Pratite nas

Komentar

Jure Vujić: Peter Handke – Nobel za jugoslavensku zabludu

Objavljeno

na

Reagirajući nekoliko sati nakon objave vijesti o dobivanju Nobela, Handke je izjavio da je “iznenađen” i pozdravivši tu “hrabru odluku”, znajući da je ta prestižna institucija često nagrađivala one autore koji su se borili protiv totalitarizma bilo koje vrste

Je li moguće polemikom zataškati skandal? Očito je, a u tu se igru upustila Švedska Akademija, čija je donedavna reputacija narušena skandalom silovanja i sukobom interesa, dodijelom Nobela za književnost za 2019. godinu austrijskom piscu i dramatičaru Peteru Handkeu.

Treba podsjetiti kako to nije prvi put da Akademija izaziva polemiku dodijelivši Nobela i pjevaču Bobu Dylanu, koji je ako se prisjetimo, oklevetao Hrvatsku izjavom u intervjuu Rolling Stonesu 2012. godine,: “Ako u svojoj krvi imate (naslijeđe, op.a.) robovlasnika ili pripadnika Ku Klux Klana, crnci to mogu osjetiti. To ostaje do današnjih dana. Baš kao što Židovi mogu osjetiti nacističku krv ili kao što Srbi mogu osjetiti hrvatsku krv”.Ne ulazeći u meritum književničkog talenta zbog kojeg je među ostalim i nagrađen, ključno pitanje koje se postavlja oko odluke o nagrađivanju prestižnim Nobelom kao svojevrsnim međunarodnim brendom jest treba li odvojiti književnika i njegovo djelo od njegove odgovornosti kao javne osobe, književnika ili umjetnika od političkog simpatizera ili ideološkog pristaše? Podsjetimo kako je u više navrata Handke, pored svoje ljubaznosti i gospodske uglađenosti, u javnosti zauzimao prosrpsko stajalište tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji.

Prisjetimo kako je Peter Handke odlučio otići na teren 1995. godine, nekoliko mjeseci nakon masakra u Srebrenici, te je svoje dojmove i mišljenja o tom putovanju sažeo u knjizi  “Zimsko putovanje Dunavom,Savom, Moravom i Drinom” koja je posvećena „pravdi za Srbiju”. U istoj knjizi objašnjava kako su „Srbi odgovorili samo na provokaciju“. Mnogi kritiziraju Handkea zbog revizije povijesti, te podržavanja delirija „Blut und Boden” (krv i zemlja), podsjećajući na politiku etničkog čišćenja u Hitlerovoj Njemačkoj, dok Handke uspoređuje NATO bombardiranje Beograda 1999. godine s „Novim Auschwitzom“. Reakcije poznatih međunarodno priznatih književnika i kolega na takvo stajalište su oštre: Salam Rushdie ironično nominira Handkea za „međunarodnu budalu godine“, dok je esejistica Susan Sontag, koja je vrlo privržena Sarajevu i kalvariji njegovog stanovništva za vrijeme velikosrpske agresije i opsade, izjavila da „neće više pročitati niti jednu  njegovu knjigu“. Pod režijom Marcela Bozonneta, Francuska komedija je deprogramirala jednu Handkeovu dramu. Alain Finkielkraut opisuje Handkea kao “ideološko čudovište”, a Jonathan Littell imao je vrlo snažne riječi 2008. godine, koje citira London Review of Books:“ Možda je fantastičan umjetnik, ali kao ljudsko biće moj je neprijatelj”.

Unatoč svemu, Handke postaje počasnim građaninom grada Beograda 2015. godine, a danas je okrunjen Nobelovom nagradom za književnost. Reagirajući nekoliko sati nakon objave vijesti o dobivanju Nobela, Handke jeizjavio da je “iznenađen” i pozdravivši tu “hrabru odluku”, znajući da je ta prestižna institucija često nagrađivala one autore koji su se borili protiv totalitarizma bilo koje vrste: Solženicina, Pabla Nerudu, Nadine Gordimer, Gao Xingjian, ili J.M.G. Clézio itd.Naravno, unatoč lijepe geste Švedske Akademije da dodjeli nagradu književnicima iz Srednje Europe i vjerojatno sa neupitnim talentom, teško se oteti dojmu da je nagrada ipak pristrano kanonizirala dva književnika lijevo-liberalnog opredjeljenja, Olgu Tokarczuk, koja glasi kao velika kritičarka konzervativnog društvenog i političkog trenda u Poljskoj, i Petera Handkeu austrijskog književnika poznatog po svojim pro-srpskim stajalištima za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji.

Handkeova Nobelova  nagrada je zapravo kanonizacija jednoga mita o tzv. multikulturnoj tolerantnoj Jugoslaviju, kao utjelovljenje tzv. » socijalizma sa ljudskim likom », mit koji je prožimao cjelokupnu 68-osmarsku ali i post-68-osmarsku liberalnu lijevu europsku generaciju intelektualca, književnika, povjesničara, političara, koja se vješto reciklira u današnji liberalni demokratski politički i kulturni europski Establišment, koja unatoč tome što je taj multikulturni jugoslavenski projekt, završio sa velikosrpskom agresijom u lokvi krvi, slijepo je legitimirala komunistički totalitarizam u ime « ideala socijalističkog kozmopolitizma », a još uvijek ustraje vjerovati u tu tragičnu zabludu « bratstva i jedinstva » . Handke izjavljuje u intervju za list Liberation 1997 : « Ideja Jugoslavije je kozmopolitska ideja. Za mene Europa je mrtva sa Jugoslavijom » , što povrđuje tu proširenu zabludu u europskim intelektualnim krugovima, da je Jugoslavija bila snošljiva multikulturana državna zajednica u potpunom raskoraku sa realnošću svakodnevne prakse totalitarnog titoističkog režima i Beogradske političke, vojne i gospodarske centralizacije. Handke, poput niz drugih intelektualca europske lijevice su svjesno ili nesvjesno prigrili zamku serviranog diskursa o « građanskom i među-etničkom ratu » koji je trebao prikriti duboke političke socijalne i gospodarske razloge raspada Jugoslavije, čije očuvanje u ime u formalno-pravnom okviru je trebao služiti za uspostavu Velike Srbije. 30 godina nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog saveza, komunizam kao ideologija ostaje još atraktivan i pronalazimo još u uvijek njegove matrice u dominantnom liberalnom diskursu, što potvrđuje tezu Mihaela Riklina („Komunizam kao religija” ) da leš komunizma nastavlja živjeti , te da opstaje na razini snažnog mentalno-ideološkog relikta soteriologije, kao ideologije spasa.

Drugo pitanje koji se postavlja u ovom slučaju je etička i moralna valjanost argumenta legitimnog odvajanja književnika ili umjetničkog djela od njegove javne intelektualne funkcije i statusa. Primjerice takvo se pitanje nastavlja provlačiti kada slavimo 30. godina pada Berlinskog zida, o sudbini pro-komunističkih „režimskih novinara, intelektualaca“ koji su na žalost zakazali u ulozi „intelektualca“ ne ukazujući na totalitarnu prirodu tadašnjih komunističkih režima, koji su kršili osnovna nacionalna i ljudska prava, kao što su to imali hrabrost učiniti drugi pisci i intelektualci u drugim bivšim komunističkim zemljama, poput Milana Kundere, Vaclava Havela, Jana Patočke, Česlava Milosza, Zdeněka Mlynářa, poznati u široj javnosti kao disidenti i pisci.

S druge strane, kad bi bili krajnje konzistentni, trebalo bi se zapitati zašto se provode dvostruki standardi i primjerice ne nagrađuje posthumno u ime „odvojenosti umjetničkog ili književnog djela od političkog angažmana“ pisce „nacionalne i konzervativne struje“ poput Knuta Hamsuna u Norveškoj, u Francuskoj Robert Brasillacha, Drieu La Rochelle, Georges Suareza, Célinea, Chardonnea, Gionoa, Montherlanta, pjesnika Ezru Pounda, koji su optuženi, osuđeni, a neki i pogubljeni zbog tzv.„kolaboracionizma“; dok se lijeve intelektualce poput Sartrea, Gidea, često amnestira zbog njihove otvorene potpore komunističkoj ideologiji i tadašnjem Sovjetskom savezu. Paradoksi, proturječnosti, nekoherentnosti ne fali, a kad bi karikirali „podjelu umjetničkog djela od same „javne osobe i političkog angažmana“ moglo bi se očekivati i dodjelu Nobela Radovanu Karadžiću isključivo kao pučkom pjesniku, za doprinos širenja epsko-guslarskog narodnog pjesništva, a ne kao ratnom zločincu.

Jure Vujić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Škoro o ‘prekapanju Jasenovca’ – Tvrdi da je izjava montirana u lažnu vijest usmjerenu protiv njega

Objavljeno

na

Objavio

N1 - Isječak

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro poručio je u nedjelju iz Vukovara kako bi trebali, možda, svi manje pričati, već šutjeti i moliti se da se zlo više nikada ne ponovi, te istaknuo da treba prekopati sve arhive i učiniti ih dostupnima te znanstvenim pristupom doći do istine.

“Došao sam ovdje da upalim svijeću i malo se molim za to sve skupa. Trebali bi možda svi manje pričati, šutjeti i moliti se da se to nikada neće ponoviti, a žrtvama odati dužno poštovanje na način da ćemo naći znanstveni pristup, otvoriti arhive, vratiti ih u Hrvatsku i konačno to poglavlje naše povijesti zatvoriti”, izjavio je novinarima Miroslav Škoro.

Poručio je kako se svi moramo suočiti s činjenicama da u vezi sa svim onim što se dogodilo u Vukovaru 1991. te pitanju nestalih osoba već dugo nije ništa učinilo.

Novinarima je, na pitanje koje je njegovo mišljenje u vezi s pitanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru, odgovorio kako osobno nema ništa protiv ćirilice, ali da joj u Vukovaru može biti mjesto tek kada se o tome dogovore Vukovarci. Dodao je da zna pisati na ćirilici i smatra kako to pismo u Hrvatskoj nikome osobno ne smeta, ali da je Vukovar nešto sasvim drugo od ostataka Hrvatske u vezi s tim pitanjem.

“Vukovar je doista mjesto posebnog pijeteta i Vukovar je mjesto u kojem ćirilica izaziva sasvim drugačiji osjećaj i da budem iskren kada budem predsjednik države ili kada se bude dogodila takva situacija, a ja budem još živ, kada se moj prijatelj hrvatski pukovnik Peđa Mišić bude s ostalim Vukovarcima dogovorio da ploče budu na ćirilici i li nekom drugom pismu, ja ću ga sam pridržati da je on sam gore zavida, rekli bi dolje u Dalmaciji, a do tada nemojmo se igrati s osjećajima Vukovaraca i Vukovara”, poručio je Miroslav Škoro.

Montirane su moje izjave da bi me se lažno prikazalo

Upozorio je i kako su u proteklih nekoliko dana njegove izjave bile montirane kako bi ga se lažno prikazalo i da to može svako malo dijete uočiti.

“Istina o Vukovaru, Škabrnji, Bleiburgu, Jasenovcu je ono što nam je nužno. Ako poslušate tu vijest koja je izmontirana, onda ona glasi da ćemo prekopati sve, a nakon toga definitivno ne ide riječ Jasenovac. Kao znanstvenik uistinu tvrdim da treba prekopati sve arhive i učiniti ih dostupnima te znanstvenim pristupom doći do istine. Nažalost, naši arhivi su uglavnom u Beogradu”, kazao je Škoro rekavši kako, ako se mi ne možemo dogovoriti kako doći do istine, treba utvrđivanje istine prepustiti međunarodnim komisijama.

Na pitanje novinara kako komentira izjavu kandidata Miroslava Kolakušića da će, kada bi postao predsjednik Republike sebi povisiti plaću i obitelj preseliiti na Pantovčak, Škoro je kazao kako ne treba povećavati plaću predsjednika države.

“Neće se nitko u jedno jutro probuditi u boljoj Hrvatskoj ako ne budemo jako puno radili. Pri tome moramo davati onima koji puno više trebaju nego što trebaju gospodin Kolakušić i ja. Ako se on natječe za ovu poziciju da bi imao veću plaću, onda mu to nije dobar motiv”, kazao je. (Hina)

Škoro: Pripadam generaciji ponosnih ljudi koja je pobijedila srpski fašizam. To smo mi pobijedili!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Milanović misli da živi u Jugoslaviji, izjavio da je Republika Hrvatska državna zajednica!

Objavljeno

na

Objavio

Ne tako davno je za Republiku Hrvatsku tvrdio da je slučajna država.

Danas kada se natječe za predsjednika Republike Hrvatske je evoluirao u svojim uvredama, kaže da je Hrvatska državna zajednica.

Pitamo se u kojoj on državi živi? Također se s pravom pitamo je li Milanović ikada pročitao Ustav Republike Hrvatske, a nakon posljednje izjave sigurni smo da je netko drugi u ime Zorana Milanovića polagao predmet Ustavno pravo na Pravnom fakultetu, jer on ga sa ovakvim znanjem o Republici Hrvatskoj sigurno ne bi položio.

Sama pojava čovjeka poput Milanovića u politici je opasna po državu, a zamislite kako bi nam tek “dobro” bilo da nam predsjednik bude čovjek koji misli da je Republika Hrvatska državna zajednica, savez ili federacija… Zoki, #SFRJ je odavno mrtva, a Republika Hrvatska nije državna zajednica niti će to ikada biti.

Pročitaj barem Ustav Republike Hrvatske u ovoj kampanji za predsjednika Republike Hrvatske – to bi bio uspjeh za cijelo društvo. Pozdrav za Zokija i ekipu koja misli da i dalje žive u Jugoslaviji.

Video: https://www.youtube.com/watch?v=FOfvSfgDqxs

Planet Hrvatska

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari