Pratite nas

Razgovor

Jure Vujić: U Hrvatskoj treba lustrirati bankare, tajkune i nasljednike nelustriranih partijaca

Objavljeno

na

U Podcastu Velebit gostovao je politolog Jure Vujić, koji je kao vrsni teoretičar politologije ušao u vode političke prakse.

♦ Koliko je teoretsko znanje politologije primjenjivo u praksi?
♦ Zašto je desnica u Hrvatskoj rascjepkana na niz malih stranaka ili političkih inicijativa?
♦ Tko ima najviše koristi od takve rascjepkanosti nacionalnih političkih stranaka i inicijativa?

♦ Koliko je aristocid, odnosno likvidacija hrvatske političke i intelektualne elite 1945. godine, uzrok ovakvog stanja na nacionalnom političkom spektru?
♦ Koliko je današnja situacija posljedica povijesnih procesa iz slična razdoblju tzv. hrvatsko-srpske koalicije s početka dvadesetog stoljeća?
♦ Je li mentalitet hrvatskog čovjeka uzrok ili posljedica takve povijesne političke podijeljenosti između nacionalnih i internacionalnih interesa?

♦ Je li lustracija preduvjet stvaranja nacionalnog jedinstva?
♦ Koja je razlika između Tuđmanove pomirbe i lustracije?
♦ Na koga i na što bi lustracija trebala biti usmjerena?

♦ Kakva su iskustva istočno-europskih zemalja s lustracijom?
♦ Zašto je u Poljskoj nakon provedene lustracije u tokovima novca došlo do gospodarskog razvoja?
♦ Treba li lustracija zahvatiti gospodarske, imovinsko-pravne i bankarske poslovne odnose?

♦ Kako je provedena tiha i učinkovita lustracija u Mađarskoj?
♦ Kakva je to tvrda lustracija provedena u Češkoj?

♦ Kako su nelustrirani poduzetnici u vrijeme Domovinskog rata kupovali hrvatska poduzeća?
♦ Što bi ostalo od saborske većine i oporbe kada bi u Hrvatskoj bila provedena lustracija?

 

Hrvatskoj treba lustracija detuđmanizacije i to jedina lustracija koja je Hrvatskoj ne samo potrebna nego i nužna

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marko Miljanić: Pupovac ni jednom nije došao u Škabrnju

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s Markom Miljanićem, ratnim zapovjednikom obrane Škabrnja, a u povodu 28. obljetnice stradanja ovog mjesta

U hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu Škabrnja je doživjela teške trenutke, baš kao i Vukovar, Pakrac, Lipik, Saborsko, Voćin… To je danas mirno mjesto koje nažalost još uvijek živi i živjet će od – prošlosti. Oni koji nisu stradali uglavnom su se vratili na svoja ognjišta. A nema kuće u Škabrnji koja ne nosi neku bolnu uspomenu na velikosrpsku agresiju.

Nedaleko ovog mjesta rođen je i „veliki borac“ za ljudska prava, Srbin po zanimanju, Milorad Pupovac, koji obilazi Hrvatsku i pričao o ustaškim zločinima.

– Kako to da ni jednom nije došao u Škabrnju, na neko naše obilježavanje stradalih iz Domovinskoga rata, da na licu mjesta čuje što su to četnici uradili u njegovu rodnom kraju? – pita se ratni zapovjednik obrane Škabrnja legendarni Marko Miljanić, Junak Domovinskoga rata.

Čovjek koji je branio ovo mjesto sa svojim iznimno hrabrim mještanima i koji je izgubio više od pola svoje obitelji, danas na 28. obljetnicu stradanja jako je ogorčen.
Tako nam djeluje u razgovoru.
Podsjeća nas da kad su se preživjeli vratili u Škabrnju da ih je u osnovnoj školi koja još uvijek nosi ime po partizanu-komunisti Vladimiru Nazoru, umjesto po nekom Junaku Domovinskoga rata, dočekala stravična krilatica „Živjela smrt i dobro došli u mrtvo selo“. Inače, pokraj ove škole nalazi se i masovna grobnica, koja ih također podsjeća na prošlost.

– Imamo Hrvatsku i mi bi hrvatski branitelji trebali biti sretni. A nismo – kaže Miljanić. Tuga, nezadovoljstvo i sve takve negativne stvari dobrano su se uvukle među nas. Nema pravde. I dalje se gone ljudi koji su stvarali hrvatsku državu, ali ne i oni koji su je rušili. Za teške zločine u Škabrnji dosad su odgovarali neki četnici u odsustvu, što znači da nikada nisu bili ni dana u hrvatskom zatvoru. Odgovarala je Zorana Banić, medicinska sestra. Dobila je šest godina zatvora, a ni jedan četnički zapovjednik. Do njih „ne mogu“ doći. A ja sam im svojedobno dostavio i adrese većine onih koji su krivi za zločine u Škabrnji.

Malo vas ima u hrvatskim medijima, kako to? Naime, ranije ste više govorili, više su vas novinari posjećivali, slikali… Što se dogodilo?
– Istina, teško mogu u hrvatske medije. Ne samo ja već i drugi koji žele govoriti istinu i samo istinu. Ne daju nam javno svjedočiti. Čekaju da umremo. Nekoliko puta sam bio i svjedok na Haaškom sudu. Medije to ne zanima. Više prostora dobije neka srpska „pevaljka“ nego mi koji smo branili Hrvatsku. Dobro se biraju ljudi koji će govoriti na televiziji. Mi očito nismo podobni. Kad nam nešto i dopuste kazati onda se to ne dopadne pupovcima i onima „tamo daleko“, pa nas maknu. Brišu naša imena i kad nastupamo na nekim domoljubnim tribinama. Sa svih strana javljaju mi se branitelji, pa i ratni zapovjednici da ih se uskraćuje, da nisu zadovoljni.

Vaša draga i ponosna majka doživjela je 97. godina. Supruga su joj četnici zaklali, izgubila je pola svoje obitelji. Nema tome dugo nažalost je umrla…
– U Škabrnji su mnoge majke zavijene u crno. Moja majka je patila do zadnjih dana. Nekoliko godina pred smrt zvali su je i svjedočiti u svezi Domovinskoga rata, a nisu je se sjetili 30 godina, nego pred smrt. Željeli smo je smjestiti u starački dom. Imao sam sve preporuke, od svih ministarstva, ali ništa nije pomoglo. I onda pričaju da branitelji imaju prednosti i pogodnosti. Sram ih može biti. Sin mi imam neko poljoprivredno dobro. Želio je i on otići van, ali sam ga molio da ostane, jer se nismo borili da nam sinovi i kćeri budu radnici u Njemačkoj i drugdje.

Nego, nismo čitali ni čuli da je 18. 10. obilježen dan općine Škabrnja! Kako to?
– Što da vam kažem? Sramota je to. To zavisi od našeg općinskog načelnika. Mislim da sam vam sve rekao.

Na obljetnicu stradanja u Škabrnji, u programu obilježavanja nema vašeg imena. Jer to znači da ni ove godine nećete govoriti na ovom skupu, 18.11.?
– Kao ratnog zapovjednika mene ovdje, a ni na državnoj razini, nitko ne obavještava o ovom i takvim programima. Ne žele da ja govorim u Škabrnji, koju sam branio!. Ne odgovara im. Možda i ne ja, nego istina.
Godinama se pričalo da bi trebalo postrojiti pripadnike ratnih brigada…
– To bi bilo jako dobro. Da se vidi koliko nas ima, i tko su pravi, a tko laži branitelji. Lažni se ne bi tada ni usudili doći. A mnogi od njih su itekako jaki na riječima, čak ih i slikaju i od njih prave heroje.

Kao ratni zapovjednik niste dobili ni jedno visoko odličje…
– Dobio sam kao i ratni zapovjednik 117. brigade Dragutin Kralj – trolista. Neki imaju i po desetak visokih državnih odličja. Očito, nismo bolje ni zaslužili.
Kako to da se u svezi toga ne bune hrvatski generali?
– I među njima ima svakakvih. Neki vjerojatno za Škabrnju i mene nikada nisu ni čuli.
Zbog čega je, po vama, dosad čak blizu 3500 branitelja i članova njihovih obitelji učinilo suicid?

– Zbog nepravde. Ljudi su mislili da jedan dio onih koji su na ili oko vlasti, koji odlučuju, vole hrvatsku državu i poštuju ljude koji su im donijeli slobodu. Gadno su se prevarili. Biti branitelj, što to znači, osim broj u nekakvom registru?

Mnogo je mladih Hrvata dosad napustilo državu, otišli su van. Jesmo li se za to borili?
– Borili smo se i ljudi su ginuli za pravu, istinsku Hrvatsku, gdje neki pupovci i slični neće biti u prvom planu. A sada imamo to što imamo. Branitelji su brojke, a ne ljudi. Dok Hrvati odlaze u Njemačku, Australiju, Irsku, Kanadu… Srbi dolaze u Hrvatsku i preko veze dobivaju čak i odlične poslove. To je nama naša borba dala, kako bi rekli i vi u brojnim svojim domoljubnim komentarima- istaknuo je Marko Miljanić, uz podsjećanje da je u Škabrnji u vrijeme Domovinskoga rata izvršen pokolj 84 Hrvata, od toga 26 hrvatskih branitelja i 58 civila te da su četnici uništili svaku kuću, školu, pa i crkvu.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Željka Mitrović Jurić o planovima za budućnost

Objavljeno

na

Objavio

Uoči 28. obljetnice pada Vukovara, za Dnevnik.hr je progovorila Željka Mitrović Jurić, uplakana djevojčica u plavom kaputiću iz kolone koja odlazi iz razrušenog grada.

Željka Mitrović Jurić (34) danas živi u selu Berak nedaleko Vukovara, gdje se sa suprugom i kćeri (10) bavi proizvodnjom crne slavonske svinje.

‘Imamo i ovce, imamo i konje, imamo i telad i zečeve, kokoši, patke… Lomila sam se, da li ostati u Hrvatskoj ili otići, ali jednostavno, srce previše voli ovu Slavoniju’, rekla je Željka i dodala da od kuće u Berku planira napraviti Kuću sjećanja.

‘Priča bi krenula od postavljenog plavog kaputića pa bi išla iz Vukovara i branitelja koji su bili sa mnom i koji su preživjeli logore, a na drugu stranu bi išla priča Berka’, pojasnila je. S projektantima je već dogovorila da bi se podrum ostavio kakav je i bio, dok bi se gornja konstrukcija prizemlja s krovom kuće srušila, a zatim izgradila u istim gabaritima.

Projekt bi stajao oko milijun i 800 tisuća kuna, a Željka njima želi svojem djetetu i idućim naraštajima pokazati kako je nastala Hrvatska. Novac za taj projekt sama nema, a još uvijek nema ni konkretne pomoći koju su joj neki političari obećali.

Ispričala je i da je njezina majka sačuvala poznati plavi kaputić koji je bio na njoj kad je fotografija njezinog uplakanog lica obišla svijet.

‘Bila sam ljuta na mamu zato što je oprala vukovarsku prašinu. On mi je jedina uspomena koja mi je ostala iz djetinjstva i ta slika iz kolone’, ispričala je Željka za Dnevnik.hr.

Kaže i da joj je najveću ranu ostavilo to kad je pred njezinim očima ubijen jedan od branitelja. Tada je imala samo šest godina, a sada želi da njezin plavi kaputić bude trajni podsjetnik na to da se užasi Vukovara više nikad ne smiju ponoviti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari