Connect with us

Kolumne

Kad god treba stisnuti, Hrvati popuste

Objavljeno

on

Ilustracija/arhiva

Kako je turističkoj bilanci i državnoj kasi s ljetom napokon granulo sunce, istodobno se razgrnula i grdna tama nad statistikom smrtnosti Republike Hrvatske. Ovogodišnji je srpanj, naime, prvi mjesec još od lanjskog kolovoza, u kojem Hrvatska ne bilježi osjetan porast smrtnost u odnosu na isti mjesec prethodnih godina.

Od čega se pojačano (ne) umire?

To je dvostruko dobra vijest. Prvo, pokazuje da se u srpnju bitno manje umiralo od korone, čemu u prilog govori i službena statistika (33 smrtna slučaja). Ujedno i potvrđuje kako su drugi, u javnosti spominjani potencijalni uzroci veće smrtnosti – od psihičkih tegoba uslijed presije zaštitnim mjerama, poput neizdrživog zatvaranja i nošenja zlokobnih maski, tih otmičarki identiteta, preko odgode preventivnih dijagnostičkih pregleda vezanih uz druge bolesti, te ekonomskih problema uslijed gospodarskog posustajanja, u konačnici i izravnih smrtnih posljedica samoga cijepljenja – i kad se uzmu svi zajedno, ipak sporadične, a ne masovne naravi.

Jer da nije tako, odrazilo bi se to na povećanje smrtnosti i u srpnju neovisno o tome što se korona primirila. A nije! To, doduše, i nije neko iznenađenje s obzirom da je ista stvar uočena i u drugim državama, mahom onima s u prosjeku puno restriktivnijim mjerama zaštite od Hrvatske, gdje već neko vrijeme ne bilježe povećanu smrtnost u odnosu na razdoblje prije korone. Koliko god to ne pruža utjehu obiteljima koje su izgubile svoje najdraže i zbog tih drugih, manje smrtnih uzroka, dugo neviđena masovna smrtnost u kratkome roku zdravorazumski opravdava svekoliku mobilizaciju oko zaštite od korona virusa, čak i nauštrb možebitne povećane smrtnosti od drugih uzroka u dugom roku, čije su razmjere, sad to postaje jasno, prenaglašavali samozvani vizionari i gataoci. Štoviše, skretanjem pozornosti s urgentnog problema zapravo su opstruirali razborito poduzete napore za suzbijanje pošasti u punom jeku.

Brojke neumoljivo pokazuju kako povećanje opće smrtnosti, taj nesumnjivo najprikladniji pokazatelj smrtonosnog učinka korone, u pravilu nadilazi službeno zabilježene korona smrti, što s njom, što od nje. Ni Hrvatska u tome zasad nije iznimka. U razdoblju od lanjskog rujna (prvog mjeseca otkad bilježi osjetno veću smrtnost) zaključno s ovogodišnjim lipnjem porast smrtnosti u Hrvatskoj iznosi 10,5 tisuća osoba u odnosu na isto razdoblje godinu dana ranije, ili preko 2 tisuće više od službeno evidentiranih pojedinačnih smrti povezanih s koronom. To uopće ne iznenađuje, uzme li se u obzir kako i u doba haranja gripe izravna smrtnost od nje bude relativno mala, no redovito bude popraćena porastom smrti uzrokovanih bolestima dišnog i krvožilnog (cirkulacijskog) sustava. To dobro ilustrira statistika susjedne Srbije o uzrocima smrti u 2020. godini (Hrvatska će svoju objaviti krajem godine). I dok sa zadnjim danom prošle godine Srbija u statistici koju dnevno razmjenjuje sa svijetom službeno bilježi tek 3250 smrti povezanih s koronom, u konsolidiranoj državnoj statistici COVID-19 je kao uzrok smrti naveden u čak 10 tisuća slučajeva. K tome je u odnosu na prethodnu godinu zabilježeno i znatno povećanje smrtnosti od bolesti krvožilnog sustava (za 3 tisuće), dišnog sustava (1,5 tisuća) i ostalih uzroka (1 tisuća). Razložno je pretpostaviti kako je za glavninu neuobičajenog porasta u navedenim kategorijama uzroka smrti također odgovorna korona, tim više što i Srbija u srpnju bilježi smrtnost kao u doba prije korone, iz čega neumitno slijedi kako i tamo, kao posvuda u svijetu, drugi uzroci, uzmu li se čak i zbirno, ne utječu osjetnije na porast opće smrtnosti.

Zašto i kako uzimati povećanje smrtnosti kao mjeru posljedica korone?

Povećanje opće smrtnosti najbolja je mjera i za usporedbu uspješnosti pojedinih zemalja u borbi protiv korone, no samo ako se gleda s obzirom na broj smrti prethodnih nekoliko godina, a ne na ukupan broj stanovnika, što znatno može iskriviti sliku. Razlog tomu je spoznaja kako korona ne pogađa jednako sve dobne skupine, višestruko je okrutnija prema starijima, u spoju s raznolikom dobnom strukturom stanovništva od zemlje do zemlje. Primjerice, Izrael ima više nego dvostruko više stanovnika od Hrvatske (9 milijuna naspram 4 milijuna), no, unatoč tome, zbog mlađe strukture stanovništva bilježio je manje smrti i u godinama neposredno uoči korone (oko 45 tisuća godišnje prema hrvatskih 52 tisuće). Iako ne tako drastično, dobna struktura stanovništva bitno se razlikuje u useljeničkim zapadnoeuropskim zemljama u odnosu na iseljeničke države na istoku kontinenta. U prvima je udjel starijeg stanovništva, time i ozbiljnijih kandidata za podleći koroni, osjetno manji.

Ipak, kriterij povećanja smrtnosti krije i jedan ozbiljan nedostatak, koji s protokom vremena sve više dolazi do izražaja. Naime, ova metoda ne detektira osobe koje bi u razdoblju usporedbe ionako umrle, a takvih je s vremenom, logično, sve više. Primjerice, u povećanje smrtnosti nije ubrojena osoba koja je umrla od korone u listopadu lani, a ionako bi umrla od nekog drugog uzroka u lipnju ove godine, premda bi poživjela još nekih 8 mjeseci, što njoj i najbližima joj sigurno nije svejedno. Sama činjenica da je korona zapadnoeuropske zemlje najjače pogodila na samome početku (lanjski ožujak i travanj) – dok je istočnima, jer su se pravodobno i učinkovito obranile od prvog vala, počela jače harati kasnije (Srbija, primjerice, bilježi prvo zamjetno povećanje smrtnosti u srpnju, BiH u kolovozu, a Hrvatska u rujnu prošle godine) – navodi na zaključak kako one imaju veći udjel osoba koje bi u međuvremenu ionako umrle, a čiji je broj teško procijeniti. Posljedično, u većini zapadnih država višak smrtnosti polako postaje manji od službeno zabilježenih slučajeva smrti povezanih s koronom, premda ga je u početku i tamo posvuda obilno nadmašivao. No, to što ih metoda povećane smrtnosti pokazuje u boljem svjetlu od stvarnog ipak ne znači da se zapadnoeuropske zemlje nisu pokazale uspješnijima od istočnih u borbi protiv korone. Unatoč katastrofalnom početku, one jesu uspješnije, ali ne toliko koliko pokazuje usporedba porasta smrtnosti. S time da se razlika u odnosu na istočne s vremenom povećava, budući da većina zapadnih zemalja već barem pola godine ne bilježi osjetniji porast smrtnosti. A s obzirom da su brže i bolje procijepljene, taj će se jaz i dalje povećavati.

Pametovati ili učiti na primjeru mudrijih i odvažnijih?

I dok podaci o smrtnosti u Hrvatskoj u srpnju daju povoda optimizmu, a kako stvari stoje ni u kolovozu ne će biti osjetnog povećanja mortaliteta (74 službeno zabilježene smrti povezane s koronom), već u rujnu će taj kratki niz vrlo vjerojatno biti prekinut. Naime, i ovdje, kao nerijetko u ekipnim sportovima, Hrvati se, kad se utakmica bliži kraju, kad treba još samo malo stisnuti, olako opuste, odveć popuste i dovedu u pitanje dotadašnje postignuće. Gotovo je neizbježno da će oklijevanje pri cijepljenju – oko čega, kao izlaza iz korona tunela, vlada suglasje svih viđenijih političkih lidera, pa i onih koji se u malo čemu slažu (primjerice, papa Franjo i Viktor Orban) – rezultirati posve nepotrebnim povećanjem smrtnosti. Pitanje je tek hoće li na žrtvenik slobode bez cijepljenja biti položeno dodatnih tisuću, dvije, tri,… ili koliko već života Hrvata. Time će se zacijelo pokvariti izvrsno treće mjesto Hrvatske (iza Estonije i Latvije) u nošenju s koronom među zemljama postkomunističke Europe, mjereno relativnim povećanjem smrtnosti u odnosu na prosjek nekoliko prethodnih godina.

I to sad, kad preostaje samo učiti na primjeru Izraela, zemlje koja nije štedjela novaca na cjepivu kako bi se kao predvodnik kampanje procjepljivanja, očito vidjevši u tome i vlastitu korist, prometnula u eksperimentalni primjer cijelome svijetu. Pa neka vjeruje tko hoće da Izrael time sad želi ostvariti san svojih neprijatelja i sâm se, masovno cijepeći i staro i mlado, uništiti. Ta je zemlja bez sustezanja već do ožujka potpuno procijepila glavninu punoljetnog stanovništva, osiguravši si 4 mjeseca (od travnja do srpnja) mira od korona smrti. Međutim, u okolnostima starog normalnog dovoljan je bio tek tračak nepažnje da Izrael plati skupu cijenu od skoro 600 izgubljenih života u kolovozu (što nije malo, s obzirom da je tamo mjesečni prosjek blago ispod 4 tisuće umrlih).

Suočivši se s relativno brzim smanjenjem učinkovitosti cjepiva nakon 6 mjeseci (premda posve usporedivim s trajanjem imuniteta kojeg pruža cjepivo protiv gripe), ali i nesputanim širenjem zaraze u necijepljenom dijelu populacije tek je malo zakasnio s mjerama – primjenom treće doze za najugroženije skupine i pomicanjem donje dobne granice za cijepljenje djece na 12 godina. To možda nekome zvuči drastično, ali narod, koji opstanak duguje pravodobnoj reakciji i usklađenom djelovanju svih članova zajednice, ne može si priuštiti okolišanje i nonšalantnost kad su nacionalno zdravlje i sigurnost posrijedi. Naposljetku, unatoč tome što je broj necijepljenih i cijepljenih kolovoških žrtava korone u Izraelu skoro podjednak, iz činjenice da je tamo u najugroženijim dobnim skupinama 9 puta više cijepljenih nego necijepljenih jasno proizlaze dobrobiti cijepljenja, bez obzira na slabljenje učinkovitosti cjepiva s vremenom.

Isplati li se cijepljenje čak i kad se od korone uopće ne bi umiralo?

Dok neki, kroz čitavu povijest tjerani borbom za goli opstanak, brzo uče na vlastitim greškama, drugi, uvjereni da su najpametniji na svijetu ako misle svojom, često precijenjenom glavom, nisu spremni učiti ni na svojima, a kamoli na tuđim greškama. Zaslijepljeni svojom veličinom, ti ne vide drugoga, čak ni svoga. I dok je, ignorantima unatoč, u središtu strke oko korone posve razumljivo briga za očuvanje ljudskih života, u čitavoj priči posve je nezasluženo ostao zapostavljen financijski aspekt krize, o čemu dobar gospodar također mora voditi računa. Upravo nevjerojatno zvuči podatak kako je samo na bolovanja i liječenje pacijenata zaraženih koronom (dakle, bez troškova testiranja i liječenja produljenog COVID-a) utrošeno 2,7 milijardi kuna, što otprilike odgovara iznosu povećanja duga za lijekove veledrogerijama.

Prema riječima ministra Beroša, jedan dan liječenja COVID bolesnika u prosjeku stoji više od 11 tisuća kuna, dok prosječno liječenje traje 20 dana. Slijedi da liječenje jednog pacijenta prosječno košta 220 tisuća kuna. S druge strane, dvije su doze Pfizer cjepiva, koje nije najjeftinije, Hrvatsku koštale oko 220 kuna, približno tisuću puta manje od liječenja. To zapravo znači kako se već na 4 tisuće spriječenih hospitalizacija cijepljenje financijski isplati, čak i kad se od korone uopće ne bi umiralo. Naravno, što se cijepljenje provede masovnije i brže, više se isplati, smanjujući broj hospitaliziranih i umrlih. Zato države s odgovornim žiteljima, poput Izraela i Danske, tako rade. Ne treba smetnuti s uma i kako je cjepivo, iako za korisnike besplatno, već plaćeno. Ostaje tek otvoreno pitanje koliko će se platiti posljedice njegove neiskorištenosti, što kroz zbrinjavanje neiskorištenih doza, što kroz liječenje i bolovanja, a naposljetku i umiranje. Nije prvi put kako ono što je besplatno na kraju ispadne najskuplje. Možda zato što umrtvljuje svijest o osobnoj odgovornosti?

I što onda učiniti u takvoj situaciji? Naplata troškova liječenja hospitaliziranim a necijepljenim pacijentima, kao što je, primjerice, u Italiji slučaj, u društvu usnulom u bajci o komunističkoj uravnilovci ne dolazi u obzir. A da se barem onda, kao svojevrsna javnozdravstvena inačica registra ratnih dezertera, javno obznanjuje lista hospitaliziranih necijepljenih uz cijenu bolničkog liječenja naspram cijene cijepljenja? Ne samo kao svojevrsni stup srama, nego i kao korisna informacija njihovim poslodavcima. Ovdje bi diskriminacija hospitaliziranih necijepljenih u odnosu na hospitalizirane cijepljene bila posve moralna, budući da prvi, za razliku od drugih, nisu poduzeli ni ono malo (pikica ili dvije) kako bi zaštitili sebe i druge. Još grotesknije je stanje u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje sijači smrti i kaosa u službi dodatnog opterećenja zdravstvenog sustava odvraćaju ljude od cijepljenja, zlorabeći činjenicu kako je toj nefunkcionalnoj tvorevini praktički sve raspoloživo cjepivo darovano. Gledajući poklonjenom konju u zube, tvrde kako se radi o tuđem otpadu, kojem u toj zemlji, pri samom vrhu po povećanju smrtnosti, sad, kad se novi val korone zahuktava, doista prijeti istek roka valjanosti.

Rugali se „Miss Piggy“ pa dobili Nerasta

I dok filozofiraju – cijepiti se ili ne cijepiti? – Hrvati zapadaju u sve teže psihičko stanje, jadni li su, jadni… Nije bilo policijskih satova, niti dugih cijevi na ulicama, a bome ni potpune karantene bez prava na opravdani izlazak iz stana, obvezno nošenje maske na otvorenom da i ne spominjemo… Fali im to puno, ne osjećaju se ravnopravni, i zato su sad pukli od ljubomore i skroz psihički odlijepili. Mada, kad se bolje promisli, uzmu li se kao vjerodostojna anketa u obzir rezultati drugog kruga prethodnih predsjedničkih izbora, 53% Hrvata i prije nastupa korone nije imalo nekog naročitog prostora za pogoršanje duševnog zdravlja.

Cinici bi rekli kako su već tada bili na najboljem putu da barem u tom pogledu steknu imunitet krda. Ono što se u normalnom svijetu drži na marginama i tretira kao bizarnost oni izabrali da ih predvodi, srećom, uglavnom samo na jeziku. Jezičavom tako čas nije jasno je li nema mrtvih ili ima mrtvih, trebaju li maske ili ne trebaju maske. Zbunjuje ga i što se sve stalno mijenja, a dok mu se iz usta širi zadah karijesa, jedino on ostaje postojan kano klisurina. Tako prije mjesec-dva odlučno kaza kako je s cijepljenjem gotovo i šlus. Tko se cijepio, cijepio se! Otvaraj, brate, sve! Danas, pardon, jučer, jer tko zna što će biti danas, posve druga pjesma – skrušeno poziva na cijepljenje. Tako to bude kad si na vrhu države, ali u vlastitoj kući nisi. Tu ipak ima netko iznad, netko ovlašten priprijetiti tankim šnitama. Ne samo kruha…

Ali zato je taj protunarodni element, što si ga u nastupu rastrojenosti sâm narod izabra, i dalje u narodu najpopularniji. Iako u anketama dobiva manje glasova nego stanoviti „NITKO“, medijski orkestar tu činjenicu više ne naglašava kao u vrijeme dok je najpopularnija bila njegova prethodnica. Više se ne krevelje i ne hihoću kako je najpopularniji „NITKO“, hi-hi-hi, he-he-he… Sad je to ipak NETKO, netko tko se zacijelo najviše približio idealu kakvog zaslužuju. Rugali se „Miss Piggy“ pa dobili Nerasta, čije je svojedobno koprcanje u blatu na jednom brdu obilježio gospodarski nerast, a sad na drugome rokće i baca po blatnoj kaljuži svakoga koga se dotakne. Nikakvo onda čudo što u društvu – u kojem toliki medijski trudbenici, politikanti, ekonomski i ini analitičari, psiholozi, sociolozi, teolozi, biolozi, filozofi,… i svi drugi, koji doba korone koriste kako bi „napredovali“ iz društveno beskorisnih u štetne, predstavljaju oličenje intelektualne i moralne prostitucije – nadu budi kad se pojavi vozačica u suprotnom smjeru i kao bivša prostitutka postane školska psihologinja.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR