Pratite nas

Kultura

Jurilj: Film ”Bijeli put” se bavi ratom, ali sigurno nije ratni film

Objavljeno

na

Ovih je dana autorska ekipa iz produkcijske kuće “Kadar” iz Širokog Brijega završila rad na filmu “Bijeli put”, dugoočekivanoj dokumentarnoj priči o humanitarnom konvoju, najvećoj humanitarnoj akciji poslije Drugog svjetskog rata, koji je donio spas u hrani i lijekovima za unesrećene Hrvate u cijeloj Lašvanskoj dolini.

Veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan ”Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, nakon mnogih priprema i pribavljenih suglasnosti, krenuo je iz Zagreba za Novu Bilu na Međunarodni dan ljudskih prava 10. prosinca 1993. godine. Humanitarni je konvoj trajao 14 dana, a predvodili su ga dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić u pratnji brojnih državnika, veleposlanika, franjevaca, medicinara, humanitaraca, kulturnih i javnih radnika.

Priča o humanitarnom konvoju koji je probio potpunu osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini nije klasičan dokumentaristički prikaz rata i dobrih i loših momaka u njemu. ”Bijeli put” nije film koji se bavi genezom ratnih sukoba u srednjoj Bosni, jer je struktura filma u cijelosti fokusirana na ono što se zove humanost u nemogućim, ratnim uvjetima.

Ispričana priča kroz sudbine protagonista Bijelog puta

Scenarist i redatelj filma Zdenko Jurilj u razgovoru za Bljesak.info napominje kako se rat spominje samo kao okolnost u kojoj stradavaju ljudski životi, bez obzira na položaj, dob i spol. Uostalom, rat i stradavanja bili su povod da se od teških rana i gladi spase ranjenici, bolesnici, starci, žene i djeca.

”Dokumentarni film o Bijelom putu ima zadatak, s vremenskim odmakom više od 20 godina, kroz slojevite osobne priče evocirati uspomene na bitan povijesni događaj u kojem se isprepliću bol, patnja i tuga na jednoj, te radost, ushićenje i nada na drugoj strani! Priču o tom humanitarnoj događaju nastojali smo prikazati kroz sudbine protagonista Bijelog puta koji su skupljali i prevozili humanitarnu pomoć i ranjenih i bolesnih koji su ju čekali“, ističe Jurilj.

Dodaje kako su, imajući u vidu stalno potenciranje rata u Bosni i Hercegovini, pogotovo u dnevno-političke svrhe, zauzeli stav da se s naglašenim emocijama bez političkog, vojnog ili etničkog rakursa prikaže gola stvarnost i s kakvom se situacijom ni kriv ni dužan obični čovjek može suočiti, dok nalogodavci tog istog rata, zavaljeni u udobne fotelje, izdaju zapovijedi, a njihova djeca, prijatelji i rodbina se ugodno zabavljaju u dubokom zaleđu, daleko od ratnih linija, najvjerojatnije u nekoj od europskih metropola.

”Oni ne znaju kako je to kada u jednom danu čovjek izgubi troje djece ili kada 80-godišnja starica pred kraj svog života ostane bez obje noge od granate. Ono što sam i više puta isticao, snimanje ovakvog dokumentarca motivirano je i zbog propagiranja humanitarnog aktivizma i solidarnosti, koje je u današnjem konzumerističkom društvu samozadovoljnosti i izolacionizma potrebno stalno potencirati. U filmu nema osude, jedne ili druge vojske, neka to gledatelji procjene. Danas u Bosni i Hercegovini, ali i ostalim dijelovima bivše države pa i svijeta, nikada nije bilo aktualnije djelo njemačkog filozofa Karla Jaspersa “Pitanje krivnje”. Bilo bi dobro da ga pomno analiziraju oni koji opet trube u ratne trube. Zbog svega njihova je krivnja, kao što je to Jaspers napisao, kriminalna, moralna, politička i metafizička. Film Bijeli put se bavi ratom, ali sigurno nije ratni film“, poručuje naš sugovornik.

Bijeli put je i akcija stotina “malih”, nevidljivih ljudi

Autorska je ekipa u filmu posebno vodila računa o objektivnosti, da ovakvo jaka priča iz sfere dokumentarizma ne prijeđe u sferu pamfletizma i jednostranosti jer, kako su istaknuli, toga ionako ima previše. Ponosni su što u filmu imaju priče osoba koje su se potpuno opkoljene nalazile u srednjoj Bosni i onih koji su tu blokadu provodili.

”S obzirom da se radi o vrlo kompleksnoj filmskoj priči, koja iziskuje truda i vremena, problema je bilo kao i u svakom velikom projektu. Od pronalaska sugovornika, arhivske građe, nagovaranja nekih sugovornika da sudjeluju u filmu, jer su neki to rezolutno odbijali zbog emotivnog mira u sebi i nemogućnosti evociranja teških trenutaka kroz koje su prošli i koji utječu na njihove psihološko zdravlje, pa sve do narcisoidnih likova, egotripera, koji su sebi u glavu “utuvili” kako su oni najbitnija karika u cijeloj akciji Bijeli put, zaboravljajući pri tome zbog svoje skučenosti, gluposti, bahatosti… da je to akcija u koju je izravno ili neizravno bilo uključeno na stotine, tisuće “malih”, nevidljivih ljudi… S takvima nismo imali kompromisa, bez obzira što oni mislili o svom angažmanu“, ističe Jurilj opisujući u razgovoru za Bljesak.info sami tijek nastajanja filma te dodaje kako ih je glede financijske strukture dočekala ”uvijek ista priča”.

”Neki su nam obećavali brda i doline, ali samo na verbalnoj razini… No, hvala im na lažnoj potpori. Dalje, puno bitnih sudionika Bijelog puta je u međuvremenu preminulo. Imali smo sreću snimiti zadnje svjedočenje duše Bijelog puta, dr. Slobodana Langa, koji je po prvi put za potrebe filma otvorio dušu, svoja sjećanja i osjećanja za vrijeme organiziranja i dolaska humanitarnog konvoja Bijeli put. Do posljednjeg je daha živio za ovaj film, čak je nekoliko puta prije smrti u veljači prošle godine zvao, raspitujući se u kojoj je fazi cijeli projekt. Žao mi je da je ranije otišao s ovog svijeta. U cijeloj priči moram pohvaliti Franjevački samostan u Novoj Biloj i fra Zorana Livančiča, tajnika Franjevačke bolnice, koji su s pokojnim fra Franjom Grebenarom, dušom bolnice i ostalim doktorima, kao pravi vizionari snimali užasna stradavanja ljudi u toj bolnici. Neki kadrovi koje smo dobili iz njihove arhive, ali i arhive Dokument filma “Oblutak” iz Splita, koji su tada snimani filmskom kamerom bit će prvi put viđeni u javnosti”, otkrio je Jurilj.

Kako film kao umjetnost nema ograničenja, niti se dovodi u korelaciju s mjestom življenja, širokobriješkoj produkcijskoj ekipi u projektu su se kroz koprodukcijsku suradnju pridružili javni RTV servisi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

”Bitna je vizija, dobar scenarij i jaka želja. S obzirom da naša produkcijska ekipa ima debelog iskustva u ovoj vrsti djelatnosti, a što potvrđuje i neke festivalske nagrade, nije bilo sporno ništa oko uspostave koprodukcije s HRT-om i BHRT-om. Suradnja je uspostavljena na načelima televizije, oni nama arhivsku građu, a mi njima gotov film. Kako su se u međuvremenu dogodile neke personalne uredničke i direktorske promjene, koprodukcijski ugovori nisu još službeno parafirani, ali to je samo stvar formalnosti. Suradnja s ove dvije TV kuće bila je i ranije na nekim drugim filmskim projektima i na obostrano zadovoljstvo ona će biti nastavljena i u budućnosti“, poručio je naš sugovornik.

Premijera filma u crkvi u Novoj Biloj

Kako je većina filma nastala od kadrova snimljenih u crkvi-bolnici u Novoj Biloj, film će biti premijerno prikazan upravo u novobiljanskoj crkvi 09. travnja 2017. godine s početkom u 19 sati, u sklopu kulturne manifestacije ”Hrvatsko proljeće Središnje Bosne”.

”Znači, nakon 20 i nešto godina u istim klupama u kojima su ležali ranjeni i bolesni sad će sjediti gledatelji, među kojima i neki koji su u istim klupama ležali kao pacijenti. Nema veće simbolike da baš u takvom ambijentu bude premijera Bijelog puta, a na tome su inzistirali i sami franjevci. Kvalitetan HD projektor, veliko filmsko platno i dobar zvuk jamac su za kvalitetnu projekciju filma”, naglašava Jurilj.

Nakon Nove Bile, projekcija filma seli u Zagreb, potom Split, Dubrovnik, Osijek, Rijeku, Mostar…, a zatim slijede jedna veća inozemna turneja i nastupi na festivalima u regiji. Autorsku ekipa filma čine redatelj Zdenko Jurilj, direktor fotografije Antoni Ćorić, montažer Tomislav Topić i producent Tomislav Bubalo.

”Pljesak gledateljstva bit će nam najveća i najbolja nagrada. U filmu će se jasno vidjeti uloženi trud, podatak da smo neke sugovornike snimali od Londona, preko Zagreba, Splita, Dubrovnika, do Nove Bile, Viteza… i da smo zavirili u svaki mogući arhiv i da smo neke scene naknadno snimali radi rekonstrukcije cijelog događaja. Sve ovo navedeno indikator je kako se radilo ozbiljno i s dušom”, zaključio je Jurilj u razgovoru za Bljesak.info.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

MOJ HRVATSKI

Objavljeno

na

Objavio

zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve

Pajo Kanižaj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Hrvatskom se jeziku želi isključiti moć

Objavljeno

na

Objavio

Književnik i sveučilišni profesor Antun Lučić smatra da se materinski jezik želi reducirati, odnosno da mu se želi isključiti ona organska moć sporazumijevanja.

”Obzirom na političku poziciju hrvatski mediji u BiH nisu u mogućnosti promicati hrvatski jezik u onoj količini koliko bi trebali”, komentirao je za Bljesak.info profesor hrvatskog jezika i književnosti Marko Tokić položaj hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naime, međunarodni dan materinskog jezika obilježava se svake godine 21. veljače s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja materinskog jezika, te njegovanja jezične i kulturne različitosti i višejezičnosti.

Današnji položaj hrvatskog jezika u višenacionalnoj i višejezičnoj Bosni i Hercegovini profesor Tokić ocjenjuje zadovoljavajućim i boljim nego u prijašnjim vremenima, ali naglašava da uvijek ima prostora za napredak.

”Problem je što medija na hrvatskom jeziku nema dovoljno, a za one koji postoje valja postaviti pitanje koliko uspijevaju voditi brigu o jeziku”, ističe Tokić i objašnjava da je najveći problem novac koji onemogućava zapošljavanje lektora u redakcijama.

”Mediji bi trebali imati lektore koji bi upozoravali novinare na greške koje svakodnevno čine”, kaže Tokić.

Drugi mediji, prema njegovim saznanjima, funkcioniraju drugačije zahvaljujući financiranju iz državnog i federalnog proračuna, dok nijedan hrvatski medij nema takve izvore novca.

Tokić također ističe da se često unutar tekstova u hrvatskim tiskovinama i portalima može pronaći priličan broj nehrvatskih izraza, što objašnjava činjenicom da je jezik u dodiru sa drugim kulturama, te da je isto tako velik utjecaj hrvatskog jezika na druge jezike bliskih kultura.

Školovanje na hrvatskom jeziku omogućeno je svima od najranije dobi do završnog školovanja, i zato je, kako kaže profesor Tokić, na prosvjetnim djelatnicima i Crkvi da rade ustrajnije na njegovanju hrvatskog jezika.

Književnik i sveučilišni profesor Antun Lučić smatra da se materinski jezik želi reducirati, odnosno da mu se želi isključiti ona organska moć sporazumijevanja.

”Ako je ta reduciranost nužnost, pribojavamo se da će doći do šifriranosti, a time jezik gubi onaj ‘materinski’ osjećaj”, objašnjava profesor Lučić.

Prema njemu upravo su izloženost viškovima ili šumovima, obilatost slikama, brzina i forsiranje engleskih riječi i ostalih tuđica jedni od najvećih problema potiskivanja materinskog jezika.

”Izazovima ovog doba možemo jedino odgovoriti kroz opću jezičnu kulturu i narodnu baštinu”, zaključio je profesor Lučić.

Međunarodni dan materinskog jezika obilježava se od 2000. godine, a UNESCO-v dokument kaže da materinski jezik označuje put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo, čini svojom kulturu grupe kojoj pripada i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti.

Prema procjenama, gotovo svakodnevno u svijetu nestane po jedan jezik, a najugroženiji su jezici s malim brojem govornika.

Inače, prema popisu stanovništva iz 2013. godine u BiH, hrvatski jezik koristi 515.481 građanin, što je tek 14,60%, od čega 36.857 građana ne živi na području Federacije.

Hrvatski jezik, prema popisu, najviše se koristi u Županiji Zapadnohercegovačkoj – 98,83%, što je 93.783 građana. Općina u kojoj najveći broj stanovnika govori hrvatski jezik je Posušje.

U Hrvatskoj se svake godine u ožujku obilježavaju Dani hrvatskoga jezika. Taj je spomen-tjedan utemeljen odlukom Hrvatskoga sabora 1997. u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a obilježavaju ga i pojedine škole u BiH koje rade po hrvatskom planu i programu.

Na Međunarodni dan materinskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje obilježava početak Mjeseca hrvatskoga jezika, manifestacije koja počinje 21. veljače, a završava 17. ožujka, na dan objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari