Pratite nas

Kolumne

Julienne Bušić: Pljačkašica banaka koja me je u zatvoru pokušala spasiti bila je dobrodošla gošća u Bijeloj kući

Objavljeno

na

Foto: Privatni album

Iako su moje zatvorenice, pripadnice raznih aktivističkih i revolucionarnih skupina, većinom bile krajnje ljevičarke – neke čak i pristaše marksizma-lenjinizma – jedno nam je naizgled bilo zajedničko: javno smo izjavile da svijet želimo učiniti boljim.

Naša djela nisu bila potaknuta osobnom koristi i bile smo spremne žrtvovati svoju slobodu za promidžbu svojih ciljeva. Iako su nam se politički nazori razlikovali, znale smo da možemo računati jedne na druge

Tito nije volio Laurencea Silbermana; možda bi točnije bilo reći da ga je mrzio. Problem je bio to da se Tito navikao motati oko malog prsta prethodne američke veleposlanike u Jugoslaviji, kojima je u diplomatskom fokusu bilo samo očuvanje njezina „jedinstva“ kao postojećeg stanja.

Kod Silbermana to nije upalilo. On je smatrao da se treba usredotočiti na promidžbu demokracije i slobode, i nije se libio upotrijebiti pritisak. Nedugo nakon dolaska u Beograd 1975., imao je hrabrosti napisati dugi, kritički članak „Europski guslač na krovu“, objavljen u časopisu Foreign Policy, u kojem je, između ostalog, razotkrio i jugoslavensku praksu stigmatiziranja svih disidenata kao „ustaša“ ili „fašista“, i govorio o atentatima na njih, što je bilo nečuveno u to doba.

Tad je izbio zloglasni slučaj Toth. Jugoslavenska policija uhitila je naturaliziranog američkog državljanina Laszla Totha i zatvorila ga pod izmišljenom optužbom da je „CIA-in agent“. Silberman, nekadašnji američki javni tužitelj, bio je ogorčen i borio se za njegovo oslobođenje. Ta borba rezultirala je široko rasprostranjenim, negativnim člancima o Titu i Jugoslaviji u međunarodnom tisku.

Toth je na kraju oslobođen zahvaljujući Silbermanovim agresivnim nastojanjima, među kojima je bila i zabrana prodaje mesa (uvezenog iz Jugoslavije) američkoj vojsci, što je predstavljalo golemi financijski gubitak za bivšu Jugoslaviju. Veleposlanik je kasnije otkrio da je Toth prije puta u Jugoslaviju odbio postati Udbin doušnik i da je po njegovu mišljenju to bio pravi razlog Tothova uhićenja.

Tito je bio bijesan. Najprije je objavljen onaj članak u časopisu Foreign Policy, a zatim je uslijedila medijska baražna vatra zbog slučaja Toth. Optužio je veleposlanika Silbermana, tvrdeći da on vodi rat protiv Jugoslavije i pokušava narušiti odnose Jugoslavije s ostalim nesvrstanim državama.

„Tad je predsjednik Tito prvi put otkad itko pamti optužio imenom i prezimenom jednog stranog diplomata, i nagađalo se da bi gospodin Silberman mogao biti proglašen nepoželjnom osobom“ ili persona non grata, izvijestio je New York Times.

Porastao broj revolucionara

Sudbina je željela da do otmice zrakoplova 10. rujna 1976., u kojoj smo sudjelovali moj suprug Zvonko i ja s još trojicom suučesnika, Matanićem, Pešutom i Vlašićem, dođe upravo usred te zbrke, pišeJulienne Bušić / Večernji list

Međunarodni tisak morao je objaviti našu optužujuću Deklaraciju, u kojoj smo naveli kršenja ljudskih prava, mučenja i ubojstva počinjena od Titove vlade, što je sve poništavalo tvrdnju da je Jugoslavija “čovječna država“, odnosno “komunizam s ljudskim licem”. Silberman se našao usred tog tornada.

On je bio taj koji je Washingtonu slao diplomatske brzojave o otmici zrakoplova, nudio analize i najnovije informacije, i citirao navode iz jugoslavenskih medija o „reakcionarnim snagama u SAD-u, koje stoje iza te otmice“. Ti navodi nisu bili samo hipotetski; tvrdnje o uroti na visokoj razini bile su potvrđene transkriptima sa sastanaka Predsjedništva Jugoslavije, kasnije pronađenim u beogradskim arhivima.

Jedna od brojnih tvrdnji bila je i ta da se iza otmice nalazio Henry Kissinger glavom i bradom: „Jedno vreme smo imali bolje informacije iz najbliže blizine Kisindžera a sada nemamo baš tako pouzdanih podataka, ali smo definitivno utvrdili da je Kisindžer lično učestvovao u davanju direktive oko otmice aviona ambasadoru SAD-a u Parizu, i po svemu sudeći sudelovao u celoj stvari….

Ovu grupu teško je poimenično identifikovati, ali je sigurno je da obuhvata krug bližih Kisindžerovih saradnika (Sonenfeld, Iglburger, ranije Mojnihan, Silberman).“ „Židovski lobi“ također je bio optužen za suučesništvo u protujugoslavenskim djelatnostima.

Sve u svemu, Silberman i ja, oboje „miljenici“ Tita i njegove vlade, definitivno smo imali mnogo zajedničkih tema dvadeset godina nakon tih događaja, kad smo se našli na večeri u Washingtonu, D.C., koju je organizirala moja draga prijateljica, bivša zatvorenica, nekadašnja urbana gerilka i članica revolucionarne brigade Georgea Jacksona, Janine Bertram Kemp. Ali to je svršetak priče, pa počnimo od početka.

U burnim 1960-ima i 1970-ima, kad su se događale velike društvene promjene, naglo je porastao broj revolucionarnih i aktivističkih organizacija, ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama nego u cijelom svijetu. Neke od aktivnijih i poznatijih američkih skupina bile su Stranka crnih pantera, Weather Underground, FALN (oružane snage za oslobođenje Portorika), Simbionistička oslobodilačka vojska (odgovorna za senzacionalističku otmicu nasljednice novinskog carstva Patricije Cambell Hearst) i Brigada Georgea Jacksona.

Nekoliko njezinih članova završilo je u zatvoru u kojem sam bila u Kaliforniji. O Brigadi Georgea Jacksona znala sam samo ono najosnovnije, iako se činila jednako posvećenom i aktivnom kao i istaknutije skupine. Nazvala se je po Georgeu Jacksonu, pripadniku Crnih pantera, koji je u zatvoru prihvatio radikalne nazore (sadašnji nobelovac Bob Dylan posvetio mu je jednu svoju pjesmu) i kojeg je policija ubila u pokušaju bijega.

Deklarirani ciljevi Brigade bili su stvaranje novog svjetskog poretka, bolji odnos prema zatvorenicima, okončanje policijske brutalnosti i spolna i rasna jednakost. Ciljali su vladine zgrade, elektrane i tvrtke optužene za rasizam. Od ožujka 1975. do prosinca 1977. pljačkali su banke da se mogu financirati (kao i Staljin za potrebe boljševičke revolucije!). Jedna od članica te male revolucionarne skupine bila je Janine Bertram. U četiri pljačke banaka, koje je nazvala „eksproprijacijama“, vozila je automobil za bijeg.

Kao i ja, i Janine je bila s pacifičkog sjeverozapada, pa smo odmah imale nešto zajedničko. Usto je bila i visokoobrazovana žena s istančanim smislom za humor, što je u zatvoru veoma važno. I mada zdrav razum nalaže da zatvorski prijatelji neće nužno biti prijatelji izvan zatvorskih zidova – na kraju krajeva, zatvorenici nisu anđeli, nego zločinci proglašeni krivima za raznorazna kaznena djela, od mafijaških plaćenih ubojstava do ubojstava djece – u zatvoru čovjek iz nužde živi prema drukčijim pravilima i vrijednost „prijatelja“ određuje zatvor, ne „izvanjski svijet“. Ali postoje iznimke i svuda bi bili sjajno društvo. Janine je bila jedna od njih.

Budući da sam u vrijeme Janinina dolaska u zatvor upravo prelazila na novi posao, kad sam je malo bolje upoznala, preporučila sam je za posao s kojeg sam odlazila. Većina zatvorskih poslova ne zahtijeva mnogo inteligencije, pismenosti, diskrecije i diplomacije. Dijeljenje hrane u kuhinji, metenje opušaka u dvorištu, dezinficiranje telefonskih slušalica u govornicama – ti jednostavni zadaci ne zahtijevaju mnogo stručnosti. Moj dotadašnji posao bio je bilježiti sve dolaske i odlaske zatvorenica, promjene poslova unutar zatvora, promjene ćelija (na primjer, iz opće populacije u samice), i tako dalje.

Budući da su u zabilješkama bile brojne šifre koje bi otkrivene mogle predstavljati opasnost za druge (šifra 259 označavala je da netko izlazi iz zatvora kako bi protiv nekog svjedočio), zatvorenica zadužena za taj posao morala je biti temeljita, pouzdana i diskretna. Iako nitko od nas nije volio cinkaroše, znala sam da u nekim situacijama svjedočenje donosi veće dobro; na primjer, kad zlostavljana žena svjedoči protiv zlostavljača. Zato sam radila svoj posao, odbijala suditi svoje suzatvorenice – pogotovo zato što nisam znala sve činjenice – i držala usta zatvorena. I Janine je dijelila taj stav.

Srp i čekić kontra križa

Obje smo bile i nezasitne čitateljice i velike obožavateljice radijskog voditelja Doktora Dementa, bespoštednog disk-džokeja koji je tad, prije pomame “političke korektnosti”, bio izuzetno popularan. Pjesme koje je puštao mogle su oraspoložiti i najokorjelije zločince, i stalno smo ih slušale.

Posebno nam se sviđala “Pencil-necked Geeks”, uvredljiva, ali urnebesno smiješna pjesma o nakazama, i često smo je pjevale dok smo koračale zatvorskim krugom. Stihovi su nas podsjećali na obitelj Manson (iako nismo bile njihove obožavateljice – naprotiv). Voljele smo i pjesme „Dead Puppies Aren’t Much Fun“ (što možeš s njima?) i „Cows with Guns“, o kravama koje su se skrivale u šumi, čitale Che Guevaru i smišljale kako da ne završe u loncu. Sve uz što je vrijeme u zatvoru brže prolazilo bilo je dobrodošla zabava.

Janine nije znala ništa o hrvatskoj borbi za neovisnost i ja sam joj rado objasnila najbolje što sam mogla. Naučila je i savršeno izgovoriti „živjela Hrvatska!“ Zato nije bilo nikakvo čudo da je dijelila moje oduševljenje na vijest o Titovoj smrti, za koju sam se nadala da znači raspad Jugoslavije, neovisnost Hrvatske i ostalih republika i, naravno, moju vlastitu slobodu. Iako su moje suzatvorenice, pripadnice raznih aktivističkih i revolucionarnih skupina, većinom bile krajnje ljevičarke – neke čak i pristaše marksizma-lenjinizma – jedno nam je naizgled bilo zajedničko: javno smo izjavile da svijet želimo učiniti boljim.

Naša djela nisu bila potaknuta osobnom koristi i bile smo spremne žrtvovati svoju slobodu za promidžbu svojih ciljeva. Iako su nam se politički nazori razlikovali, znale smo da možemo računati jedne na druge. Na kraju krajeva, Janine me je pokušala obraniti od čekića kojim me je napala Squeaky Fromme, pripadnica kulta obitelji Manson, i Janine je poslije oprala krv iz moje kose.

Ne-političke zatvorenice uglavnom su bile kriminalke, sa zločinačkim umovima. Mi koje smo u zatvoru bile zbog ideala, nismo bile takve; smatrale smo se aktivistkinjama koje se bore za pravdu! (Sad kad razmišljam o tome, zanimljivo je da se je cilj za koji sam se ja borila, hrvatska neovisnost, na kraju jedini ostvario.

Portoriko nije dobio neovisnost, marksizam-lenjinizam nije zamijenio kapitalizam, a rasizam je i danas veoma raširen. Vojnici koji ulaze u borbu sa srpom i čekićem očito nisu bili dorasli križu.)

Janine je bila aktivistica od mladih dana. Njezina prva akcija bila je prosvjed protiv restorana koji je izbacio njezinu prijateljicu s cerebralnom paralizom jer su se zbog nje ostale mušterije navodno osjećale „neugodno“. Janine je bila zgrožena tom diskriminacijom i o njoj je obavijestila medije, otišla kući i napravila nekoliko transparenata pa prosvjedovala ispred restorana. Prava osoba s invaliditetom rano su se našla na popisu građanskih prava za koja se je Janine borila.

Zato nije bilo nikakvo čudo da se je nakon otpusta iz zatvora 1984. ozbiljnije uključila u Pokret za prava osoba s invaliditetom. Tijekom posjeta Washingtonu, D.C., upoznala je Evana Kempa, odvjetnika prikovanog za invalidska kolica, koji je vodio Centar za prava osoba s invaliditetom. Nakon nekog vremena, zaljubili su se i počeli živjeti zajedno u njegovu stanu u Georgetownu.

Samo nekoliko godina poslije, 1987., Kemp je bio imenovan u Odbor za jednake mogućnosti zapošljavanja (EEOC) predsjednika Ronalda Reagana. Kad ga je predsjednik Bush 1990. imenovao predsjednikom Odbora, Kemp je s Janine već odigrao važnu ulogu u sastavljanju Američkog zakona o osobama s invaliditetom, kojim su dodatno zaštićeni invalidi i marginalizirani građani, među kojima i bivši zatvorenici.

Zakon je bio usvojen 1992. i smatrao se jednim od važnijih postignuća Bushove administracije. Evan i Janine napisali su pismo predsjedniku Bushu, u kojem hvale donošenje tog zakona i njegovu uključivost, a prvu damu Barbaru Bush to pismo ganulo je toliko da ga je uključila u svoje memoare: „Nismo sigurni da se doista smatrate zaslužnim za revolucionarnu stvar koju ste učinili za ovu državu… a zahvaljujući kojoj će 43 milijuna Amerikanaca biti uklopljeniji u društvo… 1. ožujka 1989. prvi put ste nas pozvali na večeru u Bijelu kuću… i svake sljedeće godine pozivali ste nas na božićni domjenak…

Zbog Janinine prošlosti, morali ste osobno odobriti njezinu prisutnost na tim događanjima… Kao što znate, Janine se našla zahvaćena vijetnamskom erom i odslužila je 52 mjeseca zatvora zbog pljačke banaka i bombaškog napada… Vaša spremnost da prihvatite Janine pokazatelj je i njoj i drugima da se ljudi mogu promijeniti, sazreti… a kad sazru, predsjednik i prva dama, osobe koje obnašaju najviše položaje u našoj domovini, možda ih prihvate i otvore im svoja vrata…“

Janine, nekadašnja urbana gerilka, pljačkašica banaka i saboterka, postala je dobrodošla gošća u Bijeloj kući! U međuvremenu, i ja sam izašla iz zatvora i uskoro se pridružila Janine u D.C.-u, gdje sam radila u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu za jednog drugog predsjednika, Franju Tuđmana. I on je kao Bush smatrao da, odsluživši svoju kaznu, bivši zatvorenik može biti produktivan i koristan član zajednice. I gdje sam stanovala?

U zgradi u kojoj je stanovala Janine! To je imalo savršenog smisla; osim toga, njezina zgrada nalazila se na samo pet minuta hoda od veleposlanstva. Ponovno smo bile zajedno, u mnogo boljem smještaju, s čuvarom koji nas je od 0 do 24 čuvao od luđaka s čekićima. Bilo je to uzbudljivo vrijeme. I Janine i ja, bivše zatvorenice i osuđenice sudjelovale smo u važnim društvenim i političkim promjenama u svojim vladama – ona u američkoj, ja u hrvatskoj.

Ponekad bismo se s nevjericom prisjećale svojih zatvorskih dana, kad smo u redu u kantini čekale splačine ili se svrstavale za prozivku, pa ih uspoređivale s nevjerojatnim životima kakvima smo živjele nakon izlaska na slobodu. Tko je, na primjer, mogao predvidjeti da će Janine s Evanom biti pozvana na ručak u rezidenciju predsjednika Busha i sjediti za istim stolom s Jamesom S. Bradyjem, bivšim glasnogovornikom Bijele kuće, Frankom C. Carluccijem, bivšim ministrom obrane, senatorom Markom O. Hatfieldom, romanopiscem Larryjem McMurtryjem, Edwinom Meeseom III., bivšim američkim javnim tužiteljem, kolumnistom Williamom L. Safireom, Robertom Guineyem, predsjednikom bostonskog sindikata policajaca (!) i generalom Brentom Scowcroftom, ili da ću ja s predsjednikom Franjom Tuđmanom, Warrenom Christopherom i drugim visokim dužnosnicima Clintonove administracije biti u američkom Ministarstvu vanjskih poslova na potpisivanju Washingtonskog sporazuma? Ili da ćemo jednog dana razgovarati s Evanom i njegovim bliskim prijateljem C. Boydenom Grayom, savjetnikom Bijele kuće, i kasnije tog poslijepodneva pristati odvesti Boydenovu vijetnamsku svinju Penelope u šetnju Georgetownom?

Ispijanje kave na slobodi

S vremenom se Evan zauzeo za slučaj mog supruga Zvonka. Drukčije nije moglo biti. Njegova supruga bivša zatvorenica marljivo je radila na zatvorskoj reformi, a ja sam u međuvremenu postala dobra prijateljica čiji je suprug bio žrtva diskriminacije unutar sustava. Evan nije volio diskriminaciju i nepravdu.

Mnogo je puta pisao Komisiji za uvjetni otpust i prosvjedovao zbog onog što je od visoko pozicioniranih američkih dužnosnika čuo o Zvonkovu položaju: „Za vrijeme Bushove administracije, dok sam bio predsjednik EEOC-a, proučio sam slučaj Zvonka Bušića. Rečeno mi je da ga Komisija za uvjetni otpust ne želi pustiti jer američko Ministarstvo vanjskih poslova poštuje želje jugoslavenske vlade… Smatram da je neprihvatljivo i nepravedno da strana vlada utječe na kaznu osobe u američkom zatvoru…“ Usprkos Evanovu zalaganju, Zvonko je odslužio još petnaest godina prije nego što je pušten iz zatvora.

Dok smo pile kavu u jedan od rijetkih „sporih“ dana, Janine me je upitala: „Ne misliš li da bi bilo zabavno da pozovem na večeru Ricky Silberman i njezina supruga Laurencea?“ Ricky Silberman bila je potpredsjednica EEOC-a i Janinina i Evanova bliska prijateljica. „Silberman i ti zajedno nakon toliko godina!“

Bila sam oduševljena tom idejom i naravno da smo je ostvarile, jer smo mogle. Nekoliko dana poslije, Silberman i ja pijuckali smo vino i grickali kanapee u Georgetownu. Ali nismo razgovarali o otmici zrakoplova ni o slučaju Toth, Silbermanovu mišljenju o Titu ili Titovu o nama, ili o ijednoj drugoj temi o kojoj sam žarko željela razgovarati. On se jednostavno nije činio naročito zainteresiranim i samo je neobavezno komentirao da je svijet „malen“ i rekao da mu je drago da smo se upoznali nakon toliko godina.

Mnogo ga je više zanimao razgovor o košarci i samo košarci, sat za satom košarke, košarka pa košarka, zakucavanja i skok šutovi, slobodna bacanja i prvenstva. Za to sam ja bila kriva. Načinila sam „pogrešku“ i pozvala na večeru Krešimira Ćosića, prijatelja i kolegu iz veleposlanstva, ne znajući da je Silberman fanatični ljubitelj košarke. Može se reći da sam na kraju te večeri košarku mrzila koliko je Tito mrzio nas.

Ali život se nastavlja na tajanstvene načine. Janine, još uvijek draga prijateljica, sad je i sama u invalidskim kolicima zbog deformiteta kralježnice. Nedavno je ponovno bila u Bijeloj kući na obilježavanju dvadeset i pete godišnjice donošenja Američkog zakona o osobama s invaliditetom. A ja… Pa, i ja još uvijek dišem i – na žalost nekih – slobodno udišem zrak slobodne Hrvatske. U sljedećem nastavku: Otmica nasljednice medijskog carstva Patricije Campbell Hearst. Je li se (ili nije) pridružila svojim otmičarima?

Julienne Bušić / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tihomir Dujmović: Ako će bratoubilački rat na desnici trajati SDP će pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

U politici, kao i u životu, morate znati što hoćete, morate izabrati prioritete i tek onda ima smisla zasukati rukave. Ako ne znate kamo točno idete, nikad do cilja nećete doći! Mogu li akteri na desnici na tren podignuti ručnu i uzeti u ruke kalkulator? Želi li desnica i desni centar na vlast ili Škoro iznad svega želi dokazati da HDZ jednostavno ne valja čak i pod cijenu da SDP dobije izbore?

I tako ponoviti fatalni scenarij s predsjedničkih izbora? Nek padne Kolinda Grabar-Kitarović, premda došao Zoran Milanović! Je li to opet isto ludilo? Želi li pak HDZ iznad svega dokazati da Škoro ne valja, da su njegovi rani radovi prekompromitantni, pod cijenu da i oni izgube izbore, ali samo da dokažu da se tu krije suspektna politička prošlost?

Hoće li se jedni i drugi proždrijeti samo da jedno drugom napakoste, dok se za to vrijeme SDP žičarom već penje na Gornji grad, a oni gledaju sa strane kako im Bernardić podrugljivo maše iz kabine?

Ima li mozga, ima li pameti, ima li svijesti, ima li pilota u tim zrakoplovima? Hoće li jedni i drugi u kampanji izgovoriti toliko gadarija jedni o drugima da zapravo suradnja sutra više neće biti moguća? Želite li vi potući jedni druge na desnici i tako asfaltirati put ljevici na vlast ili želite spriječiti scenarij koji stiže, jer kad god ljevica stiže na vlast tresu se temelji hrvatske države? Jesu li jedni i drugi svjesni da je to što rade voda na mlin ljevice? Može li onda netko zauzdati bratoubilački rat na hrvatskoj desnici?

Petir nije htjela dopustiti da se rasipaju glasovi na desnici

Marijana Petir je dugo pregovarala i sa Škorom i s HDZ-om, da bi na kraju kao partnera odabrala HDZ. Objašnjavajući odluku ona je dala do znanja da je imala pristojnu ponudu od Škore, rekla je da on ide dobrim putem, da joj je cijelo to društvo srazmjerno blisko, ali da je odabrala HDZ, jer da nije htjela dopustiti da se glasovi rasipaju na desnici i da tako bude sukrivac za dovođenje bivših komunista na vlast, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Dakle, prioritet je bio da se ne dopusti dolazak bivših komunista na vlast, jer su oni, između ostaloga, do samog kraja upropastili poljoprivredu, resor koji je Petir blizak, a njoj je kristalno jasno što će se dogoditi ako SDP pobijedi. Dakle, njen slogan je jasan: SDP ni pod koju cijenu! To je prioritet! Idem kao neovisni kandidat na listi HDZ-a, zato prijatelji moji, jer samo i jedino HDZ na desnici može dobiti mandat za sastav nove Vlade, idem dakle pomoći onome tko jedini može zauzdati SDP jer je to nacionalni imperativ, želi li se uistinu spriječiti “zlo”.

Zašto? Pa zato, kaže i misli Petir, jer od svih “nas” u ovom trenu, jedino HDZ može dobiti mandat za sastavljanje Vlade i tako zauzdati dolazak bivših komunista. Idem tom scenariju pomoći, a ne odmoći! I to je kapitalna prednost HDZ-a pred Domovinskim pokretom! U tom smislu stav Petir je zapravo jedini logični stav. Nažalost tijekom predsjedničkih izbora to nije bio stav Škore! Bilo je važno pod svaku cijenu srušiti Kolindu! I uspjelo se! I naravno, došlo je “zlo”! Je li moguće da se sad tragedija ponovi?

Ako će bratoubilački rat na desnici trajati SDP će pobijediti

S obzirom na to da nema sumnje da će HDZ dobiti više glasova od Škore i tako samo on na desnici biti u prilici dobiti mandat za sastav Vlade, Petir savršeno razumije da ako HDZ  ne bude relativni pobjednik na izborima da će Milanović mandat za sastav nove Vlade dati SDP-u i Bernardiću! A znate kako oni pregovaraju! Znate kako se otima, potkupljuje, ucjenjuje kad im manjka nekoliko  mandata! Bar smo  se toga nagledali.

Dakle, bude li SDP relativni izborni pobjednik od mogućnosti da se uopće sastavi desna Vlada neće biti ništa! A ako će ovaj bratoubilački rat na desnici trajati do posljednjeg daha, nema dvojbe da će SDP pobijediti jer će se desnica klati, uzajamno si rušiti rejtinge, a sve istine od pune istine o vjetroelektranama, do podsjetnika da nam jedan obiteljski nasilnik stiže u ministarske redove bit će zatomljena kao i more drugih istina! Kad su vas posljednji put mediji ili političari podsjetili na epizodu obiteljskog nasilja budućeg ministra Lalovca? Na Stazićev žal što na i oko Bleiburga nije bilo više likvidacija? Na Ostojićevu ulogu u akciji Cash? Na gotovo 50 milijardi oproštenih u predstečajnim nagodbama? Na gospodarske zločine koji su pratili vođenje poljoprivrede u doba ministra Jakovine? Nigdje ni riječi o tome.

Jesmo li tako blesavi da smo već zaboravili da je Milanović pobijedio dok su se Grabar-Kitarović i Škoro i njihovi pristaše uzajamno istrebljivali? A pogledajte kakav smo ceh platili. Taj čovjek ne priznaje ni biste, ni himnu, ni zakone, ni običaje. Samo sud svoje partije! Nastavi li ovako njegov opoziv će biti nužan! A na vlast je došao zahvaljujući glupostima na našoj strani. Grabar-Kitarović i Škoro su zajedno imali u prvom krugu 53 posto! Dakle, pobjeda je bila na dlanu! Jesmo li tako ograničeni da ne razumijemo da će se predsjednički izbori ponoviti ako se sad ne konstatiraju ovi prioriteti?

Jedino s HDZ-om možete na vlast

Dakle, možete mrziti HDZ koliko hoćete, ali ga mjesec dana prije izbora ne možete obrisati gumicom s političke scene. Nego jedino s njim i možete na vlast! Ako se žele ispraviti pogreške HDZ-a, ako se želi promijeniti politika desnog centra, to je jedino moguće ako se stigne na vlast. A na vlast Škoro ne može bez HDZ-a i obratno. A ako je uistinu prioritet onemogućiti dolazak bivših komunista na vlast, onda je posljednji trenutak da se tome prilagodi i taktika i strategija. Shvate li naime i jedni i drugi da imaju puno većeg protivnika i istinskog ideološkog neprijatelja tome bi već jednom morali prilagoditi aktualnu borbu.

Upravo je to napravila Marijana Petir. Kao primjerice i Davor Ivo Stier. Petir, koja je na europskim izborima imala rezerve prema Plenkovićevom HDZ-u, danas je “štreberski” odgovorna spram nacije, Stier je pak otvoreno ušao u klinč s Plenkovićem, ali danas razumije gdje je zlo, što prijeti i koji je sad jedini izbor pred nacijom. Plenković ili Bernardić. Nema druge dileme u ovom trenutku. Tko misli da su isti, taj griješi kao u priči o Kolindi i Milanoviću. Tko misli da on može biti u tom finalu umjesto njih dvojice, taj ne živi u realnosti.

“Ova kampanja jasno je definirana i naš su glavni suparnik SDP i lijeva koalicija. E, sad je važno naglasiti da je realno očekivati da će samo HDZ ili SDP moći dati mandatara i zato bi svako rasipanje glasova, od centra pa nadesno, moglo zapravo pomoći SDP-u da dođe do pozicije da on predlaže mandatara. Biramo zapravo hoćemo li u ovoj situaciji kada se svijet suočava s najvećom ekonomskom krizom od 1929. godine za mandatara imati Andreja Plenkovića ili Davora Bernardića”, reći će ovih dana Stier. I to je sukus cijele priče.

Logično je da se HDZ i Škoro okrenu pravom protivniku

Ako u takvoj situaciji Domovinski pokret isključivo samo i jedino napada i sotonizira HDZ, to automatski zaziva odgovor druge strane i u tim “uličnim borbama”, nema nikakve dileme da će profitirati samo SDP. Ali, molim, više se ne može reći da se ova jednostavna logika ne razumije! Može se samo spekulirati je li moguće da se to radi namjerno. Jer, nenamjerno se ne može raditi! Pogotovo ne nakon iskustva s predsjedničkih izbora. Ako se nakon izbora kao logična i jedina prirodna koalicija nadaje suradnja HDZ-a i Škore, nije li logičnije da se i jedni i drugi okrenu prema svom pravom protivniku i razobličavaju njihovu politiku

Ja sam u tome laik, ali primjerice mislim da je Ćorić u aktualnoj aferi potpisao kriminalno loš ugovor, mislim na INA-u, prijevoz nafte i JANAF. No, puna i prava je istina ta da su Ivica Račan, Jurčić i Linić te tadašnja SDP-ova garnitura prodali INA-u ugovorom koji je savršeno jasno definirao prodaju kompletne INA-e. Dakle, nisu oni tada samo prodali 25 posto INA-e. Oni su tada prodali 25 posto INA-e, dali upravljačka prava Mađarima i de facto precizno odredili kako će se prodati ostatak INA-e.

Originalnu štetu s vjetroelektranama napravio je Vrdoljak

Dakle, s prvih 25 posto prodanih udjela de facto je detaljnim člancima ugovora definirana prodaja kompletne kompanije! INA-u je molim lijepo, prodao SDP, to je jedina prava i puna istina o tom gospodarskom zločinu. Ako su točni svi navodi koje mediji objavljuju, Josipa Rimac se pokazuje kao pravi drumski razbojnik, čovjeku se želudac diže od beskrupuloznosti jedne pljačke. Ali, originalnu štetu s vjetroelektranama je napravio Ivan Vrdoljak, kada Josipa Rimac nije znala što je vjetroelektrana. Ugovor kojim je izravno dopuštena, kako Čačić ovih dana konstatira, šteta od barem milijarde kuna potpisana je samo dan prije nego je zakon promijenjen. Da je ugovor potpisan dan kasnije uštedjeli bismo milijardu kuna. Što je pogodovanje ako ovo nije pogodovanje? I Vrdoljak ne bježi od odgovornosti, on samo veli da je on još smanjio štetu, jer da je po “Čačićevim zakonima” prijetilo sedam milijardi štete!!!

Ne amnestiram Josipu Rimac, niti Ćorića, ni najmanje, prva se pokazuje kao lopov prvog reda, drugi kao čovjek koji u najmanju ruku ne razumije nacionalne interese, ako razina pogreške nije puno veća. Samo hoću reći da je u aktualnim temama gdje se sotonizira HDZ, istina voda duboka! Zašto u tom smislu budući partner na desnici, dakako ne bježeći od HDZ-ove krivnje, ne objašnjava naciji punu istinu? Onu koja u prvi plan baca SDP!

Najbolji kadrovi Mosta  prelaze u Škorine redove

Miroslav Škoro je posljednjih dana doveo niz uglednih, važnih, poznatih imena i pokazuje se kao izvrstan pregovarač. U njegovim redovima danas se nalaze brojna imena na kojima sutra mirno može počivati dobar dio vlasti. Bučnu desnicu ne samo da je uspio staviti pod isti kišobran, nego je sada uzeo i dio njihove stare slave, mislim u prvom redu na suvereniste, njihov sjajan rejting na europskim izborima, koji je sada on stavio u svoj džep. S Mostom je dugo pregovarao i u njima je bio toliko koncilijantan da sada najbolji kadrovi Bože Petrova prelaze u Škorine redove.

Koji šamar! Koji obrat! Škoro se dakle pokazuje kao vrlo potentan političar koji je na desnici okupio ono što nikad nikome nije uspjelo. Sada bi taj kapital trebalo predočiti u detaljan program, jer koalicija Škore i HDZ-a koja je jedina ispravna matematika za hrvatske nacionalne interese ne bi trebala, niti smjela, biti puka tehnička koalicija bez detaljnog sadržaja, kako je dva puta izgledala koalicija HDZ-a i Mosta. Ako je ovo sad koalicija koja će ispraviti sve pogreške, preporoditi Hrvatsku, izmijeniti sve relacije koje su posve neadekvatne, reformirati državu, podići poljoprivredu na noge i naći formulu kako se hrvati s gospodarskom katastrofom koja stiže na jesen, onda je idealno vrijeme da se na tom detaljnom programu počne raditi i kod Škore i kod HDZ-a. I da to budu teme dana!

Posljednja ura da se stane na balun

Da se sutra od prvog dana krene točno označenim putevima i da  se ne baulja šest mjeseci kakva je obično praksa kod nas nakon formiranja vlasti. Uz temeljiti rad na tom programu, na konstituiranju svojevrsne druge Republike, zaluđenom, zavedenom i neupućenom narodu su i jedni i drugi dužni objasniti što nas sve skupa čeka ako na vlast stignu bivši komunisti. Ako pak postoji figa u džepu na bilo kojoj strani, ako se na koaliciju sa SDP-om tajno ipak gleda kao na realnu mogućnost, onda one koji snatre o tome treba obavijestiti da tako nešto mogu samo jednom napraviti i da će nakon toga nestati. I oni i njihove stranke. A zemljom će marširati Radničke fronte, Možemo i Nova hrvatska ljevica čija kompletna inspiracija stiže s Ovčara i Kablara!  Ako se to želi spriječiti, posljednja je ura da se stane na balun, rekli bi moji dragi Dalmatinci, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Anušić: ‘Nakon Milanovića, Škorina je nova zadaća dovesti SDP na vlast’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Pitanje svih pitanja – s Europom ili protiv nje?

Objavljeno

na

Objavio

Kako se prvo, a možda i jedino, poluvrijeme borbe protiv pošasti COVID-19 diljem Europe uglavnom bliži kraju, sve jasnije se nazire tko su pobjednici, a tko poraženi. Najveći pobjednik je nesumnjivo središnja europska država, motor Europske unije, Njemačka, koja je gotovo u cijelosti povratila ugled poljuljan za vrijeme migrantske krize 2015. godine. Uspjela je u tome opredijelivši se za strategiju „distanca od neznanca“, temeljenu na oprezu i organiziranosti sustava, za razliku od država koje su odabrale njemačku strategiju iz 2015. – „zagrli neznanca!“- pa prolaze kao bose po trnju.

Njemačka kao pobjednik u ratu …

Nadasve je zanimljivo usporediti njemačke rezultate u suzbijanju zaraze – koji doduše, nisu ni blizu tako dobri kao hrvatski, ali ne ćemo sad o onima izvan konkurencije – s postignućima jogunastih država koje vole naglašavati vlastitu posebnost. Tako je, nedavno svojom voljom otpala od Europe, Velika Britanija, suočena s novim izazovom samo nastavila glavinjati poput Buridanova magarca. Italija, koja je godinu dana ranije otvorila vrata kineskom prodoru u Europu, pristavši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Put svile“, sada se pokazala i vratima dobrodošlice korona virusu u Europu sumanutom akcijom „zagrli Kineza“ održanom početkom veljače.

Naposljetku, tu je i poslovično svojeglava Švedska, koja punim plućima grli svakog neznanca kojem se nađe na putu, pa se ni nepoznati virus u tome nije našao iznimkom. Dva temeljna mjerila uspjeha – brzina obuzdavanja širenja zaraze i smrtnost – prikazana su na grafovima niže, kroz trend kretanja broja novozaraženih i umrlih po tjednima na milijun stanovnika u razdoblju od 1. ožujka do 30. svibnja, pri čemu se datumi prikazani na grafovima odnose na završetke tjedana.

Spustivši broj novozaraženih na ispod 100 tjedno na milijun stanovnika, Njemačka je primirila zarazu puna dva tjedna prije Italije, iako se njome bolest proširila tjedan dana kasnije. Primjetno je i kako se zelena njemačka crta nalazi sve vrijeme ispod talijanske plave, a od sredine travnja i debelo ispod britanske crvene i švedske žute. I dok Britanija poglavito zadnjih tjedana pokazuje trend jenjavanja zaraze, za Švedsku se to nipošto ne može reći.

Tamo, naime, broj zaraženih stagnira još od sredine travnja. Možda se upravo zato tri njezine skandinavske susjede (Norveška, Danska i Finska), koje su najkasnije početkom svibnja uspjele staviti epidemiju pod kakav-takav nadzor, sad oglušuju na moljakanje Švedske da u ime europskih vrijednosti otvore granice za njezine državljane. Pritom treba reći kako je broj novozaraženih u Švedskoj vjerojatno i podosta veći, budući se tamo provodi osjetno manje testiranja na broj stanovnika u odnosu na ostale zemlje obuhvaćene analizom.

Graf niže pokazuje drugo mjerilo uspješnosti u borbi protiv bolesti COVID-19 – tjedno kretanje broja umrlih na milijun stanovnika.

Ovdje njemački uspjeh još više dolazi do izražaja, budući se zelena crta, kao primjer gotovo savršeno spljoštene krivulje, sve vrijeme nalazi ispod drugih. Slijedno tome, Njemačka i kumulativno ima 4 do 6 puta manje umrlih u odnosu na broj stanovnika od ostalih zemalja obuhvaćenih analizom. Uz to, uočljivo je kako graf države poduljeg službenog imena, koju običavamo zvati Velikom Britanijom, a žitelje joj Britancima, gotovo navlas slijedi talijanski s odmakom od dva tjedna, dosegavši pritom čak i nešto viši vrhunac. To i ne čudi budući su obje zemlje kasnile s primjenom mjera zaštite, Italija, kao rodonačelnik korone u Europi, jer je ostala zatečena, Britanija je, pak, isto to učinila svjesno, prekasno promijenivši strategiju „zagrli neznanca“ u „distanca od neznanca“. Razvidno je i kako u Švedskoj, koja je također mijenjala strategije, čak i u isto vrijeme pokušavala provoditi dvije proturječne, broj novih umrlih najsporije pada. Zapanjujuća je spoznaja o ukupnom broju umrlih u Švedskoj usporedi li se s maločas spomenutim susjednim joj zemljama koje su dosljedno provodile strategiju „distanca od neznanca“, a s kojima ju zbog zemljopisne blizine, ali i svojstvenog im ponešto introvertiranog mentaliteta koji ne pogoduje širenju zaraze, ima više smisla uspoređivati. Švedska, naime, bilježi već skoro četverostruko više registriranih umrlih od posljedica korona virusa od njih zajedno, premda ima za trećinu manje stanovnika.

… ali i u miru!

Osim u ovladavanju bolešću, Njemačka se pokazuje lokomotivom i u mjerama sanacije posljedica nezapamćenog gospodarskog zastoja, ne samo u Europi nego i diljem svijeta, koji je, suočen s nepoznatom zaraznom bolešću, posvuda primijenio stare prokušane metode njezina suzbijanja. Njemačko-francuski prijedlog pomoći s učinkom centralizacije dugova nagomilanih tijekom borbe protiv korone težak 750 milijardi eura – dvije trećine u vidu čistih davanja, i trećina u vidu povoljnih zajmova – iza kojeg je stala Europska komisija, eventualno će doživjeti određene preinake u omjerima, ali ne i konceptualno. Naime, zemlje koje bi trebale podnijeti najveći teret, one najbogatije, nemaju alternativu europskom zajedništvu. Ne samo zato što su one koje su solirale tako loše prošle u priči s korona virusom, nego i zato što je Europa na zajedništvo, s koronom ili bez nje, jednostavno primorana geopolitičkim zakonitostima. S obzirom na datost i realnost višepolarnog svijeta, svejedno bile gospodarske veze između pojedinih sila jake kao prije korone ili slabije kako se predmnijeva da će biti poslije, Europi nema druge nego okupiti se oko svog geografskog srca i gospodarskog motora – Njemačke. U protivnom, rascjepkane europske državice, spremne svaka sa svojom kratkovidnom „suverenističkom“ politikom sabotirati mogućnost da Europa u poslovima s Amerikom, Rusijom, Kinom,… progovara jednim glasom, posve predvidljivo postaju plijenom većih i jačih. Upravo onako kako su u 19. stoljeću, dok se još svijet vrtio oko Europe, nepregledna afrička prostranstva i tamošnja plemena postala kolonijalnim posjedom i podanicima europskih sila. Italija, kao nesumnjivo još uvijek moćna država, članica kluba sedam najbogatijih, je veliko upozorenje kamo vodi takvo bunilo – u prkosno pjevušenje „Bella, ciao“ i „Bandiera rossa“.

Posvemašnjom intelektualnom zapuštenošću raširenom aluzijom ujedinjene Europe na negdašnju Jugoslaviju, predvođenu u svakom pogledu primitivnom Srbijom, olako se zanemaruje kako nipošto ne može biti isto, ma ni slično, natjecati se za prvaka u trećerazrednoj jugo-ligi i boriti se, makar za opstanak, u elitnoj euro-ligi. Iako će zauzimanje za jasnu europsku orijentaciju bez fige u džepu gdjekoga podsjetiti na svojedobno namamljivanje u prvu Jugoslaviju, vrijedi primijetiti kako se Hrvatska sad vraća u matično kulturno-civilizacijsko jato kojem je čitavo tisućljeće pripadala, i u kojem je i prije, ekonomski i biološki devastirana graničnim položajem na razmeđu civilizacija, tavorila pri samome začelju, tako da današnje zakašnjelo hvatanje priključka za Europom ni po čemu nije povijesna iznimka. No, to ne znači kako rješenje treba tražiti odmicanjem od europskog stola, što bi prije bio djetinji kukavičluk doli suverenizam. Doimlje se zrelijim pokušati izboriti se za svoje mjesto pod suncem sjedeći za njim. Pritom, europeizaciju otežava činjenica da su mnogi Hrvati, neovisno o političkom polu kojem gravitiraju, u međuvremenu prihvatili ne-europske obrasce ponašanja i štošta drugo nedolično od naroda, dotle im sličnog tek po razumljivom im jeziku. Obukavši taj par opanaka, ti su sad najglasniji u protivljenju svemu što dolazi iz Europe. No, još su gori oni koji to čine potiho i podmuklo, makar prividno i odjenuli europsko novo ruho.

Tko se osjeća ugroženim jedinstvom Europe?

U Hrvatskoj, dakle, danas ne manjka onih kojima nepodnošljivo smeta europsko zajedništvo i solidarnost kao nužan preduvjet opstanka svake europske zvjezdice ponaosob. Neki u prirodnom okupljanju oko Njemačke vide veliku opasnost, poput, primjerice, onog malteškog sokola, predstavnika satelitske državice na britanskom povodcu – eto, baš one iz koje dolazi Hrvatima Herceg-Bosne dobro znani haški sudac Agius, izricatelj drakonske kazne šestorici njihovih vodećih ljudi – koji se nedavno osjetio pozvanim upozoriti kako je Angela Merkel na istome poslu kao svojedobno Hitler.

Slično, izvjesni, danas iznimno utjecajni krugovi u Hrvatskoj vide svaki njemački uspjeh kao svojevrsnu preinaku, pače reviziju rezultata Drugog< svjetskog rata, upravo onako kao što su u užem, hrvatskom smislu doživjeli 30. svibnja 1990. Kako i ne će kad sve što imaju i sve što jesu duguju pobjednicima u tom ratu. Narogušenost tih gremija na Njemačku samo je učvršćena epizodom oko izručenja dvojca „Perković-Mustač“, kad se njihov štićenik, Zoran Milanović, i pod cijenu odgode korištenja sredstava iz EU fondova, posljedično i produljenja recesije, poslužio neviđenim pravosudnim vratolomijama kako bi doskočio pravnoj stečevini Unije.

Ti se gremiji ni ovih dana nisu libili preko svog glasnogovornika na Pantovčaku, eto, opet Zorana Milanovića, nekako, čini se, sve više morenog prehladom tipa „sva četiri stađuna“, komunicirati koliko ih taj 30. svibnja žulja. Onako kao što iz hrvatske kolektivne memorije žele zatrti Bleiburg, kao simboličku ishodišnu točku, početnu domino pločicu velike hrvatske tragedije i nesreće u danima kad su njihovi mentalni, katkad i biološki predci slavili, isto su naumili, jednom već i uspjeli, učiniti i sa tridesetim svibnja kao prijelomnim začetkom sjajne niske hrvatskih uspjeha, sve redom značajnih povijesnih datuma, kojima se baš i nisu odveć radovali. A oni to – veseliti se kad Hrvati tuguju i rogoboriti kad se Hrvati raduju – mogu činiti i danas jer Hrvatsku drže za gušu još od 3. siječnja 2000., tog istinskog im dana državnosti.

Skretanje s tračnica uključivanja u Europu i europeizacije Hrvatske, na koje je hrvatski vlak postavio dr. Franjo Tuđman, ti krugovi ostvaruju suradnjom s vodećom protueuropskom centrifugalnom silom i nepokolebljivim razgrađivačem europskog zajedništva, a čiji korijeni sežu još u bleiburška vremena (stoga ima neke kozmičke pravde u tome što je Velika Britanija ispraćena iz Europe za hrvatskog predsjedanja). Potvrda i kontinuitet tog ortakluka ogledala se u snažnoj orijentaciji Račanove Vlade na London. A u službi Njezinog Veličanstva, ne doduše pod šifrom ‘007’, nego, izglednije, barem gleda li se po smislu i sadržaju, tek pod prve dvije Bondove znamenke, našao se i Zoran Milanović, posjetivši London neposredno uoči izbora 2015. godine. Tamo je neobično snažno podržao britanske napore da se smanje ovlasti EU. Kao da je bio u predizbornoj misiji obnove zavjeta poslušnosti.

Tko zapravo kontrolira medije i pravosuđe?

Stoga ni najnoviju aferu, slučajno aktiviranu slučajno otkrivenom bubom, slučajno eto baš uoči izbora, slučajno sa HDZ-ovcima i HDZ-ovkama u glavnoj ulozi, ne treba promatrati isključivo kao „čestitku“ gremija pred nemili im, obnovljeni Dan državnosti, nego i kako bi se zataškale sjajne vijesti iz Bruxellesa o izglednih 10 milijardi eura za Hrvatsku, gotovo tri četvrtine na ime bespovratnih sredstava, a ostalo u obliku povoljnih kredita. Kako nema baš nikakva rezona da bi ta afera HDZ-u pred izbore išla u korist, očito je tek da mu nanosi nezanemarivu reputacijsku štetu, jasno je kako se radi o još jednoj potvrdi u nizu da HDZ nema nadzor niti nad „neovisnim“ medijima, a bome niti nad „neovisnim“ pravosuđem, uključujući istražna tijela (pri čemu je primamljivi pridjev „neovisan“ ovdje samo krinka za posve netransparentnu ovisnost o rukama koje povlače konce iz sjene). No, to je ujedno i pokazatelj koliko je HDZ onima, pod čijim su mediji i pravosuđe doista nadzorom, trn u oku. Prepoznat je kao jedini pozornosti vrijedan suparnik, iz čega bi svak’ kome je doista stalo do Hrvatske izvukao određeni zaključak, i prema njemu se pri političkim prosudbama ravnao.

Jedinog, dostojnog im protivnika sustavno slabe već godinama ponavljajući isti, povodljivome uhu mili obrazac – HDZ optužuju za unutarnju izdaju, ali i izdajstvo prema van. Za potrebe prvoga serviraju afere HDZ-ovih uhljeba, dok se u svrhu drugoga podgrijava priča „INA-MOL“, gdje HDZ, neovisno o tomu vodio ga Sanader, Karamarko, pa evo sad i Plenković, uvijek preko istog tjednika, a kasnije svi to kao po komandi prenose, bude optužen za pogodovanje Mađarima nauštrb hrvatskih nacionalnih interesa. Koliko god te optužbe bile bizarne, jer nije li upravo SDP MOL-u prodao 25% udjela INE, k tome i dodatnu dionicu koja je kupcu preko prava veta na strateške operacije, pa čak i one manjeg značaja, ustvari davala 50% udjela u upravljanju? Pa tko bi razborit očekivao kako će preuzimanje dodatnih 22% vlasničkog udjela za gotovo trostruko iznos, biti zapravo humanitarna pomoć Hrvatima, i da se to ne će odraziti na poboljšanje upravljačke pozicije MOL-a u INI? Ukratko, INA gremijima zapravo služi kao zlatna koka, em kao sredstvo ucjene svake HDZ-ove garniture za izdajstvo, em kao sredstvo odvraćanja ulagača pravosudnim progonom najvećeg pojedinačnog investitora u Hrvatsku, koju, kako politički, tako i kapitalistički, doživljavaju kao vlastito leno.

Unatoč tome, smutljivci u misiji razdora na desnom političkom polu cinično optužuju HDZ da si je sam kriv što nema nadzor nad medijima i pravosuđem, olako zaboravljajući kako ga je jedan Viktor Orban uspostavio tek ostvarivši dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dobrim dijelom zahvaljujući i izbornom zakonu, posve suprotnom ovdašnjim prijedlozima udruga GONG i U ime obitelji. Dotle HDZ, upravo uslijed programiranog rasapa glasova na desnici, jedva skuca kakvu-takvu natpolovičnu većinu sa s ko’ca i konopca prikupljenim osiguračima u službi vladara iz sjene, čineći koliko je u takvim okolnostima moguće. Je li onda razboritije raspršenjem glasova povećavati utjecaj tih osigurača ili ga okupljanjem oko najjačeg smanjiti na najmanju mjeru?

Milijarde, milijuni, tisuće,… je li baš svejedno?

I dok motiv izdaje, unutarnje i vanjske, gremijima služi kao sredstvo pritiska i mrvljenja domoljubnih glasova, na HDZ istinski podivljaju tek kad ostvari kakav bitan iskorak u europskim poslovima. To navodi na zaključak kako im je upravo to, udaljavanje Hrvatske od Europe i igranje uloge čimbenika nestabilnosti u njoj, strateški cilj u službi spomenutih širih protueuropskih interesa. Ne treba zaboraviti kako je Ivo Josipović putem ulice prizivao rušenje HDZ-ove Vlade 2011. godine neposredno uoči završetka pregovora s EU, da bi, nakon što u tom naumu nije uspio, zauzeo pozu „Srđa Zlopogleđa“ i konstatirao kako to nije nikakav uspjeh. Iz perspektive onih koji su ga instalirali to doista i nije bio. U znak osvete Bajićev parni valjak se neviđenom silinom obrušio na HDZ, nakon čega je na krilima medijskih talambasa stranka doživjela težak izborni poraz, a pobjednik Milanović pokušavao mijenjati čak i Ustav kako bi spriječio izručenje „bondovskog“ dvojca Njemačkoj.

Nije slučajno ni što je upravo u vrijeme kad je Andrej Plenković igrao partiju života u Bruxellesu, koja je urodila njemačkom demokršćankom na čelu Europske komisije umjesto već umalo ustoličenog nizozemskog socijalista, nastupila usklađena medijska haranga protiv šestoro njegovih ministara, optuženih mahom za sitne prekršaje pri popunjavanju imovinske kartice napuhanih do razmjera endemske korupcije, a što je, u konačnici, rezultiralo izbacivanjem četvrtine Vlade iz stroja. Da Plenković nije stajao iza tih napada, kako su mu dežurni mutikaše imputirali, potvrđuje to što je do zadnjega stajao iza najžešće napadanih. Ako ih se doista htio riješiti, čemu bi i sebe izložio tolikoj reputacijskoj šteti?

Pomalo u sjeni strke oko korona virusa, prošla je vijest kako je HNB još sredinom travnja sa Europskom središnjom bankom (ECB) ugovorio valutni swap, zamjenu kuna za dvije milijarde eura, kako bi se osnažila monetarna pozicija Hrvatske, suočene s manjkom deviznog priljeva uslijed očekivano znatno slabije turističke sezone. Time su neutralizirani pritisci na slabljenje kune, koji bi, skroz izgledno, rezultirali novim slučajem franak, ovaj puta za dužnike u eurima. Treba reći kako se ovdje zapravo radi o čistoj donaciji u vrlo teškim vremenima, jer Europi kune ne trebaju, dok Hrvatskoj euri itekako trebaju, a što su mogli ishoditi samo ljudi koje respektiraju utjecajni donositelji odluka. Drugim riječima, Andrej Plenković se i u ovom slučaju pokazao igračem koji čini razliku, i to u milijardama eura. Stoga se doimlju posve deplasiranima prijedlozi kako bi bilo najbolje degradirati ga na poziciju ministra vanjskih poslova. To bi bilo otprilike kao da se Luku Modrića sa središnje pozicije u momčadi prebaci na bočnu, pa neka čeka dok mu drugi ne dodaju loptu, umjesto da ju sam uzme i kreira hrvatske akcije.

Plenkovićevi najozbiljniji konkurenti za mjesto novog predsjednika Vlade ne ostavljaju dojam igrača ni približno takva kalibra, štoviše, kao da nisu ni iz iste lige, a upitno je čak i bave li se istim sportom. Najspominjaniji mu protukandidat, Davor Bernardić iz SDP-a, dosad se dokazao tek na predmetima reda veličine stotina tisuća kuna, kako to pokazuje notorni slučaj stipendije poslovne škole „Cotrugli“, na koju izgleda dolazi red za otplatu. Tu je i Mario Radić, najozbiljniji čovjek u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, i zašto ne, prema istom receptu kako je Zoran Milanović nudio mjesto premijera Boži Petrovu, izgledan kandidat za najvišu izvršnu dužnost u slučaju koalicije SDP-DOMPOK. Tako, naime, Pokret naziva sâm Radić, što bi valjda trebalo asocirati na MASPOK, čije je vodeće protagoniste, suprotstavljene Tuđmanu na izborima 1990., potegnuvši iz daleke Amerike tada došao podržati današnji frontman Radićeva pokreta. Međutim, uza sve Radićevo poduzetničko iskustvo i dojmljivu karijeru, vidljivo je kako se uglavnom bavio pitanjima reda veličine milijuna, a prema onome što je kazivao u nedavnim intervjuima, ni širi mu strateški zor u znatno sveobuhvatnijim državnim pitanjima ne seže puno dalje.

Kao i obično, ostaje vidjeti hoće li Hrvati opet progutati vazda jednako obojano medijsko-pravosudno kukavičje jaje ponuđeno im od gremija iz sjene, koji ni ne pomišljaju na promjenu taktike. A zašto i bi kad se dosad uvijek pokazala dobitnom? U svakom slučaju, dostatnom da razmrvi Hrvate i spriječi okupljanje oko najjačeg, jedinog koga su doista za to mjerodavni prepoznali kao prijetnju.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari