Pratite nas

Kolumne

Kad moralni imperativ postane zločin, a država promatrač, narod i društvo su u opasnosti

Objavljeno

na

Nemojmo dopustiti da se još jedna smrt i jasna poruka odbija od nas kao brzo zaboravljiva jeka

Godine 399. godine p. n. e. jedan je uznik popio otrov i od svih kazni izabrao smrt iz razloga što njegov svjetonazor nije trpio odstupanje od ćudoredne potke njegovog bitka. Smatrao je kako društveni zakoni postoje radi pravde i zaštite čovjeka, i da su nužna zamjena prirodnom pravu utemeljenom na biti svijeta. Držao je kako su prirodni zakoni nedostižni ideal, slijedom čega zakoni društva u kojem živimo, pa makar bili i sporazumni, postaju najbolja zamjena za univerzalni zakon i stoga su vrijedni poštovanja.

Nadalje, cijenio je kako društvene zakone treba provoditi pravedno i s pravdom kao ciljem, te da ih svatko tko živi u zajednici mora prihvatiti ili napustiti društvo ukoliko ne prihvaća pravdu koju oni predstavljaju.

Sudili su mu pak iz razloga što je svojima moralnim autoritetom navodno štetno djelovao na mladež. Sudili su mu zbog njegovih filozofskih uvjerenja od kojih nije bio spreman odustati, te je postao žrtva povodljivosti mase za netočnim činjenicama. Svoj kraj dočekao je miran i staložen, svjestan nepravde koja mu je učinjena od strane moćnika, iako je znao kako u njegovim postupcima nije bilo djelanja vrijednih osude i prezira.

Proglašenje moralnog imperativa zločinom

Godine 2017. jedan je drugi uznik skončao na istovjetan način iz razloga što je ispunjavao svoju ustavnu dužnost sudjelovanja svih za to sposobnih državljana u obrani Republike Hrvatske i hrvatskog naroda. Za trenutak završetka svog ratničkog puta izabrao je čas izricanja presude na jednom ne političkom, već politikantskom tribunalu, odnosno sudištu čije su odluke vidno opterećene interesima globalnih centara moći i koje unose intrige u pravni te politički život pojedinca i zajednica na koje se odnose. Za odašiljanje svoje poruke urbi et orbi izabrao je trenutak ogoljenja lažnog činjeničnog supstrata i kršenja osnovnih načela kaznenog prava učinjenog u presudi koja ga je nepovratno stigmatizirala kao ratnog zločinca.

Obvezujuće posljedice haške presude

O haškom tribunalu misliti može tko što hoće.

Međutim, nepobitna jest činjenica kako su njegove pravomoćne odluke neoborive i obvezujuće, jer smo na to sami pristali. Odluke naznačenog sudišta ne predstavljaju objave na društvenim mrežama čiji sadržaj netko može, ali i ne mora akceptirati. Njih se ne može upotrebljavati selektivno pa ih glorificirati kada se poklapaju sa uvjetno rečeno našim stajalištima, odnosno odbacivati ih sa gnušanjem ukoliko nam ne idu u prilog. One trenutkom svoje pravomoćnosti izazivaju sve uobičajene pravne PresudaZa trenutak završetka svog ratničkog puta izabrao je čas izricanja presude na jednom ne političkom, već politikantskom tribunalu, odnosno sudištu čije su odluke vidno opterećene interesima globalnih centara moći i koje unose intrige u pravni te politički život pojedinca i zajednica na koje se odnose. Za odašiljanje svoje poruke urbi et orbi izabrao je trenutak ogoljenja lažnog činjeničnog supstrata i kršenja osnovnih načela kaznenog prava učinjenog u presudi koja ga je nepovratno stigmatizirala kao ratnog zločinca.posljedice, od ne bis in idem (prigovor presuđene stvari) do res judicata pro veritate habetur et facit ius inter partes (pravomoćna odluka uzima se istinitom i čini pravo među strankama). Pri tome više nije važno što se u njima krši načelo nullum crimen nulla poena sine lege iz razloga što se okrivljenici kažnjavaju i za djela koje prethodno nisu kao kaznena utvrđena zakonom i međunarodnim aktima.

Nekonzistentnost suđenja ne umanjuje pravnu moć presude – odgovornost elita

Nije bitno što se postupci vode ne samo protiv fizičkih osoba, nego već i protiv država te određenih politika. Nije bitno ni to što je tribunal u konkretnom slučaju odstupao i od svoje dosadašnje prakse. Bitno je da iz odluke o krivnji šestorke proizlazi i krivnja države Hrvatske za agresiju, a implikacijama ovog utvrđenja na položaj naše zemlje svjedočiti ćemo ubrzo.

Stoga, zdvajati nad učinjenom nepravdom čije izvorište nalazimo navodno u međunarodnoj zajednici jest jalov posao. Za sve što se događalo u Hagu i oko njega krivi smo svi jer smo slobodni i bez pritiska birali političke elite koje nisu bile sposobne ni artikulirati, a kamo li zaštititi osnovne nacionalne interese. Haški sud osnovan je Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827 u svibnju mjesecu 1993. U travnju 1996. godine Republike Hrvatska donijela je quasi Ustavni zakon o svojoj suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom, iako su njegove odredbe bile suspektne s obzirom na ustavnu zabranu izručenja hrvatskih državljana i ustavne obveze osobite skrbi Republike Hrvatske dijelovima hrvatskog naroda koji žive u drugim državama.

Ustavnopravno pokriće haškoga sudišta u Hrvatskoj

Materijalnopravno, iako dvojbeno, ustavnost naznačenog zakona potvrdio je u svojim odlukama i Ustavni sud Republike Hrvatske (primjerice U-I-252/1996) rekavši kako je ovdje zakon pogrešno nazvan ustavnim zakonom, jer on to nije s obzirom na način donošenja. Ustavni sud pritom je naveo da je riječ o falsa nominatio koja ne mijenja pravnu prirodu zakona. Međutim, ovdje je Ustavni sud kazao i da norme implementacijskog prava, nastale kao rezultat obveze proistekle iz prinudne naravi akata tijela UN, nisu te koje bi, same po sebi, imale derogirajući učinak na domaći ustavni poredak.

Politički razlozi uspostavljanja haškog prioriteta

Uzimajući u obzir mogućnost pojave političkih otpora u državama kojih se najizravnije tiče uspostava međunarodnog kaznenog zakonodavstva i sudovanja, a imajući u vidu egzistentne pravne zapreke za predaju vlastitih državljana sadržane u ustavnopravnom i zakonodavnom uređenju većine tih država, prema mišljenju Ustavnog suda tvorci mjerodavnih akata uspostavili su odnos prioriteta međunarodnog prava pred domicilnim pravnim sustavima, kao i prioritetnu nadležnost međunarodnog sudstva pred nadležnošću domicilnih sudova, dok su države obvezane neposredno primijeniti međunarodno pravo ili modificirati unutarnje zakonodavstvo izmjenom postojećih ili donošenjem novih zakona, uključujući tu i ustave. Ustavni sud zaključuje kako donošenje spornog Zakona prema Ustavnom sudu stoga nije nametalo potrebu za izmjenom sadržaja ili derogiranjem članka Ustava koji je priječio izručenje hrvatskog državljanina drugoj državi, budući da je tribunal tijelo osnovano aktom UN koji obvezuje države na potpunu suradnju. Predaja okrivljenika tribunalu stoga se ne odvija između dviju država i ne smatra se suprotnom LovNakon političko-pravnog kapitulanstva nastupio je lov na glave koji se je više ili manje intenzivno odvijao pred nijemim narodom hrvatskim. Po blatu su se vukli naši ratnici od kojih su neki bolje prolazili pred tribunalom jer su u trenutku izricanja presuda u njihovim postupcima postojali određeni politički interesa slijedom kojih je bilo oportuno suditi blaže. Nažalost, inima su zvijezde bile naklonjene drugačije, pa je njihovo demoniziranje dostiglo epske razmjere. Neki su i smrtno stradali i prije započinjanja pravosudnih postupaka pred našim sudovima zbog neadekvatnog tretmana, odnosno zbog bestijalnog odnosa represivnog aparata.eventualno postojećoj zabrani izručenja sadržanoj u nacionalnom ustavu ili drugom odgovarajućem nacionalnom pravnom aktu.

Druge pravne mogućnosti su založene za pristup euroatlantskim integracijama

Ovakvo tumačenje uspostavlja prioritet međunarodnog prava i međunarodnog sudovanja pred nacionalnim pravom i nacionalnim sudovanjem. Međutim, ne treba se puno uložiti truda da bi se u komparativnom pravu našli i drugačiji primjeri koji međunarodne ugovore i obveze tretiraju prije provedbe u skladu sa domicilnim ustavima shvaćenim kao najvišim i temeljnim pravno-političkim aktima neke države i društva. Zapravo ovakvo tumačenje upućuje na ponašanje sukladno političkom pragmatizmu koje i nema puno doticaja s pravom i pravdom. Ovdje je dio nacionalnog suvereniteta i ustavnosti založen u cilju ostvarivanja euro-atlantskih aspiracija, odnosno neke su se ljudske sudbine svjesno žrtvovale olako držeći kako će pravda biti osnovna misao vodilja djelovanja Haškog tribunala. Mučno je i teško ovdje bili prihvatiti uobičajena opravdanja kako je to bilo politički i povijesno nužno, kako smo sve morali učiniti upravo kao što je i učinjeno jer naša snaga u međunarodnoj zajednici nije velika. O prelasku kvantitete u kvalitetu bajali su samo perjanice marksizma, dok je predaja ili prodaja nacionalnih interesa uvijek posljedica nekih drugih partikularnih interesa.

Nakon politčko-pravnog kapitulantstva slijedi lov na glave

Nakon političko-pravnog kapitulanstva nastupio je lov na glave koji se je više ili manje intenzivno odvijao pred nijemim narodom hrvatskim. Po blatu su se vukli naši ratnici od kojih su neki bolje prolazili pred tribunalom jer su u trenutku izricanja presuda u njihovim postupcima postojali određeni politički interesa slijedom kojih je bilo oportuno suditi blaže. Nažalost, inima su zvijezde bile naklonjene drugačije, pa je njihovo demoniziranje dostiglo epske razmjere. Neki su i smrtno stradali i prije započinjanja pravosudnih postupaka pred našim sudovima zbog neadekvatnog tretmana, odnosno zbog bestijalnog odnosa represivnog aparata.

Časnik, a ne oficir – poredak ubija uzore

 

Praljak

Ratnik koji je na sebe digao ruku 2017. bio je opterećen nizom posebnih otežavajućih okolnosti koje su ga predisponirale za žrtvu u izigravanjima pravde. Naime, on je bio u punom smislu riječi časnik a ne oficir. Osoba izuzetnog obrazovanja i intelekta koja se nikako nije uklapala u stereotip o gospodarima rata s Balkana ili o krvožednim Hrvatima alias ustašama. Čovjek koji je u svom domu štitio i hranio stradalnike iz korpusa neprijateljskog tabora, čovjek koji je oslobađao ratne zatvorenike i vlastitim tijelom na prvoj crti bojišnice branio civile. Čovjek koji je po svom držanju trebao i morao biti uzor mladim generacijama. I upravo zbog toga je trebao biti posebno društveno eutanaziran kao moralna nakaza kako slučajno ne bi netko neutralan sa strane došao do zaključka da je u balkanskom ratnom kotlu bilo i osoba sa ljudskim likom i djelom. Svi moramo biti jednako krivi i jednako kažnjeni u prkos istini koja je samo jedna i koju ne pišu pobjednici već faktografija.

Može li Ratnikov gromoglas potaći uspostavu novoga poretka vrednota u Hrvatskoj?

Još nam u glavama nije utihnuo pucanj kao poruka čovjeka koji je OtrežnjenjeAko se do sada nismo otrgnuli iz čvrstog stiska društvene letargije, vrijem je za svekoliko otrežnjenje. Predugo su ovo društvo vodile osobe s kodnim imenima poznatim sigurnosnim sustavima propale federacije kao i petrifizirani komunisti praćeni crvenom zlatnom mladeži. Vrijeme je za rasvjetljavanje djelovanja svih koji su se ogriješili o interese neovisne nam države i njezinog naroda kao i za njihovo privođenje licu pravde ili društvenoj osudi sukladno težini počinjenih nedjela. Međutim, ne ohrabruju poruke koje u posljednje vrijeme dobivamo od strane državnog vrha. Većina njih predstavlja isprazni politički žargon lišen svakog realnog značenja i uporabne vrijednosti.cijenio kako mu je bilo lakše provesti 30 godina u zatvoru nego živjeti u ovakvoj Hrvatskoj, a pred nas je stavljena poruka čovjeka koji se je rodio kao Slobodan i koji je kao takav odlučio umrijeti te podnijeti žrtvu u cilju konačne uspostave integralne slobode u Hrvata, shvaćene kao opstojnosti slobodne države bez vanjskih tutora, zatim slobodnog društva bez mentalnog terora te na kraju slobodnog pojedinca kojem manjina slijedom dogme o političkoj korektnosti ne opstruira uspostavu demokratskih odnosa utvrđenih na temelju većinskog javnog mnijenja. Uz to, svakodnevni teret na savjesti trebale bi nam biti i sudbine preko 3.000 inih znanih i neznanih ratnika koji su svoj očaj zamijenili sa smrtonosnom odstupnicom uslijed beznađa i odsustva zdrave perspektive.

Vrijeme je za otrežnjenje

Ako se do sada nismo otrgnuli iz čvrstog stiska društvene letargije, vrijem je za svekoliko otrežnjenje. Predugo su ovo društvo vodile osobe s kodnim imenima poznatim sigurnosnim sustavima propale federacije kao i petrifizirani komunisti praćeni crvenom zlatnom mladeži. Vrijeme je za rasvjetljavanje djelovanja svih koji su se ogriješili o interese neovisne nam države i njezinog naroda kao i za njihovo privođenje licu pravde ili društvenoj osudi sukladno težini počinjenih nedjela. Međutim, ne ohrabruju poruke koje u posljednje vrijeme dobivamo od strane državnog vrha. Većina njih predstavlja isprazni politički žargon lišen svakog realnog značenja i uporabne vrijednosti.

Besmislena floskula – „okretanje budućnosti“

Prva je besmislica ona o potrebi okretanja ka budućnosti. Naime, budućnost je sama po sebi nedefinirana i nepredvidiva, jer još nema svoju pojavnost u društvu. Predviđanje budućih događaja je poprilično nenaučna metoda kojom bi se trebali uređivati odnosi u sadašnjosti. S druge strane, ljudi se, za razliku primjerice od nekih rakova, u pravilu uobičajeno kreću prema naprijed, pa okretanjem mogu gledati samo na put kojim su došli. Stoga, ako se čemu trebamo okrenuti, onda je to isključivo iskustvena spoznaja. Povijest je učiteljica života, a ljudi koji se ne bave poviješću najčešće ponavljaju iste greške. Zato umjesto ispraznice o okretanju budućnosti, prvenstveno moramo uočiti odnose u svijetu koji nas okružuju kako bi svoj opstanak i napredak utemeljili na logičnim potezima i savezima. S druge strane treba definirati interese i prioritete te prionuti poslu potrebnom radi njihovog oživotvorenja.

Čemu služi priča o „dostojanstvu“?

Druga je besmislica o tome kako je nakon objave presude i čina ratnika potrebno očuvati dostojanstvo. Koga ili čega, nije nedvosmislena jasno. Povijesno gledano pojam dostojanstva imao je ulogu socijalne distinkcije, a predstavljao je neku vrst odlikovanja i dodjele časti koju društvo, na temelju vrijednosnog suda ili nekih objektivnih okolnosti, dodjeljuje pojedincu. Dostojanstvo je pripadalo podrijetlu, funkcijama, ali se stjecalo i životnim dostignućima. Oznaka dostojanstva njegovom nositelju donosilo je ugled te je iziskivalo priznanje okoline kroz iskazivanje respekta. Dostojanstvo je predstavljalo pratnju određenom socijalnom položaju i rangu, nešto što nije imanentno svakom pojedincu.

Ne može biti dostojanstva države ako ne štiti svoga čovjeka

Danas ljudsko dostojanstvo nije vezano uz ljudska postignuća niti uz društveni položaj. Sadržaj ovog pojma s jedne strane vezan je uz činjenicu pripadnosti pojedinca ljudskoj vrsti. Sve što je začeto od čovjeka i što je bilo čovjekom ima ljudsko dostojanstvo. Ljudsko dostojanstvo priznaje se svakome tko ima potencijal biti uman i autonoman, ono se priznaje svim ljudima jednako, u istom opsegu. Ono je zasebna i transpersonalna kategorija koja na strani pojedinca uspostavlja individualnu životnu sferu zaštićenu od zadiranja od strane bilo koje fizičke ili pravne osobe. Stoga, u konkretnom slučaju možebitno je postojala obveza države štititi dostojanstvo svojih ratnika i najviših vojnih TruležTrebaju nam ljudi čija izvrsnost i ekspertiza odskače od mediokritetskog okruženja prevladavajućeg unutar državnih tijela. Odlaganje društvene akcije vezane uz promjene izbornog zakonodavstva, neefikasnosti pravosuđa, iseljavanja, demografskog osipanja i svih ostalih negativnih trendova više nemaju opravdanja niti bi trebalo biti društveno prihvatljivo. Koliko ljudi se još mora ubiti kako bi živi konačno shvatili kako trulež ne obitava samo u državi Danskoj.časnika. Pa kada je to propušteno učiniti, uporaba ove ispraznice u javnom prostoru kao poziv na određeno ponašanje nema nikakav sadržaj.

Pasivnost hrvatske države je već legendarna

Zaključno, državni vrh nas uvjerava kako tek predstoji borba za anuliranje pravnih posljedica predmetne sudske presude. Pasivnost tijela državne vlasti do sada u odnosu prema postupcima vođenim protiv državljana RH u BiH je bila legendarna. Stoga naknadno ufanje u nekakve Mehanizme za međunarodne kaznene sudove jest ne samo pravno suspektno, već je postupovno limitirano poglavito glede revizija stajališta izraženih u presudama. S druge strane, o uspješnosti naših pravnih eksperata u zastupanju interesa RH pred međunarodnim sudištima poprilično govori broj izgubljenih sporova u posljednje vrijeme. Zapravo, ne sjećam se kad smo zadnji puta uopće uspjeli nešto svojim zalaganjem i pravničkim znanjem u međunarodnom pravnom poretku postići.

Što nam je činiti?

No, sve izneseno trenutno i nije ono što bi trebalo biti u fokusu društvene pozornosti. U priči o šestorki mlijeko je proliveno i nad njime nema vajde roniti suze. Geneza neodgovornosti državnih vlasti glede zaštite nacionalnih interesa oko ove zgode ubuduće će moći biti jedino objekt povijesnih, pravničkih te socioloških analiza. Ono što sada hrvatskom društvu nasušno treba jest konačna akcija u njegovom ustrojavanju sukladno civilizacijskim dometima naše i međunarodne tradicije. Treba nam vlast koja u svojoj stabilnosti ne vidi svoju jedinu svrhu za koju je spremna žrtvovati sve, pa i budućnost države. Trebaju nam ljudi čija izvrsnost i ekspertiza odskače od mediokritetskog okruženja prevladavajućeg unutar državnih tijela. Odlaganje društvene akcije vezane uz promjene izbornog zakonodavstva, neefikasnosti pravosuđa, iseljavanja, demografskog osipanja i svih ostalih negativnih trendova više nemaju opravdanja niti bi trebalo biti društveno prihvatljivo. Koliko ljudi se još mora ubiti kako bi živi konačno shvatili kako trulež ne obitava samo u državi Danskoj. Što se još treba dogoditi da bi nepotizam, pogodovanje lobijima, nekompetencija, korupcija te druge sve u nas svakodnevne negativne pojavnosti uklonili iz društvene zbilje. Faktično nepostojanje suvisle i funkcionalne oporbe ne smije biti razlog amnestiranja od evidentnih pogrešaka u radu sadašnje pozicije, niti to smije biti izvor njene neodgovornosti za neučinkovito odrađeni mandat. Slabosti je u ovom društvu i previše da bi smo i nadalje bili samo nijemi promatrači društvenih događanja. Nemojmo dopustiti da se još jedna smrt i jasna poruka odbija od nas kao brzo zaboravljiva jeka.

dr. sc Dubravko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari