Pratite nas

Kolumne

Jure Kapetanović: 12 godina ponižavanja Hrvata u Haagu

Objavljeno

na

Šestorica Hrvata u Haagu žrtve su zastrašujuće muslimanske nečovječnosti i nezahvalnosti, hrvatske veleizdaje i međunarodne političke podvale

Nije moguće ostati ravnodušan na tragičnu sudbinu šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji godinama čame u haaškoj tamnici bez temeljnih ljudskih prava koje optuženici imaju i u
najrigidnijoj diktatorskoj državi.

Čak 12 godina u zatvoru bez pravomoćne presude, bez prava na odštetu i u slučaju kada vas oslobode krivnje, svakako je nezabilježena sudska praksa u bilo kojoj državi svijeta.

Različite tzv. nevladine ili civilne organizacije zauzimaju se za zaštitu skakavaca, vukova, zmija, mrava i kojekakvih živih stvorenja, ali nije se vidio niti jedan prosvjed zbog ovakva nečovječnog postupka prema optuženicima u Haagu. Ne radi se, dakako, u ovome slučaju o pravu i pravdi, Haaški je sud, evidentno je, čisto politički sud. Da je međunarodnoj zajednici jasno što učiniti s Bosnom i Hercegovinom, odavno bi presuda šestorici Hrvata iz BiH bila donesena.

S presudom se, međutim, odugovlači jer se nadaju rješenju zas BiH, ali kako rješenja nema, odgovornima je jasno da presuda tako dugo ipak ne može čekati i da ju treba donijeti. Zbog viših političkih interesa, svaka je presuda moguća. Mnoga pitanja ostaju otvorena, mnoge pojedinosti našem uspavanome hrvatskom narodu nisu poznate. Zapravo, narod je potpuno nezainteresiran kao da njegova sudbina nije na kušnji.

Namjera je ovoga teksta prikazati činjenice o kojima se u Hrvatskoj šuti. Stoga želimo javnost podsjetiti na stavove ratnoga čelnika Bošnjaka u BiH Alije Izetbegovića iznesene u knjizi Islamska deklaracija, Izetbegovićevo odbijanje ponuđenih sporazuma, pomoć pojedinaca i tijela vlastima Bosne i Hercegovine te kako su muslimani BiH “zahvalili“ Hrvatskoj na pruženoj pomoći.

Islamska deklaracija

Jedan od šestorice optuženih, general Slobodan Praljak, u svojemu obraćanju Haaškome sudu još je 2009. godine rekao kako nikada nije ni čuo ni pročitao, osim u knjizi Islamska deklaracija kakvu BiH želi Alija Izetbegović. No neshvatljivo je da se nitko u Hrvatskoj ne pita je li uopće bila moguća ikakva suradnja Hrvata i Muslimana, Izetbegovićevih sljedebnika.

Nužno je duboko poštovati ulogu i žrtve Muslimana iz Hrvatske i BiH koje su pale za slobodu Hrvatske, duboko poštovati pojedince koji su, unatoč organiziranome sukobu Muslimana i Hrvata, nastavili borbu za hrvatsku slobodu jer je njima bilo najteže. Sjećam se razgovora s velikim domoljubom i hrvatskim diplomatom Osmanom Muftićem.

On je govorio kako je mnogim muslimanskim državama jasno da muslimani mogu opstati jedino uz pomoć Hrvatske. Neizmjeran je Muftićev prinos bio naoružavanju Hrvatske i BIH. To je shvatio i turski predsjednik Demirel koji je uvijek intervenirao kako bi „smekšao Aliju“.

Moj pokojni prijatelj Tihomil Rađa, koji je desetljeća proveo u Švicarskoj, prepričao mi je razgovor Alije Izetbegovića i Adila Zulfikarpašića s pok. Franjom Tuđmanom. Bio je to prvi njihov susret 1989. godine. Razgovor je šokirao Tuđmana. Ukratko, na zamolbu Tuđmana da Hrvati i Muslimani u BiH idu skupa u otporu srpskim planovima, Izetbegović je bio odrješit i kazao: „Ovaj put mi idemo sami!“ Na upit tko su to oni, odgovorio je: „Narodi BiH!“ Bilo je znakovito da je izostao odgovor na pitanje zar zbilja misli da će Srbi i Hrvati prihvatiti unitarnu BiH.

Sasvim sigurno, Izetbegovićevi stavovi jasno oslikavaju njegove ciljeve, a on to jasno ističe i na početku, odnosno uvodu Islamske deklaracije pod naslovom „Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda“, gdje se navodi sljedeće: „NAŠ CILJ: Islamizacija Muslimana / NAŠA DEVIZA: Vjerovati i boriti se!“ U tome tekstu najavljuju se promjene i objavljuje „prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskoga svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli.“ Poruke se „posvećuju uspomeni naših dragih drugova koji su pali za islam.“

Najavljuje se potreba za organiziranom akcijom milijuna:

„Jedan svijet sa 700 miliona ljudi i ogromnim prirodnim izvorima i na geografskoj poziciji prvog reda, koji je nasljednik kolosalnih kulturnih i političkih tradicija i koji je nosilac žive islamske misli, taj svijet ne može dugo ostati u položaju najamnika. Ne postoji sila koja bi mogla spriječiti novu muslimansku generaciju da ne učini kraj tom nenormalnom stanju. S ovim uvjerenjem mi objavljujemo prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli. Borba za nove ciljeve ne počinje danas.

Naprotiv, historija ove borbe već pozna svoje šehide i ispisane stranice o stradanjima i žrtvama. Ipak, to je osobno žrtvovanje izrazitih pojedinaca ili hrabrih malih grupa u sudaru s moćnim silama džahilijeta. Veličina problema i teškoća, međutim, zahtijeva organiziranu akciju miliona. Našu poruku posvećujemo uspomeni naših dragih drugova koji su pali za islam.“

Islamska deklaracijaNema sumnje da pojedini stavovi zastrašujuće podsjećaju na takozvanu Islamsku državu, a osobito riječi:
„Ostvarenja islama na svim poljima u osobnom životu pojedinaca, u porodici i društvu, kroz obnovu islamske vjerske misli i stvaranja jedinstvene islamske zajednice od Maroka do Indonezije.“

Po Izetbegoviću, ne može se ginuti niti za narod niti za državu, već samo s imenom Alaha i u slavu islama: „Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal.

Nezamislivo je da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije. Musliman može ginuti samo s imenom Alaha i u slavu islama ili bježati sa bojnog polja.“

Izetbegović u nastavku ističe potrebu čvrste organizacije: „Prvo, borbu za islamski poredak i temeljitu rekonstrukciju muslimanskog društva mogu s uspjehom voditi samo prekaljeni i izgrađeni pojedinci, svrstani u čvrstu i homogenu organizaciju.

Ova organizacija nije nikakva politička stranka iz arsenala zapadne demokracije; ona je pokret zasnovan na islamskoj ideologiji i s jasnim moralnim i idejnim kriterijima pripadnosti: Potrebno je okupite sve Muslimane i muslimanske zajednice i stvaranje islamske federacije: U jednoj od teza za islamski poredak današnjice naveli smo da je prirodna funkcija islamskog poretka težnja za okupljanjem svih Muslimana i muslimanskih zajednica u svijetu. U današnjim prilikama ova težnja znači borbu za stvaranjem velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije.“

Kako Izetbegović zamišlja život u BiH, odnosno suživot različitih svjetonazora, najzornije oslikava sljedeći izvod iz Islamske deklaracije:

„….prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između “islamske vjere” i neislamskih društvenih i političkih institucija.

Nefunkcioniranje ovih institucija i nestabilnost režima u muslimanskim zemljama, koja se manifestira u čestima promjenama i državnim udarima, najčešće je posljedica njihove apriorne opozicije prema Islamu, kao fundamentalnom i vodećem osjećaju naroda u ovim zemljama. Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije.“

Tijekom rata Izetbegović se u svakoj beznadnoj situaciji obraćao predsjedniku Turske Demirelu, no evo što je on mislio o Demirelovoj Turskoj: „Samo nekoliko hiljada istinskih islamskih boraca prisililo je Englesku da se pedesetih godina ovoga vijeka povuče iz Sueza, a udružene vojske arapskih nacionalističkih režima već po treći put gube bitku protiv Izraela. Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotinu na svijetu.“

Izetbegović i međunarodni sporazumi

Cutileirov plan: Portugalski diplomat José Cutileiro optužio je u više navrata Aliju Izetbegovića da je izazvao rat i masovne žrtve odbacujući sporazum koji je prethodno potpisao. On je opisao Izebegovića kao osobu koja jedno govori u javnosti, a drugo privatno.

“Alija Izetbegović jedno bi govorio nasamo, a drugo javno. Na prvome ručku tijekom pregovora uvidio sam da je lažljivac i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onoga što je već bio prihvatio”, rekao je Cutileiro. Pitanje je bilo – možemo li imati unitarnu Bosnu ili Bosnu iz tri dijela. Moje uvjerenje je bilo da samo trodijelna Bosna može uspjeti, što je potvrdio i Daytonski sporazum”, ocijenio je José Cutileiro.

Owen-Stoltenbergov plan: Službeno se zvao Ustavni sporazum o Savezu Republika Bosne i Hercegovine. To je bio posljednji neuspješni mirovni plan za okončanje rata u Bosni i Hercegovini. Autori plana bili su supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji David Owen i supredsjedatelj Nadzornoga odbora MKBJ-a Thorvald Stoltenberg. Plan je bio predstavljen 30. srpnja 1993., no propao je odmah sljedeći dan povlačenjem potpisa Alije Izetbegovića.

Prema ovome mirovnom planu, Savez Republika Bosne i Hercegovine činile bi tri konstitutivne republike, a svaka bi obuhvaćala po jedan konstitutivni narod. Savez Republika BiH trebao je biti subjekt međunarodnoga prava i biti član Ujedinjenih naroda. Na čelu izvršne vlasti bilo bi tročlano Predsjedništvo, a predsjedatelj bi predstavljao SR BiH, s time da bi se na tom položaju izmjenjivali članovi Predsjedništva svaka četiri mjeseca. Odluke Predsjedništva donosile bi se konsenzusom.

Washigtonski sporazumi: Dana 1. ožujka 1994. potpisani su Washingtonski sporazumi. U Izjavi o suglasnosti s Okvirnim sporazumom o Federaciji u BiH i Nacrtu prethodnoga sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije, potpisnici su se suglasili s priloženim Okvirnim sporazumom kojim se uspostavlja Federacija na područjima Republike Bosne i Hercegovine s većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom i s priloženim Nacrtom prethodnog sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije. Oni su se, nadalje, suglasili da će osnovati Prijelazni odbor na visokoj razini, koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi osnivanja Federacije i Konfederacije.

Odbor će započeti radom 4. ožujka 1994. u Beču i nastojat će do 15. ožujka 1994. donijeti sljedeće: (1) Ustav Federacije; (2) Prethodni sporazum o Konfederaciji između Republike Hrvatske i predložene Federacije; (3) Sporazum o vojnome rasporedu na području predložene Federacije; (4) Prijelazne mjere za ubrzanje osnivanja Konfederacije i Federacije, uključujući, gdje je to moguće, stvaranje državnoga ustroja kako je to naznačeno u Okvirnome sporazumu; kao i sve ostale mjere koje će se smatrati potrebnima. Izjavu su potpisali Krešimir Zubak, Haris Silajdžić i Mate Granić.

Zanimljivo je kako Izetbegović na sjednici Predsjedništva BiH rezignirano govori sudionicima: „Eto, sada nas tjeraju i na te Washingtonske sporazume, ne znam koliko je to dobro, jer kako reći curi s kojom si godinama hodao da ženiš drugu.“ Možete li prepoznati tko je ta „druga cura“. Sjeća li se još tko tih sporazuma i jesmo li ikada dobili objašnjenje zašto nisu zaživjeli?

HalilovićSefer Halilović, bivši suradnik KOS-a i aktivni ratnik JNA 1991. godine na području Vinkovaca i Đakova, žučno zagovara napad na HVO u Hercegovini i provedbu plana „Neretva“ koji je osmišljen prije početka sukoba Hrvata i Muslimana u Mostaru. Halilović u više navrata najavljuje izlazak u Neum i Ploče te jasno kaže kako Muslimani ne će nikada pristati na kantonizaciju BiH. U biti, on zagovara Izetbegovićevu politiku „jedinstvene BiH, odnosno unitarne Bosne. Nezamislivo je da bi osoba profila Halilovića bila sklona hrvatsko-muslimanskoj suradnji te ne iznenađuje da je upravo on zapovijedao onima koji su izvršili stravične zločine nad Hrvatima u Grabovici i Uzdolu.

Očito je kako su sukobi Hrvata i Muslimana započeli prije dolaska generala Praljka u BiH i uspostave HZHB. Znakovito je mišljenje američkoga diplomata, sasvim sigurno najupućenije osobe u tadašnja zbivanja.

Bivši vojni ataše u Veleposlanstvu SAD u Zagrebu na pitanje kada je postalo jasno da počinje konflikt između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, odgovara: „Kasno 1992. javljaju se napetosti između tih dviju skupina. Događaju se incidenti – manji i veći – značajniji ili manje značajni. No ne mislim da tu postoji neki plan sve do kraja 1992. i rane 1993. kada postaje jasno da je vizija Alije Izetbegovića stvaranje muslimanske države.“

Odnos Izetbegovića prema Hrvatskoj od početka demokratskih promjena krajnje je neiskren. Godine 1992., nakon uhićenja od strane JNA, Sulejman Tihić u izjavi Novosadskoj televiziji govori o sastanku s Izetbegovićem na kojemu ga upoznaje s dogovorom s Hrvatima u Posavini, odnosno kako je dogovorena suradnja, pomoć Hrvata u oružju i zajednička zapovjedništva Hrvata i Muslimana. Na to je Izetbegović žučno reagirao i kazao: „Oružje uzmite, a nikakve zajedničke komande ne dolaze u obzir.“ Opće je poznato ponašanje Izetbegovića tijekom napada na Hrvatsku a posebice njegova izjava nakon divljačkog spaljivanja mjesta Ravno u Hercegovini, kako to nije njegov rat.

Pomoć Hrvatske vlastima BiH

Uloga Hrvatske u opstanku BiH i preživljavanju nesretnoga pučanstva tijekom rata jedinstvena je. Doslovce, ništa nije ušlo niti izašlo iz BiH, a da nije prošlo kroz Hrvatsku, bez obzira na to je li bila riječ o robi, novcu ili fizičkim osobama. Nije bilo jednostavno organizirati te pomoći jer je i Hrvatska bila pod embargom. Zračne su luke bile pod prismotrom UN-ovih promatrača, isto kao i pomorske luke. Postojao je nadzor svih brodova koji su ulazili u Jadransko more.

Ovdje treba razdvojiti razdoblje prije Washingtonskih sporazuma i nakon toga. Osobnim iskustvom mogu potvrditi kako je na početku napada na Hrvatsku veliki broj muslimana aktivno pomagao akcije pomoći, ali situacija se počela naglo mijenjati odmah na početku 1992. kada se počela provlačiti teza u BiH kako je „sada bitno da smo svi Bosanci, da imamo jedan jezik i jedinstvenu Bosna.“

Početkom rata Hrvatska je iskazivala iznimno razumijevanje i, unatoč vlastitoj tragediji, nesebično pomagala izbjeglice i ranjenike. Čak ni sukob Hrvata i Muslimana nije poremetio ovu praksu. Ratni sukob nije poremetio liječenje pripadnika vojnika Armije BiH u hrvatskim bolnicama.

Zanimljiv je primjer koji nam je ispričao jedan od zapovjednika obrane Sarajeva Dragan Vikić. On je tijekom ljeta 1993. molio pomoć od generala Praljka koji mu je, zatim, poslao tegljač naoružanja u Sarajevo. Zanimljivo, to se sve događalo u jeku najjačih sukoba HVO- i Armije BiH. Na žalost kada je Vikić zamoljen da to pismeno potvrdi, on je to otklonio uz riječi: „To bi bio kraj moje karijere u MUP-u.“

Povijest nije zabilježila da obitelj predsjednika zaraćene države boravi u neprijateljskoj državi, kao što je to bio slučaj s obitelji Bakira Izetbegovića koja je tijekom najžešćih sukoba bila udomljena u Hrvatskoj.

Naime, punica Bakira Izetbegovića čitavo vrijeme rata boravila je u Podgori, supruga mu je bila u Zagrebu s kćeri koja je pohađala osnovnu školu u Zagrebu pod tuđim imenom. Uza sve to, BiH se koristila uslugama luke Ploče, zračnih luka Rijeka i Pula te letjelišta Lučko. Objekte Zagrebačkoga velesajma Merhamet se koristio za prepakiranje humanitarne pomoći, odnosno unošenje strjeljiva u pakete. Sve je to rađeno sa znanjem hrvatskih vlasti. Humanitarni su konvoji bili i u funkciji dovoženja vojne opreme.

Hrvatska je pružila svu pomoć i oko traženja priznanja granica zračnoga prostora te je poslan zajednički zahtjev Svjetskoj organizaciji za civilno zrakoplovstvo za priznanje granica svake države. Sve je to rađeno tijekom ljeta 1993. General Praljak imao je na desetke muslimana u svojoj vikendici u Pisku, njegov gost je bio i Abdulah Sidran – ugledni muslimanski pisac.

Bezbroj je primjera koji govore o nesebičnoj pomoći, kako tijela vlasti tako i pojedinaca, državljana Hrvatske. Zašto se to prešućuje? Dakako, postoje za to motivi.

Kako su Muslimani „zahvalili“ Hrvatskoj na pomoći

Abudlah SidranSpomenuti književnik Abdulah Sidran bio je, dakle, udomljen u kući generala Praljka. A u razgovoru za tjednik Globus, nakon rata, rekao je kako „ne zna što je bilo Praljku da dolazi u BiH“. Eto, čovjeku je on oduzeo pravo braniti svoje, ali mu je normalno da su tisuće mudžahedina dolazile braniti islam u BiH. Normalno mu je da su muslimani Sandžaklije sudjelovale u najvišim strukturama vlasti BiH. Istodobno, Sidranu je prihvatljivo da je general Sefer Halilović, rođen u Prijepolju, u Srbiji, obnašao dužnost zapovjednika Stožera Arije BiH.

U razgovoru s obranom generala Praljka, časnik za vezu između BiH i Hrvatske (vezano za vojna pitanja) general Salko Begić na pitanje o liječenju muslimanskih boraca u hrvatskim bolnicama, odgovorio je „To su bili borci HVO-a“. Kada su od njega, pritisnutoga dokumentima koji dokazuju drukčije, zatražili da se izjasni, rekao je: „Znate, možda su neki i liječeni, Split je daleko od Zagreba, pa nisu znali što oni dolje rade“.

Na pitanje o zračnome mostu Begić spominje samo letove za Zapadnu Bosnu, ništa o letovima za Visoko, ništa o letovima iz inozemstva za Pulu i Rijeku, odakle se prevozilo kopnom. Ne spominju se letovi iz Pule za Bihać, a niti pogibija ministra Ljubijankića kod Saborskoga.

Negira se pomoć Hrvatske oko traženja priznanja granica zračnoga prostora, čak spominje osobe muslimane kao zaslužne, a te osobe nisu uopće poznate ljudima koji su vodili taj posao. Kako bi se minorizirala uloga države Hrvatske oko pomoći BiH, naglašava se zasluga pojedinaca, kao da su ti pojedinci to radili bez znanja vlasti.

Već ranije opisan je postupak Dragan Vikića koji se nije usudio posvjedočiti kako mu je general Praljak poslao tegljač oružja u jeku velikih sukoba Hrvata i Muslimana. Obitelj Izetbegović boravila je u Hrvatskoj, Alijina unuka pohađala je školu na Trešnjevci, Bakirova punica čitavo vrijeme rata bila je kod obitelji Nola u Podgori. Nakon odlaska iz Hrvatske nikada niti glasa, niti ljudske zahvale, niti ljudske geste.

Jesu li ostavljeni sami?

Nema nikakve dvojbe, nisu ostavljeni sami. S njima su oni koji znaju da se Ploče nisu mogle braniti u Metkoviću na graničnome prijelazu, Dubrovnik na Ivanjici ili na Golubovu kamenu. Ali nema dvojbe, ostavljeni su sami kad je riječ o državnim institucijama. Većinu naših diplomata ne zanima Domovinski rat, sve što se objavi u medijima „regiona“ njima je istina.

Kako tumačiti nazočnost hrvatske veleposlanice u Kanadi na proslavi dodjele odličja kanadskome bataljunu za „najveću bitku Kanadske vojske nakon Korejskoga rata“ u Medačkome džepu, bitke koja se nikada nije dogodila.

Kako tumačiti ustupanje dokumenata koji niti jedna država na svijetu ne bi ustupila. Britanski diplomat izjavio je: „Ostali smo u čudu što nam je Hrvatska sve dala. Dala nam je dokumente koje nikada nismo tražili, niti znali da postoje.“

Nužno je objelodaniti tko je odgovoran za tu veleizdaju, tko je što svjedočio u Haagu. Mnoge su izjave hrvatskih političara ostale bez ikakva odgovora: Hrvatska je agresor u BiH, tenkovi nisu išli iz BiH u Hrvatsku već obrnuto. Otrcano bi bilo spominjati izjave Mesića, Manolića i sličnih. Opći je dojam kako nema vijesti ako nije zanimljiva „REGIONU“.

Jedan od krimena našoj „šestorici“ zalaganje je za podjelu BiH. Znademo da je predsjednik Tuđman žestoko napadan jer je kazao sljedeće: „Ako nije moguć sporazum triju naroda, onda treba razmišljati o podjeli.“ Sve je ovo dočekano na nož, ali kada bivši američki veleposlanik Peter Galbright napiše knjigu „Kraj Iraka – kako je Amerika nesposobno kreirala rat bez konca“, u kojoj zagovara podjelu na tri države i to po etničkome principu, to je sve u redu.

Zašto BiH ne bi mogla biti organizirana kao i druge multietničke države, kao što su Luxemburg, Belgija i Švicarska? Zar njihovi primjeri nisu europski put. Kada je u pitanju BiH, zapitajmo se zašto u BiH nije normalno da konstitutivni narodi imaju pravo na svoje jezike, škole, vrtiće, radija, tv itd, kao što je to slučaj u spomenutim državama. Tko to koči?

Nizozemska ima ugovor s Flandrijom (belgijskom pokrajinom) i Surinamom o nizozemskome jeziku. Zamislite kako bi bilo kada bi netko inicirao sporazum Hrvatske i Hercegovine o hrvatskome jeziku!?

Jure Kapetanović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari