Pratite nas

Razgovor

Hrvoje Mandić: Kad pravilno sagledamo kronologiju događaja, uzrok i povod onda je i bošnjačko-hrvatski sukob puno jasniji

Objavljeno

na

Danas, u srijedu 09. siječnja, prigodno se obilježava 25. obljetnicu stradanja 27 hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a u Buhinim Kućama kućama kod Viteza.

O okolnostima u kojima se taj zločin dogodio, kao i uzrocima bošnjačko-hrvatskog sukoba za HRsvijet govori Hrvoje Mandić, povjesničar u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH u Mostaru.

-Da bi shvatili povijesni kontekst pokolja nad hrvatskim civilima i vojnicima u Buhinim kućama, kod Viteza, počinjenog od strane pripadnika Armije BiH, 9. siječnja 1993., nužno je predstaviti tadašnju vojnu situaciju u Srednjoj Bosni i ukazati na strateške ciljeve Armije BiH.

Za presjek vojnog i političkog stanja na tom prostoru krajem 1993. i početkom 1994. godine koristit ću se najnovijim historiografskim djelima, riječ je o knjizi povjesničara Davora Marijana „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od1992. do 1994.“ i politologa Miroslava Tuđmana „Druga strana Rubikona.

Politička strategija Alije Izetbegovića“ – stava je povjesničar Hrvoje Mandić, povjesničar u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH u Mostaru,

Određeni povjesničari i politolozi su stava kako je Alija Izetbefović iskoristio određene rezolucije VS UN-a i postrojbe Armije BiH iz istočne Bosne prebacio u Središnju Bosnu?

-Politička i vojna nesnošljivost između Muslimana i Hrvata, uvjetovana različitim gledištima na budući unutarnji ustroj BiH, odnosno oružani sukobi niskog intenziteta između Armije BiH i HVO-a, pretvorili su se u krvavi vojni sukob u vrijeme trajanja mirovnih pregovora pod Vance – Owenovim vodstvom.

Vijeće sigurnosti UN-a, 6. svibnja 1993. donijelo je rezoluciju br. 824 kojom se kao i rezolucijom br. 819, od svih sukobljenih strana zahtijevalo da Srebrenicu, Goražde, Žepu, Sarajevo i Bihać tretiraju kao zaštićene zone.

Upravo je takva odluka Vijeća sigurnosti UN-a od strane tadašnjeg muslimanskog političkog i vojnog vodstva iskorištena za usmjeravanje glavnine snaga Armije BiH iz tog područja na područje Srednje Bosne i sjeverne Hercegovine.

Kad se tome doda činjenica da su nakon pada Jajca postrojbe Armije BiH iz tok područja također završile na području Srednje Bosne, kao i veliki broj civila protjeranih iz područja banjalučke regije, bilo je očito kako će doći do sukoba – podsjeća Mandić.

Bez obzira što je Središnja Bosna bila u potpunom okruženju Armije BiH, već koncem devedesetih u javnost je plasirana teza o navodnoj agresiji Republike Hrvatske. Kako na to gledate?

– Analizirajući dostupnu dokumentaciju i uvažavajući struku, stava sam da je tadašnje muslimansko vojno i političko vodstvo imalo pet zacrtanih strateških ciljeva: apsolutni vojni i politički nadzor nad zemljopisnim središtem države, apsolutni vojni i politički nadzor nad glavnim gradom Sarajevom, osiguranje prometnih pravaca dolinom Neretve prema Jadranskom moru, osiguranje izlaza na rijeku Savu, te osiguranje horizontalne komunikacije između Sarajeva i Bihaća.

Gledajući to ovako, čak tri od pet strateških ciljeva Armije BiH izravno su vezani za prostor Srednje Bosne a jedan za prostor Sjeverne Hercegovine.

Podsjećanja radi, upravo je na tom području vođena većina vojnih operacija tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba. I upravo na tom području počinjen je najveći broj zločina. Problem je što se istraživanju i sankcioniranju tih zločina ne pristupa na isti način – navodi Mandić.

A teze o “dvije agresije” na BiH?

– Kad govorimo o ključnim segmentima hrvatsko-bošnjačkog sukoba, dojam je da se tom pitanju pristupa površno i amaterski. Za svaki rat, pa tako i ovaj, ključno je utvrditi njegov uzrok i povod. Stavite s jedne strane tezu o navodnoj agresiji Republike Hrvatske a s druge strateške ciljeve tadašnjeg muslimanskog vodstva i vidjet ćete koja će opcija proći sve zahtjevne testove.

Osobno sam sklon stavu onih znanstvenika koji tvrde da su uzroci bošnjačko-hrvatskog sukoba strateške naravi i različitih gledištima na budući ustroj BiH, što je i danas dominantna tema u odnosima između Bošnjaka i Hrvata na području BiH – istaknuo je Mandić.

Recimo da su to uzroci bošnjačko-hrvatskog sukoba, gdje vidite povod?

-Povijesne činjenice pokazuju da bošnjačko političko vodstvo samo dijelom prihvatilo Cutilierov plan, koji je predviđao plan federalizacije ove države i njezino međunarodno priznanje.

Slično je i sa Vance-Owenovim planom koji je Alija Izetbegović načelno  prihvatio ali ga je vrh Armije BiH, navodno samoincijativno,  odbio i  pokrenuo vojnu opciju napada na Hrvate u Srednjoj Bosni. Sve ukazuje da je povod za izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba upravo u Vance-Owenovom planu.[1] Činjenica da se taj sukob vodio isključivo u zemljopisnom središtu države i na tzv. neretvanskom pravcu je sasvim dovoljan pokazatelj za izvlačenje mnogih zaključaka. – navodi Mandić.

Prostor Središnje Bosne jednoj i drugoj strani je bio zanimljiv i zbog niza tvornica namjenske proizvodnje nekadašnje JNA?

-Da, “Slavko Rodić” u Bugojnu, “Bratstvo” u Novom Travniku i “Vitezit”, odnosno tvornici eksploziva Slobodan Princip Seljo (kratica „SPS“) u Vitezu, te “Igman” u Konjicu bile su od strateškog značaja za opstanak Armije BiH. Stoga u kasno proljeće i ljeto 1993. najjače sukobe HVO-a i Armije BiH imamo upravo na tim područjima – navodi Mandić.

Gdje nalazite uporište za takve tvrdnje?

-Čitav je niz eminentnih stručnjaka upozoravalo na to. Na savjetovanju Glavnog Štaba Armije BiH s komandantima korpusa 21. kolovoza 1993. u Zenici Sefer Halilović jer rekao „kako sa Vitezom zaokružuju sistem vojne industrije u našoj državi… Onda imamo kompletan lanac u našim rukama… Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da li gasiti kuću ili uzeti Vitez? Ja bih se odlučio prije za Vitez. Sa Vitezom zaokružujemo namjensku proizvodnju“?[2]

Zanimljivo, niti jedan od komandanta ABiH nije predlagao napadna djelovanja prema VRS nego su im prioritetni ciljevi bili hrvatske enklave u Srednjoj Bosni i komunikacijski pravac dolinom Neretve prema Mostaru i Jadranskom moru.

Odstranjenjem Hrvata iz Srednje Bosne ABiH stavila bi pod kontrolu vojno-industrijske komplekse a etničkim čišćenjem Hrvata iz Srednje Bosne cijela jedna provincija po Vance-Owenovom planu mora pripasti Muslimanima što bi za posljedicu imalo da je njihov teritorij ne samo veći nego nacionalno i strateški kompaktniji.[3] – ocijenio je Mandić.

Važno je sagledati i obostrani raspored snaga HVO-a i Armije BiH i njihovu brojnost na tom prostoru!

-Kad je riječ o vojnoj rasporedu treba istaknuti da se rat u Lašvanskoj dolini vodio u dvostrukom okruženju. Snage HVO-a bile su u okruženju ABiH, dok je potonja bila u okruženju VRS i HVO-a.

Zauzimanjem Travnika i Bugojna ABiH okružila je HVO u Lašvansko-Lepeničkoj dolini na području oko Busovače, Viteza i dijela Novog Travnika tako da je HVO počeo život u okruženju s oko 6000 vojnika okruženih višestruko brojnijim muslimanskim snagama. Snage Armije BiH čitavo su razdoblje hrvatsko-bošnjačkog sukoba bile u ofenzivi i stalnim su napadnim akcijama pokušavale usitniti taj prostor na više malih enklava.

Dakle, na tom prostoru karakteristično je bilo poziciono ratovanje, gdje su se postrojbe HVO-a branile u kompaktnom prostoru širine 3-10 km i dubine 10-12 km što je mogućnost manevra svodilo na nisku razinu, dok su snage Armije BiH išle na presjecanje tog prostora.[4] Zanimljivo je da su se upravo u tim pokušajima događali i zločini – ocijenio je Mandić.

Kakav je bio odnos snaga?

-Na području općine Vitez u ljeto 1993. godine Operativna grupa Bosanska Krajina (OZ BK) Armije BiH angažirala je snage 17. krajiške, 303., 325., a kasnije 306. i 314. motorizirane brigade. S druge strane u općini „Vitez“ HVO je bio znatno „tanji“, a obranu je preuzela Viteška brigada koja je brojala 2210 pripadnika.[5] – ističe Mandić.

Rekli ste da je HVO djelovao pozicijski. Znači Armija BiH u Središnjoj Bosni djeluje napadno?

-Nakon ovladavanja Bugojnom i Travnikom, vojni i politički vrh naredio je Komandi OG BK 7. kolovoza 1993. da pokrenu napadnu operaciju na grad Vitez i okolicu pod kodnim imenom „Oprez“ čiji je cilj bio razbiti HVO na širem području Viteza i Novog Travnika i zauzeti tvornice “Vitezit” u Vitezu i “Bratstvo” u Novom Travniku.

U borbama u kolovozu, rujnu i listopadu snage ABiH uz pomoć oklopa nisu uspjele ovladati prostorom Viteza i Novog Travnika. HVO je izvodio nekoliko protuudara kojom je uspio odbaciti ABiH na početne postave. To je imalo za posljedicu da su se postrojbe HVO-a iscrpljivale i trošile i onako skromnu zalihu streljiva.

Slijedilo je jedno dugo razdoblje u kojem Armija BiH nije napadala jer se prestrojavala i pripremala za novu napadnu operaciju i potpuno uništenje HVO-a u dolini Lašve.[6] – navodi povjesničar Mandić.

Dakle, u zimu 1993. slijedi završini pokušaj udara Armije BiH na hrvatsku enklavu u Središnjoj Bosni?

-Od sredine studenog 1993. godine 3. korpus ABiH pripremao je izvesti operaciju “Prozor 93” koja je za cilj imala spajanje s okruženim snagama Armije BiH u Starom Vitezu. Prema zapovijedi komande 3. korpusa od 16. prosinca 1993. zadatak je bio „razbiti ustaške snage na pravcima napada, deblokirati Stari Vitez i tvornicu SPS Vitez, što je uključivalo i potpuno blokiranje svih prometnica „između Busovače, Viteza i Novog Travnika. U gotovosti za izvršenje narednog zadatka potpuno razbijanje ustaških snaga u navedenim rejonima i oslobađanje okupiranih gradova“.

Navedeni korpus ABiH angažirao je postrojbe OG BK, Taktičku grupu Alfa i postrojbe 314. brdske brigade ABiH. Upravo su postrojbe OG Bosnske Krajine imale zadatak uništiti HVO u području Novog Travnika, Nove Bile i Viteza.

[7] Operacija pod imenom Prozor 93 počela je ujutro 22. prosinca 1993. a Taktička grupa „Sjever“ u sastavu OG BK Armije BiH istog dana probila je crtu obrane HVO-a u području Križančeva sela likvidirala je 64 hrvatska civila i pripadnika HVO-a.[8] – podsjeća Mandić.

Upravo u tim napadnim operacijama dogodili su se zločini Armije BiH nad hrvatskim civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a u Križančevom selu i Buhinim kućama?

– Postrojbe ABiH iskoristila su ujutro 9. siječnja 1994. gustu maglu i u napadu iz Sivirinog Sela probile crtu obrane Viteške brigade HVO-a u Buhinim kućama i presjekle prometnicu Vitez – Busovača. Na prostoru Buhinih kuća HVO je izgubio prostor 150 x 100 na kojem je bilo trideset kuća. Tog dana pripadnici ABiH pobile su u Buhinim Kućama 27 hrvatskih civila i zarobljenij pripadnika HVO-a

Isti dan HVO je u protunapadu do 19 sati uspio vratiti 11 kuća. Na južnom dijelu viteškog bojišta ABiH je zauzela četiri rova na području Sofe i crtu širine 100 metara i odbila nekoliko pokušaja HVO-a da vrati izgubljeno područje. Snage ABiH snažnom topničkom vatrom tukli su po crti obrane HVO-a i gradskom središtu Viteza gdje je do 20 sati palo više od stotinu projektila.

Tijekom noći 9./10. siječnja HVO se prestrojio i sutradan u protunapadu vratio pet objekata u Buhinim kućama čime je omeo planirani napad OG BK na Vitez. Viteška brigada HVO-a je do 14. siječnja u području Sofe vratila i dio ranije izgubljenog prostora.

OG BK ABiH nije bila u stanju za nastavak napada, a to potvrđuje masovno dezertiranje muslimanskih vojnika 15. siječnja s crte bojišta. Napadne operacije ABiH na području Srednje Bosne nastavljene su do travnja 1994. godine odnosno do potpisivanja Washingtonskog sporazuma – navodi Mandić.

Uz čitav niz zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a, koje su posljedice hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Središnjoj Bosni?

-Posljedica tih operacija je etničko čišćenje Hrvata iz Srednje Bosne. Ukupno je izbjeglo i protjerano 152.950 Hrvata, ubijena je 1051 civilna osoba, od toga 121 dijete, a ubijeno je 644 zarobljenih vojnika HVO čime dolazimo 1695 ubijenih hrvatskih civila i vojnika prema dostupnoj historiografskoj dokumentaciji.[9] Uz kazano, važno je napomenuti da se spomenuti sukob nastavio i nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Istina, sukob više nije oružani ali je nastavljen … – navodi Mandić.

Kako do rješenja?

– Postizanjem pravednog i samoodrživog političkog rješenja kojim će biti zadovoljna sva tri naroda, a samim tim i većina građana BiH, prestat će potreba za svim oblicima razračunavanja u BiH – zaključuje Mandić.

 

M. Jurković / hrsvijet.net

 

[1] I. Zlopaša, Politička sudbina Hrvata u BiH, 59-66.

[2] Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2018.), 350. Usporedi: Miroslav Tuđman, Druga strana Rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2017.), 354.

[3] M. Tuđman, Druga strana Rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića (, 355.

[4] D.Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994., 344-345.

[5] Isto, 346-350.

[6] Isto, 351-356.

[7] Isto, 356.

[8] Isto, 357-359.

[9] M. Tuđman, Druga strana Rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića, 362.

 

9. siječnja 1994. – Pokolj nad Hrvatima u zaseoku Buhine kuće kod Viteza

 

 

 

Buhine kuće – Posljednji pokušaj ABiH da porazi Hrvate središnje Bosne

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina
Razgovor s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom

Nedavno je propala nabava borbenih zrakoplova od Izraela, a ministar obrane Damir Krstičević najavaljuje da Hrvatska ne odustaje od nabave borbene eskadrile. Osim nabave zrakoplova nameću se i drugi aspekti modernizacije vojske, u situaciji u sve složenije geopolitičke i sigurnosne situacije u svijetu, ali u hrvatskome balkanskom okruženju. O ovoj problematici razgovarali smo s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom.

Posljednjih tjedana svjedoci smo peripetija vezanih uz nabavu izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak. Iz nekih krugova spominje se tzv. non paper dokument, prema kojemu je Hrvatska navodno bila upozorena od strane SAD-a pod kojim uvjetima možete kupiti izraelske zrakoplove. Državni vrh odbacuje postojanje tog dokumenta. Kako Vi komentirate sve te prijepore? Radi li se, zapravo, o američkom strahu da bi i druge države mogle nakon Hrvatske kupovati polovne i modernizirane zrakoplove od Izraela, nauštrb američkih financijskih interesa?

Izraelska želja da ponudi Barak nekolicini zainteresiranih zemalja, i time s vrlo priuštivim, a odličnim borbenim avionima itekako nagriza šanse daleko skupljem novom F-16. To je zasigurno bio faktor. Bilo je tu mnogo elemenata, ali stvar je zapela prije otprilike 2 mjeseca na razini srednjeg menadžmenta u Lockheed Martinu i State Departmentu. Dakako da je tu bilo i raznih lobiranja, pa i od strane suparničkih država, no nema jedne stvari koja je srušila posao. Jednostavno se previše toga posložilo, a kad zapne na srednjoj razini i ministri i predsjednici mogu vrlo malo učiniti osim ako se ne radi o golemim poslovima od nekoliko desetaka milijardi dolara.

Neki analitičari u stopiranju prodaje borbenih zrakoplova vide američko upozorenje Hrvatskoj zbog pojačanog ruskog i kineskog utjecaja…

U ovako važnim odlukama naravno da se gleda i na politčke i gospodarske aspekte, a naša sporost s LNG terminalom, koji je SAD-u važan projekt zbog umanjivanja europske ovisnosti o ruskom plinu, zatim ruske banke u Agrokoru i kineska izgradnja Pelješkog mosta vjerojatno predstavljaju određenu dozu frustracije za SAD. No oni znaju da smo mi njihovi čvrsti saveznici i premda bi se zbog ubrzavanja ovih problema, posebno LNG terminala, mogla koristiti isporuka aviona kao pritisak, to ne bi dovelo do razine potpunog ukidanja nabave samo po sebi.

Njima je interesu slabost HV-a

Isti oni krugovi koji su prije govorili o „starim kantama“ sada žustro prozivaju vladajuće i ministra Krstičevića za fijasko oko nabave borbene ekadrile. Da smo kojim slučajem kupili nove zrakoplove govorilo bi se o rastrošnosti, izgradnji škola, dječjih vrtića itd. Kome je u interesu miniranje nabave borbenih zrakoplova ako znademo da je upravo sigurnost jedna od temeljnih funkcija države?

Potkopavanje vojske popularno je upravo zato što je ona jedan od stupova države i nacije, ali ju se može napadati bez posljedica, i svakako da ima faktora u našoj zemlji koji iz vlastitih ideoloških razloga teško mogu podnijeti snažnu Hrvatsku vojsku. Susjednim zemljama s teritorijalnim pretenzijama i neumrlim ekspanzionističkim planovima također nikako ne odgovara moćno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje bi moglo spriječiti agresije i djelovati po strateškim ciljevima te svojom snagom predstavljati nepremostivi faktor odvraćanja za razne oružane avanture. Njima je u interesu slabost HV-a. A dakako da ima i međunarodnih čimbenika kojima odgovara ravnoteža snaga između Hrvatske i Srbije i s nelagodom bi gledali kako Hrvatska uspostavlja potpunu zračnu nadmoć.

Govoreći o novome natječaju, ruski zrakoplovi već u startu su isključeni jer smo članica NATO-a, švedski zrakoplovi nemaju državna jamstva, a Švedska je i neutralna država (što bi moglo stvarati probleme s remontom u slučaju potencijalnih ratnih situacija), s Izraelom je posao propao… Je li sada jedina opcija SAD? Koja je po Vama najpovoljnija i najrealnija opcija?

Smatram da smo odabirom Baraka napravili najbolje što smo mogli sa štedljivošću, a da za to dobijemo izuzetno moćan avion. Sada kad je to propalo, treba odriješiti novčanik i ići na nove avione, i tu prvenstveno mislim na F-16 Block 70/72, koji među sudionicima prošlog natječaja jedini po borbenim sposobnostima nadmašuje Barak. Moguća opcija je i Gripen, no osim izostanka jamstava i švedske političke nesklonosti Hrvatskoj nama ponuđeni Gripen C/D je vrlo potkapacitiran avion koji nikako ne zaslužuje cijenu koja je za njega bila tražena. Da se razgovara o radikalno izmijenjenom i poboljšanom Gripenu E/F, koji ima potencijala biti uistinu dobar borbeni avion, bila bi to druga priča, no taj nam do sad nije ponuđen.

Veliki pomaci u modernizaciji HV-a

Borbeni zrakoplovi elita su svake vojske i jedno od glavnih sredstava odvraćanja. Zanima nas, međutim, Vaše mišljenje i o drugim aspektima razvoja, modernizacije i opremanja vojske. Koji bi, uz nabavu borbenih zrakoplova, po Vama trebali biti prioriteti u modernizaciji naše vojske kad je u pitanju nabava suvremenih oružanih sustava?

Do sada su napravljeni veliki pomaci, no ostalo je još jako puno posla u modernizaciji HV-a. U prvom redu to su sustavi protuzračne obrane srednjeg dometa, jer oružja u toj kategoriji uopće nemamo. Zatim bi trebalo zamijeniti zastarjela borbena vozila pješaštva M-80A s modernim zapadnim gusjeničarom i nastaviti opremanje borbenih vozila Patria AMV s 30mm topom u većem broju nakon što prvih 8 primjeraka bude naoružano istim do sredine godine.

Svakako treba razviti i integrirani sustav upravljanja bojištem u realnom vremenu, a nužno je grabiti naprijed u cyber ratovanju, ne samo defenzivnom, već i ofenzivnom. Razvoj i gradnja raketnih korveta za našu mornaricu bi dalo posla brodogradilištima i omogućilo opstanak specijaliziranih znanja povezanih s time. Starije helikoptere Mi-8 trebat će postupno zamijeniti zapadnim tipom, ali potreban nam je i pravi borbeni helikopter poput AH-64 Apachea koje su nedavno na Plesu obišli Krstičević i američki veleposlanik Kohorst, a vjerujem da to nije bilo slučajno.

Kako ocjenjujete dosadašnji mandat ministra Damira Krstičevića?

Krstičević je zasigurno najbolji poslijeratni ministar obrane. Kontinuirano diže vojni proračun prema 2% BDP-a, vratio je ukinute dodatke na plaću hrvatskim vojnicima i općenito znatno popravio moral u sustavu, vojnici sada imaju volje i želje natjecati se međusobno u izvrsnosti, a ne samo guliti dužnosti i što manje ljuljati brod, što je presudno za operativne sposobnosti.

Ustrojio je satniju mornaričko desantnog pješaštva s težištem obrane krajnjeg juga zemlje, ustrojio funkcionalnu pričuvu, vratio postrojbe u 5 gradova u sklopu novog operativnog razmještaja HV-a, ojačao suradnju s Izraelom i nastavio je razvijati s SAD-om te se uhvatio u koštac s nabavom borbenih aviona, što se nijedan ministar prije nije usudio. Također je vojsci vratio i duh i naslijeđa Domovinskog rata te tradicije postrojbi, što je opet važan faktor u održavanju morala i zajedništva vojske. I sve to samo na polovici mandata, a spominjem samo ona najveća postignuća do sada.

Kako ocjenjujete spremnost naše vojske u odnosu na države u našem okruženju? Možemo li parirati regionalnim „igračima“?

Hrvatska vojska znatno je popravila svoje operativne sposobnosti u posljednje dvije godine, što smo vidjeli i na velikoj vojnoj vježbi Velebit 18. Premda je Vojska Srbije brojčano veća, tehnološki je daleko zaostalija i sastavljena je u cjelini od ostataka JNA. Tek se ratno zrakoplovstvo počelo modernizirati, a segment borbenih aviona, MiG-ova 29 kojih je trenutno 10, jedini je u kojem je nadmoćna Hrvatskoj. Nabava novih lovaca je izuzetno važna upravo zato da se neutralizira ova prednost. Doktrina, taktike, tehnike i procedure još se uvelike oslanjaju na one povučene iz JNA. A kao što smo vidjeli nakon Velebita 18, kad je Srbija brže-bolje u svega mjesec dana organizirala malo veću vježbu iz sasvim propagandnih razloga jer se za to vrijeme korisna vježba ne može pripremiti, Hrvatska je preuzela inicijativu dok Srbija pokušava odgovoriti, od vježbi do opreme i modernizacije, i to je pozicija koju želimo zadržati.

Oružane snage BiH su protokolarna formacija koja bi se u slučaju bilo kakvog sukoba smjesta raspala po etničkim linijama, a Slovenija ima golemih problema s održavanjem minimuma operativnih sposobnosti. Mađarska ima kompetentnu vojsku, a u posljednjim je mjesecima sklopila više velikih ugovora o modernizaciji zračnih i oklopnih snaga. Kada govorimo o funkcionalnim sposobnostima, bez obzira na brojnost, HV je najbolja vojska u našem susjedstvu.

Nije pitanje hoće li biti sukoba, nego kada

Kakva je po Vama političko-sigurnosna situacija u okruženju, pri čemu prvenstveno mislimo na nestabilno balkansko okruženje? Koje su najveće potencijalne opasnosti i ugroze?

Nažalost, mi smo smješteni u dijelu Europe gdje nije pitanje hoće li biti budućih sukoba, nego kada. Štoviše, podijelimo li ratovanje na kinetičku, odnosno borbenu, i nekinetičku fazu gdje se djeluje politički, medijski, ekonomski, kulturološki, religijski i na brojne druge načine, vidljivo je da Domovinski rat predstavlja tek kinetičku pobjedu. Ratovanje se tada samo prebacilo u druge sfere, u kojima se ponovno stvaraju preduvjeti za buduće kinetičke sukobe.

Hrvatska se suočava s nizom regionalnih prijetnji, od radikalizacije Bošnjaka i njihove želje za hegemonijom nad hrvatskim narodom u BiH, preko neskrivenih ekspanzionističkih apetita Srbije i režima Aleksandra Vučića koji su u potpunosti uskrsnuli velikosrpsku ideologiju koja osim za ujedinjenjem s Republikom Srpskom teži dominacijom nad Crnom Gorom, Kosovom, a o gladi za hrvatskim tlom da se ne govori. Opasne su i tenzije koje manje udaraju na nas, ali mogu itekako destabilizirati turizam, a to su posebno prijetnje koje Srbija, javno ili preko režimskih glasila, upućuje Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Albaniji. No trenutno se, uz Hrvatsku, u režimskim tabloidima najviše demoniziraju Crna Gora i Albanci.

Što mislite o idejama o vraćanju obveznoga vojnog roka?

Vojni rok nam je potreban kao jamac mira i sigurnosti. Jedini način da se izbjegnu ratna razaranja i prelijevanje ratova na hrvatsko tlo je moćna vojska koja to može spriječiti. No populacijski smo premali da bi mogli održati isključivo profesionalnu vojnu silu dostatnu za samostalnu obranu protiv svake potencijalne ugroze, te ja stoga nužan neki oblik univerzalnog vojnog roka koji će stvoriti preduvjete za mobilizaciju znatnijih snaga u kratkom vremenu. Mi smo se u prvim, najtežim mjesecima Domovinskog rata i održali zbog golemog bazena mladih, vojno osposobljenih ljudi koji su odslužili vojni rok u propaloj državi.

U svijetu imamo sve kompleksniju geopolitičku i sigurnosnu situaciju: trgovinski rat SAD-a i Kine, neohladnoratovska nadmetanja SAD-a i Rusije, krizna žarišta na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, u Ukrajini… Kako ocjenjujete globalnu geopolitičku i sigurnosnu situaciju?

Ona je vrlo osjetljiva, no vjerujem da će se velike sile suzdržati od sukoba, posebno Rusija i SAD. Opasnost predstavljaju regionalni ratovi, posredni sukobi odmjeravanja snage sila, poput Sirije, informatičke i cyber prijetnje, te širenje islamističkih ideologija, poput klasične prijetnje terorizma, ali i od opasnosti od prihvaćanja znatnih elemenata tog ekstremizma u izoliranim, većinom autogetoiziranim imigrantskim zajednicama koji potom postaju smjernice za daljnji razvoj tih zajednica, odgoj djece i mladih i slično, što nastavlja propagirati takvu ideologiju, te potpuno onemogućava ionako uvelike odbačenu ideju integracije u društva domaćina.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Stare strukture i danas ugrožavaju hrvatsku samostalnost

Objavljeno

na

Objavio

ARGUMENTI Propusti hrvatske države u odnosu prema Haškom sudu

O radu Haškog suda i njegovom utjecaju na hrvatsku državu bilo je riječi u Argumentima Hrvatskoga katoličkog radija, 16. siječnja, čiji su sugovornici bili profesor s Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta Davor Derenčinović, novinarka Višnja Starešina i predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac.

Profesor s Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta Davor Derenčinović je na pitanje o tome ima li štete za Hrvatsku od haških presuda, rekao da nitko iz Hrvatske nije pravomoćno osuđen, ali brojni segmenti odluka su nepovoljni.

Primjerice, nitko nije odgovarao za razaranje Vukovara, Dubrovnika i brojnih drugih gradova, a nalogodavci tih zločina su iz Srbije.

Upozorio je također da su u presudi bosanskohercegovačkim Hrvatima porušeni brojni pravni standardi. Zaključio je da je Haški sud zapravo politički eksperiment koji je – propao.

Djelovanje KOS-a na štetu Hrvatske

Novinarka Višnja Starešina je naglasila da je ovakvo stanje posljedica djelovanja struktura KOS-a: One su postigle da se političkom analizom haških presuda redefiniraju uzroci rata i sudjelovanja u tom ratu. Dobija se slika da je u RH bio građanski sukob, da se Srbi pobunili zbog svojih povijesnih sjećanja i da je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, iako to nije pravno tako rečeno.”

Derenčinović je upozorio na još nešto: Prvotnom optužnicom predmet Vukovar je okarakteriziran kao međunarodni ratni sukob. Pojednostavljeno, agresija koja podrazumijeva involviranost Srbije. Kasnije je to maknuto uz optužnice. Naime, čak je i hrvatsko pravosuđe, u nekim postupcima u Hrvatskoj, sve što se dogodilo prije međunarodnog priznanja, proglasilo unutardržavnim sukobom. Haški sud je samo slijedio tu praksu.” 

Dodao je da su suci Haškog tribunala u brojnim slučajevima iskazivali određenu kreativnost. Činili su to, primjerice, u definiranju dopuštene zone granatiranja vojnih ciljeva od 200 metara ili slučajeva udruženog zločinačkog pothvata, koji se ne spominje nigdje u Statutu Suda.

Stare strukture i danas ugrožavaju hrvatsku samostalnost

Predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac podsjetio je da je u haškim postupcima srbijanska strana tražila čak i urudžbene brojeve zapisnika iz Hrvatske, a iz Srbije su u Hrvatsku stizali samo dokumenti sa zacrnjenim podacima. K tome su iz Ureda predsjednika Mesića u Haag predavani brojni tajni i važni hrvatski dokumenti.

Na pitanje je li situacija u kojoj se Hrvatska nalazi rezultat nesnalaženja, nonšalancije ili djelovanja bivših struktura, Miljavac je upozorio: Članovi Komiteta iz Kockice su odnijeli sve dosjee o suradnicima u Beograd. Svi ti ljudi se mogu aktivirati, bilo zbog ucjene bilo zbog toga što vole to raditi i ta struktura još uvijek djeluje. Naravno, s početkom i tijekom Domovinskog rata se pomalo primirila, a sada se čini da se pomalo opet aktivira na različitim područjima, od umjetnosti do politike. Nove obavještajne službe su aktivirale neke ljude, koji imaju i po sedamdeset godina, i sigurno je da će tu još neko vrijeme biti problema.”

Ucjene hrvatskih elita

Komentirajući proces koji se na osječkom sudu u odsutnosti vodi protiv generala JNA Aleksandra Vasiljevića, Starešina je primijetila potpunu odsutnost medijske javnosti. “Zašto? Zato što general Vasiljević ima sve dosjee hrvatske elite iz svih struktura društva. To je ogroman manipulativni materijal koji se kontinuirano koristi u svrhu pritisaka na Hrvatsku.”

Prof. Derenčinović je zaključio podsjećanjem da su predmeti protiv hrvatske šestorke u Bosni i Hercegovini proglašeni međunarodnim sukobom. Međutim, predmeti protiv jedinice El mudžahid proglašeni su unutarnjim sukobom, iako su njeni članovi dolazili izvan Bosne i Hercegovine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari