Pratite nas

Kultura

Jurilj: Film ”Bijeli put” se bavi ratom, ali sigurno nije ratni film

Objavljeno

na

Ovih je dana autorska ekipa iz produkcijske kuće “Kadar” iz Širokog Brijega završila rad na filmu “Bijeli put”, dugoočekivanoj dokumentarnoj priči o humanitarnom konvoju, najvećoj humanitarnoj akciji poslije Drugog svjetskog rata, koji je donio spas u hrani i lijekovima za unesrećene Hrvate u cijeloj Lašvanskoj dolini.

Veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan ”Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, nakon mnogih priprema i pribavljenih suglasnosti, krenuo je iz Zagreba za Novu Bilu na Međunarodni dan ljudskih prava 10. prosinca 1993. godine. Humanitarni je konvoj trajao 14 dana, a predvodili su ga dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić u pratnji brojnih državnika, veleposlanika, franjevaca, medicinara, humanitaraca, kulturnih i javnih radnika.

Priča o humanitarnom konvoju koji je probio potpunu osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini nije klasičan dokumentaristički prikaz rata i dobrih i loših momaka u njemu. ”Bijeli put” nije film koji se bavi genezom ratnih sukoba u srednjoj Bosni, jer je struktura filma u cijelosti fokusirana na ono što se zove humanost u nemogućim, ratnim uvjetima.

Ispričana priča kroz sudbine protagonista Bijelog puta

Scenarist i redatelj filma Zdenko Jurilj u razgovoru za Bljesak.info napominje kako se rat spominje samo kao okolnost u kojoj stradavaju ljudski životi, bez obzira na položaj, dob i spol. Uostalom, rat i stradavanja bili su povod da se od teških rana i gladi spase ranjenici, bolesnici, starci, žene i djeca.

”Dokumentarni film o Bijelom putu ima zadatak, s vremenskim odmakom više od 20 godina, kroz slojevite osobne priče evocirati uspomene na bitan povijesni događaj u kojem se isprepliću bol, patnja i tuga na jednoj, te radost, ushićenje i nada na drugoj strani! Priču o tom humanitarnoj događaju nastojali smo prikazati kroz sudbine protagonista Bijelog puta koji su skupljali i prevozili humanitarnu pomoć i ranjenih i bolesnih koji su ju čekali“, ističe Jurilj.

Dodaje kako su, imajući u vidu stalno potenciranje rata u Bosni i Hercegovini, pogotovo u dnevno-političke svrhe, zauzeli stav da se s naglašenim emocijama bez političkog, vojnog ili etničkog rakursa prikaže gola stvarnost i s kakvom se situacijom ni kriv ni dužan obični čovjek može suočiti, dok nalogodavci tog istog rata, zavaljeni u udobne fotelje, izdaju zapovijedi, a njihova djeca, prijatelji i rodbina se ugodno zabavljaju u dubokom zaleđu, daleko od ratnih linija, najvjerojatnije u nekoj od europskih metropola.

”Oni ne znaju kako je to kada u jednom danu čovjek izgubi troje djece ili kada 80-godišnja starica pred kraj svog života ostane bez obje noge od granate. Ono što sam i više puta isticao, snimanje ovakvog dokumentarca motivirano je i zbog propagiranja humanitarnog aktivizma i solidarnosti, koje je u današnjem konzumerističkom društvu samozadovoljnosti i izolacionizma potrebno stalno potencirati. U filmu nema osude, jedne ili druge vojske, neka to gledatelji procjene. Danas u Bosni i Hercegovini, ali i ostalim dijelovima bivše države pa i svijeta, nikada nije bilo aktualnije djelo njemačkog filozofa Karla Jaspersa “Pitanje krivnje”. Bilo bi dobro da ga pomno analiziraju oni koji opet trube u ratne trube. Zbog svega njihova je krivnja, kao što je to Jaspers napisao, kriminalna, moralna, politička i metafizička. Film Bijeli put se bavi ratom, ali sigurno nije ratni film“, poručuje naš sugovornik.

Bijeli put je i akcija stotina “malih”, nevidljivih ljudi

Autorska je ekipa u filmu posebno vodila računa o objektivnosti, da ovakvo jaka priča iz sfere dokumentarizma ne prijeđe u sferu pamfletizma i jednostranosti jer, kako su istaknuli, toga ionako ima previše. Ponosni su što u filmu imaju priče osoba koje su se potpuno opkoljene nalazile u srednjoj Bosni i onih koji su tu blokadu provodili.

”S obzirom da se radi o vrlo kompleksnoj filmskoj priči, koja iziskuje truda i vremena, problema je bilo kao i u svakom velikom projektu. Od pronalaska sugovornika, arhivske građe, nagovaranja nekih sugovornika da sudjeluju u filmu, jer su neki to rezolutno odbijali zbog emotivnog mira u sebi i nemogućnosti evociranja teških trenutaka kroz koje su prošli i koji utječu na njihove psihološko zdravlje, pa sve do narcisoidnih likova, egotripera, koji su sebi u glavu “utuvili” kako su oni najbitnija karika u cijeloj akciji Bijeli put, zaboravljajući pri tome zbog svoje skučenosti, gluposti, bahatosti… da je to akcija u koju je izravno ili neizravno bilo uključeno na stotine, tisuće “malih”, nevidljivih ljudi… S takvima nismo imali kompromisa, bez obzira što oni mislili o svom angažmanu“, ističe Jurilj opisujući u razgovoru za Bljesak.info sami tijek nastajanja filma te dodaje kako ih je glede financijske strukture dočekala ”uvijek ista priča”.

”Neki su nam obećavali brda i doline, ali samo na verbalnoj razini… No, hvala im na lažnoj potpori. Dalje, puno bitnih sudionika Bijelog puta je u međuvremenu preminulo. Imali smo sreću snimiti zadnje svjedočenje duše Bijelog puta, dr. Slobodana Langa, koji je po prvi put za potrebe filma otvorio dušu, svoja sjećanja i osjećanja za vrijeme organiziranja i dolaska humanitarnog konvoja Bijeli put. Do posljednjeg je daha živio za ovaj film, čak je nekoliko puta prije smrti u veljači prošle godine zvao, raspitujući se u kojoj je fazi cijeli projekt. Žao mi je da je ranije otišao s ovog svijeta. U cijeloj priči moram pohvaliti Franjevački samostan u Novoj Biloj i fra Zorana Livančiča, tajnika Franjevačke bolnice, koji su s pokojnim fra Franjom Grebenarom, dušom bolnice i ostalim doktorima, kao pravi vizionari snimali užasna stradavanja ljudi u toj bolnici. Neki kadrovi koje smo dobili iz njihove arhive, ali i arhive Dokument filma “Oblutak” iz Splita, koji su tada snimani filmskom kamerom bit će prvi put viđeni u javnosti”, otkrio je Jurilj.

Kako film kao umjetnost nema ograničenja, niti se dovodi u korelaciju s mjestom življenja, širokobriješkoj produkcijskoj ekipi u projektu su se kroz koprodukcijsku suradnju pridružili javni RTV servisi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

”Bitna je vizija, dobar scenarij i jaka želja. S obzirom da naša produkcijska ekipa ima debelog iskustva u ovoj vrsti djelatnosti, a što potvrđuje i neke festivalske nagrade, nije bilo sporno ništa oko uspostave koprodukcije s HRT-om i BHRT-om. Suradnja je uspostavljena na načelima televizije, oni nama arhivsku građu, a mi njima gotov film. Kako su se u međuvremenu dogodile neke personalne uredničke i direktorske promjene, koprodukcijski ugovori nisu još službeno parafirani, ali to je samo stvar formalnosti. Suradnja s ove dvije TV kuće bila je i ranije na nekim drugim filmskim projektima i na obostrano zadovoljstvo ona će biti nastavljena i u budućnosti“, poručio je naš sugovornik.

Premijera filma u crkvi u Novoj Biloj

Kako je većina filma nastala od kadrova snimljenih u crkvi-bolnici u Novoj Biloj, film će biti premijerno prikazan upravo u novobiljanskoj crkvi 09. travnja 2017. godine s početkom u 19 sati, u sklopu kulturne manifestacije ”Hrvatsko proljeće Središnje Bosne”.

”Znači, nakon 20 i nešto godina u istim klupama u kojima su ležali ranjeni i bolesni sad će sjediti gledatelji, među kojima i neki koji su u istim klupama ležali kao pacijenti. Nema veće simbolike da baš u takvom ambijentu bude premijera Bijelog puta, a na tome su inzistirali i sami franjevci. Kvalitetan HD projektor, veliko filmsko platno i dobar zvuk jamac su za kvalitetnu projekciju filma”, naglašava Jurilj.

Nakon Nove Bile, projekcija filma seli u Zagreb, potom Split, Dubrovnik, Osijek, Rijeku, Mostar…, a zatim slijede jedna veća inozemna turneja i nastupi na festivalima u regiji. Autorsku ekipa filma čine redatelj Zdenko Jurilj, direktor fotografije Antoni Ćorić, montažer Tomislav Topić i producent Tomislav Bubalo.

”Pljesak gledateljstva bit će nam najveća i najbolja nagrada. U filmu će se jasno vidjeti uloženi trud, podatak da smo neke sugovornike snimali od Londona, preko Zagreba, Splita, Dubrovnika, do Nove Bile, Viteza… i da smo zavirili u svaki mogući arhiv i da smo neke scene naknadno snimali radi rekonstrukcije cijelog događaja. Sve ovo navedeno indikator je kako se radilo ozbiljno i s dušom”, zaključio je Jurilj u razgovoru za Bljesak.info.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

‘Vltava’ – čarobna glazba satkana od uzvišene ljubavi prema naciji, domovini i zavičaju

Objavljeno

na

Objavio

Bedřich Smetana (1824-1884.) otac češke glazbe, utemeljitelj nacionalne opere, skladatelj i dirigent bio je u svojoj 50-oj godini života gluh, tako da na premijeri nije mogao čuti svoje remek-djelo, “Vltavu”, jedinstvenu, čarobnu simfonijsku pjesmu iz ciklusa “Moja Domovina” (“Má Vlast”).

Nije rođen u Pragu (iako se njegovo ime obično veže uz glavni grad Češke), nego u Litomyšlu, malom gradiću istočno od Praga na samoj granici Češke i Moravske, na području na kojemu je službeni jezik bio njemački. Češki je naučio tek kasnije, ali možda je upravo ta odvojenost od materinjeg jezika, pisma i češke kulture u mladom skladatelju i probudila još veću i gorljiviju ljubav prema Rodu i Domovini.

Bila mu je namijenjena sudbina pivara (jer time se bavio njegov otac), ali život ga je odveo na drugu stranu, jer se Bedřich već sa šest godina pokazao vrhunskim glazbenim talentom i nastupio pred publikom na koncertu kao pijanist. Osim klavira, učio je svirati violinu, ali je ipak ostao najpoznatiji po svojim sjajnim skladbama što ih je stvarao najprije zanesen ljubavlju prema ženama koje je volio, a potom i opusom u kojemu je slavio Domovinu, češku povijest i svoju ljubav prema zavičaju.

Ovaj glazbeni virtuoz, dirigent, pedagog i skladatelj, svjetskoj je baštini ostavi dragocjena djela među kojima su najznačajnija:

  • opere “Prodana nevjesta”, “Libuša”, “Dalibor”
  • grandiozni ciklus od 6 simfonijskih pjesama (“Moja domovina”)
  • slavna i čarobna simfonijska pjesma “Vltava”

Uzor Smetani bio je Franz Liszt s kojim je bio i veliki prijatelj, a posvetio mu je i skladbu Šest karakterističnih komada. Na nagovor Liszta Smetana je utemeljio Klavirski institut u Pragu koji ubrzo postaje važno središte glazbenog života. U to vrijeme (do 1856. godine) u Češkoj njegova djela i nisu bila tako poznata. Velike uspjehe postiže tek u Švedskoj (kuda odlazi nakon uvođenja Bachovog apsolutizma). U Göteborgu provodi 5 godina. Postaje poznati i priznati zborski dirigent, pijanist, a utemeljio je i glazbenu školu. Pored svega toga sklada i svoja prva važnija djela (simfonijske pjesme Richard III., Wallensteinov logor i Hakon Jarl).

U Prag se vraća poslije pada Bachovog apsolutizma i radi na utemeljenju nacionalne opere (jer do tada su u Češkoj operna djela izvođena na njemačkom jeziku).

Godine 1866. sklada svoju prvu operu – Braniboři v Čechách /Brandenburžani u Češkoj, a njezina je praizvedba upriličena u Privremenom kazalištu. Ovo je djelo postiglo sjajan uspjeh.

Grandiozni ciklus “Moja domovina” predstavlja jedinstvenu i neponovljivu i snažnu tonsku apoteozu mita i povijesti češke nacije, a cjelokupno djelo Bedřicha Smetane skladna je sinteza nacionalnih i aktualnih europskih glazbenih elemenata upotpunjena savršenim umjetničkim izrazom.

Čovjek ne mora biti Čeh pa da mu srce zaigra kad čuje ove harmonične zvuke koji se tako ljupko upotpunjuju, sljubljuju i stapaju u cjelinu u zadivljujućem, sjajnom i očaravajućem glazbenom remek-djelu što ga može stvoriti samo biće ispunjeno Božjim nadahnućem i žarkom ljubavlju prema Domovini koja se ne da niti može mjeriti nikakvim ovozemaljskim mjerilima.

U svome je Dnevniku na jednom mjestu ovaj veliki skladatelj zapisao: “Ja sam oruđe više sile…jedanput ću u tehnici postati Liszt, a u skladanju Mozart.”

Zaplovimo Vltavom…i uživajmo u krajoliku zavičaja neponovljivog Smetane…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

NEMOJ ME ZABORAVITI!

Objavljeno

na

Objavio

Napisat ću dio priče,
samo kraj će sretan biti
i sad čujem kako viče:
NEMOJ ME ZABORAVITI!

Heroj Domovinskog rata,
kojeg crna zemlja krije,
čekala je sestra brata,
vratio se nikad nije!

Čekala je majka sina
i brisala suze s lica,
uze joj ga Domovina,
pokri sveta trobojnica!

I otac ga ček’o dugo
al morao je jedno znati:
slomit ćeš mu srce tugo
pa ga neće dočekati.

Ali će ga zagrliti
u kraljevstvu Božje sreće,
tek će oni sretni biti
tu gdje tuga ući neće!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari