Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

JURE FRANCETIĆ – Najveći hrvatski antifašist

Objavljeno

na

Nije rijedak slučaj u povijesti ratovanja da vojskovođa jedne vojske stekne poštovanje u redovima njegovih ratnih neprijatelja, još od vremena Hanibalova pohoda na Apeninski poluotok.

U Prvom svjetskom ratu njemački pilot Manfred von Richthofen poznat kao Crveni Baron i kao as asova, srušio je 80 savezničkih zrakoplova u zračnim bitkama poznatima kao “dog fights”. Kad je iznad Amiensa u travnju 1918. srušen njegov zrakoplov, Englezi su mu priredili sprovod uz vojne počasti. Sanduk je nosilo 6 engleskih oficira a počasna straža je ispalila salve na pokopu.

U Drugom svjetskom ratu, njemački vojskovođa Erwin Rommel, koji je s inferiornim snagama u ljudstvu i naoružanju uspješno vodio bitke u pustinji Sjeverne Afrike, uživao je poštovanje njegovih engleskih protivnika, koji su ga nazvali Desert Fox (pustinjska lisica) i o njegovim ratnim sposobnostima govorili u superlativima.

Oni koji su kao ja služili u sastavu britanskih i srodnih vojnih snaga, potvrditi će da se i danas u sastavu vojne povijesti o Rommelu govori s poštovanjem.

Drugi svjetski rat na Balkanu zabilježio je također jednog vojnog genija, ustaškog vojskovođu Juru Francetića, koji je među partizanima, među srpskim partizanima, slovio kao legenda, čovjek nadljudskih kvaliteta, hrabrosti, požrtvovnosti i ratničke solidarnosti.
Zato danas, kada postoji Hrvatska država, naprosto ne ide u moju glavu, da hrvatske vlasti Juru Francetića smatraju jednim od najvećih zločinaca Drugog svjetskog rata.

Kad je časopis “Vojna povijest” donio prilog o Juri Francetiću, ne donoseći nikakve kvalifikacije, nego samo navodeći neke njegove zavidne vojne uspjehe na području Bosne i Hercegovine, časopis je optužen za veličanje ustaštva. Najglasniji tužitelji su bili Stipe Mesić i ministar Željko Jovanović. Na zahtjev Željka Jovanovića, resorno ministarstvo je povuklo preporuku za korištenje “Vojne povijesti” u hrvatskim školama.

Spomen-ploča Juri Francetiću, postavljena u lipnju 2000. u Slunju, skinuta je 2004. kao posljednji spomen na Juru Francetića u Hrvatskoj. Danas, navodno, tek jedna ulica u Mostaru, izvan prostora RH, nosi njegovo ime.

U zavidnim vojnim operacijama u kojima je praktično očistio Bosnu od četnika i pretjerao ih preko Drine, Francetić je spasio srpske zarobljenike i izbjeglice od muslimanske osvete koja im je prijetila, jer su četnici počinili velike zločine protiv muslimanskog življa u Bosni. Poznato je njegovo obećanje srpskim izbjeglicama i zarobljenicama na Drini (vidi sliku u prilogu) i naređenje svim jedinicama pod njegovom komandom: “Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi.” Među Srbima u partizanskim redovima se radi toga raširio dobar glas o Juri Francetiću, ali nije u vodstvu današnje tzv. hrvatske tzv. ljevice. Milanoviću bi bolje pristajala izjava da su četnici bili jedina hrvatska vojska koju on priznaje a ne partizani kako je rekao.

Francetićeva mržnja na Talijane također nije pala u zaborav a posebno njegovo nasilno zauzimanje Mostara koji je bio pod talijanskom okupacijom, što je izazvalo oštre talijanske reakcije. Talijani koji su otvoreno šurovali s četnicima, političkim pritiscima su postigli da se Francetić povuče iz Mostara, nakon čega su namjerno pustili crnogorske četnike da se probiju u Hercegovinu.
Ostalo je zabilježeno Francetićevo pismo poglavniku u kojemu mu naglašava koliko mrzi Talijane, da bi bio spreman zajedno s partizanima ratovati protiv njih.

U pismu Francetić navodi: „Poglavniče! Moji crnci (Crna legija) su samo meni vjerni i samo smrt će me zaustaviti da se ne pridružim tamošnjim partizanima u borbi protiv Talijana koji nisu ništa bolji od četnika, jer pale i uništavaju našu domovinu. A ja kao rodoljub ne mogu to više podnieti, a vi poglavniče odlučite o daljnjim postupcima. Vaš vierni i uviek odani Jure Francetić.”
Francetić je namjeravao uz podršku hrvatske vlasti ili pritiv nje, sa svojim crncima napasti Talijane i istjerati ih iz Like i Primorja.

Smrt ga je spriječila u toj nakani. Kada je 22. prosinca 1942. zrakoplovom letio da preuzme komandu u Lici, kod Slunja su partizani srušili njegov zrakoplov. Zrakoplov se uspio spustiti ali su lokalni Srbi navalili na njega i vilama i motikama ga izmasakrirali. Živ je prebačen u partizansku bolnicu gdje su ga pokušali spasiti kako bi ga zamijenili za stotinjak partizanskih zarobljenika u Jasenovcu. Francetić je trgao zavoje s kojima su mu zamotali rane. Kad su ga pokušali preslušavati, Andrija Hebrang je rekao partizanskim isljednicima da gube vrijeme jer od njega nikad neće ništa saznati. Ranama je podlegao 27. prosinca 1942.

MLADEN OLJAČA O “PUKOVNIKU FRANJČEVIĆU”

oljača

Mladen Oljača, član Predsjedništva SSRN Bosne i Hercegovine, umro 10. siječnja 1994. u Beogradu, pisao je o Juri Francetiću u svom romanu “Kozara”, objavljenom 1966. godine, nazivajući ga ustaškim pukovnikom Franjčevićem.

Mladen Oljača, rođen 10. oktobra 1926. u Devetacima kod Bosanskog Novog, prvoborac, romansijer i pripovjedač, akademik i član Predsjedništva SSRN Bosne i Hercegovine, umro 10. siječnja 1994. u Beogradu, pisao je o Juri Francetiću u svom romanu “Kozara”, objavljenom 1966. godine, nazivajući ga ustaškim pukovnikom Franjčevićem:
“Odjeknuo je pucanj. Netko je jauknuo. Mladi Franjčević je potrčao, želeći da pronađe čovjeka koji je jauknuo. Utrčao je u gomilu i, gurajući se laktovima, probijao se prema sredini trga sa kojega je svjetina bježala. Trg se praznio, a na betonu, u krvi, ležao je čovjek sa zastavom u ruci: tijelom je pritisnuo zastavu po kojoj je curila krv. Franjčević mu je pružio ruku, ali čovjek se nije pomjerio. Bio je mrtav. Franjčević mu je opipao lice, uklonio sa očiju okrvavljeni pramičak kose, a zatim dohvatio zastavu, izvukao je ispod mrtvaca i visoko podigao.

Bila je hrvatska zastava, crveno-bijelo-plava, bila je to trobojka kakvu je viđao i ranije, o praznicima, na prozorima i krovovima. Ponio je tu zastavu pustim trgom, a svijet je ponovo počeo da se prikuplja i da galami, prkoseći žandarima koji su stajali pored zida sa bajonetima na puškama. Posve neočekivano, Franjčević se našao u srcu pobune: dok se svijet okupljao oko njega, nad tanušnim mladićem vijorila se okrvavljena zastava, koju je on čvrsto stezao.

Poslije je morao da bježi iz zemlje, u Italiju. Godinama je čamio u tuđini, zlopatio se, gladovao, grcao i čeznuo za zavičajem, dok se najzad nije vratio, ponovo sa hrvatskom trobojkom u rukama…

Sunce ga ne zamara, jer je odrastao na kršu na kome nema nijedne krošnje veće od kišobrana. Ne plaši se ni pucnja, ni vriska, ni juriša, jer je navikao na plotune, prasak i dumbaranje. Što se okršaj više približava, on kao da zaboravlja na vlastitu glavu: srce ga vuče naprijed, opasnostima, bliže neprijatelju i oružju. Ponekad izgleda kao da Franjčević prosto srlja na protivničke puške i mitraljeze, kao da želi da im opipa kundak, vidi nišan, omiriše barut i dohvati remen.

Za leđima, opet tutnje tenkovi i zvone kopita, konji vuku lake i teške topove, a on posmatra lica svojih čarkara. To su pretežno mladići koji ranije nisu bili u vojsci, već ih je on sakupljao oglasima, iz Sarajeva, po Bosni i Hercegovini. Pokrojio im je odijela od crne tkanine, koju je poslije poraza pronašao u magacinima stare jugoslavenske vojske, a kad ih je izveo na smotru onako vižlaste i golobrade, u crnim odorama, nazvao ih je dečkima, pa crncima, pa crnom legijom. To ime im je i ostalo. Poveo ih je ka Drini, Vlasenici, Srebrenici i Romaniji, protiv pobunjenika čiji se ustanak rasplamsavao. Služio se partizanskim načinom ratovanja: noćnim napadima, zasjedama, udarima i prodorima u neprijateljsku pozadinu, gdje se nalaze štabovi, bolnice i skladišta.

Hitar i neustrašiv, stekao je ugled oficira koga kuršum mimoilazi, a možda i ne može da ga obori. On je u boju, zaista, najčešće prkosio. Jednom, dok je stajao raskoračen, mitraljez mu je izrešetao šinjel oko nogu. Drugi put mu je kuršum iskaišao rukav na bluzi. Zatim ga je zrno pogodilo u kapu, koju mu je odnijelo s glave, tako da je pukovnik Franjčević potrčao za kapom kao za leptirom.

Vodeći svoje dječake iz okršaja u okršaj, danonoćno na nogama i pod oružjem, mjesecima u borbama, ulazio je u pjesmu: kako gazi Drinu vodu i bori se za slobodu. Spavao je na tvrdom ležaju među vojnicima, dijeleći s njima jednu cigaretu i posljednje parče hljeba. Ako su čarkari morali da leže na goloj zemlji, on bi legao pored njih, na golu zemlju. Ako bi, malaksali i smlavljeni, poslije dugog maršovanja izbili na kakvu njivu i zavukli se u sijeno da odspavaju pod vedrim nebom, i on bi se zavlačio u sijeno, i često bivao buđen pljuskom i grmljavinom, pa bi zatim nastavljao pješačenje pod kišom, vodeći svoju vojsku, mokar do kože. Htio je u svemu da bude ravan njima, vojnicima, da se ni u čemu ne odvaja od njih i da trpi čak više od svakog pojedinca. Zbog toga su ga i uznosili do pjesme i legende, okivajući ga u zvijezde. Rasla je tako legenda o pukovniku Franjčeviću i njegovim crnim legionarima. Njegova slava i priče o podvizima njegove vojske osvojiše Bosnu i Hrvatsku da bi mu uskoro donijele Orden Zvonimirove krune sa zlatnim trolistom, naziv viteza i čin ustaškog pukovnika…

Korača Franjčević cestom prema Kruškovcu koji se uzdiže na puškomet, pod tavnom šumom. Mogao je da uzjaše konja, nije htio. Nudili su mu da se popne na tenk, nije htio, jer je želio da ostane sa svojim dečkima, pa pješači usporedo s njima, po tvrdoj i prašnjavoj cesti što se vijugavo penje uz strminu i nestaje u hrastovim stablima. I dok se brani od prašine, koja štipa nozdrve i prodire u gušu, cio njegov život, kao u ogledalu, izbije odnekud iz daljine, život satkan od neimaštine, čemera, studeni, gladi, jada i batina.

Odrastao u sirotinji, na kamenu, otkako zna za sebe morao je da trpi, pati, strahuje, oskudijeva, priželjkuje. “

Obitelj Jure Francetića prebjegla je u Austriju 1945. i našla utočište u Kanadi, gdje i danas žive njihovi potomci. Tokom mog boravka u Kanadi 1987., stupio sam u kontakt s njima nadajući se da ću od njih saznati neke podatke o njemu koji nisu bili poznati javnosti. Rekli su mi da ne žele nikakvog publiciteta.

ZAŠTO DRHTURI HRVATSKO SRCE

Neshvatljivo je da danas, unatoč toga što je više braniteljskih postrojbi u Domovinskom ratu nosilo njegovo ime, on u Hrvatskoj službeno slovi kao zločinac. Pretpostavljam da bi knjiga partizanskog pisca, Srbina Mladena Oljače danas u Hrvatskoj bila zabranjena.

Ovo je ludilo, na mnogo načina gore od Jugoslavije. Bili smo neprijatelji. Oni su zastupali svoje a mi svoje. Dvadeset godina onog antijugosalvenskog rada me nije rušilo kako me ova situacija u Hrvatskoj ruši. Čak je i pucanje imalo svog smisla, svoje logike. Ovo danas nema nikakve logike, da moj narod DOBROVOLJNO trpi poredak u kojemu Tito slovi kao heroj a Jure Francetić kao zločinac.

Devijacije, obmane, iskrivljavanja, laži, imenovanje fašističkim svaki pokušaj govoriti istinu koja bi mogla vratiti malo ponosa Hrvatima, metode su kojima se ni Jugosalvija nije tako agresivno služila. U Hrvatskoj se kritika četništva koje i po izvještaju SOA-e raste, kažnjava kao govor mržnje. Sasvim otvoreno i uz blagoslov vlasti, slavi se četnički ustanak u Srbu.

Hrvatski predsjednik otvoreno u parlamentu druge države optužuje Hrvate za ustaštvo. Metropolit svetosavske crkve u Hrvatskoj pjeva pjesme Momčilu Đujiću a njegove se kritičare proglašava mrziteljima dok Hrvatska pravoslavna crkva ostaje zabranjena.

Kakva je to hrvatska država u kojoj sve što odudara od jugosalvenstva neprijateljsko? Kakav je to hrvatski narod koji je spreman kao ovce živjeti pod uvjetima tolikog ponižavanja da ga se može usporediti s ponižavanjima koja su Hrvati trpili tokom stare Jugoslavije?

Gdje je nacionalni ponos ovog starog naroda koji je mislio da će nakon tolikih stoljeća sužanjstva razno-raznim gospodarima, konačno uživati u slobodi, da ga vlasti koje sam bira pljačkaju i ponižavaju, da ga dovedu na rub bankrota a on opet u redovima napušta domovinu i traži kruha u tuđini, kao da su raspad Jugoslavije, Domovinski rat i osamostaljenje bili samo san iz kojega su se svi probudli u istu onakvu užasnu realnost kakvu su trpili prije toga?

Gdje su oni hrabri intelektualci iz Matice hrvatske, koji su 1971. pod onim brutalnim režimom stali u obranu hrvatskog jezika, gdje su oni sveučilišni profesori, gdje je studentski pokret, gdje su štovatelji Rakovačke bune i Velebitskog ustanka?

Zašto junačko srce koje je u najtežim trenucima naše povijesti lupalo u prsima, danas drhturi?
Gdje je nestao čvrsti ritam hrvatske cipele po hrvatskoj zemlji? Zašto ga je zamijenilo tapkanje na prstima, pognutih leđa i oborena pogleda ispod table Josipa Broza u Zagrebu?

U Hrvatskom državnom saboru, čiji bi zrak trebao mirisati prijetećim duhom Oca Domovine a jeka se njegovih riječi upućenih tuđinskim slugama još uvijek odbijati od zidova, sjede ništarije, izdajice i izrodi, šepure se i bljuju uvrede a beogradski vazali pozivaju na odgovornost?

Gdje je narod koji je ginuo za pravdu kad danas pušta da mu oktroirani suci siju nepravdu?
Koliko ću ovaj puta dobiti poruka na inbox da bi podržali moju predstavku Jure Francetića na ovaj nadnevak njegova rođenja, ali ne mogu jer atmosfera u Hrvatskoj nije podobna?

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

A.G. MATOŠ

Kako je nastala Crna legija

Tri istine o Juri Francetiću, o kojima se piše dvojako

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

MILE BOBAN, ‘OTPORAŠ’ U BORBI PROTIV ZLOĆUDNOG RAKA “MYXOFIBROSARCOMA”

Objavljeno

na

Objavio

Mile i Annie Boban

Vozeći se iz glavnog grada Texas-a Austin za Houston u travnju 1994. godine prilikom posjete fra. Šite Ćorića na hrvatski Piknik kojeg su organizirali Hrvati velegrada Houston-a, po prvi puta – ne da sam osjetio nego – sam primjetio ispod kože na mojem lijevom stegnu podlanicu iznad koljena jednu malu jezgru, veličine špice bostana ili jagode trešnje. Ta, nazovimo ju “špica ili jezgra” nikada nije potpuno izčezla. primjećivao sam je uvijek, i to bez ikakovih bolova. Nekada bi bila veća a poneklada i manja, ali se je uvijek pokazivala i tu je bila. Uvijek sam mislio da je to jedan mišić koji se je nategao i tu zastao, ostao do daljnjega. Kadkada bih ja tu jezgru trljao u nadi da će izčeznuti, ali se to nikada nije dogodilo. Istini za volju to me nikada nije smetalo niti ikada zaboljelo.

Jednog dana poslije podne koncem listopada 2015. godine osjetih kao da me je netko iglom, šilom žicnuo upravo u to mjesto gdje je ta žljijezda bila. Pogledah i za čudo vidih na istom mjestu gdje je ta “jezgra” uvijek bila kao da si krompir prepolio i jednu polu prilijepio na to mjesto. Začudio sam se i malo protrljao u nadi da će to opasti i povratiti se na prvobitno stanje. To se nije dogodilo. Otišao sam na Hitnu. Doktor koji je to pregledavao me je odmah uputio kod specijaliste za tu stvar. Bio je petak 6 studenoga 2015. Doktor Robert, Bob Fuller me je pregledao i hitno poslao na pregled preko MRI – “MAGNETIC RESONANCE IMAGINY”. U ponedjeljak 9 studenog 2014. smo dobili rezultat od istog doktora da imam gore spomenuti zloćudni rak i da hitno moram ići na operaciju. Operacija je bila u utorak 10 studenoga 2015. Za prvi početak sve je izgledalo dobro, reklo bi se super.

Petak 8 siječnja 2016. godine otišli smo na pregled. Poslije analize pregleda doktor Fuller je zaključio da trebam ići na elektronsko zračenje, i to svaki dan u tjednu osim week-enda. Imao sam 34 zračenja. Sve je izgledalo dobro, super i izvrstno. Polovicom svibnja iste godine sam imao pregled i sve je bilo dobro. Nikakovih znakova. Pregledi su bilo skoro svakih 6 mjeseci. Međutim, koncem listopada 2017. godine pregledi su pokazali da se je taj gore spomenuti zloćudni rak povratio, i kako je doktor Fuller rekao nema vremena za odgađanje. Operacija je bila u četvrtak 9 studenog 2017. Kako mi je dr. Fuller rekao poslije druge operacije da on smatra i misli da je sev “ostrugao, izguljao i izbacio”, tako, da se on nada da nije ništa ostalo.

Godina 2017 se primiče kraju, Božićni i Novogodišnjih Blagdani dolaze. Supruga Annie i ja iz Texas-a odlučili smo otići u Kaliforniju posjetiti djecu i unučad, kao i stare prijatelje koje sam desetljećima poznavao. U putu se nisam doboro osjećao. Čak sam dva puta na putu morao posjetiti hitnu. Bolova je bilo ali sve je bilo vrlo snošljivo. (Netko će možda, čitajući ovo sam sebi reći: “pa zašto ja ovo pišem onima koje to uopće ne zanima”. Poštivam njihovo mišljenje i tako bi to moglo biti sa njihove strane, ali tako ne misle doktori iz MD. ANDERSON MEDICAL CENTER U HOUSTONU, najvećeg svjetskog središta istraživanje svake vrste zloćudnih rakova, poimenice ovoga, i ST. DAVIS HOSPITAL U AUSTIN-u. Oni su od mene zahtijelavi da potpišem jedan formular i opišem sve što znam od prvih početaka znakova ovog slučaja, kako bi oni to mogli koristiti u njihovim daljnjim istraživanjima. To sam učinio i potpisao.) Sretno smo se vratili kući.

U petak 5 siječnja 2018. supruga i ja bili smo kod doktora Fuller. Sve je pregledao i nije bilo nikakovih očitih znakova, osim da je od prvpg dana operacije iz rane pomalo curila neka zelena tekućina, kako bi ju mi nazvali “sukrvica” . Doktor Fuller je rekao da je to normalno, jer je to taj ostatak o zračenja koji kroz otvor rane izlazi. Zakazao nam je sastanak za 16 ožujka 2018. Od bolova ili neugodnosti, kako tko hoće, mi smo otišli 6 ožujka na hitnu, gdje su me podlegli svim istraživanjima. Svi rezultati su otišli kod rekordnog doktora Fuller-a. Bili smo kod njega u petak 16 ožujka 2018. Boliničarka je učinila svoj posao, pregledala tlak, puls itd. i sve zapisala i stavila u računalo. malo iza toga dolazi dr. Fuller. Nikada, nikada, nikada neću zaboraviti njegov izgled kada je u sobu unišao. Izgledao je kao Mojsije kada mu je Bog dao “Deset Božijih Zapovijedi”. Ozbiljan i bez velikog uvoda i priče. Reče: “Gospodine Boban za vas nemam dobre vijesti. Rak se je povratio i proširio na pluća”. Naravno da sam se zapanjio, kao što bi i svako ljudsko biće. Upitao sam ga: A šta sada? Koji je slijedeći korak, našto je doktor Fuller odgovorio: “Morat ćemo osijeći nogu”. Na upit: GDJE?, pri čemu je dr. Fuller rekao i rukom pokazao: pri kuku, i izgovarajući to bio je ganut, oprostio se od nas, otvorio vrata i izišao.

Supruga Annie i ja sada smo na parkirilištu pred bolinicom. Supruga je vozila. Prvu osobu koju sam nazvao bila je moja draga kćer Iva/Drina. Ona živi istočno od San Franciska u gradu Petaluma. Sve sam joj saopćio što smo čuli i saznali od doktora Fuller-a. Ona je obavijestila svoje sestre i braću, kao i svojeg i našeg prijatelja Scott Turner-a kod kojeg je prije moja kćer Iva/Drina radila u timu na istraživanju medicine. Oni su se odmah dogovorili da je trebam imati mišljenje i drugih doktora i bolinica, tako da su se odmah stavili u kontakt s M.D. ANDERSON MEDICAL CENTER u Houstonu. U četvrtak 5 travnja 2018. smo posjetili dra- Zarazour, specijalistu za gore spomenuti rak, u petak 6 travnja sam imao pregled “Electrocardiogram MRI.”, dr. Bird – kirurg, nedjelja kod 8 travnja dra. Zarazour za vađenje i pregleda krvi, ponedjeljak 10 travnja (Dan Hrvatske Najveće Državnosti u povijesti Hrvata) podučavanje, tj. proučavanje “electrocardiograma”, šta trebam znati, upute  kako se ponašati pri svakom pregledu i tome slično, srijeda 11 travnja konačni pregled svih pregleda. Zaključak dra. Zarazour je bio taj da u gradu Austinu gdje živim, u bolinici St. Davis Hospital počmem s Kimoterapijom, šest (6) CYCLES (6) tura, čim prije, i odlazak iz Houstona kući za Austin.

U petak 13 travnja sam bio u bolinici za pripreme Kimoterapije koja je počela u ponedjeljak 16, 17 i 18 travnja. Četvrtak 19 travnja su mi skinuli pompu i sve sprave a u petak 20 travnja, (točno na 49 obljetnicu pogibije zadnjeg Zapovjednika HOS-a NDH. Molim nemojte mi zamjeriti što Hrvate podsjećam na ovaj tragični slučaj. Maks Luburić se je bori – kao i svi mo ostali Hrvati – u odrazu svojeg vremena za interese Hrvatske Države, kako je to u svojoj predizbornoj kampanji 2009. godine za predsjednika RH dr. Andrija Hebrang Mlađi rekao.), a u petak, tj. jučer su me pripremali za drugu turu Kimoterapije koja počima za dva tjedna. Poslije druge ture ću ići ponovno u Houston za sve moguće analize uspjeha/neuspjeha Kimoterapije ovih dviju tura. Ako se uspijeh pokaže da se “vrag” dalje ne širi, da je zastao, onda ću opet ići za slijedeće dvije ture, poslije kojih ću opet ići u Houston na pregled. Ako se sve pokaže dobro i “vrag” se smanjiva, vene i ne širi se, kako liječnički i doktorski tim misle, tada će oni odlučiti da li ili ne nastaviti svih 6 CYCLES – tura – ili ne. Ako se odluče da ne, onda će ići na operaciju u Houston-u kod MD: ANDERSON MEDICAL CENTER i kirurškim putem odstraniti i sa noge i sa pluća ostatak ostataka tog zloćudnog raka. To bi moglo biti negdje u srpnju…

Pošto je ovo dio mojeg života, smatrao sam potrebnim ovim pitem upoznati moje prijatelje i znance, reći im što mislim, sada, danas, subota 21 travnja 2018. Pišem to i zato da se zna i da se nezaboravi, jer ako ništa ne zapišeš i ne napišeš i nije zapisano, nitko ništa neće ni pročitati. Ako nitko ništa ne čita, onda se ništa i ne zna, da li se je što ili nije dogodilo. A da se što sazna o mojem životu kojeg sam na moj način, s mojom željom i privolom posvetio našoj Hrvatskoj, pa čak i moju obitelj, suprugu Annie i šestero (6) djece upregao u tu borbu za oslobođenje naše Hrvatske. To je bila moja hrvatska dužnost, to moja obitelj zna, to znam ja, to znaju moji iskreni prijatelji da mi se je naša HRVATSKA  za tabane zalijepila i kuda god hodam/koracam tragovi hrvatstva ostaju. Uzevši sve skupa moj preko šest desetljeća život od kada sam napustio moje drage roditelje, kuću, prijatelje, znance i moje selo Bobanovu Dragu, sračunavši sve i sažeto bi izgledalo ovako: MOJ BOG! MOJA HRVATSKA!, tek onda MOJA OBITELJ.

Ovim putem želim se zahvaliti svim prijateljima i znancima koji su mi se javljali i još uvijek se javljaju, želeći mi sve najbolje, bodreći me, ulijevajući nadu za sve najbolje, a ponajviše se zahvaljujem mojoj dragoj suprugi Annie koja me njeguje kao jedna prava pravceta boliničarka, mojoj djeci, Ivi/Drini posebice, jer je s nama bila u Houstonu i Austinu kod svih pregleda i sa svim dokotrima koji su ju zavoljeli i obožavali njezin profesionalizam.

Ja se čelično – i ne znam koliko bi Hrvata danas bilo i rekli – USTAŠKI se osjećam. Od zida do zida po kući hodam i pjevam GANGU: GLAVO MOJA NISAM KOPO’ ZATE, DA BOG DA TE RAZNILETE GRANATE. I ne samo to. Sve je u Božijim rukama. Ja se ne predajem, s onom: NEMA SMRTI BEZ SUDNJEGA DANA! Postepeno ću vas obavijšćivati

SLAVA PALIMA!

ŽIVI NA OKUP!

GLAVE GORE!

Pozdrav Svima,

Mile Boban, Otporaš.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Milan Boban: Pismo mojim prijateljima

Objavljeno

na

Objavio

Pismo mojim prijateljima, Midland, Texas, dana 25 siječnja 1984 god.

Dragi prijatelji upućujem Vam ovo pismo kao jednima od hrvatskih elita u emigraciji, iako pri tome mislim na sve one Hrvatice i Hrvate koji još osjećaju hrvatski i misle o Hrvatskoj. Cilj i svrha ovog pisma je upozoriti Vas na neke glassine koje kolaju okolo, pa čak i iz one sredine iz koje sam se najmanje nadao.

Naime, radi se o Kići Slabincu i njegovoj nedavnoj pjevačkoj turneji po Australiji. Zar je pjevački nastup mogao biti snažniji od Vaše međusobne suradnje i uzajmnog povjerenja!? (Kao Pročelniku Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO mnogi istaknuti Hrvati su me zvali na telefon ili pisma mi pisali i pitali me da: zašto ja kao Pročelnik organizacije Hrvatskog Narodnog Otpora dozvoljavam članovima Otpora i Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP da prosvijeduju protiv hrvatskog pjevača Kiće Slabinca u Australiji…U tu svrhu sam napisao ovo pismo. mo. Otporaš.) Izgleda da jest, jer su se neki pobunili na stav urednika HT, koji je otvoreno zastupao sudjelovanje Hrvata Australije tim nastupima. Rezultat je očevidan bio da su se mnoga poznajstva uzajmno napravila, zahvaljujući naporu pjevačkog zbora da obiđe taj daleki kontinent, ne da pjeva Australcima, urođenicima i raznim drugim etničkim skupinama, već da pjeva onima koji razumije i pjesmu i jezik, to jest svoj svojemu i uredniku HT Dinku Dediću, koji je mobilizirao mase Hrvatica i Hrvata, koji su se pomiješali sa pjevačkim zborom, i tako, svi zajedno, skupa kao jedan, učinili jedan neočekivani narodno/hrvatski delirij, na tom dalekom kontinentu.

Vi, prijatelji, koji nešto značite u javnom životu hrvatskog iseljeništva trebate balansirati između naših obveza prema onima sa kojima smo godinama povezani raznim dužnostima i zadaćama djelatvornim hrvatskim osloboditeljskim radom i posjetnika koji iz Domovine dolaze i obilaze pod bilo kojim motivacijama hrvatske naseobine u zapadnom svijetu. Živi dodiri su više potrebitiji nama nego njima, jer se oni izlažu opasnostima udbaških ispitivanja i rašetanja kada se povrate u Domovinu, svojim kućama.

Jas am za oprez a ne za onaj oprez koji će svaku Hrvaticu i svakog Hrvata odvratiti od mene zato što u nju ili njega sumnjam, i na taj način ih silimo da vjeruju Udbi sve što je ova govorila , to jest da smo mi u emigraciji gori od svih paklenih đavola. U tome i jest sva igra Udbe da širi nepovjerenje među Hrvatima, koje joj je potrebno za daljnje makinacije. Nezaboravimo da se sva Udbina snaga sastoji u SUMNJI.

Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo u prošloeti, izgleda da nismo ništa naučili ni na tuđim ni na vlastitim pogreškama, niti smo promijenili dio samog našeg mentaliteta, kako bi svladali svako “nemoguće” i pridobili za naš cilj one koji su nam za našu borbu neminovno potrebni, a to su Hrvati. Zato nemojmo u svakom Hrvatu gledati Udbaša iako ga Udbaš može na nas i poslati. Sjetimo se Franje Goreta i njegove osvete udbašima koji su ga poslali na Hrvate.

Mi ne možemo za račun zavijeta starim stazama mrziti svakoga, sumnjati u svakoga i osijećati se tako snažnima da možemo bez svakoga, navijestiti rat Rusima zbog njihova komunizma, Amerikancima zbog njihova antikomunizma, iako imaju sve moguće veze sa svim komunističkim zemljama, i računati samo na najuži krug suradnika za sve podhvate, pa čak i oslobođenje Hrvatske od svih nezgoda, sve dok se ne zavadimo, nitko nam ne treba, a kada se pokockamo, tj. posvadimo, sve k vragu pošaljemo.

Pogledajmo malo unatrag, pa ćemo vidjeti kolika je bila naša neograničena nada za predvidjeti konačni OBRAČUN između kapitalista i komunista, tj. Amerike i Rusije. Koliko je bilo naše razočaranje kada oni nađu načina sporazumijeti se na svim točkama nesporazuma! Sve su to bile nade koje se nisu mogle nikada ostvariti poradi pomanjkanja iskrenih preduvjeta. Zato mi ne trebamo graditi naše nade ondje gdje naši predšasnici nisu uspjeli. Mi trebamo graditi naše nade sa našim hrvatskim narodom, a naš narod obiluje svim kvalifikacijama: od ribara, pjevača, studenata, radnika, seljaka, vojnika, svećenika, profesora, doktora, inžinjera, svih vrsta stručnjaka, političara, pa i izroda i izdajica, a od sviju najviše ima poštena i iskrena naroda.

Jas am za dijalog sa svakim Hrvatom, a osobito sa onim iz Domovine, iako znam da u razgovoru nema pobjednika. Moja i Vaša MISIJA i naše dužnosti su ne samo biti Ambasadorima naše Hrvatske sa strancima vani, nego je još veća to biti s Hrvatima iz Domovine, koji imaju manju mogućnost nešto saznati o Hrvatskoj u Hrvatskoj, nego kada dođu u posjetu k svojima u emigraciju. Zato su neki bezrazložno postali osjetljivi pri živom dodiru sa Hrvatima iz Domovine, kao da bi jedni drugima mogli neke tajne odati. Sve me to sili reći: kako bi sutra na bunkere jurišali i osvajali pedalj po pedalj našu Hrvatsku, kada se ustručavate pjevački nastup osvojiti kulturnim pristupom onima koji Vas jezikom razumiju? To se više nigdje u svijetu ne smije dogđiti!

Bogata i jaka Amerika je uspostavila veze sa velikom Kinom 1972 godine sa jednom utakmicom “Ping-Pong”, što nije američkom predsjedniku Nixonu smetalo uspostaviti diplomatske , trgovačke i kulturne veze sa Kinom. Naprotiv, ta “Ping-Pong” utakmica je širom otvorila vrata za sva buduća prijateljska nastojanja između ta dva gigantska naroda, koje uopće ništa zajedničkoga ne veže, osim uljudnosti. Mi Hrvati ne samo da nismo uljudni, nego smo i jedan narod, jednim jezikom govorimo i MORAJU nam biti zajednički interesi.

Mi za šaku izroda i izdajnika ne smijemo žrtvovati one mase Hrvata u kojima se nalazi naša hrvatska snaga, na koju mi moramo računati. Tko o tome ne misli, taj je slijepac kod svojih zdravih očiju, ali taj svrstava u đuture Hrvate u: Ustaše i komuniste, lijeve i desne, fašiste i antifašiste, mlade i stare, dobre i zle, pismene i nepismene, u prave i krive Hrvate, navješćujući rat i jednima i drugima za rašun jugoslavenstva i spašavanje Jugoslavije.

Prije par dana sam primio pismo od jednog prijatelja koji mi piše doslovno: “…I tvoj Dedić ga ukakio s Kićom Slabincem i njegovom trobojnicom…”(Taj koji je to pismo meni pisao je bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za Australiju gosp. Pero Čule. Dinko Dedić je bio glavni i odgovorni urednik Hrvatskog Tjednika. Mo, Otporaš.) Prvo, gosp. Dinko Dedić nije moj brat blizanac kojeg bih ja mogao zamijeniti a da se to ne bi primjetilo. Drugo, trobojnicu, tj. Hrvatsku trobojnicu su nosil oni koji se nisu bojali ju nositi, a svi oni koji su je nosili da bi se udvorili Hrvatima Australije, a ne svojim osobnim osjećajima, vjerujem da će to udvaranje skupo platiti kada se povrate kući, u Hrvatsku. Udba nije opraštala onima koji su se kitili hrvatskom trobojnicom, pa za sigurno neće oprostiti ni Kići Slabincu i njegovom pjevačkom zboru. Isticanje hrvatstva u bilo kojem obliku Udba je smatrala pravim pravcetim “ustašlukom”. (Kako je “ustašluk” zakonskom jugoslavenskom odredbom tada bio zabranjen, svjedoci smo da je danas zakonskom odredbom RH također zabranjen. Jugoslavije kao monstruozne i zločinačke države više nema, ali su kod mnogih ostali jugoslavenski osjećaji, osobito kod VRHA VLADE RH. Mo. Otporaš.) Sada se nameće jedno pitanje koje je pok. Franji Mikuliću (1932-1983) toliko smetalo, da je morao u Domovini uvjeravati Udbu da nije Ustaša, a kada je došao u emigraciju, gdje je mislio da je pronašao svoje istomišljenike, morao se je braniti i “suradnike” uvjeravati da nije Udbaš, itd.

Neki se opet bune da je HDP (Hrvatski Državotvorni Pokret, mo.)otišao u trocističke struje, skrenuo potpuno u lijevo, kuje planove sa australiskim komunistima itd., a da je Dinko uvjereni komunista. Sve su to priče za dobro spavanje, poslije kojeg se oči dobro protrljaju da bi se čistije moglo sve vidjeti. Sve dotle dok se uporno širi medju strancima istina o Hrvatskoj i hrvatska državotvorna misao, traže se prijatelji i simpatizeri za hrvatsku borbu, mene ne smeta kako tko mislio, dali desno ili lijevo. Samo ja znam da HT nije prokomunističko glasilo niti je orijentiran trockistički, niti je gosp. Dinko Dedić komunista. Niti bi HT trebao biti trockistički, jer baš tada nebi niša značio niti bi imao šta kome reći.

Dragi prijatelji ja sam uvijek mislio da mi ipak nismo mentalno u godini 1945. Ali po reakciji koju čujem, čini mi se da neki još uvijek nisu shvatili nove naraštaje, njihove poglede na život, da se maldi ne zanose legendama: Muse Kesadžije, od Doboja Muje, Ive Sibinjanina ili Grčke Vještice, već formiraju svoje političke i socijalne poglede onako kako oni shvaćaju da ih najlakše mogu ostvariti. Niti smo mi bolje od njih niti su oni gori od nas, ali za sigurno smo jedni drugima drugačiji. Mi moramo voditi računa da nam mladi ne navijeste rat, a da do tog raskoraka ne dođe, mi neminovno moramo biti sa njima, jer i oni imaju pravo na svoje pravo.

Na kraju Vas molim da poradite na tome kako u Vašim naseobinama narod podignuti iz mrtvila, uvjeriti ga u nešto što bi ga moglo zanimati, naći neki način prodiranja u mase, uvijek pozetivno govoriti, moral i duh dizati, a ne baviti se jeftinim stvarima.

Ja Vas molim da ovih par riječi shvatite kao jedan razgovor ili osobno pismo. Ovo sam smatrao potrebnim reći, te ako ste me razumijeli i shvatili, onda ovo pismo nije bez svrhe, ako pak ne, onda Vi niste ništa izgubili.

U to ime ja Vas iskreno pozdravljam i ostajem u prijateljskim odnosima sa svima Vama.

Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, odani Vam Mile Boban.

Poslano:
– Miro Barešić
– Nikola Bilandžić
– Vlado Boras
– Dinko Dedić
– Leon Galić
– Vlado Glavaš
– Ante Ljubas
– Mile Markić
– Jozo Matković
– Karlo Sopta
– Nikola Štedul
– Velimir Sulić

Milan Boban

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati