Pratite nas

Kolumne

Kad non-paper kaže: Predaj vojsku!

Objavljeno

na

Nisam uopće sumnjala da će netko negdje pronaći neki papir koji će postati krunski dokaz da je Hrvatska ponovo – pod velikim međunarodnim pritiskom. Iz dana u dan taj pritisak raste. Razlog navodnom pritisku je hrvatski politički zahtjev Srbiji da kao uvjet za otvaranje pregovora s EU-om o pravosuđu upristoji svoj zakon kojim se proglasila nadležnom za suđenje za sve ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

[ad id=”93788″]

Da podsjetimo zaboravne, riječ je o ratu koji je pokrenula Srbija, koristeći JNA kao svoju vojsku, za ostvarenje etnički čistog prostora velike Srbije. Nakon što nije uspjela ostvariti plan, zakonom se ovlastila da bude, kako to naziva šef hrvatske diplomacije Miro Kovač, „sudac i policajac za područje cijele Jugoslavije“.

Hrpa optužnica

One dosad poznate optužnice iz tog spektra (Vesna Bosanac, Vladimir Šeks, Ejup Ganić, Agim Čeku i navodno još tristotinjak tajnih) pisali su još vojni tužitelji JNA početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, ili izgledaju kao da su ih pisali tužitelji JNA, iz ideološko-političke pozicije čuvara komunističke Jugoslavije. A dijelom je zaista riječ o istim ljudima-tužiteljima koji su samo s vremenom promijenili institucije – iz JNA se premjestili u srpski sud za ratne zločine.

Procesi koje je organizirala Srbija po tom zakonu (npr. Veljko Marić, suđenja za Ovčaru) izgledali su kao da ih vode sudovi bivše JNA, koji kazneno progone nacionaliste, separatiste i sve neprijatelje jugoslavenskog komunističkog režima. Sad Srbija još nastoji dobiti EU-certifikat za tu svoju legislativu, čijom primjenom može u svakom trenutku politički provocirati i politički destabilizirati susjedne države, sve dok ne umre i posljednji aktivni ili pasivni sudionik rata iz devedesetih.

Zato uopće nije upitno je li hrvatska državna politika trebala zauzeti jasnu poziciju da bez promjene takvog zakona Srbija ne može otvoriti pregovaračko poglavlje o pravosuđu. Hrvatska državna vlast bi se ogriješila o zaštitu nacionalnih interesa da to nije učinila.

Zbilja ne znam državu koja bi dragovoljno i bez otpora svome agresoru dala placet da sudi njezinim vojnicima i civilima za zločine počinjene na njezinu tlu. I aktualno državno vodstvo je učinilo upravo ono što su bili dužni učiniti: šef diplomacije je poručio i Srbiji i partnerima u EU da Srbija od Hrvatske neće dobiti zeleno svjetlo za otvaranje pregovora o poglavlju 23 dok ne izmijeni sporni zakon, predsjednica je izričito podržala tu poziciju, Vlada također, oporba zasad pojedinačno.

A nakon parlamentarnih izbora u Srbiji, na potezu će biti nova (stara?) srpska državna vlast. No tu dolazimo i do važne priče o kontekstu i pozadini tih strašnih pritisaka, kojima se već tjedan dana puni hrvatski javni prostor.

Naime, čim je Hrvatska nedvosmisleno dala do znanja da bez promjene spornog zakona neće dati Srbiji suglasnost za otvaranje pregovora, Srbija se potrudila iz toga napraviti priču o – hrvatskoj blokadi. Pa su pitali za mišljene šefa mađarske diplomacije, šefa austrijske diplomacije, pa su zatražili službeni njemački stav…

Pametno s Mađarima

I šef mađarske diplomacije Peter Szijjarto očekivano je dao punu potporu srpskom otvaranju pregovora. Uostalom, ne dovodi srpski zakon o regionalnoj jurisdikciji u opasnost šefa mađarske vojske da mu sude srpski sudovi za ratne zločine i to nakon što su JNA i srpske vojske razorile i popljačkale pola Mađarske i protjerale Mađare sve do Budimpešte. Ali ministar Szijjarto je pružio srpskom premijeru Vučiću i više od uobičajene potpore, kakva se daje kad se nekoga predmetni problem ne tiče.

Obećao je da će Mađarska sprečavati bilo koju instanciju (misli se ovaj put na Hrvatsku) da blokira srpski pristup EU i dao izravnu predizbornu potporu Vučiću kazavši kako bi, da je Srbin glasovao za njegovu stranku. Uz to je ustvrdio kako su međusobni odnosi Mađarske i Srbije trenutačno na najvišoj povijesnoj razini.

Konstatacija je točna. Srpska državna vlast na čelu s premijerom Vučićem je odradila političke pripreme pridobivanja (i) tradicionalnih hrvatskih saveznika za svoj pristupni put u EU, kako bi na drugoj strani dobila njihovu prešutnu suglasnost i za svoju daljnju ulogu balkanskog žandara nad državama bivše Jugoslavije. Vučićeva je Srbija uredila manjinska prava Mađara i Nijemaca u Srbiji na najvišoj europskoj razini, počela vraćati imovinu koju su im otele komunističke vlasti…

I zbog toga, a ne samo iz načelnih razloga, Mađarska, Austrija, Njemačka, sve tradicionalne hrvatske političke saveznice, zdušno podržavaju otvaranje pristupnih pregovora Srbije i EU-a i nemaju simpatija za hrvatske prigovore. To je Vučić odlično odigrao za srpske političke interese.

No hrvatski je problem što je za Vučiča i njegovu politiku odlično odigrala i bivša šefica hrvatske diplomacije Vesna Pusić u suradnji s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem i uz punu potporu bivšeg premijeraZorana Milanovića, a kroz tzv. politiku „regiona“ u kojoj su godinama zanemarivani hrvatski nacionalni interesi, u korist navodno općeg i nadnacionalnog regionalnog dobra. Ta hrvatska regionalna politika nije Srbiju učinila hrvatskim prijateljem, kada je riječ o odnosu prema ratnim zločinima ili prema hrvatskoj manjini u Srbiji. Ali je zato u svome finalu prošle jeseni, od tradicionalnog hrvatskog političkog saveznika Mađarske, uspjela učiniti najvećeg neprijatelja.

Prioriteti i gđa. Pusić

Prioriteti gospođe Pusić nisu bila manjinska prava Hrvata u Vojvodini ili upoznavanje europskih partnera s destabilizacijskim potencijalom srpskog zakona o regionalnoj jurisdikciji za ratne zločine, već politički preodgoj mađarskog premijera Viktora Orbana.

Posljedice Vučićeve brige za srpske političke interese i nebrige Vesne Pusić za hrvatske nacionalne interese prelamaju se danas i na pitanju hrvatskog uvjetovanja otvaranja pristupnih pregovora Srbije s EU. Zbog njih je aktualnom državnom vodstvu potrebno više energije i angažmana da bi se objasnili razlozi uvjetovanja.

Ali stvari opet nisu ni približno tako dramatične kako bi se moglo zaključiti čitajući i slušajući domaće medijske spoznaje o velikom „pritisku“, koji je kulminirao „otkrićem“ non-papera (savjetodavnog papira za internu uporabu i orijentaciju) Europske komisije, napisanog još od prošlog ljeta, a u kojem EK ne prihvaća hrvatske argumente za modifikaciju spornog srpskog zakona kao zajednički europski stav, već preporučuje da se spor riješi bilateralno.

Pa to i jest cilj hrvatskog uvjetovanja: da nakon izbora, a prije otvaranja pregovora Srbija promijeni postojeći zakon, koji ima potencijal destabilizacije šireg susjedstva. Ne vidim zašto bi vjerojatnom novom-starom premijeru Vučiću promjena spornih odredbi bila problem ako želi uistinu europeizirati Srbiju.

[ad id=”68099″]

Niti vidim kakav bi to pritisak mogao natjerati hrvatsku državu da kao članica EU i NATO-saveza, 2016. godine isporuči na prosudbu ratnom sudu Srbije i bivše JNA vojsku koja ju je 1991. godine obranila od JNA i Srbije. Jer je tako rekao – non-paper.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Svima treba dati dvostruko pravo glasa

Objavljeno

na

Objavio

Počinjem od onoga o čemu bi se svi trebali složiti: Svaki glas trebao bi vrijediti jednako, a to u Hrvatskoj nije slučaj. Osim što u ime lažne političke stabilnosti golemi broj glasova odlazi u vjetar, a nerazumno veliki broj građana ostaje bez predstavnika u Saboru, tu je i problem zastupničkih mjesta koja se mogu dobiti s popustom, za šaku glasova, a koji zatim znaju poslužiti za bestidno krivotvorenje volje birača. To je prvi jaki razlog zašto je referendum nužan.

Što nam kažu podaci DIP-a? Izlaznost je 2016. bila mršavih 52,59 posto, no to nije ništa prema mizernoj izlaznosti hrvatskih građana koji su svoj glas dali kandidatima manjina. Prema DIP-u, manje od 18 posto.

Rekorder je Vladimir Bilek, zastupnik Čeha i Slovaka, 1329 glasova dovoljno za saborsku klupu. Naravno, ukupno najviše dobili su kandidati srpske manjine, Milorad Pupovac solidnih 16.166, dakle, osjetno više od, recimo, Zlatka Hasanbegovića, koji je osvojio 11.898 preferencijalna glasa u II izbornoj jedinici.

No, tu je i ključ Pupovčeva ‘uspjeha’: on je toliko osvojio na listi od tri kandidata u cijeloj Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici, dok bi Hasanbegović, tada još na HDZ-ovoj listi, na razini cijele Hrvatske osvojio možda i 10 puta više. Kruške i jabuke.

Nemamo razloga pretpostaviti da ‘manjinci’ ukupno na izbore idu u dramatično manjem postotku nego ostali hrvatski građani. Većina, uključujući i hrvatske Srbe, procjenjuje da vrijeme ne treba gubiti na ono što je ionako sigurno te glasaju za stranačke liste u jednoj od 10 izbornih jedinica, kao i svi ostali. Koliko se njihovih glasova prelilo u stvarna saborska mjesta, nemoguće je pouzdano reći, no nije nerazumno zaključiti da je kumulativni učinak zapravo – dvostruko pravo glasa za nacionalne manjine, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Takav sustav ne postoji nigdje u Europi, usporediv jedino s monarhijama u kojima dio mjesta u parlamentu nasljeđuje plemstvo ili ih imenuje vladar. Jedna od takvih je i Velika Britanija, no tamo Dom lordova ipak ima ograničene ovlasti, može preispitivati, ali ne i izravno spriječiti donošenje zakona. To je, dakle, vrsta razumnog ograničenja koja se ovim referendumom nastoji uvesti u Hrvatskoj.

Drugi razlog za referendum je samo na prvi pogled kontradiktoran: upravo nedostaci ovako postavljenog pitanja mogu isprovocirati temeljitu promjenu izbornog zakona, pa i donošenja posve novog Ustava. O kojim nedostacima se radi?
 Pitanje zagarantiranih mjesta u Saboru je u suštini dvojba trebamo li ili ne pozitivnu diskriminaciju, dakle, po svojem smislu nije pitanje ljudskih prava.

No, ipak, kad god je to moguće, trebamo se držati pravila da dostignutu razinu prava ne valja sužavati, da je rijetko kada dobro vraćati se korak unazad. Ili, ako već moramo, kad god napravimo korak nazad – planirajmo i dva naprijed. Pa tako i u ovom slučaju. Onemogućiti tako izabranim zastupnicima da odlučuju o povjerenju Vladi i proračunu očito nije najsretnije rješenje, jer iz pozitivne diskriminacije u tom trenu prelazimo u negativnu.

Naime, premda manjine kao skupine imaju dvostruko pravo glasa, i dalje su neki od tih glasača kao pojedinci glasali samo za manjinsku listu pa takvima ne smijemo na ovakav način unaprijed uskratiti pravo na predstavnika u Saboru.
Kako ‘popraviti’ rezultat referenduma? Jednostavno: svima treba dati dvostruko pravo glasa.

Dakle, ako Hrvatska procjenjuje nužnim očuvati pozitivnu diskriminaciju manjina, za koje prema mojem mišljenju ne bi trebalo biti dvojbe da moraju imati sigurno mjesto za govornicom u hrvatskom Saboru, tada je nužno za to stvoriti zaseban dom parlamenta. Ne baš House of Lords, ali svakako nešto nalik Županijskom domu kakvog smo već imali, a čiji bi opseg ovlasti bio drugačiji nego Zastupničkog doma – u nečemu uži, a u ponečemu možda i širi.

Sabor bi imao ukupno 120 zastupnika, od toga 20-40 u 0Županijskom domu’ (ili kako god ga nazvali), među kojima bi bili zastupnici manjina, ali i hrvatskih građana koji žive u inozemstvu, tzv. ‘dijaspore’. Manjinci bi istovremeno, kao i svi ostali, glasali i za zastupnike u Zastupničkom domu. Jednaka prava za sve. Time bi se, dakle jednim potezom uhvatilo (najmanje) tri muhe.

Treći razlog za podršku održavanja referenduma, jednog i drugog, bez obzira tko ih organizira, jest duboko uvjerenje da valja njegovati kulturu izravne demokracije, sve u inat moćnicima koji uzimaju sebi za pravo odlučivati smije li narod o nečemu odlučivati ili ne.

Silnicima poput riječkog gradonačelnika Obersnela, koji mimo svakog zakona uzima ovlasti koje pripadaju Gradskoj skupštini, te uzurpira ulogu Ustavnog suda, koji jedini ima pravo odlučiti je li referendumsko pitanje dozvoljivo, takvima mora biti poručeno jasno: Autokracija neće proći!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Zvonimir Troskot: Uspjet ćemo, narod je uz nas (VIDEO)

 

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati