Pratite nas

Kolumne

Kad savjest utihne, a ponos (i pred djecom) postane besraman

Objavljeno

na

Foto: Igor Soban/PIXSELL

Svoditi tjelesnost na neobuzdani nagon i (javne) prikaze tehnikalija, poze i položaje, zapravo je desakralizacija tijela, u konačnici, degradacija dostojanstva čovjeka.

Tužni prizor na održanoj Paradi ponosa u Zagrebu bio mi je vidjeti malenu djecu u naručju i blizini svojih roditelja koji su u toj povorci sudjelovali, piše Ines Grbić za Laudato.hr. Ta povedena djeca i ostali sudionici koji instaliraju svoje volje koje onemogućuju prirodan, darovan, besplatan čovjekov biološki postanak i nastanak, želeći da su društveno i zakonski prihvatljive, još uvijek su generacija rođena u heteroseksualnom braku i odnosu između muškarca i žene, jedinom spolnom staničnom spoju koji na ovaj svijet donosi čovjeka.

Najviši, ili barem zadnji upozoravajući alarm, rad i izazov savjesti, korekcija našeg ponašanja na dobro, trebao bi biti prizor djeteta pred našim očima. Dijete je ljudski stadij koji podrazumijeva potpunu čistoću, nevinost, neiskvarenost pridržanu odraslom čovjeku. Djetetova krhkost i nemoć upućena na roditelja, odrasloga, u osobi izaziva najplemenitije osviještene osjećaje i neosviještene nagone koji utjelovljuju i izvlače najobazrivije, najvrjednije osobine iz čovjeka. A podloga i ishodište svakoj je – zaštita. Tako bi trebalo biti.

S obzirom na viđeno, preostaje zapitati se kakvi su osviještenost o zdravom odgoju djeteta i nagon tih odraslih, kad djecu tako izlažu i suočavaju s queer (čudnim) ponašanjem transrodnih osoba izgled kojih pojedinaca i odrasle, a kako tek djecu, zbunjuje. Straši.

U seksualiziranom društvu koje je izgubilo osjećaj za spolnu intimu i sram, jedini preostali čuvar svetoga, ćudorednog srama koji ljude stavlja u okvire i odnose pristojnoga, čistoga – dijete je. Baš bi dijete trebalo imati tu moć – činiti odrasloga čistim. I kod mnogih to tako jest. No, sudionici LGBTIQ parade smatraju da se nijednog pokazanog prizora nemaju sramiti, nego svime prikazanim ponositi. Kako im i samo ime kaže.

Složenica LGBT (lezbijske, gay, bi – i transeksulane osobe ) češće se i u široj javnosti počela pisati u svom proširenom opsegu, LGBTIQ, (s obzirom na desetke novopojavljenih orijentacija, moguće je još velikih slova), naznačujući da LGBT ljudi misle i na potrebe interseksualnih i questioning osoba (koje nisu sigurne u svoju seksualnost).

Dok homoseksualci izvanjski (pristojno) izgledaju i poštuju fizionomiju svoga tijela u skladu sa svojim muškim i ženskim spolom, transrodne osobe ili one iza slova IQ sklone su (perverznom) poigravanju i sa svojom vanjštinom, pojavnim izgledom. Pa nijedna šminka, odjeća, obuća (na petu i platformu), perika i maska ne može sakriti da je navodni muškarac pred nama zapravo žena, a onaj tko se predstavlja ženom, da je zapravo muškarac.

Ta trans-kičavost i s druge strane trans-razgolićenost bila je po nekima prisutna i u zagrebačkoj povorci kao osobiti doprinos tom šarenilu (izraz koji je u medijima dominirao u opisu povorke). Svoj ovogodišnji moto ‘Van iz naših gaća’ ilustrirali su i na svom glavnom transparentu. Zanimljivo da su u mentalitetu patrijarhata kojeg inače prozivaju, svoj apel oslikali prikazom muških gaća čiji izgled definira oblik muškog organa kojeg pokrivaju. Znaku ženske spolnosti pripalo je nešto dlačica (nije li to stereotipno), vidljivih kad se gaće djelićem ‘potegnu’. Uglavnom, samom ilustracijom njihovog gesla uvelike dominira muškost. Toliko o ravnopravnoj zastupljenosti spolnih naznaka. Podloga svega je ionako androginost.

Ako pucaju sve druge individualne i društvene brane koje čuvaju ideal (naravne) ljubavi i kreposnih međuljudskih odnosa u njihovoj cjelovitosti, ili su redefiniranjem (univerzalnog) dobra i savjesti izbrisane, zadnja (o)brana koja bi nas poput najsnažnijeg udara i suda trebala protresti, potaknuti na preispitivanje naših postupaka i ponašanja je – dijete pred nama. Dijete pred našim očima.

Kao što je savjest naš refleksivni unutarnji katalizator, pročiščivać, dijete je najizvrsniji izvanjski agens, (moralno) djelotvorni princip koji čini da odrasli čovjek bude nalik svojoj izvornoj, božanskoj slici. Da bude u dodiru s dobrom i svetim u sebi. U doticaju i susretu s djetetom u kontaktu smo s izvornom nevinošću i čistoćom. Stanje čistoće je i čovjekovo krajnje trajanje i naš trajni ‘kraj’ u vječnosti. Čistoća i nevinost u konačnici će nam suditi.

Seksualni ‘revolucionari’ spolnim odgojem u teoriji te nekim svojim izgledima u praksi ne prežu kolebati najnježnije, najslabije, najneformiranije, udariti na nevinu dječju neokaljanost. Navodni cilj je prevencija loše ili ‘nametnuto’ življene seksualnosti. Aktivnosti po kojima bi dijete ‘trebalo’ upoznavati ‘mogućnosti’ svoga tijela u interakciji, slikama, alatima i vježbama uništava ono što djeci imanentno pripada kao nikome drugome – osjećaj stida, nedužnost, povjerenje, čistoća.

Čak je i Sigmund Freud kojeg teoretski u koječemu smatraju svojim ‘saveznikom’, rekao: ‘Prvi znak gluposti je potpuno odsustvo srama.’ Na Freuda se, između ostalog, pozvao i Neil Postman, američki edukator, autor i teoretičar koji i svojim djelom ‘Nestajanje djetinjstva’ upozorava na brisanje granica između djece i odraslih, koji afirmacijom spolnih prizora i aktivnosti ne poštuju osjećaj za sram koji kod djece kao urođen postoji. Postman kaže: ‘Nema civilizacije bez kontrole nagonskih osjećaja, a osobito agresivnih osjećaja čiji je jedini cilj zadovoljavanje nagona. Stalno smo u opasnosti da nas nadvladaju barbarstvo, nasilje, promiskuitet, instinkt i egoizam. Mehanizam koji obuzdava barbarstvo je osjećaj srama.’

Rasli smo u okruženju i tako se ponašali da se čovjeku instinktivno, kad se nalazi pred djetetom, pojavi sram od erotskog, golotinje, pornografskog sadržaja. Vidjeti to javno ili u odnosu roditelj-dijete smatra(lo) se prostim, prljavim. U krajnjem slučaju, nepristojnim. Jer tijelo je sveto. Svoditi tjelesnost na neobuzdani nagon i (javne) prikaze tehnikalija, poze i položaje, zapravo je desakralizacija tijela, u konačnici, degradacija dostojanstva čovjeka. Zlato i vrijednosti čuvaju se u kutijici, štite u sefovima, skrivaju od (svačije) ruke nadohvat. I spolnost je zlato, gnjezdilište novog života koju se čuva od javnih trgova, a ne bižuterija s kojom se paradira.

Zato roditelji prebacuju neprimjereni televizijski program, kažu ‘To nije za tebe’, ‘To ne smiješ gledati’, ako se takvi prizori pojave pred djetetom. Bio je tako dosad. Nije trebalo nauke ni knjige za takve reakcije ljudskog nagona i savjesti, kad je, zvali smo to civilizacijom, uređenošću, pristojnošću, (samopodrazumijevajući) javni moral bio podržan i zakonski.

Djeca s roditeljima u povorci LGBTIQ osoba predstavlja još jedan potresan prizor eutanazirane savjesti ljudi koji zagovaraju pluralizam subjektivnih želja kako živjeti spolnost. Umirovljeni papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi ‘Savjest i istina’ kaže: ‘Onaj tko izjednačuje savjest sa subjektivnim uvjerenjem, taj poistovjećuje savjest s prividnom sigurnošću koja je satkana od nekritičnosti prema sebi, konformizma i inercije. Savjest se tako srozava na mehanizam opravdavanja, a ona je čovjekov prozor za ono što je božanstveno i ona je čovjekovo istinsko dostojanstvo i veličina. Savjestan čovjek nikad se neće odreći istine radi miroljubivosti, probitka, uspjeha, ugleda i da ga prihvati vladajuće mišljenje.’

Engleski književnik, kritičar umjetnosti i novinar Aldous Huxley (1894.-1963.) proročki je zapitao: ‘Što ako jednom režimu pođe za rukom definirati perverziju kao ono što je normalno, a ono što je normalno kao perverziju, te ako mu uspije izgraditi metode podjarmljivanja koje su toliko ugodne da tu strahotu nitko neće opaziti niti će se itko imati volje protiv nje pobuniti?’ U svojoj najpoznatijoj knjizi ‘Vrli novi svijet’ iz 1932. g. čiju radnju smješta u London 26. stoljeća, piše o društvu koje je temeljno hedonističko, čije je vrhovno dobro i cilj djelovanja užitak te sreću teži ostvariti putem promiskuitetnog seksa i droge. U ostvarivanju te sreće pomaže i eliminacija obitelji i religije. Prognoza Huxleya ostvaruje se šest stoljeća prije njegove procjene kako će izgledati budućnost.

Zanimljivo i kako sudionici zagrebačke povorke šalju poruke konfrontirajući ih uvelike s jedinom preostalom obranom dostojanstva čovjeka u jedinstvu njegovog duha i tijela – kršćanstvom. LGBTIQ uvelike grade svoj identitet dekonstrukcijom Božjih zakona i istine o čovjeku objavljene i u Svetom Pismu, potvrđene u raznim znanstvenim disciplinama, čija je navjestiteljica Katolička Crkva.

Već i sami glavni simbol te zajednice, duga, pokazuje ‘preuzimanje’ simbola i davanje mu namjene i interpretacije suprotne svom izvoru. Duga je znak Saveza između neba i zemlje, znak blagoslova i obećanja, simbol Saveza između Boga i ljudi. Ona je znak prvog Saveza koji je Bog nakon grijeha prvih ljudi, sklopio s bogobojaznim Noom. Noi je Bog rekao: ‘A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas.’ (Post 9,8) ‘Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje.’ (Post 9,13)

Kontrirajući ‘Hodu za život’, povorku su održali pod motom ‘Hod za slobodu’, pokazujući kako izgleda kada bit i funkcija pojmova sloboda i priroda više ne idu zajedno. Kad postaju nekompatibilni. Kad sloboda prirodu doživljava kao neprijatelja, smetnju, zatvor i granicu (koju treba prijeći). Jer priroda podrazumijeva zadanost, determinizam, unaprijed dano određenje, fiksnost, a sloboda kako je poimaju LGBTIQ znači podjarmi prirodu, mijenjaj biologiju, zamijeni hormone i fizionomiju, izađi iz svoje spolne određenosti. Ili ‘ograničenosti’.

Poruka “Isus je imao dva tate” nije ekskluzivitet i povlastica Isusa. Svaki čovjek ima dva tate: svoga biološkog roditelja i Nebeskog, Boga Oca. Baš posluh nebeskom Ocu uvelike određuje ponašanje ljudi koji Boga ljube. Dapače, Crkva kaže da imamo i dvije majke: roditeljku na zemlji i nebesku, Majku Mariju.

Ne znam je li poruka s jedne od prošlih parada ‘Samo ljubav vs. Nek crknu’ izraz njihove želje da crknu oni koji njihova spolna ponašanja smatraju zastranjenjem. Ili su to heteroseksualcima stavili u usta, da tako misle? No to nije želja koju čovjek čovjeku upućuje, bez obzira na njihovo u ičemu razlikovanje.

Svojevremeno su u povorci obradili i pjesmu Doris Dragović, naslovivši je ‘Marija i Magdalena’. Koliko je manipulativna poruka ‘Isus liječi homofobiju’ razotkriva čovjek kojega je Isus htio za i učinio da bude učitelj i apostol naroda. Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima piše: ‘Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.’ Za one koji iskrivljuju prirodni zakon Pavao kaže: ‘Njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.’ (Rim 1,26-27)

Kada se razdvoje povezanost duha i tijela koje u konačnici nama i ne pripada, nego Bogu, ostvaruje se ponašanje koje Toma Akvinski sažima: „Zaslijepljenost duha prvorođena je kći razvratnosti“.

Koliko su angažirani i dokle idu u izvrtanju crkvenih stvarnosti pokazuje i poruka “Zajedno u kvirstvu”, aluzija na ‘Zajedno u Kristu’, geslo pohoda pape Benedikta XVI. Zagrebu 2011. g. Eto što je moguće činiti i kako se izricati kad se smatra da ne postoji objektivna istina o čovjeku, u njegovu dušu i tijelo upisana potezom samog Boga Stvoritelja.

Umirovljeni papa Benedit XVI. kaže: ‘Mislimo da smo slobodni i da smo uistinu svoji ako slijedimo samo svoju volju. Čini nam se da je Bog protivnik naše slobode. Mislimo da se moramo osloboditi od njega i da ćemo samo tada biti slobodni. To je temeljna pobuna koja prožima povijest i temeljna laž koja izopačuje naš život. Kada se čovjek suprotstavlja Bogu, suprotstavlja se vlastitoj istini, ne postaje slobodan nego otuđen od sebe. Slobodni smo samo ako smo u istini o sebi, ako smo sjedinjeni s Bogom.’

Nakon oholih ljudskih pokušaja degradiranja vrhovnog Boga pred čije lice će svi doći, voditi i djecu u LGBTIQ povorke pokazatelj je gušenja jedinog preostalog Božjeg traga i otkucaja u čovjeku koji razlikuje dobro i loše, univerzalan je i nema religijski predznak – to je savjest. Ustoličeno subjektivno mišljenje može sakriti i iskriviti stvarnost, a posljedica je nepostojanje odgovornosti (prema drugome, osobito najčišćima, najmanjima i nevinima) i krivnje za loša djela.

Joseph Ratzinger kaže: ‘Osjećaj krivnje zbog pogrešno nastale mirne savjesti koju bi se moglo nazvati i glasom savjesti protiv moga samodopadnog postojanja, čovjeku je potreban kao i tjelesna bol, kao znak koji daje naslutiti smetnje normalnih životnih funkcija. Kada čovjek više ne vidi krivnju i kada savjest utihne, to je opasnije duševno oboljenje od stanja u kojem je krivnju barem prepoznao kao krivnju.’

Ines Grbić / Laudato.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Antifašistički mediji danas kao kasarne antifašističke JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Boljkovac, jedini partizan osumnjičen za zločine nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga u poraću Drugog svjetskog rata, kojeg je, doduše, tek u smiraj života, hrvatsko pravosuđe o tome nešto pitalo, i samo na pitanju ubrzo stalo, na sve je tek odmahnuo rukom – pa to su bili ustaše! Time je, osim što je posredno priznao zločin, ujedno postavio i novi standard za obranu, opravdavanje, u konačnici i veličanje zlodjela oslobodioca od čijeg su se oslobađanja Hrvati morali oslobađati i 45 godina kasnije.

Antifašističko dvostruko poopćavanje sa sudom i bez suda

Boljkovčeva paradigma, naime, i danas živi punim plućima. Odražava se ponajprije u tendencioznim novinarskim upitima kojima se pokušava moralno diskreditirati zagovornike obilježavanja komemoracije Bleiburškim žrtvama. U njima se redovito optužujućim tonom naglašava kako je riječ o ustašama. Pritom ostaje lebdjeti u zraku očekivanje da se shvati kako su žrtve Križnog puta takav kraj i zaslužile pa čemu ih se onda, k tome još u ime države, uopće i prisjećati.

U srži tog pogleda leži dvostruko poopćavanje. Prvo razumijeva da su svi Hrvati, žrtve komunističkog masakra, bili ustaše, dok relevantni povijesni izvori govore da su oni činili tek manjinu zbjega. Druga generalizacija svodi se na tvrdnju da su svi ustaše bili zločinci, pa tako i onaj koji je iz ratnog Sarajeva spasio židovsku djevojčicu Ester Githman… Taj pogotovo, jer njegov će čin mnogo godina kasnije utrti put najvećem neprijatelju komunizma, danas re-brendiranog u antifašizam – Istini!
Mada gledano današnjim mjerilima nipošto nisu bili cvijeće, mjereno kriterijima onoga doba i tada važećeg međunarodnog ratnog prava, napose usporedi li ih se s njihovim ratnim neprijateljima (a s kim bi drugim to bilo pošteno činiti?), ustaše su u cjelini bili debelo iznad ondašnjeg standarda. Iznimka su tek tzv. divlji ustaše, koji su razdoblje općeg meteža prilikom uspostavljanja vlasti i funkcionalne vojničke hijerarhije, bitno otežanog oružanom pobunom dijela prema ideji hrvatske države neprijateljski raspoloženog stanovništva, iskoristili kako bi nerazmjernom odmazdom poravnali stare račune sa susjedima koji su im u bližoj prošlosti činili zlo. S druge strane, “divlji” mentalni sklop tih lokalnih šerifa dijelio je sâm vođa partizana, maršal Tito, što ujedno objašnjava drastičnu prevagu partizanskih zločina u svega mjesec dana u odnosu na ustaške u 4 godine.

Štoviše, partizanski zločini na području iznova nastajuće Jugoslavije su, kako brojem žrtava tako i okrutnošću, ostali bez primjera u poratnoj Europi. Niti jedan drugi narod ne pamti iz tog razdoblja ništa nalik Hudoj Jami, Teznu ili Macelju… S masovnim smaknućem zarobljenih vojnika i civila nipošto se ne može usporediti ni pomor njemačkih izbjeglica iz istočne Europe pred komunističkom hordom, smještenih u logorima zapadnih saveznika, u vrijeme kad je to bilo neizbježno budući antibiotici još nisu bili široko dostupni. Stradavanje tih poratnih žrtava po naravi, ne i motivaciji nastanka logora, puno je bliže onome u ustaškom radnom logoru Jasenovac ili tragediji kozaračke djece, besramno pripisanoj ustašama i Jasenovcu.

Zanimljivo je i kako u gledištima pobornika komemoracije žrtvama Križnoga puta i onih koji bi ju zabranili, izraz – “bez suda i presude” – korišten u kontekstu opravdanosti njihova pogubljenja, poprima dvojako značenje. Sljedbenici ideje počinitelja zločina to smatraju tek pukim administrativnim propustom jer bi žrtve ionako bile osuđene na smrt već i zbog same pripadnosti ustaškoj vojsci. Time zapravo potvrđuju da se u prosudbama vode totalitarizmu svojstvenim konceptom kolektivne krivnje. S druge, pak, strane, izrazom “bez suda i presude” zagovornici državne komemoracije žrtvama posežu za načelom pojedinačne krivnje, i u to vrijeme već civilizacijskim dostignućem, iako su svjesni da ono zbog totalitarne naravi komunističkog sustava ionako nije moglo biti provedeno. Stoga postojanje ili nepostojanje presude komunističkog suda o krivnji u poraću pogubljenih ne govori ama baš ništa.

Kamo vodi logika antifašista?

Spomenuto dvostruko antifašističko poopćavanje neumoljivo povlači silogizam – svi zarobljeni Hrvati su ustaše + svi ustaše su zločinci = svi zarobljeni Hrvati su zločinci – čime se ujedno moralno legitimira sve zločine svih hrvatskih neprijatelja nad Hrvatima. Vođeni istim tim credom, borci za Veliku Srbiju su za rata devedesetih ostavili krvavi trag na Ovčari i brojnim drugim mjestima. A kako bi opravdala masovna ubojstva Hrvata, istovjetnim će se receptom poslužiti i ustaška unučad u susjednoj BiH, kroz povijest izvještena u okretanju ćurka.

I njihova nedavna pregnuća glede optužbi na račun hrvatske obavještajne zajednice za naoružavanje tamošnjih muslimanskih ekstremista, vehabija i selefija, označavaju nimalo bezazlenu sigurnosnu prijetnju svim Hrvatima, bili u Hrvatskoj ili u BiH. Naime, nije zgoreg prisjetiti se kako je i za zločine, koje su devedesetih nad Hrvatima počinili preteče i učitelji tih ekstremista, Alija Izetbegović cinično optuživao Hrvatsku obrazlažući kako ih je ona propustila na teritorij BiH i da on s njima nema ništa. A to što ih je osobno postrojavao i hvalio kao najpouzdanije i islamu najposvećenije ratnike, koga više briga.

I sad će, ako se štogod dogodi, recimo, nešto što bi moglo ozbiljno nauditi hrvatskom turizmu, Hrvatska opet biti kriva. Djelo nije dokazano? Pa što onda! Bitno je tek da se priča uhvati u javnosti kao svojedobno mit o “podjeli Bosne” između Tuđmana i Miloševića. Iako je jedini koji je tom zadatku bio 100% posvećen od samoga početka pa sve do kraja, a bajku o građanskoj BiH koristio tek kao pregovarački adut, bio upravo Alija Izetbegović. S kakvim uspjehom? Od prvotno mu nuđenih 44% BiH, nakon 4 krvave godine i 100 tisuća žrtava, od čega dvije trećine Muslimana, spao je na slabu trećinu BiH. Zoran je to podsjetnik kako politika bosanskih Muslimana ne počiva na racionalnim temeljima, što znači da s te strane Hrvatska mora u svakom trenutku biti pripravna na sve.

Još jedna posljedica dvostrukog poopćavanja baštinika komunističke mentalne i materijalne ostavštine je što njihova logika daje moralno opravdanje i drugima da se njome posluže, čak i kad nije posrijedi zločin nad Hrvatima. Tako u nečijim očima ustaše, dakle oni koji već time što jesu to što jesu zaslužuju smrt, mogu biti, primjerice, muslimani.

Eto, pred koji dan se logikom antifašističkog novinarstva poslužio i novovjeki australski Obilić. Nadahnut glazbenom numerom u kojoj se prijeti ustašama i Turcima (bosanskim Muslimanima), u 17-minutnom izravnom prijenosu počinio je pokolj u dvije džamije u gradu koji doslovce nosi ime Kristove Crkve, a da sve to vrijeme državne institucije i službe jedne uređene, uzorne države, osim nevjericom, nisu reagirale.

A zašto za nekoga vođenog logikom antifašističkih novinara ustaše ne bi bili i novinari sâmi? Pritom bi se taj mogao zapitati, čisto kako bi učvrstio moralni oslonac mada je to za primjenu te logike suvišno, i je li bio veći udio zločinaca među ustašama nekad od udjela gorljivih preodgajatelja Hrvata u redovima medijskih djelatnika danas. Ili je ipak obrnuto?

Antifašistkinja u hrvatskom taksiju

Neugodnost koju je, predstavivši se u jednom taksiju, doživjela novinarka Jutarnjeg lista, potvrđuje kako i batina kojom mašu mediji ima dva kraja.

U taksista je, naime, nenadano proradio kritički um spram njezine tiskovine, a po svoj prilici i medija uopće. Požalio se na njihovu protuhrvatsku nastrojenost, ponudivši starinski lijek za autore takvih uradaka – metak u čelo!

Osim sličnosti s antifašističkom tehnikom egzekucije (dobro, partizani su, kako to svjedoče posmrtni ostatci njihovih žrtava, ipak preferirali metak u potiljak, i to “sretnicima”, jer oni slabije sreće umirali su živi zazidani), uočljive su i neke ne baš zanemarive razlike. I dok bi neznani taksist krivnju ipak individualizirao, dakle smaknuo samo one koji rade protiv Hrvatske, s druge je strane, prema partizanskoj metodi koju vodeći mediji u Hrvatskoj danas sve manje uvijeno opravdavaju, za smaknuće bila dostatna već i sama pripadnost ustaškom pokretu.

Kad bi se držao antifašističke logike, taksist bi se zalagao da se smaknu baš svi novinari i suradnici medija čija je urednička politika usmjerena protiv Hrvatske, pa i oni koji im izdvojenim mišljenjem daju privid vjerodostojnosti.

Najutjecajniji mediji, i tiskani i elektronski, uz djelomičnu iznimku HRT-a, a i to samo kad je HDZ na vlasti, imaju očit zadatak da, gadeći im pretke, današnjim Hrvatima, posebno katolicima, utisnu biljeg stida i krivnje pa, tjerajući ih da se sve više i više saginju, od njih naprave nešto posve suprotno onome što jesu ili figurativno rečeno – od ustaša čučnuše! A čučnuše teško da mogu poslužiti nekoj bitno različitoj svrsi od čučavaca. Na takve se, naime, svak’ može istovariti.

Unatoč tome, sudionici žurnalističkog zločinačkog pothvata nemaju objektivnog razloga plašiti se grožnji Hrvata metkom u čelo. Uostalom, ne svjedoče li tome vjerno živi spomenici gotovo bezgranične hrvatske strpljivosti utjelovljeni u likovima Stipe Mesića, Bude Lončara i Jože Manolića, kojima nije pala ni dlaka s obrva pa u miru i spokoju pomalo već nadživljavaju i galapagoške kornjače?

Ili ustaše ili čučnuše

Ipak, priča o taksistu ogorčenom novinarskim pakostima važna je iz najmanje dva razloga. Prvo, iz nje se dade naslutiti kako među običnim pukom ipak postoji svijest da su medijske utvrde u ulozi okupatora Hrvatske naslijedile JNA kasarne, pri čemu se taj kontinuitet više nego jasno očituje u opravdavanju zločina te iste vojske ’45, ali ništa manje i prešućivanju onih iz ’91. Tu napadno svaljuju krivnju na sporedne aktere – četnike i martićevce – istodobno gromoglasno prešućujući nalaz Međunarodnog suda pravde u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj se kao glavni izvođač radova na stvaranju etnički homogene srpske države na hrvatskom teritoriju navodi upravo JNA.

Drugi razlog je što će sad pripadnicima te povlaštene, okupatorske i agresorske kaste za koju vrijede drugi zakoni nego za običan puk, u svakodnevnim bliskim susretima s običnim Hrvatima barem podsvjesno proraditi crv sumnje ne misli li i ovaj kao taksist, taman im se u izravnom kontaktu i smiješio… Doista, Hrvati su se dugo smiješili i JNA vojnicima pa su ipak, istina u zadnji čas, spoznali da se radi o poluzi središta moći smještenog izvan Hrvatske, ciljeva i interesa korjenito suprotstavljenih hrvatskima.

Zatrti hrvatstvo, naime, to nesumnjivo jest. A da su toga svjesni i danas, naznačuje činjenica da koliko god se medijski okupatori i agresori među sobom častili ružama, jedini trofej kojeg su im Hrvati dosad od srca uručili ostaje tek Kup Ante Tomića kao dostojan derivat duha vremena u kojem se borilo za Kup maršala Tita.

Nakon oslobađanja od oslobodioca iz ’45, za njim je zaostalo dosta, uvijek za Dom rušiti spremne prtljage, koje se Hrvati, ne žele li da ih povijest pamti kao čučnuše, jednostavno moraju osloboditi. U tome im kao putokaz može poslužiti ’91 kad je od ustaša zadržano samo ono iskonsko hrvatsko – težnja za hrvatskom državom, što neovisnijom u ključnim elementima državnosti, a kreiranje javnog mnijenja to zasigurno jest – dok je prolazna ideologija, posve strana hrvatskom narodnom biću, nametnuta mu od velikih svjetskih sila, uostalom i jedinih sposobnih takvo što kreirati, sama od sebe prirodno otpala.

Takve ideologije, bile međusobno suprotstavljene, stapale se ili nadograđivale, u bitnome su – stavljanju čovjeka iznad Boga – slične kao jaje jajetu i služe tek kao batina, baština i smisao postojanja antifašista, kako onih nekadašnjih, tako i ovih sadašnjih.

Grgur S. / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari