Connect with us

Kolumne

Kad ode onaj koji se daje sav

Objavljeno

on

Došao je s ruba, kao tisuće drugih. Odlazi kako je i živio, vazda na nogama, kao dobar sluga svima, napose onima s ruba. Nije ih zaboravio čim su mu se otvorila vrata kabineta, komiteta, sekretarijata,… Iako je bio u Partiji, Milan Bandić zapravo i nije bio komunist,… ni salonski ni kabinetski. Za razliku od onih koji su to, što idejom što neradom, i nakon pada komunizma (p)ostali, ma koliko se danas na sva usta hvastali kako nikad nisu bili u Partiji.

Da se to kaj dela cijenilo, posebno na rubu Zagreba, zorno pokazuje geografska raspodjela glasova unutar grada, a toplo je priman i izvan njega, jer osjećaj za slabije nije ga napuštao na granicama bogate metropole, ma koliko neki takve poteze ocjenjivali poslovno nelogičnima. Oholice u središtu grada, navikle gledati svisoka na sugrađane s ruba – Bosance, Hercegovce, Janjevce, Albance, muslimane,… ukratko, „dotepence“ – nije osvojio. Nije to ni teoretski mogao, jer ono što je živio bilo je dijametralno suprotno njihovu moralnom habitusu. Svjesni da sve što imaju i sve što jesu duguju velikoj komunističkoj pljački iz ’45, mnogi su navikli da se daje samo njima, a ne i drugima, osim, eventualno, poneka mrvica, čisto da prijetvornom solidarnošću zamažu oči. Svjedoči tome otužno stanje u kojem je za komunizma tobože vladajućom, radničkom klasom naseljeni rub grada Bandić zatekao.

No, nije to jedini razlog zašto se „starosjedioce od ’45“ bez po’ muke uspijevalo nahuškati na Milana Bandića. Naime, on ne samo što je bio istinski, neprerušeni socijaldemokrat, nego je autentično živio, tijekom društvenih previranja 20. stoljeća čak i u europskoj matici pogubljenu kršćansku sastavnicu socijaldemokracije. A k tome je, da stvar bude gora, bio i HRVATSKI socijaldemokrat, ne odstupivši ni zeru od odgoja, kojega je kao Hercegovac starog kova ponio od kuće.

A to se ne prašta. Baš kao što se ne prašta ni izniman osjećaj za odbačene, posebno hrvatske branitelje, kojega bi katkad i osamljen ustrajno svjedočio – od omogućavanja nastupa Thompsonu za Dan Grada Zagreba, kad je cipelarenje tog domoljubnog pjevača bilo na vrhuncu, sve do nedavnog odlaska na oproštaj od Tomislava Merčepa. To što je ljude okupljao ljude umijući i od neprijatelja učiniti prijatelja, oni koji žive od stvaranja neprijatelja i razdora nikako nisu mogli progutati. Jednostavno, rušilo im je čitavu koncepciju zasnovanu na rušenju. Sad, kad se povijest raspetljala onako kako jest, može se sa sjetom nagađati što bi bilo da su na tom dijelu hrvatskog političkog spektra prevagnuli Zdravko Tomac i Milan Bandić. Hrvatska bi politička scena nesumnjivo bila zdravija, stabilnija, sklonija suglasju oko ključnih nacionalnih pitanja. No, kao stoljeće ranije u centrali, i na hrvatskoj su ljevici početkom 21. stoljeća pobijedili mentalni boljševici. Ipak, Milan Bandić se nije pomirio sa statusom menjševika. Triput formalno s boljševicima, no već tada gledan ispod oka, jednom podržan od njih s figom u džepu, ali i dva puta otvoreno kontra njih, tada već kao malo tko izložen ugrizima čopora medijskih hijena, suvereno pobjeđuje na izborima za zagrebačkog gradonačelnika. Sve skupa, izborio je dvostruko više mandata na toj prestižnoj dužnosti od legendarnog Vjekoslava Heinzela. Pa kako mu je to uspjelo?

Prije svega, onih 365 u nazivu njegove stranke nije tek zgodan marketinški trik, nego desetljećima življena stvarnost delanja od jutra do mraka. Bez dana godišnjeg odmora, što je žrtva koju ne može baš svatko podnijeti. Da je to bila tek puka populistička fraza, pa netko bi ga već uslikao na kakvoj jahti ili u državnoj ili gradskoj rezidenciji, možda i vili nekakvog tajkuna. Delajući, po potrebi je bio i žabac, pijući vodu iz hidranta, i Batman, hvatajući pahulje snijega prije nego što dotaknu tlo, a osjećao je i odgovornost za svaku leteću bombicu, u tome, poput medija u napadima na njega, hiperproduktivnih zagrebačkih golubova.

Za politiku, tu kraljevsku disciplinu ljudskog djelovanja, potrebno je znatno veće i šire umijeće nego za upravljanje tvrtkom, ma koliko ona velika i složena bila. Nije tu u pitanju tek upravljanje velikim gradom kao skupom poduzeća, nego i pomirenje cijele palete mnoštva suprotstavljenih interesa. Između njih nije lako broditi ni s jakim medijskim vjetrom u jedra, a kamoli s medijskim rafalima u prsa. Unatoč tome, Bandić je to čudesno uspijevao, a to što nije mijenjao navike i kulturološka obilježja sredine u kojoj je djelovao, napokon, sve da je to i htio, kao gradonačelnik to nije mogao, nego ih je prihvatio kao datost, samo je pokazatelj urođene mu inteligencije i stečene životne mudrosti. Pozelenjeli od bijesa, pocrvenjeli od muke, nisu znali kako s njim, pa su posegnuli za pouzdanim receptom – „Drž’te lopova!“ – ne pitajući se kakav je to lopov koji ne uživa u plodovima vlastitog lopovluka.

„Lopovom“, znakovito, postaje tek kad se odijelio od majke Partije, nakon što je kao hrvatski socijaldemokrat definitivno prepoznat kao strano tijelo, i kao takav izlučen. Tek tada mu se prišiva etiketa K&K (korupcija i klijentelizam), kako poslovne odnose utemeljene na uzajamnom povjerenju nazivaju oni koji nikad ništa ozbiljno u životu nisu radili, a svjesno ili nesvjesno služe tek kao žetončići nekih drugih hobotnica, koje se trse isprazniti zauzeto mjesto samo kako bi na njega uskočile. Kad ne bi bilo tako, takvi zasigurno ne bi bili osvjetljeni reflektorima medijske hobotnice. Pa nije to zato što su lijepi i pametni, nego zato što svaki kumek ima svoga kuma.

Uostalom, ako Bandićev poslovni model sve vrijeme nije valjao, kako to da čitava dva desetljeća nisu uspjeli iznjedriti kandidata koji će ga pobijediti, pri čemu je svaki koji mu se suprotstavio mogao računati na nepodijeljenu medijsku potporu. Ne jednom, ni dva puta, nego 5 puta (jer prvi put ga se nije moglo ocijeniti) biračima se Bandićevo vladanje doimalo dovoljno učinkovitim da ne izaberu drugog. Sviđalo se to kome ili ne, prema važećim pravilima to tijelo odlučuje, a ne subjektivan dojam pojedinca, ma koliko pametan i upućen bio. Kad nisu imali čime konkretnim, zatrpavali bi ga opsjenama, stotinama kaznenih prijava koje može podnijeti svak’ protiv svakog. A koliko su bile utemeljene, najbolje pokazuje to što niti jedna nije doživjela osuđujući pravosudni epilog, čak ni za 4-godišnje vladavine notornog Milanović-Miljenićevog pravosuđa. Unatoč tome što je Bandić tada završio i u zatvoru, slučajno, eto, baš nakon što je odbio podržati Ivu Josipovića uoči predsjedničkih izbora 2015., to nije bilo dovoljno da bi ga se srušilo tamo gdje su ga najbolje poznavali, u zagrebačkom ringu. Mrak ga ni tada nije pobijedio. I sad, kad njegovi ogorčeni politički protivnici, a u mnogo čemu, ponajviše iskazivanju ljudskosti, i antipodi, izražavaju žaljenje zbog preranog mu odlaska s životne pozornice, to nije tek znak u takvim prilikama uobičajene kurtoazije, nego ima dvostruko značenje. Žale što je otišao upravo sad ponajviše zato što su uvjereni da bi ga napokon srušili.

Malo što ih je tako živciralo kao Bandićev autentični kozmopolitizam. On nije lažan kao u nekih stihoklepaca i velikih deklamatora, profesionalnih ljudskopravaša, ljevičarskih politikanata, u biti tek slabo prikrivenih šovinista, koji se tobože bore za prava onih u čijem neposrednom okruženju nisu nikad, niti bi ikad živjeli, a zapravo životare od sijanja društvena sukoba. Pa uvijek na nekoga bace pik. Osamdesetih su to bili Albanci, zato što su Jugoslaviju rušili, a od devedesete su im meta Hercegovci, zato što su neprežaljenu im tvorevinu, u kojoj je laž bila stup društva, srušili. Iako nacionalno svjestan, Bandić nije bio isključiv.

Uspijevao je okupiti one koje se, mada to u očima potkupljivih i nahuškanih ne izgleda tako, ipak ne da lako potkupiti, jer se ne odriču olako ljudskog dostojanstva – od Cigana Brace do Branka Lustiga, od Ševe i Jajana do Ševka Omerbašića – učinivši Zagreb poželjnim mjestom za ljude sa svih strana, spremne u njemu skrasiti se i izgrađivati ga u dobroj vjeri i namjeri. Uostalom, Zagreb je zadnjih 150 godina tako i postao Zagrebom, mozaikom tisuća malih identiteta stopljenih u skladnu cjelinu. Lokal-šovinistima je Bandić posebno išao na živce, jer se trudio svladati zagrebačku kajkavštinu, ne kako bi se dodvoravao starosjediocima (i prije ’45), nego kako bi iskazao poštovanje sredini u koju je došao. A tko bi mu zamjerio što taj govor nije baš savršeno svladao? Ta, ne vidi li se na otprilike 90% rođenih kajkavaca da im štokavski standard nije prirodan? Govore kao da cijepaju drva, unatoč barem 12-godišnjem obrazovanju i medijskom okruženju.

Paradoksalno, Bandićeve protivnike je njegovim odlaskom sa životne pozornice dočekalo najveće prokletstvo. Kad ode onaj koji se daje sav, najveći su gubitnici oni koji samo gledaju gdje će što uzeti. A da bi mogli štogod uzeti, netko im to mora dati. Sad će ih se, međutim, pitati – a što vi možete dati? I u tomu leži glavni uzrok nelagode većine onih koji su iskazali namjeru naslijediti Milana Bandića. Sve neki genijalac do genijalca, oni bi gradske službe besprijekorno organizirali, tako da rade k’o urica, a sami bi dotle strateški razmišljali, papire potpisivali, velevažno se naslikavali i veleumne izjave davali. No, takav pristup pada u vodu s prvim susretom sa stvarnim svijetom i suočavanjem s konkretnim pitanjima koja nerijetko prate odgovori tipa – Nije moje,… Niti moje,… Mi nemamo zakonske podloge,… Zakon nije dovoljno jasan… – a problem sve vrijeme ostaje neriješen. Bandić se s time nije mogao pomiriti, i zato je srce ostavio na terenu, a ne u kabinetu. Neka se ne naljute njegovi potencijalni nasljednici, ali svaki drugi izgleda tako da bi ga, kad bi se sada po prvi put u životu vruć hladne vode napio, strefio infarkt. Na početku prvog, a ne na kraju šestog mandata. S druge strane, sad, kad već žičaru guta daljina, gori razložna nada da se ona kreće prema nebu, i da će ovaj putnik proći kroz uska vrata. Bez obzira što je mnogo griješio, a kako i ne bi, kad je još više radio.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari