Pratite nas

Kolumne

Jure Kapetanović: 12 godina ponižavanja Hrvata u Haagu

Objavljeno

na

Šestorica Hrvata u Haagu žrtve su zastrašujuće muslimanske nečovječnosti i nezahvalnosti, hrvatske veleizdaje i međunarodne političke podvale

Nije moguće ostati ravnodušan na tragičnu sudbinu šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji godinama čame u haaškoj tamnici bez temeljnih ljudskih prava koje optuženici imaju i u
najrigidnijoj diktatorskoj državi.

Čak 12 godina u zatvoru bez pravomoćne presude, bez prava na odštetu i u slučaju kada vas oslobode krivnje, svakako je nezabilježena sudska praksa u bilo kojoj državi svijeta.

Različite tzv. nevladine ili civilne organizacije zauzimaju se za zaštitu skakavaca, vukova, zmija, mrava i kojekakvih živih stvorenja, ali nije se vidio niti jedan prosvjed zbog ovakva nečovječnog postupka prema optuženicima u Haagu. Ne radi se, dakako, u ovome slučaju o pravu i pravdi, Haaški je sud, evidentno je, čisto politički sud. Da je međunarodnoj zajednici jasno što učiniti s Bosnom i Hercegovinom, odavno bi presuda šestorici Hrvata iz BiH bila donesena.

S presudom se, međutim, odugovlači jer se nadaju rješenju zas BiH, ali kako rješenja nema, odgovornima je jasno da presuda tako dugo ipak ne može čekati i da ju treba donijeti. Zbog viših političkih interesa, svaka je presuda moguća. Mnoga pitanja ostaju otvorena, mnoge pojedinosti našem uspavanome hrvatskom narodu nisu poznate. Zapravo, narod je potpuno nezainteresiran kao da njegova sudbina nije na kušnji.

Namjera je ovoga teksta prikazati činjenice o kojima se u Hrvatskoj šuti. Stoga želimo javnost podsjetiti na stavove ratnoga čelnika Bošnjaka u BiH Alije Izetbegovića iznesene u knjizi Islamska deklaracija, Izetbegovićevo odbijanje ponuđenih sporazuma, pomoć pojedinaca i tijela vlastima Bosne i Hercegovine te kako su muslimani BiH “zahvalili“ Hrvatskoj na pruženoj pomoći.

Islamska deklaracija

Jedan od šestorice optuženih, general Slobodan Praljak, u svojemu obraćanju Haaškome sudu još je 2009. godine rekao kako nikada nije ni čuo ni pročitao, osim u knjizi Islamska deklaracija kakvu BiH želi Alija Izetbegović. No neshvatljivo je da se nitko u Hrvatskoj ne pita je li uopće bila moguća ikakva suradnja Hrvata i Muslimana, Izetbegovićevih sljedebnika.

Nužno je duboko poštovati ulogu i žrtve Muslimana iz Hrvatske i BiH koje su pale za slobodu Hrvatske, duboko poštovati pojedince koji su, unatoč organiziranome sukobu Muslimana i Hrvata, nastavili borbu za hrvatsku slobodu jer je njima bilo najteže. Sjećam se razgovora s velikim domoljubom i hrvatskim diplomatom Osmanom Muftićem.

On je govorio kako je mnogim muslimanskim državama jasno da muslimani mogu opstati jedino uz pomoć Hrvatske. Neizmjeran je Muftićev prinos bio naoružavanju Hrvatske i BIH. To je shvatio i turski predsjednik Demirel koji je uvijek intervenirao kako bi „smekšao Aliju“.

Moj pokojni prijatelj Tihomil Rađa, koji je desetljeća proveo u Švicarskoj, prepričao mi je razgovor Alije Izetbegovića i Adila Zulfikarpašića s pok. Franjom Tuđmanom. Bio je to prvi njihov susret 1989. godine. Razgovor je šokirao Tuđmana. Ukratko, na zamolbu Tuđmana da Hrvati i Muslimani u BiH idu skupa u otporu srpskim planovima, Izetbegović je bio odrješit i kazao: „Ovaj put mi idemo sami!“ Na upit tko su to oni, odgovorio je: „Narodi BiH!“ Bilo je znakovito da je izostao odgovor na pitanje zar zbilja misli da će Srbi i Hrvati prihvatiti unitarnu BiH.

Sasvim sigurno, Izetbegovićevi stavovi jasno oslikavaju njegove ciljeve, a on to jasno ističe i na početku, odnosno uvodu Islamske deklaracije pod naslovom „Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda“, gdje se navodi sljedeće: „NAŠ CILJ: Islamizacija Muslimana / NAŠA DEVIZA: Vjerovati i boriti se!“ U tome tekstu najavljuju se promjene i objavljuje „prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskoga svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli.“ Poruke se „posvećuju uspomeni naših dragih drugova koji su pali za islam.“

Najavljuje se potreba za organiziranom akcijom milijuna:

„Jedan svijet sa 700 miliona ljudi i ogromnim prirodnim izvorima i na geografskoj poziciji prvog reda, koji je nasljednik kolosalnih kulturnih i političkih tradicija i koji je nosilac žive islamske misli, taj svijet ne može dugo ostati u položaju najamnika. Ne postoji sila koja bi mogla spriječiti novu muslimansku generaciju da ne učini kraj tom nenormalnom stanju. S ovim uvjerenjem mi objavljujemo prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli. Borba za nove ciljeve ne počinje danas.

Naprotiv, historija ove borbe već pozna svoje šehide i ispisane stranice o stradanjima i žrtvama. Ipak, to je osobno žrtvovanje izrazitih pojedinaca ili hrabrih malih grupa u sudaru s moćnim silama džahilijeta. Veličina problema i teškoća, međutim, zahtijeva organiziranu akciju miliona. Našu poruku posvećujemo uspomeni naših dragih drugova koji su pali za islam.“

Islamska deklaracijaNema sumnje da pojedini stavovi zastrašujuće podsjećaju na takozvanu Islamsku državu, a osobito riječi:
„Ostvarenja islama na svim poljima u osobnom životu pojedinaca, u porodici i društvu, kroz obnovu islamske vjerske misli i stvaranja jedinstvene islamske zajednice od Maroka do Indonezije.“

Po Izetbegoviću, ne može se ginuti niti za narod niti za državu, već samo s imenom Alaha i u slavu islama: „Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal.

Nezamislivo je da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije. Musliman može ginuti samo s imenom Alaha i u slavu islama ili bježati sa bojnog polja.“

Izetbegović u nastavku ističe potrebu čvrste organizacije: „Prvo, borbu za islamski poredak i temeljitu rekonstrukciju muslimanskog društva mogu s uspjehom voditi samo prekaljeni i izgrađeni pojedinci, svrstani u čvrstu i homogenu organizaciju.

Ova organizacija nije nikakva politička stranka iz arsenala zapadne demokracije; ona je pokret zasnovan na islamskoj ideologiji i s jasnim moralnim i idejnim kriterijima pripadnosti: Potrebno je okupite sve Muslimane i muslimanske zajednice i stvaranje islamske federacije: U jednoj od teza za islamski poredak današnjice naveli smo da je prirodna funkcija islamskog poretka težnja za okupljanjem svih Muslimana i muslimanskih zajednica u svijetu. U današnjim prilikama ova težnja znači borbu za stvaranjem velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije.“

Kako Izetbegović zamišlja život u BiH, odnosno suživot različitih svjetonazora, najzornije oslikava sljedeći izvod iz Islamske deklaracije:

„….prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između “islamske vjere” i neislamskih društvenih i političkih institucija.

Nefunkcioniranje ovih institucija i nestabilnost režima u muslimanskim zemljama, koja se manifestira u čestima promjenama i državnim udarima, najčešće je posljedica njihove apriorne opozicije prema Islamu, kao fundamentalnom i vodećem osjećaju naroda u ovim zemljama. Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije.“

Tijekom rata Izetbegović se u svakoj beznadnoj situaciji obraćao predsjedniku Turske Demirelu, no evo što je on mislio o Demirelovoj Turskoj: „Samo nekoliko hiljada istinskih islamskih boraca prisililo je Englesku da se pedesetih godina ovoga vijeka povuče iz Sueza, a udružene vojske arapskih nacionalističkih režima već po treći put gube bitku protiv Izraela. Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotinu na svijetu.“

Izetbegović i međunarodni sporazumi

Cutileirov plan: Portugalski diplomat José Cutileiro optužio je u više navrata Aliju Izetbegovića da je izazvao rat i masovne žrtve odbacujući sporazum koji je prethodno potpisao. On je opisao Izebegovića kao osobu koja jedno govori u javnosti, a drugo privatno.

“Alija Izetbegović jedno bi govorio nasamo, a drugo javno. Na prvome ručku tijekom pregovora uvidio sam da je lažljivac i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onoga što je već bio prihvatio”, rekao je Cutileiro. Pitanje je bilo – možemo li imati unitarnu Bosnu ili Bosnu iz tri dijela. Moje uvjerenje je bilo da samo trodijelna Bosna može uspjeti, što je potvrdio i Daytonski sporazum”, ocijenio je José Cutileiro.

Owen-Stoltenbergov plan: Službeno se zvao Ustavni sporazum o Savezu Republika Bosne i Hercegovine. To je bio posljednji neuspješni mirovni plan za okončanje rata u Bosni i Hercegovini. Autori plana bili su supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji David Owen i supredsjedatelj Nadzornoga odbora MKBJ-a Thorvald Stoltenberg. Plan je bio predstavljen 30. srpnja 1993., no propao je odmah sljedeći dan povlačenjem potpisa Alije Izetbegovića.

Prema ovome mirovnom planu, Savez Republika Bosne i Hercegovine činile bi tri konstitutivne republike, a svaka bi obuhvaćala po jedan konstitutivni narod. Savez Republika BiH trebao je biti subjekt međunarodnoga prava i biti član Ujedinjenih naroda. Na čelu izvršne vlasti bilo bi tročlano Predsjedništvo, a predsjedatelj bi predstavljao SR BiH, s time da bi se na tom položaju izmjenjivali članovi Predsjedništva svaka četiri mjeseca. Odluke Predsjedništva donosile bi se konsenzusom.

Washigtonski sporazumi: Dana 1. ožujka 1994. potpisani su Washingtonski sporazumi. U Izjavi o suglasnosti s Okvirnim sporazumom o Federaciji u BiH i Nacrtu prethodnoga sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije, potpisnici su se suglasili s priloženim Okvirnim sporazumom kojim se uspostavlja Federacija na područjima Republike Bosne i Hercegovine s većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom i s priloženim Nacrtom prethodnog sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije. Oni su se, nadalje, suglasili da će osnovati Prijelazni odbor na visokoj razini, koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi osnivanja Federacije i Konfederacije.

Odbor će započeti radom 4. ožujka 1994. u Beču i nastojat će do 15. ožujka 1994. donijeti sljedeće: (1) Ustav Federacije; (2) Prethodni sporazum o Konfederaciji između Republike Hrvatske i predložene Federacije; (3) Sporazum o vojnome rasporedu na području predložene Federacije; (4) Prijelazne mjere za ubrzanje osnivanja Konfederacije i Federacije, uključujući, gdje je to moguće, stvaranje državnoga ustroja kako je to naznačeno u Okvirnome sporazumu; kao i sve ostale mjere koje će se smatrati potrebnima. Izjavu su potpisali Krešimir Zubak, Haris Silajdžić i Mate Granić.

Zanimljivo je kako Izetbegović na sjednici Predsjedništva BiH rezignirano govori sudionicima: „Eto, sada nas tjeraju i na te Washingtonske sporazume, ne znam koliko je to dobro, jer kako reći curi s kojom si godinama hodao da ženiš drugu.“ Možete li prepoznati tko je ta „druga cura“. Sjeća li se još tko tih sporazuma i jesmo li ikada dobili objašnjenje zašto nisu zaživjeli?

HalilovićSefer Halilović, bivši suradnik KOS-a i aktivni ratnik JNA 1991. godine na području Vinkovaca i Đakova, žučno zagovara napad na HVO u Hercegovini i provedbu plana „Neretva“ koji je osmišljen prije početka sukoba Hrvata i Muslimana u Mostaru. Halilović u više navrata najavljuje izlazak u Neum i Ploče te jasno kaže kako Muslimani ne će nikada pristati na kantonizaciju BiH. U biti, on zagovara Izetbegovićevu politiku „jedinstvene BiH, odnosno unitarne Bosne. Nezamislivo je da bi osoba profila Halilovića bila sklona hrvatsko-muslimanskoj suradnji te ne iznenađuje da je upravo on zapovijedao onima koji su izvršili stravične zločine nad Hrvatima u Grabovici i Uzdolu.

Očito je kako su sukobi Hrvata i Muslimana započeli prije dolaska generala Praljka u BiH i uspostave HZHB. Znakovito je mišljenje američkoga diplomata, sasvim sigurno najupućenije osobe u tadašnja zbivanja.

Bivši vojni ataše u Veleposlanstvu SAD u Zagrebu na pitanje kada je postalo jasno da počinje konflikt između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, odgovara: „Kasno 1992. javljaju se napetosti između tih dviju skupina. Događaju se incidenti – manji i veći – značajniji ili manje značajni. No ne mislim da tu postoji neki plan sve do kraja 1992. i rane 1993. kada postaje jasno da je vizija Alije Izetbegovića stvaranje muslimanske države.“

Odnos Izetbegovića prema Hrvatskoj od početka demokratskih promjena krajnje je neiskren. Godine 1992., nakon uhićenja od strane JNA, Sulejman Tihić u izjavi Novosadskoj televiziji govori o sastanku s Izetbegovićem na kojemu ga upoznaje s dogovorom s Hrvatima u Posavini, odnosno kako je dogovorena suradnja, pomoć Hrvata u oružju i zajednička zapovjedništva Hrvata i Muslimana. Na to je Izetbegović žučno reagirao i kazao: „Oružje uzmite, a nikakve zajedničke komande ne dolaze u obzir.“ Opće je poznato ponašanje Izetbegovića tijekom napada na Hrvatsku a posebice njegova izjava nakon divljačkog spaljivanja mjesta Ravno u Hercegovini, kako to nije njegov rat.

Pomoć Hrvatske vlastima BiH

Uloga Hrvatske u opstanku BiH i preživljavanju nesretnoga pučanstva tijekom rata jedinstvena je. Doslovce, ništa nije ušlo niti izašlo iz BiH, a da nije prošlo kroz Hrvatsku, bez obzira na to je li bila riječ o robi, novcu ili fizičkim osobama. Nije bilo jednostavno organizirati te pomoći jer je i Hrvatska bila pod embargom. Zračne su luke bile pod prismotrom UN-ovih promatrača, isto kao i pomorske luke. Postojao je nadzor svih brodova koji su ulazili u Jadransko more.

Ovdje treba razdvojiti razdoblje prije Washingtonskih sporazuma i nakon toga. Osobnim iskustvom mogu potvrditi kako je na početku napada na Hrvatsku veliki broj muslimana aktivno pomagao akcije pomoći, ali situacija se počela naglo mijenjati odmah na početku 1992. kada se počela provlačiti teza u BiH kako je „sada bitno da smo svi Bosanci, da imamo jedan jezik i jedinstvenu Bosna.“

Početkom rata Hrvatska je iskazivala iznimno razumijevanje i, unatoč vlastitoj tragediji, nesebično pomagala izbjeglice i ranjenike. Čak ni sukob Hrvata i Muslimana nije poremetio ovu praksu. Ratni sukob nije poremetio liječenje pripadnika vojnika Armije BiH u hrvatskim bolnicama.

Zanimljiv je primjer koji nam je ispričao jedan od zapovjednika obrane Sarajeva Dragan Vikić. On je tijekom ljeta 1993. molio pomoć od generala Praljka koji mu je, zatim, poslao tegljač naoružanja u Sarajevo. Zanimljivo, to se sve događalo u jeku najjačih sukoba HVO- i Armije BiH. Na žalost kada je Vikić zamoljen da to pismeno potvrdi, on je to otklonio uz riječi: „To bi bio kraj moje karijere u MUP-u.“

Povijest nije zabilježila da obitelj predsjednika zaraćene države boravi u neprijateljskoj državi, kao što je to bio slučaj s obitelji Bakira Izetbegovića koja je tijekom najžešćih sukoba bila udomljena u Hrvatskoj.

Naime, punica Bakira Izetbegovića čitavo vrijeme rata boravila je u Podgori, supruga mu je bila u Zagrebu s kćeri koja je pohađala osnovnu školu u Zagrebu pod tuđim imenom. Uza sve to, BiH se koristila uslugama luke Ploče, zračnih luka Rijeka i Pula te letjelišta Lučko. Objekte Zagrebačkoga velesajma Merhamet se koristio za prepakiranje humanitarne pomoći, odnosno unošenje strjeljiva u pakete. Sve je to rađeno sa znanjem hrvatskih vlasti. Humanitarni su konvoji bili i u funkciji dovoženja vojne opreme.

Hrvatska je pružila svu pomoć i oko traženja priznanja granica zračnoga prostora te je poslan zajednički zahtjev Svjetskoj organizaciji za civilno zrakoplovstvo za priznanje granica svake države. Sve je to rađeno tijekom ljeta 1993. General Praljak imao je na desetke muslimana u svojoj vikendici u Pisku, njegov gost je bio i Abdulah Sidran – ugledni muslimanski pisac.

Bezbroj je primjera koji govore o nesebičnoj pomoći, kako tijela vlasti tako i pojedinaca, državljana Hrvatske. Zašto se to prešućuje? Dakako, postoje za to motivi.

Kako su Muslimani „zahvalili“ Hrvatskoj na pomoći

Abudlah SidranSpomenuti književnik Abdulah Sidran bio je, dakle, udomljen u kući generala Praljka. A u razgovoru za tjednik Globus, nakon rata, rekao je kako „ne zna što je bilo Praljku da dolazi u BiH“. Eto, čovjeku je on oduzeo pravo braniti svoje, ali mu je normalno da su tisuće mudžahedina dolazile braniti islam u BiH. Normalno mu je da su muslimani Sandžaklije sudjelovale u najvišim strukturama vlasti BiH. Istodobno, Sidranu je prihvatljivo da je general Sefer Halilović, rođen u Prijepolju, u Srbiji, obnašao dužnost zapovjednika Stožera Arije BiH.

U razgovoru s obranom generala Praljka, časnik za vezu između BiH i Hrvatske (vezano za vojna pitanja) general Salko Begić na pitanje o liječenju muslimanskih boraca u hrvatskim bolnicama, odgovorio je „To su bili borci HVO-a“. Kada su od njega, pritisnutoga dokumentima koji dokazuju drukčije, zatražili da se izjasni, rekao je: „Znate, možda su neki i liječeni, Split je daleko od Zagreba, pa nisu znali što oni dolje rade“.

Na pitanje o zračnome mostu Begić spominje samo letove za Zapadnu Bosnu, ništa o letovima za Visoko, ništa o letovima iz inozemstva za Pulu i Rijeku, odakle se prevozilo kopnom. Ne spominju se letovi iz Pule za Bihać, a niti pogibija ministra Ljubijankića kod Saborskoga.

Negira se pomoć Hrvatske oko traženja priznanja granica zračnoga prostora, čak spominje osobe muslimane kao zaslužne, a te osobe nisu uopće poznate ljudima koji su vodili taj posao. Kako bi se minorizirala uloga države Hrvatske oko pomoći BiH, naglašava se zasluga pojedinaca, kao da su ti pojedinci to radili bez znanja vlasti.

Već ranije opisan je postupak Dragan Vikića koji se nije usudio posvjedočiti kako mu je general Praljak poslao tegljač oružja u jeku velikih sukoba Hrvata i Muslimana. Obitelj Izetbegović boravila je u Hrvatskoj, Alijina unuka pohađala je školu na Trešnjevci, Bakirova punica čitavo vrijeme rata bila je kod obitelji Nola u Podgori. Nakon odlaska iz Hrvatske nikada niti glasa, niti ljudske zahvale, niti ljudske geste.

Jesu li ostavljeni sami?

Nema nikakve dvojbe, nisu ostavljeni sami. S njima su oni koji znaju da se Ploče nisu mogle braniti u Metkoviću na graničnome prijelazu, Dubrovnik na Ivanjici ili na Golubovu kamenu. Ali nema dvojbe, ostavljeni su sami kad je riječ o državnim institucijama. Većinu naših diplomata ne zanima Domovinski rat, sve što se objavi u medijima „regiona“ njima je istina.

Kako tumačiti nazočnost hrvatske veleposlanice u Kanadi na proslavi dodjele odličja kanadskome bataljunu za „najveću bitku Kanadske vojske nakon Korejskoga rata“ u Medačkome džepu, bitke koja se nikada nije dogodila.

Kako tumačiti ustupanje dokumenata koji niti jedna država na svijetu ne bi ustupila. Britanski diplomat izjavio je: „Ostali smo u čudu što nam je Hrvatska sve dala. Dala nam je dokumente koje nikada nismo tražili, niti znali da postoje.“

Nužno je objelodaniti tko je odgovoran za tu veleizdaju, tko je što svjedočio u Haagu. Mnoge su izjave hrvatskih političara ostale bez ikakva odgovora: Hrvatska je agresor u BiH, tenkovi nisu išli iz BiH u Hrvatsku već obrnuto. Otrcano bi bilo spominjati izjave Mesića, Manolića i sličnih. Opći je dojam kako nema vijesti ako nije zanimljiva „REGIONU“.

Jedan od krimena našoj „šestorici“ zalaganje je za podjelu BiH. Znademo da je predsjednik Tuđman žestoko napadan jer je kazao sljedeće: „Ako nije moguć sporazum triju naroda, onda treba razmišljati o podjeli.“ Sve je ovo dočekano na nož, ali kada bivši američki veleposlanik Peter Galbright napiše knjigu „Kraj Iraka – kako je Amerika nesposobno kreirala rat bez konca“, u kojoj zagovara podjelu na tri države i to po etničkome principu, to je sve u redu.

Zašto BiH ne bi mogla biti organizirana kao i druge multietničke države, kao što su Luxemburg, Belgija i Švicarska? Zar njihovi primjeri nisu europski put. Kada je u pitanju BiH, zapitajmo se zašto u BiH nije normalno da konstitutivni narodi imaju pravo na svoje jezike, škole, vrtiće, radija, tv itd, kao što je to slučaj u spomenutim državama. Tko to koči?

Nizozemska ima ugovor s Flandrijom (belgijskom pokrajinom) i Surinamom o nizozemskome jeziku. Zamislite kako bi bilo kada bi netko inicirao sporazum Hrvatske i Hercegovine o hrvatskome jeziku!?

Jure Kapetanović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon

Objavljeno

na

Objavio

Zatoplilo je, virus se zavukao u hlad, ne pašu mu vrućine. U sjeni oraha proučava hrvatsku glazbenu baštinu. Najviše mu se svidjela pjesma „Suza za zagorske brege“ odnosno stih „Da vrnul se bum nazaj“. Nad razuzdanim opuštanjem lebdi sjena drugoga vala, tek toliko da narod ostane nervozan, uz desetmetarske valove recesije koji će biti sve veći prema svršetku ove uklete, proklete godine u kojoj su i trešnje odbile rađati. No, „moglo je bit i gore“ pjevaju malomišćani. Već su bili otpisali ovu turističku sezonu, kadli se u svibnju pojavili signali da bi se nešto ipak moglo spasiti, s putnicima i ljetnicima iz srednjoeuropskih zemalja koje svoje more nemaju. Prvi su se odvažili Slovenci, koji maleni komadić mora imaju, ali im nije dovoljan pa dolaze u Hrvatsku, mnogi ne kao turisti nego „u svoje kuće“, svoje nekretnine.

Navala na hrvatsku granicu prošloga tjedna izaziva pitanje koliko je u stvari tih slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, posebno u Istri, i radi li se možda o puzajućoj kolonizaciji, je li? Prosječan Hrvat iz unutrašnjosti Hrvatske, s prosječnim primanjima može samo sanjati o kući na zgodnom mjestu s pogledom na more. Koliko Hrvata ima kuće, vikendice, kolibe na lijepim mjestima oko Bohinja i Bleda, u Logarskoj dolini? Na slovenskoj zemlji? Malo ili nimalo, sigurno. Ali su zato Hrvati u masovnom broju našli u Sloveniji mjesta pod zemljom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i komunističkih zločina o kojima se čuje i čita samo jednom godišnje.

Vjerojatno je nešto čudnih turista bilo i u Kumrovcu nedavnih dana, vrlo malo, jer zbog virusa nije navrla svakogodišnja četa pionira iz „zapadnog Balkana“ koja inače čini većinu ljubitelja oberzločinca. Ali je nepojmljivo i sablasno da se među njima nađe i izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije, a našlo se. Samo taj čin bilo bi u normalnoj zemlji dovoljan da se razjuri cijela ta županijska „elita“, ali tko će to uraditi. Kako su to moji Zagorci (ne svi, zaboga) postali tako črljeni da im komunistički zločinci i njihovi slabo prerušeni duhovni i biološki nasljednici nisu odiozni? Tu zagonetku pokušao sam odgonetnuti, neuspješno. I nitko to ne može. Krvavi maršal je valjda „njihov“, brend i prilika za balkansko-kineski turistički razvitak, što bi bilo blagonaklono objašnjenje fenomena, ali blagonaklonosti tu nema mjesta. Slaveći zločinca, slavi se zločin. I to je kraj priče. Inače, kaže semantika, maršal je nastao od konja i sluge (marah je konj, a skalk sluga, vele franački izvori).

Nekako istodobno podsjećalo se na stotu obljetnicu smrti čovjeka koji nije bio maršal nego štoviše feldmaršal, vlasnik najvišega vojnog čina u austro-ugarskoj vojsci. Svetozar Boroević od Bojne (tako se potpisivao, a zatim pisan i kao Borojević), genijalni vojskovođa, onaj koji je nakon rasapa Monarhije mogao pribrati hrvatsku vojsku, ali su ga politički slijepci odbili. Bio je Hrvat, pravoslavac. Za Srpsko narodno vijeće i slične krivotvoritelje Boroević je Srbin. Naravno, po onoj idiotskoj i zlosutnoj ideji iz krila SPC-a da je svaki pravoslavac Srbin. Nego što. Pa dok se hrvatske kulturne ustanove srde što Srbijanci prisvajaju Držića i cijelu dubrovačku književnost, usred Hrvatske, u Zagrebu, krivotvori se povijest, ne samo književna nego i vojna. Pupovčanima ništa ne znači što je Boroević u mnogo navrata govorio da je Hrvat, recimo u pismu Slavku Kvaterniku („bi li Obzor stao na moju obranu kao Hrvata“) ili u izjavi da „svoju domovinu voli kao i svaki drugi Hrvat“.

„Zagreb jošte stoji“

Dva su mjeseca prošla, dok ovo pišem, od velikoga potresa u ožujku ove uklete godine. Uza sve što je rečeno, napisano i naslikano, ostaje dojam da je je zagrebački potres loše ili nikako „brendiran“, koliko sam mogao vidjeti prateći nesustavno europske i prekobarske tiskovine – prošao je gotovo nezapaženo. Razlog je i globalna panika izazvana koronom, ali da se iz Hrvatske, iz Zagreba, svijetu nije jače i dramatičnije predstavila ta katastrofa – i to je točno. Posljedice? Ne će biti prevelike (novčane) empatije, tih četrdesetak milijardi uglavnom ćemo platiti sami u vremenu sedam mršavih krava koje nam predstoje. Šenoa je u svojem vremenu i potresu govorio „popravak će stajati milijune“. S tim u svezi: mnogi su bili podsjetili da je Šenoa umro od napora i bolesti, pomažući u procjeni i otklanjanju šteta, ali da je ipak dospio napisati članak u „Viencu“ čitamo u izvrsnom glasilu Hrvatske matice iseljenika, „Matici“.

Nesreća je velika, šteta je ogromna, svjedoči pisac, koji usput ismijava ondašnje novinare i lažne vijesti što su se pojavile, a poentira u visokom, sebi svojstvenom stilu ovako: „Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmeđ 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad. Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, ali iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Činilo mi se u sumraku, da je mramor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: Oj, liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga je potres u davna vremena potresao, al da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavcima daleka kuća.“

Lijepo, romantično čak, patriotski, nadonosno. Nakon što je realistično, prethodno, opisao kako „mnogi po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca“. U svemu, imam dojam da je taj povijesni potres izazvao manje štete (koliko god ogromne) nego ovaj naš suvremeni. Također, čini mi se da je u doba kada je Šenoa bio gradski senator bilo puno više brige, pameti i snalaženja nego sada kada se ni jedan gradski vijećnik nije pretrgnuo od posla ili nedajbože umro od napora, nego su lovili političke bodove ususret parlamentarnim izborima i svađali se kao svrake.

Kampanja za te izbore je počela, stranaka ima koliko i vrabaca pod strehom, pa čovjek u trenutku suludosti gotovo žali za vremenima kada je postojala samo jedna partija, ah, kada ljudi nisu morali razbijati glave za koga će glasovati, to jest glasati. (Ako bi zazivali višestranačje, onda su im komunisti razbijali glave.) Već se nagađa o izlaznosti i novom normalnom Ostani doma na dan izbora, a za jednog se čovjeka zna da će ostati doma. Pa što? Jedan čovjek, jedan glas, nije važno. No ako je taj čovjek predsjednik države, onda stvari izgledaju vrlo loše, bez obzira što se radi o pl. Milanoviću od Okučana. Možda bi mu, ne budi lijen, trebalo odnijeti listić na Pantovčak, otprilike kao što će vjerojatno biti organizirani posjeti nemoćnima koji ne mogu do birališta. Samo treba paziti da donositelj listića ne bude u majici HOS-a. Ili donositeljica, Hosovka djevojka. No, oprezno, u anketi se pokazalo da je pedeset posto Hrvata zadovoljno Zokijevim radom. Kojim radom? Sada bih ja trebao zavapiti kakva smo mi to nacija, ali ne smijem. Nisam ja Starčević koji je smio govoriti o čaši.

U Trojednoj kraljevini stanje je zamršeno prije svega u Slavoniji iz koje prema Zagrebu stupa Domovinski pokret, ostale sastavnice su manje-više jasne, uz (ne) očekivana iznenađenja. Desetci i desetci stranaka boluju od pretrčavanja kao mačke na cesti, tek što jedna otrči dotrče druge, naganjaju se komunisti i kolumnisti, liječnici bivaju zaraženi politikom, svi bi iznad crte, posebno oni koji na crti nisu bili, a nekmoli na prvoj. Mnoge stranke imaju tako jasne programe da bi se u usporedbi s njima čak i školske upute Blaženke Divjak mogle svrstati u smislene. Najviše je stradao izborni zakon s kojim su valjda svi zadovoljni, pa će se izbori održati „po starom“, a to staro je doista staro i ima korijene u Jugoslaviji u kojoj bi bilo nezamislivo ne samo da Sava teče uzvodno, nego i da se hrvatskim iseljenicima omogući glasovanje, makar i za partiju, ha.

Sada, doduše, mogu na birališta (u daleke konzulate, a zrakoplovi ne lete), ali ih se obeshrabruje na sve načine, ovaj put i uz pomoć covida. Toliko o Hrvatima izvan domovine, a u domovini je sve bilo pripremljeno da se na izborima ne pojave neki nepoćudni, kao recimo Karamarko, koji je neoprezno negdje bio izjavio da će u bitku, pa su mu dva dana nakon raspuštanja povijesnog, je li, Sabora, na brzinu priveli suprugu i uz pomoć medija baš od nje napravili zvijezdu spektakularne flajšerske akcije u kojoj je „palo“ tridesetak ljudi. To što će većina optužnica, ako ih uopće bude, također pasti, ali u vodu, za koji mjesec ili godinu nikomu ne će biti važno. Važno je da je posao obavljen u pravom trenutku. Zanimljivo je s tim privođenjima u svezi da je navodno umiješan i jedan – dimnjačar. Dimnjačari su uopće u zadnje vrijeme, nakon potresa, postali vrlo moćni, od njihovih atesta (ili ne) klecaju koljena stradalim Zagrepčanima koji bi se rado vratili u razrušene stanove i kuće.

Inače, vidim vrlo razdragan, da je riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon. Govorljivi Raspudić je čak na TV-u pred sudom partije (Stanković) objasnio porijeklo riječi. I ja sam na kaznenom sudu objašnjavao, ali nije pomoglo.

PENdrek

Nekoliko pisaca pokazalo je stanovite, rudimentarne oblike savjesti, pa su napustili bosanskohercegovačku filijalu PEN-a poradi pen-drekovske „antifašističke“ izjave o misi u Sarajevu. Riječ je o piscima poniklim ili još živućim u Herceg-Bosni. A kako stoji s hrvatskim filijalom PEN-a, teško je znati. Kada je ne tako davno Handke dobio Nobelovu nagradu, hrvatskom PEN-u trebalo je tjedan dana da sroči nježnu izjavu u kojoj je ljubitelj Miloševića više-manje osuđen, to jest njegov velikosrpski angažman.

Što je uopće danas PEN, koji u naslovu ima slikare i pisce, teško je reći. Sudeći po njegovu djelovanju u Hrvatskoj u ratno doba, tek je jedna od mizernih ustanova u službi sorosevskih ili sličnih zamisli, u svakom slučaju anacionalan. Spominjem 1994. godinu (čini mi se ) kada su jugoslavenski hrvatski penovci izbacili iz hrvatske filijale dvadeset i šest hrvatskih književnika, počam od velikoga pjesnika Slavka Mihalića pa sve do mene. Zašto? Mi smo u ratu bili na strani Hrvatske, zamislite vi nacionaliste jedne. Kada smo pendrekovce pitali zašto nas izbacuju, rekli su da je takav zahtjev došao iz – centrale. PEN, koji je u povijesti imao i dobrih trenutaka, sada je samo nevažna krpa koja u Hrvatskoj živi u morganatskom braku s Društvom pisaca, odvojenom od „nacionalističkog“ Društva hrvatskih književnika. Javlja se rijetko, javio se PEN nedavno u potporu stanovitom Jovanoviću koji silom želi postati dekanom Filozofskog fakulteta (o metodama dotičnog i njegova kruga, te stvarnim razlozima zašto je Senat Sveučilišta odbio imenovanje moglo se pročitati u sveučilišnom prilogu dnevnog lista).

I još nešto: neki od onih uspaljenih iz rečene ratne godine u međuvremenu su promijenili ploču i kapute, ma govore sada gotovo kao ja. Jedan od njih je postao i metom Pupovčevih novina, izdajnik, a tako su ga voljeli kada je galamio protiv “tuđmanizma“ i usput mene nazivao trivijalnim piscem.

Uži izbor

Ova rubrika mi počinje škoditi. U zadnjih nekoliko godina na književnim natječajima ulazim u uži izbor, redovito, ali žiriji imaju naputke koji glase: njemu ne dodijeliti nagradu. Čak je i „moje“ književno društvo prije nekoliko godina, važući u sumnjivim okolnostima između dvojice, dodijelilo nagradu notornom orjunašu, s literarnog aspekta vjerojatno nevažnom. To jest, nije društvo nego žiri, ali je simptomatično dokle sve doseže duboka država. Za mene je, znači, gornja granica uži izbor. Ponekad se u Hrvatskoj osjećam kao da sam iz uže Srbije. Ma ne, i tada bi mi bilo bolje. Mnogo bolje.

Komšije se ionako, osim krađom hrvatskoga kulturnog blaga, bave i udžbenicima za hrvatsku manjinu u Bačkoj. Pronašli su jedan u kojemu piše da se u NDH pazilo na jezik. Skandalozno. Udžbenik će biti zabranjen, ili već jest. Ne će nama tu pisati o ustašama, imamo dosta posla s crnogorskim, makedonskim, kosovarskim i albanskim ustašama, pa nam samo trebaju još i hrvatski, vrište blicevi. A hrvatski je ionako samo narječje srpskog jezika, pa kako bi se u NDH toliko pažnje posvećivalo srpskom jeziku, molim vas.

O jeziku uvijek

A kako je s hrvatskim u Hrvatskoj danas? Otužno. Svaka šuša piše i govori u javnom prostoru rječnikom iz svoga privatnog prostora ili svoga užeg zavičaja, lektori su izumrli ili otpušteni, svi nešto brinu a trebali bi se brinuti, svi odmaraju a trebali bi se odmarati, ne prevode se strane riječi iz područja nasilne tehnologije, čitam da su u potresu na FF-u stradale „stalaže“, čujem na TV da „idemo na Supetar“, da „učenici dobe ocjene“, dopuštene su „posjete“ domovima, a ne posjeti, djeci trebaju „odgajatelji“ (još jedan ostatak iz olovnih vremena). Nova se finesa pojavila u novogovoru, u svezi s glagolom priuštiti. „Ne mogu priuštiti“, pišu bilmezi koji žele reći „ne mogu si priuštiti“. Na samom kraju i ja: premda sam stotinu puta napisao riječ metropolit za katoličkoga velikodostojnika, u prošloj rubrici napisao sam pogrješno, to jest mitropolit. Zašto? Treba pitati psihologe. A kardinalu Puljiću se ispričavam.

Nađe se u zadnje vrijeme nekih nedoumica koje muče pravovjerne. Naime, jedan državni ured ima u službenom nazivu riječ šport a ne sport. Hrvatska športska jezična tradicija (GOŠK, POŠK) kao da je prevagnula. Je li? Ako crveni (Retard koalicija) nedajbože dođu na vlast, odmah će napucati šport, kao što su ga svojedobno izbacili iz naziva ministarstva. I tako u nedogled. Tačno tako, rekao bi kolumnist koji u hrvatskim dnevnim novinama piše izmišljenim jezikom, ne više toliko srpskohrvatskim, koliko umjetnim bošnjačkohrvatskim protkanim srbizmima i dakanjima. A lektori šute. Ili su mrtvi.

Tjelesna kultura

Kad smo već kod tjelesnih tema: došao mi je u ruke jedan školski „test“ iz TZK pod naslovom Koliko dobro poznaješ našu dvoranu i hodnik do dvorane. Možda test za daljinske đake, da ipak malo vježbaju. Pitanja su: koliko ima švedskih klupa, koliko karika, koliko stolica. Lijepo. A onda se prelazi na hodnik i pitanje glasi:“ Koliko ima stepenica koje vode dolje ispred kabineta profesora?“ Stilski i sadržajno blistavo, pitanje „vodi dolje ispred“ iza zdravog razuma. Eto zašto đaci ne vole školu (anketa je pokazala i dokazala), ne vole da netko od njih pravi budale. A rečeno hodničko pitanje neodoljivo me podsjeća na ono matematičko: „Ako je brod dug 8o metara, a širok 20 metara, koji broj cipela ima kapetan?“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najvećih protivnika teorija zavjere bio je Umberto Eco. I dobro je to svojedobno argumentirao u jednoj svojoj kolumni za talijanski tjednik L’espresso. Kaže on u tom tekstu kako je nemoguće, tu se slažem, skrojiti neki plan u tajnosti, krenuti u realizaciju koja je nemoguća jer je puno slojeva i instanci koje ta zaplotnjačka ideja mora proći da bi se realizirala kako je zamišljena.

U njegovoj razložnoj argumentaciji ima jedna mala pukotina. Uistinu postoje sulude osobe koje projiciraju jednako sulude teorije zavjere i time truju javnost. No mi u znanosti imamo pojam hipoteze. To znači da prije nego krenemo nešto istraživati moramo postaviti teoriju, hipotezu, koju potom idemo provjeriti, potvrditi ili opovrgnuti.

U tom smislu “teorije zavjere” ne funkcioniraju na način paranoidnih luđaka na koje cilja Eco, već na domišljatim pojedincima koji neko postojeće stanje iskoriste za, recimo, globalnu kontrolu nad ljudima i državama.

PROFIT UZ BESPLATNU USLUGU

Egzaktan primjer. Tehnologija je etički neutralna. Zavisi od toga što će učiniti čovjek. Tako se pojavio internet. Super. Učinio nam je život kvalitetnijim. I onda se na internetu pojavio fenomen zvan Facebook i famozni multimilijarder, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Mark Zuckerberg. Facebook je, kako znate, besplatan, registrirate se, i to je to.

Ali odakle Zuckerbergu više od 60 milijardi dolara bogatstva ako vam pruža besplatnu uslugu? Tu dolazimo do “teorija zavjere” u razumnom smislu. Naime, kako je u raznim javno objavljenim dokumentima i skandalima dokazano, Zuckerberg je smislio Facebook kao Velikog Brata, a njegove milijarde sjele su mu na račun jer je vaše osobne podatke, sklonosti i vrline/mane prodavao obavještajnim službama, multinacionalkama, političarima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Facebook se pokazao tako puno više kao širenje prostora nadzora i kontrole nad ljudima, a manje kao širenje prostora slobode. Tu je pukotina kada je u pitanju Ecovo protivljenje teorijama zavjere. Svi koji su na Facebooku de facto su Zuckerbergova roba koju prodaje.

Trenutno je svijet opsjednut borbom protiv koronavirusa. Sve opasnosti i potrebne mjere za borbu protiv njega ne negiram, naprotiv. No, kao i kodinterneta i Zuckerberga, uvijek se nađe faca koja tu ostvari svoju “teoriju zavjere” i zaskoči ljude, stavi im okove, a misle da ih se štiti ili promiče slobodu.

Jedna od osoba koja se najviše istaknula u toj borbi je Bill Gates. Njegova zaklada već dugo vremena u fokusu financiranja ima dvije ključne ljudske stvari, a to su zdravstvo i obrazovanje. Plus kontrola “mainstream” medija.

Nakon što se Donald Trump povukao i začepio pipu, Gates je među najvećima, ako ne i najveći donator Svjetske zdravstvene organizacije. Filantrop, a kako će se drugačije takvi predatori samotitulirati. Ujedno svojim donacijama kontrolira i globalne medije, što je egzaktno istražio FAIR (Fairness and Accuracy in Reporting, https://fair.org).

NOVA KONSTRUKCIJA SVIJETA

Tako je, spomenut ću samo jedan od medija koje on donira, Guardianu, iako im piše na stranicama da su “neovisni od bilo kakvih sponzora”, Gates 2014. godine donirao 5,69 milijuna dolara. Isti je Guardian potom počeo hvale na Gatesov račun, “vizije svijeta Gates Foundation”, s naglaskom da nastavu, danas kažemo na daljinu, “treba digitalizirati”.

Ima li itko išta protiv digitalizacije, ili protiv interneta kao u Zuckerbergovu slučaju. Nitko normalan. Ali u tom projektu tehnika i tehnologija su etički neutralne, ali nije čovjek, bio on Gates ili Zuckerberg, svejedno.

U ovom slučaju Gatesu je stvarni problem s koronom došao kao kec na 12. Gates je već preko svoje zaklade taj eksperiment, prije korone, proveo u Liberiji, na 120 škola koje je privatizirao, i to ne u “filantropske”, već u lukrativne svrhe, pri čemu su mnoge javne škole pod Gatesovom čizmom propale.

Gatesa je zbog toga žestoko napao Jeremy Mohler koji se u organizaciji “In the Public Interest” bavi studijem javnih dobara i servisa, rekavši kako se radi o procesu u kojem obrazovanje postaje puko tržište, pa onda i zdravstvo, proces u kojem će Gates odlučivati hoće li djeca slušati roditelje ili njegovu kliku, proces u kojem će se “škole otvarati i zatvarati sukladno trenutnom stanju inovacija” u kojima je Gates monopolist.

U jednom, sve miriše na to da ovaj lik sa svojom “filantropskom klikom” želi preuzeti kontrolu nad dvije ključne stvari za čovjeka i čovječanstvo, nad tijelom i duhom, zdravljem i obrazovanjem. Koronavirus je stvarna opasnost, no, siguran sam, on je uvod u novu konstrukciju zbilje i svijeta.

Naime, Jacques Attali, jedan od arhitekata EU-a, koji je s Gatesom prst i nokat, koji je siva eminencija mnogih francuskih predsjednika i koji je zagovarao državnu eutanaziju staraca jer “previše koštaju sustav” (to sada odrađuje korona), za L’Express 3. svibnja 2009. godine je izjavio: “Jedna mala pandemija dozvolit će nam da ustrojimo globalnu vladu.” I dodao, nema promjena dok ljudima ne uđe strah u kosti.

Nisam “teoretičar zavjere”, ali propitujem, sa zaključkom: za Gatese i Attalije korona je izvrsna prilika da ostvare svoje orvelovske snove, teoriju zavjere, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Trump vs. Gates – Korijeni sukoba u sjeni pandemije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori