Pratite nas

Kolumne

Kad će Srbi u Hrvatskoj dobiti svoga Svetozara Pribićevića?

Objavljeno

na

Danas među relevantnim političkim liderima Srba u Hrvatskoj nema onih koji su pripravni prihvatiti temeljne istine o sebi, svojoj matičnoj zemlji i hrvatsko-srpskim (srpsko-hrvatskim) odnosima, onako kako je to bio u stanju, primjerice, Svetozar Pribićević daleke 1927. (dakle, prije 92 godine).

Najistaknutiji među njima (koji zastupaju političke interese srpske manjine i predstavljaju je u tijelima vlasti Republike Hrvatske) pristaju na ulogu marioneta Beograda i ponašaju se kao da su pupčanom vrpcom vezani uz tamošnje režime. Čak što više, po njihovom se nalogu i u sklopu općega velikosrpskog plana uključuju u specijalni rat i prljavu kampanju protiv Hrvatske u kojoj ugodno i lagodno žive, uvjeravajući nas u isto vrijeme kako su „lojalni“ građani kojima je stalo do dobrobiti ove zemlje i njezina prosperiteta. Kao da smo svi mi drugi slijepi, gluhi i nesvjesni onoga što se događa oko nas.

Najnoviji događaji vezano za teške klevete i uvrede na račun hrvatskoga naroda i države što ih je javno izrekao Milorad Pupovac (a nastavili ponavljati, braniti i zastupati njegovi suradnici – u nešto blažim retoričkim oblicima), samo su dokaz kako je još uvijek daleko vrijeme kad će srpski politički prvaci u Hrvatskoj shvatiti stare i dobro poznate istine:

  • Njihova je domovina Republika Hrvatska, a ne Srbija;
  • Ako žele graditi svoju budućnost u ovoj zemlji (Republici Hrvatskoj) Srbi mogu biti samo ravnopravni građani kao i pripadnici svih drugih manjina a nikako povlaštenici kao što je to bio slučaj u dvije dosadašnje Jugoslavije (1918-1941. i 1945-1990.);
  • Oni također ne mogu i ne smiju biti produžena ruka velikosrpske hegemonije i raditi na štetu zemlje u kojoj žive i većinskog hrvatskog naroda ako im je stalo do normalnih i harmoničnih odnosa u društvu;
  • Nikakva se razumna i produktivna politika ne može graditi na konfliktima i sukobima s većinskim narodom (kao nositeljem suvereniteta) i potenciranje takvog političkog kursa ima svoju cijenu koju plaćamo svi, pa i sami Srbi – od kojih najveći dio njih, doduše, i nema nikakvoga utjecaja na ponašanje političkih lidera koji ih formalno predstavljaju;
  • Srbi u Hrvatskoj moraju što prije prekinuti ovu mazohističku, samoubilačku koncepciju i zaustaviti spiralu mržnje što ju njihovi aktualni političari i ideolozi kreiraju i pokreću i što se to prije dogodi, bolje i za njih i za sve nas;
  • Umjesto što nasjedaju lažima o vlastitoj „ugroženosti“ i tu famu dalje šire (a za što nema nikakvoga osnova), svi koji daju potporu spomenutim liderima (Pupovcu, Joviću, Miloševiću i ostalima iz tog kruga), trebali bi se upitati: Kako to da samo dijelu jedne jedine manjine od ukupno njih 21 (koliko ih živi u Republici Hrvatskoj) nikad ništa ne valja, da je kronično nezadovoljna, da se uvijek osjeća „ugroženom“, „zakinutom“, „obespravljenom“ i otkud da samo i jedino njezini politički lideri u današnjoj slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi izgovaraju tako skaredne klevete i objede – povlačeći paralelu između Republike Hrvatske i NDH i predviđajući joj isti kraj (dakle, klaonicu u kojoj će Hrvatska nestati, uz stotine tisuća pobijenih Hrvata)?
  • Mađari, Talijani, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci-muslimani, Česi, Slovaci, Ukrajinci, Austrijanci, Bugari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovenci, Turci, Vlasi, Židovi nisu ugroženi, ali Srbi „jesu“!? Nije li to u najmanju ruku vrlo čudno i treba li se upitati što je uzrok tvrdnjama toj fantomskoj srpskoj „ugroženosti“ za koju samo neki tvrde da je ima, a svi mi drugi je ne vidimo?
  • Zar nije krajnje vrijeme otvoriti javnu raspravu o stvarnim ciljevima destrukcije koju provode spomenuti politički lideri Srba u Hrvatskoj udarajući na Ustav i u temelje ove države i tako rušeći sve ono što su hrvatski narod i građani Republike Hrvatske izborili svojom krvlju u obrani od velikosrpske agresije?

 

Srbi u Hrvatskoj bi itekako imali što naučiti iz svoje prošlosti, pogotovu uzimajući u obzir iskustvo u posljednjih stotinu godina.

Poučak Svetozara Pribićevića

Mogli bi, primjerice, razmisliti malo o tomu što je vodilo njihovog najcjenjenijeg i najutjecajnijeg političkog prvaka prve polovice XX stoljeća, Svetozara Pribićevića, pa je od velikog pristaše velikosrpske hegemonije i slijepog poslušnika beogradskog Dvora i Nikole Pašića u nepunih devet godina postojanja „Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca“ postao ogorčeni protivnik srbijanske klike, otkazao joj poslušnost i bio spreman dati glavu za svoj politički ideal: savez s većinskim hrvatskim narodom.

Kako i zbog čega je Pribićević promijenio svoj kruti stav i od uvjerenoga, žestokog unitarista (koji je kao ministar unutarnjih poslova Kraljevine SHS u prve dvije godine njezina postojanja govorio da će „Hrvati biti manji od makovog zrna“) postao demokratom i sa Stjepanom Radićem i SDK počeo pružati otpor Beogradu?

On je prije svega shvatio jednu prostu i logičnu činjenicu koja se sastoji u sljedećem:

Srbi zapadno od rijeke Drine (tzv. prečani), pa i oni koji žive na području Hrvatske se toliko razlikuju od Srbijanaca (po mentalitetu, shvaćanjima, tradiciji, kulturi, običajima, pa i političkom položaju i interesima) da su to dva nespojiva svijeta – pogotovu uzme li se u obzir stoljetna tradicija Srbije i njezinih režima da u interesu svojih osvajačkih ciljeva manipulira s njima i sukobljava ih s narodima s kojima dijele životni prostor.

Pribićević je od 1918. do 1927. godine bio poslušnik beogradske dvorske klike, Nikole Pašića i Radikalne stranke i radio po njihovom naputku, ali je ipak došao do spoznaje koliko je pogubna ta politika koja „prečanske“ Srbe gura u neprestane sukobe sa susjedima i sugrađanima drugih nacija i vjera i da narodu kojega predstavlja nema budućnosti ako ne počne voditi svoju samostalnu politiku i to u savezu s većinskim, hrvatskim narodom, pri čemu se moraju uzeti u obzir i njegova neotuđiva prava i nacionalni interesi.

Nakon što je Stjepan Radić poslije izbora održanih 11. rujna 1927. godine (na kojima njegova stranka nastupa pod imenom Narodna seljačka stranka) pokrenuo inicijativu stvaranja širokog bloka stranaka čiji su se programi temeljili na obrani ustavnosti i demokracije (koja nije polučila uspjeh), 11. studenoga (iste godine), nakon pregovora između HSS-a i Samostalne demokratske stranke, osnovana je Seljačko-demokratska koalicija (SDK).

I jedan i drugi lider spomenutih stranaka (Stjepan Radić i Svetozar Pribićević) imali su iza sebe gorko iskustvo suradnje s beogradskim vlastodršcima od kojih su bili bezbroj puta prevareni i izigrani, jer se isti nisu držali nikakvih civilizacijskih normi ponašanja, niti ustava zemlje, parlamentarizma i poštivanja onoga što je dogovarano i potpisivano i to je svakako presudno utjecalo na ovaj politički savez koji je nastavljen i nakon smrti Pribićevića.

Od trenutka kad je stvorena, SDK je bila suočena s besprimjernim napadima iz Beograda koji je nastojao po svaku cijenu razbiti je i vratiti Srbe u Hrvatskoj na stare političke staze slijepe poslušnosti i pukog izvršavanja srbijanskih naloga.

Temperamentan, tvrdoglav i nepopustljiv, Svetozar Pribićević je uporno otklanjao sve takve pokušaje i ostao čvrsto na stanovištu kako Srbi u Hrvatskoj svoju budućnost mogu graditi samo u harmoniji s ostalim narodima, uvažavajući prije svega prava, potrebe i interese većinskog hrvatskoga naroda.

Uz Radića i drugove bio je i u vrijeme najžešćih napada velikosrpske propagande, pa i tijekom i nakon krvavoga masakra u beogradskoj Skupštini kada je četnički ekstremist Puniša Račić svojim zločinom nad narodnim zastupnicima HSS-a šokirao civilizirani svijet i otkrio pravo lice režima po čijim je nalozima postupao.

Uzvici zločinca Račića koji je nakon što je ispalio hice u Stjepana i Pavla Radića, Ivana Pernara i Đuru Basaričeka prozivao i tražio upravo Svetozara Pribićevića (kako bi i njemu presudio), dovoljno govore o planovima i nakanama nalogodavaca kojima je bio glavni cilj ušutkati HSS i SDS i njihove lidere i razvrgnuti ovu koaliciju Srba i Hrvata koja im je bila trn u oku i remetila osvajačku unitarističku strategiju.

Vezano za motive ulaska u SDK, Svetozar Pribićević je bio potpuno jasan i određen:

„Nas je ponovno zbližilo i sjedinilo duboko uvjerenje da ćemo samo združenim snagama moći da se borimo protiv prevlasti iz Beograda i osigurati jednaka prava za sve Srbe, Hrvate i Slovence u zemlji i tako učiniti da trijumfuje demokracija.“

(Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/radic-i-pribicevic-smrtni-neprijatelji-i-vjerni-saveznici-1260029; stranica posjećena 29.8.2019.)

Bio je ovo ipak idealistički pogled na mogućnost razriješenja društvenog i političkog konflikta u tadašnjoj južnoslavenskoj državnoj zajednici, što se ubrzo i potvrdilo – nakon krvavog masakra u Skupštini, uvođenja šestosiječanjske diktature i progona svih oponenata režima uz neprestano jačanje terora.

Budući da se iskazao kao nepopustljivi protivnik srbijanske hegemonije i nije odstupao od svojih načela, interniran je najprije u selo Brus (podno Kopaonika u Srbiji) odmah poslije uvođenja diktature u siječnju 1929. godine, zatim je zbog narušenog zdravlja jedno vrijeme proveo na liječenju u Beogradu (kroz cijelo to razdoblje od 27 mjeseci potpuno izoliran od javnosti) i potom (1931.) pušten i inozemstvo.

Kao emigrant, u Francuskoj je nastavio svoju borbu dokazujući svijetu narav srbijanskog režima i njegovu pogubnost po odnose među narodima u tadašnjoj Jugoslaviji. Objavom svoje knjige Diktatura kralja Aleksandra (La Dictature du roi Alexandre) 1933. godine izazvao je ogorčenje u Srbiji i nakon toga je izložen još jačim i učestalijim napadima nego prije.

SDK je nastavila djelovati i poslije smrti Stjepana Radića i eliminacije Pribićevića iz političkog života, a kakve su stavove zauzimali najistaknutiji politički prvaci Hrvata i Srba u Hrvatskoj okupljeni u Samostalnu demokratsku stranku i ovu koaliciju (u vrijeme kad je Pribićević već bio u egzilu) vidljivo je iz brojnih dokumenata od kojih će ovdje biti spomenuta samo jedan.

Dana 7. studenoga 1932. godine, SDK je (pod predsjedanjem Vladka Mačeka) i uz sudjelovanje predstavnika iz nekih drugih stranaka (pa i Hrvatske stranke prava koju je zastupao dr. Mile Budak) donijela rezoluciju poznatu kao „Zagrebačke punktacije“.

U tom se dokumentu u 6 točaka definiraju stavovi ove koalicije vezano za najvažnija pitanja uređenja odnosa u tadašnjoj državi (Kraljevini Jugoslaviji):

  1. Narodni suverenitet jedini je izvor vlasti
  2. Temeljna organizacija sveukupnog života je seljaštvo
  3. Izriče se oštra osuda velikosrpske hegemonije
  4. Traži se vraćanje na stanje iz 1918. godine (prije donošenja centralističkog „Vidovdanskog“ ustava)
  5. Zahtijeva se uvođenje građansko-demokratskih oblika obnašanja državne vlasti
  6. Zaključuje se kako su prethodne točke temelj za nastavak političkog djelovanja ove koalicije (SDK)

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagrebačke_punktacije; stranica posjećena 30. 8.2019.)

Režim je uzvratio još žešćim nasiljem. Potpisnici „Zagrebačkih punktacija“ su progonjeni, izloženi sustavnoj negativnoj propagandnoj kampanji, a sam Maček osuđen na 3 godine strogog zatvora kao „državni neprijatelj“.

„Zagrebačke punktacije“ su ipak odigrale veliku ulogu u tomu da su i neke stranke u drugim krajevima tadašnje Kraljevine Jugoslavije započele svoju otvorenu borbu protiv Oktroiranog ustava, a za nacionalnu ravnopravnost, slobodu i demokraciju, pa su uskoro donesene Sarajevske i Ljubljanske punktacije, te Novosadska rezolucija.

Poslije objave Pribićevićeve knjige Diktatura kralja Aleksandra (Paris, 1933.), on je posebno oštro napadan u Beogradu, pa čak i od nekadašnjih prijatelja i tamošnjih stranačkih prvaka s kojima je u stanovitoj mjeri nekad dijelio zajednička stanovišta po mnogim pitanjima.

Nakon što se njegova supruga vratila iz Srbije (u kojoj je neko vrijeme boravila) i prenijela mu te negativne reakcije vezano za knjigu, on u prosincu 1933. godine piše pismo trojici opozicijskih stranačkih prvaka (poznato kao „Pismo Srbima“ – iz ostavštine Ante Trumbića).

Osim bespoštednih kritika na račun vladajućeg srbijanskog režima, njegove izopačenosti i nedemokratičnosti, Pribićević upućuje i oštre primjedbe tamošnjoj opoziciji, ali i iznosi svoj pogled na mogućnost razrješavanja hrvatsko-srpskog (ili srpsko-hrvatskog) konflikta, a što je u stanovitoj mjeri bilo ključno za opstanak tadašnje južnoslavenske državne zajednice.

U tom pismu, Svetozar Pribićević među ostalim kaže i ovo:

„Ja ne znam kako vas izvjesna fakta, koja tuku kao maljem u glavu ne mogu uvjeriti? Zar ne vidite ovaj fakt, da su npr. za tako zvano ‘jedinstvo države’ svi Srbijanci, dok su drugi u ogromnoj većini protiv? Zar vas ova pozicija jednih i drugih prema tom pitanju ne može nagnati na razmišljanje, koje bi dovelo do revizije vaših pogleda a time i do pravednije ocjene događaja? Zašto su svi Srbijanci za ‘jedinstvo države’, a svi Hrvati protiv? Pitajte se to i analizirajte. I priznajte da su i oni Srbijanci, koji u posljednje vrijeme odstupaju od ‘jedinstva države’ učinili to samo za to, da bi se koncesijama došlo do mira sa Hrvatima.

Hoćete još jedan fakat o gospodskom držanju današnjih Srbijanaca? Vidite, svaki Srbijanac smatra da on ima pravo da rješava o tom što će biti sa Hrvatskom, kako će se urediti Vojvodina ili koji drugi kraj, ali kad Maček dirne pitanje Makedonije, onda svi Srbijanci skoče kao ubodeni, jer on nema prava da se miješa u to pitanje.

(…) Srbi moraju zauzeti a priori stav da oni nemaju uopće prava da vladaju nad Hrvatima. Kad taj stav zauzmu, onda će sve ići lako…

(…) Hrvati traže dakle pravo samoodluke, samoodređenja, kao primarno pravo tako da njihova zajednica sa Srbima i drugima rezultira iz njihove slobodne volje, a ne da to bude na čiji diktat.

(…) U Srbiji je centralizam tako ukorijenjen, da ne mogu da shvate autonomističke težnje Srba izvan Srbije.

(…) Odnosi između Srba iz preka i Srba u Srbiji vrlo su ozbiljni i to se ne da prikriti nikakvim manevrima. Ti su odnosi jedva nešto bolji nego odnosi između Hrvata i Srba iz Srbije.

(…) Ja sam dvije godine i 3 mjeseca odsjedio u potpuno izolovanom zatvoru i morao sam pribjeći štrajku glađu da se dokopam slobode – u izgnanstvu. U izgnanstvu su Košutić i Krnjević. Maček je već po drugi puta u zatvoru, suđen na tri godine. Predavec je najprije osuđen zbog prostog zločina na tri godine, koje je odležao u kaznenom zatvoru i tek što je izašao iz zatvora ubili su ga. Ubijstvo su diktirali oni isti, koji su dali ubiti Stjepana i Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Dr. Šuflaj je ubijen, Dr. Budak  je skoro ubijen, Dr. Pernar je u zatvoru iako još i danas nosi zrno u grudima iz revolvera P. Račića. Dr. Korošec se nalazi u internaciji, a jednako i njegovi drugovi iz vodstva. Po zatvorima se vuku toliki drugi, Hrvati, Slovenci i Srbi iz preka kojima se broja nezna i od kojih se mnogi prebijaju i muče mukama svakojakim. Zločinstva, koja se vrše nad narodom, od kojih naročito ističem vandalizam u Lici i sjevernoj Dalmaciji, postala su svakidašnja pojava. Osude Hrvata na smrt i na doživotnu tamnicu sipaju se kao iz rukava. Vješanje se vrši svaki čas i sve se to izvodi s nekom sadističkom slašću, da čovjeku mora pamet stati kad to promatra. I taj besramni i bezbožni  režim sramoti srpsko ime pred cijelim svijetom…“

(Vidi: http://www.historiografija.hr/hz/1965/HZ_18_10_BOBAN.pdf; stranica posjećena 30.8.2019.; istaknuo: Z.P.)

Na jednom drugom mjestu, Pribićević je još eksplicitniji kad su u pitanju odnosi između Hrvata i Srba:

„…kao čovek slobodnog duha, i kao istinski demokrata, ja moram da izjavim, da bi Srbi morali da poštuju i da priznaju volju Hrvata i odluku čak i u tom slučaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju s Hrvatima zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi bilo nikakvo definitivno rešenje problema, jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore.

I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa prema Hrvatima mogu da učine, da im pruže beli list, da na njemu ispišu svoje zahteve. Svaki drugi put i rešenje značilo bi večite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi na kraju krajeva svršili katastrofalno za oboje.“

(Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, Zagreb, 2000., str. 306.; preuzeto iz: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str. 76-77.; istaknuo: Z.P.)

Sjeme zla u prošlosti je rađalo otrovne plodove – vrijeme je da tomu dođe kraj

Na krvave progone Hrvata i divljaštvo srbijanskog režima pozornost je skretao i nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer, koji je 25, svibnja 1935. godine u Beogradu pročitao svoju predstavku  knezu Pavlu Karađorđeviću i predao mu „Memorandum“ u kojemu je bilo navedeno 200 slučajeva teškog nasilja prema Hrvatima (od ubojstava, do mučenja, protupravnih osuda, zatvaranja, batinanja i nasrtaja na mirne građane i njihovu imovinu od strane državnih vlasti, vojske i žandarmerije) i to samo onih koji su se dogodili zadnjih mjeseci u Hrvatskoj.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=sZYtRuwpUj4, stranica posjećena 30.8.2019.

Nadbiskup je upozorio kneza Pavla Karađorđevića i ministra vojske Peru Živkovića riječima (sadržanim u uvodnom dijelu predstavke):

 „Ne mogu dopustiti da se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi jedino mržnjom, osvetom i priklanjanjem onoj struji koja nestrpljivo samo čeka zgodu da uništi kršćansku kulturu i civilizaciju.“

I što se dogodilo nekoliko godina poslije ovih upozorenja Pribićevića, Bauera i mnogih drugih koji su vidjeli kud vode krvavi teror i težnja za srpskom dominacijom nad svim ostalim narodima?

Ratoborni i ekstremni Srbi organizirali su se pod parolom „Srbi na okup“ (pravdajući to „ugroženošću“), formirali svoje četničke skupine i kao pomoćne snage srpske kraljevske vojske i žandarmerije uključili se u krvavi teror i zločine nad hrvatskim narodom, što je jačalo s približavanjem Drugoga svjetskog rata.

Eskalacija naročito na djelu od 1934. (i ubojstva kralja Aleksandra) nadalje,  a poslije proglašenja Banovine Hrvatske (kolovoza 1939. godine) taj teror postaje neizdrživ. Samo u Savskoj banovini, četnici u to vrijeme imaju 117 naoružanih i za borbu spremnih postrojbi, a četničkim odborima i pododborima premrežena je cijela Hrvatska – od Slavonije do Dalmacije i otoka.

Dakle, u godinama prije rata, pokretači spirale mržnje i zla bili su izvan svake sumnje velikosrpski ekstremisti u Hrvatskoj i Srbija u čiju su se službu stavili o čemu dokaze nalazimo u brojnim knjigama i radovima srpskih i komunističkih povjesničara (dr. Đuro Stanisavljević, dr. Fikreta Jelić-Butić, dr. Ferdo Čulinović, dr. Nusret Šehić itd.).

Zar se nije to isto dogodilo na području bivše SFRJ krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX stoljeća?

U čemu se sastojala „ugroženost“ Srba u Hrvatskoj u to vrijeme?

U ničim izazvanim masovnim okupljanjima po Hrvatskoj (od 28 veljače 1989. godine nadalje) i sustavnim provokacijama praćenim izljevima otrovne mržnje prema Hrvatima, rušenju balvana i zaprečavanju cesta, pruga i mostova, izolaciji hrvatskih naselja, naoružavanju i napadima na policijske postaje, ubijanju naših redarstvenika (iz zasjeda i s leđa) i na kraju u otvorenoj brutalnoj agresiji koju su pokrenuli uz pomoć „JNA“ i svoje četničke subraće iz Srbije, Crne Gore i BiH kako bi nas iskorijenili na našim domicilnim područjima i stvorili svoju „Veliku Srbiju“?

Dovodili su Vojislava Šešelja i njegove četnike na te mitinge i s njima skupa uzvikivali: „Ovoj je Srbija!“, „Ubit ćemo Tuđmana!“ Nisu li Simo Dubajić, Jovan Opačić, Dušan Zelenbaba, Milka Kufrin, Dušan Pekić, Jovan Rašković, Milan Martić, Milan Babić, Radoslav Tanjga i njima slični tada bez ikakvoga razloga i povoda okrenuli oštricu svoje mržnje prema svemu što je hrvatsko kako bi nas natjerali da se odreknemo svoje slobode i samostalnosti i ostanem i njihovoj „Velikoj Srbiji“?

Je li to bila „ugroženost“!? Ponašaju li se tako ugroženi građani!? Kakva je to ugroženost koja se javlja samo u sredinama gdje je „ugroženi“ narod u većini, a sva je vlast u njegovim rukama, dok isti taj narod nije ugrožen u gradovima i područjima gdje je brojčano u manjini u odnosu na Hrvate?

Čak niti to što ih je cijeli civilizirani svijet osudio kao agresore, a mnoge njihove sunarodnjake i formalno sudskim presudama sankcionirao zbog najtežih djela – genocida, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti – većini Srba nije dovoljno da se dozovu pameti, priznaju činjenice, odreknu velikosrpske ideologije i pomire s time kako nema posebno privilegiranih i „izabranih“ naroda kojima je dopušteno ono što drugima nije.

Srbi u Hrvatskoj imaju sva prava kao i svi drugi građani i prema njima, kao uostalom i prema bilo kojoj drugoj manjini, nikakve diskriminacije nema. I to je tako od donošenja prvoga („božićnog“) Ustava Republike Hrvatske (22. prosinca 1990. godine). Prvi hrvatski predsjednik im je od početka jasno i glasno nudio najveća moguća građanska i nacionalna prava sukladno najvišim standardima i dosezima modernog demokratskog svijeta i to pod međunarodnim nadzorom. Nisu prihvatili ispruženu ruku, nego se dohvatili oružja i počinili masovne zločine i razaranja nezapamćena u poratnoj Europi.

I jesu li nakon svega izvukli pouku?

Iz ponašanja onih koji ih zastupaju i predstavljaju, čini se da nisu.

Bilo bi vrijeme da onu agresivna manjinu među sobom – koja slijedi Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borislava Miloševića i njima slične političke lidere čija se strategija temelji na stalnom sukobu i konfliktima s većinskim narodom – izoliraju i svi skupa jednom zauvijek shvate da je vrijeme velikosrpske hegemonije i supremacije Srba nad drugim narodima zauvijek završilo nestankom Prve i Druge Jugoslavije.

Danas su u Srbiji i Beogradu političari iz SDSS-a koji tako teško blate i kleveću Hrvatsku nacionalni heroji, jer njima su upravo takvi potrebni za postizanje velikosrpskih hegemonističkih ciljeva. Vučića, Dačića, Vulina i ostale beogradske političare ne zanimaju Srbi u Hrvatskoj, njihov položaj i interesi, kao što to nije u prošlosti zanimalo Slobodana Miloševića. Jedino do čega im je stalo jeste ostvarenje ciljeva velikosrpske osvajačke ideologije i njima su potrebni Srbi koji će podrivati Hrvatsku iznutra i biti trojanski konji.

Na Srbima koji žive u Hrvatskoj je odluka – hoće li i dalje pristajati na tu sramnu i ponižavajuću ulogu ili će odreći poslušnost srbijanskim režimima koji u posljednjih 150 godina izazivaju ratove i stvaraju nemir na području jugoistočne Europe i to samo iz jednog razloga: zbog svojih bolesnih osvajačkih ambicija i otimanja zemlje drugim narodima.

Pa zar i ovo najnovije, krvavo i tragično iskustvo iz 90-ih godina XX stoljeća nije dovoljno upozorenje da tako više dalje ne ide? Ima li još uvijek onih kojima i poslije svega nije jasno da se Hrvati svoje domovine, slobode i suvereniteta odreći neće ni pod koju cijenu? Do kad ćemo se mi baviti beogradskom čaršijom, njihovim šićardžijskim, bizantskim smicalicama i klevetama i trpjeti njihove eksponente da nam usred Hrvatskoga Sabora pljuju u lice i provode njihove bolesne velikosrpske ideje?

Naši sugrađani srpske nacionalnosti trebali bi dobro razmisliti, odvagnuti činjenice i shvatiti prostu istinu: ovo je njihova zemlja, njihov zavičaj, njihova domovina i s nama trebaju graditi budućnost – u miru i sporazumu, bez nepotrebnih frustracija i izazivanja sukoba – dakako uz sva prava koja manjine imaju u demokratskim zemljama svijeta i uz normalno njegovanje odnosa s matičnom državom. Samo od njih ovisi kakav će im položaj u Hrvatskoj biti i hoće li konačno prihvatiti našu ruku koju pružamo od 1990. godine do danas.

Uostalom, ovdje u Hrvatskoj živjeti, podizati i odgajati djecu a u isto vrijeme moliti da u Srbiji padne kiša i nema baš neke veze s logikom i razumom – ako se vodimo tim načelima.

Je li došlo vrijeme da Srbi u Hrvatskoj dobiju svoga Svetozara Pribićevića?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolinda Grabar Kitarović na međunarodnoj sceni bila je najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Objavljeno

na

Objavio

Milanović kao veselje jugonostalgičara

Ako ste iz bilo kojeg razloga jugonostalgičar imate razloga biti sretni. Izbor Zorana Milanovića za predsjednika u Hrvatskoj i njegovo ‘bivše’ ponašanje od početka mandata do danas najava su da će vas i u buduće razveseljavati čestim vraćanjem u ‘dobra stara vremena’.

Iako njegovo ponašanje razmaženog djeteta s posebnim potrebama iz doba jugokomunizma, nije baš sto posto – ‘druže Tito mi ti se kunemo’, ipak pokazuje dovoljno jasno da ‘mali Basta’ nije odrastao i drug Tito bi sigurno bio ponosan na njega. Uživajte dakle drugovi dragi, za vas su vremena ova.

Skupa s vama, u tom bolesnom Zoki-cirkusu, mogu sada mazohistički uživati i tobožnji hrvatski domoljubi i katolici koji su pomogli vratiti ga na vlast. To su oni koji su bojkotirali izbore ili su glasovali za njega. Ako takvi misle da njihov izlazak na izbore i glasovi ne vrijede ništa više od Zorana Milanovića na mjestu predsjednika današnje hrvatske države, budući je on isto toliko dobar domoljub i katolik kao i oni, neka im bude. Sada je samo pitanje koliko će Milanović štete nanijeti Hrvatskoj i hoće li u tome uspjeti premašiti Mesića.

Sramota

Ipak, svi bi mi Hrvati sebi morali postaviti jedno drugo pitanje – zar nije sramota do neba da mi kao narod koji je u svojoj mukotrpnoj povijesti dao toliko mučenika za svoju vjeru i slobodu, sada kada smo konačno došli svome cilju – sami sebi biramo da nas vode i predstavljaju odnarođeni bezvjernici? Koje, osim vlastitog ega i lagodnog života na koji su navikli kao naši zatvorski čuvari u svom bivšem ‘raju na zemlji’, ništa drugo ne zanima. Zar nam to ne govori da je nešto otišlo jako loše u državi Hrvatskoj i u glavama mnogih Hrvata?

Da, i što sad, nakon onako ‘grandiozne’ Milanovićeve inauguracije i provale niza njegovih ‘bisera’ (zbog kojih se svaki normalan Hrvat stidi) kažu oni potpaljeni turbodomoljubi koji su u ‘hrvatskim’ medijima koristili svaku prigodu da s ‘Kolindom’ obrišu pod i protiv nje okrenu što više birača?

Sigurno se puno njih krišom kaje što su na kraju ispali korisne budale. No oni nikada neće moći pilatovski oprati ruke od svoje krivice. Njihov grijeh nije ništa manji od onog velikih meštara svih izbornih inženjeringa u Hrvatskoj, koji su ih uspjeli izigrati kao klince u vrtiću da bi preko njih srušili ‘ustašicu’ i izgurali svog druga i brata, u predsjedničku fotelju. Gdje ga sada mogu fino rabiti za svoje ciljeve i preko njegovog divljeg ponašanja pokazivati svijetu kako su Hrvati primitivno balkansko pleme, nezrelo za slobodu i vlastitu državu.

Ljuti domoljubi

Ti ljuti domoljubi, bez obzira što gospođa Grabar – Kitarović nije bila njihov prvi izbor, a ni bezgrješna političarka, morali su znati da će ona kao predsjednica neusporedivo bolje predstavljati Hrvatsku i Hrvate, nego dokazana politička štetočina Milanović. I u drugom krugu stati čvrsto iza nje, onako kako to rade desno ili lijevo orijentirani kandidati i birači u politički zrelim državama.

To što nisu izravni je dokaz i potvrda da je ‘nečija’ nevidljiva ruka iza zavjese rutinski odradila posao, kao uostalom na gotovo svim izborima u Hrvatskoj od 2000-te godine. Iako nema smisla naknadno kukati za prolivenom mlijekom i bacati benzin na vatru, ovo se svakako mora reći. Jer je nažalost, politički zrelo ponašanje još uvijek izvan moći zapažanja i razumijevanja većine hrvatskog naroda.

A to ima svoju cijenu i posljedice. Pa ćemo sad, za dugih pet godina, sa svakim novim Milanovićevim divljačkim ispadom postajati sve više utučeni i zabrinuti, dok će nam se razni Spasići i Manolići, Šešelji i Mesići, Pupovci i Josipovići, Soroši i Dejani Jovići, Tomići i Dežulovići, ‘grohotom smejati’ u lice i iza leđa.

U jedno možete biti sigurni, svaki idući put kada ovaj ‘normalni’ hrvatski predsjednik pukne i nesuvislo blebne neku idiotsku glupost kojom će nas još više poniziti, posvađati i okrnjiti ugled Hrvatske u svijetu (a on uvijek pukne i blebne tamo gdje najmanje treba) sve više nas s nostalgijom ćemo se prisjetiti kakvu smo divnu i normalnu predsjednicu prije njega imali.

Poglavito mi, obični Hrvati, ili kako legendarna Pusićka reče – ‘zaostali ognjištari iz sela pod planinom’ jer su i mnoge od nas ‘hrvatski’ mediji i spin doktori, s lijeva i desna, uspjeli zbuniti i navesti da o ‘Čokolindi’ mislimo loše. Time što su nam s lijeva u jedno uho pustili bubu da je ona Barbika, glupa plavuša i ‘ustašica’ bez ikakvog znanja i sposobnosti, a u drugo s desna, kako nas je izdala i da je ‘niš koristi’. Obična starleta koja se ne zna ponašati pa je zato ‘estradizirala i banalizirala predsjedničku funkciju’. Stvarno?

Na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Recite takve tipično balkanski maštovite brljotine stranim državnicima, svjetskoj diplomatskoj i akademskoj eliti s kojima se gospođa Grabar-Kitarović tijekom svoje političke karijere susretala i vidjet će te koliko će te ispasti jadni i smiješni. Takvi znaju koliko je ona kao zrela i sposobna političarka, s zavidnim međunarodnim iskustvom i ugledom, image Hrvatske na međunarodnom planu podigla na puno višu razinu od one s koje se na nju nabacivalo balkanskim blatom.

Ljudi koji žive pod staklenim zvonom u Hrvatskoj i ne prate strane medije, ne mogu imati predodžbu što je sve i koliko dobra ‘čokolinda’ učinila za Hrvatsku i njenu popularnost u svijetu. To im, naravno, ‘hrvatski’ mediji nisu rekli.

Umjesto toga sustavno su ih bombardirali ‘štetom i sramotom’ koju im je Kolinda svojim putovanjima i ponašanjem tobože nanosila. Iz jednostavnog razloga kako se ne bi vidjela razlika od onog što ona radi i gadljivog dodvoravanja drugima preko pljuvanja po vlastitom narodu koje začahureni jugobalkanci, Mesić, Josipović i Milanović stalno rade. Ne samo kod kuće, nego i svaki put kad otputuju negdje vani.

Oni koji su slušali njene razgovore s stranim državnicima i izlaganja na međunarodnim sastancima gdje je briljantno branila hrvatske nacionalne interese i promovirala Hrvate kao narod europske uljudbe i civilizacije, kojeg se nepravedno ponovo taoči Zapadnim Balkanom, sigurno su ostali zatečeni i iznenađeni time što su je, isti ti Hrvati, za koje se ona kao lavica borila vani, na izborima kod kuće srušili, da bi na njeno mjesto doveli odkačenog jugobalkanskog redikula Milanovića.

Nažalost, mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni koliko se njenim rušenjem i dolaskom Zorana Milanovića na čelo države, slika o Hrvatima i Hrvatskoj u svijetu vidno pogoršala. Na način koji ostavlja dublji utisak od same smjene predsjednika. Što god tko mislio o njoj, gospođi Grabar-Kitarović mora se priznati da je na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara. Nitko od nje nije bolje poznavao svijet visoke politike niti je bio više cijenjen na Zapadu i Istoku.

To što se nije uspjela održati na mjestu predsjednice u svojoj Hrvatskoj, to je jedna druga, notorna balkansko-udbaška, priča, pomiješana s našim jalom i naivnošću, koja nas poput sjene prati odavno i na svakim izborima se uspješno prodaje Hrvatima.

Sad, kada hladne glave, odvrtimo film unatrag, nije teško vidjeti kako je sve ono zbog čega je ‘Kolinda’ kod kuće podmuklo napadana i izrugivana, bilo tek puke besmislice i trivijalnosti. Dimna zavjesa iza koje se krila daljnja destabilizacija Hrvatske.

Ona je s mjesta predsjednice maknuta jednostavno zato jer je bila ono što njeni zlonamjerni i ljubomorni kritičari nisu- istinska predstavnica interesa i vrijednosti većine hrvatskog naroda. Zbog toga jer je imala sve što je bilo potrebno da za hrvatski narod i državu bude uspješna i korisna kao predsjednica, bila je označena kao meta stalnih napada, sve dok nije srušena. Kao uostalom sve drugo što je vrijedno i uspješno u Hrvatskoj.

Dobro umreženi protivnici

Zlonamjerno praćena i blaćena od prvog dana svog mandata, bez sposobnog i odanog savjetničkog tima, bez jakih ovlasti i zaleđa, ona nikada nije bila dovoljno moćna ni ekipirana da se iznutra bori s daleko nadmoćnijim i dobro umreženim protivnicima. Ipak i u takvim uvjetima očajnički je pokušavala, i u priličnoj mjeri uspjela, Hrvatsku izvući iz novojugoslavenskog ‘Regiona’, u kojeg su je Mesić i Račan svojim potpisima uvalili, a Josipović i Milanović ‘svojom’ politikom vodili.

Znajući pritom da ne smije ulaziti u otvoreni sukob s moćnim krticama u dubokoj državi i njihovim vanjskim sponzorima, morala je ponekad kalkulantski popuštati i taktizirati, uvijek imajući krajnji cilj u vidu. Onako kako je to radio pok. predsjednik Tuđman.

No takvo, Kolindino nadideološko domoljublje i politika ostvarivanja vitalnih nacionalnih interesa, za jugotitoistički zalijepljene lijevokrilne šišmiše i crnilom iskompleksirane neke utjecajne turbodesničare bila je prevelika svijetlost. Bilo je dovoljno samo da smijeni tamo nekakvog nelojalnog savjetnika koji to nije ni trebao biti, skine s vrata narcisoidnog palikuću novinara koji ju je počeo ucjenjivati i nazove nekoliko usijanih braniteljskih glava ‘marginalcima’ pa da za ljute desničare bude otpisana.

S druge strane postala je meta bijesne hajke jer je tobože otišla ‘previše desno’ i postala ‘ustašica’. Zato što je odmah nakon proglašenja rezultata predsjedničkih izbora otišla pobjedu proslaviti s ‘šatorašima’ u Savskoj. Što je prije useljenja u predsjedničke dvore na Pantovčaku pozvala svećenika da blagoslovi prostorije i izbacila Titovu a stavila Tuđmanovu bistu.

Što je na inauguracijsku svečanost pozvala Merčepa, Glavaša i Bujanca…. Što se usudila reći da više voli hrvatske nego srpske čokoladice. Što je kritizirala život i nestašice u bivšoj Jugoslaviji. Što je javno osuđivala velikosrpske zločine i agresiju. Što se neumorno zalagala za čvrsto povezivanje domovinske i izvandomovinske Hrvatske. Što je otvoreno kritizirala položaj i branila legitimna prava i interese Hrvata u BiH. Zato jer je privatno odlazila u Jasenovac odati poštovanje žrtvama ustaškog logora, a ne koristiti tu prigodu za javno ocrnjivanje i pljuvanje po svom narodu, što je bio, od velikosrba nametnuti obvezni godišnji ritual za sve čelne hrvatske političare. Sve su to bili Kolindini ‘gafovi’ koji su je srušili, jer je njima rušila jugobalkanski stereotip ponašanja hrvatskog političara koji je prema svom narodu a priori morao biti ili otvoreno neprijateljski ili strogo distanciran.

Razina običnog čovjeka

Mnogim Hrvatima, naviklim na tuđe, hladne i odnarođene vladare iz vremena neslobode, bilo je zbunjujuće da se netko na mjestu predsjednika države može ponašati tako opušteno, srdačno i blisko s običnim ljudima.

U trenutcima oduševljenja i slavlja hrvatskih uspjeha gospođi Grabar-Kitarović nije bio problem spustiti se među svoj narod, na razinu običnog čovjeka i pokazati svoje osjećaje. U takvim prigodama voljela je biti jedna od nas. Navijati, radovati se, plakati i pjevati kao svatko od nas tko ima ljubavi i poštovanja za svoj narod. Tko Hrvatsku voli.

Može li se ikada zaboraviti njeno oduševljeno navijanje i slavlje zbog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji? Zbog čega je pobrala simpatije cijelog svijeta. Sjećate li se komentara nakon toga u najuglednijim svjetskim listovima – ‘Ovakvu predsjednicu svaka bi država željela imati’, ‘Uzmite našeg predsjednika, dajte nam Kolindu’, i tome slično. I tako svuda u svijetu, osim naravno, u našoj Hrvatskoj i u ‘našem Regionu’. Za koje je to bilo -‘naprosto skandalozno’.

Možete li zamisliti da bi recimo palo na pamet i uspjelo nekakvom Mesiću, Josipoviću i Milanoviću, jednog Putina dovesti u razbucanu i znojavu svlačionicu naših nogometaša! Ili, izvan protokola, onako zanosno, iz sveg srca i glasa, pjevati hrvatske domoljubne budnica za vrijeme proslave Oluje na kninskoj tvrđavi.

Mogla je gospođa Grabar-Kitarović napraviti tisuće ovakvih ‘gafova’, ali ona je svome narodu vrijednosno i duhovno potpuno pripadala. I što je vrlo važno takvom se bez ikakvog kompleksa i straha javno prikazivala.

Zato se mogla onako spontano grliti s kumicama na placu, slučajnim prolaznicima na ulici, slikati selfije s navijačima na tribinama, na koncertima i zabavama, puštati djeci Thompsonove pjesme u autu, za blagdan dijeliti beskućnicima hranu u javnoj kuhinji

To može samo netko tko ima izvorno dobru, domoljubnu dušu. Onu koja se kućnim i vjerskim odgojem usadi u djetinjstvu i nosi u sebi kroz cijeli život. Netko tko svoj hrvatski narod i Lijepu Našu iskreno voli.

Politički promašaj

Usporedite to s Milanovićem, u kojem nema osjećaja pripadnosti, nema Boga, nema empatije, nema cilja. Samo kaos, neodoljiva narcisoidnost i želja za udobnim životom. Ništa više se od njega ni ne može očekivati. Jugokomunistički odgoj i privilegije napravili su od njega kompletan (politički) promašaj.

Sjećajući se Kolindine neposrednosti i bliskosti, nemoguće je ne zažaliti što se toliko puno hrvatskih političara, zbog naslijeđenog tereta prošlosti, oportunističkog sluganstva drugima i bahatog egoizma odaljilo od naroda kojeg predstavljaju. Toliko da ne vide, ili ih nije briga za njegove želje, potrebe, stradanja i patnje. Što je dovelo do toga da su se hrvatska politika i političari srozali na razinu balkanskog corona cirkusa. Od kog se svatko drži na distanci. I onda se čudimo zašto se kod mnogih Hrvata osjeća nedostatak strasti i energije za svoju vlastitu slobodu i državu.

Nitko, osim Tuđmana, nije unio toliko srca i energije da bi oživio zamrlu Hrvatsku kao gospođa Grabar-Kitarović. Oživljavala je vjeru, nadu i ljubav hrvatskog naroda za Lijepu Našu domovinu. Svojom pojavom i ponašanjem unosila je ozračje vedrine i nade u sumornu i apatičnu svakodnevnicu koju su nakon Tuđmanove smrti sustavno nametali odnarođeni hrvatski političari i mediji te profesionalni zagađivači i razarači svega dobrog i uspješnog u Hrvatskoj.

Uvijek je pozivala na svehrvatsko zajedništvo, suradnju i zdrav razum. Iako su se mnogi, od prvog dana mandata, prema njoj ponašali krajnje neprijateljski i balkanski primitivno (npr. Milanović koji joj nije htio čestitati niti se rukovati s njome) ona se nije obazirala na to i njene poruke su uvijek bile da nam treba biti važnije ono što nas spaja od onog što nas razdvaja. Svojim primjerom poticala nas je da se međusobno zbližavamo, pomažemo i imamo osjećaj odgovornosti jedni za druge.

Treba li možda biti politički Einstein kako bi se shvatilo kome je bilo u interesu da se svaki njen potez i svaka riječ kojima je pozivala na zdrav razum, više zajedništva i snošljivosti među Hrvatima, bijesno napadaju i dočekuju na nož? Ono što brine jest činjenica da je svakim danom u Hrvatskoj sve manje takvih pomirljivih glasova i poziva na zdrav razum. A sve više onih koji podmeću i pozivaju na nepomirljive ‘bivše’ svađe i podjele.

Jesmo li išta naučili iz povijesti?

Što bi na to rekli pokojni Bruno Bušić i Tuđman?

Opet se dakle nameće logično pitanje – Jesmo li išta iz naše povijesti naučili? Ako znamo koliko su nas u prošlosti međusobne podjele i borbe uništavale, i ako sada, slijedeći primjer aktualnog predsjednika, nastavimo tim putem dalje – kuda nas onda to vodi?

Zašto tako malo ljudi u Hrvatskoj želi stati na golemo i zapušteno polje zajedničkog interesa i rada za opće dobro, što bi od Hrvatske uistinu vrlo brzo moglo napraviti ono što je Kolinda htjela, drugu Švicarsku.

E, da. Ona zaista nije uspjela od Hrvatske napraviti drugu Švicarsku kao što je željela i obećavala, zbog čega je postala predmet šprdnje njenih mrzitelja. Ali to ne znači da nije znala kako to postići. Samo nije imala s kime. Što mislite da je nekim slučajem, nakon Tuđmanove smrti, na mjesto predsjednika s njegovim ovlastima, umjesto Mesića došla Kolinda, na mjesto premijera Tihomir Orešković, za ministra vanjskih poslova Ivo Stier, a unutarnjih general Glasnović.

Hrvatska bi danas bila ne druga Švicarska već drugi Izrael. Čudne se stvari zaista u zadnjih dvadesetak godina u Hrvatskoj događaju. Od kada je Soroš, zbog ‘potrebe ulaganja i stvaranja većeg regionalnog tržišta’, uz pomoć duboke države, nevladinih udruga, revolucionarnih medija i emisija (”Feral Tribune, ‘Radio 101’, ‘Latinica’…) vratio bivše jugokomuniste i jeftine oportuniste na vlast.

Pitanje je koliko dugo se još Hrvatska kao samostalna država može održati s stalnim rotacijama mentalnih jugokomunista i parazita na čelu vlasti i ključnih institucija? Ako se ovako nastavi, imajući pri tom na umu onu čuvenu Einstenovu izreku- ‘Stalno ponavljati jedno te isto a očekivati drugačiji rezultat očiti je znak gluposti’ onda se Hrvatima i Hrvatskoj zaista ne piše dobro.

Na Balkan

Onda zapravo postoji samo jedna stvar u koju možete biti sigurni – Hrvatska će se korak po korak eventualno vratiti Balkanna Balkan i ponovo biti pretvorena u političkog i gospodarskog roba ‘Naše Regije’ pod dominacijom Beograda. I bit će sve opet kao u ‘dobra stara vremena’. A hrvatski narod zato neće moći kriviti nikog drugog do samog sebe.

Naime, neoprostiv je nacionalni grijeh i fatalna glupost u današnjoj Hrvatskoj birati na čelna mjesta odnarođene ‘bivše’ Jugoslavene kod kojih je usađena i naslijeđena mržnja prema temeljnim vrijednostima i slobodi hrvatskog naroda prerasla u neizlječivu mentalnu bolest. Vidite tog nesretnog Milanovića.

Koliki to politički debil danas neki Hrvat treba biti pa da mu na osnovu dosadašnjeg iskustva još nije postalo jasno kako Mesić, Josipović i Milanović nisu i ne mogu biti hrvatski političari? A kamoli predsjednici.

Sve što čovjek može reći o njima jest da su to pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. I sve što hrvatski narod može učiniti, ukoliko se ne želi suočiti s nesagledivim posljedicama, jest na izborima jednostavno odbaciti sav taj nepotrebni i otrovni, bivši politički teret.

Željko Dogan / HKV

Anušić: ‘Nakon Milanovića, Škorina je nova zadaća dovesti SDP na vlast’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Davor Dijanović: Što se trenutno događa u SAD-u?

Objavljeno

na

Objavio

Lijevi antifa teror pod krinkom borbe protiv rasizma

Smrt Georga Floyda 25. svibnja u Minneapolisu pokrenula je prosvjede diljem Sjedinjenih Američkih Država. Prosvjedi su vrlo brzo poprimili nasilne oblike i pretvorili se u vandalizam i pljačku, a uključuju i napade na policiju.

Sve pomalo podsjeća na rasne nemire iz 1991. godine. I dok smrt Georgea Floyda treba bezuvjetno osuditi (neovisno o njegovoj kriminalnoj prošlosti nikoga se prilikom uhićenja ne smije tretirati na nehuman način), a ista bezuvjetna osuda vrijedi i za rasizam kao ideologiju (ni za jednoga katolika i općenito normalnog čovjeka nije normalno bilo koju rasu smatrati višom ili nižom) prosvjedi koji su uslijedili čini se da se sve više pretvaraju u teror antifa falange gdje se smrt nesretnoga tamnoputog Amerikanca koristi kao opravdanje za nasilne političke akcije.

Teror antifa

Američki predsjednik Donald Trump nije se komunikacijski proslavio nakon što se zbio nesretni čin, no ispravno je detektirao djelovanje tzv. antifa kao terorističko.

U stručnoj literaturi ne postoji konsenzus oko definicije terorizma, no ako se antife i ne može proglasiti terorističkom skupinom očigledno je da u svome djelovanju koriste teror. Pustošenje centara gradova, uništavanje privatne imovine koju su ljudi stjecali godinama i napadi na policiju ne mogu imati opravdanje ni u kakvim prethodnim aktima. Riječ je o politički motiviranom teroru.

Povijesne ucjene

Rasizam predstavlja neslavnu stranicu američke, i ne samo američke prošlosti. Međutim, ono što danas imamo na djelu diljem zapadnog svijeta je jedan pokušaj da se rasistička ili kolonijalna prošlost nastoje nametnuti kao permanentna krivnja i jedna vrste povijesne ucjene. A današnji naraštaji Europljana i Amerikanaca jednostavno ne mogu snositi odgovornosti za ono što je bilo u prošlosti.

Uostalom, jeste li ikada čuli bilo kojega, primjerice, turskog političara da se ikada ispričao za turske zulume diljem Europe? Naravno, niste. Od zapadnjaka se, međutim, traži da svaki dan kleče i posipaju se pepelom, do te razine da se čitavu prošlost Zapada nastoji izjednačiti s rasizmom i kolonijalizmom.

Povijesna krivnja nabija se jedino državama Zapada, a u tome vodeću ulogu igraju upravo i tzv. antifa skupine kao elementi ljevičarskoga establishmenta.

Postoji li sustavni rasizam?

Imamo li danas u SAD-u recidive rasizma? Nedvojbeno je da i danas postoje pojedinci koji podupiru rasističku ideologiju. I, protivno uvriježenom mišljenju, takve stavove zastupaju ne samo bijelci, nego i crnci, da uporabimo možda danas već i politički nekorektne termine.

No ključno je pitanje to postoji li sustavno nametanje rasne nejednakosti? Ako pitate ljevičare, oni će reći da postoji. Druga pak strana tvrdi suprotno i rasizam vidi u izoliranim slučajevima. A postoje i pripadnici afroameričke populacije koji ističu kako sustavna rasna nejednakost ne postoji.

Primjerice, popularna konzervativna autorica afroameričkog porijekla Candace Owens odbija narativ o rasizmu prema crnoj populaciji i protivi se političkim manipulacijama i bilo kakvim privilegiranim kvotama na temelju nečije rasne pripadnosti.

Mržnja prema neistomišljenicima

Što kažu statistike? Pozivajući se na Bureau of Justice Statistics John Perazzo apostrofira ovaj podatak:

„Kad su bijeli prijestupnici u 2018. godini počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali bijele žrtve u 97,3 posto vremena, a na crne žrtve u 2,6 posto vremena. Suprotno tome, kad su crni prijestupnici te iste godine počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali na bijele žrtve u 58 posto vremena, a crne žrtve u 42 posto vremena”.

Matematika i statistika su egzaktne znanosti. Hoće li i one ipak uskoro postati fašističke ili rasističke znanosti?

Jedno je osuda rasizma, koja se podrazumijeva neovisno od kojeg aktera dolazila, a sasvim su nešto druge političke i ideološke manipulacije. Ljevica je ta koja danas iskorištava ubojstvo Georga Floyda u političke svrhe, a istodobno je sama prepuna mržnje prema neistomišljenicima (američka ljevica danas je radikalnija od europske).

Danas se uništavaju gradovi i napada policija, a sutra će vrlo lako padati glave i političkim neistomišljenicima. Već mnogo puta viđeno u povijesti lijevoga terora.

Davor Dijanović/HKV

Donald Trump: Američko gospodarstvo doživljava snažan uzlet poput ‘rakete’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari