Connect with us

Kolumne

Juriš sedme sile nečiste na državu i sustav

Objavljeno

-

Isječak/index.hr

Već po pitanjima novinara poslije obraćanja ministra Beroša povodom tragične nesreće poljskog autobusa bilo je jasno na što će se u predstojećim danima usmjeriti oštrica sedme sile.

Na tu temu nitko se nije ni obrecnuo, nikoga da bi se sjetio pitati treba li pozvati darivatelje krvi na obnovu zaliha, nikoga da bi ponudio pomoć oko ostvarivanja kontakta unesrećenih s obiteljima, nikoga da bi se raspitivao o raspoloživosti kritičnih zdravstvenih resursa usred sezone godišnjih odmora,…

 

Sva je pozornost usmjerena na pletenje kontroverzi oko smrti novinara Vladimira Matijanića, kojemu, u tom trenutku, za razliku od stradalnika iz zlosretnog poljskog autobusa, više nije bilo pomoći. Dobro, to su ionako samo tamo neki hodočasnici, svećenici, časne sestre… nevažni ljudi. A pokojni Matijanić nije bio takav. Da je bio poprilično važan, dovoljno svjedoči što vodeće HND-ovce, Maju Sever i Hrvoja Zovka, HGSS nije morao tražiti na području bez signala, kao što je, sudeći prema blagoj i uspavanoj reakciji, valjda bio slučaj nakon nedavnog divljačkog priopćenja Ureda Predsjednika RH na račun medija koji se usudio uznemiriti Milanovića uoči proslave Oluje. Zato se sad pospani HND-ov tandem uzvrpoljio kao oparen. Bez da ih itko cima, pohitali su zaprijetiti nositeljima izvršne i pravosudne vlasti da će ustrajati sve dok svi odgovorni ne budu kažnjeni, unaprijed presudivši da ima podosta krivaca.

 

Odlazak dostojan divnog cinika

No, tko je zapravo bio Vladimir Matijanić, čovjek koji je natjerao ne samo spomenuti duet novinarskih kolovođa, nego i glavninu medijske scene da se u tili čas preobraze u stručnjake za zdravstvo, napose hitnu pomoć? Sudi li se po opisu sklonih mu kolega, Matijanić je bio neka vrsta plaćenog medijskog ubojice. Dok klasični plaćeni ubojica uklanja ljude sa životne pozornice, plaćeni medijski ubojica ih eliminira samo iz političke arene. Kako pišu, jao onome koga bi dopalo da Matijanić o njemu nešto iskopa, oporo se šaleći da je previše tražeći uokolo i sebi iskopao poneku dijagnozu viška. Što zorno svjedoči o revnosti kojom bi se hvatao posla čim bi mu nacrtali metu, zanimljivo, uvijek s iste strane političkog spektra. No, to nije do njega nego do naručitelja. Ta, nije on davao znak za početak sezone lova. On je bio samo egzekutor. Uporno bi slijedio tragove plijena, i trud bi mu se u pravilu isplatio. Marljiv, temeljit i minuciozan, vazda bi nešto pronašao, specijaliziravši se za analizu doktorata. Koliko je u tome bio uspješan, dobro znaju Anto Đapić i Vice Mihanović. Štoviše, posljedice tog uspjeha osjeća sad i čitav grad Split kroz izbor poteštata, koji ostavlja dojam ozbiljnog simptoma neke autoimune bolesti. Matijaniću ipak valja odati priznanje što se, za razliku od većine svojih kolega, „istraživača“, morao doista potruditi.

Njemu nisu, barem ne uvijek, papiri bili turnuti pod nos iz (para)obavještajnih izvora pa da ih raskupusa kao prase mastan džak. Nakon pripreme koju bi pedantno odradio na scenu bi stupili medijski strvinari nižeg reda i izdvojili kakvu efemernu pojedinost po kojoj bi do besvijesti udarali u talambase, sve dok izmrcvarena žrtva ne uzmakne iz politike, okrunivši tako silan Matijanićev trud. Imajući u vidu kako čovjek najviše govori o sebi kad govori o drugima, potpuniju sliku o Matijaniću zacijelo će dati svjedočenje iz prve ruke:

https://www.index.hr/vijesti/clanak/otvoreno-pismo-stjepanu-tudjmanu-otac-ti-je-bio-ozbiljan-kreten/2339761.aspx

Za razliku od analize doktorata pojedinih političara zdesna, Tuđmanovo se djelo za Matijanića ipak pokazalo prevelikim zalogajem. A to što je time izazivao oduševljenje medijskih estradnjaka slobodnog stila, znanih po izrazito rastezljivom tumačenju činjenica, moglo mu je poslužiti više kao upozorenje nego pohvala. Naime, za razliku od premoćne većine kolega, Matijanić je nesumnjivo imao analitičkog dara. Ipak, kronično mu je manjkala, što u darovitih analitičara nije rijetkost, sposobnost sintetičkog, kontekstualnog razmišljanja, nužnog za objektivnu procjenu Tuđmanova epohalnog životnog djela. Ukratko, bio je sposoban uočiti poneko trulo stablo, čak i više njih u nizu, i do u tančine ih secirati, pri čemu bi katkad u žaru ideološke borbe posjekao i zdravo stablo vidjevši u njemu trulež, no nije imao kapacitet razborito procijeniti stanje čitave šume.

Da je Matijanić kao divan cinik, tako ga, naime, vidi jedan znanac, sâm birao, teško da bi mogao i zamisliti prikladniji način odlaska s životne pozornice od propusta državnih službi na sâm nacionalni blagdan države koju je iz dna duše prezirao. To bi u neku ruku bila i konačna potvrda da je sve vrijeme bio u pravu – takvu državu može stvoriti samo kreten! I to ne običan, nego – ozbiljan kreten! Možda se baš zato njegovi kolege toliko trude nametnuti takvu istinu o okolnostima Matijanićeva odlaska?

 

Gebelsovski stampedo

U društvu gdje je Matijanić bio najbolji prirodno se nameće pitanje – kakvi su tek ostali? Ovih se dana možda to vidi bolje nego ikad. Tužan Matijanićev kraj njegovi ucviljeni kolege pokušavaju prometnuti u neku vrstu parodije na Maestra, lika iz Marinkovićeva Kiklopa. Dotični je, naime, skončao popišavši se na žicu pod naponom, kako bi iskazao posvemašnji prijezir prema tehnološkom napretku. Matijanić je, pak, čitavu karijeru prijezirno pišao po svemu što Hrvatsku čini Hrvatskom, i dobrom i manje dobrom, da bi mu se na koncu, barem prema viđenju ožalošćenih štovatelja, HDZ-ov sustav odužio bešćutno ga uputivši da piša u običan lonac. Istodobno, pokojnika se obasiplje upravo svetačkim krjepostima. Premda iz snimljenih razgovora s liječnicima nema baš nikakvih naznaka da bi Matijanić bio svjestan neposredne smrtne pogibelji, stvara se dojam kao da je to nepobitna činjenica. U razgovorima s liječnicima ga se prikazuje kao krotko janje, svjesno da je upućeno na klanje, što je scenarijem upadljivo nalik prikazu mučenika Vukašina jasenovačkog u režiji Srpske pravoslavne crkve. Taj je, prema legendi, svom ustaškom koljaču imao za reći tek – samo ti, sinko, radi svoj posao! Prema narativu koji se plete, istom je blagošću prema svojim krvnicima zračio i Matijanić.

Na izljevima srcedrapajuće patetike ožalošćenima bi pozavidio i sâm Aleksandar Vučić. Pritom ostavljaju dojam kao da su otpuhnuli prašinu s najbolje ocijenjenih školskih zadaća iz doba kad je vladala utješna krilatica – i poslije Tita Tito! A po količini i naravi izrečenih gadosti na račun svih Pedra u sustavu u koje upiru prstom, pozavidjela bi im čak i sarajevska čaršija.

I prije nego što su razjašnjene ključne pojedinosti, pokrenuli su hajku i sve što s njom u paketu ide – prekomjerno granatiranje lažima, proturječjima, falsifikatima… Gebelsovskim škarama manipuliraju javnošću krivotvoreći slijed događaja. Namjerno brkaju dane i sate stvarajući dojam da su reakcije liječnika prije drastičnog pogoršanja Matijanićevog stanja zapravo nastupile poslije, a sve kako bi im pripisali otupjelost i bešćutnost. Primjerice, razglašeno pišanje u lonac prikazano je kao da je nastupilo kad je Matijanić već kolabirao, premda mu je to rečeno uljudnim, primjerenim riječima u izravnom razgovoru, tijekom kojeg ni po čemu nije odavao dojam ozbiljno bolesne osobe. A nije imao ni simptome koji bi zahtijevali hospitalizaciju i propisivanje lijeka, što je jasno i razgovjetno obrazložio dr. Ivić, doajen borbe protiv korone u splitskoj bolnici. Inzistirajući na tome da je Matijanić, mimo znakova i simptoma, morao biti hospitaliziran, goropadna medijska rulja zapravo traži povlašteni tretman za kolege u odnosu na druge pacijente, na što su inače alergični.

Suprotno dojmu o liječnicima zombijima, koji udruženi medijski komplot pošto-poto nastoji posijati, preslušavanje snimki razgovora potvrđuje da se liječnici ophode prema Matijaniću uljudno i profesionalno. Tek na niječan Matijanićev odgovor na pitanje je li cijepljen, liječniku pobjegne – E, je*i ga! – što u Splitu, a i šire, u biti i nije psovka nego uvriježena poštapalica. Liječnika nije izbacilo iz takta ni to što je razgovarao s pacijentom, koji, unatoč tome što ima nekoliko ozbiljnih dijagnoza, ne zna čak ni telefonski broj hitne, dok na pitanje o problemu s plućima odgovara da ga peče grlo. Ali se zato žarko zanima što će s njim biti za 5 dana, na što liječnik mrvicu nervoznije odvraća kako on nije Vidoviti Milan, vjerojatno pod dojmom što se godinama papagajski ponavlja kako je riječ o podmukloj i nepredvidivoj bolesti, a nekima to još uvijek nije sjelo. Uz sve to, podgrijava se senzacionalističko ozračje oko svakog proceduralnog detalja kako bi se stekao dojam da se nešto prikriva. Na žaru posvuda prisutnih, zatomljivanih netrpeljivosti sije se teren za međusobne optužbe. Javljaju se i medicinske zvijezde sveznalice, koje spremno za novine optužuju kolege u čijoj koži nisu bili. Karakteristično za ozračje glasina, izmjenjuju se informacije koje jedna drugu potiru, pri čemu se naglašavaju isključivo one koje vode ka žuđenom scenariju – UBIJEN JE!

 

Vode li do pravih odgovora pitanja koja se ne postavljaju?

No, što ako ipak nije bilo tako kako se želi prikazati? Što ako nije bilo bitnih propusta u intervenciji zdravstvenih službi? Uostalom, bi li tim hitne pomoći namjerno ostavio pacijenta u bezizlaznom stanju da ga je procijenio takvim? Da su to po ičemu slutili, ne bi li im bilo lakše pacijenta hospitalizirati i prenijeti odgovornost na druge u sustavu, nego se dovesti u situaciju da ga svega sat i pol kasnije moraju dobar sat vremena oživljavati? Obzirom na intervenciju tima hitne pomoći neposredno prije rapidnog pogoršanja, realno ostaju tek dvije mogućnosti. Naglo pogoršanje se jednostavno nije moglo predvidjeti, što je moguće kad je plućni edem posrijedi, ili je do pogoršanja došlo zbog fatalno nemarne intervencije, što je ipak manje vjerojatno. Dojam da se nešto nastoji prikriti, ali ne unutar zdravstvenog sustava, nego medijskom halabukom, popraćenom skretanjem pozornosti na proceduralne nepravilnosti unutar sustava (zapanjujuće slično kao u nedavnom slučaju skandaloznog pritiska Milanovićeve žene na preinaku sinovljevih školskih ocjena), pojačava što se neka bitna pitanja ili uopće ne postavljaju ili ih se tek sramežljivo usput spomene.

Prije svega, zašto Matijanić nije cijepljen, premda njegove bolesti nisu predstavljale kontraindikaciju, nego pojačanu indikaciju za to? Ako mu je netko rekao drukčije, prava je šteta što nije konzultirao izvrsno informiranog kolegu s portala Index, koji je vrlo korektno i profesionalno odrađivao temu korone. Ako ga ipak jest konzultirao, šteta je što ga nije poslušao.

Prirodni je i zapitati se – tko ga je zarazio? Naime, kad je već odabrao strategiju necijepljenja, morao se, svjestan svoje veće rizičnosti, kao i njegova neposredna okolina, jače paziti. Poglavito, jer je dnevni broj umrlih od korone u Hrvatskoj već prebacivao dvoznamenkastu letvicu.

Je li se javio liječnici obiteljske medicine, koja je zasigurno imala najpotpuniji uvid u njegovo zdravstveno stanje, u radnim danima koji su prethodili fatalnom neradnom danu? Ako da, što mu je rekla? Njoj je razložno uputiti i upit oko preporuke za cijepljenje (neslužbene informacije objavljene na javnoj televiziji govore kako ga je nekoliko puta pokušala naručiti za cijepljenje).

Je li se javio specijalistu, upoznatom s njegovim zdravstvenim stanjem, koji, suprotno zaključku liječnika temeljem blic intervjua, sad za novine odlučno tvrdi da je njegov pacijent ipak bio imunokompromitiran?

Dobivaju li drugi pacijenti usporedivog zdravstvenog stanja prema trenutnoj proceduri lijek odmah na prvi dan prijema u bolnicu i bez da ih tamo zadrže, kako Index.hr post festum zahtijeva za svog bivšeg uposlenika? Jesu li ga dobili svi koji su preminuli od korone otkad lijek postoji, ili barem njih 300 službeno preminulih unazad mjesec dana od Matijanićeve smrti? Na koncu konca, kako to da sad lijek koji tek ograničeno pomaže, ako uopće pomaže, odjednom postaje panaceja – liječi sve bolesti?

Jesu li razgovori s liječnicima snimani uz njihovu suglasnost? I s kojom namjerom su snimani? Kao znak nepovjerenja u HDZ-ov sustav ili ipak s predumišljajem da ih se kasnije može iskoristiti kao novinarsku temu? Naposljetku, nisu li za to u konačnici i iskorišteni?

Zašto portal Index.hr pušta u javnost najprije skraćenu snimku Matijanićevih razgovora s liječnicima, a tek potom, kad se hajka već zahuktala, potpuniju inačicu? Dodatnu zanimljivost ovome daje što je upravo Index zbog izostavljanja dijela komunikacije žestoko kritizirao medij koji je nedavno lansirao seks-aferu s uspaljenim Puljkovim komesarima u glavnim ulogama.

Ova pitanja zapravo predstavljaju primjerenu posvetu Matijaniću, budući da njemu, kao temeljitom novinaru, ona zacijelo ne bi promakla, kao što olako promiču njegovim površnijim, zapjenjenim kolegama. Naposljetku, pitanje svih pitanja je – zašto se ova pitanja ne postavljaju dovoljno glasno? A možda zato što vode prema odgovorima koji ne idu u prilog narativu da je Matijanića ubila HDZ-ova korupcija, korupcija koja mu je na vrijeme osigurala cjepivo u posve dostatnim količinama? Nego korupcija nekih drugih? Možda baš onih koji se bore protiv HDZ-ove korupcije?

 

Indexov totalni sunovrat

Nakon svega ostaje žalostan dojam kako se, izbjegavajući se cijepiti unatoč svim pokazateljima koji su govorili tomu u prilog, čak ni Indexova perjanica nije informirala na valu svog medija. Štoviše, izgleda da je podlegla propagandi onih aktera, kojima se očito isplatilo što im je u doba najžešće korone rastao nos, imajući u vidu kako si neki među njima sad mogu priuštiti da im, domalo proćelavima, počnu rasti čak i kovrčice. Ne predstavlja li to potpuni poraz i sunovrat Indexa? Vjeruju li oni uopće sebi samima? Ili su ipak svjesni kako žive na strvinarenju i koristoljublju pa si ne vjeruju ni kad darove nose? Ni pokojni Matijanić nije odudarao od tog klišea. Umjesto što se sprdao s Vladinim reklamama za cijepljenje, mogao je tu poruku poslušati. Možda ne bi tako skupo platio cijenu vlastitog izbora?

Naime, od svih mogućih propusta koji se sad potanko seciraju, izuzme li se mogućnost da je smrt izravno izazvana intervencijom tima hitne službe, upravo bi onaj najjeftiniji – cijepljenje – Matijaniću davao najbolje šanse, premda ne i jamstvo, da će preživjeti koronu. I baš zato je liječnik blago opsovao po saznanju da Matijanić nije cijepljen. Posve razumljivo, budući da svježi podaci HZJZ-a za srpanj potvrđuju kako cjepivo i dalje solidno štiti od omikron varijante virusa, barem kad su posrijedi slučajevi koji zahtijevaju hospitalizaciju. Istina, u bolnicama trenutno leži 1,5 puta više cijepljenih nego necijepljenih osoba. No, valja imati na umu kako u starijim dobnim skupinama, a one velikom većinom podliježu težim oblicima bolesti, ima barem 4 puta više cijepljenih nego necijepljenih. Iz toga slijedi kako cijepljenje još uvijek štiti od hospitalizacije skoro 3 puta bolje u odnosu na necijepljenje. Dobrobiti cijepljenja potvrdila je i vrlo visoka korelacija smrtnosti od korone s razinom procijepljenosti tijekom haranja opasnijeg delta soja. Da su se Hrvati odazvali cijepljenju poput Španjolaca ili Portugalaca, imali bi za to vrijeme 4-5 tisuća umrlih manje. Međutim, dok je trebalo najjače stisnuti, oni su oko vrata nosili u svjetskim razmjerima jedinstven uteg referendumske inicijative za slobodu od stožera i mjera. No, prema tom smrtonosnom politikantstvu portal Index.hr se, baš poput drugih medija srednje struje, odnosio prilično nehajno i benevolentno. Tetošeći referendumsko divljanje najtješnjih političkih saveznika predsjednika Milanovića zdesna, nije ostao bez udjela u stvaranju dijaboličnog čudovišta koje je proždrlo 4-5 tisuća Hrvata bez imena i prezimena, a evo, sad, napokon i jednog s imenom i prezimenom. Ha, nikakvo čudo što se moralna uš moralnim gnjidama raduje. A kako i ne će, kad je riječ je o mediju čiji je nominalni vlasnik pravomoćno osuđen za korupciju studenata, mladih ljudi na početku životne karijere, kako bi, podijelivši im mrvice, sebi pribavio milijunsku financijsku korist. I sad Index, kao predvodnik svekolikog medijskog apsurdistana, razotkriva korupciju u drugih. Od vjerodostojnosti ni truna, ali zato cinizma, sve samo ne divnog, koliko ti srce poželi.

Licemjerje razdražene medijske svite potpuno razotkriva očajnički vapaj za posebnim zdravstvenim tretmanom kakav, s razlogom, posvuda u svijetu zakonito uživaju najviši državni dužnosnici, popraćen burnim pljeskom kojekakvih tobože desnih KVaKa. Posebno degutantno, pritom ne prežu liječničku pomoć kormilarima državnim brodom staviti u suodnos s liječenjem djeteta. Retroaktivno zahtijevajući povlašteni liječnički tretman svog kolege od prve naznake bolesti u rangu vodećih državnih dužnosnika, zapravo pokazuju kako oni ne žele biti tretirani kao običan svijet, nego kao povlaštena kasta visoko iznad njega. A što po mnogo čemu već i jesu, i kad im po zakonu to ne pripada. Ustvari, žele postati onakvi kakvima vide i prikazuju HDZ-ovce. Izjeda ih tek spoznaja što u tome za što njih optužuju nisu toliko uspješni.

 

Čudotvoran lijek za autoimune bolesti u Hrvata

U cijeloj priči ponajviše zapanjuje zakržljala svijest kako resursi niti jednog sustava, bio on najbolji ili najgori, nisu bezgranični. Stoga ih se mora optimizirati, i prema tomu u dinamičnim okolnostima stalnih promjena određivati prioritete, ne uzimajući u obzir samo trenutno stanje, nego i potencijalne događaje u bliskoj budućnosti, što je vraški složen posao. Zato nema tog sustava koji će biti jednako učinkovit u standardnim slučajevima i u iznimnima. Konačno, iluzorno je očekivati da će kvaliteta usluge bilo koje vrste ostati jednaka usred turističke sezone i godišnjih odmora, kao što je inače. Stoga je krajnje neodgovorno što se u medije ovih dana pripuštaju izjave koje počivaju na uvjerenju da su resursi neograničeni. Ogledni primjer je dopadljiva doskočica kako je bolje da hitna 100 put izađe na teren uzalud, nego 1 put ne izađe kad zbilja treba. U stvarnome svijetu ograničenih resursa upravo tih 100 nepotrebnih poziva otežava i usporava reakciju u rijetkim slučajevima koji zahtijevaju žurnost, kad je bitna svaka sekunda. A otežavaju i selekciju, koja je i bez podmetanja klipova vrlo zahtjevna. Stoga se vrijedi zapitati gdje je tu urednička odgovornost medija koji takve splačine objavljuju, nepotrebno uznemirujući javnost, držeći je u dubokom i po čitavu zajednicu vrlo štetnom neznanju? E, tu se već može govoriti o propustima sustava, možda ponajprije pravosudnog.

Koliko god strašni bili horrori hrvatskog zdravstva, kojima ovih dana Index i Telegram obasipaju svoju mediokritetsku publiku, dok ostali pokušavaju držati korak s njima, broj osiguranika HZZO-a iz nekog razloga za više od 200 tisuća nadmašuje broj stanovnika Hrvatske zabilježen na lanjskom popisu. Izgleda da ima ljudi, i to njih podosta, koji se, nakon što odu iz Hrvatske, ne odvajaju tako lako od tog nikakvog i nepostojećeg zdravstvenog sustava, ne hrleći u naručje njemačkog ili irskog uzorno uređenog zdravstva. No, dok se iz daljine hrvatsko zdravstvo očito više cijeni, iz neposredne blizine ga se sprda. Začudna je izdržljivost onih za koje je Hrvatska sprdnja od države što to stoički trpe i dalje ostaju u njoj. Svi, koji ne samo ovih dana grakću kako ovu državu treba raspustiti, iz nekog teško dokučivog razloga ne uviđaju kako postoji i elegantnije rješenje – mogu je napustiti! Em bi tako Hrvatskoj ublažili simptome ozbiljne autoimune bolesti, em bi to bio prvi korak na putu da ju napokon započnu voljeti.

 

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari