Connect with us

Gospodarstvo

Jure Vujić: Hrvatska treba zaokret u gospodarskom smjeru: samodostatnost i lokalizam

Published

on

Sanitarna kriza korona virusa djeluje kao neselektivni razotkrivač i indikator  slabosti našeg društva, koji je  postavljen na krivim društvenim i gospodarskim postulatima individualizma, materijalizma i masovne potrošnje. Kako bi se osigurao društveni i gospodarski oporavak u kontekstu recesije koja tek dolazi,  trebati će metodološki izvući pouke iz  te višeslojne krize, a ne samo ustrajati što brži povratak na prethodno „normalno“, na stari status quo poretka. Kao što je tijekom financijske krize 2008. liberalna država spašavala banke a ne nacionalne ekonomije i osiromašene građane, i danas je za očekivati da će  iste sistemske i pro-globalističke vlade nastojati se vratiti na  statusa quo, a pod krinkom upravljanja sa sanitarnom krizom, i nastavljati  još više raslojavati društva, uništi krhku srednje klasu, uberizirati ekonomiju i rad od kuče ( koji je moguć isključivo za neke vrste poslova), uništavati manja i srednja poduzeća, male obrte  i trgovine. Također, treba imati na umu da povratak na „staro“ ili na tzv. „novu normalnost“ i krpanje gospodarstva sa palijativnim mjerama i financijskim injekcijama sa novim zaduživanjem kod MMF-a ili putem EU fondova, nisu održivi na dulji rok, a današnja krizna  situacija zahtijeva promjenu gospodarske paradigme i zaokret u samom smjeru ekonomije. Sanitarna kriza i gospodarska recesija razotkrivaju krutu realnost urušavanja preko noći tržišne dinamike i razmjene (zbog zatvaranja granica i protoka roba),  te debakl i raspad dosadašnje arogantne liberalne ideologije  i svih poklonika sintagme„laissez faire laisser passer“, tržišnih fundamentalista, koji danas  bestidno  traže pomoć i intervenciju  države za spašavanje ekonomije. Stoga je prva pouka ove krize da se  trebamo suočiti sa činjenicama da je fiktivna ekonomija špekulacije, dereguraliranih  financijskih tržišta,  kontaminirala globalnu ali i našu ekonomiju, zapustivši  ključne grane realne produktivne nacionalne ekonomije, javno zdravstvo i poljoprivredu. Virus špekulacije je decenijama prodavao bajke o neprestanom rastu i priče“ o  startup-ima“  koje su obećavale ostvarenje nemogućih profite;  priče o inovacijama ( mitologija o sveznajućoj  umjetnoj inteligenciji i robotizacija koje su trebale ukinuti radna mjesta, o dobrobiti digitalizacije) koje su se hranile znanstvenom fantastikom kako bi se precijenio uloženi kapital i podredilo cjelokupno gospodarstvo uvoznim lobijima i  financijskom stroju špekulacije. Ova kriza također brutalno pokazuje koliko je pogubno temeljiti cjelokupno gospodarstva i BDP na  isključivo jednoj uslužnoj grani gospodarstva na turizmu, i nameće žurno preusmjeravanje prema gospodarskoj diverzifikaciju, industrijalizaciji te geoekonomskoj prostornoj integraciji Sjevera i Juga, Slavonije i Dalmacije, i Hrvatskog primorja.

Razorni učinci dolazeće recesije i perspektive

Ova kriza otvara mogućnost novog gospodarskog zaokreta glede  prekida sa suludim  špekulativnim ekonomskim  smjerom koji je oslabio ljudske i  prirodne resurse, ali i kognitivne resurse „smisla“.

Učinci sanitarne krize na gospodarstvo osjetit će se u tri faze koje je potrebno uzeti u obzir:

-neposredni učinci sve dok traje sanitarna epidemiološka  kriza;

-učinci koji će se pojaviti kada izađemo iz ove faze sanitarne krize kako bismo ušli u ekonomsku krizu;

-te dugoročni učinci na ekonomske strukture i  kolektivni mentalni  sklop

Zbog navedenih kumulativnih učinaka pandemije,  takva krizna  situacija otvara prostor za određivanje   i poduzimanje svih nužnih  mjera gospodarskog kriznog suverenizma . Pouke iz ove krize su jasne:  sanitarna kriza je pokazala slanost „globalnog upravljanja“ pogotovo u zdravstvu i medicinskoj logistici,  dok su se nacionalne države pokazale učinkovitije za suočavanje sa  kriznom situacijom ( povratak granica, mjere izolacije, karantene itd…). Ova  izvanredna situacija također pokazuje da  neregulirani tržišni liberalizam nije održiv u kriznih situacijama i zbog same njegove dinamike ostvarivanje profita, nije u stanju zaštiti javno dobro, zdravlje građana i potrebne javne institucije. Ekonomska recesija potpuno će se očitovati na kraju zdravstvene krize. To će oslabiti tri stupa ekonomske ravnoteže: sama gospodarska  djelatnost, imovina štediša, a posebno financirani mirovinski sustavi. Scenarij recesije uključuje nagli pad financijskih tržišta; porast javnog duga, povećanje koje će sušiti financijsku sposobnost gospodarstva. Situacija je dovoljno nova da danas možemo samo nagađati o reakcijama gospodarskih glavnih aktera kada se ukinu sanitarna ograničenja. Europska središnja banka već govori o  5-postotnoj recesiji u Europi 2020. godine, a MMF na globalnoj razini od 1%, brojke slične onima iz 2009. Države su morale intervenirati da izbjegnu ekonomsku katastrofu. Njihova se zaduženost povećava za oko 25% u naredne tri godine, a građani će se morati uložiti u napore kako bi preuzeli teret duga u socijalnom kontekstu degradiranom nezaposlenošću. To bi, paradoksalno, trebalo dati veću težinu državama i društvu da nameću nove održive alternativne ekonomske okvire. Svjesni visokog rizika gospodarskog i financijskog bankrota, većina vlada europskih država bez obzira na njihov dosadašnji neoliberalni smjer ( Francuska i Njemačka), otvoreno govore o nužnosti jake države, o „ratnoj ekonomiji“ u kojoj se proizvodnja nekih korporacija već preusmjerava prema segmentima interventne proizvodnje od strateške i nacionalnog interesa, a u tom smjeru su rehabilitirali  planski model ekonomije.

Prekid sa monetarizmom i mjere gospodarskog oporavka

Većina država u tranzicijskim zemljama nekritički je prigrlila neoliberalni katekizam ne uzimajući u obzir vlastite specifične strukturalne i makro-ekonomske parametre, što je dovelo do tektonskih socijalnih, mentalnih i strukturalnih poremećaja. Također je upitan legitimitet ekonomskih smjernica tzv. Washingtonskog (ili post-Washingtonskog) konsenzusa (još nitko ne zna pravni učinak tog konsenzusa, kad je počeo i kad završava) u ime kojeg se prisilno provodi monetaristička disciplina i neoliberalna tržišna politika: dužnička ekonomija, održavanje umjetno stabilnih monetarnih okvira, tržišno-financijska deregulacija koja uništava realni sektor privrede i radnu snagu. Washingtonski konsenzus ostaje “mantra” ekonomskih reformi u svijetu, a postao je samo nadomjestak za drugi oblik planiranja političke ekonomije, predstavljajući polugu neoliberalnih, slobodno-tržišnih ekonomskih ideja. Glavne smjernice takve politike su: fiskalna disciplina, preusmjeravanje javnih rashoda, porezna reforma liberalizacija kamatnih stopa, konkurentski tečaj, liberalizacija trgovine, liberalizacija inozemnih izravnih investicija, privatizacija. Međutim svima je danas je jasno, a pogotovo u tranzicijskim zemljama pa i u Hrvatskoj, da se takvom neoliberalnom opcijom pogoduje koncentraciji kapitala u rukama jedne oligarhije i zapostavlja rješavanje problema neravnomjerne raspodjele, siromaštva, nezaposlenosti i razvoja institucija. Danas se treba suočiti sa činjenicom da znanstvenici, menadžeri i profesionalni političari brane isključivo privatne interese rentijerskog, trgovačkog i oligarhijskog kapitala. Vrijeme je došlo za zaokret u načinu razmišljanja o ekonomiji i potrebnim reformama, a politička ekonomija kao znanost i strategija oporavka i razvoja može ponuditi društvenu alternativu u smjeru revaloriziranja i restrukturiranja realnog sektora ekonomije, kretanja od državne ka tržišnoj regulaciji, jačanja državne planifikacije i intervencionizma u smjeru ostvarenja socijalne ekonomije, uspostava monetarnog suvereniteta sa državnim nadziranjem monetarne politike, uvođenje poreza na financijske bankarske transakcije.

U ovom trenutku, sanitarana globalna kriza je pokazala koliko je tržišni neoliberalizam privilegirao delokalizaciju cijelokupnih segmenta ekonomije i sektora od strateških važnosti prema područjima sa jeftinom radnom snagom i slabom sanitarnom infrastrukturom, poput farmaceutske industrije i zdravstva,  pokazujući da  je Europa ovisna o Kini glede proizvodnje lijekova i medicinskog materijala,  te da je poput jedne Njemačke, ovisna o Kini glede proizvodnje djelova za  automobilsku nacionalnu industriju . Takva liberalna i uvozna gospodarska opcija je do sada uvijek privilegirala uvozne kanale velike distribucije prehrambene  industrije na štetu   domaće proizvodnje i potrošnje, kao što  je to i slučaj u prehrambenom sektoru. U takvom se  kontekstu ,  nameću poduzimanje mjera gospodarskog spasa:-

Resuverenizirati gospodarske strateške grane i ojačati  gospodarski suverenitet i neovisnost   unutar četiri glavne razine:
Sanitarna razina: pokrenuti i zaštiti lokalnu proizvodnju medicinske opreme i lijekova. Osigurati inovacije oko cjepiva i novi načini liječenja izvan sustav europskih direktiva koje pogoduju uvoz, kao i povećani proračuni za zdravlje i bolnice. Imperativno pokrenuti ponovno osnivanje imunološkog nacionalnog zavoda.
Poljoprivredna razina: preusmjeriti poljoprivredu aktivnost unutar poljoprivrednih clustera koji će pokrenuti lokalnu i nacionalnu proizvodnju za domače tržište.
Na ekonomskoj razini: potpune ili djelomične nacionalizacija strateških krhkih sektora i relokalizacija strateških područja zdravlja, zračnog prometa, automobilske industrije, alatnih strojeva, hotela, elektronike, nafte itd.
Na vojnoj razini: značajno povećanje proračuna za obranu kako bi se projekcije i zaštitne snage prilagodile ozbiljnosti sigurnosnih izazova, uključujući i jačanje i zaštitu kritične infrastrukture,   kapaciteta suočavanja ( resilience capacity) sa posljedicama prirodnih i sanitarnih katastrofa.

Samodostatnost i lokalizam

Takva bi politička ekonomija, odnosno strateško  gospodarsko planiranje trebalo izbjeći situaciju ne samo ovisnosti od uvoza, već i  situaciju nestašice ključnih proizvoda u izvanrednim situacijama – prehrambenih, lijekova i energenata. Naime, u Hrvatskoj,  domaćom proizvodnjom pokrivamo prosječno oko 50 posto potreba stanovništva za hranom a ako bi se u Hrvatskoj dogodio slučaj  potpune karantene, onda bi se aktivirale robne zalihe , u ovom trenutku ukupna vrijednost strateških robnih zaliha u Hrvatskoj dostatna je za opskrbu cjelokupnog stanovništva za 30 dana. S obzirom na to da nitko ne zna koliko će trajati  ‘korona-kriza’ ,  neophodno je  pokrenuti mehanizme alternativne interventne proizvodnje onih proizvoda koji se mogu brzo proizvesti kako bi se osiguralo dovoljno zaliha i za lokalnu domaću  potrošnju. Na žalost na području primarnih proizvoda ključnih za lokalnu potrošnju još uvijek smo ovisni od uvoza (povrće, stočarstvo , mlijeko , meso itd..). Također treba proizvodnju proglasiti pitanjem nacionalne sigurnosti i  uvrstiti je u stratešku plansku politiku . U slučaju zatvaranja granica za protok roba  EU ili na globalnoj razini zemlje koje nemaju dovoljno zaliha primarnih zaliha i samodostatnu proizvodnju bi bile u kritičnoj situacije asfiksije.

Postizanje gospodarske samodostatnosti nije samo instrumentalne naravi već treba na dulji rok postati i društveni način života. Kako bi bila učinkovita takva strateške orijentacije gospodarstva treba obuhvaćati slijedeća područja:

-alimentarna samodostatnost sa razvojem lokalnim i kratkim kanalima proizvodnje i potrošnje

-energetska samodostatnost i energetska neovisnost koja se temelji na razvoj obnovljivih energija ( solarna, vjetar, geotermalna itd..)

–financijska samodostatnost koja izbjegava vanjskog zaduživanja i ovisnosti, razvoj mikro-financije

-zdravstvena samodostatnost ( razvojem cjepiva protiv virusa i pandemija)

-vojna i obrambena samodostatnost

-samodostatnost kao filozofija života, ideal duhovne i moralne neovinosti

-Samodostatnost podrazumijeva zaštitu  prirodnih resursa i samog nacionalnog tržišta što podrazumijeva i redefiniranje odnosa sa Svjetskom trgovinskom organizacijom kao glavna poluga liberalizacije i globalizacije tržišta.

Lokalizam ( locus-mjesto)  je društveni i gospodarski smjer koji privilegira ono što je lokalno, organsko i ukorijeno, te potiče socijalnu  koheziju, izravnu demokraciju,  socijalnu ekonomiju u obliku proxy ekonomije sa poticanjem lokalnog zapošljavanja, očuvanja okoliša. Preusmjeravanje gospodarstva prema lokalizmu  pretpostavlja organiziranje zajedničkog i života i gospodarstva putem lokalnog gospodarskog , socijalnog i političkog upravljana. Lokalizam podrazumijeva i re-teritorijalizaciju  međuljudskih odnosa te kao takav je ozbiljna alternativa globalizaciji, koja počiva na konzumerizmu i uništenju prirodnog okoliša dok su društvena pravila podređene  isključivom profitu. Dakle, lokalizam nastoji relokalizirati  gospodarstvo i društveni život na tri razine:

-gospodarsko: približavanje proizvodnje potrošaču

-društvo:  jačanje organsko-lokalnog načina života i obogaćivanje ljudskih odnosa unutar prirodnih zajednica

-političko: jačanje socijalne kohezije i participativne izravne demokracije

Jure Vujić, politolog, pročelnik odjela za politologiju Matice Hrvatske i član savjeta Hrvatskih suverenista

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari