Pratite nas

Kolumne

Jure Vujić, Zašto je remigracija tabu tema?

Objavljeno

na

U kontekstu intenziviranja migrantske krize i s obzirom na neodgovorno odbijanje suočavanja sa identiteskim-kulturolškim i sigurnosmim prijetnjama takvih masovnih migracija od strane europske političke klase, liberalno-lijevi i lobiji i mediji nastoje demonizirati i etiketirati fašistom ili rasističko,svaki pokušaj pronalaženja alternativnih rješenja takve krize.

Pojam remigraciju, uz poznate fenomene imigracije i emigracije, su popularizirali u Francuskoj suverenistički i konzervativni intelektualci poput Robert Ménard, Renaud Camus, Éric Zemmour, Laurent Obertone, Richard Millet te Philippe de Villiers, koji se suprotstavljaju promigrantskoj kozmopolističkoj utopiju planetarnog jedinstva i postmodernom diskursu o „ kraja povijesti“, i nastoje remigraciju predstaviti kao jedan od alternativnih pristupa za borbu protiv multikulturnog i neoliberalnog kaosa. Pojam remigracije bi bio odgovor na „zamjenu europskog pučanstva“ koji je realni demografski i identitetski proces od 45.godine na dalje, a kojeg mainstream europske političke klase nastoje prikazati kao mit ili teoriju zavjere. Od tada, je pojam remigracija, unatoč tome što se zasniva na znanstvenim podlogama demografije, i studijama o migracijama, etiketiran kao « opasnom fašističkom » političkom nekorektnom sintagmom, asimilirajući redukcionistički politike remigracija sa prisilnim deportiranjem populacija. To nije prvi put da Novigovor političke korektnost ispražnjava pojmove od iskonskog sadržaja potencirajući iskonstruiranu negativnu konotaciju.Na njemačkom jeziku pojam remigracija podrazumijeva “povratak svojoj etničkoj zajednici”.Na Hrvatskom jeziku, remigracija znači svaka ponovna migracija, nakon prve migracije, u neku treću zemlju, u užem smislu, znači povratak u domovinu. Remigracija unatoč negativnih pristranih konotacija je zapravo stari migracijski i demografski fenomen na djelu u mnogim europskim i izvaneuropskim državama. Najbolji primjer tog fenomena je talijanska imigracije prema Americi. Između 19.tog i 20.stoljeća preko 30 milijuna talijana su se iselili u Ameriku u potrazi boljeg života, a više od 50% od te mase se vratilo „remigriralo“u svoju domovinu Italiju.

Naravno fenomen remigracije ima višeslojne dimenzije : dobrovoljna, nametnuta i poticajna remigracija. Dobrovolnja remigracija je bila na djelu gotovo u svim europskim zemljama sve do 70.-tih godina prošlog stoljeća. Prije usvajanja liberalnih pravnih okvira za obiteljsko regrupiranje-spajanje ( koje su omogućilo dolazak i ostanak mnogobrojnih obitelji migranata na privremenog radu iz Magreba i Afrike kao preduvjet za ostanak u zemlji migracije) većina radnika na privremenom radu migranti iz Magreba, Afrike, u Francuskoj, Njemačkoj dolazili bi raditi par godina u europskim zemljama, kako bi stekli ušteđevinu i većina bi remigrirali, vratila se u svoju domovinu. Europski migranti poput Portugalaca, Španjolaca, Talijana bi se brzo asimilirali i veliki bi broj bi odlučio se nastaniti u tim zemljama. Kada bi stekli uvjete za mirovinu, većina bi odlučila vratiti se u svoju domovinu. Nemojmo zaboraviti da danas postoji u Francuskoj velik trend francuskih građana židovske vjeroispovijesti, koji se odlučuju vratiti u Izrael ( Alya) dok neke zemlje izravno pravno reguliraju remigraciju , primjerice prema zakonu Kraljevine Nizozemske, imigranti stariji od 45 godina imaju pravo na doživotnu novčanu pomoć, ukoliko se odluče vratiti u zemlju svoga porijekla. Pogram remigracije u Nizozemsko glasi kao „kvalitetno rješenje za sve strance koji se nisu uspjeli integrirati u Nizozemsko društvo“. U novije vrijeme, početkom 2010. godine, izraelska vlada usvojila je niz mjera za repatrijaciju desetaka tisuća židovskih Sudanaca i Eritrejaca (tzv. „falasha“ zajednice preko 6700 povratnika .)

Povijest je puna presedana o remigracijama. Procesi remigracije nastali su nekoliko puta u suvremenoj povijesti, osobito kako bi spriječili daljnju eskalaciju građanskog rata i etničko-vjerske podjele ugrozile stabilnost jedne regije, nacije . Godine 1947. više od 12 milijuna ljudi raseljeno je tijekom podjele Indije i Pakistana ( većinom muslimana), ne bez sukoba, svakako, ali što je spriječilo širenje građanskog rata u toj makro-regiji.Godine 1962. gotovo milijun francuza iz Alžira ( tzv. „“Pieds noirs i „ Harki“) napustilo je Alžir u Francusku nakon mirovnog sporazuma iz Eviana kada je Alžir steklo državnu neovisnost.

Danas je u slučaju novih masovnih migracija sa Srednjeg i Bliskog istoka kao posljedica rata pogotovo iz Sirije, Iraka, Libije, politički nekorektno govoriti o nužnoj remigraciji i ako je to u interesu samih pravih ratnih izbjeglica i migranta da se jednog dana vrate na svoja ognjišta. Treba reći da je fenomen ratnih izbjeglica izravna posljedica novih zapadnih neoimperijalnih vojnih pohoda, ali je pogrešno i iluzorno misliti da treba i da se može integrirati u Europsko zapadno-kršćansko društvo ratne izbjeglice koje dolaze pretežito iz muslimanskih izvaneuropskih zemalja u ratu. Većina njih, sa dubokim psihološkim traumama ( generacije koje poznaju samo ratno stanje) duboko su povezane sa svojim korijenima i domovinom, te bi se zasigurno jednom kada rat završi , htjeli se vratiti i sudjelovati u rekonstrukciji njihove zemlje. U tom pogledu, ratne izbjeglice i migranti koji dolaze iz ratnih područja treba tretirati kao migrante u tranzitu u zemlji dolaska, a umjesto socijalne pomoći trebalo bi omogućiti poticajna sredstva za povratak u svoju domovinu. U tom pogledu, nametnute remigracije odnose se isključivo na ilegalne migrante, često „lažne izbjeglice“. O islamističkim aktivistima i džihadistima povratnika iz ratnih područja, koji često imaju dvojno državljanstvo, koji predstavljaju prijetnju za mir i stabilnost zemlje u kojoj žive, treba razmišljati također na razini remigracije, a ne na razini reintegracije ili drugih palijativnih neodgovornih politika. Francusko zakonodavstvo predviđa financijsku pomoć za dobrovoljni povratak u zemlju podrijetla za migrante koji ilegalne borave u Francuskoj najmanje 6 mjeseci, međutim zabilježeni su prijevare i ponovni povratak istih migranata. Norveška vlada je 2018.godini vratila 1600 somalijskih ratnih izbjeglica nakon što se u Somaliji situacija stabilizira.

Dakle, i ako se pojam remigracije veže za postkolonijalnu povijest, danas kada se pristrano banalizira fenomen migracija i pod utjecajem liberalno-lijeve globalističke ideologije promiče model figura migranta, „globalnog bezkorijenog nomada“ remigracija se odnosi na inverziju migracijskih tokova, dakle na dobrovoljni povratak migranata u svoju domovinu. Na drugu stranu, politike remigracije su imperativ svakih zemalja sa visokom stopom iseljavanja mlađeg pučanstvu i sa brojnom dijasporom kao što je to slučaj za Hrvatsku koja se treba usmjeriti prema remigraciji svojih iseljenika. Remigracija kao pojam i pristup smeta današnoj globalističkoj kapitalističkoj oligarhiji, koja instrumentalizira načelo slobode kretanja osoba, roba i kapitala i free trade ideologiju, u korist novog robovlasničkog bezgraničnog tržišnog modela hipermobilnosti i uberizacija zamjenske radne snage i prekarijata, bez stalnog boravka i identitetske ukorijene pripadnosti. U tom kontekstu globalnog društvenog i geopolitičkog „inženjeringa“ treba sagledavati suvremene migracije kao oblik destabilizirajućeg „kontroliranog kaosa“. Očito je kako je „povratak u domovinu“, „vječni povratak Oikosu-zajedničkom domu i korijenima, nekada ostvarivanje sna brojnih generacija iseljenika, postao politički nekorektna migracija.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina: Je li Jelenić pao kao žrtveni ‘mejson’ među većim ‘mejsonima’

Objavljeno

na

Objavio

U dva dana, nakon iznuđene ostavke, ode državni odvjetnik Dražen Jelenić. Navodno zato što je mason. Ja nikada ne bih Dražena Jelenića imenovala glavnim državnim odvjetnikom. Ne zato što bih imala išta protiv Dražena Jelenića, već zato što nemam ništa “za“, ništa u prilog bilo kojem visokom dužnosniku kaznenog odjela hrvatskog državnog odvjetništva.

Naprotiv, držim da se u proteklih dvadesetak godina u dva segmenta presudna za svoju vjerodostojnost – kaznenom progonu ratnih zločina i kaznenom progonu organiziranog kriminala i visoko koruptivnih djela – hrvatsko državno odvjetništvo pokazalo kao jedan od najvećih problema i najspornijih tijela hrvatske države. I još gore, u progonu ratnih zločina često je djelovalo kao sljednik vojnog tužitelja bivše JNA ili ekspozitura sadašnje srpske BIA-e. A u kaznenom progonu organiziranog kriminala i korupcije često je izgledalo da upravo DORH i njegov USKOK služe kao odvjetnici najozbiljnijih zločinačkih organizacija i zaštitnici njihovih udruženih zločinačkih pothvata.

I nitko iz izvršne ili zakonodavne vlasti ih nikada nije ozbiljno propitao – zašto je tome tako? A kamoli nedvosmisleno zatražio i preko noći iznudio njihovu kolektivnu ostavku, kao što je to s Jelenićem učinio premijer Andrej Plenković sa suradnicima i pobočnicima uz opću suglasnost vlasti i oporbe. Pritom je glavni Jelenićev krimen bio da je navodno zatajio da je mason, član te jedne od hrvatskih loža koje sebe nazivaju masonskim. A nitko ga nikada nije ozbiljno pitao zašto je tako brzo i tako glatko odbacio kaznenu prijavu za skupinu Borg ili zašto je spektaklom uhićenja prekrio i potom ugušio predmet izvlačenja stotina proračunskih milijuna iz “Uljanika”…

Ja ne mislim da bi glavni državni odvjetnik smio biti član bilo koje tajne organizacije, osobito onih čija ga pravila djelovanja dovode u poziciju podijeljene lojalnosti i potencijalno ga sukobljavaju s hrvatskim zakonima čiji bi glavni odvjetnik trebao biti. Ali hrvatsko pravosuđe, baš kao niti ostatak državnih i javnih službi, nikada nije prošlo bilo kakvu lustraciju od tajnih organizacija koje ga po svojoj prirodi djelovanja i po širini svojih suradničkih mreža najviše ugrožavaju – a to su tajne službe bivše komunističke Jugoslavije. Pa nitko iz izvršne ili zakonodavne vlasti nije ozbiljno propitivao taj problem, čak i u slučajevima kada je bilo očito da DORH ili sudske instance djeluju kao nastavak udbaško-kosovskih mreža u novome obliku.

Visoko pozicionirani sudac je doslovce uhvaćen s prstima u eurima, kao prijenosnik mita za kupnju presude. Jer je bio malo nespretan. Oni kojima treba znaju kako se to radi i koliko košta presuda na kojem sudu. Pa nitko to javno ne propituje. Niti se itko ozbiljno pita zašto smo EU prvaci u klijentelizmu i korupciji i zašto nam je pravosuđe rak-rana sustava. A onda je odjednom najveći problem hrvatskog pravosuđa to što se saznalo da je Dražen Jelenić pripadnik jedne od masonskih loža.

Ja zbilja nisam ekspert za masoneriju, ali malo su mi čudne ove naše masonske organizacije koje posljednjih godina niču kao gljive poslije kiše, koje kao po definiciji tajne organizacije javno ratuju jedna protiv drugih i objavljuju svoje tajne rituale po novinama.

Možda sam u krivu, ali izgledaju mi te hrvatske nove lože upravo kao preoblikovane mreže onih najraširenijih tajnih organizacija “na ovim našim prostorima“, udbokosovskih organizacija, u skladu s novim vremenima. Uostalom, nije li ljepše biti pripadnik “lože“, nego recimo KOS-ova prkna? Pa onda u loži više niste stari udbaš ili stari kosovac već ste mason. Ili ako još malo zakoračite na globalnu scenu, više niste ni samo mason, već ste, štono bi rekli Englezi – “mejson”. Pa onda meštar i veliki meštar, sudac i veliki sudac…. Tko ne bi radije bio “mejson” nego olinjali kosovac?

Zagledate li se čak i površno u životopise vrha DORH-a u posljednjih dvadesetak-tridesetak godina, uočljiv je i dalje personalni kontinuitet prema državnim i vojnim tužiteljstvima u bivšem komunističkom sustavu i bivšoj jugoslavenskoj državi, u kojoj se na tim pozicijama bliska suradnja s tajnim službama podrazumijevala.

U skladu s time, veći je broj dužnosnika i u današnjem, a osobito u jučerašnjem DORH-u, koji su potencijalni pripadnici tajnih organizacija, i to onih koje su bile otvoreno neprijateljske prema hrvatskoj državi, koje su ratovale protiv nje. I nitko ih nikada nije ništa o tome ozbiljno pitao. Čak niti kada su potpisivali optužnice koje su izgledale kao da ih je napisao vojni tužitelj bivše JNA ili državni tužitelj Socijalističke Republike Hrvatske.

Tim je čudnije što je tako ekspresno pao Dražen Jelinić, navodno samo zato što je bio član tajne organizacije. Otišao je tako brzo, a da ga nitko nije ni stigao propitati: koji ga je to prijatelj pozvao u ložu, navodno impresioniran njegovim radnim postignućima?

Je li to članstvo možda bilo preduvjet njegovu imenovanju za državnog odvjetnika nekoliko tjedana kasnije? Je li ono utjecalo na odbacivanje kaznene prijave protiv skupine Borg, na banalizaciju istrage pranja državnog novca kroz “Uljanik” i na druge slučajeve kojima DORH sam sebe pokazuje banalnim? Ili je Jelenić pao tako brzo da ga se ništa ne pita. Kao žrtveni “mejson” među većim “mejsonima”.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Nino Raspudić: Kakva država takva i masonerija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, slobodu treba izboriti

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Republika Hrvatska, kao neovisna država, svečanom i javnom prisegom dobila je u utorak 18. veljače petoga predsjednika u osobi Zorana Milanovića te nastavlja svoj životni put u svoj političkoj, ideološkoj i gospodarskoj kompleksnosti međunarodne zajednice i unutarnjih društvenih odnosa. Premda po Ustavu predsjednik ima relativno skromne ovlasti, ipak kao jedina politička funkcija koju neposredno na izborima legitimiraju birači, hrvatski predsjednik ima golemo simboličko značenje te je stoga važna i svaka gesta i poruka koja je odaslana u javnost sa svečanosti inauguracije.

Svaka društvena institucija prolazi proces razvitka i ustaljivanja te ne bi bilo normalno da sa svakom novom upravom na stanoviti način sve počinje iznova, da se ne uzima u obzir nešto što je u toj instituciji postalo uobičajeno. U Republici Hrvatskoj šest je inauguracija novoga predsjednika održano po jednom modelu, dakle već, može se reći, ustaljenom, promišljenom i općeprihvaćenom, a sada je sedma inauguracija realizirana posve po novom modelu. Ne može se reći da je time prekršen koji zakon ili da je učinjeno išta protupravno ili neetično, no prekinut je kontinuitet koji je ipak vrlo važan za poštovanje i samopoštovanje mlade države. Raskid s makar relativno skromnom tradicijom imao bi smisla samo ako bi se ponudilo nešto bolje, nešto što više afirmira Republiku Hrvatsku kao državu i njezinu najistaknutiju funkciju u strukturi državne vlasti. Recentna inauguracija na Pantovčaku i po novom ritualu ništa od toga nije ponudila, pa se nameće pitanje je li se time možda željelo relativizirati važnost države kao takve i same predsjedničke funkcije.

Inauguracija

Budući da predsjednička inauguracija nije privatni čin, i budući da bi predsjednik trebao biti u stanovitom smislu državni predvoditelj svih hrvatskih građana, nije se smjelo dogoditi da na inauguraciji ne bude ni predstavnika građana koji su dali svoj glas za mandat predsjedniku, tim više što je to jedina državna funkcija na koju svojim glasom neposredno nekoga dovode sami građani – birači. Nije se smjelo dogoditi ni da na inauguraciji ne budu nazočni predstavnici političkih stranaka, kako onih koje su novoga predsjednika podupirale u izborima, tako i onih koje su osporavale njegov Izbor. Teško je vjerovati da bi se predsjednička funkcija mogla ostvarivati kao predvođenje svih građana Republike Hrvatske a da na inauguraciju ne budu pozvani predstavnici svih segmenata društvenoga života počevši od kulturnoga, gospodarskoga i vjerskoga do svih drugih. Premda je započeti predsjednički mandat na izborima dobiven pod parolom »Normalno«, nije normalno da su prednost pred svim predstavnicima svih segmenata društvenoga života dobili aktivisti u predsjedničkoj kampanji pobjednika.

Budući da funkcija predsjednika države ima relevantne ovlasti u međunarodnim odnosima i međunarodnoj politici, upravo je sablažnjivo što na predsjedničku inauguraciju nije pozvan baš nitko iz međunarodne zajednice, čak ni predstavnik diplomatskoga kora akreditiranoga u Hrvatskoj. Nije li takvom gestom međunarodnoj zajednici i njezinim predstavnicima poslana poruka koja se može čitati kao ignoriranje ili omalovažavanje međunarodne politike ili kao (smišljeno ili slučajno?) omalovažavanje Republike Hrvatske u međunarodnom kontekstu, premda je država Hrvatska, kao i svaka druga država, relevantna pravna osoba i činjenica međunarodnoga prava? Nije li upravo inauguracija najbolja prilika da se novi predsjednik predstavi predstavnicima međunarodne zajednice?

Neovisnost sudstva i medija

U inauguracijskom govoru (koji nije odolio ideološkom pomodarstvu stavljajući »rod« na prvo mjesto stvarnosti koje ne bi smjele biti razlog za diskriminaciju ili isključivanje u hrvatskom društvu) novi Predsjednik uz druge relevantne poruke, koje zaslužuju dublju opservaciju, istaknuo je da je najčvršća brana tiraniji svake vrste »podrška vlasti akademskoj i znanstvenoj neovisnosti te neovisnosti sudstva i medija«. Dodao je: »Znanstvena zajednica, sudstvo i mediji moraju neprestano raditi na usavršavanju mehanizama za borbu protiv nepoštenja i korupcije u vlastitim redovima. Smatram, dakle, da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti.«

S obzirom na hrvatsku stvarnost, zdravi, neovisni i slobodni sudstvo, znanost i mediji apsolutno su veliki prioriteti za cjelokupno ozdravljenje hrvatskoga društva i dobro je ako je to novi Predsjednik uočio i uzeo si kao jednu od važnijih zadaća u svom mandatu.

Poznato je da nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, nego slobodu odnosno neovisnost treba izboriti, što je moguće tek kad za to postoje osnovni preduvjeti. Bilo bi iznimno veliko i važno služenje kad bi novi Predsjednik uspio pomoći da se stvore uvjeti za razbijanje svake vrste otuđenih centara moći koji svojim utjecajem na gotovo sve segmente i procese u hrvatskom društvu otimaju slobodu i neovisnost mnogim pojedincima, skupinama i mnogim, i državnim, institucijama. Bude li odgovorni predvodnik u stvarnom oslobođenju hrvatskoga društva, novi Predsjednik ima priliku ući u povijest upisan zlatnim slovima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari