Pratite nas

Kolumne

Kad non-paper kaže: Predaj vojsku!

Objavljeno

na

Nisam uopće sumnjala da će netko negdje pronaći neki papir koji će postati krunski dokaz da je Hrvatska ponovo – pod velikim međunarodnim pritiskom. Iz dana u dan taj pritisak raste. Razlog navodnom pritisku je hrvatski politički zahtjev Srbiji da kao uvjet za otvaranje pregovora s EU-om o pravosuđu upristoji svoj zakon kojim se proglasila nadležnom za suđenje za sve ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

[ad id=”93788″]

Da podsjetimo zaboravne, riječ je o ratu koji je pokrenula Srbija, koristeći JNA kao svoju vojsku, za ostvarenje etnički čistog prostora velike Srbije. Nakon što nije uspjela ostvariti plan, zakonom se ovlastila da bude, kako to naziva šef hrvatske diplomacije Miro Kovač, „sudac i policajac za područje cijele Jugoslavije“.

Hrpa optužnica

One dosad poznate optužnice iz tog spektra (Vesna Bosanac, Vladimir Šeks, Ejup Ganić, Agim Čeku i navodno još tristotinjak tajnih) pisali su još vojni tužitelji JNA početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, ili izgledaju kao da su ih pisali tužitelji JNA, iz ideološko-političke pozicije čuvara komunističke Jugoslavije. A dijelom je zaista riječ o istim ljudima-tužiteljima koji su samo s vremenom promijenili institucije – iz JNA se premjestili u srpski sud za ratne zločine.

Procesi koje je organizirala Srbija po tom zakonu (npr. Veljko Marić, suđenja za Ovčaru) izgledali su kao da ih vode sudovi bivše JNA, koji kazneno progone nacionaliste, separatiste i sve neprijatelje jugoslavenskog komunističkog režima. Sad Srbija još nastoji dobiti EU-certifikat za tu svoju legislativu, čijom primjenom može u svakom trenutku politički provocirati i politički destabilizirati susjedne države, sve dok ne umre i posljednji aktivni ili pasivni sudionik rata iz devedesetih.

Zato uopće nije upitno je li hrvatska državna politika trebala zauzeti jasnu poziciju da bez promjene takvog zakona Srbija ne može otvoriti pregovaračko poglavlje o pravosuđu. Hrvatska državna vlast bi se ogriješila o zaštitu nacionalnih interesa da to nije učinila.

Zbilja ne znam državu koja bi dragovoljno i bez otpora svome agresoru dala placet da sudi njezinim vojnicima i civilima za zločine počinjene na njezinu tlu. I aktualno državno vodstvo je učinilo upravo ono što su bili dužni učiniti: šef diplomacije je poručio i Srbiji i partnerima u EU da Srbija od Hrvatske neće dobiti zeleno svjetlo za otvaranje pregovora o poglavlju 23 dok ne izmijeni sporni zakon, predsjednica je izričito podržala tu poziciju, Vlada također, oporba zasad pojedinačno.

A nakon parlamentarnih izbora u Srbiji, na potezu će biti nova (stara?) srpska državna vlast. No tu dolazimo i do važne priče o kontekstu i pozadini tih strašnih pritisaka, kojima se već tjedan dana puni hrvatski javni prostor.

Naime, čim je Hrvatska nedvosmisleno dala do znanja da bez promjene spornog zakona neće dati Srbiji suglasnost za otvaranje pregovora, Srbija se potrudila iz toga napraviti priču o – hrvatskoj blokadi. Pa su pitali za mišljene šefa mađarske diplomacije, šefa austrijske diplomacije, pa su zatražili službeni njemački stav…

Pametno s Mađarima

I šef mađarske diplomacije Peter Szijjarto očekivano je dao punu potporu srpskom otvaranju pregovora. Uostalom, ne dovodi srpski zakon o regionalnoj jurisdikciji u opasnost šefa mađarske vojske da mu sude srpski sudovi za ratne zločine i to nakon što su JNA i srpske vojske razorile i popljačkale pola Mađarske i protjerale Mađare sve do Budimpešte. Ali ministar Szijjarto je pružio srpskom premijeru Vučiću i više od uobičajene potpore, kakva se daje kad se nekoga predmetni problem ne tiče.

Obećao je da će Mađarska sprečavati bilo koju instanciju (misli se ovaj put na Hrvatsku) da blokira srpski pristup EU i dao izravnu predizbornu potporu Vučiću kazavši kako bi, da je Srbin glasovao za njegovu stranku. Uz to je ustvrdio kako su međusobni odnosi Mađarske i Srbije trenutačno na najvišoj povijesnoj razini.

Konstatacija je točna. Srpska državna vlast na čelu s premijerom Vučićem je odradila političke pripreme pridobivanja (i) tradicionalnih hrvatskih saveznika za svoj pristupni put u EU, kako bi na drugoj strani dobila njihovu prešutnu suglasnost i za svoju daljnju ulogu balkanskog žandara nad državama bivše Jugoslavije. Vučićeva je Srbija uredila manjinska prava Mađara i Nijemaca u Srbiji na najvišoj europskoj razini, počela vraćati imovinu koju su im otele komunističke vlasti…

I zbog toga, a ne samo iz načelnih razloga, Mađarska, Austrija, Njemačka, sve tradicionalne hrvatske političke saveznice, zdušno podržavaju otvaranje pristupnih pregovora Srbije i EU-a i nemaju simpatija za hrvatske prigovore. To je Vučić odlično odigrao za srpske političke interese.

No hrvatski je problem što je za Vučiča i njegovu politiku odlično odigrala i bivša šefica hrvatske diplomacije Vesna Pusić u suradnji s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem i uz punu potporu bivšeg premijeraZorana Milanovića, a kroz tzv. politiku „regiona“ u kojoj su godinama zanemarivani hrvatski nacionalni interesi, u korist navodno općeg i nadnacionalnog regionalnog dobra. Ta hrvatska regionalna politika nije Srbiju učinila hrvatskim prijateljem, kada je riječ o odnosu prema ratnim zločinima ili prema hrvatskoj manjini u Srbiji. Ali je zato u svome finalu prošle jeseni, od tradicionalnog hrvatskog političkog saveznika Mađarske, uspjela učiniti najvećeg neprijatelja.

Prioriteti i gđa. Pusić

Prioriteti gospođe Pusić nisu bila manjinska prava Hrvata u Vojvodini ili upoznavanje europskih partnera s destabilizacijskim potencijalom srpskog zakona o regionalnoj jurisdikciji za ratne zločine, već politički preodgoj mađarskog premijera Viktora Orbana.

Posljedice Vučićeve brige za srpske političke interese i nebrige Vesne Pusić za hrvatske nacionalne interese prelamaju se danas i na pitanju hrvatskog uvjetovanja otvaranja pristupnih pregovora Srbije s EU. Zbog njih je aktualnom državnom vodstvu potrebno više energije i angažmana da bi se objasnili razlozi uvjetovanja.

Ali stvari opet nisu ni približno tako dramatične kako bi se moglo zaključiti čitajući i slušajući domaće medijske spoznaje o velikom „pritisku“, koji je kulminirao „otkrićem“ non-papera (savjetodavnog papira za internu uporabu i orijentaciju) Europske komisije, napisanog još od prošlog ljeta, a u kojem EK ne prihvaća hrvatske argumente za modifikaciju spornog srpskog zakona kao zajednički europski stav, već preporučuje da se spor riješi bilateralno.

Pa to i jest cilj hrvatskog uvjetovanja: da nakon izbora, a prije otvaranja pregovora Srbija promijeni postojeći zakon, koji ima potencijal destabilizacije šireg susjedstva. Ne vidim zašto bi vjerojatnom novom-starom premijeru Vučiću promjena spornih odredbi bila problem ako želi uistinu europeizirati Srbiju.

[ad id=”68099″]

Niti vidim kakav bi to pritisak mogao natjerati hrvatsku državu da kao članica EU i NATO-saveza, 2016. godine isporuči na prosudbu ratnom sudu Srbije i bivše JNA vojsku koja ju je 1991. godine obranila od JNA i Srbije. Jer je tako rekao – non-paper.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari