Pratite nas

Komentar

Kad će srpsku manjinu predstavljati oni koji ovu zemlju osjećaju svojom – a ne Pupovac?

Objavljeno

na

Promatrajući ponašanje najpoznatijeg etnobiznismena, reketara svih dosadašnjih vlada i najvećeg smutljivca na našoj političkoj sceni koji, nažalost, u Hrvatskoj (zahvaljujući Plenkoviću) uživa status “svete krave”, Milorada Pupovca, čovjek bi pomislio da su Srbi i Hrvati na korak do toga da se uhvate za guše i međusobno pobiju – svi do jednoga.

Prođete li Hrvatskom uzduž i poprijeko, vrlo lako ćete se uvjeriti kako nema niti naznaka bilo kakve napetosti, a pogotovu ne između hrvatskoga naroda i bilo koje manjine. Dakle, riječ je o najobičnijoj prljavoj propagandi koju spomenuti političar vodi. O lažima i podmetanjima tako očitim da se čovjek jednostavno nađe u čudu i upita: Je li moguće? Zar se doista itko normalan i ozbiljan sa zrnom savjesti, ljudske časti i morala može baviti takvim prljavštinama kao što je izazivanje nacionalne i vjerske mržnje samo zbog postizanja političkih ciljeva?

Mislim da je već (nakon svega) gotovo neumjesno i neozbiljno postavljati pitanje komu i zašto treba izmišljeni, nepostojeći hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski “sukob” i iz kojih razloga se putem medija on stvara, na potpuno umjetan i groteskan način koji nema veze s realnošću i zdravim razumom.

Osobno bih jako volio da sam “ugrožen” kao Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević, Vojislav Stanimirović, Srđan Milaković, Đorđe Ćurčić, Veljko Džakula i ostala klika iz tog tabora i više sam nego siguran kako bi se barem 80% (ako ne i više) Hrvata odmah, pod hitno mijenjali s njima i vrlo rado prebacili na svoja pleća tu njihovu “ugroženost”. Da je većina Hrvata tako “ugrožena”, zacijelo ne bi odlazili tražiti kruh po Irskoj, Kanadi, Njemačkoj, Australiji i tko zna gdje sve ne, nego bi se kao oni fino baškarili u  zemlji u kojoj su rođeni i planirali budućnost za sebe i svoju djecu.

Sukob s većinskim narodom (Hrvatima) po svaku cijenu, propagandne laži, klevete, krivotvorine, izmišljene optužbe, stalno vraćanje na izvorište velikosrpskih mitova u kojima su Srbi jedine i vječite “žrtve”, laži, podvale, specijalni rat protiv zemlje u kojoj živi – to je metodologija “političkog” angažmana Milorada Pupovca  koji predstavlja sramotu prije svega za svoj narod (odnosno srpsku manjinu u Hrvatskoj), pa potom i za sve nas.

S njime nikad mira, nikad “na zelenu granu” i on bi zbog svojih probitaka i koristi bio spreman  izazvati rat – samo da mu se pruži prilika.

Jadno i žalosno. A još je jadnije i žalosnije što takva prispodoba uživa zaštitu premijera Plenkovića kojega opet u životu ne zanima ništa drugo osim fotelje u koju se uvalio i stavova EU. Plenković se ponaša kao gubernator koji je dobio Hrvatsku na upravljanje od Junckera i zadnja mu je briga što misle građani i o njemu, Vladi i o politici koja se vodi “u ime naroda”.

Da nije tako, on bi, među ostalim, dokinuo samovolju onoga koji uporno truje odnose između srpske manjine i većinskog naroda.

Sumnjam da će vam itko od građana koje sretnete na ulici znati reći koliko nacionalnih manjina i etničkih zajednica živi u Hrvatskoj. Neki kažu 25, drugi 27 ili 28, no, sasvim svejedno; uglavnom, ni jedna se od njih ne buni i svima je sve po mjeri, samo Miloradu i njegovim Srbima nije.

Boja Kaurin, hrvatska braniteljica iz Domovinskog rata pravoslavne vjere, poslala je Predsjednici države, Premijeru i Saboru Republike Hrvatske pismo prije više od dvije godine (objavljeno pod naslovom: “NISMO UGROŽENI KAKO PRIČA MILORAD PUPOVAC!”; dostupno na: https://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/nismo-ugrozeni-kako-prica-milorad-pupovac) i u njemu otvoreno i u oštroj formi iznosi što misli o Miloradu Pupovcu i njegovom “zastupanju” srpske manjine u Hrvatskoj.

Evo samo jednog dijela tog pisma:

Mnogi koji su izvršili agresiju na Hrvatsku slobodno se šeću mnogi su abolirani, rade derneke po cijeloj Hrvatskoj pjevaju četničke pjesme stavljaju šajkače i kokarde sa četiri slova S na glavu, pucaju po gradovima za vrijeme proslava to je nedopustivo! Dosta smo se mi nagledali kokardi i šajkača za vrijeme rata to je sve ostavilo velike posljedice na nama Braniteljima zar opet trebamo to gledati. Također paljenje Hrvatskih zastava oskrnavljenja grobova Branitelja pisanja po fasadama kuća i nadgrobnim spomenicima ovo je Srbija i četiri S . Da to kojim slučajem Hrvat napravi u Srbiji diglo bi se sve na noge i samo bi se kao na traci štancale prosvjedne note.

Ne  dozvolite da se to više radi u Hrvatskoj ovo je Hrvatska,  a ne Srbija. Prošli smo strahote rata i došlo je vrijeme da se napokon čuje i naš glas. Preko 20 tisuća bilo je Branitelja pravoslavne vjeroispovijesti koji su branili Hrvatsku i druge nacionalnosti i zato dopustite da se i naš glas čuje. Dosta nam je više terora političara koji ni prstom nije maknuo za nacionalnu manjinu samo širi mržnju . Tražimo da nas primite da i mi kažemo što mislimo. Za Hrvatsku sam se borila i Hrvatska mi je u srcu. Ne slažemo se sa politikom Pupovca i ne podržavamo ga.

U ovih 20 godina ništa nije učinio za nacionalnu  manjinu osim što samo širi mržnju obmanjuje narod o ugroženosti dok ga za to sve plaća Hrvatski narod i porezni obveznici.” (istaknuo: Z.P.)

Ne znam je li braniteljica dobila barem i kurtoazni odgovor od onih kojima se obratila, ali koliko vidimo, ništa se promijenilo nije od tada do danas.

Kratku priču o ovoj hrabroj ženi teško narušenog zdravlja koja danas živi u bijedi (s 3.600 kuna mirovine) i koju najviše pogađa kampanja protiv branitelja i Domovinskog rata pogledajte na: https://www.youtube.com/watch?v=Q3s0VeEvH8Y

Često se javlja i vukovarski junak, pravoslavac Peđa Mišić s izravnim porukama koje su u hrvatskoj javnosti jako dobro primljene. Njegov je rođeni brat napadao Vukovar, on ga je svojim životom branio. I izdržao 9 mjeseci pakla srbijanskog logora. Ništa ga nije slomilo. I dalje svjedoči istinu, bez straha i kolebanja, kako i priliči onomu tko je za Hrvatsku bio pripravan položiti život. Više puta se obraćao Predsjednici, Premijeru, Saboru, otvoreno kritizirao Milorada Pupovca i njegovu kampanju o “ugroženosti” Srba u Hrvatskoj. Ne libi se izreći kako je ČASNO biti Srbin u Hrvatskoj – za razliku od SDSS-a i njegovih perjanica koje svojim izbornim plakatom sugeriraju ponovnu “ugroženost”, a lider (Pupovac) prijeti kako će “ako treba u Bruxelles ući traktorima”. Zapjenjeni nastupi Milorada Pupovca upravo ga najbolje demantiraju. Oni koji su doista ugroženi ne mogu biti toliko drski, bahati i agresivni.

Evo što hrabri i časni Vukovarac, junak Domovinskog rata i umirovljeni časnik HV, Peđa Mišić, kaže o četništvu u Slavoniji i ponašanju dužnosnika Srpske pravoslavne crkve danas (izjava u emisiji Nedjeljom u 2, HTV – Prvi program, 19.11.2017.;

Na takve apele naši odgovorni iz državnog vrha “ne trzaju”. Njima je Milorad važniji od svih nas, pa i od srpske manjine, ili barem onog njezinog dijela koji Hrvatsku voli i priznaje kao svoju Domovinu.

Sjećam se pokojnog Želja Milosavljevića, Srbina iz Šumadije koji se 1991. godine zatekao u Hrvatskoj i pristupio 2. brigadi ZNG (“Gromovi”), njegove ogorčenosti Miloradom Pupovcem i svim onim što je ovaj sa svojim suradnicima (Veljkom Džakulom, Svetozarom Livadom i drugima) činio u tadašnjem SDF (“Srpskom demokratskom forumu”). Udruga je tobože imala zadaću raditi na “međunacionalnom razumijevanju, snižavanju tenzija između Srba i Hrvata i zaustavljanju rata”. Nije trebalo dugo pa da se potvrdi kako je njezina svrha vođenje specijalnog rata protiv Hrvatske. I naš “Žika” (kako smo od milja zvali suborca Željka Milosavljevića) je to osjećao i znao. I zato je bio kivan na Pupovca i ostale iz tog kola. I nije propušta sočno opsovati kad god mu se spomenulo bilo koga od njih, pogotovu Milorada. Sjećam se da sam mu jednom prigodom rekao: “Žiko, lako je tebi psovati kad si Srbin. Da ja izustim takvo što, odmah bi me tvoji sunarodnjaci nazvali ustašom.” Neću napisati što je izrekao na račun predsjednika SDF-a. Ne bi bilo pristojno.

“Žiku” su dečki i protiv njegove volje “gurali” malo dalje od prve crte, zbog čega je uvijek protestirao. Govorili su mu: “Žiko, ako te tvoji uhvate, oderat’ će te k’o zeca”. Ali nije pomagalo. Uvijek se provlačio tko zna kojim sve stazama i stizao do rovova. Ostao je bez noge u minskom polju na Banovini i poslije rata otišao u mirovinu kao ratni voljni invalid. Mišljenje o Pupovcu i SDF-u nikad nije promijenio. Nazivao ih je “bandom”. On koji je iz srca Šumadije došao braniti Hrvatsku, nikad nije mogao shvatiti kako netko tko je ovdje rođen ne voli zemlju u kojoj živi.

Na provokativni plakat SDSS-a s pitanjem: “Znate li kako je biti BITI SRBIN U HRVATSKOJ?” (riječ “SRBIN” napisana je ćirilicom), Peđa Mišić odgovara svojim predizbornim plakatom: “PREDIVNO, AKO JE VOLIŠ KAO JA“.

Predrag Peđa Mišić: Ako je voliš kao ja, predivno!

I tu je ključ svega.

Ima li što prirodnije od ljubavi prema zavičaju u kojemu si rođen, livadama i stazama po kojima si trčao bos, ljudima s kojima si odrastao, zemlji koja te hrani i u kojoj imaš obitelj, podižeš djecu?

Ne. Nema.

Ali, eto. Neki koji lagodno, kao bubreg u loju žive u Lijepoj našoj, na grbači ovog naroda, ne mogu je smisliti – ni državu ni narod. Pljuju u lice svima nama i to bez srama i ikakvog kompleksa. Kleveću, lažu, mrze. Mole Boga da u Srbiji padne kiša a ovdje zavlada suša.

Nije normalno, ali ima i toga. Nažalost.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Čovjek sa stotinu lica, a ni jedno pravo

Objavljeno

na

Objavio

Fašizam na sve strane, radikalizam cvjeta u regionu (naročito kod Srba i Hrvata), jedino ga kod muslimana – Bošnjaka nema; tako bi se mogao u jednoj rečenici ocijeniti sadržaj današnje emisije Nedjeljom u 2, odnosno, ideja vodilja koju je gost Emir Hadžihafizbegović pratio tijekom emisije.

Mada je protiv ustaške simbolike – i to konzekventno i do kraja – smatra da je HOS u BiH bio “sjajna vojska”, pogotovu hvali zapovjednika Blaža Kraljevića iako se jako dobro zna kako je ta postrojba ratovala pod znamenjem “Za dom spremni”. Emir je i intimni prijatelj generala HOS-a Ante Prkačina koji se nikad nije odrekao Ustaškog pokreta. Bio bi spreman čak doći i na Thompsonov koncert “kad bi se on ogradio od nekih stvari” (a to od čega bi se trebao ograditi odredio bi valjda Emir).

U današnjoj emisiji kod našeg “Ace nacionale”, gost ipak nije glumio finoću i nije bogzna kako pazio što će i kako reći. Osim što je voditelja oslovljavao intimno (kao da su na Baščaršiji na ćevapima a ne na javnoj TV) s “Aco”, nekoliko je puta sočno opsovao.

Na samome početku emisije, voditelj Aca je pročitao jedan fb komentar u kojemu izvjesni Jurić definira E.H. kao “mrzitelja Hrvata i Hrvatske” i ocijenio kako to nije istina, ali i dodao da komentar “nije reprezentativan” (odn. da ne predstavlja većinsko javno mišljenje u Hrvatskoj), što čini se, i nije baš bilo po volji gostu.

Na pitanje voditelja zašto se opredijelio za politiku, kaže: “Ja nisam htio da pripadam zombi kategoriji…i da gledam sa strane…”

Evo samo nekih natuknica iz razgovora (mada se cjelokupni dojam dobiva tek nakon gledanja cijele emisije):

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića i napali Thompsona…to su Vam mnogi Hrvati zamjerili…”

Emir:”.. Ja stojim iza toga…U tom intervjuu sam dobio pitanje o heroju nacije (Thompsonu – op. Z.P., kako podrugljivo Emir zove M.P.T.) ja sam rekao više kao anegdotu: ‘Da je Isus živ, on bi ga zabranio’…Gospodin Marko se nije javio, al’ se ovaj polusvijet na društvenim mrežama i klozetskim vratima javio…Oni sad meni, dok traje ova emisija jebu balijsku mater..”

Stanković: “Što Vas briga, ako Vam ne prijete, što Vas briga za to…”

Emir: “Oni su čak tražili da vratim hrvatsko državljanstvo. Nisam ja hrvatsko državljanstvo dobio za 5.000 eura…”

Stanković: “Oni nisu u većini na svu sreću…”

Emir (osjećajući da nema materijala za hrvatski esktremizam): “Ja bih volio da taj razgovor proširimo, da govorimo o regionalnom fašizmu…”

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića…”

Emir: “Komšić je Hrvat po nacionalnosti i izuzetno častan čovjek…”

Stanković: “Zašto bi uopće bilo normalno da Vaš narod bira predstavnika Hrvatima?”

Emir: “Zato što je tako po zakonu…”

(Treba li Emira podsjetiti da je i Hitler također postupao po zakonu, Staljin i Tito isto tako?)

U nastavku emisije, voditelj mu je ovaj problem (Komšića) spustio na razinu glumačke branše i pitao što bi on kao glumac rekao za onoga tko bi bio izabran za predstavnika glumaca od pekara i drugih izvan struke, na što je Emir počeo zamuckivati i nije znao odgovoriti.

Ponovio kako NEMA OPROSTA za zločine Srba nad muslimanima – ne spominjući ni jednom riječju muslimanske zločine nad drugima.

Oni koji koliko-toliko poznaju Emira Hadžihafizbegovića ne čude se njegovom vrludanju i prevrtljivosti. To je takav čo’ek (rekao bi Josip Pejaković).

Pa spomenimo neke detalje iz njegovog CV-a, tek toliko da se podsjetimo i znamo s kime imamo posla.

Godine 1992. pjevao je s hrvatskim bojovnicima (iz HVO-a) pjesme Marka Perkovića Thompsona, pogotovu najpopularniju – “Čavoglave” u kojoj se na početku čuje ono “Za dom – spremni” (ali to mu nije smetalo da 2019. godine za medije izjavi: “Da je Isus živ, zabranio bi Thompsona” – bogohulno je i uvredljivo za kršćane Krista uopće stavljati u takav kontekst!).

(Vidi: https://kamenjar.com/hadzihafizbegovic-da-je-isus-ziv-on-bi-zabranio-thompsona/)

Držao je tih ratnih godina monodrame po hrvatskim područjima BiH (za HVO) u kojima je ismijavao neodlučnost, kukavičluk i bježanje s fronte svojih muslimana (“Kud’ ću, šta ću…ni sam ne znam…”) i toga se živo sjećaju stariji žitelji koji su ga slušali i gledali tada.

U vrijeme muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Hrvate nazivao “ustašama”. Srbe je cijelo vrijeme rata zvao “četnicima”. Stav prema Hrvatima ublažio kad je zbog posla riješio doći u Hrvatsku – dakle, iz čisto pragmatičnih razloga vezano za zaradu.

Kao pripadnik 2. korpusa borio se u redovima “Armije BiH” nakon što je obitelj smjestio na sigurno, kod “ustaša” (odnosno u Hrvatsku). Poslije velikih klanja što su ih napravili Srbi u BiH, javno zaklinjao svoj narod (krvlju, kostima mrtvih i djecom) da “nikad ne halali” – koju godinu kasnije okrenuo ploču i počeo glumiti “mirotvorca” uvlačeći se tim istim Srbima pod kožu i zagovarajući zajedništvo.

(Vidi: https://kamenjar.com/tri-lica-jednog-glumca-emir-u-zemlji-cuda/)

Najprije je proklinjao “izdajicu” Emira Kusturicu što se “vratio srpskim korijenima” i postao Nemanja, pa ga onda zvao da se vrati u Sarajevo tvrdeći kako mu ne bi ništa. Zadnjih godina počeo glumatati “velikog borca” za mir, bratstvo-jedinstvo i “građansku” BiH, kao da ne vidimo što radi, govori i kako se ponaša – puna su mu usta “bošnjačkog” novogovora i islamske vjerske frazeologije.

Nedavno je opet, po tko zna koji put, pokazao koliko iskreno drži do suživota sa Srbima i Hrvatima najavljujući “borbu” protiv sljedbenika legitimnih političkih predstavnika ova dva naroda i izražavajući uvjerenje kako je to jedini spas za BiH.

Kako on i njemu slični misle ovu “borbu” voditi, nije se izjasnio, ali je čini se potpuno smetnuo s uma da većina Srba podržava Dodika, kao što većina Hrvata podržava Čovića – pa bi se njegova buduća “borba” morala voditi na dvije fronte i protiv dva konstitutivna naroda, koji, usput rečeno, imaju neotuđivo i legitimno pravo za političke predstavnike birati koga žele i da im to ne može određivati ni on (Emir), ni Bakir Izetbegović, a bogme niti njihov mentor, Turčin Recep Tayyip Erdoğan koliko god službeno Sarajevo klečalo pred njim i u njega gledalo kao u boga.

I dok planira borbu protiv Hrvata i Srba koji su sljedbenici svojih legitimnih političkih predstavnika, podržava Željka Komšića kojega su muslimani – bošnjaci svojim glasovima nametnuli za “hrvatskog člana” Predsjedništva BiH. I još usput se ljuti što je dio hrvatske javnosti ogorčen na njegove javne istupe!?

Ono što se, međutim, “dobrodušnom” Emiru, čovjeku “velikog srca i široke duše”  nikako i nikad ne može dogoditi, to je da istupi protiv mafije u Sarajevu i svoga intimusa Bakira Izetbegovića – najvećeg lopova i ratnog profitera od svih političara na području bivše SFRJ koji je sve što ima zgrnuo na krvi vlastitog naroda i koji i danas truje odnose u Bosni i Hercegovini, huška, širi mržnju i potpaljuje – kao da i ovako nije dosta jada i nereda u ovoj nesretnoj zemlji i njezinu okruženju.

To “našem” Emiru, vala, ne smeta!

Ne smeta mu ni to što u muslimanskom političkom vrhu vlada kriminalna zločinačka organizacija okupljena u SDA, jer i sam je njezin član (a protiv čega se bune i mnogi muslimani), ne smetaju mu selefije i vehabije koji unose nemir i razdor u BiH, niti agresivna islamizacija Federacije s tendencijom stvaranja kriznog žarišta koje bi moglo zapaliti Europu. Ne brine ga ni mogućnost islamskog terorizma čak što više, to uopće nije u njegovom vidokrugu. Ništa što je muslimansko i islamsko, koliko god je radikalno, ne smeta mu. “Opasnost” je uvijek na drugim stranama.

Nije mu smetala muslimanska agresija na hrvatske prostore u srednjoj Bosni ni masovni zločini što su ih pripadnici vojske u čijem je sastavu i sam bio činili, kao što mu nisu smetali u vrijeme rata mudžahedini (i njihovi krvoločni obredi mučenja i ritualna odsijecanja glava žrtvama).

Emir se samo svojim “šehidima” klanja, kod njega su muslimani jedine žrtve, a uz sve to i jedini božji pravednici koji su potpuno nevini i nedužni po svim pitanjima vezano za ono što se događalo 90-ih godina. Njega ne zanimaju spaljena i etnički očišćena hrvatska sela, 1.606 ubijenih Hrvata (od čega su 1.088 civili), ne zanimaju ga srpske žrtve na Vlašiću, u Posavini…Važni su samo “šehidi” i njihova žrtva.

Emir je mentalno u razdoblju Sulejmana Veličanstvenog. On živi u uvjerenju da su Turci još uvijek gospodari BiH.

Samo da je nekako stisnuti Srbe i Hrvate i uspostaviti islamsku državu po šerijatskim zakonima (i pod krinkom “građanske države”) i šućur Allahu.

U njegovoj (Hadžihafizbegovićevoj) viziji “građanske” BiH nema mjesta za druga dva naroda (mada to nikad neće otvoreno reći), jer njemu je sasvim normalno da muslimani (koji su sebe 1994. godine proglasili “Bošnjacima” – upravo kako bi mogli svojatati cijelu BiH) kao “temeljni narod” određuju svima drugima mjeru njihovih prava.

Zar odnos prema “slučaju Komšić” ne govori upravo to? Što bi rekao kad bi Srbi ili Hrvati izabrali “bošnjačkog” predstavnika?

I to je samo djelić onoga što bi se moglo u jednom skraćenom prikazu “lika i djela” Emira Hadžihafizbegovića reći.

Iza maske dobrodušnog glumca i čovjeka široke duše koji “voli sve ljude na svijetu” krije se jedna zloćudna narav, nepopravljivi unitarist, kripto-islamist, individua sa stotinu lica od kojih ni jedno nije pravo.

Da nije ove posljednje radikalne izjave (“moramo se boriti protiv sljedbenika Dodika i Čovića“), prevrtljivac Emir bi se dobro načekao poziva u studio HTV-a, ali budući da Aleksandar Stanković diže rejting i gledanost svojoj emisiji na dovlačenju baš takvih kontroverznih i incidentnih gostiju, nije čudo da je završio tamo.

Istini za volju, Stanković se u ovom slučaju ipak pokazao na visini zadatka, pa je prevrtljivca i ljigavca Emira doveo nekoliko puta u situaciju da nije znao što reći. Onda kad treba biti principijelan i objasniti nešto što je u raskoraku s univerzalnim i temeljnim načelima – tu Emir ostaje bez teksta. Inače, ako ga pustiš da drži monolog, uhvati se svoje napamet naučene šprance i ode…

Ne razumijem tko uopće može mrziti takvog jednog lika. Čovjek je jednostavno kameleon, ljigavac, prevrtljivac, a takvih nam bogme ne fali, imamo ih na sve strane i kod nas…

Meni se osobno gadi… ništa drugo.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

SPC nije vjerska, nego politička ustanova

Objavljeno

na

Objavio

Vijest kaže kako je srbijanski predsjednik Vučić i u crkvenim krugovima pokušao dobiti saveznike za razgovore s Albancima, ali ni oporba ni SPC ni veći dio srpskog naroda ne pristaje ni na kakve kompromise.

Kad god je riječ o najvažnijim i najosjetljivijim nacionalnim temama s najviše se pozornosti sluša glas Srpske pravoslavne crkve, pa bi neobaviješten promatrač mogao pomisliti da je Srbija izrazito religiozna nacija.

No vjerska odanost Crkvi u narodu gotovo je zanemariva u usporedbi s političkom moći te kultne institucije koja je odigrala sramotnu huškaču ulogu i u agresiji na Hrvatsku.

Beogradski list “Blic” u deset je gradova proveo istraživanje prema kojem “tek svaki sedmi vernik kaže da u crkvu ide redovno, a isti je broj onih koji uopšte ne idu u Božji hram”.

A Arsenije Arsenijević, starješina Vaznesenjske crkve u Beogradu, na čijem području ima 20.000 ljudi, kaže da na nedjeljno bogoslužje dođe oko 200 ljudi, dakle, svaki stoti stanovnik.

I odbijanje suradnje s Vučićem u razgovorima s Kosovom pokazuje staru istinu – Srpska pravoslavna crkva u kojoj vjernika gotovo i nema nije vjerska nego politička ustanova.

Milan Ivkošić / Večernji list

 

Crna Gora je shvatila što je SPC, ali ne i Hrvatska

 

 

Bujica objavila fotografiju: Patrijarh SPC Irinej s četnicima u okupiranom Žitniću kod Drniša!

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari