Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

JURE FRANCETIĆ – Najveći hrvatski antifašist

Objavljeno

na

Nije rijedak slučaj u povijesti ratovanja da vojskovođa jedne vojske stekne poštovanje u redovima njegovih ratnih neprijatelja, još od vremena Hanibalova pohoda na Apeninski poluotok.

U Prvom svjetskom ratu njemački pilot Manfred von Richthofen poznat kao Crveni Baron i kao as asova, srušio je 80 savezničkih zrakoplova u zračnim bitkama poznatima kao “dog fights”. Kad je iznad Amiensa u travnju 1918. srušen njegov zrakoplov, Englezi su mu priredili sprovod uz vojne počasti. Sanduk je nosilo 6 engleskih oficira a počasna straža je ispalila salve na pokopu.

U Drugom svjetskom ratu, njemački vojskovođa Erwin Rommel, koji je s inferiornim snagama u ljudstvu i naoružanju uspješno vodio bitke u pustinji Sjeverne Afrike, uživao je poštovanje njegovih engleskih protivnika, koji su ga nazvali Desert Fox (pustinjska lisica) i o njegovim ratnim sposobnostima govorili u superlativima.

Oni koji su kao ja služili u sastavu britanskih i srodnih vojnih snaga, potvrditi će da se i danas u sastavu vojne povijesti o Rommelu govori s poštovanjem.

Drugi svjetski rat na Balkanu zabilježio je također jednog vojnog genija, ustaškog vojskovođu Juru Francetića, koji je među partizanima, među srpskim partizanima, slovio kao legenda, čovjek nadljudskih kvaliteta, hrabrosti, požrtvovnosti i ratničke solidarnosti.
Zato danas, kada postoji Hrvatska država, naprosto ne ide u moju glavu, da hrvatske vlasti Juru Francetića smatraju jednim od najvećih zločinaca Drugog svjetskog rata.

Kad je časopis “Vojna povijest” donio prilog o Juri Francetiću, ne donoseći nikakve kvalifikacije, nego samo navodeći neke njegove zavidne vojne uspjehe na području Bosne i Hercegovine, časopis je optužen za veličanje ustaštva. Najglasniji tužitelji su bili Stipe Mesić i ministar Željko Jovanović. Na zahtjev Željka Jovanovića, resorno ministarstvo je povuklo preporuku za korištenje “Vojne povijesti” u hrvatskim školama.

Spomen-ploča Juri Francetiću, postavljena u lipnju 2000. u Slunju, skinuta je 2004. kao posljednji spomen na Juru Francetića u Hrvatskoj. Danas, navodno, tek jedna ulica u Mostaru, izvan prostora RH, nosi njegovo ime.

U zavidnim vojnim operacijama u kojima je praktično očistio Bosnu od četnika i pretjerao ih preko Drine, Francetić je spasio srpske zarobljenike i izbjeglice od muslimanske osvete koja im je prijetila, jer su četnici počinili velike zločine protiv muslimanskog življa u Bosni. Poznato je njegovo obećanje srpskim izbjeglicama i zarobljenicama na Drini (vidi sliku u prilogu) i naređenje svim jedinicama pod njegovom komandom: “Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi.” Među Srbima u partizanskim redovima se radi toga raširio dobar glas o Juri Francetiću, ali nije u vodstvu današnje tzv. hrvatske tzv. ljevice. Milanoviću bi bolje pristajala izjava da su četnici bili jedina hrvatska vojska koju on priznaje a ne partizani kako je rekao.

Francetićeva mržnja na Talijane također nije pala u zaborav a posebno njegovo nasilno zauzimanje Mostara koji je bio pod talijanskom okupacijom, što je izazvalo oštre talijanske reakcije. Talijani koji su otvoreno šurovali s četnicima, političkim pritiscima su postigli da se Francetić povuče iz Mostara, nakon čega su namjerno pustili crnogorske četnike da se probiju u Hercegovinu.
Ostalo je zabilježeno Francetićevo pismo poglavniku u kojemu mu naglašava koliko mrzi Talijane, da bi bio spreman zajedno s partizanima ratovati protiv njih.

U pismu Francetić navodi: „Poglavniče! Moji crnci (Crna legija) su samo meni vjerni i samo smrt će me zaustaviti da se ne pridružim tamošnjim partizanima u borbi protiv Talijana koji nisu ništa bolji od četnika, jer pale i uništavaju našu domovinu. A ja kao rodoljub ne mogu to više podnieti, a vi poglavniče odlučite o daljnjim postupcima. Vaš vierni i uviek odani Jure Francetić.”
Francetić je namjeravao uz podršku hrvatske vlasti ili pritiv nje, sa svojim crncima napasti Talijane i istjerati ih iz Like i Primorja.

Smrt ga je spriječila u toj nakani. Kada je 22. prosinca 1942. zrakoplovom letio da preuzme komandu u Lici, kod Slunja su partizani srušili njegov zrakoplov. Zrakoplov se uspio spustiti ali su lokalni Srbi navalili na njega i vilama i motikama ga izmasakrirali. Živ je prebačen u partizansku bolnicu gdje su ga pokušali spasiti kako bi ga zamijenili za stotinjak partizanskih zarobljenika u Jasenovcu. Francetić je trgao zavoje s kojima su mu zamotali rane. Kad su ga pokušali preslušavati, Andrija Hebrang je rekao partizanskim isljednicima da gube vrijeme jer od njega nikad neće ništa saznati. Ranama je podlegao 27. prosinca 1942.

MLADEN OLJAČA O “PUKOVNIKU FRANJČEVIĆU”

oljača

Mladen Oljača, član Predsjedništva SSRN Bosne i Hercegovine, umro 10. siječnja 1994. u Beogradu, pisao je o Juri Francetiću u svom romanu “Kozara”, objavljenom 1966. godine, nazivajući ga ustaškim pukovnikom Franjčevićem.

Mladen Oljača, rođen 10. oktobra 1926. u Devetacima kod Bosanskog Novog, prvoborac, romansijer i pripovjedač, akademik i član Predsjedništva SSRN Bosne i Hercegovine, umro 10. siječnja 1994. u Beogradu, pisao je o Juri Francetiću u svom romanu “Kozara”, objavljenom 1966. godine, nazivajući ga ustaškim pukovnikom Franjčevićem:
“Odjeknuo je pucanj. Netko je jauknuo. Mladi Franjčević je potrčao, želeći da pronađe čovjeka koji je jauknuo. Utrčao je u gomilu i, gurajući se laktovima, probijao se prema sredini trga sa kojega je svjetina bježala. Trg se praznio, a na betonu, u krvi, ležao je čovjek sa zastavom u ruci: tijelom je pritisnuo zastavu po kojoj je curila krv. Franjčević mu je pružio ruku, ali čovjek se nije pomjerio. Bio je mrtav. Franjčević mu je opipao lice, uklonio sa očiju okrvavljeni pramičak kose, a zatim dohvatio zastavu, izvukao je ispod mrtvaca i visoko podigao.

Bila je hrvatska zastava, crveno-bijelo-plava, bila je to trobojka kakvu je viđao i ranije, o praznicima, na prozorima i krovovima. Ponio je tu zastavu pustim trgom, a svijet je ponovo počeo da se prikuplja i da galami, prkoseći žandarima koji su stajali pored zida sa bajonetima na puškama. Posve neočekivano, Franjčević se našao u srcu pobune: dok se svijet okupljao oko njega, nad tanušnim mladićem vijorila se okrvavljena zastava, koju je on čvrsto stezao.

Poslije je morao da bježi iz zemlje, u Italiju. Godinama je čamio u tuđini, zlopatio se, gladovao, grcao i čeznuo za zavičajem, dok se najzad nije vratio, ponovo sa hrvatskom trobojkom u rukama…

Sunce ga ne zamara, jer je odrastao na kršu na kome nema nijedne krošnje veće od kišobrana. Ne plaši se ni pucnja, ni vriska, ni juriša, jer je navikao na plotune, prasak i dumbaranje. Što se okršaj više približava, on kao da zaboravlja na vlastitu glavu: srce ga vuče naprijed, opasnostima, bliže neprijatelju i oružju. Ponekad izgleda kao da Franjčević prosto srlja na protivničke puške i mitraljeze, kao da želi da im opipa kundak, vidi nišan, omiriše barut i dohvati remen.

Za leđima, opet tutnje tenkovi i zvone kopita, konji vuku lake i teške topove, a on posmatra lica svojih čarkara. To su pretežno mladići koji ranije nisu bili u vojsci, već ih je on sakupljao oglasima, iz Sarajeva, po Bosni i Hercegovini. Pokrojio im je odijela od crne tkanine, koju je poslije poraza pronašao u magacinima stare jugoslavenske vojske, a kad ih je izveo na smotru onako vižlaste i golobrade, u crnim odorama, nazvao ih je dečkima, pa crncima, pa crnom legijom. To ime im je i ostalo. Poveo ih je ka Drini, Vlasenici, Srebrenici i Romaniji, protiv pobunjenika čiji se ustanak rasplamsavao. Služio se partizanskim načinom ratovanja: noćnim napadima, zasjedama, udarima i prodorima u neprijateljsku pozadinu, gdje se nalaze štabovi, bolnice i skladišta.

Hitar i neustrašiv, stekao je ugled oficira koga kuršum mimoilazi, a možda i ne može da ga obori. On je u boju, zaista, najčešće prkosio. Jednom, dok je stajao raskoračen, mitraljez mu je izrešetao šinjel oko nogu. Drugi put mu je kuršum iskaišao rukav na bluzi. Zatim ga je zrno pogodilo u kapu, koju mu je odnijelo s glave, tako da je pukovnik Franjčević potrčao za kapom kao za leptirom.

Vodeći svoje dječake iz okršaja u okršaj, danonoćno na nogama i pod oružjem, mjesecima u borbama, ulazio je u pjesmu: kako gazi Drinu vodu i bori se za slobodu. Spavao je na tvrdom ležaju među vojnicima, dijeleći s njima jednu cigaretu i posljednje parče hljeba. Ako su čarkari morali da leže na goloj zemlji, on bi legao pored njih, na golu zemlju. Ako bi, malaksali i smlavljeni, poslije dugog maršovanja izbili na kakvu njivu i zavukli se u sijeno da odspavaju pod vedrim nebom, i on bi se zavlačio u sijeno, i često bivao buđen pljuskom i grmljavinom, pa bi zatim nastavljao pješačenje pod kišom, vodeći svoju vojsku, mokar do kože. Htio je u svemu da bude ravan njima, vojnicima, da se ni u čemu ne odvaja od njih i da trpi čak više od svakog pojedinca. Zbog toga su ga i uznosili do pjesme i legende, okivajući ga u zvijezde. Rasla je tako legenda o pukovniku Franjčeviću i njegovim crnim legionarima. Njegova slava i priče o podvizima njegove vojske osvojiše Bosnu i Hrvatsku da bi mu uskoro donijele Orden Zvonimirove krune sa zlatnim trolistom, naziv viteza i čin ustaškog pukovnika…

Korača Franjčević cestom prema Kruškovcu koji se uzdiže na puškomet, pod tavnom šumom. Mogao je da uzjaše konja, nije htio. Nudili su mu da se popne na tenk, nije htio, jer je želio da ostane sa svojim dečkima, pa pješači usporedo s njima, po tvrdoj i prašnjavoj cesti što se vijugavo penje uz strminu i nestaje u hrastovim stablima. I dok se brani od prašine, koja štipa nozdrve i prodire u gušu, cio njegov život, kao u ogledalu, izbije odnekud iz daljine, život satkan od neimaštine, čemera, studeni, gladi, jada i batina.

Odrastao u sirotinji, na kamenu, otkako zna za sebe morao je da trpi, pati, strahuje, oskudijeva, priželjkuje. “

Obitelj Jure Francetića prebjegla je u Austriju 1945. i našla utočište u Kanadi, gdje i danas žive njihovi potomci. Tokom mog boravka u Kanadi 1987., stupio sam u kontakt s njima nadajući se da ću od njih saznati neke podatke o njemu koji nisu bili poznati javnosti. Rekli su mi da ne žele nikakvog publiciteta.

ZAŠTO DRHTURI HRVATSKO SRCE

Neshvatljivo je da danas, unatoč toga što je više braniteljskih postrojbi u Domovinskom ratu nosilo njegovo ime, on u Hrvatskoj službeno slovi kao zločinac. Pretpostavljam da bi knjiga partizanskog pisca, Srbina Mladena Oljače danas u Hrvatskoj bila zabranjena.

Ovo je ludilo, na mnogo načina gore od Jugoslavije. Bili smo neprijatelji. Oni su zastupali svoje a mi svoje. Dvadeset godina onog antijugosalvenskog rada me nije rušilo kako me ova situacija u Hrvatskoj ruši. Čak je i pucanje imalo svog smisla, svoje logike. Ovo danas nema nikakve logike, da moj narod DOBROVOLJNO trpi poredak u kojemu Tito slovi kao heroj a Jure Francetić kao zločinac.

Devijacije, obmane, iskrivljavanja, laži, imenovanje fašističkim svaki pokušaj govoriti istinu koja bi mogla vratiti malo ponosa Hrvatima, metode su kojima se ni Jugosalvija nije tako agresivno služila. U Hrvatskoj se kritika četništva koje i po izvještaju SOA-e raste, kažnjava kao govor mržnje. Sasvim otvoreno i uz blagoslov vlasti, slavi se četnički ustanak u Srbu.

Hrvatski predsjednik otvoreno u parlamentu druge države optužuje Hrvate za ustaštvo. Metropolit svetosavske crkve u Hrvatskoj pjeva pjesme Momčilu Đujiću a njegove se kritičare proglašava mrziteljima dok Hrvatska pravoslavna crkva ostaje zabranjena.

Kakva je to hrvatska država u kojoj sve što odudara od jugosalvenstva neprijateljsko? Kakav je to hrvatski narod koji je spreman kao ovce živjeti pod uvjetima tolikog ponižavanja da ga se može usporediti s ponižavanjima koja su Hrvati trpili tokom stare Jugoslavije?

Gdje je nacionalni ponos ovog starog naroda koji je mislio da će nakon tolikih stoljeća sužanjstva razno-raznim gospodarima, konačno uživati u slobodi, da ga vlasti koje sam bira pljačkaju i ponižavaju, da ga dovedu na rub bankrota a on opet u redovima napušta domovinu i traži kruha u tuđini, kao da su raspad Jugoslavije, Domovinski rat i osamostaljenje bili samo san iz kojega su se svi probudli u istu onakvu užasnu realnost kakvu su trpili prije toga?

Gdje su oni hrabri intelektualci iz Matice hrvatske, koji su 1971. pod onim brutalnim režimom stali u obranu hrvatskog jezika, gdje su oni sveučilišni profesori, gdje je studentski pokret, gdje su štovatelji Rakovačke bune i Velebitskog ustanka?

Zašto junačko srce koje je u najtežim trenucima naše povijesti lupalo u prsima, danas drhturi?
Gdje je nestao čvrsti ritam hrvatske cipele po hrvatskoj zemlji? Zašto ga je zamijenilo tapkanje na prstima, pognutih leđa i oborena pogleda ispod table Josipa Broza u Zagrebu?

U Hrvatskom državnom saboru, čiji bi zrak trebao mirisati prijetećim duhom Oca Domovine a jeka se njegovih riječi upućenih tuđinskim slugama još uvijek odbijati od zidova, sjede ništarije, izdajice i izrodi, šepure se i bljuju uvrede a beogradski vazali pozivaju na odgovornost?

Gdje je narod koji je ginuo za pravdu kad danas pušta da mu oktroirani suci siju nepravdu?
Koliko ću ovaj puta dobiti poruka na inbox da bi podržali moju predstavku Jure Francetića na ovaj nadnevak njegova rođenja, ali ne mogu jer atmosfera u Hrvatskoj nije podobna?

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

A.G. MATOŠ

Kako je nastala Crna legija

Tri istine o Juri Francetiću, o kojima se piše dvojako

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

16. Siječnja 1988. umro Dr. Andrija Artuković

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Andrija Artuković (Klobuk kraj Ljubuškog, 19. studenog, prema nekim izvorima 29. studenog 1899. – Zagreb, 16. siječnja 1988.) Hrvatski političar, pravnik, član Ustaškog Pokreta i ministar u vladi NDH. Bio je jedan od organizatora Velebitskog ustanka.

Ustaškom pokretu pristupa 1932. godine, te je i jedan od organizatora Velebitskog ustanka, prije kojega ga Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Pseudonim mu je Hadžija. Privremeno boravi u Budimpešti i Beču odakle je protjeran.

Početkom rujna 1934. sastaje se s Pavelićem u Milanu, a sredinom rujna odlazi u London, gdje je u listopadu 1934. godine uhićen zbog sumnje za sudjelovanje u pripremanju atentata u Marseillesu, te predan Francuskoj, koja ga (nakon što je tri mjeseca odležao u zatvoru) u siječnju 1935. godine izručuje Kraljevini Jugoslaviji. Sud za zaštitu države ga je nakon što je 16 mjeseci odležao u zatvoru oslobodio krivnje.

Kratko je boravio u Gospiću te u svibnju 1936. godine ponovno odlazi u emigraciju, najprije u Austriju pa u Njemačku. U Berlinu ga 1937. godine saslušava Gestapo. Napušta Berlin pod prijetnjom uhićenja, te se sklanja u Francusku, zatim živi u Budimpešti pa opet u Berlinu.

Zajedno s ostalim članovima vlade, 6. svibnja 1945. godine, napušta Zagreb i odlazi u Austriju. Sa skupinom ministara i ostalih državnih dužnosnika, Britanci ga zatvaraju u logor Spittal na Dravi, odakle je pušten te prelazi, iz britanske u američku, a potom u francusku zonu (gdje mu se nalazila obitelj). Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich odlazi u Irsku. Godine 1948. sa ženom i troje djece putuje u Kaliforniju, te pod pravim imenom radi u bratovom poduzeću.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 29. kolovoza 1951. godine postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu. Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku u noći između 11. i 12. veljače 1986. godine, te otpremljen u Zagreb. U doba deportacije je bolovao od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti tako da za vrijeme montiranog suđenja nije bio svjestan mnogih stvari oko sebe. Iz samog zrakoplova JAT-a je izašao u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je 16. siječnja 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan. Štoviše donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Ubojstvo Nikole Milićevića

Objavljeno

na

Objavio

U jutarnjim satima 13. siječnja 1980., na parkiralištu ispred svog stana u Frankfurtu, ubijen je hrvatski emigrant Nikola Milićević-Beban, bliski suradnik Brune Bušića i jedan od osnivatelja Ujedinjenih Hrvata Njemačke. Iza sebe je ostavio udovicu i petero djece između 4 i 12 godina starosti.

Ime Nikole Milićevića nalazilo se na popisu šestorice Hrvata čije je izručenje Beograd 1978. godine tražio u zamjenu za četvero njemačkih terorista uhićenih u Zagrebu. Kad ta trgovina nije uspjela, Beograd se odlučio na likvidaciju. Njemačka policija je utvrdila da oružje iz kojeg je Milićević ubijen potječe iz iste radionice u Mađarskoj, u kojoj je bilo pripravljeno oružje i za raniji pokušaj ubojstva Stipe Bilandžića.

Glavni razlog za ubojstvo Milićevića vjerojatno je bio onemogućavanje otkrivanja stvarne pozadine ubojstva jugoslavenskog konzula u Frankfurtu Edvina Zdovca. Prema nekim pokazateljima, Milićević je naišao na trag da je suradnik hrvatske Udbe pod pseudonimom “Oskar” (Ivica Šimunović), kojeg su na vezi držali inspektori Drugog odjela SDS-a RSUP-a SRH Đuro Lukić i Josip Perković, organizirao ubojstvo Zdovca po nalogu Udbe, odnosno tadašnjeg Titovog zamjenika Stane Dolanca, s kojim je Zdovac bio u osobnom sukobu.

Osim toga, kako je svojedobno pisala Nova Hrvatska, Udba je preko svojih suradnika saznala da Zdovac ima bliske kontakte s njemačkim vlastima.

Izvor: KOMISIJA ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA

Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu

 

Zagreb, 30. rujna 1999. godine

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari