Pratite nas

Kolumne

KAD ISTINA ZABOLI

Objavljeno

na

Nisam ja nikakav odvjetnik generala Glasnovića jer je on sam objasnio što je izrekao kratkim vojničkim jezikom.  Nekima bi ta istina bila bolna čak i da im je izrečena u maniri stare bečke škole.  Kad već gospodin Markovina spominje kućni odgoj mislim da je bolje biti slabo odgojen nego krivo zadojen.

Izjava gospodina generala Željka Glasnovića izuzetno je uzbudila je sve one koji su se prepoznali u vrlo slikovitom opisu prosvjednika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nije to bio samo vrlo slikovit opis već i vrlo precizna konstatacija o ideološkom protuhrvatskom profilu prosvjednika, a što je odmah uzburkalo njihove istomišljenike. U tome dakako prednjače oni koji su bliže main stream medijima jer su oni i dan danas u rukama tih ideoloških struktura. Nije čudno što se odmah javio gospodin Dragan Markovina, čovjek koji je izjavio kako je najžešći Jugoslaven i Hrvatska mu ništa ne predstavlja. Imao se čine i pohvaliti. Potpuno je jasno kako čovjek koji se herojski borio protiv „jugoslavenske“ agresije na Republiku Hrvatsku ne može imati isto mišljenje kao i čovjek koji se izjašnjava kao najžešći Jugoslaven. Isto tako potpuno je nejasno kako jedan čovjek akademski obrazovan, znanstvenik nakon sveg zla  što ga je  komunističko jugoslavenstvo počinilo može zastupati tu ideološku paradigmu. Žestoko braneći jugoslavenstvo on u načelu opravdava sve zločine koje je ono počinilo u II svjetskom ratu te u poraću, sve do 1990. godine kako bi se ta suluda tvorevina održala. Možda on kao znanstvenik nije upoznat s Bleiburgom, Teznim, Jazovkom, Hudom jamom i mnogim drugim od za sada poznatih 1700 stratišta na kojim su utemeljitelji jugoslavenstva  pogubili neistomišljenike. Ne postoji objašnjenje kojim bio se moglo opravdati te stravične zločine onih koje gospodin Markovina tako grčevito brani.

markovina teršTema  diplomskog rada gospodina Markovine : “ZAVNOH-temelji i političko djelovanje”, kod prof. dr. Nikice Barića, jasno prezentira područje njegovog političkog interesa i jasnije rasvjetljava njegove ideološke stavove. U tom smislu nije čudno ni njegovo zanimanje za probleme povijesnog nasljeđa dalmatinskog autonomaštva.

Zbog ideološke zaslijepljenosti on jednostavno ne vidi kako je međunarodna zajednica osudila taj totalitarni sustav proglasivši ga zločinačkim i putem  Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006. traži osudu svih totalitarnih sustava.  Totalitarizam komunizma, socijalizma i jugoslavenstvo koje zastupa gospodin Markovina najbolje pojašnjava njegova izjava: “Mi smo imali jedan model, do pada socijalizma, koji je imao jednu veliku manu, a to su političke slobode. Da smo to uspjeli premostiti na način da dopustimo političke i društvene slobode, a zadržimo sličan ekonomski model, to bi bilo po meni idealno. I dalje od toga nema potrebe izmišljati toplu vodu, …”  Drugim riječima on bi možda dopustio i neke slobode neistomišljenicima, a to bi vjerojatno bila sloboda šetnje desnom stranom ulice. Taj socijalizam kojeg Markovina toliko slavi i Jugoslavija bili su toliko dobri da su se raspukli kao baloni od sapunice ali su pritom i zaprljali okolinu.  I običnom čovjeku bilo je potpuno jasno kako ta umjetno stvorena državna tvorevina zasnovana na strahovladi ne može opstati. Ekonomija koju hvali gospodin Markovina bila je toliko „dobra“ da smo živjeli od humanitarne pomoći. Jeli smo donirani sir i takozvana Trumanova jaja (u prahu), pili mlijeko u prahu. Kasnijim stalnim podizanjem ogromnih kredita prikrivala se nesposobnost gospodarstva za tržišnu utrku. To neefikasno gospodarstvo prema krahu poveo je klirinški sustav poslovanja s istokom, a završni udarac zadao mu je Ante Marković svojim „ekspertnim“ ekonomskim mjerama. Toliko o kvaliteti ekonomije koju toliko hvali gospodin Markovina.

No potpuno je nejasno kako čovjek kojem Hrvatska ne znači ništa može biti profesor na jednoj hrvatskoj obrazovnoj instituciji. Što je to što on poučava studente? To je nažalost povijest utemeljena na komunističkoj ideologiji koju je partija fabricirala nakon pogubljenja neistomišljenika.  Kad se prezentiraju činjenice utvrđenje temeljem znanstvenih istraživanja II svjetskog rata te poslijeratnih događanja koje jasno pokazuju zločine počinjene od strane Partije, to se odmah proglašava revizijom povijesti, ustaštvom, klerofašizmom, nacionalizmom i mnogim drugim pogrdnim etiketama.  To etiketiranje trebalo bi opravdati postojanje raznih udruga koje će se boriti protiv toga  „zla“, a za to obilno koristiti novac hrvatskih poreznih obveznika. To vam gospodo ovaj puta neće proći Sramotno je to što lažni antifašisti žele pod pravi antifašizam kao pod  smokvin list sakriti svoje stravične zločine. Upravo zato lažni ti antifašisti nemaju moralno pravo nazivati se antifašistima jer se pravi antifašizam borio upravo protiv takvih kao što su oni. Nažalost oni su prevarili antifašizam kao uostalom i sve one s kojima su došli u doticaj.

Stav gospodina Glasnovića o ideološkom profilu prosvjednika stvorili su upravo oni s dotičnog fakulteta koji prednjače svojim protuhrvatskim istupima i najvjerojatnije stoje u pozadini ove takozvane pobune.  Gospodin Markovina osudio je spominjanje pendreka i suzavca od strane generala Glasnovića koji je pod tim sredstvima prisile podrazumijevao MUP jer je to njihov zadatak, tim više što je taj prosvjed bio organiziran bez odobrenja nadležnih tijela, a time i nelegitiman. Koristeći se dvostrukim kriterijima, kakvim se uobičajeno koriste pripadnici tog ideološkog kruga, nije mu ni palo na pamet osuditi vrlog profesora tog fakulteta koji je direktno pozivao na nasilje zahtijevajući od prosvjednika da slome noge zaštitarima. Nije osudio ni izjavu jednog od svojih kolega profesora koji je rekao kako se on s…e  na Bleiburg.

Gospodin Markovina svoju demokratičnost pokazuje  člankom na portalu Telegram.hr u kojem ljubav generala Glasnovića prema Domovini naziva patološkom vrijeđajući tako generala i njegovo pravo na osobnu viziju Domovine. Odakle mu uopće saznanje kako general zamišlja svoju Domovinu? Možda je postao vidovit pa može čitati tuđe misli.  U vrijeme Domovinskog rata general je pokazao svoje iskreno domoljublje i izuzetnu hrabrost susrećući se svakodnevno sa smrću pa je zbog ranjavanja bio i dva puta klinički mrtav, a gospodin Markovina je svoju ljubav prema Hrvatskoj pokazao izjavom kako mu Hrvatska ništa ne predstavlja (vidi: https://www.youtube.com/watch?v=UvHJAM0uYgY – postavljeno na web 17. kolovoza  2016.).

Kao i uvijek do sada, kako su to Jugoslaveni činili, i generalovo je domoljublje proglašeno nečim nečasnim ili bolje rečeno u ovom slučaju patološkim. Upravo gospodin Markovina je patološki zaljubljen u Jugoslaviju izjašnjavajući se kao najžešći Jugoslaven. Malo čudno da ne zna kako je ta njegova Jugoslavija odavno propala i više ne postoji.  Možda još nije saznao i da je Broz umro. Njegovo veličanje Jugoslavije u čije ime su počinjeni stravični zločini koje je osudila i međunarodna zajednica može se smatrati patološkim.

Premda nije vjernik kao povjesničar bi trebao znati kako su prvi slučajevi davanja misa zadušnica zabilježeni u dalekoj prošlosti i to čak prije Krista. Vezani su uz Judu Makabejca (Jehudah HaMakabi – 160. pne.) koji je za pokojne prinosio žrtvu naknadnicu za oporost grijeha (2 Mak 12,46). Od tuda u katoličanstvu potječe običaj davanja misa za pokojnike. Upravo davanjem mise zadušnice za pokojne priznaje se njihova grješnost i potreba za čišćenje njihovih duša. Združeni vjernici na tim misama svojom molitvom pomažu dušama u čistilištu kako bi prihvatile svoje grijehe, priznale ih i očistile se. Svećenik kao sluga Božji nije pozvan suditi već opraštati i širiti temeljnu zapovijed Novog zavjeta, a to je ljubav. On je dužan na zahtjev vjernika prikazivati i mise zadušnice i ne postoji pokojnik za kojeg bi se to moglo zabraniti. Drugim riječima to nije bilo nikakvo slavljenje pogubljenih generala NDH već molitva za oprost grijeha koje su oni imali, baš kao što ih imaju i svi drugi ljudi. Koliko su ti generali krivi vrlo je upitno zbog tadašnjih montiranih procesa kakav je organiziran i protiv uzoritog kardinala Alojzija Stepinca.

Pokušaj prikazivanja generala Glasnovića kao osobe koju ne doživljava građanska Hrvatska zaista je trivijalan. Na temelju točno neutvrđenih podataka kreira se poželjni zaključak. Je li to znanstveni način kojim se može i smije služi jedan znanstvenik i doktor povijesti. Svoje tvrdnje kako generala Glasnovića ne doživljava građanska Hrvatska on sam pobija u daljnjem tekstu konstatacijom:“ Sve to skupa ne bi naravno predstavljalo nikakav problem, da Glasnović ne predstavlja paradigmu čitavog jednog svijeta, u kojem participira značajan dio populacije, koji manje-više misli identično poput njega, … “  Sva sreća da je to tako pa Jugo-nostalgičari neće moći ostvariti povratak Hrvatske u mračni totalitarni sustav koji se zvao Jugoslavija.

Možda se gospodin Markovina i sam boji  lustracije pa ju počinje nazivati suspenzijom demokracije. Čudno je to kako su Nijemci i sve bivše komunističke zemlje Europske unije osim Slovenije i Hrvatske  (svaka na svoj način i u određenoj mjeri) mogle provesti tu suspenziju demokracije. Kako je to uopće EU mogla donijeti Rezoluciju 1481/2006. i tražiti osudu svih totalitarnih sustava. Je li i to suspenzija demokracije?

Mnogi znanstvenici i akademici, a ne samo gospodin Glasnović smatraju da su Hrvatskoj  potrebne akademska lustracija, dekomunizacija, a naročito rasvjetljavanje povijesnih događaja.  Ljudi koji su bili u UDB-i KOS-u i drugim obavještajnim službama koje su zatvarale i mučile nevine ljude čiji je jedini krimen bio u tome što su neistomišljenici moraju snositi odgovornost za počinjena nedjela bilo to sankcijom za eventualno počinjena kaznena djela, bilo moralnom osudom i lustracijom za djela za koje nije predviđena kaznena odgovornost, a njihovim činjenjem grubo su povrjeđivana temeljna ljudska prava. Takvih nažalost ima i svim segmentima društva pa i u akademskoj zajednici.

 Nakon raspada komunizma u Hrvatskoj su na visokim dužnostima ostali partijski kadrovi koji ne samo da nisu educirani za poslove na koje su raspoređeni već i svojim mentalnim sklopom nisu u mogućnosti prihvatiti opće promjene koje diktira razvoj društva. Na njihova mjesta moraju doći mladi educirani stručnjaci koji će pokrenuti društvene i proizvodne procese  u pozitivnom smjeru i stvoriti bogatije i pravednije društvo.

Svjedoci smo otkrivanja sve više lažnih povijesnih podataka, a naročito onih koji su nastali kao produkt ideoloških konstrukcija.  Kod nas u Hrvatskoj to se najviše odnosi na period II svjetskog rata, poslijeratni period pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. Upravo te povijesne neistine  induktor su ideoloških sukoba i uzrok su duboke podijeljenosti našeg društva. Jedino istina, ma kakva ona bila, može dovesti do smirenja tenzija, pomirenja i društvene stabilnosti. Nažalost, mnoge će ta istina zaboljeti.

Nisam ja nikakav odvjetnik generala Glasnovića jer je on sam objasnio što je izrekao kratkim vojničkim jezikom.  Nekima bi ta istina bila bolna čak i da im je izrečena u maniri stare bečke škole.  Kad već gospodin Markovina spominje kućni odgoj mislim da je bolje biti slabo odgojen nego krivo zadojen.

Generale uvjeren sam da je tvoj kućni odgoj besprijekoran, a ti samo dalje „peglaj“. Svi istinski domoljubi su uz Tebe.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Opstaju li Hrvati u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, političar kojem je bošnjački vođa Alija Izetbegović ostavio u amanet Bosnu i Hercegovinu, ovih je dana zaprijetio Sjedinjenim Američkim Državama zbog njihove potpore Kurdima u Siriji, koji su se inače borili protiv Islamske države.

Erdogan je, naime, protiv američkih saveznika već najavio vojnu akciju, kojom bi s pograničnih područja u Siriji eliminirao Kurde.

Budući da su u Siriji sukobljeni interesi velikih sila, koje s jedne strane čine Rusija, Turska i Iran, a s druge SAD i njezini saveznici, slika ove raskoljene zemlje sve više podsjeća na aktualno stanje u BiH.

Sve zaoštreniji odnosi Turske i SAD-a u Siriji mogli bi se preko već glasovitoga šerijatskog amaneta i Erdoganova utjecaja na svoje islamske podanike preliti i u Bosnu i Hercegovinu.

Rusko pak interesno područje u toj bliskoistočnoj zemlji približno je sukladno odnosu Republike Srpske prema Moskvi na koju se oslanjaju političari iz Banja Luke.

Pozivi pojedinih bošnjačkih političara, poput onih iz skupine t. zv. Građanskog saveza, da se bošnjačka strana naoruža i spremi za rat nisu samo na granici političkoga izgreda.

Naime, takvim pozivima bošnjačka strana nastoji podizati tenzije unutar vlastitoga muslimanskog korpusa, a s druge strane utjerati strah Hrvatima, koji se pokušavaju izboriti da im političke predstavnike ne biraju Bošnjaci, nego vlastiti narod.

Iza ovako radikalna bošnjačkog poziva vjerojatno se skriva i već poprilično odmaklo ustrojavanje stanovite inačice nekadašnje Patriotske lige, koja je svoje vojne i financijske potencijale, namjesto tada aktualne borbe protiv JNA i Miloševićeve Srbije, usmjerila na kasnije etničko čišćenje hrvatskoga naroda iz BiH.

Bošnjačke namjere potvrđuje i tvrdoglavo odbijanje svih bošnjačkih političkih snaga da, unatoč odluci Ustavnoga suda BiH, spriječe u parlamentu svojim preglasavanjem promjenu izbornoga zakona u BiH, koji bi Hrvatima omogućio da sami biraju svoje predstavnike.

Zašto pak bošnjačka politika, ono što traži za sebe u Federaciji pa i Republici Srpskoj, ne dopušta hrvatskom narodu?

Odgovor je poprilično jednostavan. Naime, hrvatsko-bošnjačka Federacija je prostor za koji su muslimanske snage Alije Izetbegovića vodile rat devedesetih godina cijelo vrijeme tijekom bosanskohercegvačkih sukoba.

Zbog bošnjačke brojčane premoći, a nakon što su Hrvati u Federaciju unijeli Herceg-Bosnu i ostali bez teritorijalnosti, bošnjačka je politika svoju ratnu strategiju samo pretvorila u osvajanje prostora političkim sredstvima i u okviru što im ga omogućuje međunarodna uprava.

Ozbiljno pozicioniranje Turske na bosanskohercegovačkom području i sve snažnija politika protivbe Sjedinjenim Američkim Državama mogli bi u slučaju da se ne promijeni izborni zakon potaknuti i Bošnjake, da poput Erdoganove prijetnje Kurdima, realiziraju već pripremljene planove za uništenjem hrvatskoga naroda u BiH.

Tim više, što bez obzira na stvarno stanje, Bošnjaci doživljavaju Hrvate kao jedine američke saveznike u BiH.

Ako se Washington ne bude znatnije zauzeo protiv politike kršenja cijeloga niza hrvatsko-bošnjačkih sporazuma – od Washingtonskih pa sve do Daytonskih, bošnjačka će politika perfidno i pod plaštem Daytona iskoristiti prigodu i Hrvate potisnuti s područja Federacije, koju doživljavaju kao isključiv bošnjački i muslimanski prostor.

Nasuprot tomu, takve će bošnjačke operacije potaknuti i Hrvate na obranu vlastite opstojnosti, što u okolnostima, kad im je zabranjeno da sami biraju svoje političke predstavnike, ne znači ništa drugo nego borba za autonoman teritorijalni status unutar BiH.

Javno odbijanje svakoga hrvatskog prijedloga samo pokazuje kako bošnjačka strana nije dorasla nikakvom dijaloga, a još manje postizanju učinkovita sporazuma, kojim bi se omogućilo funkcioniranje države.

Koja god strana, bilo Hrvati u BiH bilo SAD, bude odbijala prihvaćanje političke zbilje i zaklanjala oči od krajnjih bošnjačkih namjera na kraju će vjerojatno i jedna i druga strana izgubiti.

Kad su u pitanju Hrvati, vrlo lako bi mogli nestati s povijesne pozornice, a njihovim nestankom, sad već po dobro poznatoj formuli Bosna i Hercegovina bi bile podijeljene, ne samo između Srba i Bošnjaka, nego i po interesnim područjima – između Turske i Rusije.

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u posjetu BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ako nam uzmu kulturu i obrazovanje, izgubili smo i državu

Objavljeno

na

Objavio

Onaj tko upravlja procesima obrazovanja i odlučuje o formama i sadržajima kulture u jednoj zemlji, kreira i svjetonazor iz čega nužno proizlazi i stanoviti pogled na svijet – uključujući i one vrijednosti koje spadaju u ideološko opredjeljenje.

Dakle, pojednostavljeno i grubo rečeno: svi mi smo uglavnom produkt obrazovanja i kulturnog miljea iz kojega potječemo i to je ono što krerira naš mentalni sklop i habitus, uz, naravno, utjecaj drugih čimbenika sredine u kojoj živimo (obitelji, društvenih skupina, medija itd.).

Rijetko se tko od nas neće sjetiti omiljenih lektira ili pjesmica što smo ih pjevali još u osnovnoj školi, učitelja, nastavnika i profesora od kojih smo primali prva znanja i spoznaje o svijetu u kojemu živimo. Ne mali broj nas odrastao je s junacima iz bajki, priča, romana, stripova. I to nas je, bili mi toga svjesni ili ne, odredilo kao misaona bića i usmjerilo ka određenom poimanju života i usvajanju vrijednosti.

Kultura i obrazovanje su, dakle, bez ikakve sumnje bitni čimbenici odgoja mladih ljudi u bilo kojemu, pa i našem, hrvatskom društvu. Zato nam nikako ne može biti svejedno što se u tim sferama društvene djelatnosti čini i na koji način.

Logika stvari koja kod nas ne funkcionira (ne slučajno!), jeste da bi sustav obrazovanja i kulture (počevši od sadržaja, preko programa i prezentacije) morao biti sukladan preovlađujućem svjetonazoru ili još bolje rečeno ODRAZ tog većinskog svjetonazora u kojemu bitnu ulogu igraju nacionalne vrijednosti i identitet, te tradicija kao neodvojivi dio tog identiteta.

U slučaju da nije tako, manjina sebi uzima za pravo nametati nešto što tom društvu nije svojstveno, imanentno i u suštini ne može niti zadovoljiti potrebe tog društva.

Možemo li, primjerice, zamisliti, da se u jednoj Kini ili Indiji pokuša inaugurirati ateistički svjetonazor i proglasiti ga „progresivnim“ i „suvremenim“, odnosno, poželjnim, pa tamo zaredati s gay paradama, popularizacijom „slobodne ljubavi“ (i prikazivanjem sado-mazo ili sličnih kazališnih predstava)?

Kakav bi rezultat bio?

Loše bi se proveo svatko komu bi pala napamet takva ludorija, zar ne? Ne zato što su te sredine „primitivne“ i „nerazvijene“, nego stoga što su tamo tradicija i svjetonazorske vrijednosti u tako oštroj suprotnosti s našim zapadnoeuropskim „progresom“, da bi svako nastojanje njihova pobijanja ili poništavanja naišlo na trenutačan otpor i neprihvaćanje širokih slojeva naroda.

Ako je to tako, a jeste, moramo postaviti pitanje: Zašto smo mi Hrvati tako nespremni braniti svoje vrijednosti i popuštamo pred očitom destrukcijom koja nam se nameće, pred diktatom manjine s čijim „vrijednostima“ (ako su to uopće vrijednosti) ovaj narod nema ničega zajedničkog? Naš hrvatski narod u golemoj većini ne samo da nema ničega zajedničkog s tim „moralom“, „etikom“ i modelom života koji mu se nameće, nego je sve skupa upereno protiv njegovih vitalnih interesa!

Sjećate li se izjave gospođe Vesne Pusić (tada ministrice MVEP) koja je poslije rezultata referenduma o ustavnoj zaštiti braka kao zajednice žene i muškarca, na kojemu se 66% građana izjasnilo ZA B RAK I OBITELJ, izjavila kako Hrvatskoj „predstoji dug i mukotrpan put odgajanja javnog mnijenja za prihvaćanje moralnih i etičkih vrijednosti suvremenog civilizirano svijeta“ (!?). Dotična gospođa je, naime, bez znanja hrvatske javnosti i na svoju ruku, Hrvatsku već bila uključila u „klub ljubitelja LGBT zajednica“ (potpisivanjem neke deklaracije, rezolucije – što li je to već bilo) i nakon referenduma je, naravno, bila kivna što to nije prošlo, odnosno, što je svijest o zaštiti braka i obitelji kod građana toliko izražena da zadaću koju je dobila nije u stanju obaviti.

Ako se tko pita čemu onako otrovna mržnja u medijima i nasilje na ulicama (u vrijeme organiziranja istog referenduma) što su je prosipali mainstream mediji, lijevo-liberalne i anarhističke skupine ojačane LGBTIQ i ostalim skupinama „civilnog društva“ koje su uz pomoć tadašnje vlasti (SDP-HNS-IDS-HSU) odlučile PREODGOJITI hrvatsko društvo, odgovor mu je već tada dala Vesna Pusić.

Naime, taj bolesni i destruktivni svijet koji nam nude ona i njezini istomišljenici, ide za tim da nas ta manjina doista, PREODGOJI i to tako što će diktirati sadržaj obrazovanja i kulture koji su temelj svakog društva. I usput nas, naravno, uvjeriti kako je sve to dobro, nužno i jedino moguće!!!

Drugim riječima, mi bi se trebali pomiriti s time da našu djecu uče i odgajaju Vesna Pusić, Stjepan Mesić, Dragan Markovina, Tihomir Jakovina, Ivo Josipović, Oliver Frljić, Rada Borić, Goran Beus Richembergh, Drago Pilsel, Viktor Ivančić, Nina Obuljen-Koržinek, Anka Mrak-Taritaš, Pavle Marinković, Blaženka Divjak, Boris Jokić, Zoran Ferić i slični likovi i to NAMETANJEM svojih koncepcija koje su u potpunoj suprotnosti s tradicijom, moralom, etičkim vrednotama i zasadama, svijetonazorom, potrebama i voljom OGROMNE VEĆINE GRAĐANA.

I ne treba se zavaravati, sve se to odigrava pod dirigentskom palicom Andreja Plenkovića i njegove vlade. Oni pokušavaju ovo kukavičje jaje upakirati i poturiti nam kao pozitivnu tekovinu „demokracije“, „ljudskih sloboda“ i „suvremenog svijeta“.

Oni koji pljuju na sve naše vrijednosti (vjeru i Crkvu, nacionalna znamenja, osloboditeljski rat, najosjetljivije skupine ovog društva – ratne žrtve), nazivaju nas najpogrdnijim imenima i vrijeđaju naše svetinje, rasisti i crveni fašisti kojima ništa nije sveto i koji mržnjom i isključivošću „šire obzorja slobode“ – ali samo za sebe i svoje istomišljenike, ONI SU ZABRINUTI ZA BUDUĆNOST OVOG NARODA I OVE ZEMLJE!?

I uživaju otvorenu (ili prešutnu) potporu naše „konzervativne“ vlade.

Koja perverzija!

Nemam ništa protiv njihovog svjetonazora, opredjeljenja, pa niti koncepta obrazovanja i kulture, ali samo pod jednim uvjetom: NEK TO PRIMJENE NA SVOJOJ DJECI, A NE NA NAŠOJ!

Ili, ako im to ne odogovara, nek se skupa s Frljićem na čelu i svojim anarho-liberalističkim cirkusom upute na neko drugo mjesto – po mogućnosti što dalje od Hrvatske. A nas nek ostave u našoj blaženoj „zaostalosti“, „neznanju“ i izvan tokova svoga „progresa“. Bit ćemo im zahvalni.

Za nas „talibane“ i „ustaše“ postoje samo LJUDSKA PRAVA  (a ne „ženska“ ili „muška“, ne „prava manjina i LGBTIQ zajednica“ itd.), jer je poštivanjem LJUDSKIH PRAVA zaštićeno je svako ljudsko biće.

Ne priznajemo to da za nas katolike, konzervativce, vjernike, Hrvate, ne postoji pravo na odgoj vlastite djece i da se njihovo obrazovanje provodi suprotno našoj volji, uvjerenjima i svjetonazoru! Ne pristajemo da se pod krinkom „umjetničkih sloboda“ ili „satire“ pljuje na naše svetinje! To je nasilje nad zdravim razumom na koje kao slobodni ljudi sa svojim neotuđivim pravima ne pristajemo!

Ako se mi Hrvati i svi drugi građani (neovisno o vjeri i naciji) ne budemo supotstavili toj destrukciji i u ime ponuđenog lažnog „progresa“ prihvatimo nakaradne modele kulturno-obrazovnog odgoja naše djece, nitko nam neće biti kriv!

Zar nas kršćane netko sa strane treba učiti miru, toleranciji, ljubavi, harmoniji, ljudskim pravima, istini, pravednosti, životnim vrijednostima, humanizmu i čovjekoljublju, kulturi i civilizaciji!?

Tim vrijednostima su pozvani poučiti nas Frljić, Obuljen, Pusićka i ostali?

Nama je Isus Krist prije više od dva milenija donio te vrijednosti na Zemlju i poučio nas svemu što je dobro i korisno za sve ljude pod nebeskim svodom (davno prije nastanka „marksizma“, „liberalizma“ i drugih ideologija koje su ljudski izum i služe jedino u svrhu vladavine jednom skupinom ljudi nad drugom).

Trebamo se samo toga držati i ne odstupati.

I BORITI SE!

U ime naše djece i njihove budućnosti, u ime istine i pravde, u ime zaštite ljudskog života i prava na slobodu, u ime uvjerenja za koja smo sigurni da su ispravna i vode boljem i sretnijem društvu.

Svim legitimnim, zakonitim i civiliziranim sredstvima SE MORA PRUŽITI OTPOR ovoj pošasti, uključujući i prosvjede, pa i građanski neposluh bude li ustrebalo.

Ne učinimo li to, bit će kasno i nećemo imati koga kriviti, jer glavni krivci bit ćemo MI!

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari