Pratite nas

Kolumne

Juričana smo velikodušno mogli prepustiti Englezima

Objavljeno

na

Prolazeći pokraj kioska, uočim ga na naslovnoj stranici jednih novina, opet. Već me pomalo iritira taj debeljuškasti gospodin s kačketom, sveprisutan je u donkihotovskoj borbi protiv establišmenta, što god to značilo. Mislim, establišment u hrvatskim prilikama. Od takozvanih službenih uhljeba odvratniji su mi samo neslužbeni uhljebi, ljuti borci protiv uhljebništva i korupcije. Borci koje ova nesretna država pokorno i izdašno financira još od početka stoljeća. Kažu da je dotični gospodin redatelj iako je završio komparativnu književnost.

Doduše, diplomirao je kasnije film na londonskoj Filmskoj akademiji. Simptomatično je međutim da Englezi tako neke našijance obrazuju pa ih pošalju natrag nama da nas uzdižu iz gliba neznanja prema svjetlu prosvjećenosti. Uvijek su to neki psiholozi ili pedagozi kao Boris Jokić ili pohađatelji humanističkih i umjetničkih studija kao spomenuti gospodin s kačketom, Davor Juričan, nikada liječnici, molekularni biolozi, fizičari ili nešto slično. Naprotiv, takav profil ljudi stranci nam uglavnom uzimaju nakon što ih Hrvatska odškoluje o svom trošku.

Juričana smo velikodušno mogli prepustiti Englezima

Ne znam kako vi, ali ja bih, nacionalno neuskogrudan kakav jesam, nekako više volio da je Jokić ostao na Otoku reformirati englesko školstvo nego naše i da je Juričan ostao obogaćivati englesku filmsku umjetnost nego našu. Imamo mi svojih hribara, brešana, nuića i ogresta, Juričana smo velikodušno mogli prepustiti Englezima. Ali što je, tu je. A Juričan je nedvojbeno tu i s njima valja računati, to jest valja i njemu nešto za pod zub dati. Uostalom, tu je još uvijek i Siniša Labrović čiji smo odlazak još nedavno s odahom oduševljenja ispratili, a kako ne bi bio dežmekasti Juričan koji još nije ni otišao.

Znam, znam, dežmekast je srbizam, ustvari turcizam učestaliji u srpskom nego u hrvatskom jeziku, već vidim kritične čitatelje, hrvatske jezične čistunce, kako se mršte, ali ja se pomalo pripremam za vremena koja dolaze. Poučen riječkim slučajem oko pozornice za otvaranje EPK, gdje se već i natječaji pišu na srpskom jeziku kako se srpski ponuditelji ne bi nervirali dok ih čitaju – ja pomalo vježbam povratak u crno-bijeli svijet ranih osamdesetih prošloga stoljeća. Samo da taj juriš u ”svijetlu prošlost” ne završi nekim novim Karađorđevom.

Stalno ponavljanje jednog te istog

No, vratimo se mi debeljuškastom gospodinu s kačketom. Sličniji Sanchu Panzi nego Don Quijoteu od početka mi je bio sumnjiv. Jedina njegova kreativnost i duhovitost svodi se na stalno ponavljanje jednog te istog: dajte mi da i ja malo kradem, dajte da dijelimo plijen. Obraća se, navodno, establišmentu, financijskoj i političkoj eliti, u stvarnosti Milanu Bandiću i pomalo Andreju Plenkoviću, sada pak najavljuje da će uzeti na zub i Crkvu. Ali to njegovo pozivanje da ga se uključi u grabež i žderačinu, čini se, pada na plodno tlo što se javnosti tiče.

To možda korespondira s jednom dubljom žicom zapretenom u narodnom biću, onom atavističkom glađu za nezasluženim dobrima, glađu kojoj sigurno nije odmogla ni hajdučko-graničarska ni socijalističko-samoupravljačka povijest. Uostalom, nije slučajno nastala pučka uzrečica u stihovima: Drug je Tito krao,/ al’ je i nama dao./ Ovi sada kradu,/ al’ nama ne dadu. Dakle, nije stvar u korupciji i nepotizmu, nego u podjeli plijena; ne radi se o tomu da se ne krade, nego o tomu tko je u poziciji da krade. Juričana treba shvatiti ozbiljno, on misli ozbiljno, i ako u njegovu nastupu ima neko zrno duha, ona iskra duhovitosti – ona jest upravo u toj genijalnoj mimikriji, u tomu da govori o svojim istinskim namjerama, a svi se smiju jer se kao dobro zafrkava.

Nije potpuno iskren

No, debeljuškasti gospodin s kačketom ipak nije potpuno iskren. On već sada pomalo sudjeluje u podjeli kolača. Od nečega očito živi, uhranjen je, nije mu ni kačket loš. Nekako mi se čini da dokumentarac Gazda nije komercijalno toliko uspješan film da bi se tih prihoda dalo godinama uspješno živjeti, financirati kampanju itd. U svom filmu Juričan polazi od činjenice da je njegov otac Ljudevit vršnjak vlasnika Konzuma Ivice Todorića te da je četrdeset godina radio u tom istom Konzumu. Obojica su srednju školu završili u Zagrebu i prvo dijete dobili 1976. Na temelju tih podudarnosti Juričan gradi priču o velikoj nepravdi, gdje jedan protagonist postaje gazda, a drugi ostaje obični zaposlenik Unikonzuma, odnosno Konzuma.

Izvor svojih frustracija Juričan otkriva u jednom intervjuu: ”Otac mi je cijeli radni vijek proveo u Unikonzumu, kasnije Konzumu. U penziju je otišao 2010. godine. Ljetovali smo u Posedarju, za sitne pare, preko firme.” Sve u svemu, obično hrvatski jal. Oduvijek mi bila sumnjiva ta opsjednutost običnjaka tuđim bogatstvo. Fascinantno je da se Juričan nije zapitao je li možda stvar u tomu da je Ivica Todorić bio sposobniji od njegova oca!? Postoji, naime, i ta mogućnost. Pa čak ako je do bogatstva došao na koruptivan način, on je barem genijalac korupcije, nipošto obični jalnuš. A što se ljetovanja u Posedarju tiče, nije to ni tako loše ako je preko firme. Uostalom, seoska su djeca crnčila na njivi tijekom ljetnih mjeseci.

Omerta

No, pustimo sad Todorića, njega su ionako razvlastili, osramotili i oteli mu ono što su mu, navodno, ranije dali. O njemu je i o Kutli lako snimati filmove, o Bandiću također. Kapu skidam onome tko snimi film od Tedeschiju, a da ne bude udvorički. Nekako slutim da Juričan neće biti taj. O pravim se gazdama u ovoj zemlji šuti. Omerta. Onoga trena kada je on dobio inspiraciju za film o Todoriću, na mjestu gdje se odlučuje već je bilo odlučeno da je Todorić svoju dionicu odradio i da mu slijedi pad. Kao i to da Juričan dobije inspiraciju za svoj film.

Snimajući dopuštene i dotirane filmove, radeći performanse po gradu, to jest odrađujući svoju dionicu u ovom otužnom simulakrumu – Juričan ne radi ništa drugo nego gricka svoj dio velikog koruptivnog kolača. Kad odradi svoj dio posla u manipuliranju javnim mnijenjem, bit će nagrađen nekim viđenijim uhljebničkim mjestom u kulturi ili možda čak u vlasti. Zanimljivo kako se ovaj izraz uhljebi ne da zamijeniti nekom hrvatskijom inačicom, ukrusi ili slično, nije to bez vraga. Bilo kako bilo, pomalo me već iritira taj debeljuškasti tip s kačketom.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto se toliko prenosila vijest o zagrebačkom potresu?

Objavljeno

na

Objavio

Zagreb više neće biti isti, kako ga obnoviti nakon korone i potresa?

Prije dva tjedna pisao sam o tome kako veća tema jede manju temu, aludirajući na koronavirus koji je progutao sve druge medijske sadržaje. Činilo se da ništa drugo više ne može doći u prvi plan. Sva događanja su otkazana, nema mrdanja, schengenski prostor u koji se trsimo ući još jednom se pokazao kao fikcija, jer svatko se zatvorio u svoje granice.

Dok ne završe s koronom, nema mogućnosti da će itko i sa kim zaratiti, teroristi više nemaju mete za napad jer su svi izolirani, migranti kao da su u zemlju propali, nema sportskih događanja, nema festivala, nema izbora, nema skandala – što uopće može biti globalna vijest osim korone, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Čak se i Greta izmotava kako misli da ga je imala, a jedna domaća wannabe zvijezda važno obavještava javnost kako je sanjala da se ljubaka s ministrom zdravstva Berošem, eto kakva su vremena došla. A onda je zatreslo Zagreb, najjače od 1880. Iako taj dan još nije bilo potvrđenih žrtava i unatoč tome što magnituda 5,4 nije nešto što bi inače obišlo svijet, vijest je odjeknula globalno.

Javljali su mi se i poznanici iz Italije, Engleske, Amerike. Zašto se toliko prenosila vijest o zagrebačkom potresu? Pa zato što je svima na vrh glave korone i kao da su svi svjetski mediji jedva dočekali da se dogodi nešto što nema veze s njom.

Vjerojatno ima nešto olakšanja u spoznaji da može i gore, a da se to dogodilo nekom drugom. Veći strah jede manji strah, pa je stanovnicima Zagreba, pogotovo onoj petini koja, kako nas je pedantno obavijestio gradonačelnik, ne živi u armiranobetonskim zdanjima, korona, valjda jedinima u svijetu, privremeno pala u drugi plan.

Koja je vjerojatnost da se 140 godina od posljednjeg velikog, “Šenoina” potresa, sljedeći usporediv dogodi usred globalne nevolje, na kraju prvog tjedna u kojem su zatvorene škole, vrtići, fakulteti, kafići i restorani, a počelo se govoriti o ograničavanju kretanja? Mogao se dogoditi i 1903., ili ratnih 1916. i 1942. ili 1977. ili 2016. ili 2024. Ali ne, zatreslo je baš ove nedjelje.

Da te dvije nevolje istodobno staviš u film ili roman, ispalo bi previše, nevjerojatno, a još Aristotel poučava da radnja ne mora biti istinita, ali mora biti uvjerljiva. Ovo nije vjerojatno, ali je istinito. Kći mi kaže da joj je bilo ovako – baš sam nešto sanjala, a onda kao da sam se iz tog sna prebacila u drugi u kojem se sve treslo i padalo.

Pomisao spontano ide na biblijske scenarije – kuga, potres, neki su se sjetili da se nedavno i meteor uz veliki prasak raspao nad Zagrebom pa nam još samo fali najezda skakavaca. Ljudi žude za značenjem, traže neku smislenu priču, makar u njoj bili i gubitnici, jer najgora je besmislena, neshvatljiva patnja. Potres je užasavajuće iskustvo. Jedini pozitivan, u stvarnosti ili fikciji, za koji  znam onaj je periodički u Danteovu Čistilištu. Mjesto u kojem duše okajavaju grijehe Dante zamišlja kao planinu okruženu morem. Zatrese se svaki put kad neka duša do kraja okaje grijehe i ode iz čistilišta u raj. Jeziv je u svakom drugom kontekstu.

Zagreb nakon ovog potresa više neće biti isti. GUP oko kojeg natezanja traju godinama sada je pred novim zadacima. Kako obnoviti i osigurati povijesni centar? Što će biti s bolnicama, starim i otprije nepristupačnim građevinama? Hoće li se konačno seliti u nove, funkcionalnije objekte bliže velikim prometnicama, jednako kao i državne institucije i neki fakulteti? Je li ovo prilika da se stari dio grada otvori za druge sadržaje?

Čim prestane izvanredno stanje oko korone, u Zagrebu će trebati donijeti neke dalekosežne urbanističke, ali i političke odluke. Teško je očekivati da će se stari dimnjaci od cigle, koji su svojim padanjem nanijeli najviše štete, i dalje tretirati kao zaštićeno kulturno dobro. Stanari ne trebaju imati iluzija da će se javnim sredstvima plaćati obnove atraktivnih nekretnina u centru grada, od koji su mnoge već bile stavljene u funkciju turizma.

Ovisno o mogućnostima, morat će ih obnavljati sami ili ih takve ruševne, poluruševne ili načete prodavati investitorima koji će ih moći obnoviti po suvremenim seizmičkim standardima. U općem društvenom potresu, Zagreb je doživio svoj dodatni.

On može značiti nastavak starih negativnih tendencija, ali može biti i šansa da se učini zaokret. Nakon što se smiri stvar s koronom, bilo bi najpoštenije raspisati prijevremene izbore u gradu. I nadati se da će onaj tko ih dobije imati snage, mudrosti i vizije da ovu zagrebačku muku vidi kao poticaj ne samo da grad krpa, već da donese i počne provoditi dalekosežne odluke koje će taj divni grad dići na još višu razinu.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Sterešina: Kako se nositi s virusom koji mijenja svijet

Objavljeno

na

Objavio

Ne treba biti veliki futurist da bi se spoznalo kako svijet nakon globalne epidemije koronavirusa neće biti isti. Danas to znaju i mali futuristi.

Svijet je već danas na prvi pogled drukčiji. Iz svemira se vidi da je korona temeljito pročistila zrak u svojem prvom velikom žarištu epidemije oko kineskog Wuhana.

Najnovije snimke iz prazne Venecije pokazuju Veneciju premreženu kanalima bistrog mora, kakvu današnje generacije zapravo nikada nisu mogle vidjeti, nego samo čitati o njoj i čuditi se što je to toliko magično privlačilo nekadašnju visoku europsku klasu tome gradu koji smo već desetljećima viđali kao grad na mutnoj smeđoj vodi neugodna mirisa. Problem je jedino što danas tu sliku Venecije kakva je nekad davno bila možete gledati samo iz svojeg dnevnog boravka.

Jer, korona ima i svoju crnu stranu. Zatvorila je i nas, a osobito Veneciju, čiji je zdravstveni sustav na rubu kolapsa, susjedna Lombardija potpuno je kolabirala, vojska odvozi žrtve virusa na kremiranje…

Jedan virus paralizirao je gotovo cijeli svijet, stavivši ga u karantenu. Najnaprednija medicina i farmaceutika ostale su nemoćne pred malim virusom, koji slama i ubija ljude, pred kojim kapituliraju zdravstveni sustavi najrazvijenijih zemalja, čiji je daljnji put i dalje nepoznanica.

I Hrvatska je već danas drukčija. Uvjerljiva liječnička ekipa Beroš – Markotić – Capak, koja čini špicu obrane protiv korone, postala je preko noći popularnija, utjecajnija, gledanija od svih političara, influencera i instagramuša zajedno, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Prirodna je posljedica korone vraćanje fokusa s ispraznosti i besmisla prema egzistencijalnim temama.

Ali njihova je zasluga što su svojom kompetencijom i uvjerljivim kriznim nastupom stavili širenje virusa pod nadzor, koliko je to u danim okolnostima moguće, što su primirili naciju, učinili da im se vjeruje.

Plenkovićeva je pak zasluga što je kriznu komunikaciju, ali i organizaciju obrane od epidemije na svim razinama – od nacionalne do lokalne – povjerio struci, izbacivši ili suzivši time prostor za razne političke nadridijagnostičare i njihove improvizacije u službi samopromocije.

U kriznim okolnostima, dobivši novu odgovornost, zdravstveni sustav kao da se vratio u vrijeme najvećih izazova iz ratnih devedesetih. Svojom organiziranošću i kompetencijom budi nadu u neku drukčiju, bolju Hrvatsku, barem na onoj prvoj crti obrane.

Obnavlja se zaboravljeno zajedništvo. I to je u samoj obrani protiv epidemije najvažnije.

No za izgled svijeta nakon korone, kao i za izgled Hrvatske nakon korone presudno će biti ono što se događa iza prve crte obrane.

Kao prvi efekt dogodio se povratak tradicionalnim oblicima življenja i tradicionalnim vrijednostima. Kao glavni organizator obrane protiv globalne epidemije nastupila je i nastupa stara, od globalista prezrena država.

I već se sada može reći da je korona nanijela presudni udarac globalističkim idejama i da u perspektivi vraća državama njihove tradicionalne prerogative, a međudržavne i naddržavne institucije i savezi ponovno će biti stavljeni u službu država, a ne u poziciju upravljača državama. Korona će spontano napraviti okvir za resetiranje EU-a.

Ona će promijeniti ekonomiju globaliziranih profita i vratiti proizvodnju (ne dakako svu) iz Azije u Europu i u Ameriku sa svrhom ostvarenja održivih gospodarskih sustava. Ali korona će i trajno izmijeniti neke djelatnosti koje danas poznajemo. Pitanje je već danas koliko će se poslova zbog korone izmještenih u kućni rad sutra vratiti natrag u urede.

Što će se dogoditi sa školstvom, osobito s visokim školstvom, nakon što se uhoda u e-nastavi? Hoće li se baš sve vratiti na fakultete, u predavaonice? Što će se dogoditi s medijima i komunikacijama? Što s turizmom?

Za početak, države će svojim interventnim mjerama donekle odrediti i okvire propadanja, kao i okvire repozicioniranja svojih gospodarstava. Hrvatska, počevši od ratnih devedesetih, ima vrlo loša iskustva s djelovanjima iza prve crte obrane u kriznim situacijama – u pozadini kriza događale su se velike klijentelističke operacije navezane na izvršnu vlast, koje su rezultirale time da se do danas nismo riješili dogovorne ekonomije u rukama starih elita (ili, ako hoćete, starih parazita).

Zato je, zbog Hrvatske poslije korone, iznimno važno držati oko na operacijama iza prve crte obrane. Uz institucionalni sustav koji generira klijentelizam i dogovornu politiku, mogućnosti nadzora ograničene su na parlamentarnu oporbu.

Njezina budnost (bez obzira na motive) zato je dobrodošla barem jednako toliko koliko je važno podržati Andreja Plenkovića i njegovu Vladu u aktivnim mjerama protiv krize izazvane koronom i jednako toliko koliko je važno da i na drugoj crti obrane, ondje gdje se upravlja novcem i egzistencijom naroda, Plenković mobilizira stručno najkompetentnije, kao što je to učinio na prvoj crti obrane protiv korone.

U ključnoj bitci, u pravome ratu za kontrolu procesa resetiranja aktualnog svjetskog poretka koji je pokrenula globalna epidemija koronavirusa, Hrvatska je samo promatrač. Sada već otvoreni rat za dominaciju u novom poretku vodi se između SAD-a i Kine.

U velikoj prednosti bit će onaj tko uspije pobijediti virus. Ili barem ostaviti takav dojam.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Igor Rudan: Što se to ovdje zapravo zbiva?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari