Pratite nas

Kolumne

Kad non-paper kaže: Predaj vojsku!

Objavljeno

na

Nisam uopće sumnjala da će netko negdje pronaći neki papir koji će postati krunski dokaz da je Hrvatska ponovo – pod velikim međunarodnim pritiskom. Iz dana u dan taj pritisak raste. Razlog navodnom pritisku je hrvatski politički zahtjev Srbiji da kao uvjet za otvaranje pregovora s EU-om o pravosuđu upristoji svoj zakon kojim se proglasila nadležnom za suđenje za sve ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

[ad id=”93788″]

Da podsjetimo zaboravne, riječ je o ratu koji je pokrenula Srbija, koristeći JNA kao svoju vojsku, za ostvarenje etnički čistog prostora velike Srbije. Nakon što nije uspjela ostvariti plan, zakonom se ovlastila da bude, kako to naziva šef hrvatske diplomacije Miro Kovač, „sudac i policajac za područje cijele Jugoslavije“.

Hrpa optužnica

One dosad poznate optužnice iz tog spektra (Vesna Bosanac, Vladimir Šeks, Ejup Ganić, Agim Čeku i navodno još tristotinjak tajnih) pisali su još vojni tužitelji JNA početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, ili izgledaju kao da su ih pisali tužitelji JNA, iz ideološko-političke pozicije čuvara komunističke Jugoslavije. A dijelom je zaista riječ o istim ljudima-tužiteljima koji su samo s vremenom promijenili institucije – iz JNA se premjestili u srpski sud za ratne zločine.

Procesi koje je organizirala Srbija po tom zakonu (npr. Veljko Marić, suđenja za Ovčaru) izgledali su kao da ih vode sudovi bivše JNA, koji kazneno progone nacionaliste, separatiste i sve neprijatelje jugoslavenskog komunističkog režima. Sad Srbija još nastoji dobiti EU-certifikat za tu svoju legislativu, čijom primjenom može u svakom trenutku politički provocirati i politički destabilizirati susjedne države, sve dok ne umre i posljednji aktivni ili pasivni sudionik rata iz devedesetih.

Zato uopće nije upitno je li hrvatska državna politika trebala zauzeti jasnu poziciju da bez promjene takvog zakona Srbija ne može otvoriti pregovaračko poglavlje o pravosuđu. Hrvatska državna vlast bi se ogriješila o zaštitu nacionalnih interesa da to nije učinila.

Zbilja ne znam državu koja bi dragovoljno i bez otpora svome agresoru dala placet da sudi njezinim vojnicima i civilima za zločine počinjene na njezinu tlu. I aktualno državno vodstvo je učinilo upravo ono što su bili dužni učiniti: šef diplomacije je poručio i Srbiji i partnerima u EU da Srbija od Hrvatske neće dobiti zeleno svjetlo za otvaranje pregovora o poglavlju 23 dok ne izmijeni sporni zakon, predsjednica je izričito podržala tu poziciju, Vlada također, oporba zasad pojedinačno.

A nakon parlamentarnih izbora u Srbiji, na potezu će biti nova (stara?) srpska državna vlast. No tu dolazimo i do važne priče o kontekstu i pozadini tih strašnih pritisaka, kojima se već tjedan dana puni hrvatski javni prostor.

Naime, čim je Hrvatska nedvosmisleno dala do znanja da bez promjene spornog zakona neće dati Srbiji suglasnost za otvaranje pregovora, Srbija se potrudila iz toga napraviti priču o – hrvatskoj blokadi. Pa su pitali za mišljene šefa mađarske diplomacije, šefa austrijske diplomacije, pa su zatražili službeni njemački stav…

Pametno s Mađarima

I šef mađarske diplomacije Peter Szijjarto očekivano je dao punu potporu srpskom otvaranju pregovora. Uostalom, ne dovodi srpski zakon o regionalnoj jurisdikciji u opasnost šefa mađarske vojske da mu sude srpski sudovi za ratne zločine i to nakon što su JNA i srpske vojske razorile i popljačkale pola Mađarske i protjerale Mađare sve do Budimpešte. Ali ministar Szijjarto je pružio srpskom premijeru Vučiću i više od uobičajene potpore, kakva se daje kad se nekoga predmetni problem ne tiče.

Obećao je da će Mađarska sprečavati bilo koju instanciju (misli se ovaj put na Hrvatsku) da blokira srpski pristup EU i dao izravnu predizbornu potporu Vučiću kazavši kako bi, da je Srbin glasovao za njegovu stranku. Uz to je ustvrdio kako su međusobni odnosi Mađarske i Srbije trenutačno na najvišoj povijesnoj razini.

Konstatacija je točna. Srpska državna vlast na čelu s premijerom Vučićem je odradila političke pripreme pridobivanja (i) tradicionalnih hrvatskih saveznika za svoj pristupni put u EU, kako bi na drugoj strani dobila njihovu prešutnu suglasnost i za svoju daljnju ulogu balkanskog žandara nad državama bivše Jugoslavije. Vučićeva je Srbija uredila manjinska prava Mađara i Nijemaca u Srbiji na najvišoj europskoj razini, počela vraćati imovinu koju su im otele komunističke vlasti…

I zbog toga, a ne samo iz načelnih razloga, Mađarska, Austrija, Njemačka, sve tradicionalne hrvatske političke saveznice, zdušno podržavaju otvaranje pristupnih pregovora Srbije i EU-a i nemaju simpatija za hrvatske prigovore. To je Vučić odlično odigrao za srpske političke interese.

No hrvatski je problem što je za Vučiča i njegovu politiku odlično odigrala i bivša šefica hrvatske diplomacije Vesna Pusić u suradnji s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem i uz punu potporu bivšeg premijeraZorana Milanovića, a kroz tzv. politiku „regiona“ u kojoj su godinama zanemarivani hrvatski nacionalni interesi, u korist navodno općeg i nadnacionalnog regionalnog dobra. Ta hrvatska regionalna politika nije Srbiju učinila hrvatskim prijateljem, kada je riječ o odnosu prema ratnim zločinima ili prema hrvatskoj manjini u Srbiji. Ali je zato u svome finalu prošle jeseni, od tradicionalnog hrvatskog političkog saveznika Mađarske, uspjela učiniti najvećeg neprijatelja.

Prioriteti i gđa. Pusić

Prioriteti gospođe Pusić nisu bila manjinska prava Hrvata u Vojvodini ili upoznavanje europskih partnera s destabilizacijskim potencijalom srpskog zakona o regionalnoj jurisdikciji za ratne zločine, već politički preodgoj mađarskog premijera Viktora Orbana.

Posljedice Vučićeve brige za srpske političke interese i nebrige Vesne Pusić za hrvatske nacionalne interese prelamaju se danas i na pitanju hrvatskog uvjetovanja otvaranja pristupnih pregovora Srbije s EU. Zbog njih je aktualnom državnom vodstvu potrebno više energije i angažmana da bi se objasnili razlozi uvjetovanja.

Ali stvari opet nisu ni približno tako dramatične kako bi se moglo zaključiti čitajući i slušajući domaće medijske spoznaje o velikom „pritisku“, koji je kulminirao „otkrićem“ non-papera (savjetodavnog papira za internu uporabu i orijentaciju) Europske komisije, napisanog još od prošlog ljeta, a u kojem EK ne prihvaća hrvatske argumente za modifikaciju spornog srpskog zakona kao zajednički europski stav, već preporučuje da se spor riješi bilateralno.

Pa to i jest cilj hrvatskog uvjetovanja: da nakon izbora, a prije otvaranja pregovora Srbija promijeni postojeći zakon, koji ima potencijal destabilizacije šireg susjedstva. Ne vidim zašto bi vjerojatnom novom-starom premijeru Vučiću promjena spornih odredbi bila problem ako želi uistinu europeizirati Srbiju.

[ad id=”68099″]

Niti vidim kakav bi to pritisak mogao natjerati hrvatsku državu da kao članica EU i NATO-saveza, 2016. godine isporuči na prosudbu ratnom sudu Srbije i bivše JNA vojsku koja ju je 1991. godine obranila od JNA i Srbije. Jer je tako rekao – non-paper.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori