatskoj ne može riješiti preko noći, za godinu ili dvije, ali se može početi rješavati odmah. Već sad se može trezveno razmisliti gdje se pogriješilo na dosadašnjim izborima, izvući pouke i na osnovu toga planirati kako dalje. Odrediti gdje su granice naših želja i mogućnosti, u situaciji kada izvana sponzorirani ‘bivši’ Jugoslaveni i velikosrbi, koji su gubitkom svoje države (Jugoslavije) u Hrvatskoj izgubili i svoj identitet, sada kao utopljenik za slamku, stalno love za ‘antifašizam’.

 Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati

Vidite kako, čim se počne čačkati po njihovim zlodjelima i mutnim poslovima odmah zaredaju fašistički ‘incidenti’ i diže se dreka do neba, kako bi se zaplašio lako zavodljiv dio hrvatskog naroda, ‘Naša Regija’, EU i cijeli svijet. Izlizanom floskulom o ‘ponovnom buđenju fašizma i ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj’.

Ne smije im se davati povoda za to. Ne smije im se dopustiti da se igraju s nama kao s djecom u vrtiću. A one ‘incidente’ koje u tu svrhu sami podmeću, poput legendarne svastike na Poljudu i ‘spontanih’ ispada ‘navijačkih huligana’, poput onog na splitskoj rivi i u kafiću kod Knina, treba istraživati do dna i javno raskrinkavati. Kao učinkovit odgovor na njihovo podmetanje i razorno djelovanje?

Konačno, zar ne bi bilo puno bolje da se umjesto beskrajnog iscrpljivanja u podmetnutom ‘fašističko- antifašističkom’ virtualnom ratu, od svih zdravih snaga u hrvatskom narodu, na jasnim načelima, formira čvrsto povezan savez za demokratsku borbu protiv ‘bivše’ duboke države? Važno je pritom znati da jedino ujedinjena i nadideološka domoljubna opozicija može pobijediti na idućim parlamentarnim izborima i početi s ozdravljenjem vitalnih institucija današnje hrvatske države.

To provjetravanje i ozdravljenje državnih institucija, u prvom redu pravosuđa koje je rak rana današnjeg sustava, ne mora nužno biti po stranačkoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi, već isključivo na osnovu toga tko je pošten, sposoban i ničim bivšim opterećen ili ucijenjen. Odnosno na osnovu toga tko je sposoban i spreman braniti slobodu i temeljne vrijednosti hrvatskog naroda i države, uključujući tu i temeljna prava manjina.

Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati samo ako prevlada političku nezrelost, egoizam, ljubomoru, međusobne podjele i zajedničkim snagama se bori za sebe i svoje.

Iskustvo Domovinskog rata daje nadu da mi Hrvati duboko u sebi imamo ono nešto što nam je potrebno da se izvučemo iz svake ugroze i krize. Ako ne dopustimo drugima da nas prevare i ne varamo sami sebe.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari