Pratite nas

“Kad kuješ svoju sreću, ne udaraj bližnje po prstima”

Objavljeno

na

Vijest savezništva Martina Raguža i njegovog HDZ-a 1990 s Hrvatskim narodnim savezom Bosne i Hercegovine (HNS BiH), odnosno s nekadašnjim NHI i HSS BiH, otvorila je mnoge polemike u hrvatskoj javnosti.

Samo nekoliko sati nakon tog čina mnogi su stranački dužnosnici napustili HDZ 1990. smatrajući kako se radi o ogromnoj taktičkoj grješci. Naime, HDZ 1990. bio je sve donedavno saveznik strankama iz Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Međunarodne okolnosti, nelegitimne političke manipulacije koje gotovo već osam godina postoje u Bosni i Hercegovini, platformaške igre i nesklonost dijela međunarodne zajednice prema konačnom rješavanju dugotrajne političke krize u Bosni i Hercegovini, natjerali su glavne političke opcije da ozbiljnije shvate moć HNS-a.

Naravno, daleko je to tijelo od svog potencijalnog kapaciteta, no pokušalo se i pokušava raditi na tome. Zlobnici konstantno predbacuju da se radi o nekakvoj Čovićevoj igri, da sve vodi k jednostranačju, i slično. Ma nemojte! Pa zar nije jedinstveno tijelo poput HNS-a i koncipirano kako bi se ključne stranke dogovorile i zajedno nastupile u kriznim vremenima, pred međunarodnom zajednicom i za narod? Najjača stranka ima glavnu riječ, što je i normalno. Pogledajte Kukuriku koaliciju u Hrvatskoj: SDP je ta koja usmjerava Vladu. U Njemačkoj u velikoj koaliciji to čini CDU jer ima većinu, a u Italiji koaliciju i glavnu riječ vodi Partito Democratico. Međutim hrvatskim političkim rentijerima, koji žive suprotno onom Weberovom idealnom prototipu političara koji živi za, a ne od politike (v. biografiju Martina Raguža) kad je vrijeme konkretizacije odnosa u HNS-u i stvaranja predizborne koalicije, stvari zaštekaju, motor se ohladi. Zašto? Osim rentijerstva, razlog je i sam karakter stranke HDZ 1990.

Nakon odlaska Bože Ljubića s predsjedničkog mjesta te stranke i dolaska Martina Raguža bilo je očito kako je novi predsjednik spreman na beskrajnu borbu za opstanak stranke. Odmah su se mogle uočiti tenzije i mogućnost da HDZ 1990. napusti HNS. Tako su već krajem listopada 2013. počela kontaktiranja između NHI-ja, HSS-a BiH i HDZ-a 1990. Političari se, znaju to svi, pitaju prije svega tko će što ponuditi, koliko i za koliko. Unatoč kontaktu na relaciji HDZ 1990-NHI-HSS BiH, Martin Raguž bio je priseban. Zašto? Vidio je velike šanse u HNS-u, ozbiljniji sukobi na domaćoj političkoj sceni su bili predvidljivi, Europska unija pokazala je interes da uz Dragana Čovića prihvati i Martina Raguža kao predstavnika Hrvata, itd. Puno je toga zadržavalo predsjednika Raguža u HNS-u. Ipak, koje su realne šanse da se Raguž i Džambas uspiju, kako su i sami kazali krajem 2013., „obračunati“ s HDZ-om BiH? Ako uzmemo u obzir dosadašnji rad i iskustvo prošlih izbora, šanse su minimalne.

Martin Raguž

Martin Raguž

Analizirajući rezultate prošlih Općih izbora 2010. godine vidljivo je kako je Martin Raguž u koaliciji HSP-om BiH postigao loš rezultat na izborima za Predsjedništvo BiH. Ukupno je dobio 60.266 glasova, dok je Borjana Krišto osvojila 109.758 glasova, gotovo duplo više.

Također, ako uzmemo u obzir glasove lokalnih izbora, možemo uočiti kako je HDZ 1990 relativno loše prošao. Samo su u općinama Ravno, Usora i Domaljevac aktualni načelnici iz redova spomenute stranke. Zanimljivo je primijetiti da upravo tamo gdje se HDZ 1990. kleo da će izaći s HDZ-om BiH odnosno u mjestima gdje su ugroženi vitalni nacionalni interesi ta stranka nije dobila nijednu relevantnu funkciju, a broj mandata u općinskim vijećima je zanemariv.

Tako je npr. Bugojno ostalo bez ijednog zastupnika HDZ-a 1990., dok ih je 2 iz HDZ-a BiH, a u Novom Travniku je 4 vijećnika iz HDZ-a BiH, dok Raguž ima samo jednog čovjeka. Slična je slika i u drugim miješanim općinama, gdje HDZ 1990. nema apsolutno nikakvu važniju ulogu, a da o kantonalnoj razini i ne govorimo.

Zanimljiva je ta tvrdoglavost čelnih ljudi HDZ-a 1990. Hrvati su se kao nikad dosad u periodu 2010.-2014. opekli zbog platforme i drugih nametnutih struktura. Ovaj put sumnjam da će se ponoviti ista stvar pa ne razumijem računicu tih ljudi. Očito je da su lobističke strukture odradile svoje, a da Hrvatski narodni sabor nije imao dovoljno snage da zadrži Raguža. Ne bi se Božo Ljubić tek tako odrekao svog HDZ-a 1990. Naime, koliko god birači bili naivni i htjeli kazniti vodstvo koje otvoreno terorizira građane pojedinih gradova i općina, ostat će dosljedni takvom vodstvu jer je put k ostvarenju viših nacionalnih interesa trenutno puno važniji od nekakvih rečenica poput „Nova snaga za novo vrijeme“.

U dvanaestom stoljeću na Siciliji rodio se arapski Machiavelli poznat kao Ibn Zafar al-Siqilli. On je davao, slično kao i sam Machiavelli, savjete vladarima kako bi se trebali ponašati i djelovati kako bi očuvali vlastiti dvor. Značajan dio znanstvenika dokazuje kako je on utemeljitelj ideje virtù (vrline), koju je kasnije preuzeo sam Machiavelli. Ibn Zafar je izrekao poznatu izreku:

„Kad kuješ svoju sreću, ne udaraj bližnje po prstima“.

Tko koga u ovom slučaju udara po prstima?

Koliko će sreće iskovati Martin Raguž?

I hoće li ona potrajati?

Možda. No, neće trajati više od četiri godine. Kao ni ona Živka Budimira i prijatelja mu Lijanovića. Jer uči nas Machiavelli (a izgleda i Ibn Zafar al-Siqilli) da se čovjek ne može trajno voditi fortunom, srećom. Vrlina je puno plemenitija i ona će na kraju biti ta koja će oblikovati i preusmjeravati fortunu. Martin Raguž bi trebao, kao bivši student Fakulteta političkih nauka u Zagrebu, ponovno pročitati i ovaj put shvatiti Machiavellija. Ili, ako baš hoće, Ibn Zafara al-Siqillija. Međutim, on to ne će učiniti.

Jednosmjerna karta je davno kupljena, a gdje ona vodi – to svi možemo pretpostaviti. Ipak, to će svima biti jasnije par mjeseci prije izbora, a još više poslije njih.

Ivan Pepić/poskok.info /kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Tuđman opet među nama

Objavljeno

na

Objavio

Eto, vidiš, govorio mi je nekakav unutarnji glas, budi da su „virni krivovirna pravca“, podigoše mu spomenik. „Najveći i najljepši“, upravo onako kako je obećavao zagrebački gradonačelnik. Dobro, ne voliš gradonačelnika, ali danas, na Dan ljudskih prava, srce bi ti ipak trebalo biti na mjestu, ako ni zbog koga i ni zbog čega, onda zbog Kuzme Kovačića i njegove umjetnine.

Da, tako i jest: srce mi je zbog njih na mjestu. Ali ovdje i sada nije riječ o umjetniku i umjetnini. O njima su u svom jadu i čemeru neumjesno i nepristojno u javnim priopćivalima cviljeli jugani (jarmoljubci) staroga kova teško pogođeni postavljanjem spomenika. Razumijem njihovu neuljuđenu tugu. Razumijem i stanovitu uljuđenu suzdržanost jugana novoga kova. Ipak, lagao bih kad bih rekao da suosjećam s njima, i jednima i drugima. To je možda krivo? Možda. Ali što mogu, ne zapovijedam svomu osjećaju, a hinjena mi se sućut gadi. Možda je krivo samo to reći? Ako je tako, ni tu mi nema pomoći. Kakav sam, takav sam.

Srce mi je dakle na mjestu, ali uznosan bi izraz zadovoljstva bio posve neumjestan. Zašto? Zbog okolnosti u kojima je spomenik otkriven. Kakve sad okolnosti? Razmotrimo to.

Nikada nisam dvojio da će Tuđman i u Zagrebu dobiti spomenik. Stoga nisam ni iznenađen. Nikad mi, kao ni kiparu Kovačiću, nije bio dvojben ni politički smjer ni državnički format Franje Tuđmana. Svi spomenici podignuti prvomu hrvatskom predsjedniku diljem domovine spomenici su – hrvatskomu suverenizmu. U tomu se svi politički Hrvati slažu.

Domoljubcima je to razlog štovanja, a domomrzcima razlog zatiranja Tuđmanove uspomene.

Tuđmanova se uspomena zatirala okrutno: ocrnjivanjem i blago: reinterpretacijom. Ocrnjivačima – juganima staroga kova – Tuđman je bio i ostao samo zločinac bez premca. Reinterpretima – juganima novoga kova – Tuđman je prikriveni globalist.

Ocrnjivanje je u velezločinca sažeo Zoran Erceg izgredom na svečanosti otkrivanja zagrebačkog spomenika Tuđmanu. Reinterpretaciju Tuđmanova suverenizma osmislio je Zdravko Tomac na jednoj od komemoracija u povodu Tuđmanove smrti u zagrebačkom Povijesnom institutu. „Vjerodostojni“ je profesor nazočnicima priopćio da mu je pokojni Tuđman „u četiri oka“ rekao: Borba za samostalnost i suverenost Hrvatske samo je prvo poluvrijeme; drugo je poluvrijeme borba za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji [tj. za odbacivanje samostalnosti i suverenosti]. To je humus iz kojega je niknula ideologija Sanaderova „novog“ HDZ-a. Tako su novi hrvatski jarmoljubci, Sanaderovi eurohrvati, god. 2003. od starih jarmoljubaca, Račanovih jugohrvata, preuzeli vlast i nastavili proeuropski „detuđmanizirati“ Hrvatsku.

Najžešće razdoblje „detuđmanizacije“ označila je HDZ-ova idila s Carlom del Ponte, glavnom tužiteljicom haaškoga Međunarodnog kaznenog sudišta za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY). U to je vrijeme HDZ-ova vlast bjesomučno progonila hrvatsko „plemstvo mača“. Junaci Domovinskoga rata degradirani su u hulje i ništarije, zatvarani i osuđivani, a njihovu mrtvom vrhovnom zapovjedniku Franji Tuđmanu vlast je šutke, a oporba glasno priznavala status vođe i organizatora „udruženoga zločinačkog pothvata“. Kako je svršilo to protuhrvatsko mahnitanje? Haaško je sudište nepostojeći „Udruženi zločinački pothvat“, koji je maknulo s Republike Hrvatske, lani konačno pripisalo vojnomu i civilnomu vodstvu ratne Hrvatske Republike Herceg-Bosne i drastično ga kaznilo. A kada je general Slobodan Praljak, za čitanja presude, u sudnici počinio samoubojstvo odbijajući živjeti nedužan sa stigmom ratnoga zločinca, Hrvatski je generalski zbor u povodu toga tragičnog događaja organizirao svomu ratnom drugu komemoraciju u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga. Nitko se iz vrha državne vlasti nije usudio nazočiti komemoraciji.

Doda li se tomu da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine 19. obljetnicu Tuđmanove smrti i Dan ljudskih prava obilježila javnim druženjem s nekadašnjim neslužbenim glasnogovornikom Carle del Ponte Ivanom Zvonimirom Puhovskim te da je u isto vrijeme ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u Marakešu prihvatio u ime Republike Hrvatske nekakav neobvezujući sporazum o migracijama koji redom odbijaju suverenistričke vlade u Srednjoj i Istočnoj Europi, što se o svemu tomu može misliti?

Ali vratimo se na polazište. Nakon punih 19 godina detuđmanizacije neprispodobivi je „Palmin burazer“ okupio cijeli trovrh državne vlasti i mnoštvo iskrenih štovatelja Tuđmanove uspomene podno veličanstvenoga spomenika hrvatskomu suverenizmu. Samo on, stjecajem nesretnih okolnosti, nije došao. Što mislite, je li to suverenističko pokajništvo hrvatskih globalista ili samo visoka himba? Što god bilo, dobro je da ih div podsjeća na njihovu neznatnost.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari