Pratite nas

Gost Kolumne

Jure Vujić: globalističko građanstvo protiv naroda

Objavljeno

na

U javnosti se često provlači pogrešna teza da je građanstvo prije svega društveni sloj s posebnim društvenim statusom i kodom, međutim, građanstvo je ponajprije “stanje duha”, i Marks je bio u pravu kad je govorio o nositeljima dominantnih ideja jednog vremena kao ideje dominantne vladajuće klase – kaže mr. sc. Jure Vujić, pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske i voditelj Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja iz Zagreba te dodaje:

– U tom smjeru treba reći da je građanstvo danas nositelj glavnih dominantnih društvenih političkih i kulturnih ideja dominantnog sustava liberalnih demokracija. U tom pogledu svi oni koji žive u liberalnim demokracijama, i oni najkritičniji spram građanstva, nužno su manje ili više kontaminirani s istim društvenim habitusom. Za razliku od puritanskog, ukočenog i moralizatorskog modela građanstva iz prošlosti, danas prevladava model hedonističkog agnostičkog, emancipiranog tipa građana, ali glavni spiritus movens građanstva ostaje očuvanje društvenog statusa, uskogrudnih interesa pod svaku cijenu.

Mnogi su filozofi i sociolozi secirali matrice građanskog duha. Marx Scheler govori o “biopsihičkom” tipu podložnom kalkulatorskom egoizmu, Eduard Spranger govori o “homo economicusu”, dok Nicolas Berdiaev govori o “duhovnoj kategoriji”, a Werner Sombart ističe ulogu građanskog produktivnog i štedljivog temperamenta u nastanku kapitalizma. Književnik André Gide s pravom je rekao da “nisu važne socijalne klase, malograđanina pronalazimo i kod plemića, kod radnika, i među siromašnima. Ne prepoznajem građanina prema njegovom odijelu i njegovom socijalnom statusu, nego prema njegovim mislima. Malograđanin mrzi sve što je besplatno bezinteresno, sve što uzvisuje na drugu razinu iznad interesa”.

Građanstvo je zapravo plod merkantilnog trgovačkog poretka, a obilježava ga apatija, hladni hedonizam i konformizam koje bi se olako moglo okarakterizirati kao “cool nihilizam”. Dakle, nastanak i dominacija građanskog duha poistovjećuje se s padom aristokratskog modela prirodnih hijerarhija, i inverzijom vrednota. U tom smislu Julius Evola ističe kako “ono što je dekadencija značila za aristokrata postalo je ideal građanina“.

Svako razdoblje i svaki politički poredak i politički režim ima svoj model građanstva. Današnji model postmodernog građanstva razlikuje se od građanstva prvog moderniteta s hipertrofijom egotičnosti, hiperindividualizmom i narcizmom selfy društva, kao i kultom različitosti. Suvremeno građansko društvo temelji se na glavna tri stupa: parlamentarizam, medijasfera i deteritorijalizirani kapitalizam, a glavni je promotor globalističkog liberalno-lijevog jednoumlja politike korektnosti. Građanski duh koji je eminentno proračunati i utilitaristički duh također se temelji na nužnosti proširenja racionalizacije na sva područja ljudske egzistencije, a ne samo na ekonomiji. S pravom je Cornélius Castoriadis istaknuo kako se nastanak građanstva kao društveni model podudara s promicanjem i pobjedom kapitalističkog mita o “neprestanom rastu”; o društvu blagostanja kao nenadmašivom horizontu idealnog građanina. U bilo kojem obliku, građanski duh ostaje odraz inverzija prirodnih hijerarhija duhovnosti, intelektualne i fizičke vitalnosti i uzvišenosti koje su danas izopačene i potisnute na dno društvenu ljestvice, a koji su zamijenjeni s građanskom materijalističkom soft ideologijom egoističkog “carpe diema”, špekulacije, patološkog narcizma i materijalizma.

Građanski duh kao oblik društvenog konformizma odgovoran je za steriliziranje kontestatorskog buntovničkog duha mlađih generacija, koje su danas uronjene u ambijentu proširene apatije, opće kapitulacije i odustajanje od svake sustavne kritike, disidencije ili kapaciteta pobune. Zatupljujuća medijasfera novog vrlog svijeta Stevea Jobsa, histeričnih genijalaca Silicon Valleya, telerealiteta novih pudlica Paris Hilton, tverkanje Kim Kardashian, odraz je sveprisutnog društva zabave u koje bi se trebalo ugledati globalno građanstvo (Global-Benettonskog prototipa) koje se poistovjećuje s transhumanističkom fantasmagorijom kapitalističkog “novog čovjeka” – “homo festivusa”, poboljšana postrasna, postseksualna i posthumana vrsta, kao plod dekonstrukcije tradicionalnog modela čovjeka.

ZAMJENA I RECIKLAŽA

Vratimo se konkretno do Hrvatske. Je li hrvatsko društvo građansko, polugrađansko, malograđansko?

– Jednom sam usporedio taj dominantni sociološki fenomen malograđanštine prisutan na Zapadu s boboima (buržujski boemi), a na Istoku u postkomunističkim zemljama s kolibrima (liberalni komunisti) koji se nadopunjuju u malograđanštini, iako su kolibri ponekad loša kopija boboa. Zapravo se devedesetih godina i na Zapadu i na bivšem komunističkom Istoku dogodila društvena transformacija (a ne revolucija) iz koje su proistekle dvije paradigmatične vladajuće figure: na Zapadu boboi (buržujski boemi), a na Istoku kolibri (liberalni komunisti). Francuski sociolozi Georges Mink i Jean-Charles Szurek dobro su detektirali tadašnji povoljan povijesni trenutak za rekonstrukciju komunističkog sistema u sustav koji bi mogao nesmetano reciklirati i konvertirati bivše komunističke aparatčike te marksistički sveučilišni kadar u novonastali liberalni demokratski mainstream. Tako su postupkom svojevrsne društvene mutacije nastali kolibri – liberalni komunisti. Kao velik dio bivše komunističke menadžerske struje kolibri su u svom korištenju polugama gospodarske i političke vlasti, odgovorni za rasprodaju javnih dobara i divlju privatizaciju, umjesto dubinskog političkog preobražaja društva. Boboi i kolibri pripadaju današnjem povlaštenom dobrostojećem građanskom sloju i često stanuju u buržoaskim četvrtima Pariza, Londona, Budimpešte, Berlina, Varšave…, i unatoč opuštenom i boemskom stilu života neizbježno ilustriraju društveni konformizam i fenomen građanske getoizacije koji dovodi do promjene socijalne strukture stanovništva koju neki analitičari nazivaju novom urbanom gentrifikacijom ili boboizacijom. Boboi i kolibri dijele slične lijevo liberalne vrednote, odjevne, glazbene i društvene ukuse, podupiru ekološku borbu protiv klimatskih promjena, jedu vegansku makrobiotičku hranu, i ekološki su osviješteni te rado citiraju queer teoretičare, ili ulomke knjiga njihovih ikona Daniela Cohn-Bendita, Bernard-Henrija Lévyja, ili Slavoja Žižeka i Antonija Negrija.

Nakon pada Berlinskoga zida zapravo se dogodila velika konverzija, ili bolje rečeno “vlasnička zamjena i reciklaža”: na Zapadu se ljevičarska društvena elita iz osamdesetih pretvorila u liberalnu bobo elitu, dok se na Istoku bivša komunistička gospodarska i politička elita pretvorila u kolibre – liberalne komunističke menadžere. Liberalna demokracija kao tržišna ekonomija nije nekompatibilna s komunističkim mentalnim habitusom, a moglo bi se reći da se u kontekstu političke filozofije i nadopunjuju. Boboi i kolibri, neoliberali i neomarksisti, proističu iz iste sredine, iz iste ideologije političke korektnosti te potječu od komplementarne ideološke građe utemeljene na idejnim matricama mehanicističkog materijalizma kao proizvoda iluminističkoga prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma te ateističkog ekskluzivizma. Danilo Kiš, u djelu “Pisci-cinkaroši, Skladište” (BIGZ, Beograd 2003.), odlično je pokazao kako se svaki totalitarni sustav, pa i demokratski, hrani upravo malograđanštinom, a malograđani su svijet kukavica, cinkaroša, konformista. Književnik Mirko Kovač u tom smislu ističe kako im je “komunistički sistem pogodovao, pretvarao ih je u cinkaroše, uživali su u tome”. Sada im ove nove okolnosti daju mogućnost da grabe ono što se zove ‘materijalno dobro‘, i to je jedino dobro do kojega im je stalo. Nabokov je lijepo rekao kako su malograđani svijet banalnosti, i doslovce kaže “malograđanin je nalickani i otrcani prostak”.

U Hrvatskoj malograđanski duh prevladava u svim porama društva, u svim političkim desnim, lijevim krugovima, u crkvenim krugovima, a ponajprije u kulturi, medijima i pretežito u akademskoj zajednici, u kojima vlada sinekurizam i sitničarsko činovništvo. To malograđanstvo koje zagovara društveni status quo, jedna je od glavnih zapreka suštinskih političkih i društvenih promjena i zaokreta, jer kao mentalni socijalni reprodukcijski obrazac ono funkcionira na razini kapilarne korupcije (sustav usluga – protuusluga), bez obzira na političko opredjeljenje.

Zapravo je Hrvatska slična nekim postkomunističkim zemljama bez demokratske i državotvorne tradicije, u kojima prema “konsocijativnom modelu” vlada velika postkomunistička koalicija koja se na svakim izborima pod plaštom ideološke borbe desno/lijevo zapravo samo izmjenjuje i održava oligarhijski status quo u društvu, gospodarstvu, medijima i politici. Riječ je o obliku “delegirane demokracije” s neopatrimonijalnim obilježama, u kojoj zbog demokratskog deficita narod zapravo pasivno delegira oligarhijskim strukturama vođenje državnog i upravnog aparata. Također, kada govorimo o elitama, treba imati da umu da stranačke i parlamentarne elite zapravo ne čine elitu u pravom smislu riječi, jer pojam elita obuhvaća mnogostruka značenja i pokriva heterogene kategorije: upravljačke, kulturne, umjetničke, političke, gospodarske. Vladajuće političke elite, kad bi bile državotvorne, zapravo bi trebale stvoriti i jamčiti jednake pravne i državne okvire za slobodni i jednak protok elita na temelju sposobnosti i odanosti općem dobru i zajednici. Ondje gdje nema takvog protoka, cirkuliranja elita (teorija sociologa Vilfreda Pareta), tu nema ni pravog demokratskog života, i nastaje oligarhijski sustav vladavine.

U društveno-sociološkom smislu Hrvatska nema zasebne građanske elite, jer oni koji misle da tvore ili predstavljaju tzv. urbanu ili građansku elitu, koja se kiti “progresizmom”, tzv. srednji sloj (prosvjetari, liječnici, pripadnici akademske zajednice, itd.), djeca su i/li unuci onog sloja bivše komunističke jugoslavenske nomenklature koja se putem rezova i sječe hrvatskoga građanstva i inteligencije 1945. godine domogla nacionalizacijom ili konfiskacijom (nezakonito) prvobitne akumulacije kapitala: stanova, društvenih i sveučilišnih sinekura, političkih funkcija, partijskih povlastica, itd.). Zapravo se nedostatak državotvornih domaćih elita odražava i na nejasno i dvosmisleno određenje nacionalnog identiteta koji se često afirmira na reaktivnoj osnovi poput “negativnog identiteta” u odnosu na drugoga. Takav identitet iz nehaja također je plod “elita iz nehaja” koje su isplivale tijekom velikom sajma tranzicijskog recikliranja komunističke nomenklature u demokratske nove institucije 90-ih, koje su zauzele ključna mjesta u društvu i državi te se ponašaju kao djeca s igračkom u ruci.

GLOBALISTIČKI MODEL

Bez obzira na sve izrečeno, trebamo li ipak težiti prema građanskom modelu društva?

– Iskreno rečeno, ne mislim da je građanski liberalni model društva ili države jedan nezamjenjivi ideal-tip, čarobna formula prema kojoj trebaju svi narodi, sve države težiti. Parodijski i pomalo shizofreni primjer tog malograđanstva utjelovljuje estradni antifašizam kao spoj liberalnog pomodarstva i političko korektnog eko ili nefeminističkog aktivizma te onaj sloj koji sebe samoproglašava “kulturnjacima”, a koji upravo proistječe iz inkubatora one bivše titoističke i komunističke struje koja je zagovarala “diktaturu proletarijata” i likvidaciju “klasnog neprijatelja građanstva”. Upravo je povijest dokazala suprotno, negativne nuspojave građanskog liberalnog modela koje danas izbijaju na površinu: društveno otuđenje, hiperindividualizam, pomanjkanje socijalne solidarnosti, sve veća polarizacija između bogatog centra i siromašne periferije, gubitak čvrstih društvenih i duhovnih repera, pojava etnovjerske getoizacije i komunitarizacije, deficit demokracije i procesi oligarhizacije u politici i ekonomiji. Diljem Europe većina slojeva deklasirane i osiromašene srednje klase, tj. oni koji su vjerovali u taj model, danas se osjećaju građanima drugog reda, kako to dobro ilustrira primjerice u Francuskoj pobuna Žutih prsluka. Građanstvo je prazna floskula bez socijalne solidarnosti, nacionalnog identiteta i realnog demokratskog političkog sudjelovanja. Taj globalistički model koji je putem tržišne globalne unifikacije trebao ukinuti povijest, o čemu govori Fukuyama, zapravo razvlastiti narode u tri područja: u političkom smislu narod je razvlašten putem izbornih inženjeringa i nepoštivanja rezultata referenduma; u ekonomskom smislu najosjetljiviji segmenti naroda i srednji sloj lišeni su sigurnosti rada, elementarne plaće i kupovne moći; u identitetsko-kulturnom smislu razvlašteni su jer se narodnoj zajednici nameće dominantni narativ socijetalnih i kulturnih manjina. Povlašteno građanstvo se supstituiralo narodu, dok su se liberalizam i manjinski narativ supstituirali izravnoj demokraciji i republikanskom načelu jednakosti i sudjelovanja u političkom životu. Stoga smatram da iznad građanstva narod čini jedinstvenu i nedjeljivu cjelinu, dok nacija još uvijek čini nenadmašivi horizont demokracije.

Simptomatično je da je nakon Francuske revolucije, kao eminentne građanske revolucije, pojam građanin zamijenio narod, kao da je građansko preuzelo elitističko i avangardističko socijalno mjesto superiornu puku, narodu, koje treba voditi poput neprosvijećenog stada. Iste simptome danas pronalazimo u pokušaju diskreditacije pojma narod kroz pojavu populizma kojeg se predstavlja s negativnim konotacijama, dok se apologetski promiče uime status quoa, dominantni građanski poredak prosvijećenog tehnokratskog centra, u obliku političke klase “koja navodno zna”.

VLADAVINA PALANKE

S tim u vezi negdje sam pročitao kako je hrvatski filistar čovjek ograničena malograđanskog mentaliteta, uskogrudan, licemjeran i sitničavo uporan u svojim pogledima i postupcima… Vaš zaključni komentar?

– Filistare, kao sinonim malograđanina, pronalazimo svugdje, izvan granica i podrijetla, jer je to generično stanje duha koje ima uporište u sitničavom, gruntovčanskom kmetskom mentalnom sklopu. Poljski pjesnik Czeslaw Milosz najbolje je opisao taj malograđanski tip prilagodive sposobnosti i mijenjanja ličnosti, primjenom modela žiroskopa, kako bi pojedinac mogao održati socijalnu stabilnost u odnosu na ono što drugi od njega očekuju i pravovremeno se adaptirati. Ako zanemarimo antropološko i etničko značenje te riječi, onda treba precizirati da je taj izraz s negativnom konotacijom germanska verzija malograđanina, jer se odnosi na njemačku riječ philister koju su rabili u XIX. stoljeću njemački studenti za oslovljavanje malograđnina. Treba podsjetiti da je za pisca Thomasa Manna to utjelovljenje areligioznosti, dok je primjerice za Petera Sloterdijka Francuska duboka filisterska i malograđanska do te mjere da sama sebe mrzi; filistari su osobe zatvorene prema umjetnosti, kulturi i novitetima svijeta.

To me asocira na rečenicu da nema svijeta izvan duha palanke, srpskog filozofa Radomira Konstantinovića, iz njegovog djela “Filozofija palanke”, koja odlično ilustrira trenutačno stanje i našeg društva. Naime, iza plašta “moderne”, “urbane i građanske” kulture i racionalnih ponašanja, izbija na površinu niz arhaičnih poriva i modusa ponašanja. U palanci, glasine, prozivanja, etiketiranja… imaju važno mjesto u stigmatiziranju “krivca” čije žrtvovanje, realno ili simbolično, omogućuje pročišćavanje nagomilanih društvenih i pojedinačnih frustracija. Slično duhu palanke, u drevnim prapovijesnim zajednicama šaman je ulazio u stanje transa kako bi dosegnuo duh štovane životinje koju je lovilo cjelokupno pleme i kako bi je na kraju na simboličan način obredno ubio.

Šaroliki su bili stilovi vladavine palanke na ovim prostorima, ali neopatrimonijalizam, korupcijski oligarhizam te klijentelizam nisu se pojavili devedesetih, nego vuku svoje korijene od otomanskog, spahijsko-timarskog “vakta”, pa sve do titoističke Jugoslavije u kojoj je Partija bila glavna klijentelistička centrala. Poznato je da je naša povijest puna čuvara konformističkog stila, od Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, komunističke Jugoslavije, pa sve do “trećesiječanjske Hrvatske”. Uvijek će se naći “poslušni čuvari”, cenzori i štovatelji “političke korektnosti”, a mediji “dominantnog mainstreama” u tom su pogledu “odana garda”. Iako iskreno mislim da naša palanka nema stila, nego predstavlja jedan imitativni žanr, jer je uvijek lakše konformistički čuvati poredak, negoli sačuvati osobnost koja ipak pretpostavlja jednu dozu dostojanstva, hrabrosti, kritičnosti, suzdržanosti i poniznosti.

U suvremenom društvu postoji velika doza arhaičnosti koja je inherentna modernitetu. Jer naša je epoha puna moralne i egzistencijalne krize u kojoj optužbe i prozivanja nastoje katalizirati latentne društvene tjeskobe koje potiču fantazmagorije, kao parabolično traženje utjehe i društvenog utočišta, što nužno proizvodi mehanizme isključivanja.

GRAĐANSKE REVOLUCIJE

Zbog čega je građanstvo, nositelj ideala pravde, jednakosti i slobode, ujedno i uzrok najkrvavijih tragedija?

– Treba podsjetiti da pojam građanstva nastaje za vrijeme Francuske revolucije. No iako marksistička tradicija kvalificira Francusku revoluciju “buržoaskom”, činjenica je također da je komunističku “proletersku revoluciju” 1917. koncipirala, pripremila i izvela proleterska avangarda čiji su članovi većinom bili pripadnici građanskog i buržoaskog sloja, kao i sam Marx koji je bio iz građanskog staleža. Sve su “narodne revolucije” (“proljeće naroda”) iz 1830. i 1848., bile eminentno građanske revolucije koje su raspirivale osjećaj nacionalne pripadnosti i borile se protiv apsolutističkog monarhističkog poretka. Međutim, činjenica je također da kada zaista “narod” želi uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, poput epizode “Pariške komune” iz 1871. godine, onda biva grubo pogubljen od strane “reakcionarnog građanstva”. Što nam taj sociološki i politički fenomen buržoizacije revolucionarnih procesa govori? U većini slučajeva riječ je o prvobitnoj akumulaciji kapitala jednog društvenog sloja, dok su ideologije i revolucije samo izgovor. Napoleon je u tom smjeru izjavio kako “svijetom upravlja pohlepa, dok su revolucije samo pretekst”. Sintagma “revolucija jede svoju djecu” samo je dobar “romantični” eufemizam za ilustriranje takvih procesa kapitalne akumulacije. Slijedom preuzimanja vlasti 1789., buržoaski sloj preuzeo je gospodarske i financijske poluge vlasti eksproprirajući i nacionalizirajući sve nekretnine i dobra plemićkog sloja. Danas u Francuskoj vladaju potomci tog istog buržoaskog sloja koji je skidao glave uime slobode i jednakosti. Slijedom Oktobarske revolucije ubijeni su milijuni bogatih kulaka i buržuja, konfiscirani milijuni nekretnina buržoaskog i aristokratskog sloja.

Na našim prostorima također je ‘45. godine poubijana većina istaknutih pripadnika starog austrougarskog i hrvatskog građanskog sloja, a nacionalizirano je i konfiscirano na tisuće stanova, kuća, zemljišta, u koja su se uselili zaslužni partizanski “borci”. Danas su unuci i nećaci tih istih “zaslužnih boraca” vjerojatno i sami pripadnici građanskog i urbanog sloja koji se kiti kulturnjačkim i urbanim manirima. Prošle ‘90. godine i Domovinski rat bili su još jedan povoljni balkanski “kairos” za razne ratne profitere koji su se kroz proces divlje privatizacije dočepali prvobitnog kapitala i danas se prikazuju kao pripadnici dobrostojećeg sloja novih bogataša i novopečenog građanstva. Odgovor je u suštini građanskog ethosa kojeg čini ekonomicistička i konstruktivistička vizija svijeta koja je u suštini nepravedna.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ, Magazin, GLAS SLAVONIJE

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Vrijeme sadašnje ili kako ostvariti socijalnu državu

Objavljeno

na

Objavio

Svjedoci smo nemira, koji je ušao u pojedince, zajednicu kao cjelinu, Svjedoci smo brojnih, svakodnevnih, pa čak štoviše i u jednom danu, uznemirujućih vijesti, koje u pojedince unose strah, beznađe, dileme što im je činiti itd. Ne opravdavam i mislim da samo slabi, malodušni uz dodatnu dozu avanturizma traže „izlaz“ u odlasku nekamo u druge krajeve na našoj planeti.

Pojedinci mogu biti i jesu različitog stupnja obrazovanja, time i mogućnosti da razumiju što se sve događa, ali svatko, baš svatko ima opravdanu želju i pravo na dostojanstvo osobe.

Uvjeren sam kako su i neupućenom poznate odredbe iz Ustava (ipak je Ustav RH iz 1990.g. ne samo temeljni, već jedan od najboljih pravnih akata u Republici Hrvatskoj od trenutka njezina nastanka), posebno odredbe koje određuju osobne i političke slobode i prava ili one odredbe koje kazuju o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ne treba raspravljati o pravnoj prirodi ustavnih normi i o načinu na koji one trebaju doživjeti potvrdu i primjenu u stvarnom životu, ali one su nešto na što se uvijek možemo pozvati u obrani svog statusa i položaja od različitih svakodnevnih napada, bilo da se ugrožavaju naša prava na slobodu i osobnu nepovredivost, slobodu mišljenja i izražavanja misli, zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, sigurnost i tajnost osobnih podataka (i osobno sam se imao priliku uvjeriti što je nezakonito pravni sustav pod okriljem neovisnog i nepristranog suda spreman napraviti ili učiniti na ovom planu i kada vam se nameće uloga da vi trebate braniti i dokazivati svoju nevinost umjesto da vam javna vlast mora nesporno dokazati vašu krivnju, služeći se  sofisticiranim mjerama „špijuniranja“ a da vi o tomu ništa ne znate), bilo da su u pitanju neke druge ugroze, koje doživljava čovjek pojedinac. No, nije problem u „mjerama špijuniranja“, već u neprimjeni prava, što se smije i kada i pod kojim uvjetima. O tomu u posebnoj prilici i u „pravom“ trenutku.

Piše: Prof.dr. Srećko Jelinić

Nemam namjeru progovarati o stanju u sudstvu (stalno pristižu „zločeste“ informacije kako na ljestvicama neovisnosti  sudstva stalno tonemo!!! Prema izvješću sa zadnjeg Svjetskog ekonomskog foruma prema kriteriju neovisnosti pravosuđa (judicial independence)  Hrvatska je pala na 126 mjesto od 141 zemlje, ispred su, to znači s boljim ocjenama, Rusija, koja je na 91 mjestu, Srbija na 101 mjestu Ukrajina na 105 mjestu, ali namjera mi je ovom prilikom upozoriti na nešto  što možda nekomu i ne dođe do vida. Riječ je o odredbi iz čl. 49 st.3. Ustava RH u kojoj se propisuje da Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva.  Blagostanje građana (namjerno ne ističem i adekvatni prijevod na engleski jezik) je ideal, kojemu država treba stalno težiti i svojim mjerama i propisima doprinositi ostvarenju ovog cilja. Da li imamo gospodarski i socijalni sustav koji potiče socijalno blagostanje građana?

U već pomalo zaboravljenoj odluci/rješenju Ustavnog suda RH U-I-1694/2017 od 2. 05.2018. Ustavni sud je pravdajući ustavnost i zakonitost Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (poznatiji kao lex Agrokor) izrekao nekoliko rečenica i pri tomu se pozivajući na članke 1,3 i 49 Ustava. Među njima su i rečenice: Socijalna država konstitutivni je elemenat europskog ustavnog identiteta. Koncept socijalne države omogućuje različite mjere državne i javne vlasti u ostvarivanje temeljnih socijalnih prava, ostvarivanje socijalne sigurnosti i radikalno ograničenje priznatih socijalnih prava. Socijalna pravda je jedna od najviših vrednota ustavnog poretka RH. Itd. Mogao bih komentirati tzv. Lex Agrokor (ne zaboravite tri suca Ustavnog suda su imala izdvojena mišljenja i odluke i ne bez osnove), no nije to predmetom ovog napisa, već nešto na što Ustavni sud u ovoj svojoj odluci i to s pravom upozorava. A to je postojanje socijalne države i da svi propisi moraju biti upravo takvi da teže ostvarivanju socijalne države, socijalne osjetljivosti, usmjereni kao stvaranju države blagostanja.

U ovom kontekstu, u vremenu sadašnjem, mnogi se pitaju – da li se socijalna pravda, koncept socijalne države ostvaruje zbog brojnih financijskih nameta, koje nameće npr. lokalna samouprava (prvenstveno, gradska, općinska).  Neki puta krivac nije sama lokalna samouprava, jer ima i nameta izvan lokalnih (kažu da ih ima preko 250). Oni koji su i poželjeli „legalizirati“ nezakonito izgrađene objekte sada dobivaju uplatnice na plaćanje vodnoga doprinosa po Zakonu o financiranju vodnoga gospodarstva i to u nerazmjernim iznosima u odnosu na samu vrijednost objekta (posebno ako je riječ o tzv. vikendicama u Slavoniji i Baranji). Zakonodavac poznaje samo tri lokacije – grad Zagreb, zone područje posebne državne skrbi i sve ostalo područje. Bitan je „namet na vilajet“ zbog čega i zbog kojeg sada mnogi žale što su uopće pokrenuli postupak tzv. „legalizacije“. Riječ je o visokom financijskom nametu u postupku legalizacije, a ne o financijskom nametu ubuduće od provedene legalizacije. Da li je takav Zakon socijalan? Treba li pokrenuti ustavnosudski postupak i da li je sav napor, koji bio trebalo uložiti vrijedan ako to drugi, koji donose propise propuštaju ocijeniti. Zar je moguće da se vodni doprinos plaća po istim mjerilima i za legalizaciju objekta negdje na moru ili npr. u gradu ili npr,. negdje u baranjskoj planini gdje nema niti vode tekučice, već samo oborinske vode?

Na razini lokalne samouprave brojnim vlasnicima nekretnina (jedna smo od rijetkih zemalja u svijetu koja je na različite načine poticala stjecanje privatnog vlasništva na nekretninama) sada pristižu omotnice s informativnim listom o stanju dugovanja za neplaćenu komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda i s uplatnicama za buduće razdoblje. Sjećamo se svi ne tako davnih rasprava  na temu – treba li ukinuti komunalnu naknadu i uvesti porez na nekretnine. Jedno vrijeme „narod“ se zabavljao na ovu temu baš kao na temu i predizborno obećanje aktualnog ministra prometa da će se za korištenje autocesta uvesti vinjete. I od svega ništa. Komunalna naknada se stalno povisuje, vjerojatno po onomu „zagrabi od naroda koliko ti treba, a ne koliko je podnošljivo i socijalno opravdano“. Znamo čemu ona treba služiti, ali običnom građaninu je teško kontrolirati da li je uvijek baš tako i onako kako to propisi nalažu. Jer samoupravni mehanizmi na lokalnoj samoupravi u pravilu ne funkcioniraju, a u nadzorna i upravna tijela biraju se „stranačke“ i poćudne osobe. Treba im, očito, vjerovati kada kažu, izdaci i troškovi funkcioniranja grada su visoki i jedini izlaz je povećati obveze građana. I ta se priča stalno ponavlja.

U postupak naplate dugovanja krenula je i gradska tvrtka Osijeka „Ukop“. Itd. Pravni mehanizmi naplate su dobri, efikasni, a naplata brza. Posljedica su i brojni blokirani (malo su utihnuli tko zna zbog čega, ali i dalje su ostali brojni blokirani).

Nitko ne tvrdi da se u današnjem materijaliziranom svijetu javne usluge (jer o njima je riječ) mogu dobivati bez plaćanja, rekli bismo besplatno, no, ipak ostaju neka pitanja:

  1. Može li se porezni sustav urediti na jednostavan i razumljiv način da bude što manje poreza, prireza, trošarina i kojekakvih naknada, doprinosa i drugog, kako bi obični građanin mogao shvatiti koliko je i komu dužan i što platiti? Kako će se prikupljeni novac dalje dijeliti među korisnicima javnih davanja to građanina ne interesira. To je stvar politike.
  2. Može li se država i državna vlast konačno urediti na način da bude efikasna, djelotvorna i da se zna što je i u čijoj je nadležnosti da bi se potom odgovorne jednostavno i lako moglo prozivati za nerad i nefunkcioniranje sustava? Koga možemo prozivati za nečiste ulice, vandalizam u gradu, uništavanje tuđe i gradske imovine (ipak budimo zahvalni, jer još uvijek je gradi siguran za kretanje i življenje) itd.
  3. Može li državna vlast (sva zajedno na svim razinama) biti u pogledu troškova manje zahtjevna i da se troškovi konačno prilagode mogućnostima građana?
  4. Kada će se konačno provesti reforma propisa u pogledu rokova zastare potraživanja. Nije logično da se u današnje vrijeme lakog praćenja u nepodmirivanju obveza (sve to rade, bilježe i javljaju računala) zastarni rokovi, npr. za neplaćanje komunalne naknade traju tri godine umjesto recimo najduže godinu dana, da se za plaćanje komunalne naknade primjenjuju strogi porezni propisi, kao da je riječ o porezu, a ne o naknadi za pružanje komunalnih usluga itd. Udruga blokirani se ovoga nije sjetila, a jednostavnim skraćivanjem rokova zastare brojnih potraživanja  olakšalo bi se stanje pojedinaca.

Pitanja bismo mogli nizati. Utješno je, reći će netko, državu se ne može organizirati za 30 godina njezinog postojanja. Treba duže vrijeme.  Ali,  ja dodajem, imate uzorno organizirane države u bliskom okruženju (zna se gdje i na koje države mislim), pogledajte, preslikajte sve (možda ne baš sve, jer ipak smo manje razvijeni i ne tako bogati kao neki drugi) na naše društvo od poreznog sustava do teritorijalne organizacije države, ustroja državne vlasti itd. Za to se ništa nikome ne morati platiti. Besplatno je i ne plaća se nikakva naknada, onomu od koga ste preuzeli organizaciju sustava države. Ovdje nema autorskih prava, koja bi se štitila.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Inauguracija Predsjednika bez nazočnosti mentorâ!

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Kako je to programatski medijima i najavio Orsat Miljenić (nekadašnji vlasnik odvjetničke kancelarije za prisilnu naplatu dugova građanâ, i autor „znamenitog“ Lex Perković) šef izbornog štaba, „inauguracija“ (hrvatski se kaže – ustoličenje) izabranog predsjednika Republike Zorana Milanovića senzibilnog na „belo“ bila je doista za razliku od paleoavangardnog otvaranja manifestacije „Rijeka EPK 2020.“ apartna, bez vidno istaknutih jugoslavenskih zastava i po mnogo čemu sociokulturno, estetski, moralno i politički znakovita u zatvorenom prostoru Uredu predsjednika da ne  bude i atmosferskog propuha, kako se tko od uzvanika ne bi prehladio i šmrcao a zbog helikopterske štedljivosti nisu bile nabavljene papirnate maramice.

Razriješene su i logična neizvjesnost te i enigma oko teksta svečane prisege, jer ju  je predsjednik-ateist izrekao u cijelosti tj. i s izričajem „Tako mi Bog pomogao“, što mu je bilo olakšano i time jer na svečanost ustoličenja zbog štednje nisu bili pozvani predstavnici religijskih zajednica  koje po novom Predsjedniku očigledno čine građani drugog reda – vjernici!

Ukupno su na komornu svečanost bez Ive Brešana i njegove „Svečane večere u …“ pozvane  43 osobe, i to dužnosnici po državnim funkcijama, bivši predsjednici, članovi uže obitelji i čak 19 članova izbornog štaba Zorana Milanovića-Belog, što znači da oni čine gotovo polovicu uzvanika. A to zorno, valjano, konkretno i nedvojbeno pokazuje i dokazuje kako i koliko su i oni bili važni i zaslužni za Milanovićevu pobjedu na predsjedničkim izborima!

Primijenjena pak poetika karnevalizacije institucije predsjednika Republike otkriva da to  nije samo trenutačni individualni hir, nego da ima i trajni cilj oduzimanja demokratskog prava narodu na izravan izbor predsjednika, daljnje razvlašćivanja naroda kroz promjenu Ustava i premještanje izbora predsjednika Republike u Hrvatski sabor, te jačanje  partitokracije i političke oligarhije da mogu biti samoodržive i dostatne same sebi te što više neovisne o narodu i biračima odnosno o izbornome legitimitetu!

PROGRAM IDEOLOŠKOG REVIVALA U VILI „ZAGORJE“

Počelo se standardno protokolarno hrvatskom državnom himnom, čija je vokalna interpretacija pokazala da postoji bitna razlika između provale narcističnog bijesa Lisice,  te glazbene i opće kulture Lisinskog već na razini elementarnog dobrog ukusa te poštivanja naroda i razlikovanja javnog događaja od partya.

Točan je Predsjednikov aperkat u pleksus od kojeg zastaje dah da je država sekularna, ali pluralno društvo to nije jer u njemu obitavaju i to u većini; te plaćaju poreze, doprinose i glasuju istina samo na formalno demokratskim izborima – i vjernici!

Premda to nitko od uzvanika nije glasno izrekao, ali se osjećalo da u zraku lebdi krucijalno pitanje –  kako i zašto na  inauguraciju nije bila pozvana umjetnička performerica Svastika sa Poljuda!? Ostao bi nepozvan na inauguraciju te uskraćen za to zasluženo priznanje i indirektni arhitekt i veliki kreator Milanovićeve izborne pobjede predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, ali  kao predsjednik Vlade RH po toj državnoj funkciji automatizmom je morao biti pozvan.

No birani sastav uzvanikâ i još više oni koji među njima nisu bili, izazvao je posebnu pozornost te otvorio dvojbe i pitanjâ: A gdje su među uzvanicima na inauguraciju  takvi neizravni i izravni korifeji izborne kampanje te „kumovi“ Milanovićeve pobjede na izborima kao što su to nedvojbeno Budimir Lončar-Embargo, veleposlanik Anvar Azimov i predsjednički kandidat  dr. sc. Miroslav Škoro-Pelikan? Pa zar i oni nisu zaslužni za Milanovićevu izbornu pobjedu, te zar su njihov  mentorski doprinos i zasluge u tome manje od zaslugâ 19 članova izbornog štaba, pa da za njih kao mentore nije moglo biti mjesta na svečanosti inauguracije? Te kako se i zašto uopće mogu i smiju podcjenjivati njihovo znanje, vještine, samoprijegor, rad, trud, vrijeme i mimikrija koje su nesebično uložili u izbornu kampanju te i pobjedu „Belog“?

No ako nisu bili pozvani, to ne znači i da su zaboravljeni njihov presudan utjecaj i zasluge za rezultat izbora, te postizborni dugovi i obveze prema njima! Naprotiv, već se lašte čizme za vojnu paradu u Moskvi 9. maja 2020.g., i raport dragom pokrovitelju Vladimiru Vladimiroviču. Njemački pak sponzori i „službe“ zbog njihova općepoznatog B-zyklonskog „humanizma“ koji metaforički po svemu sudeći umjesto Marshallovog plana postaje nacionalni arhetip na Angelin ego-trip,  diskretniji su  i samozatajniji u postizbornom trijumfalizmu. Američkih pak milijardu dolara za prometnu i inu infrastrukturu u državama Inicijative tri mora kaže predsjednik Zoran Milanović nisu vrijedni ni za kavu, kao da su pepel iz Pompeja. Sigurno je da bi u Predsjednikovu ideologiziranom sustavu vrijednosti  bili neusporedivo značajniji i vrijedniji,  da to nije izjava američkog državnog sekretara Michaela „Mikea“ Pompea!

Hrvatska je prije svega europska a ne transatlantska država, a njezino je prirodno zemljopisno stanište te logično sociokulturno bunjište i zvijezda vodilja u svjetlu budućnost   – „region“, kliče samoljubivo novi Predsjednik uz asistenciju Vesne Pusić i oca endehaškog suca natporučnika Eugena. Elektrifikacija-industrijalizacija-helikopterizacija-balkanizacija; a ne Srednja Europa, Višegradska skupina i transatlantske integracije, te digitalizacija i umjetna inteligencija – budućnost su naša!

Stihovi srbijanske rock grupe Ekatarina Velika „Ovo je kuća za nas“ u govoru Predsjednika bili su mnogima milozvučni, no među gledateljima televizijskog prijenosa inauguracije bilo je i mnoštvo onih koji su se osjećali prikraćenim što u njezin program nije bio uvršten Berliozov rekvijem Grande Messe des Morts, jer za Hectora Berlioza organizatori su mogli biti sigurni da ga neće boljeti zub, te da će korektno interpretirati tu apoteozu čovjekove tuge, žalosti, patnje i beznađa. Ne samo države, društva i većine hrvatskog naroda; nego i oružanih snaga čiji vrhovni zapovjednik – nije sudjelovao u Domovinskom obrambenom ratu!

Erih Lesjak

totalinfo.hr/zoran-milanovic-da-je-istina-jedini-kriterij-sdp-bi-vjecno-bio-na-vlasti/
ZORAN MILANOVIĆ: Da je istina jedini kriterij, SDP bi vječno bio na vlasti!    o8. 01. 2020.
liberal.hr/zoran-milanovic-predsjednicki-izbori-309
Milanović nije ničim zaslužio da bude predsjednik RH
liberal.hr/zoran-milanovic-zasluge-kukuriku-vlada-ekonomska-kriza-259
Milanović je najzaslužniji što je ekonomska kriza u Hrvatskoj trajala 5 godina duže nego u ostatku svijeta
kamenjar.com/komorni-predsjednik/ Komorni predsjednik
vecernji.hr/vijesti/milanovic-od-cate-do-predsjednika-1381117
Milanović: Od ćate do predsjednika. U Komunističku partiju tvrdi da nikad nije ušao, ali ne želi komentirati svjedočenja nadređenih i podređenih u Partiji koji kažu da jest. I to kada je kao Titov gardist služio vojni rok (kao svojedobno i Ivo Josipović!) u gardijskoj motoriziranoj brigadi (GMTBR) u Beogradu.
kamenjar.com/miroslav-skoro-cestitao-zoranu-milanovicu/
Miroslav Škoro čestitao Zoranu Milanoviću
novenews.net/hr/drustvo/kako-stvoriti-veliku-koaliciju-spremnu-za-juznoslavesku-obnovu-916
Tomislav Čuljak: Kako stvoriti Veliku koaliciju, spremnu za južnoslavensku obnovu
hkv.hr/izdvojeno/komentari/j-novak/3588-j-novak-hvala-vam-sto-odlazite.html
Javor Novak: Hvala Vam što odlazite
dragovoljac.com/index.php/razno/20242-arivizam-na-djelu
Ankica Benček: Arivizam na djelu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari