Pratite nas

Kolumne

Kad savjest utihne, a ponos (i pred djecom) postane besraman

Objavljeno

na

Foto: Igor Soban/PIXSELL

Svoditi tjelesnost na neobuzdani nagon i (javne) prikaze tehnikalija, poze i položaje, zapravo je desakralizacija tijela, u konačnici, degradacija dostojanstva čovjeka.

Tužni prizor na održanoj Paradi ponosa u Zagrebu bio mi je vidjeti malenu djecu u naručju i blizini svojih roditelja koji su u toj povorci sudjelovali, piše Ines Grbić za Laudato.hr. Ta povedena djeca i ostali sudionici koji instaliraju svoje volje koje onemogućuju prirodan, darovan, besplatan čovjekov biološki postanak i nastanak, želeći da su društveno i zakonski prihvatljive, još uvijek su generacija rođena u heteroseksualnom braku i odnosu između muškarca i žene, jedinom spolnom staničnom spoju koji na ovaj svijet donosi čovjeka.

Najviši, ili barem zadnji upozoravajući alarm, rad i izazov savjesti, korekcija našeg ponašanja na dobro, trebao bi biti prizor djeteta pred našim očima. Dijete je ljudski stadij koji podrazumijeva potpunu čistoću, nevinost, neiskvarenost pridržanu odraslom čovjeku. Djetetova krhkost i nemoć upućena na roditelja, odrasloga, u osobi izaziva najplemenitije osviještene osjećaje i neosviještene nagone koji utjelovljuju i izvlače najobazrivije, najvrjednije osobine iz čovjeka. A podloga i ishodište svakoj je – zaštita. Tako bi trebalo biti.

S obzirom na viđeno, preostaje zapitati se kakvi su osviještenost o zdravom odgoju djeteta i nagon tih odraslih, kad djecu tako izlažu i suočavaju s queer (čudnim) ponašanjem transrodnih osoba izgled kojih pojedinaca i odrasle, a kako tek djecu, zbunjuje. Straši.

U seksualiziranom društvu koje je izgubilo osjećaj za spolnu intimu i sram, jedini preostali čuvar svetoga, ćudorednog srama koji ljude stavlja u okvire i odnose pristojnoga, čistoga – dijete je. Baš bi dijete trebalo imati tu moć – činiti odrasloga čistim. I kod mnogih to tako jest. No, sudionici LGBTIQ parade smatraju da se nijednog pokazanog prizora nemaju sramiti, nego svime prikazanim ponositi. Kako im i samo ime kaže.

Složenica LGBT (lezbijske, gay, bi – i transeksulane osobe ) češće se i u široj javnosti počela pisati u svom proširenom opsegu, LGBTIQ, (s obzirom na desetke novopojavljenih orijentacija, moguće je još velikih slova), naznačujući da LGBT ljudi misle i na potrebe interseksualnih i questioning osoba (koje nisu sigurne u svoju seksualnost).

Dok homoseksualci izvanjski (pristojno) izgledaju i poštuju fizionomiju svoga tijela u skladu sa svojim muškim i ženskim spolom, transrodne osobe ili one iza slova IQ sklone su (perverznom) poigravanju i sa svojom vanjštinom, pojavnim izgledom. Pa nijedna šminka, odjeća, obuća (na petu i platformu), perika i maska ne može sakriti da je navodni muškarac pred nama zapravo žena, a onaj tko se predstavlja ženom, da je zapravo muškarac.

Ta trans-kičavost i s druge strane trans-razgolićenost bila je po nekima prisutna i u zagrebačkoj povorci kao osobiti doprinos tom šarenilu (izraz koji je u medijima dominirao u opisu povorke). Svoj ovogodišnji moto ‘Van iz naših gaća’ ilustrirali su i na svom glavnom transparentu. Zanimljivo da su u mentalitetu patrijarhata kojeg inače prozivaju, svoj apel oslikali prikazom muških gaća čiji izgled definira oblik muškog organa kojeg pokrivaju. Znaku ženske spolnosti pripalo je nešto dlačica (nije li to stereotipno), vidljivih kad se gaće djelićem ‘potegnu’. Uglavnom, samom ilustracijom njihovog gesla uvelike dominira muškost. Toliko o ravnopravnoj zastupljenosti spolnih naznaka. Podloga svega je ionako androginost.

Ako pucaju sve druge individualne i društvene brane koje čuvaju ideal (naravne) ljubavi i kreposnih međuljudskih odnosa u njihovoj cjelovitosti, ili su redefiniranjem (univerzalnog) dobra i savjesti izbrisane, zadnja (o)brana koja bi nas poput najsnažnijeg udara i suda trebala protresti, potaknuti na preispitivanje naših postupaka i ponašanja je – dijete pred nama. Dijete pred našim očima.

Kao što je savjest naš refleksivni unutarnji katalizator, pročiščivać, dijete je najizvrsniji izvanjski agens, (moralno) djelotvorni princip koji čini da odrasli čovjek bude nalik svojoj izvornoj, božanskoj slici. Da bude u dodiru s dobrom i svetim u sebi. U doticaju i susretu s djetetom u kontaktu smo s izvornom nevinošću i čistoćom. Stanje čistoće je i čovjekovo krajnje trajanje i naš trajni ‘kraj’ u vječnosti. Čistoća i nevinost u konačnici će nam suditi.

Seksualni ‘revolucionari’ spolnim odgojem u teoriji te nekim svojim izgledima u praksi ne prežu kolebati najnježnije, najslabije, najneformiranije, udariti na nevinu dječju neokaljanost. Navodni cilj je prevencija loše ili ‘nametnuto’ življene seksualnosti. Aktivnosti po kojima bi dijete ‘trebalo’ upoznavati ‘mogućnosti’ svoga tijela u interakciji, slikama, alatima i vježbama uništava ono što djeci imanentno pripada kao nikome drugome – osjećaj stida, nedužnost, povjerenje, čistoća.

Čak je i Sigmund Freud kojeg teoretski u koječemu smatraju svojim ‘saveznikom’, rekao: ‘Prvi znak gluposti je potpuno odsustvo srama.’ Na Freuda se, između ostalog, pozvao i Neil Postman, američki edukator, autor i teoretičar koji i svojim djelom ‘Nestajanje djetinjstva’ upozorava na brisanje granica između djece i odraslih, koji afirmacijom spolnih prizora i aktivnosti ne poštuju osjećaj za sram koji kod djece kao urođen postoji. Postman kaže: ‘Nema civilizacije bez kontrole nagonskih osjećaja, a osobito agresivnih osjećaja čiji je jedini cilj zadovoljavanje nagona. Stalno smo u opasnosti da nas nadvladaju barbarstvo, nasilje, promiskuitet, instinkt i egoizam. Mehanizam koji obuzdava barbarstvo je osjećaj srama.’

Rasli smo u okruženju i tako se ponašali da se čovjeku instinktivno, kad se nalazi pred djetetom, pojavi sram od erotskog, golotinje, pornografskog sadržaja. Vidjeti to javno ili u odnosu roditelj-dijete smatra(lo) se prostim, prljavim. U krajnjem slučaju, nepristojnim. Jer tijelo je sveto. Svoditi tjelesnost na neobuzdani nagon i (javne) prikaze tehnikalija, poze i položaje, zapravo je desakralizacija tijela, u konačnici, degradacija dostojanstva čovjeka. Zlato i vrijednosti čuvaju se u kutijici, štite u sefovima, skrivaju od (svačije) ruke nadohvat. I spolnost je zlato, gnjezdilište novog života koju se čuva od javnih trgova, a ne bižuterija s kojom se paradira.

Zato roditelji prebacuju neprimjereni televizijski program, kažu ‘To nije za tebe’, ‘To ne smiješ gledati’, ako se takvi prizori pojave pred djetetom. Bio je tako dosad. Nije trebalo nauke ni knjige za takve reakcije ljudskog nagona i savjesti, kad je, zvali smo to civilizacijom, uređenošću, pristojnošću, (samopodrazumijevajući) javni moral bio podržan i zakonski.

Djeca s roditeljima u povorci LGBTIQ osoba predstavlja još jedan potresan prizor eutanazirane savjesti ljudi koji zagovaraju pluralizam subjektivnih želja kako živjeti spolnost. Umirovljeni papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi ‘Savjest i istina’ kaže: ‘Onaj tko izjednačuje savjest sa subjektivnim uvjerenjem, taj poistovjećuje savjest s prividnom sigurnošću koja je satkana od nekritičnosti prema sebi, konformizma i inercije. Savjest se tako srozava na mehanizam opravdavanja, a ona je čovjekov prozor za ono što je božanstveno i ona je čovjekovo istinsko dostojanstvo i veličina. Savjestan čovjek nikad se neće odreći istine radi miroljubivosti, probitka, uspjeha, ugleda i da ga prihvati vladajuće mišljenje.’

Engleski književnik, kritičar umjetnosti i novinar Aldous Huxley (1894.-1963.) proročki je zapitao: ‘Što ako jednom režimu pođe za rukom definirati perverziju kao ono što je normalno, a ono što je normalno kao perverziju, te ako mu uspije izgraditi metode podjarmljivanja koje su toliko ugodne da tu strahotu nitko neće opaziti niti će se itko imati volje protiv nje pobuniti?’ U svojoj najpoznatijoj knjizi ‘Vrli novi svijet’ iz 1932. g. čiju radnju smješta u London 26. stoljeća, piše o društvu koje je temeljno hedonističko, čije je vrhovno dobro i cilj djelovanja užitak te sreću teži ostvariti putem promiskuitetnog seksa i droge. U ostvarivanju te sreće pomaže i eliminacija obitelji i religije. Prognoza Huxleya ostvaruje se šest stoljeća prije njegove procjene kako će izgledati budućnost.

Zanimljivo i kako sudionici zagrebačke povorke šalju poruke konfrontirajući ih uvelike s jedinom preostalom obranom dostojanstva čovjeka u jedinstvu njegovog duha i tijela – kršćanstvom. LGBTIQ uvelike grade svoj identitet dekonstrukcijom Božjih zakona i istine o čovjeku objavljene i u Svetom Pismu, potvrđene u raznim znanstvenim disciplinama, čija je navjestiteljica Katolička Crkva.

Već i sami glavni simbol te zajednice, duga, pokazuje ‘preuzimanje’ simbola i davanje mu namjene i interpretacije suprotne svom izvoru. Duga je znak Saveza između neba i zemlje, znak blagoslova i obećanja, simbol Saveza između Boga i ljudi. Ona je znak prvog Saveza koji je Bog nakon grijeha prvih ljudi, sklopio s bogobojaznim Noom. Noi je Bog rekao: ‘A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas.’ (Post 9,8) ‘Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje.’ (Post 9,13)

Kontrirajući ‘Hodu za život’, povorku su održali pod motom ‘Hod za slobodu’, pokazujući kako izgleda kada bit i funkcija pojmova sloboda i priroda više ne idu zajedno. Kad postaju nekompatibilni. Kad sloboda prirodu doživljava kao neprijatelja, smetnju, zatvor i granicu (koju treba prijeći). Jer priroda podrazumijeva zadanost, determinizam, unaprijed dano određenje, fiksnost, a sloboda kako je poimaju LGBTIQ znači podjarmi prirodu, mijenjaj biologiju, zamijeni hormone i fizionomiju, izađi iz svoje spolne određenosti. Ili ‘ograničenosti’.

Poruka “Isus je imao dva tate” nije ekskluzivitet i povlastica Isusa. Svaki čovjek ima dva tate: svoga biološkog roditelja i Nebeskog, Boga Oca. Baš posluh nebeskom Ocu uvelike određuje ponašanje ljudi koji Boga ljube. Dapače, Crkva kaže da imamo i dvije majke: roditeljku na zemlji i nebesku, Majku Mariju.

Ne znam je li poruka s jedne od prošlih parada ‘Samo ljubav vs. Nek crknu’ izraz njihove želje da crknu oni koji njihova spolna ponašanja smatraju zastranjenjem. Ili su to heteroseksualcima stavili u usta, da tako misle? No to nije želja koju čovjek čovjeku upućuje, bez obzira na njihovo u ičemu razlikovanje.

Svojevremeno su u povorci obradili i pjesmu Doris Dragović, naslovivši je ‘Marija i Magdalena’. Koliko je manipulativna poruka ‘Isus liječi homofobiju’ razotkriva čovjek kojega je Isus htio za i učinio da bude učitelj i apostol naroda. Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima piše: ‘Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.’ Za one koji iskrivljuju prirodni zakon Pavao kaže: ‘Njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.’ (Rim 1,26-27)

Kada se razdvoje povezanost duha i tijela koje u konačnici nama i ne pripada, nego Bogu, ostvaruje se ponašanje koje Toma Akvinski sažima: „Zaslijepljenost duha prvorođena je kći razvratnosti“.

Koliko su angažirani i dokle idu u izvrtanju crkvenih stvarnosti pokazuje i poruka “Zajedno u kvirstvu”, aluzija na ‘Zajedno u Kristu’, geslo pohoda pape Benedikta XVI. Zagrebu 2011. g. Eto što je moguće činiti i kako se izricati kad se smatra da ne postoji objektivna istina o čovjeku, u njegovu dušu i tijelo upisana potezom samog Boga Stvoritelja.

Umirovljeni papa Benedit XVI. kaže: ‘Mislimo da smo slobodni i da smo uistinu svoji ako slijedimo samo svoju volju. Čini nam se da je Bog protivnik naše slobode. Mislimo da se moramo osloboditi od njega i da ćemo samo tada biti slobodni. To je temeljna pobuna koja prožima povijest i temeljna laž koja izopačuje naš život. Kada se čovjek suprotstavlja Bogu, suprotstavlja se vlastitoj istini, ne postaje slobodan nego otuđen od sebe. Slobodni smo samo ako smo u istini o sebi, ako smo sjedinjeni s Bogom.’

Nakon oholih ljudskih pokušaja degradiranja vrhovnog Boga pred čije lice će svi doći, voditi i djecu u LGBTIQ povorke pokazatelj je gušenja jedinog preostalog Božjeg traga i otkucaja u čovjeku koji razlikuje dobro i loše, univerzalan je i nema religijski predznak – to je savjest. Ustoličeno subjektivno mišljenje može sakriti i iskriviti stvarnost, a posljedica je nepostojanje odgovornosti (prema drugome, osobito najčišćima, najmanjima i nevinima) i krivnje za loša djela.

Joseph Ratzinger kaže: ‘Osjećaj krivnje zbog pogrešno nastale mirne savjesti koju bi se moglo nazvati i glasom savjesti protiv moga samodopadnog postojanja, čovjeku je potreban kao i tjelesna bol, kao znak koji daje naslutiti smetnje normalnih životnih funkcija. Kada čovjek više ne vidi krivnju i kada savjest utihne, to je opasnije duševno oboljenje od stanja u kojem je krivnju barem prepoznao kao krivnju.’

Ines Grbić / Laudato.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dvije najdublje fobije: kroatofobija i kršćanofobija

Objavljeno

na

Objavio

Ideologije mržnje i negacije

Fobija u psihijatriji označuje neku vrstu bolesti, odnosno bezrazložan strah od nečega, kao akrofobija, klaustrofobija, et.cet.

U sociologiji, politologiji i političkoj svakodnevnici taj pojam, osim straha, označuje netrpeljivost, odbojnost ili mržnju. U nas i u svijetu vrlo često možemo čuti optužujuće kvalifikacije poput ksenofobije ili homofobije.

Upotrebljavaju ih razne aktivističke udruge za ljudska prava, branitelji „drugih i drukčijih“ i ljudi slična nadahnuća. Ne ću kazati kako takvo što ne postoji, ali postoje još dvije snažno izražene fobije koje se malo spominju, jer onaj tko ih spominje, lako biva proglašavan nacionalistom i klerikalcom, a koje su naširoko i duboko prisutne.

Riječ je o kroatofobiji i kršćanofobiji, koje imaju svoju globalnu i svoju lokalnu dimenziju. One su međusobno povezane i uvjetovane, naročito u zemljama kakva je naša u kojima je pitanje borbe za nacionalnu slobodu usko povezano s vjerskim slobodama, a Crkva tijekom stoljeća najznačajniji branitelj i pronositelj nacionalne kulture i samosvijesti.

Antifašistička kampanja

Čak trojica zastupnika na jednoj od posljednjih sjednica Hrvatskoga sabora postavila su pitanja premijeru Andreju Plenkoviću, na koje on nije odgovorio iako je žestoko odgovarao na sva druga pitanja, o navodnoj ustašizaciji i fašizaciji zemlje.

To je samo još jedan primjer svakodnevnih tvrdnji nad kojima ostajemo začuđeni i zatečeni. Čak je i jedan češki zastupnik u Europskome parlamentu u raspravi o porastu desnoga ekstremizma apostrofirao Hrvatsku uporabivši, očito napijen vodom iz hrvatskih izvora, riječ ustašizacija.

Postoji već nekoliko antifašističkih udruga, mnoge stranke stavljaju na svoj barjak antifašizam kao polazno programsko načelo, pokrenuta je široka antifašistička kampanja, a sve to implicira snažnu prisutnost prijetećega fašizma.

Jedan grafit, jedna pjesma, jedan pozdrav, rigidno i pogrešno tumačeni, dovoljan su dokaz za tezu o fašizaciji. Slučaj gađanja limunom Milorada Pupovca, jednoga krajnje iritantnog političara, hitro je iskorišten za tvrdnje o mržnji prema Srbima i prema svim manjinama, o klerofašizmu, o konzervativnoj revoluciji, o proustaškim resentimentima, i tome slično.

Koja, kakva i gdje je ta fašizacija? Ostajemo zatečeni i začuđeni sve dok ne shvatimo kako se pri tome misli na Katoličku Crkvu, emigrante, Hercegovce, pojedine političke stranke, uključujući i onu najbrojniju, na povijest i na jezik, na Domovinski rat i branitelje, na nogometne navijače, športske reprezentacije, na koncu – na samu državu.

Racionalizacija mržnje

U vremenu prije devedesetih ta sintagma fašizam-antifašizam nije bila u tako čestoj upotrebi kao danas. Upravo je osamostaljenje države poslužilo kao detonator za eksploziju mržnje i protuhrvatskoga šovinizama koji ovdje eufemistički nazivamo kroatofobijom.

Zato, antifašistička kampanja nije ništa drugo nego racionalizacija mržnje i odbacivanja. Otuda i onaj stravični vapaj Nenada Stazića u Saboru kako na Bleiburgu posao nije solidno obavljen.

Forsiranje mitova o Jasenovcu i žrtvama Oluje ima za cilj podgrijavanje brižno njegovanih predrasuda o genocidnome narodu koji ne zaslužuje slobodu.

Republika Hrvatska izjednačuje se s NDH, čak i s nacističkom Njemačkom, Franjo Tuđman s Antom Pavelićem, Hrvatska, to je postalo posebno popularno, proglašava se neuspjelim i nelegitimnom projektom, a bivša država uljuđenom, naprednom državom u kojoj su svi bili sretni i zadovoljni.

Ovakvu poltičku filozofiju i njezine primjere lako ćemo pronaći u središnjim medijima iz pera vodećih kolumnista (Novosti, list SNV-a i ne spominjemo), u nastupima lidera ljevičarskih stranaka (SDP, IDS, Glas, HNS, Pametno) i brojnih udruga, ili pak profesora na Fakultetu političkihu znanosti i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, sve to gotovo sinkronizirano s neumrlom beogradskom velikosrpskom prijetećom politikom.

Fenomen naših dana

U nas se već godinama ulažu silni napori da se vjeronauk izbaci iz škola te da se raskinu ugovori s Vatikanom. Alojziju Stepincu u tijeku postupka proglašenja svetim osporavaju se sve zasluge i sva žrtvovanje, staje se gotovo na stranu njegovih tužitelja.

Papu Franju koristi se kao trojanskoga konja, kao veliku nada, čovjek koji je nešto različito i čak suprotno crkvenoj hijerarhiji i doktrini. Od njega se očekuje zabrana međugorskih hodočašća, športaši koji deklariraju svoju vjeru, kao Blanka Vlašić ili Željko Babić, izvrgavani se ruglu, na Filozofskome fakultetu izbila je pobuna zbog mogućnosti da studenti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta na Filozofskom mogu upisati jedan kolegij.

Kršćanofobija, o kojoj je riječ, drugi je fenomen naših dana. Kršćanstvo je (o čemu u svojoj najnovijoj knjizi Ne bojte se piše Ivan Ugrin) najprogonjenija vjera na svijetu. Dok su na Istoku kršćani izvrgnuti fizičkom nasilju i gotovo istrjebljeni, Zapad se pod motom sekularizacije i multikulturalizma nasilno odriče kršćanstva, a time vlastitih duhovnih temelja.

U uporabi su i perfidne metode kompromitacije, kao što je to fama o pedofiliji. Pedofilija se već prezentira kao opće stanje Katoličke Crkve u cijelome svijetu, otkrivaju se afere stare sedamdeset i više godina, sinkronizirano od Južne Amerike preko Europe do Australije. Među svećenstvom nekih drugih religija ta pojava još nije zabilježena!?

Zašto se to događa? Odgovor je poprilično jednostavan. Nasuprot modernim, „progresivnim vrijednostima“ profita, egoizma, hedonizma, pobačaja, eutanazije, prostitucije, homoseksualnosti, nastranosti i promiskuiteta stoji Katolička Crkva kao najgorljiviji zagovornik solidarnosti, brige o bližnjima, vjernosti, suzdržanosti, obitelji, prirodne spolnosti, života od začeća do prirodne smrti.

Svijet se budi

Negativan stav prema hrvatskoj državi i Katoličkoj Crkvi savršeno se uklapa u globalistički projekt negacije nacije kao prevladanoga povijesnog koncepta, te vjere i osobito kršćanskih vrijednosti kao zastarjelih. Može se kazati kako je kroatofobija i kršćanofobija u nas, s jedne strane, eho globalnoga liberalizma, a s druge naslijeđe jugokomunizma.

Srećom, zapadni svijet kao da se budi. U mnogim već zemljama konzervativne stranke, odnosno stranke koje svoje programe zasnivaju na suverenosti naroda i kršćanskim vrijednostima su na vlasti (Poljska, Mađarska, Italija) ili nisu više daleko od nje, kao u Njemačkoj ili Francuskoj.

Neočekivano potpora stiže iz najmoćnije zemlje svijeta i njezina predsjednika. Otuda tako silni napadi na Donalda Trumpa, a ne zbog prostitutki ili neplaćanja poreza. Otud i napadi na Orbana i Mađarsku s prijetnjama suspenzije njezina glasa u EU.

Nije to zbog ljudskih prava i sloboda, nego zato što je Orban istjerao globalnoga igrača Georga Sorosa, koji je umislio kako može novcem i „otvorenim društvom“ diktirati narodima i državama kakvu će politiku voditi i koga će birati te zato što je ograničio moć lihvarskih stranih banaka.

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari