Pratite nas

Analiza

Kad Jović misli, a Vučić huška – Srbi pripremaju traktore

Objavljeno

na

IZVORIŠNE OSNOVE

Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, 21, veljače 1974.
• “Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredeljenje, uključujući i pravo na otcepljenje…”, Ustav SFRJ, Osnova načela, početak prve rečenice.
• “Socijalistička republika je država zasnovana na suverenosti naroda…”, Ustav SFRJ, Član 3., početak prve rečenice.
• “Teritorija republike ne može se menjati bez pristanka republike…”, Ustav SFRJ, Član 5. alineja 2, početak prve rečenice.

Referendum o statusu Republike Hrvatske, 19. svibnja 1991.
• “Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država… ?”, glasovalo 3.051.881 (83,56%) glasača, ZA 2.845.521 (93,24%), PROTIV 126.630 (4,15%).

Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991.
• “Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom”, Ustavna odluka, I. točka.

Republika Hrvatska primljena u članstvo Ujedinjenih naroda, 22. svibnja 1992.
• “Glavna skupština UN-a je odlučila primiti Republiku Hrvatsku u članstvo Ujedinjenih naroda”, Rezolucija A/RES/46/238.

Domovinski rat s naglaskom na vojno-redarstvenu operaciju Oluja, mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja, kolovoz 1990. – 15. siječanj 1998.

ANALIZA

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

Ne morate biti ni pravnik ni politolog ni diplomat da biste uz malu pomoć gore navedenih događaja/dokumenta shvatili kako je Republika Hrvatska na temelju Ustava SFRJ provela referendum o neovisnosti pa na krilima plebiscitarne podrške hrvatskog naroda proglasila samostalnost, postala punopravna članica UNa i obranila se od velikosrpske agresije. Ne morate imati čak ni završenu osnovnu školu, ma ni čitati ne morate znati ako će vam netko pročitati dokumente i pojednostavniti teško shvatljive riječi, na primjer “suverenost” ili “reintegracija”.

Doista, uz uvjet da niste intelektualno hendikepirani, vrlo lako i izuzetno brzo ćete shvatiti kako je hrvatska samostalnost izraz slobodne volje naroda. Ispravak, uz uvjet da niste intelektualno hendikepirani i da se ne zovete Dejan Jović. Jer ako se tako zovete, onda ćete ojačani pažljivo građenim übermensch imidžom na polju političkih znanosti, a i šire, objašnjavati urbi et orbi kako su “naši referendumi o nezavisnosti bili – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni… jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli.

Dakle, kao intelektualno hendikepirana osoba ili kao Dejan Jović ste ili poslovno nesposobni ili ste uvaženi znanstvenik pa vas ili zakoni drugačije tretiraju jer niste sposobni ni deduktivno ni induktivno rezonirati ili imate tu übermensch znanstvenu sposobnost rezoniranja zbog koje će vas Hrvat vulgaris bez puno razmišljanja nazvati četnikom. Pogrešno nazvati, jer Hrvat vulgaris ne zna koliko se vama, barem javno, gadi nacionalistički narativ, i ovaj i onaj, jer, Bože moj, vi ste, barem javno, svjetski čovjek, građanin svijeta, i znate da “samo u mitovima svaki narod želi državu, a u stvarnosti ne“, a onda vam s nevjerojatnom lakoćom cijeli taj, barem javni, kozmopolitski svjetonazor i desetljeća napornog školovanja zasjeni neukroćeno, primordijalno, kajmakčalansko srpstvo, ili jugoslavenstvo nebitno, jer, opet javno, u hrvatskom časopisu za politologiju “Politička misao” kojeg izdaje hrvatski Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu napišetenaši referendumi o nezavisnosti“. Čiji naši? Hrvatski? Pssst, dođite bliže uvaženi profesore da nas ne čuju vaši studenti – mi smo imali samo jedan “referendum o nezavisnosti“…

I dok je u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina glavna tema “povijesni revizionizam”, a pod tu “povijest” spada samo i isključivo Drugi svjetski rat, dakle, dok se dokoni Hrvati bave ustašama i partizanima, naš(?) politolog svjetskog ugleda uvodi povijesni revizionizam dovodeći u pitanje jedan od temelja hrvatske neovisnosti: “Uspjeh separatizma (neovisnosti pr. B.T.) bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji i neslobode – a ne slobodno izražene volje izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka.” Gospodin Jović postavljajući filozofsko-političku hipotezu koristi znanost kao alat za (političko-)psihološku manipulaciju, jer ta hipoteza je u stvari pitanje koje glasi: “Kako bi Hrvati glasali na referendumu da je Jugoslavija bila demokratska, bogata, pravedna i bez velikosrpskih teritorijalnih i inih pretenzija?” Kibi-dabi pitanje na koje nitko nikad neće moći dati odgovor, pitanje koje je za gospodina profesora znanost, a za Hrvata vulgaris znanstveno irelevantna provokacija i podrivanje temelja hrvatske državnosti.

dejan jovićOvim člankom (objavljen je 29. rujna 2014.) pisanim s pozicije jugoslavenskog unitariste, slučajno ili namjerno, gospodin Jović se promovirao u ideologa nekakvog neojugoslavenskog (ili neovelikosrpskog, jer nas je povijest naučila da su to sinonimi) projekta do te mjere da mu je kolega znanstvenik sličnog svjetonazora, tada Predsjednik RH, Ivo Josipović morao dati nogu s mjesta glavnog analitičara. To što je Ivo Josipović nakon toga samo za dlaku izgubio drugi mandat govori više o nama, govori da smo ili natprosječno obrazovan narod koji je skoro većinom spreman polemizirati s uvaženim znanstvenikom što-bi-bilo-kad-bi-bilo ili natprosječno glup narod koji skoro većinom ne vidi ugrozu dok granate ne počnu pljuštati. A i tada smo, skoro većinom, puni filozofsko-političkih pitanja.

Dejan Jović i nakon ovog (neće ga valjda, kozmopolita, spriječiti kratkotrajni izboj hrvatskog nacionalističkog šljama) nastavlja svoj projekt rušenja temelja hrvatske državnosti, pardon, nastavlja svoj znanstveni rad u kojem je iduća zanimljiva točka 6. kolovoza 2015. “Tribina nedeljnika Vreme i foruma ZFD – 20. godina od operacije Oluja” gdje znanstveno rezonira: “Obeležavanje Oluje šalje poruku da Hrvatska hoće teritoriju bez ljudi, Hrvatska je sebe konstruirala kao pobednika i žrtvu istovremeno.

“Ima znanstvenik pravo na znanstveno mišljenje”, reći će natprosječno obrazovan ili natprosječno glup Hrvat, neovisno o činjenici da znanstvenikovi stavovi nisu znanstveni, nego mu znanost služi kao poncijepilatovski lavor za osobni politički stav. Na koji, također i naravno, ima pravo, ali vrijeme je da promili iza te znanstvene egide.

Dejan Jović, namjerno ili slučajno, svjesno ili nesvjesno, utire put nekom novom Dobrici Ćosiću. Nova vremena traže nove strategije za obnovu nekakve hrvatsko-srpske zajednice i logično je da danas neojugoslavenski ideolozi budu na pobjedničkoj, hrvatskoj strani, strani koja je, istinabog, i izmislila jugoslavenstvo. Ako uz gospodina Jovića spomenemo Ivu Josipovića, Zorana i Vesnu Pusić ili Vesnu Teršelič, vjerojatno smo nabrojali ključne ideologe. Jer, ne možemo valjda korisnika njihovih usluga Aleksandra Vučića zvati ideologom bilo čega? Nova strategija uključuje EU, Rusiju i NATO, a srpski premijer je samo obični ratni huškač, četnik s dna kace koji je u više navrata otvoreno iskazao velikosrpske stavove i pretenzije na hrvatski teritorij, i to ne samo 1995., nego čak i 2000. Taj nosač piva četničkim vojvodama je dugo bio samo kibicer pa je onda prošle godine odlučio, na od hrvatskih neojugoslavena pripremljenom terenu, krenuti u najduže pripremanu protuofenzivu u povijesti svjetskog ratovanja i nakon dvadeset godina čojstveno zasukao virtualne brčine pa udario na Oluju “Danom sjećanja na stradanje i progon Srba”, odnosno na stradanje i progon ljudi, jer baš su Srbi ljudi iz onog Jovićevog “Hrvatska hoće teritoriju bez ljudi“.

Hrvatske Srbe nije nitko devedeset i pete prognao iz Hrvatske. Oni su sami pobjegli u strahu od osvete jer su doista ljudi, a kao ljudi su itekako bili svjesni svojih zločina, granatiranja i straha koji su godinama sijali Hrvatskom, bili su svjesni da su zaslijepljeni srpskim nacionalnim nabojem i virtualnim junaštvom u “povijesnim pobjedama” povjerovali primamljivom velikosrpskom projektu pa napravili grešku – zanemarili su motivaciju, sposobnost i borbenost hrvatskog branitelja, dok im nije Bljesnulo ispred očiju. Tek nakon operacije Bljesak, nakon spoznaje da ni za dvadeset godina pripreme ne bi uspjeli spremiti pravi odgovor, pravu protuofenzivu, u njih se uvukao strah. Strah koji je s njihove točke gledišta bio opravdan, jer su se bojali da će im Hrvatska vojska uraditi ono što bi oni uradili nama u istim okolnostima, i tim više “Danom sjećanja na stradanje i progon Srba” pokazuju da ništa od povijesti nisu naučili. Ti “stradali i prognani Srbi” se opet stavljaju u službu velikosrpske politike kojima patrijarh srpski Irinej služi parastos riječima zločinca: “To je bio plan ustaške Hrvatske i vrha tadašnje rimokatoličke crkve. U toj ideji žrtvovano je i milijun srpskih civila u Jasenovcu i ostalim logorima, kao i jamama u koje su Srbi živi bacani i umirali strašnom smrću.“, i koje Vučić opet huška i obećava im “da Oluje više neće biti.” I neće gospodine Vučiću, neće ne bude li opet trebalo…

Povijest se, eto, ponavlja. Opet se javljaju jugoslavenski ideolozi na hrvatskoj strani koji onda hrane velikosrbe na vlasti u Srbiji (jer bez jugoslavenske ideje ovi ne bi postojali) pa oni zajedno dovode u pitanje legitimitet neovisne Hrvatske, podrivaju joj temelje, stvaraju jugoslavenske Hrvate, huškaju hrvatske Srbe… Ne prizovu li se pameti i epilog će se ponoviti – pali traktore i bježi.

Boris Traljić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari