Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kad mi je najteže molio sam se Drinskim mučenicama

Objavljeno

na

Svećenik, pisac, novinar, politički analitičar, urednik časopisa „Narod“ i jedan od osnivača Pronatalitetnog pokreta u Hrvatskoj don Anto Baković kao dječak je svjedočio stravičnoj smrti sestara, reda Kćeri Božje ljubavi, koje su 1941. četnici poklali u Goraždu.

[ad id=”93788″]

Prenosimo razgovor iz 2011 godine s don Antom Bakovićem,  svjedokom stravične smrti sestara Drinskih mučenica

Na tlu Bosne i Hercegovine uskoro će se slaviti beatifikacija Drinskih mučenica. Postupak je okončan pri Kongregaciji za kauze svetih u Rimu koncem prošle godine, a neposredno pred godišnjicu njihove smrti koja se obilježava 15. prosinca. Mjesec dana kasnije Sveti Otac potpisao je dekret i sestre Jula Ivanišević, Krizina Bojanc, Antonija Fabjan, Bernadeta Banja i Berchmana Leidenix su i službeno postale nove blaženice Crkve. Ostala je još samo svečanost beatifikacije koja će biti upriličena u sarajevskoj Zetri 24. rujna ove godine. Svećenik, pisac, novinar, politički analitičar, urednik časopisa „Narod“ i jedan od osnivača Pronatalitetnog pokreta u Hrvatskoj don Anto Baković kao dječak je svjedočio stravičnoj smrti sestara, reda Kćeri Božje ljubavi, koje su 1941. četnici poklali u Goraždu. O njima je napisao knjigu „Drinske mučenice“. Naime, četnici su prvo imali namjeru silovati sestre, no one su pobjegle kroz prozor u namjeri da svoju čast očuvaju do smrti. Napasnici su ih dočekali ispod prozora i dokrajčili noževima. Baković je slušao jauke sestara, a godinama kasnije bio krunski svjedok u postupku proglašenja sestara blaženicama. Otkriva nam što za njega osobno znači privođenje kraju tog postupka. Premda već u godinama, i dalje neumorno radi i piše o zbivanjima iz vremena kada je on bio dječak, kada je Drina nosila na tisuće tijela, kada su svećenici robijali jer su bili dobri svećenici…


Drinske mučenice već su blaženice. Postupak je okončan pri Kongregaciji za kauze svetih u Rimu i to 14. prosinca prošle godine, a Sveti Otac je mjesec dana kasnije potpisao i dekret. Kakve osjećaje je u vama izazvala ta vijest, kada se zna da ste krunski svjedok i očevidac u proceduri za proglašenjem blaženica?

Kakve osjećaje u meni izaziva ta vijest? Što da vam kažem. Sedamdeset godina živim s njima. Imao sam 11 godina kada sam uvečer čuo njihove jauke. Naša je kuća u Goraždu bila vrlo blizu vojne kasarne (200 metara), a kako je kuća bila prostrana u njoj su stanovali četnički oficiri. To je mene i moju obitelj spasilo te i mi nismo zaklani i otplovili niz Drinu. Majka nas je probudila te večeri kada su časne došle u Goražde i bili smo spremni da pobjegnemo jer smo čuli časne kako zapomažu: – Marijo, Isuse, Josipe! Zimska noć, studen, samo je mrakom odzvanjao taj jauk. I danas mi je toliko živ i bolan, premda je prošlo 70 godina. Kako sam pronašao časne na Drini? Naime, imao sam silno neustrašivu ideju da među leševima koji su ležali na obali Drine idem tražiti svojega oca, bojeći se da je i on ubijen. Tako sam i toga jutra, 16. prosinca, otišao među unakaženim tijelima tražiti svojega tatu. Tek je svitalo, a ja sam s četničkom kapom (koju mi je sašila jedna Srpkinja kako bi me spasila od četničkog pokolja) krenuo na obalu Drine i ondje ugledao četiri ženska leša, kako sam opisao u svojoj knjizi „Drinske mučenice“.

Bakovic_AntoLežale su kao zaklani anđeli. Svaka je imala 10-15 rana na tijelu. Drhtao sam, gledao, plakao i otišao sam majci ispričati što sam vidio. Vratio sam se u još nekoliko navrata kasnije bojeći se da ih netko ne bi oskvrnuo. Majka je otišla moliti četničkog komandanta da se ubijene časne pokopaju u katoličko groblje. Međutim, on ju je otjerao rekavši da bi i ona mogla završiti u Drini. Kada je majka vidjela da je bitka izgubljena te da je neizbježno da časne završe kao i svi ostali ubijeni, a to znači da će im grob postati hladna Drina, poslala me po grobara Blaška kako bismo časne odgurnuli niz Drinu… Nego, vratimo se mojim osjećajima u ovom trenutku kada nam je pred vratima njihovo proglašenje blaženima. Moja ih je majka Jelka još prije 70 godina proglasila sveticama. – To su svetice! Djeco, molimo se našim drinskim sveticama! – znala je često govoriti. Kasnije sam o ‘drinskim sveticama’ napisao i knjigu. Doduše, knjiga je izišla vrlo kasno, no ranije nije mogla jer se naprosto nešto takvo nije smjelo napisati. Neki nisu ni mogli vjerovati da se takvi zločini događaju. Čini mi se da ih je tek Domovinski rat osvijestio. Kasnije su mi znali reći: – U pravu si! Ipak je istina ono što si pisao!

Nakon Merza na području BiH novo proglašenje blaženih. Premda nisu porijeklom iz BiH, Drinske mučenice su ovdje posvjedočile nesvakidašnju ljubav Bogu. „Svetost na djelu u našem je dvorištu“, kako to lijepo reče postulator kauze vlč. Marko Tomić. Koliko je sve to značajno za Crkvu u Hrvata?

Događaj beatifikacije pet novih blaženica svakako će obnoviti našu Crkvu, izbrusiti je za sve nedaće koje su je zatekle u ovom našem vremenu. Drinske su mučenice zaista svetice! Prvo, i bez njihova mučeništva, sve su one živjele svetačkim životom. Koliko je mukotrpan i težak bio njihov život! Radile su teške fizičke poslove. Samostan je bio mnogo više strog nego danas. Moja je želja da Drinske mučenice doprinesu većem poštovanju i vrednovanju dostojanstva žene. Danas se traži načina kako duhovno obnoviti svijet. Mnogi predlažu razne duhovne obnove. E pa te duhovne obnove trebaju poći od žena. Njihovo je dostojanstvo obeščašćeno! Dostojanstvo majke, dostojanstvo supruge, pa i časne sestre – ukratko Žene! Neka ove Drinske mučenice povrate vjeru u dostojanstvo Žene, svake žene, bez obzira koje ona vjere i nacije bila.

Vaša je majka prala krvave četničke noževe kojima su ubijene redovnice, a vi kao 11-godišnji dječak svemu svjedočili. O tome ste napisali i knjigu „Drinske mučenice“. Koliko je to iskustvo utjecalo na vaš svećenički poziv i sve ono što danas jeste?

Jedan od najžalosnijih dana u mojemu životu bio je „jauk one strašne noći“. Svakako je i ovo, kao i mnoga druga mučna iskustva nakon ovoga, utjecalo na mene i na sve ono, kako kažete „što danas jesam“. Postao sam osjetljiv na stradanja našega naroda, a kasnije će me stradanje mojega župnika ponukati da ga, po njegovoj posljednjoj želji, zamijenim. – Anto, ne plači, nego me zamijeni – bile su riječi mojega župnika kada je osuđen na smrt.

Po zagovoru Drinskih mučenica dešavaju se brojna ozdravljenja – duševna i tjelesna. Utječete li im se i vi u svojim molitvama?

Kako sam i sâm kasnije imao trnovit put i često župu zamjenjivao zatvorom, u teškoćama sam im se znao utjecati, pa i danas sam siguran da me prati njihov zagovor. Čitajte moju knjigu „Batinama do oltara“ pa ćete vidjeti kroz kakve sam životne drame prolazio, a kad mi je bilo najteže molio sam se i Drinskim mučenicama, kao i ubijenim svećenicima. Inače u mojem je obiteljskom domu svakodnevno bila prisutna pobožnost svetim dušama naših pokojnika, posebice mučenika. Tako nas je majka Jelka kao djecu okupljala na zajedničku molitvu i uvijek smo se molili i Drinskim mučenicama. Mirno mogu reći da se prvo štovanje Drinskih mučenica u našem hrvatskom narodu dogodilo u obiteljskom domu mojih roditelja u Goraždu. Isto tako, s punom odgovornošću tvrdim da je prvi i najvažniji istražitelj, odnosno postulator mučeništva Drinskih mučenica bila moja majka Jelka Baković rođ. Marković. Sve što sam ja u vezi Drinskih mučenica rekao i napisao poteklo je od moje majke Jelke.

Kao dječak i mladić, osim smrti Drinskih mučenica svjedočili ste smrti svojih župnika koji su nevini ubijani i mučeni. Njihova sudbina odredila vas je kao svećenika. Nakon što ste život posvetili bilježenju komunističkog progona katolika osjećate li da ste rekli što ste trebali i da su Hrvati napokon zapamtili?

Stara latinska kaže ‘Sapienti sat’ – Pametnom dosta. E sad, ili mi nismo toliko pametni, ili ja zaista nisam dosta rekao jer bojim se da Hrvati nisu zapamtili. Pamćenje nas toliko slabo služi da zaboravljamo događaje iz bliske prošlosti, a kako onda ne bismo one otprije nekoliko desetljeća. Na sreću, spremam još nekoliko knjiga, pa valjda će se pamćenje našeg naroda osvježiti.

Svojim autorskim djelima zadužili ste hrvatski narod, posebice u pogledu onoga „da se ne zaboravi“. Samo u „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“ uložili ste dva desetljeća rada, a pronašli 664 mučenika Crkve u Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća, njihove biografije, fotografije… Odakle energija za tako opsežnim trudom i radom?

Energiju sam naslijedio od svojih dragih, marljivih i vrijednih roditelja: majke Jelke i oca Stojana. Moji su roditelji imali sedmero djece. Sve su nas podizali i školovali, a uspjeli imati i dvije velike kuće: jednu u Sarajevu, jednu u Goraždu. Osim toga, uspjeli su od nas učiniti dobre ljude, čvrste katolike i istinske Hrvate. Naprosto, sve što sam uradio, morao sam uraditi. Sve knjige koje su napisane, morale su biti napisane. I ne mislim da je to sve. U pripremi imam još nekoliko knjiga za koje smatram da si ne bih mogao oprostiti da ih ne dovršim, posebice jer je posao na njima gotovo završen. Čekaju se neke faktografske i uredničke intervencije pa se nadam da će me zdravlje i milost Božja pratiti da i njih predstavim našoj javnosti.

Drinske mučenice“, „Dječak s Drine“, „Batinama do oltara“…, djela su koja govore o progonu i pogromu Hrvata od strane bivše države, čiju ste „pravednost“ osjetili na svojim plećima. Jeste li u književnom smislu završili s prošlošću?

Bilo bi mi drago kad bih mogao odgovoriti pozitivno na ovo pitanje, no, ne, još uvijek nisam ‘raščistio’ s prošlošću. Čeka me još jedna knjiga iz drinske trilogije i dvije iz moje robijaške trilogije. Već sam prethodno napomenuo da su ove knjige gotovo spremne. Ima još tu i nekoliko knjiga na kojima bi trebalo malo više raditi, no neću pretjerivati s obećanjima, pa neka ostane na ovome.

Godine 2009. proslavili ste 50 godina svećeničkog ređenja. U pedeset dvije godine svećeništva, a osamdeset godina života proživjeli ste svašta. Poznato je da ste robijali po Titovim zatvorima, „krivi“ jer ste odbijali reći da je Stepinac zločinac, jer ste organizirali vjeronauk, zbor… Možete li usporediti ta nemila vremena s vremenima u kojima živimo danas?

Vremena su neusporediva. Drugo vrijeme, drugi običaji. Crkva se u ona vremena borila s jednim zlom, danas s drugim. No, kao što svako vrijeme ima svoje zločince, svako ima i svoje mučenike i svetce! Njihovi nam svijetli primjeri trebaju pomoći da ustrajemo u svim životnim nedaćama i nesigurnostima.

Uvelike ste svoj rad uložili i u budućnost Hrvata, ukazujući na pogubnost rađanja dvoje i manje djece po obitelji za jedan narod. Upozoravali ste na statistike koje pokazuju da svega dvanestak posto obitelji rađa troje ili više djece, a čak 87 posto jedno ili dvoje djece. Godinama ste ukazivali da zbog „Zwei Kinder Systema“ Hrvatska izumire, a u nekim izjavama bili tako oštri da vas je i javnost osuđivala. Koliko je sve to urodilo plodom? Je li danas situacija drukčija?

Svjedokom sam mnogih majki koje mi dolaze zahvaliti i kazati da su upravo zbog mojega inzistiranja i ukazivanja na crne statistike odlučile roditi jedno dijete više. Svjedokom sam i mnogih brakova između supružnika koje sam ja upoznao. I dalje sam ustrajan u toj svojoj demografskoj borbi i populacijskoj ‘politici’, ali sam svjestan da sam se uhvatio prilično nezahvalna posla. No vrijeme i ljudi su nemušti. Često iz jedne dobre i plemenite inicijative uspiju izvući sve samo ne dobro. To je slučaj sa mnom. Javnost me voli prikazivati u potpuno drukčijem svjetlu od onoga kako ja vidim sebe ili kako me vide moji suradnici i ljudi koji me poznaju. Ne želim nikome soliti pamet, nego samo prikazati činjenično stanje stvari i ukazati na to da se nešto mora promijeniti, inače nas neće biti – vrlo jednostavno. No, priznajem, izgleda da ovo što ja uporno govorim nije za svačije uši, a svakako nije za uši onih kojima ionako nije stalo da postoje tamo neki Hrvati ili neka državica Hrvatska. Ozbiljno mislim da bi se za rješenje našega demografskoga problema zajedno trebale boriti i Crkva, i država, i svaki pojedinac, no, ponekad mi se teško oteti dojmu da je sve to utopija.

Kada ste se i zašto počeli baviti, kako vi kažete, „Božjom i hrvatskom populacijskom politikom“?

Kao mlad svećenik bio sam osuđen na šest godina robije i kad sam tu robiju izdržao bilo je mnogo problema u kojoj ću župi dalje pastoralno djelovati. Jedni su željeli da se maknem iz Bosne i tako sam dobio dekret da idem na Kosovo u župu Janjevo. Ondje sam se susreo s kosovskim demografskim čudom! Mlade majke, kao i one srednjih godina, rađale su po osmero, desetero i dvanaestero djece! Što su više djece rađale, to su bile zadovoljnije, zdravije i ljepše. Na Kosovu sam naučio životno pravilo, a to je da su obitelji s brojnom djecom daleko sretnije i uspješnije od onih s manjim brojem djece. Nije mi trebalo mnogo da odlučim ovo kosovsko obiteljsko iskustvo predočiti hrvatskim majkama. U Janjevu sam izdavao list „Župa Janjevo“ koji se naručivao i u Hrvatskoj i BiH. Glavno načelo koje sam iznosio bilo je: jedno dijete više svakoj zdravoj obitelji!

Ističete da hrvatski narod danas izumire. Koji su uzroci izumiranja hrvatskoga naroda?

Mnogi će na prvo mjesto staviti pobačaj. Međutim, postoji mnogo tzv. dobrih katolika koji još nisu učinili pobačaj, ali ni ne rađaju djecu. Svakako je pobačaj strašno zlo jer se u Hrvatskoj svake godine preko grijeha pobačaja dogode (prema broju žrtava) dva domovinska rata. No, smatram da je za nas Hrvate još pogubnije to drugo zlo, a to je antiživotni mentalitet koji se ne raduje djetetu. Taj antiživotni mentalitet očituje se u obiteljima s jednim ili dvoje djece. Mislim da Crkva tu treba odigrati odlučujuću ulogu i na duhovnom planu tumačiti svojim vjernicima i govoriti im o ljepoti i vrijednosti života i boriti se za svako dijete. No, država mora otvoriti svoju riznicu, tj. državni proračun mora biti takav da se u Hrvatskoj ne smije naći nijedna majka koja zbog financijske situacije ne bi mogla roditi dijete više. Zato u svim izdanjima Pronatalitetnog pokreta kojemu sam voditelj, i lista „Narod“ kojemu sam glavni urednik dajemo ključ demografske obnove koji se sastoji od ovih načela: Hrvatski narod danas izumire zbog obitelji s jednim ili dvoje djece. U obiteljima s troje djece stojimo na istom: nema izumiranja naroda, ali nema ni pozitivnoga prirasta. Jedino u obiteljima s četvero i više djece možemo reći da se radi o pozitivnom prirodnom prirastu, kao i nasljedovanju rečenice sa prvih stranica Biblije: Rađajte se i množite, zemlju napučite i sebi je podložite.

I u BiH županije s hrvatskom većinom bilježe negativan prirodni prirast. Ne postoje točni podatci no procjenjuje se da je samo u Hercegovini 20 tisuća mladića i djevojaka odavna zrelih za sklapanje braka. Čemu sve to vodi?

Imajući u vidu odgovor na moje prethodno pitanje, svakako vam se već nameće zaključak da nikako ne može izići na dobro. Ukoliko se nešto ne promijeni u mentalitetu i razmišljanju današnjega čovjeka, pa bio on svećenik ili političar ili prosvjetni radnik ili bilo tko drugi – crno nam se piše. Svi smo pozvani na demografsku obnovu, a nema demografske obnove bez duhovne obnove!

Razgovarala: Kristina Spajić-Perić / Republika

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

‘Što ćeš raditi kada dođeš kući’?

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najzanimljivih dokumenata nedavno pronađenih u arhivima, akojega je na društvenoj mreži facebook objavio Igor Vukić: Upute zatočenicima puštenim iz sabirnih i radnih logora, dakle iz Jasenovca, Lepoglave i Stare Gradiške, kako da se ponašaju na slobodi.

Dokument je iz 1944. godine i pokazuje kako se tadašnja država nastojala pobrinuti i za rehabilitaciju bivših zatočenika.

Uz ostalo, pozivala ih je da se jave ako nemaju posao pa će im država, ND Hrvatska, pomoći da ga pronađu.

Naravno, uvjet je bio da prestanu slušati neprijatelje koji govore protiv Hrvatske.

Vlast će im pomoći da se ne osjećaju prepušteni sami sebi, bespravni i nezaštićeni zbog svojih prijašnjih čina, zbog kojih su bili zatočeni…komentirao je Igor Vukić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Fra Anđelka Nuića partizani su nakon Bleiburga ubili u nekoj od kolona smrti

Objavljeno

na

Objavio

Jure Nuić rodio se 10. travnja 1908. u Drinovcima, a kršten je sutradan, 11. travnja. Roditelji su mu bili Ivan Nuić i Kata, r. Šimić. Krsni kum bio mu je Petar Nuić, a krstio ga je fra Anđeo Glavaš. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, gimnaziju u Mostaru (od I. do VI. razreda) i na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Breslauu u Njemačkoj (danas Wroclaw u Poljskoj). Vojsku je služio u Mostaru od 15. svibnja do 7. studenoga 1932. 

U franjevački red stupio je 29. lipnja 1926. na Humcu i uzeo redovničko ime fra Anđelko. Obukao ga je provincijal fra Lujo Bubalo. Jednostavne zavjete položio je 30. lipnja 1927. u ruke istoga provincijala, a svečane 2. srpnja 1930. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. Red subđakona primio je 28. lipnja 1931., đakona 29. lipnja 1931., a za svećenika je zaređen u Mostaru 11. prosinca 1932. Sve svete redove podijelio mu je mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. Bio je župni vikar i župnik u nekoliko hercegovačkih župa. Ubijen je negdje u Sloveniji u svibnju 1945.

Njegov rođeni stric bio je fra Arkanđeo Nuić (1896.–1945.), dugogodišnji profesor klasičnih jezika na širokobriješkoj gimnaziji (1927.–1945.), doktor teoloških znanosti. Doživio je istu sudbinu kao i njegov bratić fra Anđelko i brojni drugi hercegovački franjevci: komunisti su ga ubili i spalili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. Tjelesni ostatci počivaju mu u širokobriješkoj crkvi.

Zanimljivo je ovdje navesti tragičan slučaj iz 1930., vezan za obitelj Nuić. Naime, drinovački je župnik fra Mate Čuturić obavijestio provincijala fra Dominika Mandića da je 3. listopada te godine izgorjela kuća sinova pok. Perka Nuića, fra Arkanđelove braće, od kojih je jedan bio otac klerika fra Anđelka. Osim što su izgorjele sve stvari, izgorjelo je i više od 15 kvintala duhana. »Ova familija jest najjači sadioc u ovoj župi. Štete ima preko 70 tisuća dinara«, stoga moli provincijala da pomogne »ovu vrijednu, ali unesrećenu obitelj«.

Školovanje i redovnički život

Zanimljivo je da je Jure Nuić prvih šest razreda srednje škole završio na Državnoj gimnaziji u Mostaru (1920.–1926.), za razliku od ostale desetorice svojih kolega s kojima je 1926. stupio u novicijat, koji su gimnaziju pohađali kod franjevaca na Širokom Brijegu. O tome saznajemo iz dopisa koji je potpisao provincijal fra Lujo Bubalo 24. lipnja 1926.

Nakon svršetka novicijata preostala je dva razreda Jure, sada fra Anđelko, završio u Franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Školske godine 1927./28. pohađa 7. razred, a ocjene, uglavnom dvojke i trojke, pokazuju da baš i nije bio vrstan đak. Iz vjeronauka je ocijenjen ocjenom vrlo dobar, a vladanje mu je odlično. Osmi razred završio je šk. god. 1928./29. O uspjehu na kraju toga razreda nisam pronašao podatke, ali je na maturalnom ispitu fra Anđelko uspješno završio sve pismene i usmene ispite te je njemu i sedmorici kolega ispitno povjerenstvo 20. lipnja 1929. priznalo »zrelost i spremnost za fakultet univerziteta«.

Jure Nuić stupio je u novicijat 29. lipnja 1926. i uzeo ime fra Anđelko. Habit mu je obukao fra Lujo Bubalo, provincijal. Meštar je bio fra Eugen Tomić (st.). Godinu novicijata s njim su provela još devetorica kolega: fra Bruno Adamčik, fra Ljubo Čuvalo, fra Nevinko Mandić, fra Stjepan Naletilić, fra Teofil Pehar, fra Rajko Radišić, fra Julijan Kožul, fra Ferdinand Skoko i fra Vendelin Vasilj.

Čak petoricu od njih deset ubili su komunisti. Osim fra Anđelka ubili su fra B. Adamčika, fra N. Mandića, fra S. Naletilića i fra J. Kožula. Trojica su život proveli kao franjevci u Kustodiji hrvatskih franjevaca u Americi (fra Lj. Čuvalo, fra F. Skoko i fra V. Vasilj), dok je jedan (fra T. Pehar) također živio u Americi djelujući kao svećenik u Kaliforniji, ali se 1949. sekularizirao i napustio zajednicu. Samo je fra Rajko Radišić preživio i ostao živjeti u domovini. Preminuo je na Humcu 1986.

Bogoslovni studij fra Anđelko je započeo na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, gdje je završio tri godine studija (1929.–1932.) koji je upisao u rujnu 1929. U prvom semestru imao je predavanja iz apologetike, moralne teologije, filozofije i hebrejskog jezika, a profesori su mu bili fra Luje Bubalo, fra Ignacije Jurković, fra Ante Majić i fra Ante Jelavić. Fra Anđelko je bio osrednji student ocijenjen uglavnom ocjenom dobar (bonus), osim izvrsne filozofije (eminens). Za vladanje i marljivost dobio je najbolje ocjene (1). U ljetnom semestru imao je iste predmete i slične ocjene.

U sljedećoj godini (1930./31.) fra Anđelko je slušao i polagao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo i etiku. Ocjene su mu sve dobre (bonus), osim vrlo dobrog prava (laudabilis). Vladanje i marljivost je pokvario i sada je ocjena vrlo dobar (laudabilis i constans). Iste predmete ima i u ljetnom semestru, a ocjene su nešto bolje, laudabilis i bonus, ali i sufficiens iz etike. Vladanje i marljivost ocijenjeni su kao i lanjske godine.

U god. 1931./32. sluša sljedeće predmete: uvod u Novi zavjet, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve, pastoralnu teologiju i egzegezu Starog zavjeta (Psalmi). Ove je godine pokvario i ocjene i vladanje: ocjene su većinom bonus i dvaput sufficiens, vladanje dovoljno (sufficiens), a marljivost dobra (constans). Profesori su mu fra Ante Jelavić, fra Lujo Bubalo, fra Ignacije Jurković i fra Jerko Boras. U ljetnom semestru sluša iste predmete, a ocjene su prilično bolje: bonus i dvaput laudabilis. Vladanje i marljivost ocijenjeni su istom ocjenom kao i prije. Nakon završetka ljetnog semestra 1932. fra Anđelko je na odsluženju vojnoga roka.

Završivši trogodišnji studij filozofije i teologije u Mostaru, fra Anđelko je 11. prosinca 1932. bio zaređen za svećenika. Krajem godine, oko Božića, proslavio je mladu misu u rodnim Drinovcima. Početkom 1933. poslao je podrobno izvješće provincijalu o skupljenu i potrošenu novcu na mladoj misi. Ukupno je od uzvanika skupljeno 5.020 dinara. Od te svote fra Anđelko je kod kuće ostavio za trošak 3.000 dinara, a za sebe je uzeo 1.120 dinara. U izvješću doslovce navodi u što je utrošen svaki novčić. Ostatak novca potrošen je za namirnice, plaću kuharima i sl. Fra Anđelko je zaređen za svećenika u tako neuobičajeno vrijeme (redovito su ređenja bila u lipnju ili srpnju) jer se od svibnja do studenoga 1932. nalazio na odsluženju vojnoga roka.

Nije jasno gdje je fra Anđelko bio tijekom ljetnoga semestra 1932./33., dakle nakon svećeničkog ređenja i proslave mlade mise. U službenoj knjizi Franjevačke teologije u Mostaru stoji za njega i njegove kolege: »Koji nijesu ocijenjeni bili su u inozemstvu.« Iz dostupnih dokumenata, pak, vidljivo je da je on u inozemstvu od zimskog semestra 1933./34. Bio je, naime, u jesen 1933. s kolegama fra Ljubom Čuvalom i fra Rufinom Šilićem upućen u Breslauu da bi tamo dovršio studij i bolje naučio njemački jezik. Moguće je da je tu bio već od ljetnog semestra 1932./33. Iz Breslaua se fra Anđelko javio provincijalu pismom od 25. rujna 1933.

S njim su u Breslauu pošli i njegove kolege fra Ljubo Čuvalo i fra Rufin Šilić. Fra Ljubo je pisao provincijalu krajem studenoga o njihovu putovanju preko Zagreba i Beča u Breslauu. Iako je bio zadovoljan prvim dojmovima u novoj sredini, fra Anđelko nije dugo ostao u Breslauu. Još je u siječnju 1934. dobio obedijenciju da se može vratiti u Provinciju, a u Hercegovini je bio već u veljači iste godine. Da je u Mostaru bio početkom svibnja, znamo iz provincijalova dekreta od 9. svibnja kojim ga privremeno premješta na Humac, gdje će biti na raspolaganju gvardijanu dok župnik, koji je obolio, ne ozdravi, a fra Julijan Kožul ne položi jurisdikciju. Provincijal je i od biskupa zatražio odobrenje da fra Anđelko može biti na ispomoći na Humcu dok je župnik fra Mladen Barbarić bolestan: obolio je od pjegavog tifusa.

Dušobrižničko djelovanje

Svoje prve dušobrižničke mjesece fra Anđelko je proveo u Mostaru: od ožujka do rujna 1934. Kroz to je vrijeme krstio 70 djece te obavio jedno vjenčanje. Nakon toga je upućen za župnog vikara u Konjic. Tu je ostao od kraja rujna 1934. do svibnja 1937. Dekret kojim je premješten u Konjic poslao je provincijal 26. rujna 1934. Osim svećeničke službe bio je određen i za vjeroučitelja u Bradini i Čelebiću.

Nakon tri godine službe župnog vikara fra Anđelko je imenovan župnikom, i to u tešku brdsku župu Gorance. O tom je premještaju provincijal 31. svibnja 1937. obavijestio Odsjek za vjere Kraljevske banske uprave: »Fra Anđelko je premješten za župnika u Gorance namjesto dotadašnjeg župnika fra Vencela Kosira. Imenovani je već preuzeo povjerenu mu dužnost.« U Gorancima je ostao dvije godine (1937.–1939.), a potom je premješten u Izbično (1939.–1941.), također brdsku i siromašnu župu.

Čini se da je fra Anđelko bio omiljen u Gorancima pa se pročulo kako ga župljani »ne će dati«. O tome je provincijalu pisao dotadašnji župnik u Izbičnu fra Jozo Bencun 1. svibnja 1939.: »Amo se puno govori, da iz Goranaca župnika nedadu. Ja sam se stoga pripao, da nebi bilo po me loše. Već, ako će Nujić ostati u Gorancima, to je lako učiniti drugu prominu.« Predlaže da u tom slučaju namjesto fra Anđelka Nuića dođe fra Damjan Rozić: »Tko došao da došao ovđe to je meni isto samo molim, da Provincijal dodje sa župnikom i da me prije obavjesti koji će dan doći, pošto u kući ima samo kruva i cikorije, te da mogu još koje jaje pripraviti. Samo ima vina.«

Fra Anđelko je ipak došao u Izbično i tamo ostao dvije godine. Iz Bencunova je dopisa dovoljno razvidno koliko je župa bila siromašna! Banska vlast Banovine Hrvatske imenovala ga je 1. veljače 1941. za poučavatelja pomoćne pučke škole u Izbičnu. Tu službu vršio je šest mjeseci. U Izbičnu je fra Anđelko ostao do lipnja 1941., a tada je premješten za župnoga vikara u Čitluk (od lipnja 1941. do srpnja 1943.). Za to vrijeme obavio je 55 krštenja i nijedno vjenčanje.

U srpnju 1943. premješten je za župnoga vikara u Međugorje. Ono je bilo njegova posljednja dušobrižnička služba, ali ne i posljednje mjesto boravišta. Fra Anđelko je, naime, u svibnju 1944. premješten u mostarski samostan. Za vrijeme svoga djelovanja u Međugorju fra Anđelko je krstio 27 djece te obavio dva vjenčanja.

Smrt na nepoznatu mjestu

Koliko je dugo fra Anđelko ostao u samostanu u Mostaru i je li imao još kakvu službu prije svoje smrti, iz sačuvanih spisa nije razvidno. Njegovo se ime u spisima Arhiva Provincije nakon rujna 1944. više ne spominje. Svakako je sigurno da je i on, kao i bezbrojni drugi, bježao pred komunističkom partizanskom vojskom te dospio u Austriju. Ubijen je u povratku nakon 15. svibnja 1945. na nepoznatu mjestu, u nekoj od kolona smrti.

Nakon što su bili predani u komunističke ruke, u Dravogradu ga je susreo fra Lucijan Kordić, koji je o njihovu beznadnu položaju zabilježio: »Neki partizanski vojnik, sav očupan i rutav, priđe mi i traži, da mu tu usred grada, na trgu svučem i dam hlače, a on će meni dati svoje prljave i poderane. Moje hlače bile su polukožne i u dobru stanju. A kada sam ih pod silu počeo svlačiti, išlo je teško poradi znojave slijepljenosti i njihove uskoće – on ih je sam uz psovku sagnut počeo s mene svlačiti. Bio sam u dilemi: da mu poradi njegove grube nasrtljivosti i mojega povrijeđenoga ponosa skočim na glavu, ali to bi bio moj svršetak.

Na tom žalosnom putu susreo sam O. Anđelka Nuića, koji se je ukraj ceste svađao s jednim partizanom, koji mu je htio oteti sat. Isto tako u istoj koloni susreo sam i prof. O. Brunu Adamčika i svega izmučenoga O. dr. Bonu Jelavića, obojica moji bivši profesori. Nijednoga od svih ovih spomenutih nitko više nije vidio. Progutala ih je krvava partizanska srdžba.«

Nikić je na temelju te Kordićeve bilješke izveo malo presmion zaključak o fra Anđelkovoj smrti: »Partizan ga htio premetnuti i opljačkati, a on nije dopustio.« Iz Kordićeva opisa, naime, ne može se izvući zaključak da je fra Anđelko bio ubijen odmah tu, na licu mjesta. Ali je sigurno da nije poživio dugo nakon tog događaja. Svakako, nema spomena da bi dospio do Zagreba, gdje su stotine svećenika bili smješteni u tamnicu na Savskoj cesti.

Dr. fra Častimir Majić u svojemu sjećanju na fra Anđelka piše općenito o njegovoj smrti, jer konkretnih podataka do danas nema nitko: »Na Bleiburgu je 15. svibnja bio predan jugopartizanima. U trodnevnoj hodnji smrti kroz Sloveniju podlegao je njihovim zlostavljanjima. Neki kažu da je oko 18. svibnja našao tragičnu smrt u vojničkim rovovima kod Maribora u društvu druge svoje subraće iz Hercegovačke franjevačke provincije. Pogubljen je u 37. godini života i bio je najstariji među njima. Fra Anđelko je ispio kalež boli do vrha Kalvarije koja ga je na Križnom putu održala jakim. U svojim slabostima ponovno je kršten vlastitom krvlju, a svojim si je mučeništvom pripravio boravak na nebesima.«

Piše: dr. sc. fra Robert Jolić/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari