Pratite nas

Analiza

Kad Jović misli, a Vučić huška – Srbi pripremaju traktore

Objavljeno

na

IZVORIŠNE OSNOVE

Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, 21, veljače 1974.
• “Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredeljenje, uključujući i pravo na otcepljenje…”, Ustav SFRJ, Osnova načela, početak prve rečenice.
• “Socijalistička republika je država zasnovana na suverenosti naroda…”, Ustav SFRJ, Član 3., početak prve rečenice.
• “Teritorija republike ne može se menjati bez pristanka republike…”, Ustav SFRJ, Član 5. alineja 2, početak prve rečenice.

Referendum o statusu Republike Hrvatske, 19. svibnja 1991.
• “Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država… ?”, glasovalo 3.051.881 (83,56%) glasača, ZA 2.845.521 (93,24%), PROTIV 126.630 (4,15%).

Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991.
• “Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom”, Ustavna odluka, I. točka.

Republika Hrvatska primljena u članstvo Ujedinjenih naroda, 22. svibnja 1992.
• “Glavna skupština UN-a je odlučila primiti Republiku Hrvatsku u članstvo Ujedinjenih naroda”, Rezolucija A/RES/46/238.

Domovinski rat s naglaskom na vojno-redarstvenu operaciju Oluja, mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja, kolovoz 1990. – 15. siječanj 1998.

ANALIZA

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

Ne morate biti ni pravnik ni politolog ni diplomat da biste uz malu pomoć gore navedenih događaja/dokumenta shvatili kako je Republika Hrvatska na temelju Ustava SFRJ provela referendum o neovisnosti pa na krilima plebiscitarne podrške hrvatskog naroda proglasila samostalnost, postala punopravna članica UNa i obranila se od velikosrpske agresije. Ne morate imati čak ni završenu osnovnu školu, ma ni čitati ne morate znati ako će vam netko pročitati dokumente i pojednostavniti teško shvatljive riječi, na primjer “suverenost” ili “reintegracija”.

Doista, uz uvjet da niste intelektualno hendikepirani, vrlo lako i izuzetno brzo ćete shvatiti kako je hrvatska samostalnost izraz slobodne volje naroda. Ispravak, uz uvjet da niste intelektualno hendikepirani i da se ne zovete Dejan Jović. Jer ako se tako zovete, onda ćete ojačani pažljivo građenim übermensch imidžom na polju političkih znanosti, a i šire, objašnjavati urbi et orbi kako su “naši referendumi o nezavisnosti bili – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni… jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli.

Dakle, kao intelektualno hendikepirana osoba ili kao Dejan Jović ste ili poslovno nesposobni ili ste uvaženi znanstvenik pa vas ili zakoni drugačije tretiraju jer niste sposobni ni deduktivno ni induktivno rezonirati ili imate tu übermensch znanstvenu sposobnost rezoniranja zbog koje će vas Hrvat vulgaris bez puno razmišljanja nazvati četnikom. Pogrešno nazvati, jer Hrvat vulgaris ne zna koliko se vama, barem javno, gadi nacionalistički narativ, i ovaj i onaj, jer, Bože moj, vi ste, barem javno, svjetski čovjek, građanin svijeta, i znate da “samo u mitovima svaki narod želi državu, a u stvarnosti ne“, a onda vam s nevjerojatnom lakoćom cijeli taj, barem javni, kozmopolitski svjetonazor i desetljeća napornog školovanja zasjeni neukroćeno, primordijalno, kajmakčalansko srpstvo, ili jugoslavenstvo nebitno, jer, opet javno, u hrvatskom časopisu za politologiju “Politička misao” kojeg izdaje hrvatski Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu napišetenaši referendumi o nezavisnosti“. Čiji naši? Hrvatski? Pssst, dođite bliže uvaženi profesore da nas ne čuju vaši studenti – mi smo imali samo jedan “referendum o nezavisnosti“…

I dok je u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina glavna tema “povijesni revizionizam”, a pod tu “povijest” spada samo i isključivo Drugi svjetski rat, dakle, dok se dokoni Hrvati bave ustašama i partizanima, naš(?) politolog svjetskog ugleda uvodi povijesni revizionizam dovodeći u pitanje jedan od temelja hrvatske neovisnosti: “Uspjeh separatizma (neovisnosti pr. B.T.) bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji i neslobode – a ne slobodno izražene volje izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka.” Gospodin Jović postavljajući filozofsko-političku hipotezu koristi znanost kao alat za (političko-)psihološku manipulaciju, jer ta hipoteza je u stvari pitanje koje glasi: “Kako bi Hrvati glasali na referendumu da je Jugoslavija bila demokratska, bogata, pravedna i bez velikosrpskih teritorijalnih i inih pretenzija?” Kibi-dabi pitanje na koje nitko nikad neće moći dati odgovor, pitanje koje je za gospodina profesora znanost, a za Hrvata vulgaris znanstveno irelevantna provokacija i podrivanje temelja hrvatske državnosti.

dejan jovićOvim člankom (objavljen je 29. rujna 2014.) pisanim s pozicije jugoslavenskog unitariste, slučajno ili namjerno, gospodin Jović se promovirao u ideologa nekakvog neojugoslavenskog (ili neovelikosrpskog, jer nas je povijest naučila da su to sinonimi) projekta do te mjere da mu je kolega znanstvenik sličnog svjetonazora, tada Predsjednik RH, Ivo Josipović morao dati nogu s mjesta glavnog analitičara. To što je Ivo Josipović nakon toga samo za dlaku izgubio drugi mandat govori više o nama, govori da smo ili natprosječno obrazovan narod koji je skoro većinom spreman polemizirati s uvaženim znanstvenikom što-bi-bilo-kad-bi-bilo ili natprosječno glup narod koji skoro većinom ne vidi ugrozu dok granate ne počnu pljuštati. A i tada smo, skoro većinom, puni filozofsko-političkih pitanja.

Dejan Jović i nakon ovog (neće ga valjda, kozmopolita, spriječiti kratkotrajni izboj hrvatskog nacionalističkog šljama) nastavlja svoj projekt rušenja temelja hrvatske državnosti, pardon, nastavlja svoj znanstveni rad u kojem je iduća zanimljiva točka 6. kolovoza 2015. “Tribina nedeljnika Vreme i foruma ZFD – 20. godina od operacije Oluja” gdje znanstveno rezonira: “Obeležavanje Oluje šalje poruku da Hrvatska hoće teritoriju bez ljudi, Hrvatska je sebe konstruirala kao pobednika i žrtvu istovremeno.

“Ima znanstvenik pravo na znanstveno mišljenje”, reći će natprosječno obrazovan ili natprosječno glup Hrvat, neovisno o činjenici da znanstvenikovi stavovi nisu znanstveni, nego mu znanost služi kao poncijepilatovski lavor za osobni politički stav. Na koji, također i naravno, ima pravo, ali vrijeme je da promili iza te znanstvene egide.

Dejan Jović, namjerno ili slučajno, svjesno ili nesvjesno, utire put nekom novom Dobrici Ćosiću. Nova vremena traže nove strategije za obnovu nekakve hrvatsko-srpske zajednice i logično je da danas neojugoslavenski ideolozi budu na pobjedničkoj, hrvatskoj strani, strani koja je, istinabog, i izmislila jugoslavenstvo. Ako uz gospodina Jovića spomenemo Ivu Josipovića, Zorana i Vesnu Pusić ili Vesnu Teršelič, vjerojatno smo nabrojali ključne ideologe. Jer, ne možemo valjda korisnika njihovih usluga Aleksandra Vučića zvati ideologom bilo čega? Nova strategija uključuje EU, Rusiju i NATO, a srpski premijer je samo obični ratni huškač, četnik s dna kace koji je u više navrata otvoreno iskazao velikosrpske stavove i pretenzije na hrvatski teritorij, i to ne samo 1995., nego čak i 2000. Taj nosač piva četničkim vojvodama je dugo bio samo kibicer pa je onda prošle godine odlučio, na od hrvatskih neojugoslavena pripremljenom terenu, krenuti u najduže pripremanu protuofenzivu u povijesti svjetskog ratovanja i nakon dvadeset godina čojstveno zasukao virtualne brčine pa udario na Oluju “Danom sjećanja na stradanje i progon Srba”, odnosno na stradanje i progon ljudi, jer baš su Srbi ljudi iz onog Jovićevog “Hrvatska hoće teritoriju bez ljudi“.

Hrvatske Srbe nije nitko devedeset i pete prognao iz Hrvatske. Oni su sami pobjegli u strahu od osvete jer su doista ljudi, a kao ljudi su itekako bili svjesni svojih zločina, granatiranja i straha koji su godinama sijali Hrvatskom, bili su svjesni da su zaslijepljeni srpskim nacionalnim nabojem i virtualnim junaštvom u “povijesnim pobjedama” povjerovali primamljivom velikosrpskom projektu pa napravili grešku – zanemarili su motivaciju, sposobnost i borbenost hrvatskog branitelja, dok im nije Bljesnulo ispred očiju. Tek nakon operacije Bljesak, nakon spoznaje da ni za dvadeset godina pripreme ne bi uspjeli spremiti pravi odgovor, pravu protuofenzivu, u njih se uvukao strah. Strah koji je s njihove točke gledišta bio opravdan, jer su se bojali da će im Hrvatska vojska uraditi ono što bi oni uradili nama u istim okolnostima, i tim više “Danom sjećanja na stradanje i progon Srba” pokazuju da ništa od povijesti nisu naučili. Ti “stradali i prognani Srbi” se opet stavljaju u službu velikosrpske politike kojima patrijarh srpski Irinej služi parastos riječima zločinca: “To je bio plan ustaške Hrvatske i vrha tadašnje rimokatoličke crkve. U toj ideji žrtvovano je i milijun srpskih civila u Jasenovcu i ostalim logorima, kao i jamama u koje su Srbi živi bacani i umirali strašnom smrću.“, i koje Vučić opet huška i obećava im “da Oluje više neće biti.” I neće gospodine Vučiću, neće ne bude li opet trebalo…

Povijest se, eto, ponavlja. Opet se javljaju jugoslavenski ideolozi na hrvatskoj strani koji onda hrane velikosrbe na vlasti u Srbiji (jer bez jugoslavenske ideje ovi ne bi postojali) pa oni zajedno dovode u pitanje legitimitet neovisne Hrvatske, podrivaju joj temelje, stvaraju jugoslavenske Hrvate, huškaju hrvatske Srbe… Ne prizovu li se pameti i epilog će se ponoviti – pali traktore i bježi.

Boris Traljić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Objavljeno

na

Objavio

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je po treći put bošnjačkim glasovima oktroisani insan na izboru za hrvatskog člana Predsjedništva te postao legitimni bošnjački član Predsjedništva i ubrzo (20.11.) će preuzeti svoje mjesto kao bošnjački član Predsjedništva zajedno sa srpskim članom Predsjedništva, Dodikom, i članom Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, Džaferovićem.

Jednostavnom analizom, tj.pogledom na kartu gdje većinski žive Hrvati a gdje je Komšić dobio najviše glasova, može se zaključiti da je Komšić gotovo sve glasove dobio od Bošnjaka.

To je nepobitna činjenica ali nas to ovdje ne interesira. Ovdje ću pokušati djelimično analizirati Komšićev utjecaj na glasovanje sarajevskih Hrvata.

Iz ličnog kontakta sa ostalim Hrvatima u Sarajevu, obitelj i prijatelji, mi je jasno da gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića.

Ali za koga su glasali na ovim izborima a za koga na prošlim?

Moje iskustvo, a i rezultati na izborima, govori da sarajevski Hrvati zbilja ne glasaju većinski za HDZ.

Mislim da sarajevski Hrvati i sarajevski Srbi uglavnom glasuju za Našu stranku (mlađi ljudi) ili za SDP (starija generacija) ali za ovu potvrdu bi trebala malo dublja analiza. Ono što ću analizirati ovdje jeste utjecaj Komšića na odnos Hrvata prema Čoviću i HDZu.

„Gradsku zonu“ u Sarajevu čine četiri općine (od zapada prema istoku), Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad.

U periodu od početka rata do danas ogroman broj Hrvata je napustio Sarajevo u raznim pravcima tako da je broj Hrvata koji glasuju na izborima relativno mali.

U općini Novi Grad je 2014. godine za HDZ glasovalo 443 osobe a za Dragana Čovića 597 osoba. To su dakle osobe koje su tako glasovale na izborima na kojima nije bilo Željka Komšića.  Četiri godine poslije, 2018. godine, u općini Novi Grad za HDZ su glasovale 534 osobe (porast od 20.54%) dok je za Dragana Čovića glasovalo 889 osoba što je porast od čak 48.91%. Izbori u 2018. su izbori u kojima se Komšić kandidirao.

U općini Novo Sarajevo u 2014. godini je za HDZ glasovalo 500 a za Dragana Čovića 689 osoba dok je u 2018. godini za HDZ glasovalo 586,  osoba (porast od 17.2%) a za gospodina Čovića 920 osoba (porast od 33.53%).

Općina Centar je slična prethodnim općinama. Na izborima iz 2014. godine, na kojima nije bilo Komšića, u općini Centar je za HDZ glasovalo 261 osoba a za Čovića 453 osobe dok je 2018. godine kada se kandidirao Komšić za HDZ glasovalo 337 osoba (povećanje od 29.12%) a za Čovića 640 osoba (porast za 41.28%).

Potpuno ista situacija je naravno i u općini Stari Grad u kojoj je na izborima 2014. godine za HDZ glasovalo samo 41 osoba a za Čovića 76 osoba da bi četiri godine poslije, 2018. godine, za HDZ glasovalo 70 osoba (+70.73%) a za Dragana Čovića 108 osoba (+42.11%).

Dakle, u sve četiri gradske općine se broj glasova za HDZ a i za Dragana Čovića povećao i to za 17.2% do 70.73%. Ukupni porast glasova, kada uzmemo u obzir sve gradske općine, za HDZ je 22.65% a za gospodina Čovića 40.89%. Željko, ljevičar alkoholičar koji jedva preživljava i izmiruje rate kredita sa svojih jadnih 6000-7000KM, je dakle utjecao na sarajevske Hrvate na način da je nas čak 40.89% više glasalo za Dragana Čovića nego prije četiri godine.

Sem što je radikalizirao sarajevske Bošnjake uspio je HDZirati sarajevske Hrvate kojima su, iako uglavnom antiHDZi, odjednom Dragan Čović i HDZ postao prihvatljiv. Vjerujte mi na riječ kada kažem da sarajevski HDZ i Trlin to apsolutno ničim zaslužili nisu. Sve je to zasluga gospodina Komšića. Postotak Hrvata koji je 2018 godine glasovao za HDZ i Čovića je vjerojatno i veći obzirom da je veliki broj Hrvata pobjegao iz Sarajeva u zadnje četiri godine.

Samo još da dodam da je velika šteta za HDZ i HNS što ranije nekako nisu uključili Našu stranku u pregovore o izmjeni Izbornog zakona jer bi HDZ, nakon radikalnih izjava predsjednika Naše stranke Kojovića u kojima govori da je za Našu stranku neprihvatljivo da se implementira presuda Ustavnog suda BiH (najvišeg tijela u BiH) kao i da će se za svoje ljudsko pravo, ljudsko pravo na popis iz 1991. godine, boriti ako treba do Strasbourga vjerojatno utrostručio svoje glasove od Hrvata u Sarajevu. Jedina svijetla točka Naše stranke za sarajevske Hrvate je trenutno još Boriša Falatar ali ne bi me čudilo da ga izbace ubrzo iz stranke ili da se Falatar vrati u Pariz. Da su uključili Našu stranku ranije u pregovore možda bi HDZ čak prešao i izborni prag u Sarajevu a Dražen Trlin bi se nakon 20ak godina smucanja po HDZ listama konačno negdje pošteno uhljebio (Sarajevska županija).

Hrvat iz Sarajeva/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari