Pratite nas

Kolumne

Jure Vujić, Zašto je remigracija tabu tema?

Objavljeno

na

U kontekstu intenziviranja migrantske krize i s obzirom na neodgovorno odbijanje suočavanja sa identiteskim-kulturolškim i sigurnosmim prijetnjama takvih masovnih migracija od strane europske političke klase, liberalno-lijevi i lobiji i mediji nastoje demonizirati i etiketirati fašistom ili rasističko,svaki pokušaj pronalaženja alternativnih rješenja takve krize.

Pojam remigraciju, uz poznate fenomene imigracije i emigracije, su popularizirali u Francuskoj suverenistički i konzervativni intelektualci poput Robert Ménard, Renaud Camus, Éric Zemmour, Laurent Obertone, Richard Millet te Philippe de Villiers, koji se suprotstavljaju promigrantskoj kozmopolističkoj utopiju planetarnog jedinstva i postmodernom diskursu o „ kraja povijesti“, i nastoje remigraciju predstaviti kao jedan od alternativnih pristupa za borbu protiv multikulturnog i neoliberalnog kaosa. Pojam remigracije bi bio odgovor na „zamjenu europskog pučanstva“ koji je realni demografski i identitetski proces od 45.godine na dalje, a kojeg mainstream europske političke klase nastoje prikazati kao mit ili teoriju zavjere. Od tada, je pojam remigracija, unatoč tome što se zasniva na znanstvenim podlogama demografije, i studijama o migracijama, etiketiran kao « opasnom fašističkom » političkom nekorektnom sintagmom, asimilirajući redukcionistički politike remigracija sa prisilnim deportiranjem populacija. To nije prvi put da Novigovor političke korektnost ispražnjava pojmove od iskonskog sadržaja potencirajući iskonstruiranu negativnu konotaciju.Na njemačkom jeziku pojam remigracija podrazumijeva “povratak svojoj etničkoj zajednici”.Na Hrvatskom jeziku, remigracija znači svaka ponovna migracija, nakon prve migracije, u neku treću zemlju, u užem smislu, znači povratak u domovinu. Remigracija unatoč negativnih pristranih konotacija je zapravo stari migracijski i demografski fenomen na djelu u mnogim europskim i izvaneuropskim državama. Najbolji primjer tog fenomena je talijanska imigracije prema Americi. Između 19.tog i 20.stoljeća preko 30 milijuna talijana su se iselili u Ameriku u potrazi boljeg života, a više od 50% od te mase se vratilo „remigriralo“u svoju domovinu Italiju.

Naravno fenomen remigracije ima višeslojne dimenzije : dobrovoljna, nametnuta i poticajna remigracija. Dobrovolnja remigracija je bila na djelu gotovo u svim europskim zemljama sve do 70.-tih godina prošlog stoljeća. Prije usvajanja liberalnih pravnih okvira za obiteljsko regrupiranje-spajanje ( koje su omogućilo dolazak i ostanak mnogobrojnih obitelji migranata na privremenog radu iz Magreba i Afrike kao preduvjet za ostanak u zemlji migracije) većina radnika na privremenom radu migranti iz Magreba, Afrike, u Francuskoj, Njemačkoj dolazili bi raditi par godina u europskim zemljama, kako bi stekli ušteđevinu i većina bi remigrirali, vratila se u svoju domovinu. Europski migranti poput Portugalaca, Španjolaca, Talijana bi se brzo asimilirali i veliki bi broj bi odlučio se nastaniti u tim zemljama. Kada bi stekli uvjete za mirovinu, većina bi odlučila vratiti se u svoju domovinu. Nemojmo zaboraviti da danas postoji u Francuskoj velik trend francuskih građana židovske vjeroispovijesti, koji se odlučuju vratiti u Izrael ( Alya) dok neke zemlje izravno pravno reguliraju remigraciju , primjerice prema zakonu Kraljevine Nizozemske, imigranti stariji od 45 godina imaju pravo na doživotnu novčanu pomoć, ukoliko se odluče vratiti u zemlju svoga porijekla. Pogram remigracije u Nizozemsko glasi kao „kvalitetno rješenje za sve strance koji se nisu uspjeli integrirati u Nizozemsko društvo“. U novije vrijeme, početkom 2010. godine, izraelska vlada usvojila je niz mjera za repatrijaciju desetaka tisuća židovskih Sudanaca i Eritrejaca (tzv. „falasha“ zajednice preko 6700 povratnika .)

Povijest je puna presedana o remigracijama. Procesi remigracije nastali su nekoliko puta u suvremenoj povijesti, osobito kako bi spriječili daljnju eskalaciju građanskog rata i etničko-vjerske podjele ugrozile stabilnost jedne regije, nacije . Godine 1947. više od 12 milijuna ljudi raseljeno je tijekom podjele Indije i Pakistana ( većinom muslimana), ne bez sukoba, svakako, ali što je spriječilo širenje građanskog rata u toj makro-regiji.Godine 1962. gotovo milijun francuza iz Alžira ( tzv. „“Pieds noirs i „ Harki“) napustilo je Alžir u Francusku nakon mirovnog sporazuma iz Eviana kada je Alžir steklo državnu neovisnost.

Danas je u slučaju novih masovnih migracija sa Srednjeg i Bliskog istoka kao posljedica rata pogotovo iz Sirije, Iraka, Libije, politički nekorektno govoriti o nužnoj remigraciji i ako je to u interesu samih pravih ratnih izbjeglica i migranta da se jednog dana vrate na svoja ognjišta. Treba reći da je fenomen ratnih izbjeglica izravna posljedica novih zapadnih neoimperijalnih vojnih pohoda, ali je pogrešno i iluzorno misliti da treba i da se može integrirati u Europsko zapadno-kršćansko društvo ratne izbjeglice koje dolaze pretežito iz muslimanskih izvaneuropskih zemalja u ratu. Većina njih, sa dubokim psihološkim traumama ( generacije koje poznaju samo ratno stanje) duboko su povezane sa svojim korijenima i domovinom, te bi se zasigurno jednom kada rat završi , htjeli se vratiti i sudjelovati u rekonstrukciji njihove zemlje. U tom pogledu, ratne izbjeglice i migranti koji dolaze iz ratnih područja treba tretirati kao migrante u tranzitu u zemlji dolaska, a umjesto socijalne pomoći trebalo bi omogućiti poticajna sredstva za povratak u svoju domovinu. U tom pogledu, nametnute remigracije odnose se isključivo na ilegalne migrante, često „lažne izbjeglice“. O islamističkim aktivistima i džihadistima povratnika iz ratnih područja, koji često imaju dvojno državljanstvo, koji predstavljaju prijetnju za mir i stabilnost zemlje u kojoj žive, treba razmišljati također na razini remigracije, a ne na razini reintegracije ili drugih palijativnih neodgovornih politika. Francusko zakonodavstvo predviđa financijsku pomoć za dobrovoljni povratak u zemlju podrijetla za migrante koji ilegalne borave u Francuskoj najmanje 6 mjeseci, međutim zabilježeni su prijevare i ponovni povratak istih migranata. Norveška vlada je 2018.godini vratila 1600 somalijskih ratnih izbjeglica nakon što se u Somaliji situacija stabilizira.

Dakle, i ako se pojam remigracije veže za postkolonijalnu povijest, danas kada se pristrano banalizira fenomen migracija i pod utjecajem liberalno-lijeve globalističke ideologije promiče model figura migranta, „globalnog bezkorijenog nomada“ remigracija se odnosi na inverziju migracijskih tokova, dakle na dobrovoljni povratak migranata u svoju domovinu. Na drugu stranu, politike remigracije su imperativ svakih zemalja sa visokom stopom iseljavanja mlađeg pučanstvu i sa brojnom dijasporom kao što je to slučaj za Hrvatsku koja se treba usmjeriti prema remigraciji svojih iseljenika. Remigracija kao pojam i pristup smeta današnoj globalističkoj kapitalističkoj oligarhiji, koja instrumentalizira načelo slobode kretanja osoba, roba i kapitala i free trade ideologiju, u korist novog robovlasničkog bezgraničnog tržišnog modela hipermobilnosti i uberizacija zamjenske radne snage i prekarijata, bez stalnog boravka i identitetske ukorijene pripadnosti. U tom kontekstu globalnog društvenog i geopolitičkog „inženjeringa“ treba sagledavati suvremene migracije kao oblik destabilizirajućeg „kontroliranog kaosa“. Očito je kako je „povratak u domovinu“, „vječni povratak Oikosu-zajedničkom domu i korijenima, nekada ostvarivanje sna brojnih generacija iseljenika, postao politički nekorektna migracija.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari