Pratite nas

Kolumne

Kad će Srbi u Hrvatskoj dobiti svoga Svetozara Pribićevića?

Objavljeno

na

Danas među relevantnim političkim liderima Srba u Hrvatskoj nema onih koji su pripravni prihvatiti temeljne istine o sebi, svojoj matičnoj zemlji i hrvatsko-srpskim (srpsko-hrvatskim) odnosima, onako kako je to bio u stanju, primjerice, Svetozar Pribićević daleke 1927. (dakle, prije 92 godine).

Najistaknutiji među njima (koji zastupaju političke interese srpske manjine i predstavljaju je u tijelima vlasti Republike Hrvatske) pristaju na ulogu marioneta Beograda i ponašaju se kao da su pupčanom vrpcom vezani uz tamošnje režime. Čak što više, po njihovom se nalogu i u sklopu općega velikosrpskog plana uključuju u specijalni rat i prljavu kampanju protiv Hrvatske u kojoj ugodno i lagodno žive, uvjeravajući nas u isto vrijeme kako su „lojalni“ građani kojima je stalo do dobrobiti ove zemlje i njezina prosperiteta. Kao da smo svi mi drugi slijepi, gluhi i nesvjesni onoga što se događa oko nas.

Najnoviji događaji vezano za teške klevete i uvrede na račun hrvatskoga naroda i države što ih je javno izrekao Milorad Pupovac (a nastavili ponavljati, braniti i zastupati njegovi suradnici – u nešto blažim retoričkim oblicima), samo su dokaz kako je još uvijek daleko vrijeme kad će srpski politički prvaci u Hrvatskoj shvatiti stare i dobro poznate istine:

  • Njihova je domovina Republika Hrvatska, a ne Srbija;
  • Ako žele graditi svoju budućnost u ovoj zemlji (Republici Hrvatskoj) Srbi mogu biti samo ravnopravni građani kao i pripadnici svih drugih manjina a nikako povlaštenici kao što je to bio slučaj u dvije dosadašnje Jugoslavije (1918-1941. i 1945-1990.);
  • Oni također ne mogu i ne smiju biti produžena ruka velikosrpske hegemonije i raditi na štetu zemlje u kojoj žive i većinskog hrvatskog naroda ako im je stalo do normalnih i harmoničnih odnosa u društvu;
  • Nikakva se razumna i produktivna politika ne može graditi na konfliktima i sukobima s većinskim narodom (kao nositeljem suvereniteta) i potenciranje takvog političkog kursa ima svoju cijenu koju plaćamo svi, pa i sami Srbi – od kojih najveći dio njih, doduše, i nema nikakvoga utjecaja na ponašanje političkih lidera koji ih formalno predstavljaju;
  • Srbi u Hrvatskoj moraju što prije prekinuti ovu mazohističku, samoubilačku koncepciju i zaustaviti spiralu mržnje što ju njihovi aktualni političari i ideolozi kreiraju i pokreću i što se to prije dogodi, bolje i za njih i za sve nas;
  • Umjesto što nasjedaju lažima o vlastitoj „ugroženosti“ i tu famu dalje šire (a za što nema nikakvoga osnova), svi koji daju potporu spomenutim liderima (Pupovcu, Joviću, Miloševiću i ostalima iz tog kruga), trebali bi se upitati: Kako to da samo dijelu jedne jedine manjine od ukupno njih 21 (koliko ih živi u Republici Hrvatskoj) nikad ništa ne valja, da je kronično nezadovoljna, da se uvijek osjeća „ugroženom“, „zakinutom“, „obespravljenom“ i otkud da samo i jedino njezini politički lideri u današnjoj slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi izgovaraju tako skaredne klevete i objede – povlačeći paralelu između Republike Hrvatske i NDH i predviđajući joj isti kraj (dakle, klaonicu u kojoj će Hrvatska nestati, uz stotine tisuća pobijenih Hrvata)?
  • Mađari, Talijani, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci-muslimani, Česi, Slovaci, Ukrajinci, Austrijanci, Bugari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovenci, Turci, Vlasi, Židovi nisu ugroženi, ali Srbi „jesu“!? Nije li to u najmanju ruku vrlo čudno i treba li se upitati što je uzrok tvrdnjama toj fantomskoj srpskoj „ugroženosti“ za koju samo neki tvrde da je ima, a svi mi drugi je ne vidimo?
  • Zar nije krajnje vrijeme otvoriti javnu raspravu o stvarnim ciljevima destrukcije koju provode spomenuti politički lideri Srba u Hrvatskoj udarajući na Ustav i u temelje ove države i tako rušeći sve ono što su hrvatski narod i građani Republike Hrvatske izborili svojom krvlju u obrani od velikosrpske agresije?

 

Srbi u Hrvatskoj bi itekako imali što naučiti iz svoje prošlosti, pogotovu uzimajući u obzir iskustvo u posljednjih stotinu godina.

Poučak Svetozara Pribićevića

Mogli bi, primjerice, razmisliti malo o tomu što je vodilo njihovog najcjenjenijeg i najutjecajnijeg političkog prvaka prve polovice XX stoljeća, Svetozara Pribićevića, pa je od velikog pristaše velikosrpske hegemonije i slijepog poslušnika beogradskog Dvora i Nikole Pašića u nepunih devet godina postojanja „Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca“ postao ogorčeni protivnik srbijanske klike, otkazao joj poslušnost i bio spreman dati glavu za svoj politički ideal: savez s većinskim hrvatskim narodom.

Kako i zbog čega je Pribićević promijenio svoj kruti stav i od uvjerenoga, žestokog unitarista (koji je kao ministar unutarnjih poslova Kraljevine SHS u prve dvije godine njezina postojanja govorio da će „Hrvati biti manji od makovog zrna“) postao demokratom i sa Stjepanom Radićem i SDK počeo pružati otpor Beogradu?

On je prije svega shvatio jednu prostu i logičnu činjenicu koja se sastoji u sljedećem:

Srbi zapadno od rijeke Drine (tzv. prečani), pa i oni koji žive na području Hrvatske se toliko razlikuju od Srbijanaca (po mentalitetu, shvaćanjima, tradiciji, kulturi, običajima, pa i političkom položaju i interesima) da su to dva nespojiva svijeta – pogotovu uzme li se u obzir stoljetna tradicija Srbije i njezinih režima da u interesu svojih osvajačkih ciljeva manipulira s njima i sukobljava ih s narodima s kojima dijele životni prostor.

Pribićević je od 1918. do 1927. godine bio poslušnik beogradske dvorske klike, Nikole Pašića i Radikalne stranke i radio po njihovom naputku, ali je ipak došao do spoznaje koliko je pogubna ta politika koja „prečanske“ Srbe gura u neprestane sukobe sa susjedima i sugrađanima drugih nacija i vjera i da narodu kojega predstavlja nema budućnosti ako ne počne voditi svoju samostalnu politiku i to u savezu s većinskim, hrvatskim narodom, pri čemu se moraju uzeti u obzir i njegova neotuđiva prava i nacionalni interesi.

Nakon što je Stjepan Radić poslije izbora održanih 11. rujna 1927. godine (na kojima njegova stranka nastupa pod imenom Narodna seljačka stranka) pokrenuo inicijativu stvaranja širokog bloka stranaka čiji su se programi temeljili na obrani ustavnosti i demokracije (koja nije polučila uspjeh), 11. studenoga (iste godine), nakon pregovora između HSS-a i Samostalne demokratske stranke, osnovana je Seljačko-demokratska koalicija (SDK).

I jedan i drugi lider spomenutih stranaka (Stjepan Radić i Svetozar Pribićević) imali su iza sebe gorko iskustvo suradnje s beogradskim vlastodršcima od kojih su bili bezbroj puta prevareni i izigrani, jer se isti nisu držali nikakvih civilizacijskih normi ponašanja, niti ustava zemlje, parlamentarizma i poštivanja onoga što je dogovarano i potpisivano i to je svakako presudno utjecalo na ovaj politički savez koji je nastavljen i nakon smrti Pribićevića.

Od trenutka kad je stvorena, SDK je bila suočena s besprimjernim napadima iz Beograda koji je nastojao po svaku cijenu razbiti je i vratiti Srbe u Hrvatskoj na stare političke staze slijepe poslušnosti i pukog izvršavanja srbijanskih naloga.

Temperamentan, tvrdoglav i nepopustljiv, Svetozar Pribićević je uporno otklanjao sve takve pokušaje i ostao čvrsto na stanovištu kako Srbi u Hrvatskoj svoju budućnost mogu graditi samo u harmoniji s ostalim narodima, uvažavajući prije svega prava, potrebe i interese većinskog hrvatskoga naroda.

Uz Radića i drugove bio je i u vrijeme najžešćih napada velikosrpske propagande, pa i tijekom i nakon krvavoga masakra u beogradskoj Skupštini kada je četnički ekstremist Puniša Račić svojim zločinom nad narodnim zastupnicima HSS-a šokirao civilizirani svijet i otkrio pravo lice režima po čijim je nalozima postupao.

Uzvici zločinca Račića koji je nakon što je ispalio hice u Stjepana i Pavla Radića, Ivana Pernara i Đuru Basaričeka prozivao i tražio upravo Svetozara Pribićevića (kako bi i njemu presudio), dovoljno govore o planovima i nakanama nalogodavaca kojima je bio glavni cilj ušutkati HSS i SDS i njihove lidere i razvrgnuti ovu koaliciju Srba i Hrvata koja im je bila trn u oku i remetila osvajačku unitarističku strategiju.

Vezano za motive ulaska u SDK, Svetozar Pribićević je bio potpuno jasan i određen:

„Nas je ponovno zbližilo i sjedinilo duboko uvjerenje da ćemo samo združenim snagama moći da se borimo protiv prevlasti iz Beograda i osigurati jednaka prava za sve Srbe, Hrvate i Slovence u zemlji i tako učiniti da trijumfuje demokracija.“

(Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/radic-i-pribicevic-smrtni-neprijatelji-i-vjerni-saveznici-1260029; stranica posjećena 29.8.2019.)

Bio je ovo ipak idealistički pogled na mogućnost razriješenja društvenog i političkog konflikta u tadašnjoj južnoslavenskoj državnoj zajednici, što se ubrzo i potvrdilo – nakon krvavog masakra u Skupštini, uvođenja šestosiječanjske diktature i progona svih oponenata režima uz neprestano jačanje terora.

Budući da se iskazao kao nepopustljivi protivnik srbijanske hegemonije i nije odstupao od svojih načela, interniran je najprije u selo Brus (podno Kopaonika u Srbiji) odmah poslije uvođenja diktature u siječnju 1929. godine, zatim je zbog narušenog zdravlja jedno vrijeme proveo na liječenju u Beogradu (kroz cijelo to razdoblje od 27 mjeseci potpuno izoliran od javnosti) i potom (1931.) pušten i inozemstvo.

Kao emigrant, u Francuskoj je nastavio svoju borbu dokazujući svijetu narav srbijanskog režima i njegovu pogubnost po odnose među narodima u tadašnjoj Jugoslaviji. Objavom svoje knjige Diktatura kralja Aleksandra (La Dictature du roi Alexandre) 1933. godine izazvao je ogorčenje u Srbiji i nakon toga je izložen još jačim i učestalijim napadima nego prije.

SDK je nastavila djelovati i poslije smrti Stjepana Radića i eliminacije Pribićevića iz političkog života, a kakve su stavove zauzimali najistaknutiji politički prvaci Hrvata i Srba u Hrvatskoj okupljeni u Samostalnu demokratsku stranku i ovu koaliciju (u vrijeme kad je Pribićević već bio u egzilu) vidljivo je iz brojnih dokumenata od kojih će ovdje biti spomenuta samo jedan.

Dana 7. studenoga 1932. godine, SDK je (pod predsjedanjem Vladka Mačeka) i uz sudjelovanje predstavnika iz nekih drugih stranaka (pa i Hrvatske stranke prava koju je zastupao dr. Mile Budak) donijela rezoluciju poznatu kao „Zagrebačke punktacije“.

U tom se dokumentu u 6 točaka definiraju stavovi ove koalicije vezano za najvažnija pitanja uređenja odnosa u tadašnjoj državi (Kraljevini Jugoslaviji):

  1. Narodni suverenitet jedini je izvor vlasti
  2. Temeljna organizacija sveukupnog života je seljaštvo
  3. Izriče se oštra osuda velikosrpske hegemonije
  4. Traži se vraćanje na stanje iz 1918. godine (prije donošenja centralističkog „Vidovdanskog“ ustava)
  5. Zahtijeva se uvođenje građansko-demokratskih oblika obnašanja državne vlasti
  6. Zaključuje se kako su prethodne točke temelj za nastavak političkog djelovanja ove koalicije (SDK)

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagrebačke_punktacije; stranica posjećena 30. 8.2019.)

Režim je uzvratio još žešćim nasiljem. Potpisnici „Zagrebačkih punktacija“ su progonjeni, izloženi sustavnoj negativnoj propagandnoj kampanji, a sam Maček osuđen na 3 godine strogog zatvora kao „državni neprijatelj“.

„Zagrebačke punktacije“ su ipak odigrale veliku ulogu u tomu da su i neke stranke u drugim krajevima tadašnje Kraljevine Jugoslavije započele svoju otvorenu borbu protiv Oktroiranog ustava, a za nacionalnu ravnopravnost, slobodu i demokraciju, pa su uskoro donesene Sarajevske i Ljubljanske punktacije, te Novosadska rezolucija.

Poslije objave Pribićevićeve knjige Diktatura kralja Aleksandra (Paris, 1933.), on je posebno oštro napadan u Beogradu, pa čak i od nekadašnjih prijatelja i tamošnjih stranačkih prvaka s kojima je u stanovitoj mjeri nekad dijelio zajednička stanovišta po mnogim pitanjima.

Nakon što se njegova supruga vratila iz Srbije (u kojoj je neko vrijeme boravila) i prenijela mu te negativne reakcije vezano za knjigu, on u prosincu 1933. godine piše pismo trojici opozicijskih stranačkih prvaka (poznato kao „Pismo Srbima“ – iz ostavštine Ante Trumbića).

Osim bespoštednih kritika na račun vladajućeg srbijanskog režima, njegove izopačenosti i nedemokratičnosti, Pribićević upućuje i oštre primjedbe tamošnjoj opoziciji, ali i iznosi svoj pogled na mogućnost razrješavanja hrvatsko-srpskog (ili srpsko-hrvatskog) konflikta, a što je u stanovitoj mjeri bilo ključno za opstanak tadašnje južnoslavenske državne zajednice.

U tom pismu, Svetozar Pribićević među ostalim kaže i ovo:

„Ja ne znam kako vas izvjesna fakta, koja tuku kao maljem u glavu ne mogu uvjeriti? Zar ne vidite ovaj fakt, da su npr. za tako zvano ‘jedinstvo države’ svi Srbijanci, dok su drugi u ogromnoj većini protiv? Zar vas ova pozicija jednih i drugih prema tom pitanju ne može nagnati na razmišljanje, koje bi dovelo do revizije vaših pogleda a time i do pravednije ocjene događaja? Zašto su svi Srbijanci za ‘jedinstvo države’, a svi Hrvati protiv? Pitajte se to i analizirajte. I priznajte da su i oni Srbijanci, koji u posljednje vrijeme odstupaju od ‘jedinstva države’ učinili to samo za to, da bi se koncesijama došlo do mira sa Hrvatima.

Hoćete još jedan fakat o gospodskom držanju današnjih Srbijanaca? Vidite, svaki Srbijanac smatra da on ima pravo da rješava o tom što će biti sa Hrvatskom, kako će se urediti Vojvodina ili koji drugi kraj, ali kad Maček dirne pitanje Makedonije, onda svi Srbijanci skoče kao ubodeni, jer on nema prava da se miješa u to pitanje.

(…) Srbi moraju zauzeti a priori stav da oni nemaju uopće prava da vladaju nad Hrvatima. Kad taj stav zauzmu, onda će sve ići lako…

(…) Hrvati traže dakle pravo samoodluke, samoodređenja, kao primarno pravo tako da njihova zajednica sa Srbima i drugima rezultira iz njihove slobodne volje, a ne da to bude na čiji diktat.

(…) U Srbiji je centralizam tako ukorijenjen, da ne mogu da shvate autonomističke težnje Srba izvan Srbije.

(…) Odnosi između Srba iz preka i Srba u Srbiji vrlo su ozbiljni i to se ne da prikriti nikakvim manevrima. Ti su odnosi jedva nešto bolji nego odnosi između Hrvata i Srba iz Srbije.

(…) Ja sam dvije godine i 3 mjeseca odsjedio u potpuno izolovanom zatvoru i morao sam pribjeći štrajku glađu da se dokopam slobode – u izgnanstvu. U izgnanstvu su Košutić i Krnjević. Maček je već po drugi puta u zatvoru, suđen na tri godine. Predavec je najprije osuđen zbog prostog zločina na tri godine, koje je odležao u kaznenom zatvoru i tek što je izašao iz zatvora ubili su ga. Ubijstvo su diktirali oni isti, koji su dali ubiti Stjepana i Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Dr. Šuflaj je ubijen, Dr. Budak  je skoro ubijen, Dr. Pernar je u zatvoru iako još i danas nosi zrno u grudima iz revolvera P. Račića. Dr. Korošec se nalazi u internaciji, a jednako i njegovi drugovi iz vodstva. Po zatvorima se vuku toliki drugi, Hrvati, Slovenci i Srbi iz preka kojima se broja nezna i od kojih se mnogi prebijaju i muče mukama svakojakim. Zločinstva, koja se vrše nad narodom, od kojih naročito ističem vandalizam u Lici i sjevernoj Dalmaciji, postala su svakidašnja pojava. Osude Hrvata na smrt i na doživotnu tamnicu sipaju se kao iz rukava. Vješanje se vrši svaki čas i sve se to izvodi s nekom sadističkom slašću, da čovjeku mora pamet stati kad to promatra. I taj besramni i bezbožni  režim sramoti srpsko ime pred cijelim svijetom…“

(Vidi: http://www.historiografija.hr/hz/1965/HZ_18_10_BOBAN.pdf; stranica posjećena 30.8.2019.; istaknuo: Z.P.)

Na jednom drugom mjestu, Pribićević je još eksplicitniji kad su u pitanju odnosi između Hrvata i Srba:

„…kao čovek slobodnog duha, i kao istinski demokrata, ja moram da izjavim, da bi Srbi morali da poštuju i da priznaju volju Hrvata i odluku čak i u tom slučaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju s Hrvatima zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi bilo nikakvo definitivno rešenje problema, jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore.

I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa prema Hrvatima mogu da učine, da im pruže beli list, da na njemu ispišu svoje zahteve. Svaki drugi put i rešenje značilo bi večite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi na kraju krajeva svršili katastrofalno za oboje.“

(Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, Zagreb, 2000., str. 306.; preuzeto iz: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str. 76-77.; istaknuo: Z.P.)

Sjeme zla u prošlosti je rađalo otrovne plodove – vrijeme je da tomu dođe kraj

Na krvave progone Hrvata i divljaštvo srbijanskog režima pozornost je skretao i nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer, koji je 25, svibnja 1935. godine u Beogradu pročitao svoju predstavku  knezu Pavlu Karađorđeviću i predao mu „Memorandum“ u kojemu je bilo navedeno 200 slučajeva teškog nasilja prema Hrvatima (od ubojstava, do mučenja, protupravnih osuda, zatvaranja, batinanja i nasrtaja na mirne građane i njihovu imovinu od strane državnih vlasti, vojske i žandarmerije) i to samo onih koji su se dogodili zadnjih mjeseci u Hrvatskoj.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=sZYtRuwpUj4, stranica posjećena 30.8.2019.

Nadbiskup je upozorio kneza Pavla Karađorđevića i ministra vojske Peru Živkovića riječima (sadržanim u uvodnom dijelu predstavke):

 „Ne mogu dopustiti da se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi jedino mržnjom, osvetom i priklanjanjem onoj struji koja nestrpljivo samo čeka zgodu da uništi kršćansku kulturu i civilizaciju.“

I što se dogodilo nekoliko godina poslije ovih upozorenja Pribićevića, Bauera i mnogih drugih koji su vidjeli kud vode krvavi teror i težnja za srpskom dominacijom nad svim ostalim narodima?

Ratoborni i ekstremni Srbi organizirali su se pod parolom „Srbi na okup“ (pravdajući to „ugroženošću“), formirali svoje četničke skupine i kao pomoćne snage srpske kraljevske vojske i žandarmerije uključili se u krvavi teror i zločine nad hrvatskim narodom, što je jačalo s približavanjem Drugoga svjetskog rata.

Eskalacija naročito na djelu od 1934. (i ubojstva kralja Aleksandra) nadalje,  a poslije proglašenja Banovine Hrvatske (kolovoza 1939. godine) taj teror postaje neizdrživ. Samo u Savskoj banovini, četnici u to vrijeme imaju 117 naoružanih i za borbu spremnih postrojbi, a četničkim odborima i pododborima premrežena je cijela Hrvatska – od Slavonije do Dalmacije i otoka.

Dakle, u godinama prije rata, pokretači spirale mržnje i zla bili su izvan svake sumnje velikosrpski ekstremisti u Hrvatskoj i Srbija u čiju su se službu stavili o čemu dokaze nalazimo u brojnim knjigama i radovima srpskih i komunističkih povjesničara (dr. Đuro Stanisavljević, dr. Fikreta Jelić-Butić, dr. Ferdo Čulinović, dr. Nusret Šehić itd.).

Zar se nije to isto dogodilo na području bivše SFRJ krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX stoljeća?

U čemu se sastojala „ugroženost“ Srba u Hrvatskoj u to vrijeme?

U ničim izazvanim masovnim okupljanjima po Hrvatskoj (od 28 veljače 1989. godine nadalje) i sustavnim provokacijama praćenim izljevima otrovne mržnje prema Hrvatima, rušenju balvana i zaprečavanju cesta, pruga i mostova, izolaciji hrvatskih naselja, naoružavanju i napadima na policijske postaje, ubijanju naših redarstvenika (iz zasjeda i s leđa) i na kraju u otvorenoj brutalnoj agresiji koju su pokrenuli uz pomoć „JNA“ i svoje četničke subraće iz Srbije, Crne Gore i BiH kako bi nas iskorijenili na našim domicilnim područjima i stvorili svoju „Veliku Srbiju“?

Dovodili su Vojislava Šešelja i njegove četnike na te mitinge i s njima skupa uzvikivali: „Ovoj je Srbija!“, „Ubit ćemo Tuđmana!“ Nisu li Simo Dubajić, Jovan Opačić, Dušan Zelenbaba, Milka Kufrin, Dušan Pekić, Jovan Rašković, Milan Martić, Milan Babić, Radoslav Tanjga i njima slični tada bez ikakvoga razloga i povoda okrenuli oštricu svoje mržnje prema svemu što je hrvatsko kako bi nas natjerali da se odreknemo svoje slobode i samostalnosti i ostanem i njihovoj „Velikoj Srbiji“?

Je li to bila „ugroženost“!? Ponašaju li se tako ugroženi građani!? Kakva je to ugroženost koja se javlja samo u sredinama gdje je „ugroženi“ narod u većini, a sva je vlast u njegovim rukama, dok isti taj narod nije ugrožen u gradovima i područjima gdje je brojčano u manjini u odnosu na Hrvate?

Čak niti to što ih je cijeli civilizirani svijet osudio kao agresore, a mnoge njihove sunarodnjake i formalno sudskim presudama sankcionirao zbog najtežih djela – genocida, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti – većini Srba nije dovoljno da se dozovu pameti, priznaju činjenice, odreknu velikosrpske ideologije i pomire s time kako nema posebno privilegiranih i „izabranih“ naroda kojima je dopušteno ono što drugima nije.

Srbi u Hrvatskoj imaju sva prava kao i svi drugi građani i prema njima, kao uostalom i prema bilo kojoj drugoj manjini, nikakve diskriminacije nema. I to je tako od donošenja prvoga („božićnog“) Ustava Republike Hrvatske (22. prosinca 1990. godine). Prvi hrvatski predsjednik im je od početka jasno i glasno nudio najveća moguća građanska i nacionalna prava sukladno najvišim standardima i dosezima modernog demokratskog svijeta i to pod međunarodnim nadzorom. Nisu prihvatili ispruženu ruku, nego se dohvatili oružja i počinili masovne zločine i razaranja nezapamćena u poratnoj Europi.

I jesu li nakon svega izvukli pouku?

Iz ponašanja onih koji ih zastupaju i predstavljaju, čini se da nisu.

Bilo bi vrijeme da onu agresivna manjinu među sobom – koja slijedi Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borislava Miloševića i njima slične političke lidere čija se strategija temelji na stalnom sukobu i konfliktima s većinskim narodom – izoliraju i svi skupa jednom zauvijek shvate da je vrijeme velikosrpske hegemonije i supremacije Srba nad drugim narodima zauvijek završilo nestankom Prve i Druge Jugoslavije.

Danas su u Srbiji i Beogradu političari iz SDSS-a koji tako teško blate i kleveću Hrvatsku nacionalni heroji, jer njima su upravo takvi potrebni za postizanje velikosrpskih hegemonističkih ciljeva. Vučića, Dačića, Vulina i ostale beogradske političare ne zanimaju Srbi u Hrvatskoj, njihov položaj i interesi, kao što to nije u prošlosti zanimalo Slobodana Miloševića. Jedino do čega im je stalo jeste ostvarenje ciljeva velikosrpske osvajačke ideologije i njima su potrebni Srbi koji će podrivati Hrvatsku iznutra i biti trojanski konji.

Na Srbima koji žive u Hrvatskoj je odluka – hoće li i dalje pristajati na tu sramnu i ponižavajuću ulogu ili će odreći poslušnost srbijanskim režimima koji u posljednjih 150 godina izazivaju ratove i stvaraju nemir na području jugoistočne Europe i to samo iz jednog razloga: zbog svojih bolesnih osvajačkih ambicija i otimanja zemlje drugim narodima.

Pa zar i ovo najnovije, krvavo i tragično iskustvo iz 90-ih godina XX stoljeća nije dovoljno upozorenje da tako više dalje ne ide? Ima li još uvijek onih kojima i poslije svega nije jasno da se Hrvati svoje domovine, slobode i suvereniteta odreći neće ni pod koju cijenu? Do kad ćemo se mi baviti beogradskom čaršijom, njihovim šićardžijskim, bizantskim smicalicama i klevetama i trpjeti njihove eksponente da nam usred Hrvatskoga Sabora pljuju u lice i provode njihove bolesne velikosrpske ideje?

Naši sugrađani srpske nacionalnosti trebali bi dobro razmisliti, odvagnuti činjenice i shvatiti prostu istinu: ovo je njihova zemlja, njihov zavičaj, njihova domovina i s nama trebaju graditi budućnost – u miru i sporazumu, bez nepotrebnih frustracija i izazivanja sukoba – dakako uz sva prava koja manjine imaju u demokratskim zemljama svijeta i uz normalno njegovanje odnosa s matičnom državom. Samo od njih ovisi kakav će im položaj u Hrvatskoj biti i hoće li konačno prihvatiti našu ruku koju pružamo od 1990. godine do danas.

Uostalom, ovdje u Hrvatskoj živjeti, podizati i odgajati djecu a u isto vrijeme moliti da u Srbiji padne kiša i nema baš neke veze s logikom i razumom – ako se vodimo tim načelima.

Je li došlo vrijeme da Srbi u Hrvatskoj dobiju svoga Svetozara Pribićevića?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Objavljeno

na

Objavio

Svaka manipulacija počinje od jezika. Stara Orwellova lekcija. Najavih prošle nedjelje, baveći se stanjem migranata u Bihaću koji ilegalno (!) nasrću na europske i hrvatske granice, da ću, ne ja, već istaknuti islamski intelektualci, argumentirati zašto smatram da se ovdje radi o invaziji, a ne “migrantskoj krizi”.

Riječ ću prepustiti Kamelu Abderrahmaniju. Taj gospodin je lingvist, musliman, Alžirac koji je u javnosti iznimno angažiran u raspravama vezanim uz suvremeni islam i Europu.

Nakon ubojstva šefa ISIL-a Al-Bagdadija, Abderrahmani je na euforiju na Zapadu kako je islamizam poražen odgovorio jednostavno: Islamizam ne umire eliminacijom vođe, jer islamizam nije osoba, već ideologija. Vi možete ubiti vođu, ali ideja i dalje živi. Po njemu, ne treba odvajati ni islam od islamizma, jer se potonji oslanja na prvi. Naime, veli Abderrahmani, i islamu i islamizmu zajedničko je da su “mješavina političkog i religijskog”, samo su im metode različite, no cilj je isti, islamizacija svijeta.

Tako on piše: “Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.”

Drugim riječima, to je džihad, oružana borba, osvajanje, dakle, invazija. Jasno je da, i zbog nesumnjivoga grijeha zapadnih zemalja koje su zakuhale sve sasvim nepotrebnim rušenjem Gaddafija i potonjim stvaranjem (planiranog?) kaosa zvanog arapsko proljeće, dobar dio ljudi iz islamskog svijeta (bili) su izbjeglice, migranti, koji bježe od rata i kojima treba pružiti i ruku i srce.

No većina muškaraca koja kuca danas masovno i preko RH na vrata EU-a dolazi iz zemalja u kojima nema rata ni gladi, izvrsno su organizirani i, kako napisah u prošlu nedjelju, financirani. To ne možemo nazvati migracijama, već, ideologiji političke korektnosti i cenzuri unatoč, islamskom invazijom na Europu, i to trećom.

Prve dvije, one na Iberijski i Balkanski poluotok, bile su džihad, dakle oružane invazije, dok je aktualna neoružana, pacifistička, koja se služi pravilom pritajivanja, mimikrije, koja se u islamu naziva “Taqiyya”, taktika koju Abderrahmani opisuje kao “puštanje dimne zavjese, koja se sastoji u navlačenju maske moderniteta kako bi se lakše prebacio u masu”.

Tako se mnogi predstavljaju kao “umjereni muslimani”, iako su dobri ljudi ali korisni idioti islamista, ili teroristi koji to glume (Taqiyya) u svrhu postizanja cilja, terorističkog napada. Takvih je već prepuna Europa.

Izetbegovićevi snovi

Treći, pak, koncept islamizacije Europe koji Abderrahmani spominje je Dar al-Kufr, a odnosi se na zemlje u kojima je nekada vladao šerijat, i koji tamo treba vratiti. To upravo potiho radi Erdogan u Turskoj, a taj pojam objašnjava i radikalizaciju u susjednoj BiH.

Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.

Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća) imali bi mira samo ako se pokore.

Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite “zločina” Ataturkova, sveo samo na religiju.

U BiH, sukladno Abderrahmanijevim analizama, islam i islamisti djeluju zajedno u kontekstu turske strategije neoosmanizma kojoj je cilj povratak utjecaja u zemlje bivšeg Otomanskog Carstva, koju provodi Erdogan, a kojem je Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Zato ne čudi da su na našu granicu postavili kampove s “izbjeglicama” i izbjeglicama.

Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Franjo Tuđman ostaje u povijesti hrvatskoga naroda uz Branimira i Tomislava, htjeli to neki ili ne

Objavljeno

na

Objavio

Gladno, gadno hladno, vozim se prošle subote navečer autocestom kao gusan u magli, ne vidim prst pred nosom, čak ni vrlo kreativne poruke s kandidatskih oglasa za predsjedničke izbore na latinici i ćirilici. Glede ćiriličnih, možda se tko iz državnog odvjetništva ili koji ustavni sudac vozi u isto vrijeme pa od silne magle i ne zapaža da se tu radi nešto kontra hrvatskoga Ustava, koji je vrlo jasan makar u tom pogledu, to jest da je u Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.

Iznimku dopušta u stanovitim lokalnim jedinicama, pa spominje da ondje uz određene uvjete može biti rabljena ćirilica ili neko drugo pismo. Pitanje je, naravno, zašto uopće spominje ćirilicu, a ako ju spominje, zašto ne navodi koje to (još) drugo odnosno treće i četvrto pismo dolazi u obzir. Recimo arapsko. Ili barem arapske brojke.

Rečeni hrvatski vozači u magli koji bi trebali štititi ustavne vrijednosti i odredbe, prave se blesavima i zatvaraju oči, što je u vožnji, posebno u magli, vrlo loše. A kakve su u biti poruke toga protuustavnog akta, koji nije obična provokacija nego viša dimenzija dosadašnjih?

Glavna je poruka: mi svodimo državu koja se zove Republika Hrvatska na lokalnu jedinicu. Sljedeće je pitanje čija je to lokalna jedinica ta Hrvatska, a odgovor se može naći u projektu velike Srbije koji se na mnogim stranama uspješno obnavlja, odnosno u težnji da RH bude lokalna jedinica nekog velikog državnog organizma, kao što je bilo zamišljeno, a nije prošlo, što ne znači da na takvim težnjama ne treba ustrajati, štono rade Irinej i slični svjetovni ideolozi.

Nadalje, uvođenje ćirilice u javni prostor na cjelokupnom teritoriju RH (da ju bolje razumijemo), mali je korak za SDSS, ali velik za krajnji cilj, a on je od stvaranja hrvatske države do danas težnja prema konstitutivnosti, koliko god se u ovom trenutku činilo da nema šanse.

Budući da je u naravi SDSS-a laž , baštinjena i cinična, prosipaju se usput i znanstvene mudrolije o ćirilici kao jednom od hrvatskih pisama. Istina je ova: srpska suvremena ćirilica je verzija ruske iz ne tako davne povijesti, a bosančica je nešto posve drugo, pa je logično pitanje zašto „predsjednički plakati“ nisu pisani bosančicom.

Idemo dalje: predsjednički kandidati nisu oduševljeni svojim ćiriličnim verzijama, ali nitko od njih nije reagirao na pravi način, nisu valjda shvatili da u Hrvatskoj ima i mnogo Hrvata, neupućenih, pa bi netko od njih mogao pomisliti da su sami kandidati dali tiskati svoje poruke na ćirilici kako bi dobili i glasove onih koji za njih nikada ne bi glasovali. Ima još: čijim su novcem tiskani ti plakati? Pa vašim novcem, gospođe i gospodo, koji se dijeli šakom i kapom jednoj manjini kako bi njezino vodstvo moglo iritirati hrvatski puk, što je moguće jer je na vlasti hrvatsko-srpska koalicija.

I na kraju: tko su i kako se zovu vlasnici oglasnih panoa, je li im u prvom redu važna zarada, a Ustav naravno nisu proučili niti imaju soli u glavi. A što će se s tim plakatima događati, nije teško predvidjeti – svašta se šara i po latiničnim, a kako ne po ovim, pa kada tako i bude, provokatori će opet jednom udariti u plač o ugroženosti, netoleranciji, o Hrvatskoj koja ide prema NDH i slično, već viđeno. A to i jest još jedan od ciljeva raspaljivača. Na samom kraju: prije predaje ovoga rukopisa (nema predaje!) čitam stajalište Centralnog komiteta koje se u pravilu objavljuje na drugoj stranici tiskovine. Jako su razočarani. Shvatili malim mozgovima da je kampanja SDSS-a promašaj.

Tako, eto, mi poštujemo sebe i svoje (vrhovne) zakone, puštamo da nas se terorizira glupavim dosjetkama s pakosnom pozadinom, a nađu se i oni koji buncaju da „ćirilica nije kriva“ za sve što se događalo u ratu, recimo, pa što smo tako zadrti. Pismo nije krivo, naravno, ali kada postane sredstvom političkoga (za sada) terora i nametanja kojega se sjećamo iz prve i druge Jugoslavije, i oružanog terora iz devedesetih, onda stvari postaju ozbiljne. Iz raznih mostobrana u Hrvatskoj mogli bi potkornjaci uz već objavljenu knjigu „Jeziku je svejedno“ tiskati i knjigu „Pismu je svejedno“, tiskanu na latinici ili na ćirilici, svejedno.

Kad sam već kod jezika i pisma, spomenut ću da je dnevni tisak (ipak) dao prostor jezikoslovcu Aleriću koji je, bolje od mene, znanstveno objasnio publici o kakvoj je razornoj „jezičnoj politici“ riječ u knjizi „Jeziku je svejedno“.

Dvadeset godina poslije

TuđmanPodsjetimo se: kada je umro prvi hrvatski predsjednik, narod mu je u beskrajnim kolonama odavao počast. Nitko nije tjerao ljude da to čine, nitko ih nije „organizirao“, bili su potpuno svjesni da je umro čovjek čija je volja i hrabrost bila presudna u stvaranju moderne hrvatske države.

Raspadale se umjetne naddržavne tvorevine svuda oko nas, no s Jugoslavijom je bilo teže, baš zamršeno. Čak se i SSSR rasuo (sada se opet postupno sastavlja) bez ratova, oslobodile se zemlje istočne Europe i pribaltičke, ali je zanosna ideja velike Srbije ne samo spriječila mirni razlaz nego izazvala ratnu katastrofu.

Sudarile su se dvije zamisli: jedna koja je držala da je kucnuo čas za širenje Srbije na zapad, druga da je upravo pogodan trenutak za ostvarenje samostalne hrvatske države. Prva zamisao doživjela je relativan krah (relativan jer je Srbija uspjela uspostaviti genocidnu RS u BiH), druga je u potpunosti uspjela, hrvatska je vojska pobijedila srpsku, a Srbija 1996. priznala Hrvatsku. U svemu tomu od samoga je početka Franjo Tuđman bio ključna osoba, od one legendarne veljače 1989. do smrti, i zato ostaje u povijesti hrvatskoga naroda uz Branimira i Tomislava, htjeli to neki ili ne.

Ovih je dana oko 10. prosinca „preispitivana“ Tuđmanova uloga i karakter njegove vladavine, pa je stanoviti dnevni list angažirao nekoliko povjesničara i uopće intelektualaca da ocijene njegovu osobu i njegovo doba, što su oni i učinili. Pa kada se sve zbroji, i klatež među njima je, nabrajajući na nekoliko kartica njegove „grijehe“, na kraju zaključila da je bio čvrst i odvažan državnik, ali da će se o njemu u budućnost drukčije suditi jer, citiram maloga Tvrtka, „kada ljudi prestanu vjerovati u bajke o ekskluzivnosti njihove patnje, osobitoj surovosti Srba, nemogućnosti da se razumije hrvatsku bol i da su naši branitelji jedini hrabri, kada se prestane vjerovati u laži o starim hrvatskim pozdravima i javno ponešto kaže o svetosti Crkve u Hrvata, Tuđman, čitava hrvatska politička elita, izgledat će drukčije nego što se sada prikazuje. Bit će to trenutak kada će Franjo Tuđman biti odbačen…“

Iako mi je pomalo mučno, osjećam potrebu prevesti na hrvatski jezik, latinicom, što je mali htio reći. Naime: da nisu isključivo Hrvati patili, nego i oni drugi, to jest da je agresor patio isto kao i žrtva, napadač, koljač, isto kao i onaj koji je branio. Tako mali opet jednom izjednačava žrtvu i agresora, što je već klasika.

Nadalje, Srbi (misli na agresore, valjda) nisu bili osobito surovi, valjda su bili samo surovi, ali ne previše, blago surovi takoreći, nježno su razarali Vukovar i zatim poklali mnoge, uključujući ranjenike iz vukovarske bolnice, obzirno silovali i mučili ljude u srbijanskim logorima, poklali pola Škabrnje, potom topovima razarali hrvatske gradove od Slavonije do Like i Dalmacije, sveukupno ubili samo u Hrvatskoj više od petnaest tisuća, pretežito civila, među njima i četiri stotine djece (o kojoj se ne snimaju hrvatski filmovi) eh, to su zanemarive „brojke“ i ne bi trebalo previše žaliti, bol je bila i prošla, valjda, a glede hrvatskih branitelja – nisu oni jedini bili hrabri, hrabro su se borili i agresori sa sto puta nadmoćnijom ratnom tehnikom, hrabro su mjesecima i mjesecima pokušavali zauzeti Vukovar, njih 60.000 hrabrih protiv četiri tisuće i manje branitelja.

Eto tako, a onda autor malo umiješa i Crkvu u Hrvata, bez toga se ne može, ne kaže što se njoj ima predbaciti, ali neka se nađe. I zaključuje da će zbog svega navedenog Franjo Tuđman u skorijoj budućnosti biti odbačen. Ma tko će ga to odbaciti? Ni to nije rečeno, ali neka se nađe.

Jedino čega se mogu dosjetiti da mali misli na skori nestanak hrvatskoga naroda u demografskom slomu, na iseljavanje i mogućnost da u Hrvatskoj ostanu samo oni koji su Tuđmana već odavno odbacili, to jest nikada ga nisu prihvatili jer (im) je učinio što je učinio. Pa ako tako noviju povijest predaju profesori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ako tako zaplotnjački pretvaraju krvavu istinu u izmišljene priče, junačku hrvatsku obranu u Andersenove bajke, onda smo doista u problemima.

Ne ću dalje o „preispitačima“ niti prevaspitačima, samo bih još htio ispričati jedan gotovo privatni doživljaj: ja sam, naime, jedini koji je dvaput bio u počasnoj straži uz odar Franje Tuđmana. Prvi put po napisanom protokolu, a zatim sam se zadržao u pokrajnjoj prostoriji, netko predviđen nije stigao, pa je nedostajao još jedan čovjek za sljedeću počasnu stražu, i ja sam uskočio. Da, tako sam bio uz Tuđmana od spomenute veljače 1989. do prosinca 1999., ponekad vrlo blizu, ponekad podosta udaljen jer su između nas stali novopridošli, osjećajući da bi se moglo profitirati. Ispričavam se na ovom sjećanju, riječ je samo o crtici, a memoare nemam namjeru pisati. O početcima jesam, već 1992. u knjizi Lijepa moja. Vjerojatno nije najbolja, ali je prva. I moja.

PISA

Uz sve nevolje sa školnicima i školarcima, stigla je još i neugodna vijest da je PISA napisala lošu ocjenu hrvatskom školstvu, koje je prikazano kao kosi toranj u prosvjetno uspravnoj međunarodnoj zajednici. Pa što, mi ćemo to nadoknaditi preko praznika i tijekom ljeta, a i PISA-ina trik-metodologija ne drži vodu. Dobra je vijest, naoko, da Hrvati znaju engleski, znatno bolje nego hrvatski, što će im dobro doći kada postanu pomoćna znanstvena i ina snaga u vrlo razvijenim državama. Nakon te sjajne ocjene za Hrvatima će se jagmiti, s njima će biti lakše jer tečno govore engleski i ne moraju na dodatno (jezično) školovanje. Znači, i u tom smislu dajemo velikim silama gotov proizvod, kojemu one nisu trebale plaćati školovanje.

Kultura nova

FTDa postoji takva zaklada ili što već jest, dugo nisam znao. Po nazivu vidim da se bavi kulturom. Lijepo. Kulturno. Čujem da se financira novcem od igara na sreću, raspolaže velikom količinom novaca. Pa je HKV kupio nekoliko srećaka, ali se pokazalo da nema sreće – projekt koji smo ponudili glatko je odbijen s obrazloženjem vrlo neugodnim, da, naime, ne djelujemo na području suvremene kulture i umjetnosti.

To nas je u prvi mah rasrdilo, jer smo naivno mislili da djelujemo. Kada bi se zbrojile sve stranice napisane na portalu HKV-a s temama iz kulturnog života, bilo bi ih na tisuće i tisuće, kada bi se navela imena članova HKV-a među kojima su i vodeća imena suvremene hrvatske kulture – teško bi bilo progutati spomenuto obrazloženje. Odbijeni naš projekt pod naslovom „Suvremeno književno i publicističko stvaranje“ više je nego poželjan, a polazi od neosporne činjenice da se objavljuju mnoge knjige, a o većini njih mediji ne prozbore ni slova, jer im se ne sviđaju ni teme ni autori, ili se jednostavno knjigama ne bave osim kada im je autor blizak ili čak kao kolumnist piše za iste novine, portale itd. U tom slučaju, ako takav autor „napiše“ i slikovnicu, eto njemu nekoliko stupaca. Elem, portal HKV-a imao je namjeru kontinuirano prikazivati više-manje sve što je vrijedno u suvremenom književnom i publicističkom hrvatskom svijetu (činimo to i sada, nesustavno), pa kako su za to potrebne i neke financije, skromne, bacili smo oko na Kulturu novu. A ona nas odbacila. Kaže da „djelatnost portala nije usmjerena na razvijanje aktivnosti publike koje bi predstavljalo dodatnu vrijednost.“

Dobro, pogledali smo malo što bi to trebalo značiti i vidjeli: s velikom svotom financira se stanovita mreža kulturnih praksi (hrv. stand. bi bilo praksa) jugoistočne Europe, a ta mreža obuhvaća Zagreb, Beograd, Skopje, Ljubljanu itd., to jest neumrlu Jugoslaviju. Lijepo. Nadalje, vidi se da LGBT centri vrlo dobro kotiraju, primjerice onaj u Splitu, da je udruga Domino cijenjena, kao i izložba Qeer sezone, ne znam gdje. Iz svega rečenoga zaključujemo o čemu se radi, a i vi drage čitateljice i čitatelji. Nismo odmah shvatili što je Kultura nova, odnosno što je nova kultura koja podupire „suvremene feminističke i kritičke intervencije u kulturno-umjetničkom polju“, te otvara prostor za „rodne i medijske kulture.“ QeerANarchive.

Razumjeli smo ipak da se mi, valjda, bavimo starom kulturom, a ne novom. No, za razliku od Kulture nove, ne postoji zaklada (ili što već) koja bi se zvala Kultura stara ili tek Suvremena kultura uopće, a da ne podupire samo jugoslavenske i istospolne“ kulturne aktivnosti koje imaju „dodanu vrijednost“. Inače, Kulturu novu vodi u kulturnom polju anonimni voditelj, premda je voditeljica. Financije osigurava, kao što je rečeno, Lutrija, a ona je hrvatska državna ustanova koja prodaje srećke (i ostalo) hrvatskim građanima, a oni, u neimaštini, traže sreću, ha.

Zaključno, na prvoj godišnjoj skupštini predložit ću novi naziv za HKV, to jest prošireni: HK, queer kulturno vijeće. I još jednu promjenu statuta: HKV djeluje na cjelokupnom području istospolne Jugoslavije. I onda neka mi tko kaže da to nije dodana vrijednost.

Balogovi hamburgeri

Prilog u Dnevniku HTV-a o Hrvatima u Hamburgu. Sve ih je više. Djeca teško usvajaju hrvatski, razgovaraju na njemačkom. Slučajno mi je baš ovih dana iz neke knjige ispao separat, na njemu pjesma Zvonimira Baloga, pokoj mu duši, iz 1985.

Bio je Balog jedan od onih čarobnjaka koji se znao igrati riječima i jezikom uopće. Pjesma se zove Otvoreno pismo jednog gastarbajtera domovini.

Neodoljiva je, pa ju citiram djelomično (sve pisano malim slovima): majne libe domovina/ alte slave djedovina, šrajben ti ovo pismo/jer se lange vidli nismo/halbe pišem/pola ću prešutit/ neću libe da te brižnu ljutim….ne ljuti se što sve više mucam /i hrvatski što samo natucam….kako also da se čovjek onda /kao neka anakonda / ne smota oko svoje boli/ i još jače te ne voli/ i još jače te ne moli….halbe pijem pola geben marku/učini da opet tobom ozaren hodim/kamen rukom/ srce zemljom da oplodim/ dosta u tuđini ja se krich/ich liebe nur dich.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari