Pratite nas

Kolumne

Jure Kapetanović: 12 godina ponižavanja Hrvata u Haagu

Objavljeno

na

Šestorica Hrvata u Haagu žrtve su zastrašujuće muslimanske nečovječnosti i nezahvalnosti, hrvatske veleizdaje i međunarodne političke podvale

Nije moguće ostati ravnodušan na tragičnu sudbinu šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji godinama čame u haaškoj tamnici bez temeljnih ljudskih prava koje optuženici imaju i u
najrigidnijoj diktatorskoj državi.

Čak 12 godina u zatvoru bez pravomoćne presude, bez prava na odštetu i u slučaju kada vas oslobode krivnje, svakako je nezabilježena sudska praksa u bilo kojoj državi svijeta.

Različite tzv. nevladine ili civilne organizacije zauzimaju se za zaštitu skakavaca, vukova, zmija, mrava i kojekakvih živih stvorenja, ali nije se vidio niti jedan prosvjed zbog ovakva nečovječnog postupka prema optuženicima u Haagu. Ne radi se, dakako, u ovome slučaju o pravu i pravdi, Haaški je sud, evidentno je, čisto politički sud. Da je međunarodnoj zajednici jasno što učiniti s Bosnom i Hercegovinom, odavno bi presuda šestorici Hrvata iz BiH bila donesena.

S presudom se, međutim, odugovlači jer se nadaju rješenju zas BiH, ali kako rješenja nema, odgovornima je jasno da presuda tako dugo ipak ne može čekati i da ju treba donijeti. Zbog viših političkih interesa, svaka je presuda moguća. Mnoga pitanja ostaju otvorena, mnoge pojedinosti našem uspavanome hrvatskom narodu nisu poznate. Zapravo, narod je potpuno nezainteresiran kao da njegova sudbina nije na kušnji.

Namjera je ovoga teksta prikazati činjenice o kojima se u Hrvatskoj šuti. Stoga želimo javnost podsjetiti na stavove ratnoga čelnika Bošnjaka u BiH Alije Izetbegovića iznesene u knjizi Islamska deklaracija, Izetbegovićevo odbijanje ponuđenih sporazuma, pomoć pojedinaca i tijela vlastima Bosne i Hercegovine te kako su muslimani BiH “zahvalili“ Hrvatskoj na pruženoj pomoći.

Islamska deklaracija

Jedan od šestorice optuženih, general Slobodan Praljak, u svojemu obraćanju Haaškome sudu još je 2009. godine rekao kako nikada nije ni čuo ni pročitao, osim u knjizi Islamska deklaracija kakvu BiH želi Alija Izetbegović. No neshvatljivo je da se nitko u Hrvatskoj ne pita je li uopće bila moguća ikakva suradnja Hrvata i Muslimana, Izetbegovićevih sljedebnika.

Nužno je duboko poštovati ulogu i žrtve Muslimana iz Hrvatske i BiH koje su pale za slobodu Hrvatske, duboko poštovati pojedince koji su, unatoč organiziranome sukobu Muslimana i Hrvata, nastavili borbu za hrvatsku slobodu jer je njima bilo najteže. Sjećam se razgovora s velikim domoljubom i hrvatskim diplomatom Osmanom Muftićem.

On je govorio kako je mnogim muslimanskim državama jasno da muslimani mogu opstati jedino uz pomoć Hrvatske. Neizmjeran je Muftićev prinos bio naoružavanju Hrvatske i BIH. To je shvatio i turski predsjednik Demirel koji je uvijek intervenirao kako bi „smekšao Aliju“.

Moj pokojni prijatelj Tihomil Rađa, koji je desetljeća proveo u Švicarskoj, prepričao mi je razgovor Alije Izetbegovića i Adila Zulfikarpašića s pok. Franjom Tuđmanom. Bio je to prvi njihov susret 1989. godine. Razgovor je šokirao Tuđmana. Ukratko, na zamolbu Tuđmana da Hrvati i Muslimani u BiH idu skupa u otporu srpskim planovima, Izetbegović je bio odrješit i kazao: „Ovaj put mi idemo sami!“ Na upit tko su to oni, odgovorio je: „Narodi BiH!“ Bilo je znakovito da je izostao odgovor na pitanje zar zbilja misli da će Srbi i Hrvati prihvatiti unitarnu BiH.

Sasvim sigurno, Izetbegovićevi stavovi jasno oslikavaju njegove ciljeve, a on to jasno ističe i na početku, odnosno uvodu Islamske deklaracije pod naslovom „Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda“, gdje se navodi sljedeće: „NAŠ CILJ: Islamizacija Muslimana / NAŠA DEVIZA: Vjerovati i boriti se!“ U tome tekstu najavljuju se promjene i objavljuje „prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskoga svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli.“ Poruke se „posvećuju uspomeni naših dragih drugova koji su pali za islam.“

Najavljuje se potreba za organiziranom akcijom milijuna:

„Jedan svijet sa 700 miliona ljudi i ogromnim prirodnim izvorima i na geografskoj poziciji prvog reda, koji je nasljednik kolosalnih kulturnih i političkih tradicija i koji je nosilac žive islamske misli, taj svijet ne može dugo ostati u položaju najamnika. Ne postoji sila koja bi mogla spriječiti novu muslimansku generaciju da ne učini kraj tom nenormalnom stanju. S ovim uvjerenjem mi objavljujemo prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli. Borba za nove ciljeve ne počinje danas.

Naprotiv, historija ove borbe već pozna svoje šehide i ispisane stranice o stradanjima i žrtvama. Ipak, to je osobno žrtvovanje izrazitih pojedinaca ili hrabrih malih grupa u sudaru s moćnim silama džahilijeta. Veličina problema i teškoća, međutim, zahtijeva organiziranu akciju miliona. Našu poruku posvećujemo uspomeni naših dragih drugova koji su pali za islam.“

Islamska deklaracijaNema sumnje da pojedini stavovi zastrašujuće podsjećaju na takozvanu Islamsku državu, a osobito riječi:
„Ostvarenja islama na svim poljima u osobnom životu pojedinaca, u porodici i društvu, kroz obnovu islamske vjerske misli i stvaranja jedinstvene islamske zajednice od Maroka do Indonezije.“

Po Izetbegoviću, ne može se ginuti niti za narod niti za državu, već samo s imenom Alaha i u slavu islama: „Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal.

Nezamislivo je da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije. Musliman može ginuti samo s imenom Alaha i u slavu islama ili bježati sa bojnog polja.“

Izetbegović u nastavku ističe potrebu čvrste organizacije: „Prvo, borbu za islamski poredak i temeljitu rekonstrukciju muslimanskog društva mogu s uspjehom voditi samo prekaljeni i izgrađeni pojedinci, svrstani u čvrstu i homogenu organizaciju.

Ova organizacija nije nikakva politička stranka iz arsenala zapadne demokracije; ona je pokret zasnovan na islamskoj ideologiji i s jasnim moralnim i idejnim kriterijima pripadnosti: Potrebno je okupite sve Muslimane i muslimanske zajednice i stvaranje islamske federacije: U jednoj od teza za islamski poredak današnjice naveli smo da je prirodna funkcija islamskog poretka težnja za okupljanjem svih Muslimana i muslimanskih zajednica u svijetu. U današnjim prilikama ova težnja znači borbu za stvaranjem velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije.“

Kako Izetbegović zamišlja život u BiH, odnosno suživot različitih svjetonazora, najzornije oslikava sljedeći izvod iz Islamske deklaracije:

„….prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između “islamske vjere” i neislamskih društvenih i političkih institucija.

Nefunkcioniranje ovih institucija i nestabilnost režima u muslimanskim zemljama, koja se manifestira u čestima promjenama i državnim udarima, najčešće je posljedica njihove apriorne opozicije prema Islamu, kao fundamentalnom i vodećem osjećaju naroda u ovim zemljama. Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije.“

Tijekom rata Izetbegović se u svakoj beznadnoj situaciji obraćao predsjedniku Turske Demirelu, no evo što je on mislio o Demirelovoj Turskoj: „Samo nekoliko hiljada istinskih islamskih boraca prisililo je Englesku da se pedesetih godina ovoga vijeka povuče iz Sueza, a udružene vojske arapskih nacionalističkih režima već po treći put gube bitku protiv Izraela. Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotinu na svijetu.“

Izetbegović i međunarodni sporazumi

Cutileirov plan: Portugalski diplomat José Cutileiro optužio je u više navrata Aliju Izetbegovića da je izazvao rat i masovne žrtve odbacujući sporazum koji je prethodno potpisao. On je opisao Izebegovića kao osobu koja jedno govori u javnosti, a drugo privatno.

“Alija Izetbegović jedno bi govorio nasamo, a drugo javno. Na prvome ručku tijekom pregovora uvidio sam da je lažljivac i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onoga što je već bio prihvatio”, rekao je Cutileiro. Pitanje je bilo – možemo li imati unitarnu Bosnu ili Bosnu iz tri dijela. Moje uvjerenje je bilo da samo trodijelna Bosna može uspjeti, što je potvrdio i Daytonski sporazum”, ocijenio je José Cutileiro.

Owen-Stoltenbergov plan: Službeno se zvao Ustavni sporazum o Savezu Republika Bosne i Hercegovine. To je bio posljednji neuspješni mirovni plan za okončanje rata u Bosni i Hercegovini. Autori plana bili su supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji David Owen i supredsjedatelj Nadzornoga odbora MKBJ-a Thorvald Stoltenberg. Plan je bio predstavljen 30. srpnja 1993., no propao je odmah sljedeći dan povlačenjem potpisa Alije Izetbegovića.

Prema ovome mirovnom planu, Savez Republika Bosne i Hercegovine činile bi tri konstitutivne republike, a svaka bi obuhvaćala po jedan konstitutivni narod. Savez Republika BiH trebao je biti subjekt međunarodnoga prava i biti član Ujedinjenih naroda. Na čelu izvršne vlasti bilo bi tročlano Predsjedništvo, a predsjedatelj bi predstavljao SR BiH, s time da bi se na tom položaju izmjenjivali članovi Predsjedništva svaka četiri mjeseca. Odluke Predsjedništva donosile bi se konsenzusom.

Washigtonski sporazumi: Dana 1. ožujka 1994. potpisani su Washingtonski sporazumi. U Izjavi o suglasnosti s Okvirnim sporazumom o Federaciji u BiH i Nacrtu prethodnoga sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije, potpisnici su se suglasili s priloženim Okvirnim sporazumom kojim se uspostavlja Federacija na područjima Republike Bosne i Hercegovine s većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom i s priloženim Nacrtom prethodnog sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije. Oni su se, nadalje, suglasili da će osnovati Prijelazni odbor na visokoj razini, koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi osnivanja Federacije i Konfederacije.

Odbor će započeti radom 4. ožujka 1994. u Beču i nastojat će do 15. ožujka 1994. donijeti sljedeće: (1) Ustav Federacije; (2) Prethodni sporazum o Konfederaciji između Republike Hrvatske i predložene Federacije; (3) Sporazum o vojnome rasporedu na području predložene Federacije; (4) Prijelazne mjere za ubrzanje osnivanja Konfederacije i Federacije, uključujući, gdje je to moguće, stvaranje državnoga ustroja kako je to naznačeno u Okvirnome sporazumu; kao i sve ostale mjere koje će se smatrati potrebnima. Izjavu su potpisali Krešimir Zubak, Haris Silajdžić i Mate Granić.

Zanimljivo je kako Izetbegović na sjednici Predsjedništva BiH rezignirano govori sudionicima: „Eto, sada nas tjeraju i na te Washingtonske sporazume, ne znam koliko je to dobro, jer kako reći curi s kojom si godinama hodao da ženiš drugu.“ Možete li prepoznati tko je ta „druga cura“. Sjeća li se još tko tih sporazuma i jesmo li ikada dobili objašnjenje zašto nisu zaživjeli?

HalilovićSefer Halilović, bivši suradnik KOS-a i aktivni ratnik JNA 1991. godine na području Vinkovaca i Đakova, žučno zagovara napad na HVO u Hercegovini i provedbu plana „Neretva“ koji je osmišljen prije početka sukoba Hrvata i Muslimana u Mostaru. Halilović u više navrata najavljuje izlazak u Neum i Ploče te jasno kaže kako Muslimani ne će nikada pristati na kantonizaciju BiH. U biti, on zagovara Izetbegovićevu politiku „jedinstvene BiH, odnosno unitarne Bosne. Nezamislivo je da bi osoba profila Halilovića bila sklona hrvatsko-muslimanskoj suradnji te ne iznenađuje da je upravo on zapovijedao onima koji su izvršili stravične zločine nad Hrvatima u Grabovici i Uzdolu.

Očito je kako su sukobi Hrvata i Muslimana započeli prije dolaska generala Praljka u BiH i uspostave HZHB. Znakovito je mišljenje američkoga diplomata, sasvim sigurno najupućenije osobe u tadašnja zbivanja.

Bivši vojni ataše u Veleposlanstvu SAD u Zagrebu na pitanje kada je postalo jasno da počinje konflikt između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, odgovara: „Kasno 1992. javljaju se napetosti između tih dviju skupina. Događaju se incidenti – manji i veći – značajniji ili manje značajni. No ne mislim da tu postoji neki plan sve do kraja 1992. i rane 1993. kada postaje jasno da je vizija Alije Izetbegovića stvaranje muslimanske države.“

Odnos Izetbegovića prema Hrvatskoj od početka demokratskih promjena krajnje je neiskren. Godine 1992., nakon uhićenja od strane JNA, Sulejman Tihić u izjavi Novosadskoj televiziji govori o sastanku s Izetbegovićem na kojemu ga upoznaje s dogovorom s Hrvatima u Posavini, odnosno kako je dogovorena suradnja, pomoć Hrvata u oružju i zajednička zapovjedništva Hrvata i Muslimana. Na to je Izetbegović žučno reagirao i kazao: „Oružje uzmite, a nikakve zajedničke komande ne dolaze u obzir.“ Opće je poznato ponašanje Izetbegovića tijekom napada na Hrvatsku a posebice njegova izjava nakon divljačkog spaljivanja mjesta Ravno u Hercegovini, kako to nije njegov rat.

Pomoć Hrvatske vlastima BiH

Uloga Hrvatske u opstanku BiH i preživljavanju nesretnoga pučanstva tijekom rata jedinstvena je. Doslovce, ništa nije ušlo niti izašlo iz BiH, a da nije prošlo kroz Hrvatsku, bez obzira na to je li bila riječ o robi, novcu ili fizičkim osobama. Nije bilo jednostavno organizirati te pomoći jer je i Hrvatska bila pod embargom. Zračne su luke bile pod prismotrom UN-ovih promatrača, isto kao i pomorske luke. Postojao je nadzor svih brodova koji su ulazili u Jadransko more.

Ovdje treba razdvojiti razdoblje prije Washingtonskih sporazuma i nakon toga. Osobnim iskustvom mogu potvrditi kako je na početku napada na Hrvatsku veliki broj muslimana aktivno pomagao akcije pomoći, ali situacija se počela naglo mijenjati odmah na početku 1992. kada se počela provlačiti teza u BiH kako je „sada bitno da smo svi Bosanci, da imamo jedan jezik i jedinstvenu Bosna.“

Početkom rata Hrvatska je iskazivala iznimno razumijevanje i, unatoč vlastitoj tragediji, nesebično pomagala izbjeglice i ranjenike. Čak ni sukob Hrvata i Muslimana nije poremetio ovu praksu. Ratni sukob nije poremetio liječenje pripadnika vojnika Armije BiH u hrvatskim bolnicama.

Zanimljiv je primjer koji nam je ispričao jedan od zapovjednika obrane Sarajeva Dragan Vikić. On je tijekom ljeta 1993. molio pomoć od generala Praljka koji mu je, zatim, poslao tegljač naoružanja u Sarajevo. Zanimljivo, to se sve događalo u jeku najjačih sukoba HVO- i Armije BiH. Na žalost kada je Vikić zamoljen da to pismeno potvrdi, on je to otklonio uz riječi: „To bi bio kraj moje karijere u MUP-u.“

Povijest nije zabilježila da obitelj predsjednika zaraćene države boravi u neprijateljskoj državi, kao što je to bio slučaj s obitelji Bakira Izetbegovića koja je tijekom najžešćih sukoba bila udomljena u Hrvatskoj.

Naime, punica Bakira Izetbegovića čitavo vrijeme rata boravila je u Podgori, supruga mu je bila u Zagrebu s kćeri koja je pohađala osnovnu školu u Zagrebu pod tuđim imenom. Uza sve to, BiH se koristila uslugama luke Ploče, zračnih luka Rijeka i Pula te letjelišta Lučko. Objekte Zagrebačkoga velesajma Merhamet se koristio za prepakiranje humanitarne pomoći, odnosno unošenje strjeljiva u pakete. Sve je to rađeno sa znanjem hrvatskih vlasti. Humanitarni su konvoji bili i u funkciji dovoženja vojne opreme.

Hrvatska je pružila svu pomoć i oko traženja priznanja granica zračnoga prostora te je poslan zajednički zahtjev Svjetskoj organizaciji za civilno zrakoplovstvo za priznanje granica svake države. Sve je to rađeno tijekom ljeta 1993. General Praljak imao je na desetke muslimana u svojoj vikendici u Pisku, njegov gost je bio i Abdulah Sidran – ugledni muslimanski pisac.

Bezbroj je primjera koji govore o nesebičnoj pomoći, kako tijela vlasti tako i pojedinaca, državljana Hrvatske. Zašto se to prešućuje? Dakako, postoje za to motivi.

Kako su Muslimani „zahvalili“ Hrvatskoj na pomoći

Abudlah SidranSpomenuti književnik Abdulah Sidran bio je, dakle, udomljen u kući generala Praljka. A u razgovoru za tjednik Globus, nakon rata, rekao je kako „ne zna što je bilo Praljku da dolazi u BiH“. Eto, čovjeku je on oduzeo pravo braniti svoje, ali mu je normalno da su tisuće mudžahedina dolazile braniti islam u BiH. Normalno mu je da su muslimani Sandžaklije sudjelovale u najvišim strukturama vlasti BiH. Istodobno, Sidranu je prihvatljivo da je general Sefer Halilović, rođen u Prijepolju, u Srbiji, obnašao dužnost zapovjednika Stožera Arije BiH.

U razgovoru s obranom generala Praljka, časnik za vezu između BiH i Hrvatske (vezano za vojna pitanja) general Salko Begić na pitanje o liječenju muslimanskih boraca u hrvatskim bolnicama, odgovorio je „To su bili borci HVO-a“. Kada su od njega, pritisnutoga dokumentima koji dokazuju drukčije, zatražili da se izjasni, rekao je: „Znate, možda su neki i liječeni, Split je daleko od Zagreba, pa nisu znali što oni dolje rade“.

Na pitanje o zračnome mostu Begić spominje samo letove za Zapadnu Bosnu, ništa o letovima za Visoko, ništa o letovima iz inozemstva za Pulu i Rijeku, odakle se prevozilo kopnom. Ne spominju se letovi iz Pule za Bihać, a niti pogibija ministra Ljubijankića kod Saborskoga.

Negira se pomoć Hrvatske oko traženja priznanja granica zračnoga prostora, čak spominje osobe muslimane kao zaslužne, a te osobe nisu uopće poznate ljudima koji su vodili taj posao. Kako bi se minorizirala uloga države Hrvatske oko pomoći BiH, naglašava se zasluga pojedinaca, kao da su ti pojedinci to radili bez znanja vlasti.

Već ranije opisan je postupak Dragan Vikića koji se nije usudio posvjedočiti kako mu je general Praljak poslao tegljač oružja u jeku velikih sukoba Hrvata i Muslimana. Obitelj Izetbegović boravila je u Hrvatskoj, Alijina unuka pohađala je školu na Trešnjevci, Bakirova punica čitavo vrijeme rata bila je kod obitelji Nola u Podgori. Nakon odlaska iz Hrvatske nikada niti glasa, niti ljudske zahvale, niti ljudske geste.

Jesu li ostavljeni sami?

Nema nikakve dvojbe, nisu ostavljeni sami. S njima su oni koji znaju da se Ploče nisu mogle braniti u Metkoviću na graničnome prijelazu, Dubrovnik na Ivanjici ili na Golubovu kamenu. Ali nema dvojbe, ostavljeni su sami kad je riječ o državnim institucijama. Većinu naših diplomata ne zanima Domovinski rat, sve što se objavi u medijima „regiona“ njima je istina.

Kako tumačiti nazočnost hrvatske veleposlanice u Kanadi na proslavi dodjele odličja kanadskome bataljunu za „najveću bitku Kanadske vojske nakon Korejskoga rata“ u Medačkome džepu, bitke koja se nikada nije dogodila.

Kako tumačiti ustupanje dokumenata koji niti jedna država na svijetu ne bi ustupila. Britanski diplomat izjavio je: „Ostali smo u čudu što nam je Hrvatska sve dala. Dala nam je dokumente koje nikada nismo tražili, niti znali da postoje.“

Nužno je objelodaniti tko je odgovoran za tu veleizdaju, tko je što svjedočio u Haagu. Mnoge su izjave hrvatskih političara ostale bez ikakva odgovora: Hrvatska je agresor u BiH, tenkovi nisu išli iz BiH u Hrvatsku već obrnuto. Otrcano bi bilo spominjati izjave Mesića, Manolića i sličnih. Opći je dojam kako nema vijesti ako nije zanimljiva „REGIONU“.

Jedan od krimena našoj „šestorici“ zalaganje je za podjelu BiH. Znademo da je predsjednik Tuđman žestoko napadan jer je kazao sljedeće: „Ako nije moguć sporazum triju naroda, onda treba razmišljati o podjeli.“ Sve je ovo dočekano na nož, ali kada bivši američki veleposlanik Peter Galbright napiše knjigu „Kraj Iraka – kako je Amerika nesposobno kreirala rat bez konca“, u kojoj zagovara podjelu na tri države i to po etničkome principu, to je sve u redu.

Zašto BiH ne bi mogla biti organizirana kao i druge multietničke države, kao što su Luxemburg, Belgija i Švicarska? Zar njihovi primjeri nisu europski put. Kada je u pitanju BiH, zapitajmo se zašto u BiH nije normalno da konstitutivni narodi imaju pravo na svoje jezike, škole, vrtiće, radija, tv itd, kao što je to slučaj u spomenutim državama. Tko to koči?

Nizozemska ima ugovor s Flandrijom (belgijskom pokrajinom) i Surinamom o nizozemskome jeziku. Zamislite kako bi bilo kada bi netko inicirao sporazum Hrvatske i Hercegovine o hrvatskome jeziku!?

Jure Kapetanović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Vatreni podsjetnik na kršćansku Europu

Objavljeno

na

Objavio

Poslije Uskrsa 2019.

Hitrec

Uskrs je bio sunčan, crkve pune, a ulice prazne, dan u kojem se ispraznost povlači pred smislom.

Kaže mi jedan od novih obraćenika da je nevjerojatno kako se sve poklopilo – Uskrs je pao u nedjelju, čak je i Veliki petak bio baš u petak, a Uskrsni ponedjeljak u ponedjeljak.

No dobro, događa se, velim mu ja. Pitam ga kakve je pisanice imao na stolu, on me čudno gleda, pa kažem: obojena jaja. Ah to, opusti se on, pa što ne kažete tako, aha, Vi ste od onih koji izmišljaju nove riječi.

Poslao sam ga u Kumrovec, kod gospođe Yu. Poslije mi je bilo žao, ipak se radi o navodno iskrenom obraćeniku i možda jednoga dana dođe pred lice Gospodnje.

Svakako nije od onih koji u tiskovinama jedva susprežu mržnju prema svemu što ima veze s vjerom, kršćanstvom i običajima hrvatskoga, katoličkog puka, to jest naroda kojemu ni druga polovica dvadesetoga stoljeća (do devedesetih) nije mogla istrgnuti iz srca i ruku ufanje predaka, a nije ni prije.

Glede tiskovina: nisu se iskazale u trodnevnim brojevima, sve se više ili manje svelo na iće i piće, stare i nove recepte, a da nije bilo požara u pariškoj Našoj Gospi kršćanstvo bi slabo prošlo.

Ovako su se čak i Francuzi prisjetili stare svoje vjere, zabrinuli se ponešto po Europama, svima su odjednom bila puna usta kršćanstva koje je Unija negdje zametnula da joj ne kvari ugled naprednoga libertijanerskog organizma.

Glede televizija: pamtim izvrstan dokumentarni film Stipe Božića o Caminu, putu sv. Jakova, jednom od fenomena koji je u zadnjih tridesetak godina na veliku prepast nevjernika oživio staru „ulicu“ hodočasnika s ciljem u Santiago de Composteli.

Put inače dug 800 kilometara (sa startom u podnožju Pirineja), ali Stipe prati čovjeka iz Dalmacije, Ivana Kapetanovića, koji je hodao tri tisuće kilometara od hrvatske obale (zaleđa, Lećevice) do sjeverozapada Španjolske, i još korak dalje, do Atlantika.

Požar znamenite Notre Dame izazvao je lavinu ponuda bogatuna iz cijeloga svijeta, koji novčano žele pomoći obnovi i spasiti zdanje kao Quasimodo Esmeraldu. Hrvatska se oprezno ogradila od financijske pomoći, ali je mudro ponudila svoje restauratore koji su se izvještili nakon srpskih razaranja u prvoj polovici devedesetih.

Već 1996. objavljena je velika knjiga o uništavanju sakralnih objekata u Hrvatskoj, pod naslovom „Ranjena Crkva u Hrvatskoj“: na gotovo pet stotina stranica podatci i fotografije zapaljenih, granatiranih i opljačkanih crkava i samostana, od Vukovara do Dubrovnika, štono reče u jednom od predgovora Radovan Ivančević – „nepojmljivo visok broj razorenih ili oštećenih sakralnih, ali i javnih i stambenih zgrada“.

Ivančević je svoj prilog naslovio „Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine“, smatrajući svojom dužnošću da kao povjesničar umjetnosti pokuša odrediti „opseg i značenje suvremene tragedije hrvatske likovne baštine“.

Jedna je od specifičnosti tragedije, kaže, da su mnogi spomenici hrvatske kulturne baštine uništeni prije nego su Europa i svijet čuli za njih. I obratno, za neke od njih možemo reći da su postali poznati tek otkad ih više nema.

A glede obnove, Ivančević piše te 1996. godine kada je „mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja“ još bila u papirima: „Je li sve to pripadalo zaista samo nama ili je dio europske i svjetske kulturne baštine?

Budući da bi nama samima trebalo barem stotinu godina, nadamo se da će nam svi oni koji u našoj kulturnoj baštini vide integralni dio europske kulture i djelić svjetske kulturne baštine, pomoći da sve ponovno obnovimo.“

Ha! Nemam podataka o toj silnoj pomoći , ali ima podataka da su upravo ta Europa i taj „svijet“ mirno gledali srpska razaranja hrvatskih sakralnih zdanja, a tek se nešto malo uzvrpoljili poradi Dubrovnika. Pa zašto bi onda pomagali u obnovi ? Da liječe savjest? Ma kakva savjest.

Uglavnom smo sve sami podignuli iz temelja ili restaurirali spašavajući originale koliko se moglo. Pa nije crkva sv. Stošije Notre Dame da bi se za nju toliki zabrinuli. Naši su restauratori doista učinili čuda, a ima ih mnogo i sjajno rade pa bi i Parizu dobro došli.

Slučaj pariškoga požara još jednom može svratiti pozornost na ratnu odštetu koju od Srbije tražimo i ne dobivamo, ili ne tražimo uopće nego tu i tamo ponetko postavi pitanje, bez odgovora. Kao i oko nestalnih branitelja i civila.

Kao i oko logora u Srbiji, gdje su patile tisuće i tisuće, a mnogi ubijeni. I sada isti oni koji su mirno gledali razaranje Hrvatske, i nadalje s vrućim osjećajima prema Srbiji, zabrinuti da bi Hrvatska mogla staviti veto na ulazak Srbije u EU – traže način kako tu mogućnost izigrati pa sve više raste „pokret“ za proširenje Europske unije bez veta, to jest da se primjerice Srbiju može primiti dvotrećinskom većinom.

Što znači da ne treba ispuniti „uvjete“, što znači da joj ostaje i paradoksalna, podmukla univerzalna jurisdikcija. I što, također, znači da bi EU ostvarila znatne uštede glede prevođenja, jer bi s vremenom uvela „zajednički jezik“- postupno, ucjenjujući Hrvatsku kao i do sada ishodom raznih arbitraža i slično, a hrvatski bi se jezik skuhao u melting BHS loncu.

Europski izbori

Anketa ima već toliko da ih je teško pratiti. Agencijskih, stranačkih, privatnih, neke nekima daju više nego što je realno, drugima manje no što bi zaslužile, a u cijeloj toj gužvi vidljiva su u stvari dva tabora, bez obzira na imena stranaka: tabor srdačnih pristaša Europske unije, ma kakva ona bila, i tabor suverenista koji je isto tako europski. Po čemu?

Po tome što je dio europskog suverenističkoga pokreta koji je gadno uplašio velike europske sile, uglavnom, pa sada i one spuštaju loptu (Juncker) i kunu se svim i svačim da im nije ni na pamet padala Europa bez nacija, bez nacionalnih država, da smo mi idioti krivo shvatili neke neumjesne izjave o naddržavi, i slične. Mislim, idioti jesmo u mnogim stvarima, ali idioti koji dobro pamte.

A dobro je i to što se, eto, u svrhu naguravanja, ali i s plemenitijim namjerama u kampanji za eu-parlament otvaraju nacionalne teme. Od jedne od njih službenu vlast u Hrvatskoj hvata jeza, a to je gospodarski pojas uz naše more, u našem moru – tema koju najveći dio administracije gura pod tepih.

Vrlo začudno, premda je više puta rečeno da se svaka zemlja koja ima more mora o tom moru i brinuti. Nigdje ne piše da je Hrvatska iznimka. Ali mi smo, eto, pristali biti europskim magarcem koji može njakati, ali sve dok ne dobije po gubici. Je li Italija kriva? Ne, ona samo koristi hrvatske političke „specifičnosti“ koje narod ne razumije jer je glup, osim toga vidi da predsjednik (sadašnji, još je tu) Europskog parlamenta ima teritorijalne pretenzije prema Dalmaciji i Istri, pa što da potežemo pitanje gospodarskog pojasa ako će Talijani opet biti na istočnoj obali Jadrana.

I tko uopće dopušta tim hrvatskim suverenistima (ne mislim samo na stranku koja se tako zove, ponavljam) da dovode u pitanje mudrost sadašnje hrvatske državne vlasti – jer ona najbolje zna što Hrvatskoj treba, a gospodarski pojas joj očito ne treba. Sada ima Jedan pojas, jedan put, i kog će joj vraga još neki pojasevi.

No, kako stvari idu, trebat će joj ipak još jedan – pojas za spašavanje. Trebat će Hrvatskoj koja odjednom više ništa ne zna sama, ni sagraditi most, ni brod.

Himna

Stotinu godina nakon“ prisajedinjenja“ (povratka) Međimurja Hrvatskoj, Međimurci su odlučili ući u hrvatsku himnu, to jest ubaciti Muru u Lijepu našu domovinu.

Reakcija za sada nema, osim dežurnog razbajrušenog pseudopovjesničara u tisku, koji se cinično pita zašto ne bismo imali i Čikolu. Ja dajem odlučnu potporu zamisli iz Međimurja, prisjećajući se zgode iz kasne jeseni 1990. kada je dvadesetak nas sjedilo za onim velikim stolom u Banskim dvorima koji još nisu slutili da će godinu potom biti raketirani.

Franjo (Tuđman) je čitao rečenicu po rečenicu prvoga nacrta preambule Ustava. Kada je došao do one kanonske „od Drave do Jadranskoga mora“, ja sam (s nešto zakašnjenja) reagirao u korist Mure, tvrdeći da treba stajati „od Mure i Drave do Jadranskog mora“, što je bilo prihvaćeno.

No, ako se dobro sjećam, u zadnjoj verziji preambule nije se govorilo ni o Dravi, ni Muri, u stvari je tekst bitno promijenjen (mislim da sam možda o tome već pisao). U tekst himne je, kao što znate, ušlo more, ne i Mura. Sada je hora da uđe Mura, s njom posredno i Međimurje kao hrvatsko gnijezdo na sjeveru države, utočište izbjeglica kojima su Zrinski davali zemlju da se ondje nasele.

Josipovićev martirologij

Negdje prije Velikoga petka izvolio je bivši Josipović iznijeti svoje smeće, to jest svoju verziju komunističkih zločina na Širokom Brijegu, poglavito ubojstava fratara koji su po njemu bili „legitimni cilj“.

Očito ne prati rad Postulature i fra JosipovićMiljenka Stojića, nego i dalje čita literaturu na kojoj je odgojen. Da prati, znao bi što se iz minute u minutu događalo u tim užasnim vremenima – istina koju više nitko ne može demantirati, istina o krvoločnim ubojicama koji su u Širokom započeli orgije koje su završene (?) stravičnim rezultatom od 663 pobijena katolička svećenika, redovnika i redovnica. („Narod vam to nikada ne će zaboraviti“, reče Stepinac na suđenju 1946.).

Bilo je ubijanja svećenika i u drugim zemljama gdje je nasilno uveden komunistički poredak, ali tu kod nas vladao je komunizam s ljudskim licem, a ne onim neljudskim.

U Poljskoj su od 1944. do devedesetih godina ubijena 187 svećenika, u Češkoj oko dvadeset, u Slovačkoj 14, u Mađarskoj 10. No da, na istoku Njemačke ustrijeljeno je njih 330. Podatci su to iz „Martirologije“ don Ante Bakovića, koji je i sam već bio gurnut u raku, ali se čudom spasio, inače bi brojka bila 664.

No, isti ti razbojnici s kokardom ili zvijezdom, na isto dođe, nastavili su nakon kraće pauze ubijati svećenike u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih. Ne u tolikom broju, ali bilo bi i više od rečenoga broja (devet) da nije bilo hrvatskih branitelja i da je Hrvatska cijela okupirana.

Razaranja hrvatske sakralne baštine bilo je više nego u Drugom ratu i poraću, kulturocid i genocid ruku pod ruku da zauvijek nestane sve hrvatsko u konačnom rješenju „hrvatskoga pitanja“.

Usput: u Drugom svjetskom ratu „saveznici“ su razorili stari Zadar i mnoge druge gradove uz obalu, prepune hrvatske kulturne baštine – i Zadar je valjda bio „legitimni cilj“ u Josipovićevoj povjesnici.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Muslimanski genocid i konfesiocid  u hrvatskom selu Miletići

Objavljeno

na

Objavio

Tamo u bosanskim brdima Lašvanske doline koja skrivaju zatrpane crkve, kapelice samostane i poneku katedralu, bilo je i hrvatsko katoličko selo Miletiči.

Okruženo sa svih strana nacionalnom i vjerskom bodljikavošću Turaka, Neopredjeljeni, ponekad izjašnjavanih Srba ili Hrvata, Jugoslavena a zatim muslimana, pa onda Muslimana i danas Bošnjaka, izgledalo je kao gnijezdo u nepristupačnom bodljikavom grmlju.

Izmjena naziva ograde koja ga neprestano ograđivala, stiskala i prijetila mu da ga uništi, nikako nije govorila da joj se i sam materijal mijenjao.

Mijenjanje imena ograde sela bilo je samo suncokretovo okretanje maske ispod koje se uvijek nalazio isti prijeteči muslimanski nacionalizam i islamski vjerski radikalizam. Svi putevi do sela vodili su kroz muslimanska, što je putniku uvijek namečalo pitanje, pa otkud i kako se uspjelo smjestiti u takvom okruženju, iz kojeg je kroz cijelu svoju povijest bilo napadano.

Odgovor koji je najbliži istini, koji je zapravo sama istina, a ima svoje izvorište u koljenskom prepričavanju stari mladima, je da su i ta sva sada muslimanska sela bila u prošlosti katolička. I svako ono katoličko selo koje je bilo više na udaru krščanofobni Osmanlija, koje je bilo bliže puteva i prometnica, koje je bilo na ljepšem i plodonosnijem mjestu, bilo je i prva, tada ničim moguče zastičena, meta prisilne islamizacije.

A ona katolička sela u tom krvavom turskom kršćanocidu po osvojenoj i porobljenoj Bosni, koja su bila udaljenija od puteva kojima su prolazile turske age i paše, ostajala u neko vrijeme „prirodno” zaštićena u svojoj katoličkoj vjeri.

No, neki kršćani koji su se našli na udaru turskih kršćanofoba pod prijetnjom prisilne islamizacije, da bi zbjegli taj zločin, bježali su, kao cijela sela, ili određene obitelji ili familije koje to nisu mogle prihvatiti, u dubine nepristupaćnih planina. I po svemu sudeći tako je bilo i sa kršćanima koji su se sklonili u šume i brda u okolini Gluhe Bukovice, u selo Miletiće.

Bila je to, najvjerojatnije jedna velika obitelj, ili šira familija, što potvrđuje jedno te isto prezime, cijelog sela, Pavlovići, u selu Miletiči. Znakovito ime sela koje je sve do svog nestanka bilo meta i žrtva islamskog kršćanofobizma.

Meta svojih nekadašnjih sunarodnjaka i suvjernika koji su prisilno prešli na islam. Brutalan i uvijek nasilan odnos njihovih susjeda muslimana prema njima potvrđuje onu staru izreku u Bosni, „poturica gori od Turčina“.  Ali to potvrđuje da su sva ta muslimanska sela oko Miletića usitinu bila kršćanska, katolička.

Zasigurno su žestoko i nemilosrdno napadani, ubijani, ponižavani i istrijebljivani upravo zbog odanosti katoličkoj vjeri svojih djedova i otčeva. Dakako i zbog toga što su jedini u tom svom gnijezdu, svojoj skrovitosti, ostali vjerni Bogu i katoličkom rodu. 

Nisu ih  stoga mogli gledati, jer u svakom pogledu prema njima progonitelji su osjećali i sram i izdaju onoga u čemu su sami bili, i zbog toga što su duboko u šumi skriveni Pavlovići, ostali vjerni.

Stoljeća se Miletići skrivali i branili,  i uz žrtve odupirali napadima brojniji onih koji su prisilno postali poturice gore od Turčina. Svaki njihov prolazak kroz, sad već  sva poturčena sela, bio je hrabar pothvat, popračen vrijeđanjima, ponižavanjima, te nerijetko i fizičkim napadima. Kao stijene gorčevičke držali su se i ne dali, ali hrabro ponekad  i uzvraćali.

Mile-tići su znali biti i hrabri sokolovi i jastrebovi kada je trebalo svjedočiti i braniti vjeru Svetu i krst časni. Natjeravali su svoje progonitelje i džilate da ih respektiraju, bez obzira na svoj mali brojčani odnos prema daleko brojnijim kršćanofobistima.

Vjerojatno ni na jednom drugom beha dijelu nije bila tako snažna i jaka kršćanofobija kao tu prema katoličkim seljanima u Miletićima. Jednostavno taj preživjeli mali živi kršćanski otok bio je veliki trun u oku muslimana. I nigdje tako dugo nije trajao muslimanski proces etničkog i vjerskog čiščenja beha prostora kao u tom selu prema njegovim seljanima.

Zapravo nikada i nije prestajao sve od okupacije Osmanlija kada je i započet, do tada u svijetu, napose na tim europskim teritorijem, nezabilježen kršćanocid. I trajao sve do tragićne 1993. godine kada u selo upadaju susjedi Muslimani sa mudžahedinima i vehabijama.

Petsto trideset godina poslije turske okupacije Bosne u brdima Lašvanske doline muslimanska mržnja, islamski kršćanofobizam, cunamijski splavljuje krsćanski otočić Miletići, i zakopava svaki trag ljudskog i  kršćanskog života. Selo je spaljeno, šestorica civila među njima i jedan šesnaestogodišnjak su ubijeni i spaljeni na kućnom pragu.¨

Naime, selo od 15 obitelji u kojem je živjelo svega  62 seljana nije moglo biti nikakva vojna, ili bilo koja druga prijetnja mudžahedinima i Muslimanima koji su ga okruživali.

Uvećer kasno 24. Travnja 1993. godine Alijini zlikovci s mudžahedinima upali su u selo, na isilovski brutalni način ubili 6 civila, ostatak žitelja odveli i konclogor u Gluhu Bukovicu. Selo je ostalo spaljeno, pusto, bez i jedne žive duše.

Kratko iza tog zločina u Gluhu Bukovicu dolazi Alija sa svojim suradnicima zločincima, i čestita ubojicama na obavljenom poslu. Slika se sa mudžahedinima, i izdaje zapovijed daljnjeg progona i ubijanja hrvatskog naroda u Lašvanskoj dolini.

Poslije svakog okupiranog hrvatskog sela i progona njegovih žitelja Alija dolazi u Gluhu Bukovicu i izdaje daljnje zapovijedi, što je znak da je muslimanski zločin nad Hrvatima Lašvanskog kraja Alijin razrađeni plan, kasnije u  potpunosti realiziran, i danas zabetoniran.

Mnoga od tih sela su i danas pusta, a u ona u koja su se pokušali vratiti prognani Hrvati bili su ubijeni. Miletići su selo bez ikakva ljudskog traga, zaraslo u korov i zatrpanih putova, kako ne bi mogli  ni preživjeli  doći i vidjeti svoje ognjište.

I pored ovakve kataklizmičke slike stradanja Hrvata od strane Muslimana i mudžahedina poglavar Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini Husein Kavazović piše predsjednici Hrvatske gospođi Kolindi Grabar Kitarović, pismo zbog njenih ukazivanja europskoj i svjetskoj javnosti na opasnost koja dolazi iz BiH od strane radikaliziranih i vehabiziranih Muslimana Bošnjaka, koji je svakim danom sve više.

Kako u ratu tako i u miru muslimanski vjerski poglavari se bave politikom. Nema nikakvih pozitivni promjena u Bosni i Hercegovini. A najzaslužniji za radikalizaciju beha Muslimana, uz Aliju Izetbegovića i njegove mudžahedine, je bivši poglavar IZ BiH, na čijem putu je ostao i ovaj aktualni. Treba li se prisječati Kavazevićevih govora beha Muslimanima u Švicarskoj i Europi.

Muslimanski genocid u hrvatskom selu Miletići pokazao je zašto, i s kojim ciljem je ratni zločinac Alija Izetbegović i sagradio konclogor za hrvatski narod upravo ispod spaljenog i sa zemljom sravnjenog prognanih i poubijanih Milatičana.

A sve to počinjenom zločinu daje karakteristike genocida, naravno i konfesiocida,  jer se vidi da je sistematski planiran, ne samo tijekom muslimanske agresije na srednjobosanske Hrvate, već i daleko prije toga.

Znači muslimanska se agresija na hrvatski narod nikako nije mogla spriječiti, i muslimansko hrvatski sukob je dugoročni plan muslimana i Muslimana, razrađen u okvirima Alijinog manifesta “Islamska deklaracija”.

Vinko Đotlo / Kamenjar.com

 

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

 

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari