Pratite nas

Analiza

Kad revizionisti revidiraju istinu (i pretvore je u laž), onda svako iznošenja činjenica prozovu revizijom.

Objavljeno

na

Uloga blaženog Alojzija Stepinca u ‘Akciji’ Diane O. Budisavljević

Jedan od boljih primjera koji potvrđuju ovu tezu jest rasprava o „Akciji“ Diane Obexer Budisavljević koju je opisala u svom „Dnevniku“ (od listopada 1941. do listopada 1945) u kojem govori o spašavanju kozaračke djece iz ustaških logora. Diana O. Budisavljević je rođena austrijanka, udala se za Srbina Julija (predstojnika Kirurške klinike Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu), te s obitelji cijeli rat provela u Zagrebu, on radeći kao kirurg u državnoj bolnici a ona spašavajući tisuće srpske djece. Njena je „Akcija“ bila istinski poduhvat dobra u kome su sudjelovali brojni, više ili manje poznati ljudi.

O dobru dobrih ljudi (u ratu) pisao je prof. Slobodan Lang prozvavši ga Izazovom dobra. Svoj Izazov dobra, Lang je temeljio je na judejo/kršćanskim vrijednostima i javnozdravstvenom značenju snage dobra proživljenog u Domovinskom ratu na prostoru RH i BiH (u čemu su sudjelovali brojni zdravstveni djelatnici, izlažući vlastiti život kako bi spasili drugog).

Svjedočeći izazovu dobra držim važnim otvoriti neka pitanja u svezi s „Akcijom“ Diane O. Budisavljević te snagu dobra suprotstaviti zlu (o kojem se toliko govori).

Kao prilog njenom velebnom djelu, nužno je objelodaniti ono što je namjerno ostavljeno sakriveno a upravo to baca svjetlo na glavne junake njene „Akcije“. Ako je ona u svom „Dnevniku“ kazala sve, a jest – postavlja se pitanje, čemu onda daljnje istraživanje?

Odgovor treba tražiti u tezi s početku ovog članka prema kojoj se istina pretvara u laž a iznošenje činjenica prozovu „revizijom“. Nameće se pitanje – smije li se ne tragati za istinom u takvim situacijama?!

Upravo je „Stepinčevo“ prilika za ispit istine, a blaženi Alojzije Stepinac primjer kojeg je slijediti (Tko se Boga ne boji, taj strepi pred ljudima). U ovom slučaju možemo kazati – ako se istina ne poštuje, onda laž strepi pred stručnom (znanstvenom) provjerom. Najbrža i najvjerodostojnija provjera istine (s ciljem razobličavanja zabluda, stranputica i laži u svezi s „Akcijom“ Diane O. Budisavljević) je postavljanje pretpostavke odnosno hipoteze, za čiju provjeru treba koristiti podatke iz njenog Dnevnika. Pođimo redom:

  1. Diana O. Budisavljević nije sama provela „Akciju“ .

Jasno je da Diana O. Budisavljević svoju „Akciju“ nije provela sama, iz jednostavnog razloga – ništa veliko i dobro ne može provesti samo jedan čovjek (ma o kome se radilo). Između ostaloga ona u svom dnevniku svjedoči tko joj je pomogao i na koji način.

  1. „Akcija“ je provedena uz pomoć institucija i dobrih ljudi  

Kad se u cjelini pročita Dnevnik Diane O. Budisavljević onda se nepobitno da zaključiti kako je ovo velebno, osjetljivo i zahtjevno djelo bilo moguće provesti samo onako kako se i provelo – uz pomoć ljudi iz postojećeg sustava i uz pomoć organizacije koja je imala sposobnost (logistiku) provedbe.

Pored najbližih suradnika (kao npr. dr. Marko Vidaković) „Akcija“ Dijane O. Budisavljević provedena je, uz pomoć liječnika, političara, zapovjednika i činovnika državnih institucija i katoličke Crkve. Među prvima su se osobito istakli socijalni radnik Kamilo Bresler[1] i medicinska sestra Hrvatskog crvenog križa Dragica Habazin a u Crkvi ravnatelj Karitasa nadbiskupije zagrebačke[2] Stjepan Dumić, duhovnik Nadbiskupske katoličke akcije[3] msg. Pavao Jesih te nadbiskup Alojzije Stepinac koji je odigrao ključnu ulogu u spašavanju srpske djece.

  1. „Akcija“ je provođena javno (uz znanje i suradnju predstavnika državne i crkvene vlasti)

Prema „Dnevniku“ Diane O. Budisavljević, „Akcija“ se provodila danonoćno na kolodvorima i ulicama Zagreba te u državnim institucijama. Svi su sve znali! Izvlačenje i spašavanje djece (liječenje, odijevanje i hranjenje) a osobito kolonizacija (udomljavanje) bila bi neprovediva da se provodila u tajnosti i bez djelatne pomoći ljudi koji su bili na važnim položajima. Diana O. Budisavljević, kao obrazovana i iznimno organizirana žena, ispravo je procijenila ponašanje Katoličke crkve i osnovano računala na njenu pomoć (u suprotnom, svaki pokušaj pomoći bio bi bezuspješan). U svom Dnevniku, ona svjedoči kako je ključnu ulogu u udomljavanju djece odigrao Karitas zagrebačke nadbiskupije (koji je bio pod izravnim „zapovjedništvom“ nadbiskupa Stepinca).

Neka (neodgovorena) pitanja su istodobno i odgovori

Zašto se rad Diane O. Budisavljević tajio za vrijeme komunizma; Zašto joj je OZNA oduzela albume (kartoteke s imenima i porijeklom udomljene djece) a nije ih koristila npr. kao dokaz protiv ustaškog zločinačkog režima; zašto je „rezervnu“ dokumentaciju Diana O. Budisavljević s punim povjerenjem ostavila kod nadbiskupa Stepinca (koji je organizirao provedbu njene divne ideje u djelo); zašto se u posljednje vrijeme prenaglašava njeno austrijsko porijeklo i utjecaj na njemačke zapovjednike a nigdje se ne spominju (osim u njenom Dnevniku) njeni kontakti s liječnicima, namještenicima i činovnicima (Hrvatima, Srbima, Židovima) koji su službovali u institucijama NDH; zašto nikada nitko nije dao priznanje, pojedincima (tko god da oni jesu) a koji su odigrali ključnu ulogu u spašavanju djece, osobito obiteljima koje su ih, kako Diana O. Budisavljević navodi „kolonizirale“ odnosno udomile itd. itd.

Zaključno: Blaženi Alojzije Stepinac u Katoličkoj crkvi (i narodu) je ono što jest – to nitko i ništa ne može promijeniti (ma što i ma tko i s kojom namjerom, nakon njegove smrti napisao). Tako ni ovaj skromni članak nema za glavni cilj vrednovati Njegovu ulogu u „Akciji“ Diane O. Budisavljević. Cilj ovog članka (i drugih istraživanja na ovu temu) može biti odgovor na pitanje – nije li „Dnevnik“ Diane O. Budisavljević i sve dobro što je ova heroina ljudskosti učinila, ostalo prekriveno velom tajne upravo zbog Stepinčeva doprinosa „Akciji“?! (Iz istih razloga, još postoje neka „neodgovorena pitanja“ – iako je u njenom „Dnevniku“ sve rečeno).   

(Ovaj mali osvrt, neka bude svojevrsno otvoreno pismo – zamolba Vladi i Predsjednici RH da utemelje nagradu „Izazov dobra“, prema Slobodanu Langu – kao priznanje i spomen na velika djela ljubavi te da se posthumno dodjele priznanja ključnim sudionicima „Akcije“. Grad Zagreb bi mogao konačno podići spomenik ovoj čudesnoj ženi).

Dr.sc. Ivan Bagarić

[1] Kamilo Bresler rođen 1901. U Vakufu (BiH), završio filozofski fakultet u Zagrebu. Prije Drugog svjetskog rata obnašao je dužnosti voditelja Odjela za zdravstvenu promidžbu Škole narodnog zdravlja te Odsjeka socijalnu zaštitu Odjela za socijalnu politiku Banovine Hrvatske. Kao suradnik Andrije Štampara osnovao je Odsjek za zaštitu djece i omladine. Za rata radi u Ravnateljstvu za socijalnu skrb NDH a nakon rata u Ministarstvu socijalne politike FNRJ.
[2] Karitas Nadbiskupije zagrebačke, osnovan 1933. pod geslom”njegovati, jačati i širiti duh djelotvorne ljubavi prema bližnjima”. Bio je pod izravnom upravom nadbiskupa Alojzija Stepinca.
[3] Katolička akcija bila je organizacija laika koji su primjenom katoličkih načela u javnom i privatnom životu pomagali rad i poslanje Katoličke Crkve.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što se do sada našlo u ponudi predsjedničkih kandidata?

Objavljeno

na

Objavio

Iako će predsjednički izbori biti službeno raspisani tek na jesen, a održat će se tek u prosincu ove godine, nekoliko je kandidata već istaknulo svoju kandidaturu, pa da vidimo što se do sada našlo u predsjedničkoj ponudi.

Goran Jurišić, profesor povijesti i neovisni kandidat desnice, čiju su kandidaturu mediji prešutjeli, istaknuo je svoju kandidaturu još u siječnju, a kroz četri točke svog programa poziva na duhovnu, gospodarsku, demografsku i obnovu hrvatskog suvereniteta.

Svojoj publici obraća se video porukama preko YouTube kanala “Jurišića za predsjednika”. Duhovnu obnovu smatra najvažnijom točkom svog programa, pa tako planira zabraniti gay parade i kriminalizirati psovanje Boga čime bi se Hrvatska oslobodila Sodome i Gomore. Ističe kako se demografska obnova može provesti isključivo zakonskom zaštitom života od začeća do smrti, te kako se “pobačaj ne može promatrati kao pravo žene, već kao pravo nerođenih da budu rođeni”.

Za obnovu hrvatskog gospodarstva predlaže Hrvatsku narodnu banku koja nije u službi Europske centralne banke, a zalaže se i za Croexit kako bi se Hrvatska spasila od “udbo-mafije, komunista i srpskih pobunjenika koji njome trenutno vladaju u službi globalnih elita”.

Hrvatskim braniteljima vratio bi dignitet koji su im kako tvrdi oduzele političke elite proglašavajući ih ratnim zločincima, a branitelje predlaže i kao brojače izbornih glasova, obzirom da sumnja u istinitost izbornih rezultata koje objavljuje Državno izborno povjerenstvo. Smatra kako hrvatski Srbi, kao braća Hrvata po Kristu zaslužuju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, pa bi Srpsku pravoslavnu crkvu izbacio iz Hrvatske.

Snažno se protivi migracijama za koje ističe da ih provode globalisti s ciljem destabilizacije kršćanske Europe, pa planira raspisati i referendum o poništenju marakeškog sporazuma i globlanog pakta UN-a o migracijama. Papu također smatra dijelom globalne urotničke klike, a britanskom parlamentu planira poslati zahtjev za plaćanje ratne odštete za žrtve Bleiburga i križnog puta.

Nacionalizam shvaća kao božansku ideologiju, a globalizm kao novu vrstu totalitarizma koji ljudima nudi razne slobode čime ih suptilno uvodi u mentalno ropstvo i grijeh. Sebe vidi kao predsjednika domoljuba, a politička korektnost ga kako kaže ne zanima.

Namjeru da se kandidira najavio je još prošle godine i Antun Babić, kandidat platforme Spasimo Hrvatsku, a kandidaturu je istaknuo u veljači pred TV kamerama ispred Banskih dvora. Babić je iskusan diplomat i bliski suradnik predsjednika Tuđmana 90-tih kada se vratio u Hrvatsku iz Australije.

Na kandidaturu ga je potaklo „razočaravajuće i opasno stanje koje je zavladalo Hrvatskom nakon Tuđmana, obilježeno nedomoljubljem, nesposobnosti i služenju stranim interesima“. Njegovu su kandidaturu mediji također uglavnom prešutjeli, iako je za razliku od Jurišića dobio nešto veću, ali zanemarivu medijsku vidljivost u usporedbi s drugim kandidatima.

Tvrdi kako je došlo vrijeme za predsjednika koji bi bio „potomak domobrana ili ustaša, dakle istinski domoljub i vjernik“, obzirom da tvrdi kako su svi dosadašnji predsjednici i predsjednica nakon Tuđmana “sinovi i kćeri partizana, komunista i udbaša koji su djelovali ili djeluju u službi stranih, masonskih i protuhrvatskih interesa“. Iako će svoj program tek objaviti, njegova vizija budućnosti Hrvatske temelji se na odmaku od globalizma, borbi protiv migracija, demografskoj obnovi, lustraciji i novom odnosu Hrvatske prema iseljeništvu.

Babić smatra kako bi umjesto migranata, Hrvatsku trebalo napućiti hrvatskim iseljenicima što bi ujedno dovelo i do najveće demografske, ekonomske, političke i duhovne reforme u hrvatskoj povijesti.

Uspješne hrvatske iseljenike vidi kao  „veleposlanike dobre volje“, te s njima kao predsjednik planira ostvariti snažnu suradnju na svim poljima s ciljem oporavka Hrvatske. To je naime potrebno kako bi se konačno spriječila „demontaža hrvatske države od strane komunista, liberala i ‘lijevih seljaka’“ koji su na vlast u Hrvatskoj došli 2000. godine.

Andreja Plenkovića poznaje još iz vremena kada je djelovao u vanjskoj politici, te opaža kako se razvio u odličnog diplomata, međutim ga vidi i kao dosad „najopasnijeg premijera za nacionalne interese hrvatskog naroda i opstanak samostalne hrvatske države“.

Naglašava i kako bi Plenković, da nije „opsjednut Europskom unijom“, odnosno da je domoljub i suverenist bio najbolji hrvatski premijer. Usporedio ga je sa Stipom Šuvarom, kao zagovaratelja “bratstva i jedinstva do kraja“, doduše ne na jugoslavenskom nego na europskom nivou, a predviđa mu i političku sudbinu sličnu Šuvarovoj.

Plenkovićev HDZ vidi kao „stranku opasnih namjera koja bi mogla dovesti do uništenja hrvatske države“, a Miroslava Škoru kao lažnog domoljuba, obzirom da je 90-tih pobjegao u Ameriku, za razliku od njega koji se tada vratio.

Za Škorine pjesme tvrdi kako nisu domoljubne, već prilika za dobru zaradu, dok za aktualnu predsjednicu tvrdi da je „fake, masonka, te također lažna domoljupka“.

Predsjedničku kandidaturu istaknula je i Katarina Peović, kandidatkinja Radničke fronte, inače sveučilišna profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu, te zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.

Za razliku od Jurišića, Peović smatra kako je upravo komunizam koji doduše nudi pod modernijim nazivom “demokratski socijalizam” sustav koji će “izbaviti obespravljen narod iz ropstva u koje su ga uveli globalisti”, pa tako poziva sve antifašiste i antifašistkinje na radničku revoluciju s ciljem stvaranja besklasnog društva u kojem bi se prakticirale ekološki prihvatljive tehnologije, poništila razlika između rada i kapitala, te uklonila bilo kakva diskriminacija i društvena podređenost.

Zagovara izravnu participaciju građana, što bi političke stranake i elite učinilo suvišnim. Na ekonomskom planu zagovara zajedničko vlasništvo zaposlenih, koje bi poništilo kapitalizm, kojeg smatra novim oblikom fašizma, i suradnju odnosno demokratsko planiranje koje bi poništilo slijepo tržišno natjecanje i konukurenciju.

Kao što Jurišić za HDZ, ali i Suvereniste tvrdi da su lažna desnica, Peović SDP vidi kao lažnu ljevicu koja desetljećima podržava kapitalističke zakone koji gaze radnička prava. Ipak, radničku revoluciju s Pantovčaka planira provoditi samo protokolarno, odnosno simbolički kritiziranjem raznih društvenih anomalija, pa tako ispada kako s Peović građani ne bi dobili “antifašističku revolucionarku u borbi obespravljenog naroda protiv globalističkih elita”, već ipak samo “predsjednicu kritičarku”.

Za svog protukandidata Miroslava Škoru smatra da je dosadan, te tvrdi kako je kandidat elita, unatoč tomu što se predstavlja kao kandidat naroda, obzirom da je svoj poduzetnički i glazbeni uspjeh postigao sa stranačkom iskaznicom HDZ-a.

Za Kolindu Grabar-Kitarović smatra da je u službi kapitalističkih elita, interesa Zapada i svojih prijatelja tajkuna, a predbacuje joj što je “pomilovala kapitaliste odgovorne za gospodarski kriminal”. Za Zorana Milanovića tvrdi kako je idealan predsjednički kandidat, ali centra, te mu zamjera kako je Hrvatska u njegovom mandatu postala vodeća zemlja po broju ugovora na određeno, ali je pohvalila njegovu ulogu u slučaju švicarskog franka i politici prema migrantima.

Kao kandidat SDP-a predsjedničku kandidaturu istaknuo je i bivši premijer Zoran Milanović, koji želi biti predsjednik “moderne, progresivne i znatiželjne Hrvatske”. Tvrdi kako je karakter sudbinska stvar čovjeka koji izvire iz misli, a formira se preko riječi, djela i navika, pa je tako ponudio sebe kao “predsjednika s karakterom”.

Svjestan je trenutnih prilično limitiranih političkih ovlasti predsjednika, ali obzirom da netko mora obavljati i tu funkciju, prijavio se eto i on koji za sebe tvrdi kako nije “ni pošten čovjek, ni pošten političar”. Milanović, koji je po nekim ekonomskim istraživanjima bio najneuspješniji hrvatski premijer, zagovara “EU kao način življenja, a Hrvatsku kao zemlju bez bodljikave žice”.

Kada je premijer Plenković krajem lipnja boravio na maratonskim sjednicama u Briselu kao glavni pregovarač za funkcije europskih institucija, Milanović je naglasio kako je i on 2014. godine mogao otići na neku europsku funkciju, ali je odlučio ostati jer je “nepokolebljivo neovisan i uvijek ide težim putem”.

Kandidaturu je kao neovisni kandidat istaknuo i Miroslav Škoro, doktor ekonomskih znanosti, poduzetnik i pjevač narodne glazbe. Poput Jahve koji je preko Abrahama sklopio savez sa svojim izabranim narodom, Miroslav Škoro ponudio je savez hrvatskom narodu s kojim želi vladati preko referenduma.

Smatra kako vlast treba vratiti narodu, obzirom da u Ustavu tako piše, pa će stoga “račune polagati samo narodu” i borit će se protiv političkih elita koje se na “vlasti izmjenjuju sa svojim trgovačkim partnerima, a u Sabor ulaze zastupnici po volji stranačkih šefova”.

Za razliku od Milanovića koji bi na Pantovčaku vrlo rado samo fikusirao, Škoro poziva na osnaženje ustavnog poretka koji bi mu dozvolio raspisivanje zakonodavnog referenduma mimo volje premijera o temama poput uvođenja eura, gospodarskog pojasa, ovlasti predsjednika, izbornog sustava i porijeklu imovine.

Predlaže i novi model izbora ustavnih sudaca koje bi predlagao predsjednik iz redova ustavnih stručnjaka, a Sabor bi onda vršio odabir između predloženih kandidata. Po toj bi logici i ustavni stručnjaci poput Sanje Barić ili Branka Smerdela, koji su inače kritizirali njegove prijedloge trebali postati ustavni suci.

Od Srbije bi tražio odštetu za žrtve domovinskog rata, obzirom da se dobrosusjedski odnosi mogu graditi isključivo na politici “čistih računa”. O političarima i protukandidatima govori pristojno i s odmakom. Kada ih komentira zapravo govori o sebi, pa tako ističe kako “za razliku od njih ne ovisi o politici, te mu nitko ne može prigovoriti kako je s nekim slavio rođendan i da on umjesto da pije kavu, pušta plaću svojim zaposlenicima”.

Svoju kandidaturu istaknuo je i Tomislav Panenić kao neovisni kandidat koji je posljedično izbačen iz saborskog kluba Mosta, obzirom da nije dobio njihovu podršku. Iako svoj program za sada nije istaknuo, kratko je rekao kako mu je funkcija predsjednika s ovlastima fikusa sasvim primamljiva.

Mislav Kolakušić javio se iz Brisela gdje je prisustvovao konstituirajućoj sjednici Europskog parlamenta, odakle je poručio kako će kandidaturu objaviti početkom listopada, a ove uranjene objave okarakterizirao je smješnim i nepotrebnim.

Valja također spomenuti i kako kandidati koji ne prikupe minimalno 10,000 potpisa neće moći sudjelovati u službenom dijelu utakmice za Pantovčak, a čini se kako je pred nama jedna od najzanimljivijih predsjedničkih utrka u hrvatskoj modernoj povijesti.

Bojana Kocijan/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari