Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kad mi je najteže molio sam se Drinskim mučenicama

Objavljeno

na

Svećenik, pisac, novinar, politički analitičar, urednik časopisa „Narod“ i jedan od osnivača Pronatalitetnog pokreta u Hrvatskoj don Anto Baković kao dječak je svjedočio stravičnoj smrti sestara, reda Kćeri Božje ljubavi, koje su 1941. četnici poklali u Goraždu.

[ad id=”93788″]

Prenosimo razgovor iz 2011 godine s don Antom Bakovićem,  svjedokom stravične smrti sestara Drinskih mučenica

Na tlu Bosne i Hercegovine uskoro će se slaviti beatifikacija Drinskih mučenica. Postupak je okončan pri Kongregaciji za kauze svetih u Rimu koncem prošle godine, a neposredno pred godišnjicu njihove smrti koja se obilježava 15. prosinca. Mjesec dana kasnije Sveti Otac potpisao je dekret i sestre Jula Ivanišević, Krizina Bojanc, Antonija Fabjan, Bernadeta Banja i Berchmana Leidenix su i službeno postale nove blaženice Crkve. Ostala je još samo svečanost beatifikacije koja će biti upriličena u sarajevskoj Zetri 24. rujna ove godine. Svećenik, pisac, novinar, politički analitičar, urednik časopisa „Narod“ i jedan od osnivača Pronatalitetnog pokreta u Hrvatskoj don Anto Baković kao dječak je svjedočio stravičnoj smrti sestara, reda Kćeri Božje ljubavi, koje su 1941. četnici poklali u Goraždu. O njima je napisao knjigu „Drinske mučenice“. Naime, četnici su prvo imali namjeru silovati sestre, no one su pobjegle kroz prozor u namjeri da svoju čast očuvaju do smrti. Napasnici su ih dočekali ispod prozora i dokrajčili noževima. Baković je slušao jauke sestara, a godinama kasnije bio krunski svjedok u postupku proglašenja sestara blaženicama. Otkriva nam što za njega osobno znači privođenje kraju tog postupka. Premda već u godinama, i dalje neumorno radi i piše o zbivanjima iz vremena kada je on bio dječak, kada je Drina nosila na tisuće tijela, kada su svećenici robijali jer su bili dobri svećenici…


Drinske mučenice već su blaženice. Postupak je okončan pri Kongregaciji za kauze svetih u Rimu i to 14. prosinca prošle godine, a Sveti Otac je mjesec dana kasnije potpisao i dekret. Kakve osjećaje je u vama izazvala ta vijest, kada se zna da ste krunski svjedok i očevidac u proceduri za proglašenjem blaženica?

Kakve osjećaje u meni izaziva ta vijest? Što da vam kažem. Sedamdeset godina živim s njima. Imao sam 11 godina kada sam uvečer čuo njihove jauke. Naša je kuća u Goraždu bila vrlo blizu vojne kasarne (200 metara), a kako je kuća bila prostrana u njoj su stanovali četnički oficiri. To je mene i moju obitelj spasilo te i mi nismo zaklani i otplovili niz Drinu. Majka nas je probudila te večeri kada su časne došle u Goražde i bili smo spremni da pobjegnemo jer smo čuli časne kako zapomažu: – Marijo, Isuse, Josipe! Zimska noć, studen, samo je mrakom odzvanjao taj jauk. I danas mi je toliko živ i bolan, premda je prošlo 70 godina. Kako sam pronašao časne na Drini? Naime, imao sam silno neustrašivu ideju da među leševima koji su ležali na obali Drine idem tražiti svojega oca, bojeći se da je i on ubijen. Tako sam i toga jutra, 16. prosinca, otišao među unakaženim tijelima tražiti svojega tatu. Tek je svitalo, a ja sam s četničkom kapom (koju mi je sašila jedna Srpkinja kako bi me spasila od četničkog pokolja) krenuo na obalu Drine i ondje ugledao četiri ženska leša, kako sam opisao u svojoj knjizi „Drinske mučenice“.

Bakovic_AntoLežale su kao zaklani anđeli. Svaka je imala 10-15 rana na tijelu. Drhtao sam, gledao, plakao i otišao sam majci ispričati što sam vidio. Vratio sam se u još nekoliko navrata kasnije bojeći se da ih netko ne bi oskvrnuo. Majka je otišla moliti četničkog komandanta da se ubijene časne pokopaju u katoličko groblje. Međutim, on ju je otjerao rekavši da bi i ona mogla završiti u Drini. Kada je majka vidjela da je bitka izgubljena te da je neizbježno da časne završe kao i svi ostali ubijeni, a to znači da će im grob postati hladna Drina, poslala me po grobara Blaška kako bismo časne odgurnuli niz Drinu… Nego, vratimo se mojim osjećajima u ovom trenutku kada nam je pred vratima njihovo proglašenje blaženima. Moja ih je majka Jelka još prije 70 godina proglasila sveticama. – To su svetice! Djeco, molimo se našim drinskim sveticama! – znala je često govoriti. Kasnije sam o ‘drinskim sveticama’ napisao i knjigu. Doduše, knjiga je izišla vrlo kasno, no ranije nije mogla jer se naprosto nešto takvo nije smjelo napisati. Neki nisu ni mogli vjerovati da se takvi zločini događaju. Čini mi se da ih je tek Domovinski rat osvijestio. Kasnije su mi znali reći: – U pravu si! Ipak je istina ono što si pisao!

Nakon Merza na području BiH novo proglašenje blaženih. Premda nisu porijeklom iz BiH, Drinske mučenice su ovdje posvjedočile nesvakidašnju ljubav Bogu. „Svetost na djelu u našem je dvorištu“, kako to lijepo reče postulator kauze vlč. Marko Tomić. Koliko je sve to značajno za Crkvu u Hrvata?

Događaj beatifikacije pet novih blaženica svakako će obnoviti našu Crkvu, izbrusiti je za sve nedaće koje su je zatekle u ovom našem vremenu. Drinske su mučenice zaista svetice! Prvo, i bez njihova mučeništva, sve su one živjele svetačkim životom. Koliko je mukotrpan i težak bio njihov život! Radile su teške fizičke poslove. Samostan je bio mnogo više strog nego danas. Moja je želja da Drinske mučenice doprinesu većem poštovanju i vrednovanju dostojanstva žene. Danas se traži načina kako duhovno obnoviti svijet. Mnogi predlažu razne duhovne obnove. E pa te duhovne obnove trebaju poći od žena. Njihovo je dostojanstvo obeščašćeno! Dostojanstvo majke, dostojanstvo supruge, pa i časne sestre – ukratko Žene! Neka ove Drinske mučenice povrate vjeru u dostojanstvo Žene, svake žene, bez obzira koje ona vjere i nacije bila.

Vaša je majka prala krvave četničke noževe kojima su ubijene redovnice, a vi kao 11-godišnji dječak svemu svjedočili. O tome ste napisali i knjigu „Drinske mučenice“. Koliko je to iskustvo utjecalo na vaš svećenički poziv i sve ono što danas jeste?

Jedan od najžalosnijih dana u mojemu životu bio je „jauk one strašne noći“. Svakako je i ovo, kao i mnoga druga mučna iskustva nakon ovoga, utjecalo na mene i na sve ono, kako kažete „što danas jesam“. Postao sam osjetljiv na stradanja našega naroda, a kasnije će me stradanje mojega župnika ponukati da ga, po njegovoj posljednjoj želji, zamijenim. – Anto, ne plači, nego me zamijeni – bile su riječi mojega župnika kada je osuđen na smrt.

Po zagovoru Drinskih mučenica dešavaju se brojna ozdravljenja – duševna i tjelesna. Utječete li im se i vi u svojim molitvama?

Kako sam i sâm kasnije imao trnovit put i često župu zamjenjivao zatvorom, u teškoćama sam im se znao utjecati, pa i danas sam siguran da me prati njihov zagovor. Čitajte moju knjigu „Batinama do oltara“ pa ćete vidjeti kroz kakve sam životne drame prolazio, a kad mi je bilo najteže molio sam se i Drinskim mučenicama, kao i ubijenim svećenicima. Inače u mojem je obiteljskom domu svakodnevno bila prisutna pobožnost svetim dušama naših pokojnika, posebice mučenika. Tako nas je majka Jelka kao djecu okupljala na zajedničku molitvu i uvijek smo se molili i Drinskim mučenicama. Mirno mogu reći da se prvo štovanje Drinskih mučenica u našem hrvatskom narodu dogodilo u obiteljskom domu mojih roditelja u Goraždu. Isto tako, s punom odgovornošću tvrdim da je prvi i najvažniji istražitelj, odnosno postulator mučeništva Drinskih mučenica bila moja majka Jelka Baković rođ. Marković. Sve što sam ja u vezi Drinskih mučenica rekao i napisao poteklo je od moje majke Jelke.

Kao dječak i mladić, osim smrti Drinskih mučenica svjedočili ste smrti svojih župnika koji su nevini ubijani i mučeni. Njihova sudbina odredila vas je kao svećenika. Nakon što ste život posvetili bilježenju komunističkog progona katolika osjećate li da ste rekli što ste trebali i da su Hrvati napokon zapamtili?

Stara latinska kaže ‘Sapienti sat’ – Pametnom dosta. E sad, ili mi nismo toliko pametni, ili ja zaista nisam dosta rekao jer bojim se da Hrvati nisu zapamtili. Pamćenje nas toliko slabo služi da zaboravljamo događaje iz bliske prošlosti, a kako onda ne bismo one otprije nekoliko desetljeća. Na sreću, spremam još nekoliko knjiga, pa valjda će se pamćenje našeg naroda osvježiti.

Svojim autorskim djelima zadužili ste hrvatski narod, posebice u pogledu onoga „da se ne zaboravi“. Samo u „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“ uložili ste dva desetljeća rada, a pronašli 664 mučenika Crkve u Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća, njihove biografije, fotografije… Odakle energija za tako opsežnim trudom i radom?

Energiju sam naslijedio od svojih dragih, marljivih i vrijednih roditelja: majke Jelke i oca Stojana. Moji su roditelji imali sedmero djece. Sve su nas podizali i školovali, a uspjeli imati i dvije velike kuće: jednu u Sarajevu, jednu u Goraždu. Osim toga, uspjeli su od nas učiniti dobre ljude, čvrste katolike i istinske Hrvate. Naprosto, sve što sam uradio, morao sam uraditi. Sve knjige koje su napisane, morale su biti napisane. I ne mislim da je to sve. U pripremi imam još nekoliko knjiga za koje smatram da si ne bih mogao oprostiti da ih ne dovršim, posebice jer je posao na njima gotovo završen. Čekaju se neke faktografske i uredničke intervencije pa se nadam da će me zdravlje i milost Božja pratiti da i njih predstavim našoj javnosti.

Drinske mučenice“, „Dječak s Drine“, „Batinama do oltara“…, djela su koja govore o progonu i pogromu Hrvata od strane bivše države, čiju ste „pravednost“ osjetili na svojim plećima. Jeste li u književnom smislu završili s prošlošću?

Bilo bi mi drago kad bih mogao odgovoriti pozitivno na ovo pitanje, no, ne, još uvijek nisam ‘raščistio’ s prošlošću. Čeka me još jedna knjiga iz drinske trilogije i dvije iz moje robijaške trilogije. Već sam prethodno napomenuo da su ove knjige gotovo spremne. Ima još tu i nekoliko knjiga na kojima bi trebalo malo više raditi, no neću pretjerivati s obećanjima, pa neka ostane na ovome.

Godine 2009. proslavili ste 50 godina svećeničkog ređenja. U pedeset dvije godine svećeništva, a osamdeset godina života proživjeli ste svašta. Poznato je da ste robijali po Titovim zatvorima, „krivi“ jer ste odbijali reći da je Stepinac zločinac, jer ste organizirali vjeronauk, zbor… Možete li usporediti ta nemila vremena s vremenima u kojima živimo danas?

Vremena su neusporediva. Drugo vrijeme, drugi običaji. Crkva se u ona vremena borila s jednim zlom, danas s drugim. No, kao što svako vrijeme ima svoje zločince, svako ima i svoje mučenike i svetce! Njihovi nam svijetli primjeri trebaju pomoći da ustrajemo u svim životnim nedaćama i nesigurnostima.

Uvelike ste svoj rad uložili i u budućnost Hrvata, ukazujući na pogubnost rađanja dvoje i manje djece po obitelji za jedan narod. Upozoravali ste na statistike koje pokazuju da svega dvanestak posto obitelji rađa troje ili više djece, a čak 87 posto jedno ili dvoje djece. Godinama ste ukazivali da zbog „Zwei Kinder Systema“ Hrvatska izumire, a u nekim izjavama bili tako oštri da vas je i javnost osuđivala. Koliko je sve to urodilo plodom? Je li danas situacija drukčija?

Svjedokom sam mnogih majki koje mi dolaze zahvaliti i kazati da su upravo zbog mojega inzistiranja i ukazivanja na crne statistike odlučile roditi jedno dijete više. Svjedokom sam i mnogih brakova između supružnika koje sam ja upoznao. I dalje sam ustrajan u toj svojoj demografskoj borbi i populacijskoj ‘politici’, ali sam svjestan da sam se uhvatio prilično nezahvalna posla. No vrijeme i ljudi su nemušti. Često iz jedne dobre i plemenite inicijative uspiju izvući sve samo ne dobro. To je slučaj sa mnom. Javnost me voli prikazivati u potpuno drukčijem svjetlu od onoga kako ja vidim sebe ili kako me vide moji suradnici i ljudi koji me poznaju. Ne želim nikome soliti pamet, nego samo prikazati činjenično stanje stvari i ukazati na to da se nešto mora promijeniti, inače nas neće biti – vrlo jednostavno. No, priznajem, izgleda da ovo što ja uporno govorim nije za svačije uši, a svakako nije za uši onih kojima ionako nije stalo da postoje tamo neki Hrvati ili neka državica Hrvatska. Ozbiljno mislim da bi se za rješenje našega demografskoga problema zajedno trebale boriti i Crkva, i država, i svaki pojedinac, no, ponekad mi se teško oteti dojmu da je sve to utopija.

Kada ste se i zašto počeli baviti, kako vi kažete, „Božjom i hrvatskom populacijskom politikom“?

Kao mlad svećenik bio sam osuđen na šest godina robije i kad sam tu robiju izdržao bilo je mnogo problema u kojoj ću župi dalje pastoralno djelovati. Jedni su željeli da se maknem iz Bosne i tako sam dobio dekret da idem na Kosovo u župu Janjevo. Ondje sam se susreo s kosovskim demografskim čudom! Mlade majke, kao i one srednjih godina, rađale su po osmero, desetero i dvanaestero djece! Što su više djece rađale, to su bile zadovoljnije, zdravije i ljepše. Na Kosovu sam naučio životno pravilo, a to je da su obitelji s brojnom djecom daleko sretnije i uspješnije od onih s manjim brojem djece. Nije mi trebalo mnogo da odlučim ovo kosovsko obiteljsko iskustvo predočiti hrvatskim majkama. U Janjevu sam izdavao list „Župa Janjevo“ koji se naručivao i u Hrvatskoj i BiH. Glavno načelo koje sam iznosio bilo je: jedno dijete više svakoj zdravoj obitelji!

Ističete da hrvatski narod danas izumire. Koji su uzroci izumiranja hrvatskoga naroda?

Mnogi će na prvo mjesto staviti pobačaj. Međutim, postoji mnogo tzv. dobrih katolika koji još nisu učinili pobačaj, ali ni ne rađaju djecu. Svakako je pobačaj strašno zlo jer se u Hrvatskoj svake godine preko grijeha pobačaja dogode (prema broju žrtava) dva domovinska rata. No, smatram da je za nas Hrvate još pogubnije to drugo zlo, a to je antiživotni mentalitet koji se ne raduje djetetu. Taj antiživotni mentalitet očituje se u obiteljima s jednim ili dvoje djece. Mislim da Crkva tu treba odigrati odlučujuću ulogu i na duhovnom planu tumačiti svojim vjernicima i govoriti im o ljepoti i vrijednosti života i boriti se za svako dijete. No, država mora otvoriti svoju riznicu, tj. državni proračun mora biti takav da se u Hrvatskoj ne smije naći nijedna majka koja zbog financijske situacije ne bi mogla roditi dijete više. Zato u svim izdanjima Pronatalitetnog pokreta kojemu sam voditelj, i lista „Narod“ kojemu sam glavni urednik dajemo ključ demografske obnove koji se sastoji od ovih načela: Hrvatski narod danas izumire zbog obitelji s jednim ili dvoje djece. U obiteljima s troje djece stojimo na istom: nema izumiranja naroda, ali nema ni pozitivnoga prirasta. Jedino u obiteljima s četvero i više djece možemo reći da se radi o pozitivnom prirodnom prirastu, kao i nasljedovanju rečenice sa prvih stranica Biblije: Rađajte se i množite, zemlju napučite i sebi je podložite.

I u BiH županije s hrvatskom većinom bilježe negativan prirodni prirast. Ne postoje točni podatci no procjenjuje se da je samo u Hercegovini 20 tisuća mladića i djevojaka odavna zrelih za sklapanje braka. Čemu sve to vodi?

Imajući u vidu odgovor na moje prethodno pitanje, svakako vam se već nameće zaključak da nikako ne može izići na dobro. Ukoliko se nešto ne promijeni u mentalitetu i razmišljanju današnjega čovjeka, pa bio on svećenik ili političar ili prosvjetni radnik ili bilo tko drugi – crno nam se piše. Svi smo pozvani na demografsku obnovu, a nema demografske obnove bez duhovne obnove!

Razgovarala: Kristina Spajić-Perić / Republika

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Objavio

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

NEKAŽNJENI ZLOČINI – KRVAVA JESEN U LOVASU

Objavljeno

na

Objavio

U listopadu 1991. godine, malo pitoreskno hrvatsko mjesto Lovas (smješteno na krajnjem istoku Hrvatske, na obroncima Fruške Gore, između Sotina i Iloka), pretvoreno je u koncentracijski logor u kojemu su srpski zločinci počinili neke od najtežih i najokrutnijih masovnih zločina tijekom hrvatskog Domovinskog rata.

“Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem” – svjedoči jedna od žrtava, teško ranjeni Ivan Mujić koji je uspio preživjeti dane okupacije svog sela i krvavu “berbu grožđa” u minskom polju kuda su njega i njegove sugrađane natjerali pripadnici srpske paravojske.

U tom hodu smrti ubijen je 21 civil, dok ih je 14 ranjeno. Leševi žrtava pokopani su tek sutradan u zajedničku masovnu grobnicu. Selo je temeljito opljačkano i spaljeno.

Pokolj u Lovasu planirani je zločin koji su počinili “JNA” i srpske paravojne postrojbe sastavljene od domaćih Srba i njihovih pomagača iz Srbije i bio je dijelom sveobuhvatnog velikosrpskog projekta etničkog čišćenja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji”. Prema izvješćima UN-a, pored postrojbi “JNA”, u tomu su sudjelovali i četnički odredi “Beli orlovi” i “Dušan Silni”.

Jedan od najodgovornijih za sve što se događalo u Lovasu i okolici je krvnik Srijema, oficir “JNA” Dušan Lončar koji je zapovjedio napad na Lovas, a izravni je krivac i za masovni zločin u Tovarniku (75 ubijenih nakon pada ovog mjesta u ruke agresora, 22. rujna 1991. godine).

Napad, okupacija, pokolj i bijele vrpce za Hrvate

Razorena crkva sv, Mihaela u Lovasu, listopad 1991.

Napadi na Lovas započeli su 10. listopada i trajali punih osam dana.

Spomenuti Ivan Mujić opisuje to stanje kao dane u kojima je svakodnevno “gledao smrti u oči”.

U Lovasu je živio sa suprugom i svjedoči kako je od početka rata cijeli taj kraj bio okružen vojskom i četnicima, a kasnije su uslijedila i granatiranja sela, pogotovu katoličke crkve.

Dva dana po proglašenju neovisnosti Republike Hrvatske, započela je okupacija i brutalno iživljavanje nad civilnim stanovništvom. Ujutro, u 7,30 sati, tog 10. listopada, uslijedilo je granatiranje i odmah potom pješački napad koji malobrojni i slabo naoružani branitelji nisu uspjeli odbiti. Tog prvog dana okupacije, agresor je ubio 23 stanovnika – na ulicama, u dvorištima ili u kućama žrtava. Domaći Srbin iz Lovasa, Milan Radojčić bio je zapovjednik “Teritorijalne odbrane” općine Lovas i on i njegova skupina su uz pristanak oficira “JNA” u mjestu uspostavili svoju vlast.

Hrvati su po naredbi srpskih nacista morali nositi bijele vrpce oko rukava i od tada nadalje tretirani kao roblje. Lovas je pretvoren u srpski koncentracijski logor iz kojega nije bilo izlaza.

Katolička crkva sv, Mihaela je zapaljena i srušena, na svakoj hrvatskoj kući je izvješena bijela krpa, 261 je opljačkana u spaljena, dok su srušeni ili oštećeni i svi gospodarski objekti. Mnoge su žene i djevojke silovane, dio je mještana odveden u logore u Srbiji. Mnogi su mučeni – tukli su ih željeznim šipkama, kabelima, palicama, bušili im noge i ruke električnim bušilicama, izlagali elektro-šokovima, vadili su im zube i stavljali sol na rane…Tih tortura nisu pošteđene ni žene.

Krvava “berba grožđa”

Pokop žrtava iz masovne grobnice u Lovasu

Dana 17. listopada, okupatori su izdali proglas da se svi muškarci starosti od 18 do 55 godina imaju javiti u seosku zadrugu. Nakon što se do 16 sati tamo skupilo 60 ljudi, zločinci su ih s puškama u rukama natjerali u  dvorište mehaničarske radione (u krugu zadruge), gdje su prenoćili pod stražom. Popisani su, a potom je nekoliko ljudi odvojeno na stranu i pretučeno.

Najgore je tek slijedilo nakon neprospavane noći, 18. listopada, kad su ponovno nemilice tukli (bokserima, palicama, nogama i rukama) i boli noževima većinu uhićenih i potom ih poveli (kako su rekli, u “berbu grožđa”).

Prema iskazu Ivana Mujića, najveći mučitelji bili su izvjesni Petronije, Kosta, Pljoka, Nikola.

Onako krvave i izmučene, postrojili su ih i potom s uperenim puškama potjerali do minskog polja. Usput su ubili Boška Bođanca koji nije mogao dalje hodati. Prozivali su ih po imenu i prezimenu i natjeravali u minsko polje držeći ih cijelo vrijeme na nišanu.

Skupina od 52 Hrvata silom je upućena na čišćenje minskog polja svojim tijelima. Nisu znali da se oko njih nalaze ubojita eksplozivna sredstva. Krvnici su ih natjerali da se uhvate za ruke, rašire i tako pješice krenu preko minskog polja. S prvim eksplozijama započela je i pucnjava iz oružja po nesretnim ljudima, pri čemu je ubijen 21 čovjek, a ranjeno njih 14. Na tom području nije ranije bilo minskog polja, nego je ono bilo postavljeno specijalno za tu prigodu. Da se na kraju nije našao jedan oficir “JNA” koji je prekinuo ovaj masakr, vjerojatno bi bili svi pobijeni. (Opširnije: isto – )

Epilog

Nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (1998. godine), iz masovne grobnice na području Lovasa ekshumirano je 68 žrtava i njih još 10 u pojedinačnim grobnicama.

Tijekom Domovinskog rata u Lovasu je ubijeno ukupno 89 osoba, dok se jedna vodi kao nestala.

Srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine 2007. godine je podiglo optužnicu za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva protiv 14 osoba (pripadnika “JNA”, lokalnih teritorijalnih paravlasti općine Lovas u vrijeme rata i četničkog odreda “Dušan Silni”) za ubojstvo 70 civila u Lovasu: Ljuban Devetak, Milan Devčić, Milan Radojčić, Željko Krnjajić, Miodrag Dimitrijević, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radisav Josipović, Jovan Dimitrijević, Saša Stojanović, Dragan Bačić, Zoran Kosijer, Petronije Stevanović i Aleksandar Nikolaidis.

Lovas je jedno od rijetkih mjesta na istoku Hrvatske u koje se vratio život

Sudsko vijeće Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je poslije 4 godine suđenja (26.6.2012.) izreklo osuđujuće presude koje su, međutim, 2014. godine od strane Apelacionog suda poništene, te je naloženo novo suđenje.

Slijede manipulacije s izmjenama sudaca, pa čak i njihovim smjenjivanjem i nepostavljanjem drugih, tako da se postupak namjerno opstruira.

Protiv Milana Devčića i još 9 optuženih (jer u međuvremenu su umrla njih četvorica: Ljuban Devetak, Dragan Bačić, Aleksandar Nikolaidis i Milan Radojčić), pokrenut je novi proces koji je trebao biti završen 2016. godine, ali je neposredno prije završnih riječi postupak počeo ispočetka – zbog postavljanja novog predsjednika Sudskog vijeća!

Tako se bizantska podvala i dalje nastavlja kao i u svim drugim slučajevima gdje Srbija tobože “sudi” vlastitim zločincima za djela masovnih zločina koja su počinili na teritoriju Hrvatske. (Vidi: (https://www.danas.rs/drustvo/sudjenje-za-lovas-pocinje-iz-pocetka/)

Neobjašnjivo je, međutim, da Republika Hrvatska po tom pitanju ne poduzima ništa. Za koju godinu, kad akteri događaja poumiru, bit će kasno za pravdu.

O zločinima u Lovasu te ratne jeseni 1991. godine, snimljen je 2017. godine dokumentarni film “Krvava berba grožđa” (autor Silvije Mirošničenko). U njemu pakao koji su prošli opisuju autentični svjedoci – preživjele žrtve (Ruža Pavlić, Petar Vuleta, Nevenka Peulić).

U prepunoj dvorani Art-kina Metropolis Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 14. listopada 2017. godine održana je premijera ovog potresnog filma koji je izazvao i suze i ovacije nazočnih.

Narod ne zaboravlja.

Pamti.

I pamtit će svoje žrtve i krv prolivenu za slobodu.

Moliti za njih, sjećati se i čuvati uspomenu.

To mu nitko ne može uzeti.

Ali, nepravda zbog nekažnjenog zločina boli, peče i ostavlja gorak okus u ustima…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

10. listopada 1991. Pokolj u Lovasu – okupacija, teror, ubijanje i tjeranje Hrvata u minska polja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari