Pratite nas

Kolumne

Jure Kapetanović: 12 godina ponižavanja Hrvata u Haagu

Objavljeno

na

Šestorica Hrvata u Haagu žrtve su zastrašujuće muslimanske nečovječnosti i nezahvalnosti, hrvatske veleizdaje i međunarodne političke podvale

Nije moguće ostati ravnodušan na tragičnu sudbinu šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji godinama čame u haaškoj tamnici bez temeljnih ljudskih prava koje optuženici imaju i u
najrigidnijoj diktatorskoj državi.

Čak 12 godina u zatvoru bez pravomoćne presude, bez prava na odštetu i u slučaju kada vas oslobode krivnje, svakako je nezabilježena sudska praksa u bilo kojoj državi svijeta.

Različite tzv. nevladine ili civilne organizacije zauzimaju se za zaštitu skakavaca, vukova, zmija, mrava i kojekakvih živih stvorenja, ali nije se vidio niti jedan prosvjed zbog ovakva nečovječnog postupka prema optuženicima u Haagu. Ne radi se, dakako, u ovome slučaju o pravu i pravdi, Haaški je sud, evidentno je, čisto politički sud. Da je međunarodnoj zajednici jasno što učiniti s Bosnom i Hercegovinom, odavno bi presuda šestorici Hrvata iz BiH bila donesena.

S presudom se, međutim, odugovlači jer se nadaju rješenju zas BiH, ali kako rješenja nema, odgovornima je jasno da presuda tako dugo ipak ne može čekati i da ju treba donijeti. Zbog viših političkih interesa, svaka je presuda moguća. Mnoga pitanja ostaju otvorena, mnoge pojedinosti našem uspavanome hrvatskom narodu nisu poznate. Zapravo, narod je potpuno nezainteresiran kao da njegova sudbina nije na kušnji.

Namjera je ovoga teksta prikazati činjenice o kojima se u Hrvatskoj šuti. Stoga želimo javnost podsjetiti na stavove ratnoga čelnika Bošnjaka u BiH Alije Izetbegovića iznesene u knjizi Islamska deklaracija, Izetbegovićevo odbijanje ponuđenih sporazuma, pomoć pojedinaca i tijela vlastima Bosne i Hercegovine te kako su muslimani BiH “zahvalili“ Hrvatskoj na pruženoj pomoći.

Islamska deklaracija

Jedan od šestorice optuženih, general Slobodan Praljak, u svojemu obraćanju Haaškome sudu još je 2009. godine rekao kako nikada nije ni čuo ni pročitao, osim u knjizi Islamska deklaracija kakvu BiH želi Alija Izetbegović. No neshvatljivo je da se nitko u Hrvatskoj ne pita je li uopće bila moguća ikakva suradnja Hrvata i Muslimana, Izetbegovićevih sljedebnika.

Nužno je duboko poštovati ulogu i žrtve Muslimana iz Hrvatske i BiH koje su pale za slobodu Hrvatske, duboko poštovati pojedince koji su, unatoč organiziranome sukobu Muslimana i Hrvata, nastavili borbu za hrvatsku slobodu jer je njima bilo najteže. Sjećam se razgovora s velikim domoljubom i hrvatskim diplomatom Osmanom Muftićem.

On je govorio kako je mnogim muslimanskim državama jasno da muslimani mogu opstati jedino uz pomoć Hrvatske. Neizmjeran je Muftićev prinos bio naoružavanju Hrvatske i BIH. To je shvatio i turski predsjednik Demirel koji je uvijek intervenirao kako bi „smekšao Aliju“.

Moj pokojni prijatelj Tihomil Rađa, koji je desetljeća proveo u Švicarskoj, prepričao mi je razgovor Alije Izetbegovića i Adila Zulfikarpašića s pok. Franjom Tuđmanom. Bio je to prvi njihov susret 1989. godine. Razgovor je šokirao Tuđmana. Ukratko, na zamolbu Tuđmana da Hrvati i Muslimani u BiH idu skupa u otporu srpskim planovima, Izetbegović je bio odrješit i kazao: „Ovaj put mi idemo sami!“ Na upit tko su to oni, odgovorio je: „Narodi BiH!“ Bilo je znakovito da je izostao odgovor na pitanje zar zbilja misli da će Srbi i Hrvati prihvatiti unitarnu BiH.

Sasvim sigurno, Izetbegovićevi stavovi jasno oslikavaju njegove ciljeve, a on to jasno ističe i na početku, odnosno uvodu Islamske deklaracije pod naslovom „Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda“, gdje se navodi sljedeće: „NAŠ CILJ: Islamizacija Muslimana / NAŠA DEVIZA: Vjerovati i boriti se!“ U tome tekstu najavljuju se promjene i objavljuje „prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskoga svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli.“ Poruke se „posvećuju uspomeni naših dragih drugova koji su pali za islam.“

Najavljuje se potreba za organiziranom akcijom milijuna:

„Jedan svijet sa 700 miliona ljudi i ogromnim prirodnim izvorima i na geografskoj poziciji prvog reda, koji je nasljednik kolosalnih kulturnih i političkih tradicija i koji je nosilac žive islamske misli, taj svijet ne može dugo ostati u položaju najamnika. Ne postoji sila koja bi mogla spriječiti novu muslimansku generaciju da ne učini kraj tom nenormalnom stanju. S ovim uvjerenjem mi objavljujemo prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli. Borba za nove ciljeve ne počinje danas.

Naprotiv, historija ove borbe već pozna svoje šehide i ispisane stranice o stradanjima i žrtvama. Ipak, to je osobno žrtvovanje izrazitih pojedinaca ili hrabrih malih grupa u sudaru s moćnim silama džahilijeta. Veličina problema i teškoća, međutim, zahtijeva organiziranu akciju miliona. Našu poruku posvećujemo uspomeni naših dragih drugova koji su pali za islam.“

Islamska deklaracijaNema sumnje da pojedini stavovi zastrašujuće podsjećaju na takozvanu Islamsku državu, a osobito riječi:
„Ostvarenja islama na svim poljima u osobnom životu pojedinaca, u porodici i društvu, kroz obnovu islamske vjerske misli i stvaranja jedinstvene islamske zajednice od Maroka do Indonezije.“

Po Izetbegoviću, ne može se ginuti niti za narod niti za državu, već samo s imenom Alaha i u slavu islama: „Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal.

Nezamislivo je da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije. Musliman može ginuti samo s imenom Alaha i u slavu islama ili bježati sa bojnog polja.“

Izetbegović u nastavku ističe potrebu čvrste organizacije: „Prvo, borbu za islamski poredak i temeljitu rekonstrukciju muslimanskog društva mogu s uspjehom voditi samo prekaljeni i izgrađeni pojedinci, svrstani u čvrstu i homogenu organizaciju.

Ova organizacija nije nikakva politička stranka iz arsenala zapadne demokracije; ona je pokret zasnovan na islamskoj ideologiji i s jasnim moralnim i idejnim kriterijima pripadnosti: Potrebno je okupite sve Muslimane i muslimanske zajednice i stvaranje islamske federacije: U jednoj od teza za islamski poredak današnjice naveli smo da je prirodna funkcija islamskog poretka težnja za okupljanjem svih Muslimana i muslimanskih zajednica u svijetu. U današnjim prilikama ova težnja znači borbu za stvaranjem velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije.“

Kako Izetbegović zamišlja život u BiH, odnosno suživot različitih svjetonazora, najzornije oslikava sljedeći izvod iz Islamske deklaracije:

„….prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između “islamske vjere” i neislamskih društvenih i političkih institucija.

Nefunkcioniranje ovih institucija i nestabilnost režima u muslimanskim zemljama, koja se manifestira u čestima promjenama i državnim udarima, najčešće je posljedica njihove apriorne opozicije prema Islamu, kao fundamentalnom i vodećem osjećaju naroda u ovim zemljama. Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije.“

Tijekom rata Izetbegović se u svakoj beznadnoj situaciji obraćao predsjedniku Turske Demirelu, no evo što je on mislio o Demirelovoj Turskoj: „Samo nekoliko hiljada istinskih islamskih boraca prisililo je Englesku da se pedesetih godina ovoga vijeka povuče iz Sueza, a udružene vojske arapskih nacionalističkih režima već po treći put gube bitku protiv Izraela. Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotinu na svijetu.“

Izetbegović i međunarodni sporazumi

Cutileirov plan: Portugalski diplomat José Cutileiro optužio je u više navrata Aliju Izetbegovića da je izazvao rat i masovne žrtve odbacujući sporazum koji je prethodno potpisao. On je opisao Izebegovića kao osobu koja jedno govori u javnosti, a drugo privatno.

“Alija Izetbegović jedno bi govorio nasamo, a drugo javno. Na prvome ručku tijekom pregovora uvidio sam da je lažljivac i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onoga što je već bio prihvatio”, rekao je Cutileiro. Pitanje je bilo – možemo li imati unitarnu Bosnu ili Bosnu iz tri dijela. Moje uvjerenje je bilo da samo trodijelna Bosna može uspjeti, što je potvrdio i Daytonski sporazum”, ocijenio je José Cutileiro.

Owen-Stoltenbergov plan: Službeno se zvao Ustavni sporazum o Savezu Republika Bosne i Hercegovine. To je bio posljednji neuspješni mirovni plan za okončanje rata u Bosni i Hercegovini. Autori plana bili su supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji David Owen i supredsjedatelj Nadzornoga odbora MKBJ-a Thorvald Stoltenberg. Plan je bio predstavljen 30. srpnja 1993., no propao je odmah sljedeći dan povlačenjem potpisa Alije Izetbegovića.

Prema ovome mirovnom planu, Savez Republika Bosne i Hercegovine činile bi tri konstitutivne republike, a svaka bi obuhvaćala po jedan konstitutivni narod. Savez Republika BiH trebao je biti subjekt međunarodnoga prava i biti član Ujedinjenih naroda. Na čelu izvršne vlasti bilo bi tročlano Predsjedništvo, a predsjedatelj bi predstavljao SR BiH, s time da bi se na tom položaju izmjenjivali članovi Predsjedništva svaka četiri mjeseca. Odluke Predsjedništva donosile bi se konsenzusom.

Washigtonski sporazumi: Dana 1. ožujka 1994. potpisani su Washingtonski sporazumi. U Izjavi o suglasnosti s Okvirnim sporazumom o Federaciji u BiH i Nacrtu prethodnoga sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije, potpisnici su se suglasili s priloženim Okvirnim sporazumom kojim se uspostavlja Federacija na područjima Republike Bosne i Hercegovine s većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom i s priloženim Nacrtom prethodnog sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije. Oni su se, nadalje, suglasili da će osnovati Prijelazni odbor na visokoj razini, koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi osnivanja Federacije i Konfederacije.

Odbor će započeti radom 4. ožujka 1994. u Beču i nastojat će do 15. ožujka 1994. donijeti sljedeće: (1) Ustav Federacije; (2) Prethodni sporazum o Konfederaciji između Republike Hrvatske i predložene Federacije; (3) Sporazum o vojnome rasporedu na području predložene Federacije; (4) Prijelazne mjere za ubrzanje osnivanja Konfederacije i Federacije, uključujući, gdje je to moguće, stvaranje državnoga ustroja kako je to naznačeno u Okvirnome sporazumu; kao i sve ostale mjere koje će se smatrati potrebnima. Izjavu su potpisali Krešimir Zubak, Haris Silajdžić i Mate Granić.

Zanimljivo je kako Izetbegović na sjednici Predsjedništva BiH rezignirano govori sudionicima: „Eto, sada nas tjeraju i na te Washingtonske sporazume, ne znam koliko je to dobro, jer kako reći curi s kojom si godinama hodao da ženiš drugu.“ Možete li prepoznati tko je ta „druga cura“. Sjeća li se još tko tih sporazuma i jesmo li ikada dobili objašnjenje zašto nisu zaživjeli?

HalilovićSefer Halilović, bivši suradnik KOS-a i aktivni ratnik JNA 1991. godine na području Vinkovaca i Đakova, žučno zagovara napad na HVO u Hercegovini i provedbu plana „Neretva“ koji je osmišljen prije početka sukoba Hrvata i Muslimana u Mostaru. Halilović u više navrata najavljuje izlazak u Neum i Ploče te jasno kaže kako Muslimani ne će nikada pristati na kantonizaciju BiH. U biti, on zagovara Izetbegovićevu politiku „jedinstvene BiH, odnosno unitarne Bosne. Nezamislivo je da bi osoba profila Halilovića bila sklona hrvatsko-muslimanskoj suradnji te ne iznenađuje da je upravo on zapovijedao onima koji su izvršili stravične zločine nad Hrvatima u Grabovici i Uzdolu.

Očito je kako su sukobi Hrvata i Muslimana započeli prije dolaska generala Praljka u BiH i uspostave HZHB. Znakovito je mišljenje američkoga diplomata, sasvim sigurno najupućenije osobe u tadašnja zbivanja.

Bivši vojni ataše u Veleposlanstvu SAD u Zagrebu na pitanje kada je postalo jasno da počinje konflikt između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, odgovara: „Kasno 1992. javljaju se napetosti između tih dviju skupina. Događaju se incidenti – manji i veći – značajniji ili manje značajni. No ne mislim da tu postoji neki plan sve do kraja 1992. i rane 1993. kada postaje jasno da je vizija Alije Izetbegovića stvaranje muslimanske države.“

Odnos Izetbegovića prema Hrvatskoj od početka demokratskih promjena krajnje je neiskren. Godine 1992., nakon uhićenja od strane JNA, Sulejman Tihić u izjavi Novosadskoj televiziji govori o sastanku s Izetbegovićem na kojemu ga upoznaje s dogovorom s Hrvatima u Posavini, odnosno kako je dogovorena suradnja, pomoć Hrvata u oružju i zajednička zapovjedništva Hrvata i Muslimana. Na to je Izetbegović žučno reagirao i kazao: „Oružje uzmite, a nikakve zajedničke komande ne dolaze u obzir.“ Opće je poznato ponašanje Izetbegovića tijekom napada na Hrvatsku a posebice njegova izjava nakon divljačkog spaljivanja mjesta Ravno u Hercegovini, kako to nije njegov rat.

Pomoć Hrvatske vlastima BiH

Uloga Hrvatske u opstanku BiH i preživljavanju nesretnoga pučanstva tijekom rata jedinstvena je. Doslovce, ništa nije ušlo niti izašlo iz BiH, a da nije prošlo kroz Hrvatsku, bez obzira na to je li bila riječ o robi, novcu ili fizičkim osobama. Nije bilo jednostavno organizirati te pomoći jer je i Hrvatska bila pod embargom. Zračne su luke bile pod prismotrom UN-ovih promatrača, isto kao i pomorske luke. Postojao je nadzor svih brodova koji su ulazili u Jadransko more.

Ovdje treba razdvojiti razdoblje prije Washingtonskih sporazuma i nakon toga. Osobnim iskustvom mogu potvrditi kako je na početku napada na Hrvatsku veliki broj muslimana aktivno pomagao akcije pomoći, ali situacija se počela naglo mijenjati odmah na početku 1992. kada se počela provlačiti teza u BiH kako je „sada bitno da smo svi Bosanci, da imamo jedan jezik i jedinstvenu Bosna.“

Početkom rata Hrvatska je iskazivala iznimno razumijevanje i, unatoč vlastitoj tragediji, nesebično pomagala izbjeglice i ranjenike. Čak ni sukob Hrvata i Muslimana nije poremetio ovu praksu. Ratni sukob nije poremetio liječenje pripadnika vojnika Armije BiH u hrvatskim bolnicama.

Zanimljiv je primjer koji nam je ispričao jedan od zapovjednika obrane Sarajeva Dragan Vikić. On je tijekom ljeta 1993. molio pomoć od generala Praljka koji mu je, zatim, poslao tegljač naoružanja u Sarajevo. Zanimljivo, to se sve događalo u jeku najjačih sukoba HVO- i Armije BiH. Na žalost kada je Vikić zamoljen da to pismeno potvrdi, on je to otklonio uz riječi: „To bi bio kraj moje karijere u MUP-u.“

Povijest nije zabilježila da obitelj predsjednika zaraćene države boravi u neprijateljskoj državi, kao što je to bio slučaj s obitelji Bakira Izetbegovića koja je tijekom najžešćih sukoba bila udomljena u Hrvatskoj.

Naime, punica Bakira Izetbegovića čitavo vrijeme rata boravila je u Podgori, supruga mu je bila u Zagrebu s kćeri koja je pohađala osnovnu školu u Zagrebu pod tuđim imenom. Uza sve to, BiH se koristila uslugama luke Ploče, zračnih luka Rijeka i Pula te letjelišta Lučko. Objekte Zagrebačkoga velesajma Merhamet se koristio za prepakiranje humanitarne pomoći, odnosno unošenje strjeljiva u pakete. Sve je to rađeno sa znanjem hrvatskih vlasti. Humanitarni su konvoji bili i u funkciji dovoženja vojne opreme.

Hrvatska je pružila svu pomoć i oko traženja priznanja granica zračnoga prostora te je poslan zajednički zahtjev Svjetskoj organizaciji za civilno zrakoplovstvo za priznanje granica svake države. Sve je to rađeno tijekom ljeta 1993. General Praljak imao je na desetke muslimana u svojoj vikendici u Pisku, njegov gost je bio i Abdulah Sidran – ugledni muslimanski pisac.

Bezbroj je primjera koji govore o nesebičnoj pomoći, kako tijela vlasti tako i pojedinaca, državljana Hrvatske. Zašto se to prešućuje? Dakako, postoje za to motivi.

Kako su Muslimani „zahvalili“ Hrvatskoj na pomoći

Abudlah SidranSpomenuti književnik Abdulah Sidran bio je, dakle, udomljen u kući generala Praljka. A u razgovoru za tjednik Globus, nakon rata, rekao je kako „ne zna što je bilo Praljku da dolazi u BiH“. Eto, čovjeku je on oduzeo pravo braniti svoje, ali mu je normalno da su tisuće mudžahedina dolazile braniti islam u BiH. Normalno mu je da su muslimani Sandžaklije sudjelovale u najvišim strukturama vlasti BiH. Istodobno, Sidranu je prihvatljivo da je general Sefer Halilović, rođen u Prijepolju, u Srbiji, obnašao dužnost zapovjednika Stožera Arije BiH.

U razgovoru s obranom generala Praljka, časnik za vezu između BiH i Hrvatske (vezano za vojna pitanja) general Salko Begić na pitanje o liječenju muslimanskih boraca u hrvatskim bolnicama, odgovorio je „To su bili borci HVO-a“. Kada su od njega, pritisnutoga dokumentima koji dokazuju drukčije, zatražili da se izjasni, rekao je: „Znate, možda su neki i liječeni, Split je daleko od Zagreba, pa nisu znali što oni dolje rade“.

Na pitanje o zračnome mostu Begić spominje samo letove za Zapadnu Bosnu, ništa o letovima za Visoko, ništa o letovima iz inozemstva za Pulu i Rijeku, odakle se prevozilo kopnom. Ne spominju se letovi iz Pule za Bihać, a niti pogibija ministra Ljubijankića kod Saborskoga.

Negira se pomoć Hrvatske oko traženja priznanja granica zračnoga prostora, čak spominje osobe muslimane kao zaslužne, a te osobe nisu uopće poznate ljudima koji su vodili taj posao. Kako bi se minorizirala uloga države Hrvatske oko pomoći BiH, naglašava se zasluga pojedinaca, kao da su ti pojedinci to radili bez znanja vlasti.

Već ranije opisan je postupak Dragan Vikića koji se nije usudio posvjedočiti kako mu je general Praljak poslao tegljač oružja u jeku velikih sukoba Hrvata i Muslimana. Obitelj Izetbegović boravila je u Hrvatskoj, Alijina unuka pohađala je školu na Trešnjevci, Bakirova punica čitavo vrijeme rata bila je kod obitelji Nola u Podgori. Nakon odlaska iz Hrvatske nikada niti glasa, niti ljudske zahvale, niti ljudske geste.

Jesu li ostavljeni sami?

Nema nikakve dvojbe, nisu ostavljeni sami. S njima su oni koji znaju da se Ploče nisu mogle braniti u Metkoviću na graničnome prijelazu, Dubrovnik na Ivanjici ili na Golubovu kamenu. Ali nema dvojbe, ostavljeni su sami kad je riječ o državnim institucijama. Većinu naših diplomata ne zanima Domovinski rat, sve što se objavi u medijima „regiona“ njima je istina.

Kako tumačiti nazočnost hrvatske veleposlanice u Kanadi na proslavi dodjele odličja kanadskome bataljunu za „najveću bitku Kanadske vojske nakon Korejskoga rata“ u Medačkome džepu, bitke koja se nikada nije dogodila.

Kako tumačiti ustupanje dokumenata koji niti jedna država na svijetu ne bi ustupila. Britanski diplomat izjavio je: „Ostali smo u čudu što nam je Hrvatska sve dala. Dala nam je dokumente koje nikada nismo tražili, niti znali da postoje.“

Nužno je objelodaniti tko je odgovoran za tu veleizdaju, tko je što svjedočio u Haagu. Mnoge su izjave hrvatskih političara ostale bez ikakva odgovora: Hrvatska je agresor u BiH, tenkovi nisu išli iz BiH u Hrvatsku već obrnuto. Otrcano bi bilo spominjati izjave Mesića, Manolića i sličnih. Opći je dojam kako nema vijesti ako nije zanimljiva „REGIONU“.

Jedan od krimena našoj „šestorici“ zalaganje je za podjelu BiH. Znademo da je predsjednik Tuđman žestoko napadan jer je kazao sljedeće: „Ako nije moguć sporazum triju naroda, onda treba razmišljati o podjeli.“ Sve je ovo dočekano na nož, ali kada bivši američki veleposlanik Peter Galbright napiše knjigu „Kraj Iraka – kako je Amerika nesposobno kreirala rat bez konca“, u kojoj zagovara podjelu na tri države i to po etničkome principu, to je sve u redu.

Zašto BiH ne bi mogla biti organizirana kao i druge multietničke države, kao što su Luxemburg, Belgija i Švicarska? Zar njihovi primjeri nisu europski put. Kada je u pitanju BiH, zapitajmo se zašto u BiH nije normalno da konstitutivni narodi imaju pravo na svoje jezike, škole, vrtiće, radija, tv itd, kao što je to slučaj u spomenutim državama. Tko to koči?

Nizozemska ima ugovor s Flandrijom (belgijskom pokrajinom) i Surinamom o nizozemskome jeziku. Zamislite kako bi bilo kada bi netko inicirao sporazum Hrvatske i Hercegovine o hrvatskome jeziku!?

Jure Kapetanović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Tko ima pravo ugasiti satiru?

Objavljeno

na

Objavio

Ostat će upamćeno, prvi javni potez novoizabranog predsjednika pokušaj je cenzure – karnevala! Posve nepotrebno, jer, iako se u suštini lako složiti sa Milanovićem da je karnevalska fešta u Imotskom drsko pregazila crtu dobrog ukusa, to je ono što jest bit gotovo svakog dalmatinskog “krnjevala” – prelaženje granica dobrog ukusa.

Milanović je i sam – opet – napravio korak više. Posve je to nalikovalo na njegov ispad kad je kao premijer vehementno osudio incident u Kistanjama, ali i odmah u istom dahu bez dokaza za to optužio HDZ. Kad se saznalo da su sudjelovala i djeca SDP-ovaca, naglo je zašutio.

Danas opet, nakon što je ispalio posve opravdani gnjev, Milanović je ponovno izrekao svoju čuvenu rečenicu viška te zbog govora mržnje i poticanja na nasilje zatražio “reakciju nadležnih institucija”. A to naravno, nije njegov posao – u zemlji s trodiobom vlasti on nema pravo prozivati i pozivati policiju i pravosuđe da prema nekome određenom poduzmu represivne mjere.

Odmah moram reći, tradicionalno paljenje “Krnje” s likom stvarnih živućih ljudi, izmaštanih ili stvarnih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, za mene je teški anakronizam, poput borbe s bikovima. Ne uživam u tome, stvara mi nelagodu i lako mi je shvatljivo zašto je to tako neshvatljivo ljudima u krajevima gdje takvih običaja nema. Pogotovu u ovom slučaju.

No, s druge strane, Krnjo po dalmatinskim gradovima gori otkako znam za sebe. A i koje stoljeće prije toga.

Tradicija suđenja lutki koju se optužuje sa sve nedaće koju je narod otrpio tijekom protekle godine seže stoljećima unatrag, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pokvareni Krnjo tako redovito bez milosti završi na lomači, a raja dobije zadovoljštinu što taj dan pod krinkom onog što u drugim krajevima nazivaju “fašničkom republikom” – može reći i poručiti moćnicima što god zažele. Naravno, nije uvijek bilo baš tako. U vrijeme Austrije sigurno nisi mogao zapaliti (svojeg) cara, niti u doba komunizma Tita. No, i u komunističko vrijeme gorio je Krnjo.

A kakvo god da su mu anagramno ime prigodno ime varoški mulci složili, uvijek je to bio neki prepoznatljivi lik, pogotovo su bili popularni Krnje bili lideri tada nepopularnih kapitalističkih sila, od Regana do Thatcher. Dolaskom višestranačja, i Krnjo postade dokaz – stvarne demokracije.

Doslovno, mogao si odjednom zapaliti bilo koga. Franju, Stipu, Kolindu, Andreja. A ako možeš zapaliti njih, ako je sam Tuđman gorio preko nekoliko puta, tko je onda Nenad Stazić pa da i on ne bi gorio? Doli političari! Doli! Doli Stazić! Ne, ne doli, nego neka gori! Nek se peku uhljebi!

Sasvim prikladno za zemlju u kojoj se jedna hajka veže na drugu! Dakle, ako na sve te spomenute lomače nije reagiralo državno odvjetništvo, onda nije ama baš nikakav problem što je i Stazić završio na lomači, može biti samo ponosan što se našao u takvom društvu.

Tko nije gorio, nikakvu vlast nije ni obnašao. A on se svojeg djelića vlasti nauživao. Zbog njega i njegovih potpaljivačkih govora oporba je demonstrativno napuštala sabornicu. A zbog izjava poput njegove da su pobjednici u Drugom svjetskom ratu ”šlampavo obavili posao”, odnosno, kao što Beljak dopunjuje, da “nisu ubili dovoljno” narodnih neprijatelja, itekako bi moralo reagirati državno odvjetništvo.

Stazić je svakako jedan od pionira govora mržnje u Hrvata. Oni koji su na njegove eskapade gromoglasno zijevali kao ribe, oni koji se nisu pobunili protiv njegovog govora mržnje – ili su ga prešutno odobravali – nemaju moralno pravo ni sada dizati svoj pravednički gnjev.

Dakako, ovdje nije sporno paljenje besprizornog bebe-Stazića, već to što su ga imotski ridikuli stavili u ruke dva zagrljena muškarca, što je očita aluzija na istospolni par koji vodi kampanju za pravo na posvajanje djece.

Zašto su potpaljivači od svih mogućih krivaca za nedaće u hrvatskom društvu izabrali one koji su ponajmanje krivi, zašto ne mogu pojmiti da time mogu povrijediti neku stvarnu obitelj, kakvih u Hrvatskoj već ima, te zašto ne razmišljaju kako se nakon njihove paleži osjeća dijete u takvoj obitelji, sve su to pitanja koja zahtijevaju odgovor. Za takav zadrti lov na vještice oni svakako zaslužuju osudu, no, naslovi koji se uporno ponavljaju – “U Imotskom zapalili gej obitelj s djetetom” – teška su manipulacija.

Stazić dijete? Dobar vic. Imotski piromani mogu se uspješno praviti feralovci i obraniti svoje pravo na “umjetničku interpretaciju” i “satiru” te reći da istospolni par predstavlja SDP i HDZ, a Stazić je njihovo – nezakonito dijete. Koje su oni dobro udomili i uhljebili i koje i dalje pod saborskim imunitetom može 365 dana u godini – a ne samo taj jedan jedini – govoriti najgnusnije stvari i za to ne biti javno osuđen. Je suis Imacki! Živjela ludež!

Ivan Hrstić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: A di je nestala satira?!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović: Nastavi li ovim tempom, Milanović bi mogao postati svjetski rekorder u lažima

Objavljeno

na

Objavio

Još nije praktički niti sjeo u predsjedničku fotelju, a Zorana Milanovića već su uhvatili u prvoj laži. Druga je na putu potvrde! Nastavi li ovim tempom, Milanović bi mogao postaviti svjetski rekorder predsjednika država u disciplini “kako sam zatajio istinu o sebi”, a da ne spominjem, “kako sam vas lagao”!

Večernji list je, naime, ovih dana objavio kako je Milanović ipak bio član komunističke partije, unatoč tome što je naciji lagao u lice tvrdeći da to nije točno!  Po navodima Večernjeg lista, Milanović je u partiju primljen ni manje ni više nego u JNA. Postoje dokumenti i izjave bivših oficira JNA koji su u tome sudjelovali, piše Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Na te objave Ured Predsjednika šuti. Da danas nije Predsjednik države, da javno nije tvrdio da je to laž, da se ne radi o bivšem premijeru, a sadašnjem hrvatskom Predsjedniku, cijela bi ova priča zacijelo bila irelevantna, ali kad se na to nadoda činjenica da je bio Titov gardist pet godina nakon Titove smrti te da je u JNA bio legendarni “ćato”, a to je realno bila pozicija “između vojnika i oficira”, kada sad čitamo da je zamolio da drži počasnu stražu kraj Titova groba, premda nije bio dio te straže, jer mu je to bila velika želja i osobita čast, onda je vrijeme da podvučemo crtu.

Nakon Ive Josipovića dobili smo još jednog Titovog gardistu kao Predsjednika države! Čovjek koji 1985. ili 1986. moli da mu se dopusti da se slika kao dio počasne straže uz Titov grob, ne može 1991. godine, sve i da hoće istinski prihvatiti kao “svoju”.

Takvoj biografiji Hrvatska može biti samo slučajna država! Jer takva mentalna, vrijednosna, suštinska metamorfoza od Titovog  gardista do nacionalnog, svjesnog i nacionalno odgovornog predsjednika hrvatske države je zapravo nemoguća! Karakter, narav, mentalitet, sve je već formirano, a sve je to već formirano u uniformi Titovog  gardista. Od tako profiliranog kadra se može očekivati da će u prvom redu nametati stare vrijednosti.

On nije stara komunjara niti prastari “Udbaš”. Aktualni Predsjednik je pripadnik novije generacije i s tim atavizmima prošlosti nema kontakta. Ipak, on je formiran i, kako se vidi, spremno je prihvatio odrednice prošlosti: jugoslavenske, titoističke, neokomunističke. Zato mu regija nije mrska, zato drži mrtvu stražu drugu Titu i 30 godina kasnije, otvoreno, kao premijer, na upit Tuđman ili Tito, veli Tito!

Zato u inaugurativnom govoru govori o radničkoj eksploataciji! Inicijacija je obavljena i tu nema pomoći.

I Tuđman je bio Titov general? Je, ali je ta metamorfoza trajala dva desetljeća, plaćena je dvostrukom robijom i bila je prezentna u svakom detalju! Milanović nije glup, njemu se ne može dogoditi idiotizam kao Josipoviću da svira klavir Miloradu Dodiku. Ipak, suštinske vrijednosti koje će on zagovarati za Hrvatsku formirane su dok je bio “ćato” i dok je ponosno pozirao ispred Titovog groba.

To su te mrtve straže naše zlatne komunističke mladež pred Titovim grobom! “Sretna je zemlja koja ima ovakvu mladost”, govorio bi Tito i nema dvojbe da bi tu rečenicu i sada ponosno izgovarao da vidi svoje bivše gardiste kao čelnike hrvatske države! Koji horor! Koje povijesno cerekanje današnjici! Isto vrijedi i za Ivu Josipovića.

I to vam je sve dragi moji: “Hrvatska u raljama djece komunizma”!  I sad čovjek koji je kao Titov gardist bio ponosni dio kiča komunističke vlasti jednog satrapa, ukida navodni kič Počasne bojne hrvatskog predsjednika! Predsjednika države koja je tek nastala, koja se tek konstituira, koja tek formira sve svoje obrise i u tom smislu traži pomoć, nadgradnju, a ne destrukciju! A doživljava samo destrukciju. I to svega: himne, garde, lente, inauguracije! Svega! Dvoličnosti, ime ti je hrvatska ljevica! Jer, nakon objave ovih šokantnih informacija, nitko na hrvatskoj političkoj ljevici nema potrebe izustiti jednu jedinu riječ.

Vesna Pusić je čak i u trenutku kad smo doznali da nam je čelnik DORH-a mason, imala potrebu reći da je “u konačnici i organizacija ‘U ime obitelji’ opasnija od masona“! O ovoj temi, da ne kažem aferi, nije imala potrebe izgovoriti jednu riječ. Možete si onda misliti što zapravo, istinski misli o Katoličkoj crkvi i “opasnosti” koju ona nosi! Likovima poput Vesne Pusić sve je bolje od bilo kakvih organizacija koje zagovaraju domoljublje, patriotizam, vjeru i tradicionalne vrijednosti. Dajte mi Sorosa, dajte mi Feral, dajte mi masone, samo ne Katoličku crkvu i molitvene zajednice.

Zaključno sa Željkom Markić. To treba zapamtiti. Da bi se vidjeli razmjeri unutarnjeg verbalnog  građanskog rata u današnjoj Hrvatskoj i razabrali svi protagonisti tog sukoba.

Kad smo kod masona i potencijalne druge neistine koju bi Zoranu Milanoviću povijest mogla konstatirati u samo prvih par sati nakon što je preuzeo dužnost predsjednika države, neki mediji pišu da visokopozicionirani masoni iz riječke lože tvrde kako je Milanović sam tražio članstvo u masonima, a ne da je odbio tu ponudu.

Nema pouzdanih dokaza za ovu tezu, pa je ne treba uzeti kao pouzdanu, ali nismo čuli ozbiljan demanti, niti je Ured Predsjednika reagirao na napise o ovoj temi. Teza da se sam ponudio za članstvo u masonima djeluje nategnuto i neprovjereno, ali jednako nejasno djeluje i “Silenzio stampa” koja na tu temu stiže iz Ureda Predsjednika!

Predsjednik države je svojom prvom predsjedničkom reakcijom pokrenuo lavinu. Radi se o zahtjevu za progonom organizatora imotskog karnevala. Kažem progonom jer je predsjednik eksplicitno rekao “tražim reakciju nadležnih tijela”, kao što je zatražio i javnu ispriku organizatora imotskog karnevala zbog paljenja lutke gay para s likom Nenada Stazića kao udomljenog djeteta. Organizatorima su isti dan najavljene dvije kaznene prijave, Arsena Bauka i udruge Dugine boje, a očitovala se i Vlada, umjerenije negoli Milanović, ali nedvosmisleno osudivši imotsku krnju.

Najbizarnija reakcija je ona novinarke Hrvatske izvještajne novinarske agencija Sandre Bartolović koja je na svom Twitter profilu napisala: “Zemlja u kojoj inkvizicija spaljuje lutke Duginih obitelji zaslužuje isključivo izobilje korona virusa i nestašicu zaštitnih maski.”

Da je to napisala dopisnica Tanjuga nekako bi se dalo razumjeti, ali da novinarka Hine koju “nota bene”plaćaju hrvatski porezni obveznici, istim tim poreznim obveznicima zaželi “isključivo”, dakle, “isključivo izobilje korona virusa i nestašicu zaštitnih maski” i da nitko od ovdašnjih dušobrižnika naše mentalne higijene na ovo ne reagira, to znači da smo mi naš Rubikon u svakom smislu prešli!

Javno želite smrt ovom narodu i  nitko ne reagira? Jer je što? Jer se netko, negdje, u nekom mjestu na pokladama, poigrao s likovima i pojmovima koji označavaju našu stvarnost. Pa Nenad Stazić ovu zemlju i ovaj narod treba predložiti za najviše nagrade za toleranciju s obzirom na to da je bez bilo kakve ozbiljna javne osude svojedobno rekao otprilike ovo: “…na Bleiburgu nije posao dobro odrađen”!

Međutim, tada niti Milanović niti Vlada nisu reagirali na ovaj eklatantan govor mržnje!

Ni jedna Vesna Pusić, ni svi aktivisti lijeve scene nisu jednu jedinu riječ progovorili. Kao ni kad je Stipe Mesić pričao one gnjusne viceve o pokojnom Tuđmanu. Nikad nitko niti riječi. Niti je neki novinar zaželio, što je tada bilo “popularno”, ako se ne varam, AIDS. Dakle, nije zaželio “obilje AIDS-a” Mesiću i svima koji su ga podržavali!

Pupovčeve Novosti s prvom ligom Feralovaca iz godine u godine na najodvratniji način se izruguju himni, braniteljima, ratnim udovicama, vjernicima, napose katolicima, Domovinskom ratu, a najsvježije, i bivšoj hrvatskoj Predsjednici. I sve je to jednom Miloradu Pupovcu, a ne samo njemu, jedino satira. Ali, kad takneš u homoseksualce i Nenada Stazića, sijevaju kaznene prijave.

Ljevica u Hrvata, ime ti je dvoličnost!  Kad se sruše hrvatski vojni zrakoplovi,  a Novosti se tomu izruguju. Pupovac će na upit medija, s onim osmijehom koji je mješavina cinizma te vlastodržačke samouvjerene poze i tobože sućutne građanske svijesti, govoriti opet o satiri, slobodi izražavanja i umjetnosti. A sada? Sada kad je tema satire homoseksualizam, sada govori dakako samo i jedino o govoru mržnje. Mislite li vi drugovi na ljevici da smo mi svi drugi stvarno potpuni idioti?

Kada je redatelj Oliver Frljić u kazališnu predstavu stavio scenu gdje hrvatska zastava izlazi iz vagine žene s hidžabom, a potom Krist s trnovitom krunom silazi s križa te siluje ženu i pri tome oko bokova ima vezanu hrvatsku trobojnicu, opet s bijelim poljem, nema ljevičara u Hrvatskoj koji na to nije gledao kroz naočale slobode izražavanja! Nema rekcija Vlade 2017. godine! Nema reakcija Zorana Milanovića, a ni SDP-a.

Nitko nikome ne želi “obilje korona virusa”! Niti nedostatak zaštitnih maski! Bauk ne trči pisati kaznenu prijavu! Ne, to je sve samo i jedino gola umjetnička sloboda! Ma nemojte! Stvarno mislite da smo tako blesavi? I petokraka od par tona što će se podići na riječki neboder je isto tako samo i jedino gola umjetnost? Ma nemojte!  Ali, krnja sa Stazićem i homoseksualcima je eklatantni govor mržnje! Neupitno! Nedvosmisleno! Vrijedno kaznene prijave!

I to je, tobože, “normalna“ Hrvatska!  Kada se u filmu “Ministarstvo ljubavi” ismijava, ruga i vrijeđa udovice hrvatskih branitelja, nitko ne reagira. Ni Milanović ni Vlada! Niti Sandra Bartolović zaziva korona virus ni Frljiću ni autorima spomenutog  filma. Ne! Vrijeđajte katolike, vrijeđajte branitelje, možete i udovice ubijenih branitelja, ali taknete li homoseksualce “želimo vam izobilje korona virusa i nedostatak zaštitnih maski”! Kad se na karnevalu palio lik Franje Tuđmana, to je bilo posve normalno, slobodarski izraz naše tradicije. E, ali kad se zapalio prošle godine na karnevalu lik Milorada Pupovca, to je već bio vonj ustaštva, tako da se i Plenković morao ograđivati i odgovarati što o tome misli.

Ali nema novina koje su ga pitale što misli o sceni gdje časna iz vagine vadi hrvatsku zastavu s prvim bijelim poljem da bi onda još i Krist silazio s križa i silovao ženu s hidžabom. Nema ni pitanja Vladi i premjeru, a kamoli da ima javne osude, kaznene prijave ili zagovaranja korona virusa! Kad se palio lik Kolinde i Plenkovića, sve je bilo normalno, normalnije negoli kad se palio lik Pupovca! Koja dvostruka mjerila, koja dvoličnost! Kakav ideološki totalitarizam!

Jer, nikada, ali baš nikada Zoran Milanović, bilo koji lijevi angažirani aktivist ili političar nije tražio “javnu ispriku” koga god i kako god ga se na karnevalu palilo, a u predstavama izrugivalo ili vrijeđalo. Nikada. Samo sada! Do kuda smo došli! Ima li kraja ovom “par excellance” ideološkom teroru? I vi stvarno mislite da će ikada biti moguća hrvatska država u kojoj će se udruge poput “U ime obitelji” tretirati opasnije od masonskih loža, kako tvrdi, želi i misli Vesna Pusić? I mislite da je na tim postavkama moguć  bilo kakav ideološki mir u ovoj zemlji?

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari