Pratite nas

Kad je riječ o zločinima nad Hrvatima onda su zločinci pretežno “nedostupni”!?

Objavljeno

na

Četekovec podsjeća i opominje – Kad je riječ o zločinima nad Hrvatima onda su zločinci pretežno “nedostupni”!?

Mediji su zabilježili s dva, najviše tri retka, a većina ni retkom, još jednu tužnu obljetnicu – pokolj nevinih Hrvata, koje su počinili srpski četnici  u Četekovcima, Čojlugu i Balincima kod Podravske Slatine, početkom  rujna 1991. U tim selima postrojbe srpskog agresora ubile su 22 civila, i dva hrvatska policajca koji su branili selo. Tijela poginulih nađena su na pragovima i po dvorištu. Najmlađoj žrtvi bilo je 18 godina, a najstarijoj čak 93. Najviše je bilo masakriranih žena starijih od 6o godina. Ubili su ih uglavnom u leđa, a žrtve nisu pružale otpor. Neke su i zapalili, tako se nije mogao procijeniti uzrok smrti, odnosno jesu li  žrtve bile žive  kada su tijela gorjela.

četekovecGdje su sada Pupovac, Mesić, Teršeličkina Documenta, Džakula, Pupovac, Savo Štrbac, Vojislav Stanimirović i mnogi drugi, koji se tobože zalažu da svaka žrtva ima svoga zločinca? Pa, ako ima, tko je do danas, dakle 23 godine nakon početka srpske agresije, odgovarao za pokolj u Četekovcima? Vjerovali ili ne – nitko.

Međutim, neprestano ističemo da ovakvih slučajeva ima još iznimno mnogo te da netko namjerno oteže ili ne želi progoniti srpske ratne zločince. S druge pak strane, svi ovi nabrojeni “humanisti” itekako su glasni kad je riječ o možebitnim stradanjima Srba tijekom hrvatskog Domovinskoga rata. Za njih je zločin – zločin. Slažemo se. I za nas! Pa, što se onda čeka, tim prije što se uvijek mora imati na umu tko je prvi počeo agresiju? Dakle, sve ove nevine hrvatske žrtve ubijene su na pragovima svojih obiteljskih kuća, nisu se čak ni branile.

U Državnom odvjetništvu odgovaraju da se “postupak vodi”, ali da “zločinci nisu dostupni hrvatskom pravosuđu”, da su u Srbiji. Pa, i hrvatski branitelj Veljko Marić je u Srbiji. Nisu mu dokazali ubojstvo jednog Srbina, za što su ga teteritili, u vojno – redarstvenoj akciji “Otkos” 1991., ali su ga ipak uhitili te osudili na drastičnih 12 godina robije, koliko u Den Haagu nije dobio ni jedan od najvećih ratnih zločinaca na Balkanu – Veselin Šljivančanin. Što Srbija ne uhiti zločince iz Četekovaca? Jedan od razloga je sigurno i taj što to od njih nitko i ne traži, a Veljko Marić i tko zna koliko drugih hrvatskih branitelja i civila koji su po zatvorima, a za koje nemamo pojima, neka trunu na robiji, od Hrvatske, BiH do Crne Gore.

Ova medijska šutnja je iznimno dobro smišljena. Na taj način se prikrivaju srpski zločini, a, naglašavaju srpske žrtve koje su pale u srpskoj agresiji. Mučki ubijene Hrvate treba što prije zaboraviti. Kakvo je to opravdanje – “oni  nisu dostupni?”. A što je s onima koji se šeću Vukovarom, Borovim Selom, Kninom i drugim gradovima i mjesta, a koji su “dostupni?”

Opet se moramo vratiti na Izraelce ili Amerikance. Njima “nitko nije nedostupan”, a najmanje oni za koje oni smatraju da su im neprijatelji, ili da su ubili nekoga prije šezdeset ili više godina. Traže ih dok ih ne nađu.

Jedna ubačena provokatorica, tko zna od koga, Vesna Teršelič, čak i prima odličja za svoj rad, za progon Hrvata. Zbog čega se odličja ne dodjeljuju i onima koji u državnim službama zataškavaju ovakve zločine?

Imamo odlično opremljenu policiju i tajne i ine službe. Imamo i Državno odvjetništvo. Imamo sve što treba. Pa, gdje je onda problem? Problem je što problema nema. Nekima je u Hrvatskoj itekako stalo da se umanjuju srpski zločini, a najbolji primjer za to je – Četekovec.

Stoga, koja je ono sad partizanska obljetnica na redu? Gdje će ponovno, u koju šumu, Pupovac i njemu slični otići obilježavati i oplakivati srpske žrtve, te govoriti – vidite oni koji govore protiv nas dobit će isto ili još više prostora u medijima!

A, što je sad ovo?

Srpski se zločin dogodio prije 23 godine, a krivaca “nema”. Nema ni “državnog vrha”. Nema ni medija. Nema nikoga. Obitelji masakriranih iz Četekovca očito će se i dalje pitati – tko je ubio naše najmilije?

Oni su ubijeni dva puta: jednom 1991., a drugi puta svih ovih godina kad nitko ne želi ni pronaći njihove zločince. (Traže ih tako da ih ne nađu!). A ako ih netko ne želi ni pronaći, nije li to na određeni način također – zločin?

Četekovec podsjeća i opominje.

Mladen Pavković

kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

Harrisonovo cvijeće na HRT-u. Film je snimljen 2002. Zar nije žalosno da niti jedan ministar kulture, niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji poput ovog koji je snimio Francuz Eli Chouraqui?

O Vinkovicima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Iloku, Dubrovniku, Karlovcu, Slanom, Hrvatskoj Kostajnici… Toliko ljubavnih, obiteljskih priča, toliko junačkih djela, toliko hrabrih, dobrih ljudi.

Nije li sramotno da mi, nakon što su stotine milijuna kuna našeg novca dodjeljivane po političkom ključu raznim “kulturnim” projektima – sjedimo 2017. sretni i zahvalni što u pozadini priče, koja opisuje veliku ljubav i hrabrost Amerikanaca, možemo vidjeti i opis strave i užasa kojem su u Vukovaru bili izloženi Hrvati?, komentirala je Željka Markić.

Podsjetimo Harrisonovo cvijeće (engleski Harrison’s Flowers) je francuska ratna drama iz 2000. koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu “Diable a l’avantage” Isabel Ellsen. Radnja se odvija tijekom bitke za Vukovar, usred koje jedna Amerikanka (Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga, novinara Harrisona, koji je nestao tijekom opsade grada. Film je sniman u SAD-u i Češkoj.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari