Jure Vujić: Vakser nacionalizam i važnost suverenog zdravstva

Svaka ozbiljna i suverena država brine o zdravlju svojih građana i „opstanku nacije“, tako da osigurava optimalne ne samo prehrambene, već i farmaceutske zalihe lijekova u slučaju kriznih situacija, a pogotovo u situaciji velikih pandemija. Stoga su zaštita zdravlja i stabilnog života ključne  komponente nacionalne sigurnosti.

Postizanje gospodarske, prehrambene, energetske ali i farmaceutske samodostatnosti i neovisnosti, postaju strateški ciljevi svake države. 

U Hrvatskom slučaju, propast imunološkog zavoda kao strateški sektor javnog zdravstva,  je frapantni primjer izostanka strateškog promišljanja i nemara.

U kontekstu globalne pandemije COVID 19, svjedoci smo geopolitičkog  natjecanja za najbrže pronalaženje cjepiva protiv navedenog virusa između glavnih velesila, EU, Kine ,SAD i Rusije, ali ne treba zaboraviti da se takvo natjecanje događalo prvenstveno na razini farmaceutske industrije tzv. Bigfarma , između 5 glavnih laboratorija i farmaceutskih korporacija  Glaxo GSK, Sanofi Pasteur, Merck, Pfizer, Johnson i Johnson, Astra Zeneca, sposobnih za provođenje procesa od otkrića do proizvodnje cjepiva, natjecanje usporedivo sa osvajanjem svemira 1960-ih. Farmaceutsko tržište koji se uglavnom  koncentrira u SAD ali i u Aziji generirao je  1 100 milijardi dolara 2019, a 10 najvećih korporacija zapošljavaju oko 800 000 ljudi.

Pet najvećih farmaceutskih  korporacijskih grupa  na globalnoj razini tzv. Big Pharma (Johnson &Johnson, Roche, Pfizer, Bayer et Novartis)  predstavljaju jednu četvrtinu ukupnog tržišta. Dakle otkriće, proizvodnja i samodostatnost u lijekovima, a pogotovo u cjepivu  je eminentno bitna poluga ekonomskog nacionalizma kao i geopolitičko oružje u međunarodnim odnosima. Države ulažu velike količine novaca i drugih tehnoloških sredstava u navedenom natjecanju,  Njemačka je najavila ulaganje od 300 milijuna eura u kapitalu biotehnološkog sustava CurVac . Američka administracija već je uložila  dvije milijarde dolara u najnaprednije laboratorije, uključujući Sanofi Pasteur, što je izazvalo polemiku u Francuskoj kad je njezin izvršni direktor predložio da će prvo služiti američkom tržištu. I Kina u potpunosti podržava svoje farmaceutske prvake , i provodi agresivnu   zdravstvenu diplomaciju u svijetu radi osvajanja tržišta. Rusija je također uključena u ovu bitku, a već odavno je započela sa distribucijom cjepiva Sputnik V, a neke zemlje EU poput Mađarske su najavile da će se opskrbiti s tim cjepivom.

Poput gospodarskog nacionalizma neki već govore o „vakser nacionalizmu“ kada su u pitanju zdravlje nacije i imperativ  samodostatnosti u lijekovima i cjepivom. Neke su države već mudro primijenile multipolarni pristup u  opskrbi cjepiva i osigurali diverzifikaciju mreža dobavljača.

Naivno je očekivati međunarodnu solidarnosti između naprednih zemalja  sa jakim farmaceutskim kapacitetima i drugih siromašnih, a u stvarnosti su očekivanja oko nabave i učinkovitosti cjepiva protiv COVID-a 19 toliko velika da postoji rizik da će se takva bitka usporediti sa bitkom za maske nakon što se cjepivo pusti. Stoga su neke  države u panici agresivno krenule u opskrbu cjepiva  poput potrage novog „svetog Grala vaksera“ ne birajući sredstva.  Budući da  velika proizvodnja  cjepiva koja istovremeno  zahtjeva širom svijeta industrijski pogon, već je na pomolu mogućnost nestašica bočica ili šprica, a da ne spominjemo dostupnost tvornicama  potrebna sredstva  za proizvodnju molekula.
Trenutne poteškoće oko nabave dogovorenih količina cjepiva kao i opstrukcije  velikih farmaceutskih tvrtki unatoč preuzetih obveza unutar EU, dokazuju kako se iste korporacije koje imaju vojsku lobista u europskim institucijama i drugim međunarodnim tijelima, ne bave se filantropijom već isključivo sa postignućima najvećih profita. Iluzorno je vjerovati,  da se može  osigurati zalihe zahvaljujući “društvenim” ili “etičkim” odgovornostima farmaceutskih tvrtki. Njihov cilj nije služiti javnom dobru, već opstati u globalnoj konkurenciji i ostvariti maksimum profita.

Na drugu stranu, Europa je u zadnjim trideset godina izgubila  farmaceutski suverenitet te je znatno ovisna o vanjskim dobavljačima iz SAD i Azije, te nema  neovisne proizvodne kapacitete. Postizanje suvereniteta u javnom zdravstvu podrazumijeva i zagovaranje uspostave primata zdravstvenih interesa općega dobra nad korporacijskim financijskim interesima,  te ukidanje sprege između  javnog zdravstva i velikih farmaceutskih organizacija, koje intenzivno lobiraju radi utjecaja na politike javnog zdravstva.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?