Pratite nas

Kolumne

Kad moralni imperativ postane zločin, a država promatrač, narod i društvo su u opasnosti

Objavljeno

na

Nemojmo dopustiti da se još jedna smrt i jasna poruka odbija od nas kao brzo zaboravljiva jeka

Godine 399. godine p. n. e. jedan je uznik popio otrov i od svih kazni izabrao smrt iz razloga što njegov svjetonazor nije trpio odstupanje od ćudoredne potke njegovog bitka. Smatrao je kako društveni zakoni postoje radi pravde i zaštite čovjeka, i da su nužna zamjena prirodnom pravu utemeljenom na biti svijeta. Držao je kako su prirodni zakoni nedostižni ideal, slijedom čega zakoni društva u kojem živimo, pa makar bili i sporazumni, postaju najbolja zamjena za univerzalni zakon i stoga su vrijedni poštovanja.

Nadalje, cijenio je kako društvene zakone treba provoditi pravedno i s pravdom kao ciljem, te da ih svatko tko živi u zajednici mora prihvatiti ili napustiti društvo ukoliko ne prihvaća pravdu koju oni predstavljaju.

Sudili su mu pak iz razloga što je svojima moralnim autoritetom navodno štetno djelovao na mladež. Sudili su mu zbog njegovih filozofskih uvjerenja od kojih nije bio spreman odustati, te je postao žrtva povodljivosti mase za netočnim činjenicama. Svoj kraj dočekao je miran i staložen, svjestan nepravde koja mu je učinjena od strane moćnika, iako je znao kako u njegovim postupcima nije bilo djelanja vrijednih osude i prezira.

Proglašenje moralnog imperativa zločinom

Godine 2017. jedan je drugi uznik skončao na istovjetan način iz razloga što je ispunjavao svoju ustavnu dužnost sudjelovanja svih za to sposobnih državljana u obrani Republike Hrvatske i hrvatskog naroda. Za trenutak završetka svog ratničkog puta izabrao je čas izricanja presude na jednom ne političkom, već politikantskom tribunalu, odnosno sudištu čije su odluke vidno opterećene interesima globalnih centara moći i koje unose intrige u pravni te politički život pojedinca i zajednica na koje se odnose. Za odašiljanje svoje poruke urbi et orbi izabrao je trenutak ogoljenja lažnog činjeničnog supstrata i kršenja osnovnih načela kaznenog prava učinjenog u presudi koja ga je nepovratno stigmatizirala kao ratnog zločinca.

Obvezujuće posljedice haške presude

O haškom tribunalu misliti može tko što hoće.

Međutim, nepobitna jest činjenica kako su njegove pravomoćne odluke neoborive i obvezujuće, jer smo na to sami pristali. Odluke naznačenog sudišta ne predstavljaju objave na društvenim mrežama čiji sadržaj netko može, ali i ne mora akceptirati. Njih se ne može upotrebljavati selektivno pa ih glorificirati kada se poklapaju sa uvjetno rečeno našim stajalištima, odnosno odbacivati ih sa gnušanjem ukoliko nam ne idu u prilog. One trenutkom svoje pravomoćnosti izazivaju sve uobičajene pravne PresudaZa trenutak završetka svog ratničkog puta izabrao je čas izricanja presude na jednom ne političkom, već politikantskom tribunalu, odnosno sudištu čije su odluke vidno opterećene interesima globalnih centara moći i koje unose intrige u pravni te politički život pojedinca i zajednica na koje se odnose. Za odašiljanje svoje poruke urbi et orbi izabrao je trenutak ogoljenja lažnog činjeničnog supstrata i kršenja osnovnih načela kaznenog prava učinjenog u presudi koja ga je nepovratno stigmatizirala kao ratnog zločinca.posljedice, od ne bis in idem (prigovor presuđene stvari) do res judicata pro veritate habetur et facit ius inter partes (pravomoćna odluka uzima se istinitom i čini pravo među strankama). Pri tome više nije važno što se u njima krši načelo nullum crimen nulla poena sine lege iz razloga što se okrivljenici kažnjavaju i za djela koje prethodno nisu kao kaznena utvrđena zakonom i međunarodnim aktima.

Nekonzistentnost suđenja ne umanjuje pravnu moć presude – odgovornost elita

Nije bitno što se postupci vode ne samo protiv fizičkih osoba, nego već i protiv država te određenih politika. Nije bitno ni to što je tribunal u konkretnom slučaju odstupao i od svoje dosadašnje prakse. Bitno je da iz odluke o krivnji šestorke proizlazi i krivnja države Hrvatske za agresiju, a implikacijama ovog utvrđenja na položaj naše zemlje svjedočiti ćemo ubrzo.

Stoga, zdvajati nad učinjenom nepravdom čije izvorište nalazimo navodno u međunarodnoj zajednici jest jalov posao. Za sve što se događalo u Hagu i oko njega krivi smo svi jer smo slobodni i bez pritiska birali političke elite koje nisu bile sposobne ni artikulirati, a kamo li zaštititi osnovne nacionalne interese. Haški sud osnovan je Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827 u svibnju mjesecu 1993. U travnju 1996. godine Republike Hrvatska donijela je quasi Ustavni zakon o svojoj suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom, iako su njegove odredbe bile suspektne s obzirom na ustavnu zabranu izručenja hrvatskih državljana i ustavne obveze osobite skrbi Republike Hrvatske dijelovima hrvatskog naroda koji žive u drugim državama.

Ustavnopravno pokriće haškoga sudišta u Hrvatskoj

Materijalnopravno, iako dvojbeno, ustavnost naznačenog zakona potvrdio je u svojim odlukama i Ustavni sud Republike Hrvatske (primjerice U-I-252/1996) rekavši kako je ovdje zakon pogrešno nazvan ustavnim zakonom, jer on to nije s obzirom na način donošenja. Ustavni sud pritom je naveo da je riječ o falsa nominatio koja ne mijenja pravnu prirodu zakona. Međutim, ovdje je Ustavni sud kazao i da norme implementacijskog prava, nastale kao rezultat obveze proistekle iz prinudne naravi akata tijela UN, nisu te koje bi, same po sebi, imale derogirajući učinak na domaći ustavni poredak.

Politički razlozi uspostavljanja haškog prioriteta

Uzimajući u obzir mogućnost pojave političkih otpora u državama kojih se najizravnije tiče uspostava međunarodnog kaznenog zakonodavstva i sudovanja, a imajući u vidu egzistentne pravne zapreke za predaju vlastitih državljana sadržane u ustavnopravnom i zakonodavnom uređenju većine tih država, prema mišljenju Ustavnog suda tvorci mjerodavnih akata uspostavili su odnos prioriteta međunarodnog prava pred domicilnim pravnim sustavima, kao i prioritetnu nadležnost međunarodnog sudstva pred nadležnošću domicilnih sudova, dok su države obvezane neposredno primijeniti međunarodno pravo ili modificirati unutarnje zakonodavstvo izmjenom postojećih ili donošenjem novih zakona, uključujući tu i ustave. Ustavni sud zaključuje kako donošenje spornog Zakona prema Ustavnom sudu stoga nije nametalo potrebu za izmjenom sadržaja ili derogiranjem članka Ustava koji je priječio izručenje hrvatskog državljanina drugoj državi, budući da je tribunal tijelo osnovano aktom UN koji obvezuje države na potpunu suradnju. Predaja okrivljenika tribunalu stoga se ne odvija između dviju država i ne smatra se suprotnom LovNakon političko-pravnog kapitulanstva nastupio je lov na glave koji se je više ili manje intenzivno odvijao pred nijemim narodom hrvatskim. Po blatu su se vukli naši ratnici od kojih su neki bolje prolazili pred tribunalom jer su u trenutku izricanja presuda u njihovim postupcima postojali određeni politički interesa slijedom kojih je bilo oportuno suditi blaže. Nažalost, inima su zvijezde bile naklonjene drugačije, pa je njihovo demoniziranje dostiglo epske razmjere. Neki su i smrtno stradali i prije započinjanja pravosudnih postupaka pred našim sudovima zbog neadekvatnog tretmana, odnosno zbog bestijalnog odnosa represivnog aparata.eventualno postojećoj zabrani izručenja sadržanoj u nacionalnom ustavu ili drugom odgovarajućem nacionalnom pravnom aktu.

Druge pravne mogućnosti su založene za pristup euroatlantskim integracijama

Ovakvo tumačenje uspostavlja prioritet međunarodnog prava i međunarodnog sudovanja pred nacionalnim pravom i nacionalnim sudovanjem. Međutim, ne treba se puno uložiti truda da bi se u komparativnom pravu našli i drugačiji primjeri koji međunarodne ugovore i obveze tretiraju prije provedbe u skladu sa domicilnim ustavima shvaćenim kao najvišim i temeljnim pravno-političkim aktima neke države i društva. Zapravo ovakvo tumačenje upućuje na ponašanje sukladno političkom pragmatizmu koje i nema puno doticaja s pravom i pravdom. Ovdje je dio nacionalnog suvereniteta i ustavnosti založen u cilju ostvarivanja euro-atlantskih aspiracija, odnosno neke su se ljudske sudbine svjesno žrtvovale olako držeći kako će pravda biti osnovna misao vodilja djelovanja Haškog tribunala. Mučno je i teško ovdje bili prihvatiti uobičajena opravdanja kako je to bilo politički i povijesno nužno, kako smo sve morali učiniti upravo kao što je i učinjeno jer naša snaga u međunarodnoj zajednici nije velika. O prelasku kvantitete u kvalitetu bajali su samo perjanice marksizma, dok je predaja ili prodaja nacionalnih interesa uvijek posljedica nekih drugih partikularnih interesa.

Nakon politčko-pravnog kapitulantstva slijedi lov na glave

Nakon političko-pravnog kapitulanstva nastupio je lov na glave koji se je više ili manje intenzivno odvijao pred nijemim narodom hrvatskim. Po blatu su se vukli naši ratnici od kojih su neki bolje prolazili pred tribunalom jer su u trenutku izricanja presuda u njihovim postupcima postojali određeni politički interesa slijedom kojih je bilo oportuno suditi blaže. Nažalost, inima su zvijezde bile naklonjene drugačije, pa je njihovo demoniziranje dostiglo epske razmjere. Neki su i smrtno stradali i prije započinjanja pravosudnih postupaka pred našim sudovima zbog neadekvatnog tretmana, odnosno zbog bestijalnog odnosa represivnog aparata.

Časnik, a ne oficir – poredak ubija uzore

 

Praljak

Ratnik koji je na sebe digao ruku 2017. bio je opterećen nizom posebnih otežavajućih okolnosti koje su ga predisponirale za žrtvu u izigravanjima pravde. Naime, on je bio u punom smislu riječi časnik a ne oficir. Osoba izuzetnog obrazovanja i intelekta koja se nikako nije uklapala u stereotip o gospodarima rata s Balkana ili o krvožednim Hrvatima alias ustašama. Čovjek koji je u svom domu štitio i hranio stradalnike iz korpusa neprijateljskog tabora, čovjek koji je oslobađao ratne zatvorenike i vlastitim tijelom na prvoj crti bojišnice branio civile. Čovjek koji je po svom držanju trebao i morao biti uzor mladim generacijama. I upravo zbog toga je trebao biti posebno društveno eutanaziran kao moralna nakaza kako slučajno ne bi netko neutralan sa strane došao do zaključka da je u balkanskom ratnom kotlu bilo i osoba sa ljudskim likom i djelom. Svi moramo biti jednako krivi i jednako kažnjeni u prkos istini koja je samo jedna i koju ne pišu pobjednici već faktografija.

Može li Ratnikov gromoglas potaći uspostavu novoga poretka vrednota u Hrvatskoj?

Još nam u glavama nije utihnuo pucanj kao poruka čovjeka koji je OtrežnjenjeAko se do sada nismo otrgnuli iz čvrstog stiska društvene letargije, vrijem je za svekoliko otrežnjenje. Predugo su ovo društvo vodile osobe s kodnim imenima poznatim sigurnosnim sustavima propale federacije kao i petrifizirani komunisti praćeni crvenom zlatnom mladeži. Vrijeme je za rasvjetljavanje djelovanja svih koji su se ogriješili o interese neovisne nam države i njezinog naroda kao i za njihovo privođenje licu pravde ili društvenoj osudi sukladno težini počinjenih nedjela. Međutim, ne ohrabruju poruke koje u posljednje vrijeme dobivamo od strane državnog vrha. Većina njih predstavlja isprazni politički žargon lišen svakog realnog značenja i uporabne vrijednosti.cijenio kako mu je bilo lakše provesti 30 godina u zatvoru nego živjeti u ovakvoj Hrvatskoj, a pred nas je stavljena poruka čovjeka koji se je rodio kao Slobodan i koji je kao takav odlučio umrijeti te podnijeti žrtvu u cilju konačne uspostave integralne slobode u Hrvata, shvaćene kao opstojnosti slobodne države bez vanjskih tutora, zatim slobodnog društva bez mentalnog terora te na kraju slobodnog pojedinca kojem manjina slijedom dogme o političkoj korektnosti ne opstruira uspostavu demokratskih odnosa utvrđenih na temelju većinskog javnog mnijenja. Uz to, svakodnevni teret na savjesti trebale bi nam biti i sudbine preko 3.000 inih znanih i neznanih ratnika koji su svoj očaj zamijenili sa smrtonosnom odstupnicom uslijed beznađa i odsustva zdrave perspektive.

Vrijeme je za otrežnjenje

Ako se do sada nismo otrgnuli iz čvrstog stiska društvene letargije, vrijem je za svekoliko otrežnjenje. Predugo su ovo društvo vodile osobe s kodnim imenima poznatim sigurnosnim sustavima propale federacije kao i petrifizirani komunisti praćeni crvenom zlatnom mladeži. Vrijeme je za rasvjetljavanje djelovanja svih koji su se ogriješili o interese neovisne nam države i njezinog naroda kao i za njihovo privođenje licu pravde ili društvenoj osudi sukladno težini počinjenih nedjela. Međutim, ne ohrabruju poruke koje u posljednje vrijeme dobivamo od strane državnog vrha. Većina njih predstavlja isprazni politički žargon lišen svakog realnog značenja i uporabne vrijednosti.

Besmislena floskula – „okretanje budućnosti“

Prva je besmislica ona o potrebi okretanja ka budućnosti. Naime, budućnost je sama po sebi nedefinirana i nepredvidiva, jer još nema svoju pojavnost u društvu. Predviđanje budućih događaja je poprilično nenaučna metoda kojom bi se trebali uređivati odnosi u sadašnjosti. S druge strane, ljudi se, za razliku primjerice od nekih rakova, u pravilu uobičajeno kreću prema naprijed, pa okretanjem mogu gledati samo na put kojim su došli. Stoga, ako se čemu trebamo okrenuti, onda je to isključivo iskustvena spoznaja. Povijest je učiteljica života, a ljudi koji se ne bave poviješću najčešće ponavljaju iste greške. Zato umjesto ispraznice o okretanju budućnosti, prvenstveno moramo uočiti odnose u svijetu koji nas okružuju kako bi svoj opstanak i napredak utemeljili na logičnim potezima i savezima. S druge strane treba definirati interese i prioritete te prionuti poslu potrebnom radi njihovog oživotvorenja.

Čemu služi priča o „dostojanstvu“?

Druga je besmislica o tome kako je nakon objave presude i čina ratnika potrebno očuvati dostojanstvo. Koga ili čega, nije nedvosmislena jasno. Povijesno gledano pojam dostojanstva imao je ulogu socijalne distinkcije, a predstavljao je neku vrst odlikovanja i dodjele časti koju društvo, na temelju vrijednosnog suda ili nekih objektivnih okolnosti, dodjeljuje pojedincu. Dostojanstvo je pripadalo podrijetlu, funkcijama, ali se stjecalo i životnim dostignućima. Oznaka dostojanstva njegovom nositelju donosilo je ugled te je iziskivalo priznanje okoline kroz iskazivanje respekta. Dostojanstvo je predstavljalo pratnju određenom socijalnom položaju i rangu, nešto što nije imanentno svakom pojedincu.

Ne može biti dostojanstva države ako ne štiti svoga čovjeka

Danas ljudsko dostojanstvo nije vezano uz ljudska postignuća niti uz društveni položaj. Sadržaj ovog pojma s jedne strane vezan je uz činjenicu pripadnosti pojedinca ljudskoj vrsti. Sve što je začeto od čovjeka i što je bilo čovjekom ima ljudsko dostojanstvo. Ljudsko dostojanstvo priznaje se svakome tko ima potencijal biti uman i autonoman, ono se priznaje svim ljudima jednako, u istom opsegu. Ono je zasebna i transpersonalna kategorija koja na strani pojedinca uspostavlja individualnu životnu sferu zaštićenu od zadiranja od strane bilo koje fizičke ili pravne osobe. Stoga, u konkretnom slučaju možebitno je postojala obveza države štititi dostojanstvo svojih ratnika i najviših vojnih TruležTrebaju nam ljudi čija izvrsnost i ekspertiza odskače od mediokritetskog okruženja prevladavajućeg unutar državnih tijela. Odlaganje društvene akcije vezane uz promjene izbornog zakonodavstva, neefikasnosti pravosuđa, iseljavanja, demografskog osipanja i svih ostalih negativnih trendova više nemaju opravdanja niti bi trebalo biti društveno prihvatljivo. Koliko ljudi se još mora ubiti kako bi živi konačno shvatili kako trulež ne obitava samo u državi Danskoj.časnika. Pa kada je to propušteno učiniti, uporaba ove ispraznice u javnom prostoru kao poziv na određeno ponašanje nema nikakav sadržaj.

Pasivnost hrvatske države je već legendarna

Zaključno, državni vrh nas uvjerava kako tek predstoji borba za anuliranje pravnih posljedica predmetne sudske presude. Pasivnost tijela državne vlasti do sada u odnosu prema postupcima vođenim protiv državljana RH u BiH je bila legendarna. Stoga naknadno ufanje u nekakve Mehanizme za međunarodne kaznene sudove jest ne samo pravno suspektno, već je postupovno limitirano poglavito glede revizija stajališta izraženih u presudama. S druge strane, o uspješnosti naših pravnih eksperata u zastupanju interesa RH pred međunarodnim sudištima poprilično govori broj izgubljenih sporova u posljednje vrijeme. Zapravo, ne sjećam se kad smo zadnji puta uopće uspjeli nešto svojim zalaganjem i pravničkim znanjem u međunarodnom pravnom poretku postići.

Što nam je činiti?

No, sve izneseno trenutno i nije ono što bi trebalo biti u fokusu društvene pozornosti. U priči o šestorki mlijeko je proliveno i nad njime nema vajde roniti suze. Geneza neodgovornosti državnih vlasti glede zaštite nacionalnih interesa oko ove zgode ubuduće će moći biti jedino objekt povijesnih, pravničkih te socioloških analiza. Ono što sada hrvatskom društvu nasušno treba jest konačna akcija u njegovom ustrojavanju sukladno civilizacijskim dometima naše i međunarodne tradicije. Treba nam vlast koja u svojoj stabilnosti ne vidi svoju jedinu svrhu za koju je spremna žrtvovati sve, pa i budućnost države. Trebaju nam ljudi čija izvrsnost i ekspertiza odskače od mediokritetskog okruženja prevladavajućeg unutar državnih tijela. Odlaganje društvene akcije vezane uz promjene izbornog zakonodavstva, neefikasnosti pravosuđa, iseljavanja, demografskog osipanja i svih ostalih negativnih trendova više nemaju opravdanja niti bi trebalo biti društveno prihvatljivo. Koliko ljudi se još mora ubiti kako bi živi konačno shvatili kako trulež ne obitava samo u državi Danskoj. Što se još treba dogoditi da bi nepotizam, pogodovanje lobijima, nekompetencija, korupcija te druge sve u nas svakodnevne negativne pojavnosti uklonili iz društvene zbilje. Faktično nepostojanje suvisle i funkcionalne oporbe ne smije biti razlog amnestiranja od evidentnih pogrešaka u radu sadašnje pozicije, niti to smije biti izvor njene neodgovornosti za neučinkovito odrađeni mandat. Slabosti je u ovom društvu i previše da bi smo i nadalje bili samo nijemi promatrači društvenih događanja. Nemojmo dopustiti da se još jedna smrt i jasna poruka odbija od nas kao brzo zaboravljiva jeka.

dr. sc Dubravko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Tajna veza između mace ustaše i gena kamenih

Objavljeno

na

Objavio

Od sličica kojih se još sjećam iz osnovne škole, dvije se tiču pjesme i pjevanja. Prvi razred. Proslava Dana Republike u našoj maloj seoskoj školi. Naš stari učitelj, pred mirovinom, svirao je harmoniku, a mi smo razdragano pjevali “Pokraj peći maca prela, do nje dobra djeca sjela…” i “Ima jedna kućica draga srcu mom, ta kućica pod lipom dragi je moj dom…”

Razred drugi. Naša nova, mlada učiteljica, pripremajući proslavu Dana Republike, pita što znamo od prigodnih pjesmica. I mi smo rekli: “Pokraj peći maca prela…” “I što još?” “Ima jedna kućica…” Tu mješavinu zaprepaštenja, užasa i straha na njezinu licu i danas pamtim. Tada, dakako, nisam pojma imala da je naša maca iz pjesmice u kontekstu rođendana Titove Jugoslavije bila fašista. Čista ustašica.

Prvašići fašisti

Učiteljica je ipak uspjela spasiti i sebe i nas od skliznuća u kontrarevoluciju. Morali smo žurno nabaviti prigodnu odoru: pionirske kapice s petokrakom zvijezdom na čelu i crvene marame oko vrata. Jer kod našeg starog učitelja mi niti to nismo imali. I morali smo naučiti prigodne pjesmice. Dječju koračnicu: “Tra-ta-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova, trata-rata-rata-ta, svaki od nas stupat zna.” I koračnicu za odrasle, rusko-partizansku: “Po šumama i gorama…” I uspjeli smo. Uz Dan Republike smo kao pravi pioniri tako odlučno pjevali “trata-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova”, istodobno stupajući visokim strojevim korakom, da nas se niti Sjeverna Koreja ne bi posramila.

Tek prije nekih pet godina, dok sam pripremala dokumentarni film “Neprijatelj naroda“, postala sam svjesna koliko smo onomad, u prvom osnovne, opasno zagazili u fašizam, pjevajući o maci koja prede pokraj peći i o kućici koja je naš dom. U popisima osuđenika za neprijateljsku djelatnost u vrijeme Drugog svjetskog rata našla sam ime našeg starog učitelja. A shvatila sam i da je pjevanje pjesmice “Dom”, one “Ima jedna kućica draga srcu mom..”, bila čista kontrarevolucionarna diverzija. Naime, autor stihova, pjesnik Vinko Kos, nestao je negdje na križnom putu 1945. i do danas ostao izbrisan kao autor stihova. Autor glazbe, naš najpoznatiji skladatelj u 20. stoljeću Jakov Gotovac, nije, doduše, izbrisan, ali je uvijek nosio etiketu sumnjivog elementa i nekoliko mjeseci zatvora zbog nepodobnosti Titovu režimu.

Tu režimsku prestravljenost pjesmom ponovno sam vidjela ovih dana, kada je na Trgu bana Jelačića, na dočeku “vatrenih” doprvaka svijeta, režim isključio mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu usred pjesme “Geni kameni”. Samo na prvi pogled nema ničeg spornog u pjesmi “Geni kameni”: slavi identitet, promiče kršćanske vrijednosti kroz gene kamene i vatru u srcu… Naoko motivacijska pjesma. Ali mi niti u maci koja prede pokraj peći nismo vidjeli ništa sporno. No budni inženjeri mišljenja i pjesme, koji održavaju kontinuitet, vještine i znanja iz Titova doba, dobro znaju koje opasnosti iz nje vrebaju. Takve da se sada već bivši Vladin komunikacijski guru javno suglasio s dijagnozom da je to bio – meki ustaški udar.

Junak Luka

Nakon toga, sukladno staroj praksi, treba pronaći ustaše i fašiste. I dok svjetski mediji s divljenjem pišu o Luki Modriću i njegovu trnovitom putu od malog pastira pod Velebitom, ratnog prognanika kojem su pobunjeni Srbi srušili dom i ubili djeda, do najboljeg nogometaša svijeta, hrvatski mu mediji i analitičari zamjeraju na glazbenom ukusu. Zašto Luka slavi pobjedu uz Marka Perkovića Thompsona, koji slavi obitelj, domovinu, Boga, a ne uz “Let 3”, koji se tome izruguju na najprostiji način? Doduše, ne uspijevaju ni kod Thompsona pronaći baš izravne znakove fašizma. Ali zato se uvijek može – staviti maca u kontekst. Tako će jedan televizijski voditelj lucidno ustvrditi da do 2000. godine čak ni u pjesmi “Čavoglave” nije bilo nikakvog fašizma i da se normalno pjevala. A što se promijenilo te godine? Komunisti su ponovno i formalno osvojili vlast.

Luka Modrić je kroz svoju životnu priču učinio tisuću puta više na pozitivnoj globalnoj percepciji hrvatskog rata za slobodu i obranu doma nego sve hrvatske institucije zajedno. Zapravo, nasuprot njima. I tu je problem. Tu se skriva maca ustaša. I dok se svijet divi kako je veliki Luka na zagrebačkom dočeku spontano prigrlio dječaka s Downovim sindromom, hrvatski ga mediji podsjećaju da bi mu se uskoro moglo suditi za krivokletstvo. Bio bi to prvi poznati slučaj suđenja za krivokletstvo u Hrvatskoj.

Istodobno, uopće ih ne zanima što se događa sa slučajem bivšeg šefa bezbednosti u srpskom logoru Manjača, pukovnika KOS-a Dane Lukajića, kojem uskoro istječe istražni zatvor. Dane je ipak njihov Dane. Tako iste strukture jugoslavenske komunističke duboke države, u kontinuitetu već više od sedam desetljeća skrivaju svoje zločine i prave fašiste od svih onih koji su izmakli njihovoj kontroli. Ali ovaj protivnik je nezgodan: “vatreni”, slobodni, na vrhu svijeta i o njima neovisni i probuđeni narod željan pozitivnih promjena. Isključivanjem tona, od pjesme “Geni kameni” napravili su novu himnu otpora. Nije to više maca koja prede.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRVATSKO DOMOLJUBLJE I PONOS SU NEUNIŠTIVI!

Objavljeno

na

Objavio

DANI SLAVE I PONOSA

Vrlo uspješnim igrama Hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila je sve svoje protivnike i plasirala se u finale Svjetskog nogometnog prvenstva.

Na tom putu pobijedila je izuzetno jake nogometne reprezentacije, a sa svakom pobjedom  raslo je njezino samopouzdanje ali i raspoloženje svih navijača prerastajući u neviđeno oduševljenje.  U finalnoj utakmici u potpunosti smo  nadigrali ekipu Francuske i to u svim elementima igre no  zahvaljujući nekim nerazumljivim odlukama sudaca i VAR(anja)  utakmica se pretvorila u naš poraz.

Zlobnici će reći kako je ovo samo traženje opravdanja za poraz no jeli to stvarno tako? Potvrdu mojoj konstataciji možete pronaći u izjavama naj poznatih nogometaša iz UK, a to su:  Gary Lineker, Alan Shearer, Graeme James Souness, Roy Keane kao i drugih poznatih svjetskih nogometaša kao što su Iker Casillas, Luis Suarez i neki drugi. Iz njihovih izjava i napisa u stranom tisku može se zaključiti kako je Hrvatska u ovoj utakmici pokradena.

Niti ovaj poraz nije mogao uništiti ponos kako reprezentativaca tako ni navijača. Kao nikada do sada Hrvatska je slavila svoj uspjeh. Nije bilo važno je li to prvo ili drugo mjesto. Zagreb, kao i svi naši gradovi, gorili su od oduševljenja, a iz svakog kutka mogle su čuti pjesma.

Bila je to noć kakvu se može doživjeti samo jednom u životu. Milioni mladeži disali su kao jedno i sa suzama u očima pjevali su po stoti put „Lijepa li si“. Bilo je baš onako kao što kaže jedna navijačka pjesma – „NEOPISIVO“. Nikada niti jedna reprezentacija neke države nije bila ovako dočekana i neće biti.

NESALOMLJIVI DUH JEDINSTVA I DOMOLJUBLJA

Već one večeri nakon poraza protiv galskih pijetlova bilo je potpuno jasno kako će doček Vatrenih biti veličanstven. Bilo je već tada potpuno jasno kako će mrzitelji svega što je hrvatsko pokušati zaustaviti euforiju na bilo koji način.

Doček na Trgu Josipa bana Jelačića najavljen je oko 14 sati no već od samog jutra pristizale su stotine navijača i zauzimale svoje mjesto bojeći se kako će to kasnije biti nemoguće. Bili su u pravu. Stotine tisuća uputile su se prema tragu koji je već oko 12 sati bio prepun pa su tako potpuno popunjene prilazne ulice. Prizor je bio veličanstven. Što se više približavalo 14 sati euforija je rasla.  Da si iz zraka bacio iglu ne bi mogla pasti na tlo. Vrijeme je prolazilo, 15, 16, 17, 18, 19.sati no Vatrenih još nema. Što se to događa?

Pojavili su se tek oko 21 sat. Plan onih koji su htjeli zaustaviti sreću i ponos nije uspio. Nitko se nije umorio i ojađen napustio trg kao što su to neki planirali. Sve je bilo prepuno i dalje su orile navijačke pjesme.

JE LI MOGUĆE DA SE U ORGANIZIRANJU DOČEKA POGRIJEŠI ZA 5 SATI?

Već u nižim razredima osnovne škole uči se o izračunu brzine kretanja. Vjerujem da se svi sjećate sličnih zadatka u kojima treba izračunati koliko je vremena potrebno da se pređe 27 km ako se pješak kreće brzinom od 5 kilometara na sat.

Oni iz viših razreda osnovne škole izračunu bi pridodali još neko vrijeme koje bi  prošlo u nepredviđenim zaustavljanjima do kojih može doći radi određenog ometanja kretanja.

Možda organizatori nisu taj dan bili u školi pa nisu znali izračunati. Oni će vjerojatno pokušati svaliti krivnju tvrdeći kako je zakazala policija koja nije osigurala trasu kretanja. To je dakao vrlo smiješna isprika. Kako se radi o dočeku slavljenika, a ne o prosvjedu, policija je svoj posao obavila izuzetno profesionalno.

Bilo kakvo udaljavanje građana, naročito ono s primjenom sile, bilo bi potpuno pogrešno.  Svatko je želio izbliza vidjeti ili dodirnuti ruku nekom od svojih ljubimaca. Svaka čast hrvatskoj policiji.

Očito je dakle kako se ovdje radilo o namjernoj „pogrešci“ organizatora koja je trebala umorom i revoltom smanjiti broj osoba te na taj način uništiti ushit nacionalnog identiteta. To se nije dogodilo pa čak i unatoč umoru, gladi, žeđi i kiši. S trga se odlazilo jedino kolima hitne pomoći. Bila je to demonstracija jedinstva mladeži i starijih osoba povezanih iskrenim domoljubljem. To je ono što je plašilo sve one koji Hrvatsku ne vole i nisu ju željeli.

JUGO-KOMUNISTIČKI SILOGIZAM

Kako prvi dio plana nije uspio mrzitelji prelaze na drugi dio plana. Kao i uvijek do sada koristi se obrazac etiketiranja pa se tako priziva ustaštvo.  Da se ne bi  otkrilo kako su protiv dočeka počinju odobravanja dočeka no zamjera se dolazak jednog jedinog čovjeka na pozornicu zajedno s vatrenima. I vrapcima na grani jasno je kako je taj dežurni krivac Marko Perković Thompson kojeg se bestidno povezuje s ustaštvom, fašizmom, nacizmom i  sličnim glupostima.

Cilj negodovanja na Thompsonovo prisustvo  skriven je u Jugo-komunističkom silogizmu kumrovečke škole koji je ništa drugo nego sotonski izričaj. On želi reći slijedeće: Thompson slavi ustaštvo, pozvali su ga reprezentativci, svi na dočeku pjevaju njegove pjesme – dakle svi su ustaše. Da su stvarno tako  razmišljali dokazuju izjave nekih savjetnika koji su ovaj veličanstveni skup nazvali neuspjelim ustaškim državnim udarom.

Sram vas bilo. Niste zaslužili ništa drugo do progona iz Hrvatske. Dok cijeli svijet izražava divljenje našoj reprezentaciji  i hvali naše navijače vi ih blatite na naj sramotniji mogući način. Tu svoju gnjusnu laž ste proširili stranim novinarima kako bi nas osramotili pred svijetom.

Zaboravili ste kako svijet dobro zna kakve ste lažovi i što ste sve spremni učiniti protiv neistomišljenika ili bolje rečeno onih koji vole Hrvatsku. Pojedine strane elite koriste vas samo radi ostvarenja nekih svojih ciljeva no vi ste dovoljno glupi da to ne shvaćate.

TKO JE MARKO PERKOVIĆ THOMPSON?

Marko Perković Thompson je jednostavan obiteljski čovjek, iskreni vjernik, domoljub i pjevač. Kao  domoljub na početku  Domovinskog rata dragovoljno se uključuje u Hrvatsku vojsku i sudjeluje u obrani Domovine. Tijekom Domovinskog rata skladao je pjesmu Čavoglave“ po kojoj postaje vrlo popularan, a ta pjesma postaje simbolom domoljublja i otpora srpsko-četničkoj agresiji. Nakon Domovinskog rata sklada čitav niz pjesama koje postaju vrlo popularne, a naročito kod mlade publike.

Svatko tko i malo poznaje njegove pjesme može vrlo lako zaključiti kako njegov cjelokupan opus počiva na četiri izvorišne točke, a to su Bog, majka Božja, Domovina i obitelj. Sve te četiri izvorišne točke međusobno se isprepliću i prožete su iskrenim domoljubljem. Njegove pjesme govore o povijesti Hrvata i vjekovnim nedaćama kroz koje su prolazili. Iz njih izvire ljubav prema svakom kraju Domovine, hrvatskoj kulturi i tradiciji.

Kako je Marko Perković Thompson postao simbolom domoljublja i hrvatskog nacionalnog identiteta potpuno je jasno kako ga ne vole svi oni koji u Boga i majku Boju ne vjeruju, a Hrvatsku ne mogu  prihvatiti kao svoju domovinu. To što je on postao idol mlađim generacijama koje je okupio oko sebe i naučio ih iskreno voljeti svoju Domovinu „unezverilo“ je njegove mrzitelje pa je tako postao njihov najljući neprijatelj. Spremni su učiniti sve kako bi ga eliminirali jer bi na taj način spriječili rast hrvatskog nacionalnog identiteta, a što čine na različite načine čitavo jedno stoljeće (1918. – 2018.). Za njegovo eliminiranje koriste se dobro uhodanim obrascem etiketiranja proglašavajući ga ustašom te izjednačavajući njegovo  domoljublje s fašizmom ili nacizmom.

 

MI vjernici znamo kako je ljubav neuništiva, a i vi ste to trebali shvatiti nakon što niste uspjeli uništili ovaj velebni skup. Nije zgoreg da vas podsjetim kako je ljubav jedanaesta zapovijed koju donosi Isus tražeći da se međusobno ljubimo kao što je on ljubio nas. Svoju ljubav prema nama pokazao je predajući su u ruke krvnicima kako bi na sebe preuzeo sve naše grijehe. Slijedeći njegov put mi ljubimo čak i svoje neprijatelje i molim Boga da im prosvijetli pamet i izbavi ih od napasti i grijeha. To je razlog zbog kojeg nikoga ne mrzimo pa čak ni vas koji vrijeđate Boga i na svaki način želite uništiti Hrvatsku, crkvu i obitelj te ostvariti svoj sotonski plan.

Upravo ovaj velebni doček pokazuje kako vam to neće uspjeti. Zemlja koja ima tako divnu mladež kakva je hrvatska mora biti ponosna i ne mora strahovati za svoju budućnost.  Zato neka ta mladež i dalje slijedi Isusov put, a Thompson neka ih i dalje uči što je to Domovina i kako se ona ljubi.

PRO CROATIA PARATI!

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari