Connect with us

Gospodarstvo

Jure Vujić: Bankovna unija i pitanje monetarnog suvereniteta

Objavljeno

on

Nakon što je prošle godine, na putu prema članstvu u Eurozonu, Hrvatska ušla u europski tečajni mehanizam (ERM II) i u Europsku bankovnu uniju, u javnom prostoru i medijima je ulazak u bankovnu uniju prikazano kao „normalni slijed“ , i ako stvarnost dokazuje suprotno te da da neke zemlje unutar EU nisu prihvatile euro (Danska, Švedska, Poljska, Češka, Mađarska ) i opirale se ulasku u europski tečajni mehanizam (ERM II) i bankovnu Uniju.

To znači, da ulazak u svaki oblik nadnacionalne unije bilo to carinske unije ili gospodarske unije ne predstavlja ireverzibilni integracijski proces, pogotovo kada je u pitanju očuvanje monetarnog suvereniteta.

Treba podsjetiti da je inicijativa za osnivanje Europske bankovne unije nametnuta povodom razornih financijskih posljedica dužničke krize iz 2008. i s obzirom na potrebe dokapitalizacije španjolskih banaka koje su, izravno težeći nacionalnim javnim financijama, dodatno oslabile povjerenje tržišta u državne vrijednosnice. Kako bi se “prekinuo taj začarani krug između banaka i država”, odgovornost za banke „morala“ se prenijeti s nacionalne na razinu europske zajednice i dopustiti izravne dokapitalizacije banaka iz europskih fondova.

Međutim takva bankarska financijska solidarnost podrazumijeva i nadnacionalnu kontrolu i bankarski nadzor. S obzirom na to da odgovornost za ovaj nadzor preuzima i centralizira Europsku središnja banka (ESB) i izravno zadire u monetarni suverenitet država članica, preuzimajući funkcije nadzora i superverzije nacionalnih centranim bankama, problematično je bilo postaviti opseg nadzora. Njemačka nije željela dati svojim partnerima nadzor nad bezbroj regionalnih banaka koje su usko povezane s lokalnim političkim interesima. Također je htjela spriječiti da njemački porezni obveznik ikada mora platiti za pogreške bilo koje male europske banke.

Bankovna unija je pristala u potpunosti utjecati samo na 200 najvećih sistemskih banaka (onih s aktivom većom od 30 milijardi eura ili teškom više od 20% BDP-a zemlje). Bez obzira na to, Europska središnja banka može „zabadati nos“ u bilo koju banku u eurozoni ako to smatra potrebnim. Također je bilo potrebno uvjeriti zemlje koje nisu članice eurozone koje nisu željele da se pridruže bankarskoj uniji (Švedska, Češka i posebno Ujedinjeno Kraljevstvo). Dakle, bankovna unija nadzorni je sustav za najveće bankarske institucije u EU. Ovaj nadzor provodi ESB, čiji je cilj zajamčiti bankarsku stabilnost sprečavanjem i upravljanjem mogućim bankarskim krizama, poput onih koje su bile u razdoblju 2008.-2012. Dakle, sve su države eurozone odlučile prijenos monetarnog suvereniteta davanjem ESB-a nadležnost nadzora nad nacionalnim bankama, dok su druge države EU koje nisu članice eurozone mogle dobrovoljno pristupiti toj Uniji, uspostavom bliskije suradnje s Europskom središnjom bankom.

Kao i za sve članice eurozone, ulazak u bankovnu uniju, koja je jedan od ključnih stupova izgradnje monetarne Unije, imati će dalekosežne poslejdice na proračunsku autonomiju svih država članica koje su već vezane uz obveze poštivanje proračunske discipline i stopa deficita, te za provođenje uniformističke monetarističke politike. Na drugu stranu to znači da Europska središnja banka se postavlja kao glavni „krizni menadžer“ u državama članica EU, dok su se nacionalne središnje banke postupno pretvorile u „poštanski sandučić“. Na drugu stranu nitko ne može predvidjeti koliko će mehanizmi bankovne unije (jedinstveni nadzorni mehanizam (SSM) i jedinstveni sanacijski mehanizam (SRM) za banke), biti učinkoviti u slučaju teških gospodarskih recesija jer je prvenstveno usmjeren prema održavanju i regulaciji financijskih tržišta, čija je dinamika i interes različita od same realne ekonomije. U tom smislu, treba napomenuti da odustajanje od monetarnog suvereniteta je ujedno odustajanje od suverene proračunske neovisne politike koja ima izravne implikacije za gospodarstvo, stabilnost cijena i makroekonomsku stabilnost.

Iskustvo je pokazalo da sve zemlje sa sličnom krhkom ekonomijom kao što ima Hrvatska, su izloženi neprestanom pritisku financijskih tržišta jer su u potpunosti ovisne od refinanciranja njihovog javnog duga, sa negativnim jakim tečajem valute, što onemogućuje svaki oblik protekcionizma u odnosu na strani uvoz i zemlje sa niskim plaćama i jeftinom radnom snagom. Treba također naglasiti da ulaskom u eurozonu i bankovnu uniju, centralne banke svih država članica gube u potpunosti svoju monetarnu autonomiju, jer u slučaju financijske krize u bankarskom sektoru, nacionalne centralna banke neće više moći emitirati potrebnu količinu valutu. U slučaju eurozone, središnje banke gube taj autonomni manevarski prostor emisije valute u korist Europske središnje banke koje ima monopol nad emisijom euro valute.

Ulaskom u eurozonu, države transferiraju sve poluge proračunske i monetarne politike u korist Europske središnje banke koja postaje nadnacionalni suvereni tutor svih središnje banaka eurozone, i to u trenutku kada EU nema još u praksi usklađenu zajedničku fiskalnu politiku. Javna je tajna da je tijekom dužničke krize u eurozoni 2009. EU prvenstveno spašavala velike banke eurozoni dok su građani i štediše bili prepušteni fluktuacijama i neizvjesnosti oporavka financijskih tržišta. Pokretanje bankovne unije nije u relanosti imalo veliki utjecaj na razriješavanje krize, za rast nezaposlenosti i siromaštva, i nije onemogučilo veliki nesrazmjer i rast kamatnih stopa bankama koje su se našle u krizi.

Jure Vujić, pročelnik odjela za politologiju Matice Hrvatske

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari