Pratite nas

Kolumne

Kad moralni imperativ postane zločin, a država promatrač, narod i društvo su u opasnosti

Objavljeno

na

Nemojmo dopustiti da se još jedna smrt i jasna poruka odbija od nas kao brzo zaboravljiva jeka

Godine 399. godine p. n. e. jedan je uznik popio otrov i od svih kazni izabrao smrt iz razloga što njegov svjetonazor nije trpio odstupanje od ćudoredne potke njegovog bitka. Smatrao je kako društveni zakoni postoje radi pravde i zaštite čovjeka, i da su nužna zamjena prirodnom pravu utemeljenom na biti svijeta. Držao je kako su prirodni zakoni nedostižni ideal, slijedom čega zakoni društva u kojem živimo, pa makar bili i sporazumni, postaju najbolja zamjena za univerzalni zakon i stoga su vrijedni poštovanja.

Nadalje, cijenio je kako društvene zakone treba provoditi pravedno i s pravdom kao ciljem, te da ih svatko tko živi u zajednici mora prihvatiti ili napustiti društvo ukoliko ne prihvaća pravdu koju oni predstavljaju.

Sudili su mu pak iz razloga što je svojima moralnim autoritetom navodno štetno djelovao na mladež. Sudili su mu zbog njegovih filozofskih uvjerenja od kojih nije bio spreman odustati, te je postao žrtva povodljivosti mase za netočnim činjenicama. Svoj kraj dočekao je miran i staložen, svjestan nepravde koja mu je učinjena od strane moćnika, iako je znao kako u njegovim postupcima nije bilo djelanja vrijednih osude i prezira.

Proglašenje moralnog imperativa zločinom

Godine 2017. jedan je drugi uznik skončao na istovjetan način iz razloga što je ispunjavao svoju ustavnu dužnost sudjelovanja svih za to sposobnih državljana u obrani Republike Hrvatske i hrvatskog naroda. Za trenutak završetka svog ratničkog puta izabrao je čas izricanja presude na jednom ne političkom, već politikantskom tribunalu, odnosno sudištu čije su odluke vidno opterećene interesima globalnih centara moći i koje unose intrige u pravni te politički život pojedinca i zajednica na koje se odnose. Za odašiljanje svoje poruke urbi et orbi izabrao je trenutak ogoljenja lažnog činjeničnog supstrata i kršenja osnovnih načela kaznenog prava učinjenog u presudi koja ga je nepovratno stigmatizirala kao ratnog zločinca.

Obvezujuće posljedice haške presude

O haškom tribunalu misliti može tko što hoće.

Međutim, nepobitna jest činjenica kako su njegove pravomoćne odluke neoborive i obvezujuće, jer smo na to sami pristali. Odluke naznačenog sudišta ne predstavljaju objave na društvenim mrežama čiji sadržaj netko može, ali i ne mora akceptirati. Njih se ne može upotrebljavati selektivno pa ih glorificirati kada se poklapaju sa uvjetno rečeno našim stajalištima, odnosno odbacivati ih sa gnušanjem ukoliko nam ne idu u prilog. One trenutkom svoje pravomoćnosti izazivaju sve uobičajene pravne PresudaZa trenutak završetka svog ratničkog puta izabrao je čas izricanja presude na jednom ne političkom, već politikantskom tribunalu, odnosno sudištu čije su odluke vidno opterećene interesima globalnih centara moći i koje unose intrige u pravni te politički život pojedinca i zajednica na koje se odnose. Za odašiljanje svoje poruke urbi et orbi izabrao je trenutak ogoljenja lažnog činjeničnog supstrata i kršenja osnovnih načela kaznenog prava učinjenog u presudi koja ga je nepovratno stigmatizirala kao ratnog zločinca.posljedice, od ne bis in idem (prigovor presuđene stvari) do res judicata pro veritate habetur et facit ius inter partes (pravomoćna odluka uzima se istinitom i čini pravo među strankama). Pri tome više nije važno što se u njima krši načelo nullum crimen nulla poena sine lege iz razloga što se okrivljenici kažnjavaju i za djela koje prethodno nisu kao kaznena utvrđena zakonom i međunarodnim aktima.

Nekonzistentnost suđenja ne umanjuje pravnu moć presude – odgovornost elita

Nije bitno što se postupci vode ne samo protiv fizičkih osoba, nego već i protiv država te određenih politika. Nije bitno ni to što je tribunal u konkretnom slučaju odstupao i od svoje dosadašnje prakse. Bitno je da iz odluke o krivnji šestorke proizlazi i krivnja države Hrvatske za agresiju, a implikacijama ovog utvrđenja na položaj naše zemlje svjedočiti ćemo ubrzo.

Stoga, zdvajati nad učinjenom nepravdom čije izvorište nalazimo navodno u međunarodnoj zajednici jest jalov posao. Za sve što se događalo u Hagu i oko njega krivi smo svi jer smo slobodni i bez pritiska birali političke elite koje nisu bile sposobne ni artikulirati, a kamo li zaštititi osnovne nacionalne interese. Haški sud osnovan je Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827 u svibnju mjesecu 1993. U travnju 1996. godine Republike Hrvatska donijela je quasi Ustavni zakon o svojoj suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom, iako su njegove odredbe bile suspektne s obzirom na ustavnu zabranu izručenja hrvatskih državljana i ustavne obveze osobite skrbi Republike Hrvatske dijelovima hrvatskog naroda koji žive u drugim državama.

Ustavnopravno pokriće haškoga sudišta u Hrvatskoj

Materijalnopravno, iako dvojbeno, ustavnost naznačenog zakona potvrdio je u svojim odlukama i Ustavni sud Republike Hrvatske (primjerice U-I-252/1996) rekavši kako je ovdje zakon pogrešno nazvan ustavnim zakonom, jer on to nije s obzirom na način donošenja. Ustavni sud pritom je naveo da je riječ o falsa nominatio koja ne mijenja pravnu prirodu zakona. Međutim, ovdje je Ustavni sud kazao i da norme implementacijskog prava, nastale kao rezultat obveze proistekle iz prinudne naravi akata tijela UN, nisu te koje bi, same po sebi, imale derogirajući učinak na domaći ustavni poredak.

Politički razlozi uspostavljanja haškog prioriteta

Uzimajući u obzir mogućnost pojave političkih otpora u državama kojih se najizravnije tiče uspostava međunarodnog kaznenog zakonodavstva i sudovanja, a imajući u vidu egzistentne pravne zapreke za predaju vlastitih državljana sadržane u ustavnopravnom i zakonodavnom uređenju većine tih država, prema mišljenju Ustavnog suda tvorci mjerodavnih akata uspostavili su odnos prioriteta međunarodnog prava pred domicilnim pravnim sustavima, kao i prioritetnu nadležnost međunarodnog sudstva pred nadležnošću domicilnih sudova, dok su države obvezane neposredno primijeniti međunarodno pravo ili modificirati unutarnje zakonodavstvo izmjenom postojećih ili donošenjem novih zakona, uključujući tu i ustave. Ustavni sud zaključuje kako donošenje spornog Zakona prema Ustavnom sudu stoga nije nametalo potrebu za izmjenom sadržaja ili derogiranjem članka Ustava koji je priječio izručenje hrvatskog državljanina drugoj državi, budući da je tribunal tijelo osnovano aktom UN koji obvezuje države na potpunu suradnju. Predaja okrivljenika tribunalu stoga se ne odvija između dviju država i ne smatra se suprotnom LovNakon političko-pravnog kapitulanstva nastupio je lov na glave koji se je više ili manje intenzivno odvijao pred nijemim narodom hrvatskim. Po blatu su se vukli naši ratnici od kojih su neki bolje prolazili pred tribunalom jer su u trenutku izricanja presuda u njihovim postupcima postojali određeni politički interesa slijedom kojih je bilo oportuno suditi blaže. Nažalost, inima su zvijezde bile naklonjene drugačije, pa je njihovo demoniziranje dostiglo epske razmjere. Neki su i smrtno stradali i prije započinjanja pravosudnih postupaka pred našim sudovima zbog neadekvatnog tretmana, odnosno zbog bestijalnog odnosa represivnog aparata.eventualno postojećoj zabrani izručenja sadržanoj u nacionalnom ustavu ili drugom odgovarajućem nacionalnom pravnom aktu.

Druge pravne mogućnosti su založene za pristup euroatlantskim integracijama

Ovakvo tumačenje uspostavlja prioritet međunarodnog prava i međunarodnog sudovanja pred nacionalnim pravom i nacionalnim sudovanjem. Međutim, ne treba se puno uložiti truda da bi se u komparativnom pravu našli i drugačiji primjeri koji međunarodne ugovore i obveze tretiraju prije provedbe u skladu sa domicilnim ustavima shvaćenim kao najvišim i temeljnim pravno-političkim aktima neke države i društva. Zapravo ovakvo tumačenje upućuje na ponašanje sukladno političkom pragmatizmu koje i nema puno doticaja s pravom i pravdom. Ovdje je dio nacionalnog suvereniteta i ustavnosti založen u cilju ostvarivanja euro-atlantskih aspiracija, odnosno neke su se ljudske sudbine svjesno žrtvovale olako držeći kako će pravda biti osnovna misao vodilja djelovanja Haškog tribunala. Mučno je i teško ovdje bili prihvatiti uobičajena opravdanja kako je to bilo politički i povijesno nužno, kako smo sve morali učiniti upravo kao što je i učinjeno jer naša snaga u međunarodnoj zajednici nije velika. O prelasku kvantitete u kvalitetu bajali su samo perjanice marksizma, dok je predaja ili prodaja nacionalnih interesa uvijek posljedica nekih drugih partikularnih interesa.

Nakon politčko-pravnog kapitulantstva slijedi lov na glave

Nakon političko-pravnog kapitulanstva nastupio je lov na glave koji se je više ili manje intenzivno odvijao pred nijemim narodom hrvatskim. Po blatu su se vukli naši ratnici od kojih su neki bolje prolazili pred tribunalom jer su u trenutku izricanja presuda u njihovim postupcima postojali određeni politički interesa slijedom kojih je bilo oportuno suditi blaže. Nažalost, inima su zvijezde bile naklonjene drugačije, pa je njihovo demoniziranje dostiglo epske razmjere. Neki su i smrtno stradali i prije započinjanja pravosudnih postupaka pred našim sudovima zbog neadekvatnog tretmana, odnosno zbog bestijalnog odnosa represivnog aparata.

Časnik, a ne oficir – poredak ubija uzore

 

Praljak

Ratnik koji je na sebe digao ruku 2017. bio je opterećen nizom posebnih otežavajućih okolnosti koje su ga predisponirale za žrtvu u izigravanjima pravde. Naime, on je bio u punom smislu riječi časnik a ne oficir. Osoba izuzetnog obrazovanja i intelekta koja se nikako nije uklapala u stereotip o gospodarima rata s Balkana ili o krvožednim Hrvatima alias ustašama. Čovjek koji je u svom domu štitio i hranio stradalnike iz korpusa neprijateljskog tabora, čovjek koji je oslobađao ratne zatvorenike i vlastitim tijelom na prvoj crti bojišnice branio civile. Čovjek koji je po svom držanju trebao i morao biti uzor mladim generacijama. I upravo zbog toga je trebao biti posebno društveno eutanaziran kao moralna nakaza kako slučajno ne bi netko neutralan sa strane došao do zaključka da je u balkanskom ratnom kotlu bilo i osoba sa ljudskim likom i djelom. Svi moramo biti jednako krivi i jednako kažnjeni u prkos istini koja je samo jedna i koju ne pišu pobjednici već faktografija.

Može li Ratnikov gromoglas potaći uspostavu novoga poretka vrednota u Hrvatskoj?

Još nam u glavama nije utihnuo pucanj kao poruka čovjeka koji je OtrežnjenjeAko se do sada nismo otrgnuli iz čvrstog stiska društvene letargije, vrijem je za svekoliko otrežnjenje. Predugo su ovo društvo vodile osobe s kodnim imenima poznatim sigurnosnim sustavima propale federacije kao i petrifizirani komunisti praćeni crvenom zlatnom mladeži. Vrijeme je za rasvjetljavanje djelovanja svih koji su se ogriješili o interese neovisne nam države i njezinog naroda kao i za njihovo privođenje licu pravde ili društvenoj osudi sukladno težini počinjenih nedjela. Međutim, ne ohrabruju poruke koje u posljednje vrijeme dobivamo od strane državnog vrha. Većina njih predstavlja isprazni politički žargon lišen svakog realnog značenja i uporabne vrijednosti.cijenio kako mu je bilo lakše provesti 30 godina u zatvoru nego živjeti u ovakvoj Hrvatskoj, a pred nas je stavljena poruka čovjeka koji se je rodio kao Slobodan i koji je kao takav odlučio umrijeti te podnijeti žrtvu u cilju konačne uspostave integralne slobode u Hrvata, shvaćene kao opstojnosti slobodne države bez vanjskih tutora, zatim slobodnog društva bez mentalnog terora te na kraju slobodnog pojedinca kojem manjina slijedom dogme o političkoj korektnosti ne opstruira uspostavu demokratskih odnosa utvrđenih na temelju većinskog javnog mnijenja. Uz to, svakodnevni teret na savjesti trebale bi nam biti i sudbine preko 3.000 inih znanih i neznanih ratnika koji su svoj očaj zamijenili sa smrtonosnom odstupnicom uslijed beznađa i odsustva zdrave perspektive.

Vrijeme je za otrežnjenje

Ako se do sada nismo otrgnuli iz čvrstog stiska društvene letargije, vrijem je za svekoliko otrežnjenje. Predugo su ovo društvo vodile osobe s kodnim imenima poznatim sigurnosnim sustavima propale federacije kao i petrifizirani komunisti praćeni crvenom zlatnom mladeži. Vrijeme je za rasvjetljavanje djelovanja svih koji su se ogriješili o interese neovisne nam države i njezinog naroda kao i za njihovo privođenje licu pravde ili društvenoj osudi sukladno težini počinjenih nedjela. Međutim, ne ohrabruju poruke koje u posljednje vrijeme dobivamo od strane državnog vrha. Većina njih predstavlja isprazni politički žargon lišen svakog realnog značenja i uporabne vrijednosti.

Besmislena floskula – „okretanje budućnosti“

Prva je besmislica ona o potrebi okretanja ka budućnosti. Naime, budućnost je sama po sebi nedefinirana i nepredvidiva, jer još nema svoju pojavnost u društvu. Predviđanje budućih događaja je poprilično nenaučna metoda kojom bi se trebali uređivati odnosi u sadašnjosti. S druge strane, ljudi se, za razliku primjerice od nekih rakova, u pravilu uobičajeno kreću prema naprijed, pa okretanjem mogu gledati samo na put kojim su došli. Stoga, ako se čemu trebamo okrenuti, onda je to isključivo iskustvena spoznaja. Povijest je učiteljica života, a ljudi koji se ne bave poviješću najčešće ponavljaju iste greške. Zato umjesto ispraznice o okretanju budućnosti, prvenstveno moramo uočiti odnose u svijetu koji nas okružuju kako bi svoj opstanak i napredak utemeljili na logičnim potezima i savezima. S druge strane treba definirati interese i prioritete te prionuti poslu potrebnom radi njihovog oživotvorenja.

Čemu služi priča o „dostojanstvu“?

Druga je besmislica o tome kako je nakon objave presude i čina ratnika potrebno očuvati dostojanstvo. Koga ili čega, nije nedvosmislena jasno. Povijesno gledano pojam dostojanstva imao je ulogu socijalne distinkcije, a predstavljao je neku vrst odlikovanja i dodjele časti koju društvo, na temelju vrijednosnog suda ili nekih objektivnih okolnosti, dodjeljuje pojedincu. Dostojanstvo je pripadalo podrijetlu, funkcijama, ali se stjecalo i životnim dostignućima. Oznaka dostojanstva njegovom nositelju donosilo je ugled te je iziskivalo priznanje okoline kroz iskazivanje respekta. Dostojanstvo je predstavljalo pratnju određenom socijalnom položaju i rangu, nešto što nije imanentno svakom pojedincu.

Ne može biti dostojanstva države ako ne štiti svoga čovjeka

Danas ljudsko dostojanstvo nije vezano uz ljudska postignuća niti uz društveni položaj. Sadržaj ovog pojma s jedne strane vezan je uz činjenicu pripadnosti pojedinca ljudskoj vrsti. Sve što je začeto od čovjeka i što je bilo čovjekom ima ljudsko dostojanstvo. Ljudsko dostojanstvo priznaje se svakome tko ima potencijal biti uman i autonoman, ono se priznaje svim ljudima jednako, u istom opsegu. Ono je zasebna i transpersonalna kategorija koja na strani pojedinca uspostavlja individualnu životnu sferu zaštićenu od zadiranja od strane bilo koje fizičke ili pravne osobe. Stoga, u konkretnom slučaju možebitno je postojala obveza države štititi dostojanstvo svojih ratnika i najviših vojnih TruležTrebaju nam ljudi čija izvrsnost i ekspertiza odskače od mediokritetskog okruženja prevladavajućeg unutar državnih tijela. Odlaganje društvene akcije vezane uz promjene izbornog zakonodavstva, neefikasnosti pravosuđa, iseljavanja, demografskog osipanja i svih ostalih negativnih trendova više nemaju opravdanja niti bi trebalo biti društveno prihvatljivo. Koliko ljudi se još mora ubiti kako bi živi konačno shvatili kako trulež ne obitava samo u državi Danskoj.časnika. Pa kada je to propušteno učiniti, uporaba ove ispraznice u javnom prostoru kao poziv na određeno ponašanje nema nikakav sadržaj.

Pasivnost hrvatske države je već legendarna

Zaključno, državni vrh nas uvjerava kako tek predstoji borba za anuliranje pravnih posljedica predmetne sudske presude. Pasivnost tijela državne vlasti do sada u odnosu prema postupcima vođenim protiv državljana RH u BiH je bila legendarna. Stoga naknadno ufanje u nekakve Mehanizme za međunarodne kaznene sudove jest ne samo pravno suspektno, već je postupovno limitirano poglavito glede revizija stajališta izraženih u presudama. S druge strane, o uspješnosti naših pravnih eksperata u zastupanju interesa RH pred međunarodnim sudištima poprilično govori broj izgubljenih sporova u posljednje vrijeme. Zapravo, ne sjećam se kad smo zadnji puta uopće uspjeli nešto svojim zalaganjem i pravničkim znanjem u međunarodnom pravnom poretku postići.

Što nam je činiti?

No, sve izneseno trenutno i nije ono što bi trebalo biti u fokusu društvene pozornosti. U priči o šestorki mlijeko je proliveno i nad njime nema vajde roniti suze. Geneza neodgovornosti državnih vlasti glede zaštite nacionalnih interesa oko ove zgode ubuduće će moći biti jedino objekt povijesnih, pravničkih te socioloških analiza. Ono što sada hrvatskom društvu nasušno treba jest konačna akcija u njegovom ustrojavanju sukladno civilizacijskim dometima naše i međunarodne tradicije. Treba nam vlast koja u svojoj stabilnosti ne vidi svoju jedinu svrhu za koju je spremna žrtvovati sve, pa i budućnost države. Trebaju nam ljudi čija izvrsnost i ekspertiza odskače od mediokritetskog okruženja prevladavajućeg unutar državnih tijela. Odlaganje društvene akcije vezane uz promjene izbornog zakonodavstva, neefikasnosti pravosuđa, iseljavanja, demografskog osipanja i svih ostalih negativnih trendova više nemaju opravdanja niti bi trebalo biti društveno prihvatljivo. Koliko ljudi se još mora ubiti kako bi živi konačno shvatili kako trulež ne obitava samo u državi Danskoj. Što se još treba dogoditi da bi nepotizam, pogodovanje lobijima, nekompetencija, korupcija te druge sve u nas svakodnevne negativne pojavnosti uklonili iz društvene zbilje. Faktično nepostojanje suvisle i funkcionalne oporbe ne smije biti razlog amnestiranja od evidentnih pogrešaka u radu sadašnje pozicije, niti to smije biti izvor njene neodgovornosti za neučinkovito odrađeni mandat. Slabosti je u ovom društvu i previše da bi smo i nadalje bili samo nijemi promatrači društvenih događanja. Nemojmo dopustiti da se još jedna smrt i jasna poruka odbija od nas kao brzo zaboravljiva jeka.

dr. sc Dubravko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari