Pratite nas

Kolumne

Kad savjest utihne, a ponos (i pred djecom) postane besraman

Objavljeno

na

Foto: Igor Soban/PIXSELL

Svoditi tjelesnost na neobuzdani nagon i (javne) prikaze tehnikalija, poze i položaje, zapravo je desakralizacija tijela, u konačnici, degradacija dostojanstva čovjeka.

Tužni prizor na održanoj Paradi ponosa u Zagrebu bio mi je vidjeti malenu djecu u naručju i blizini svojih roditelja koji su u toj povorci sudjelovali, piše Ines Grbić za Laudato.hr. Ta povedena djeca i ostali sudionici koji instaliraju svoje volje koje onemogućuju prirodan, darovan, besplatan čovjekov biološki postanak i nastanak, želeći da su društveno i zakonski prihvatljive, još uvijek su generacija rođena u heteroseksualnom braku i odnosu između muškarca i žene, jedinom spolnom staničnom spoju koji na ovaj svijet donosi čovjeka.

Najviši, ili barem zadnji upozoravajući alarm, rad i izazov savjesti, korekcija našeg ponašanja na dobro, trebao bi biti prizor djeteta pred našim očima. Dijete je ljudski stadij koji podrazumijeva potpunu čistoću, nevinost, neiskvarenost pridržanu odraslom čovjeku. Djetetova krhkost i nemoć upućena na roditelja, odrasloga, u osobi izaziva najplemenitije osviještene osjećaje i neosviještene nagone koji utjelovljuju i izvlače najobazrivije, najvrjednije osobine iz čovjeka. A podloga i ishodište svakoj je – zaštita. Tako bi trebalo biti.

S obzirom na viđeno, preostaje zapitati se kakvi su osviještenost o zdravom odgoju djeteta i nagon tih odraslih, kad djecu tako izlažu i suočavaju s queer (čudnim) ponašanjem transrodnih osoba izgled kojih pojedinaca i odrasle, a kako tek djecu, zbunjuje. Straši.

U seksualiziranom društvu koje je izgubilo osjećaj za spolnu intimu i sram, jedini preostali čuvar svetoga, ćudorednog srama koji ljude stavlja u okvire i odnose pristojnoga, čistoga – dijete je. Baš bi dijete trebalo imati tu moć – činiti odrasloga čistim. I kod mnogih to tako jest. No, sudionici LGBTIQ parade smatraju da se nijednog pokazanog prizora nemaju sramiti, nego svime prikazanim ponositi. Kako im i samo ime kaže.

Složenica LGBT (lezbijske, gay, bi – i transeksulane osobe ) češće se i u široj javnosti počela pisati u svom proširenom opsegu, LGBTIQ, (s obzirom na desetke novopojavljenih orijentacija, moguće je još velikih slova), naznačujući da LGBT ljudi misle i na potrebe interseksualnih i questioning osoba (koje nisu sigurne u svoju seksualnost).

Dok homoseksualci izvanjski (pristojno) izgledaju i poštuju fizionomiju svoga tijela u skladu sa svojim muškim i ženskim spolom, transrodne osobe ili one iza slova IQ sklone su (perverznom) poigravanju i sa svojom vanjštinom, pojavnim izgledom. Pa nijedna šminka, odjeća, obuća (na petu i platformu), perika i maska ne može sakriti da je navodni muškarac pred nama zapravo žena, a onaj tko se predstavlja ženom, da je zapravo muškarac.

Ta trans-kičavost i s druge strane trans-razgolićenost bila je po nekima prisutna i u zagrebačkoj povorci kao osobiti doprinos tom šarenilu (izraz koji je u medijima dominirao u opisu povorke). Svoj ovogodišnji moto ‘Van iz naših gaća’ ilustrirali su i na svom glavnom transparentu. Zanimljivo da su u mentalitetu patrijarhata kojeg inače prozivaju, svoj apel oslikali prikazom muških gaća čiji izgled definira oblik muškog organa kojeg pokrivaju. Znaku ženske spolnosti pripalo je nešto dlačica (nije li to stereotipno), vidljivih kad se gaće djelićem ‘potegnu’. Uglavnom, samom ilustracijom njihovog gesla uvelike dominira muškost. Toliko o ravnopravnoj zastupljenosti spolnih naznaka. Podloga svega je ionako androginost.

Ako pucaju sve druge individualne i društvene brane koje čuvaju ideal (naravne) ljubavi i kreposnih međuljudskih odnosa u njihovoj cjelovitosti, ili su redefiniranjem (univerzalnog) dobra i savjesti izbrisane, zadnja (o)brana koja bi nas poput najsnažnijeg udara i suda trebala protresti, potaknuti na preispitivanje naših postupaka i ponašanja je – dijete pred nama. Dijete pred našim očima.

Kao što je savjest naš refleksivni unutarnji katalizator, pročiščivać, dijete je najizvrsniji izvanjski agens, (moralno) djelotvorni princip koji čini da odrasli čovjek bude nalik svojoj izvornoj, božanskoj slici. Da bude u dodiru s dobrom i svetim u sebi. U doticaju i susretu s djetetom u kontaktu smo s izvornom nevinošću i čistoćom. Stanje čistoće je i čovjekovo krajnje trajanje i naš trajni ‘kraj’ u vječnosti. Čistoća i nevinost u konačnici će nam suditi.

Seksualni ‘revolucionari’ spolnim odgojem u teoriji te nekim svojim izgledima u praksi ne prežu kolebati najnježnije, najslabije, najneformiranije, udariti na nevinu dječju neokaljanost. Navodni cilj je prevencija loše ili ‘nametnuto’ življene seksualnosti. Aktivnosti po kojima bi dijete ‘trebalo’ upoznavati ‘mogućnosti’ svoga tijela u interakciji, slikama, alatima i vježbama uništava ono što djeci imanentno pripada kao nikome drugome – osjećaj stida, nedužnost, povjerenje, čistoća.

Čak je i Sigmund Freud kojeg teoretski u koječemu smatraju svojim ‘saveznikom’, rekao: ‘Prvi znak gluposti je potpuno odsustvo srama.’ Na Freuda se, između ostalog, pozvao i Neil Postman, američki edukator, autor i teoretičar koji i svojim djelom ‘Nestajanje djetinjstva’ upozorava na brisanje granica između djece i odraslih, koji afirmacijom spolnih prizora i aktivnosti ne poštuju osjećaj za sram koji kod djece kao urođen postoji. Postman kaže: ‘Nema civilizacije bez kontrole nagonskih osjećaja, a osobito agresivnih osjećaja čiji je jedini cilj zadovoljavanje nagona. Stalno smo u opasnosti da nas nadvladaju barbarstvo, nasilje, promiskuitet, instinkt i egoizam. Mehanizam koji obuzdava barbarstvo je osjećaj srama.’

Rasli smo u okruženju i tako se ponašali da se čovjeku instinktivno, kad se nalazi pred djetetom, pojavi sram od erotskog, golotinje, pornografskog sadržaja. Vidjeti to javno ili u odnosu roditelj-dijete smatra(lo) se prostim, prljavim. U krajnjem slučaju, nepristojnim. Jer tijelo je sveto. Svoditi tjelesnost na neobuzdani nagon i (javne) prikaze tehnikalija, poze i položaje, zapravo je desakralizacija tijela, u konačnici, degradacija dostojanstva čovjeka. Zlato i vrijednosti čuvaju se u kutijici, štite u sefovima, skrivaju od (svačije) ruke nadohvat. I spolnost je zlato, gnjezdilište novog života koju se čuva od javnih trgova, a ne bižuterija s kojom se paradira.

Zato roditelji prebacuju neprimjereni televizijski program, kažu ‘To nije za tebe’, ‘To ne smiješ gledati’, ako se takvi prizori pojave pred djetetom. Bio je tako dosad. Nije trebalo nauke ni knjige za takve reakcije ljudskog nagona i savjesti, kad je, zvali smo to civilizacijom, uređenošću, pristojnošću, (samopodrazumijevajući) javni moral bio podržan i zakonski.

Djeca s roditeljima u povorci LGBTIQ osoba predstavlja još jedan potresan prizor eutanazirane savjesti ljudi koji zagovaraju pluralizam subjektivnih želja kako živjeti spolnost. Umirovljeni papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi ‘Savjest i istina’ kaže: ‘Onaj tko izjednačuje savjest sa subjektivnim uvjerenjem, taj poistovjećuje savjest s prividnom sigurnošću koja je satkana od nekritičnosti prema sebi, konformizma i inercije. Savjest se tako srozava na mehanizam opravdavanja, a ona je čovjekov prozor za ono što je božanstveno i ona je čovjekovo istinsko dostojanstvo i veličina. Savjestan čovjek nikad se neće odreći istine radi miroljubivosti, probitka, uspjeha, ugleda i da ga prihvati vladajuće mišljenje.’

Engleski književnik, kritičar umjetnosti i novinar Aldous Huxley (1894.-1963.) proročki je zapitao: ‘Što ako jednom režimu pođe za rukom definirati perverziju kao ono što je normalno, a ono što je normalno kao perverziju, te ako mu uspije izgraditi metode podjarmljivanja koje su toliko ugodne da tu strahotu nitko neće opaziti niti će se itko imati volje protiv nje pobuniti?’ U svojoj najpoznatijoj knjizi ‘Vrli novi svijet’ iz 1932. g. čiju radnju smješta u London 26. stoljeća, piše o društvu koje je temeljno hedonističko, čije je vrhovno dobro i cilj djelovanja užitak te sreću teži ostvariti putem promiskuitetnog seksa i droge. U ostvarivanju te sreće pomaže i eliminacija obitelji i religije. Prognoza Huxleya ostvaruje se šest stoljeća prije njegove procjene kako će izgledati budućnost.

Zanimljivo i kako sudionici zagrebačke povorke šalju poruke konfrontirajući ih uvelike s jedinom preostalom obranom dostojanstva čovjeka u jedinstvu njegovog duha i tijela – kršćanstvom. LGBTIQ uvelike grade svoj identitet dekonstrukcijom Božjih zakona i istine o čovjeku objavljene i u Svetom Pismu, potvrđene u raznim znanstvenim disciplinama, čija je navjestiteljica Katolička Crkva.

Već i sami glavni simbol te zajednice, duga, pokazuje ‘preuzimanje’ simbola i davanje mu namjene i interpretacije suprotne svom izvoru. Duga je znak Saveza između neba i zemlje, znak blagoslova i obećanja, simbol Saveza između Boga i ljudi. Ona je znak prvog Saveza koji je Bog nakon grijeha prvih ljudi, sklopio s bogobojaznim Noom. Noi je Bog rekao: ‘A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas.’ (Post 9,8) ‘Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje.’ (Post 9,13)

Kontrirajući ‘Hodu za život’, povorku su održali pod motom ‘Hod za slobodu’, pokazujući kako izgleda kada bit i funkcija pojmova sloboda i priroda više ne idu zajedno. Kad postaju nekompatibilni. Kad sloboda prirodu doživljava kao neprijatelja, smetnju, zatvor i granicu (koju treba prijeći). Jer priroda podrazumijeva zadanost, determinizam, unaprijed dano određenje, fiksnost, a sloboda kako je poimaju LGBTIQ znači podjarmi prirodu, mijenjaj biologiju, zamijeni hormone i fizionomiju, izađi iz svoje spolne određenosti. Ili ‘ograničenosti’.

Poruka “Isus je imao dva tate” nije ekskluzivitet i povlastica Isusa. Svaki čovjek ima dva tate: svoga biološkog roditelja i Nebeskog, Boga Oca. Baš posluh nebeskom Ocu uvelike određuje ponašanje ljudi koji Boga ljube. Dapače, Crkva kaže da imamo i dvije majke: roditeljku na zemlji i nebesku, Majku Mariju.

Ne znam je li poruka s jedne od prošlih parada ‘Samo ljubav vs. Nek crknu’ izraz njihove želje da crknu oni koji njihova spolna ponašanja smatraju zastranjenjem. Ili su to heteroseksualcima stavili u usta, da tako misle? No to nije želja koju čovjek čovjeku upućuje, bez obzira na njihovo u ičemu razlikovanje.

Svojevremeno su u povorci obradili i pjesmu Doris Dragović, naslovivši je ‘Marija i Magdalena’. Koliko je manipulativna poruka ‘Isus liječi homofobiju’ razotkriva čovjek kojega je Isus htio za i učinio da bude učitelj i apostol naroda. Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima piše: ‘Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.’ Za one koji iskrivljuju prirodni zakon Pavao kaže: ‘Njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.’ (Rim 1,26-27)

Kada se razdvoje povezanost duha i tijela koje u konačnici nama i ne pripada, nego Bogu, ostvaruje se ponašanje koje Toma Akvinski sažima: „Zaslijepljenost duha prvorođena je kći razvratnosti“.

Koliko su angažirani i dokle idu u izvrtanju crkvenih stvarnosti pokazuje i poruka “Zajedno u kvirstvu”, aluzija na ‘Zajedno u Kristu’, geslo pohoda pape Benedikta XVI. Zagrebu 2011. g. Eto što je moguće činiti i kako se izricati kad se smatra da ne postoji objektivna istina o čovjeku, u njegovu dušu i tijelo upisana potezom samog Boga Stvoritelja.

Umirovljeni papa Benedit XVI. kaže: ‘Mislimo da smo slobodni i da smo uistinu svoji ako slijedimo samo svoju volju. Čini nam se da je Bog protivnik naše slobode. Mislimo da se moramo osloboditi od njega i da ćemo samo tada biti slobodni. To je temeljna pobuna koja prožima povijest i temeljna laž koja izopačuje naš život. Kada se čovjek suprotstavlja Bogu, suprotstavlja se vlastitoj istini, ne postaje slobodan nego otuđen od sebe. Slobodni smo samo ako smo u istini o sebi, ako smo sjedinjeni s Bogom.’

Nakon oholih ljudskih pokušaja degradiranja vrhovnog Boga pred čije lice će svi doći, voditi i djecu u LGBTIQ povorke pokazatelj je gušenja jedinog preostalog Božjeg traga i otkucaja u čovjeku koji razlikuje dobro i loše, univerzalan je i nema religijski predznak – to je savjest. Ustoličeno subjektivno mišljenje može sakriti i iskriviti stvarnost, a posljedica je nepostojanje odgovornosti (prema drugome, osobito najčišćima, najmanjima i nevinima) i krivnje za loša djela.

Joseph Ratzinger kaže: ‘Osjećaj krivnje zbog pogrešno nastale mirne savjesti koju bi se moglo nazvati i glasom savjesti protiv moga samodopadnog postojanja, čovjeku je potreban kao i tjelesna bol, kao znak koji daje naslutiti smetnje normalnih životnih funkcija. Kada čovjek više ne vidi krivnju i kada savjest utihne, to je opasnije duševno oboljenje od stanja u kojem je krivnju barem prepoznao kao krivnju.’

Ines Grbić / Laudato.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davno postavljene balvane treba trajno ukloniti iz Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

U ovo ljetno doba prije 28. godina postavljanjem cestovnih barikada na području Kijeva započela je srpska balvan revolucija, koja je označila početak oružane pobune i terorističkih aktivnosti dijela hrvatskih Srba, potaknute i potpomognute od velikosrpskih šovinista iz Srbije i službenog Beograda protiv uspostave demokratski izabranih hrvatskih vlasti.

Zašto je to danas važno istaći i podsjetiti se na taj događaj i početak vojne agresije na hrvatski narod i tek formiranu demokratsku vlast?

Prvo, zbog toga jer su to prevažni događaji u nacionalnoj povijesti, čije isticanje i stalno obnavljanje u memoriji hrvatskoga naroda, posebno u vremenima slabljenja povjerenja u nacionalne politike i razvoja svojevrsnoga defetizma kod velikoga broja ljudi prema samome pojmu nacionalne slobode i državnosti, ima izuzetan značaj i čini autentičan poziv hrvatskoj naciji potražiti izvorište samopouzdanja, vjere i nade u vlastitim iskustvima i povijesnim iskušenjima, te u konačnici blistavim pobjedama. Uspjeh nogometne reprezentacije nas je uvjerio u moć pobjedničkog duha i svijesti, piše Petar Škorić.

Drugo, podsjećanje na te događaje, pogotovo zbog višegodišnje stalne kampanje službenoga Beograda s uporištima na žalost i u našoj Hrvatskoj, pa i u samoj državnoj vlasti i nacionalnim institucijama, ima snažan edukativni, afirmativni i zaštitni značaj, pred, po tko zna kojom srpskom epizodom emitiranja povijesnih krivotovorina o hrvatskome narodu.

Treće, podsjećanje na te događaje i neupitne povijesne činjenice istovremeno iskazuje odlučnost, moć  i namjere državnoga poretka, ali i kompletnog hrvatskog naroda, da se više nikada ne dopuste takvi nasrtaji, te iskazivanje odlučnosti da se svaki zametak takvih namjera uništi u samome začetku.

Zbog toga svega i čitavoga niza drugih razloga, nužno je svake godine osvježiti nacionalnu memoriju, te pamćenje i uspomene svakoga hrvatskoga čovjeka. Pokušaji izbjegavanja jasnoga govora o povijesnim događajima, te alibi opravdanja da se na taj način unosi nervoza i nemir među hrvatske Srbe, te zatežu odnosi današnje Hrvatske  i Srbije, ozbiljna je i opasna podvala, pokušaj i nastojanje pripremanja terena za proizvodnju zaborava i definiranje nekih novih istina i manipulacija, kojih se hrvatski narod zbog neimanja vlastite slobodne države tragično nauživao tjekom povijesti.

Na to se ne smije pristajati nikada.

Istina ne može prouzročiti ništa loše, a zaborav i laž ne mogu prouzročiti nikada ništa dobro.

Naime, riječ je o ključnom događaju koji je navijestio početak rata, koji je za cilj imao okupaciju dijela teritorija  Hrvatske, pa proglašenjem paradržavne tvorevine omogućiti materijalne i političke pretpostavke za stvaranja Velike Srbije.

Predsjednik općine Knin Milan Babić proglasio je ratno stanje, a dva dana nakon postavljanja barikada na prometnicama, pokrenut je i referendum za srpsku autonomiju unutar Hrvatske.

Usporedo s procesom oduzimanja oružja Teritorijalnoj obrani, koji je oslabio mogućnost obrane Hrvatske, u Obrovcu i Kninu oružje rezervne policije podijeljeno je srpskim civilima, pobunjenicima i milicajcima, koji su s njime blokirali prometnice i usred turističke sezone prekinuli vezu između kontinentalne Hrvatske i Dalmacije.

Bio je to veliki izazov za novu hrvatsku vlast, koja se nije dala smesti, već je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pokazao odlučnost da će Hrvatska svoju slobodu i samostalnost znati braniti od agresije svim sredstvima. Danas kad smo suočeni s jednim drugim vidom agresije, pogotovo u političkom i praktično sveobuhvatnom specijalnoratovskom i obavještajnom nasrtaju na uspostavljenu i obranjenu Republiku Hrvatsku, valja se podsjetiti na samo izvorište politike dr Franje Tuđmana, ponajprije zbog toga što su i današnji sukobi jako izazovni, nose sobom velike i teške posljedice za hrvatski narod i otvorenu opasnost relativizacije do djelimičnoga pa i potpunoga uništenja ostvarenih nacionalnih sloboda.

Mi danas ne trebamo tražiti Tuđmana izvan onoga što imamo u njegovom političkom i povijesnom djelu. Tuđmanizam i pravac pobjedničkih politika valja tražiti u podsjećanju i racionalnoj analizi njegovih politika, a to ne ide bez podsjećanja na događaje iz vremena povijesnog pobjedničkog pohoda.

U čemu je izvorište Tuđmanove trijumfalne politike?

U nepogrješivom prepoznavanju duha i bila svoga hrvatskog naroda, u stalno isticanoj svijesti da je hrvatski narod jedina i presudna snaga i izvor političke i državne moći, te u stalnom isticanju vrijednosti svoga naroda. Snaga Tuđmanove politike je izvirala iz svijesti da uz izbornu legitimaicju nacionalnih politika, valja za svaku političku odluku strateškoga značaja potražiti ivzorište u vrjednotama hrvatskoga naroda, jer je vođenje državnih i nacionalnih politika stalno i neprekinuto potvrđivanje saveza države i naroda. Tu izvire moć i snaga koju su prepoznavali svi hrvatski međunarodni partneri, a pogotovo neprijatelji. To uporište u hrvatskom narodu bilo je moćnije od svakoga oružja.

I to je obrazac uspjeha.

Zašto to upravo danas ističem?

Zato što to ponovo moramo ostvariti snažno jedinstvo državne politike i hrvatskoga naroda, jer izazovi u kojima se nalazimo, neće se moći razriješiti i ostvariti nove političke pobjede, te stvoriti trajno moćna, snažna i prepoznata snaga u međunarodnim odnosima, ako ne ostvarimo to novo povijesno nacionalno jedinstvo državne politike i većine hrvatskoga naroda, gdje god bio.

A moglo bi počivati na jednoj jedinoj poruci, temelju hrvatskoga ustava – Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda.

To ne smije doći pod znak upita, dvojbu, sumnje, to je izvorište. Za to se ginulo. To je Tuđman.

A za to je nužno znati – tko smo, čime smo povijesno određeni, koje su naše temeljne vrjednote.

Na čemu stoji naša država i mi kao narod.

Zato se moramo prisjećati, da se nikada ne zaboravi.

Ovaj ključni povijesni događaj daje nam glavninu odgovora o uzrocima i krivcima za rat na našim područjima. Međutim, po načinu na koji se ovaj događaj obilježava i spominje u medijima ispada da nikome u Hrvatskoj nije naročito stalo do očuvanja povijesne istine. Zahvaljujući takvom odnosu prema našoj novijoj povijesti ne trebamo se čuditi što nam drugi, koji su odgovorni za rat i žrtve, danas prekrajaju i krivotvore povijesne činjenice. Ne trebamo se, i nije politički zrelo, nije ni izraz samosvijesti i povjerenja u sebe, danima iščuđavati nečemu što je Srbija uradila, što je Vučić rekao, što tisuće provokatora i agenata radi s istim ciljem. Mi to što Srbija radi prvenstveno moramo spriječiti u Hrvatskoj, i u Hrvatskoj uspostaviti pretežiti i službeni državno-politički odnos prema svome identitetu i povijesnim činjenicama, koje smo sami istražili, definirali i predstavili, kako svome narodu, tako i cijelome svijetu. A tek onda na međunarodnom planu Srbiju dovesti pred neupitne i neoborive povijesne činjenice. U svome obraćanju državnome rukovodstvu Republike Hrvatske 1998. godine u uredu predsjednika Tuđmana, blagopokojni kardinal Kuharić je upozorio da snaga država malobrojnih naroda ne može počivati na vojnoj sili ili oružju, nego počiva na istini i načelima, jer to ni jedna sila svijeta ne može i ne smije politički osporavati, čime bi u suprotnom otvoreno urušavala temelje suvremenoga svijeta, pa i polazišta svoga utjecaja.

Zato bi se početak balvan revolucije trebao obilježavati kao nulti dan, u sklopu čega bi jasno i glasno istakli prave krivce za rat i podsjetili na njihovu ulogu i posljedice koje su proizveli, a to nije zadaća samo državnih politika, iako državna politika to mora trajno i snažno poticati bez izuzetka. A da ne govorim da su ovakvi događaji i prigoda za osvrt o ratnoj šteti od čega u Hrvatskoj nitko odgovoran nema niti može imati mandat i ovlaštenje hrvatskoga naroda odustajati, za čitanje ključnih dijelova presude Martiću, izjave o priznanju Milana Babića, za isticanje ključnih navoda iz presude ICJ protiv Srbije, koji potvrđuju kao međunarodno-pravnu stečevinu da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku služeći se genocidnim radnjama, kao i za upućivanje javnog poziva svima u Hrvatskoj da više nikada ne dopuste ponašanja  i retoriku koja je dovela do rata u Hrvatskoj.

A to nam se događa i tome svjedočimo.

Govoriti o obljetnici balvan-revolucije, odnosno o početku otvorene oružane pobune Srba u Hrvatskoj, nije samo politička obaveza, nego i snažan moralni i društveni poziv prije svega povjesničarima na javnim sveučilištima i znanstvenim institutima, koje država financira, da daju nužan doprinos ne samo osvješćivanju hrvatskog naroda, nego prije svega svjetske akademske elite, pozivajući se na presudu ICJ i rezolucije VS UN o stvarnim događajima u Hrvatskoj. Normalno bi bilo da znanstvenici s javnih sveučilišta, umjesto da u Beogradu sudjeluju u relativizaciji i kampanji protiv Hrvatske, sudjeluju u istraživanjima i promociji istine o svome narodu, a ako već sami to ne znaju ili ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti – politike i država ih je dužna na to upozoriti.

To nije ugrožavanje znanstvene slobode, to je afirmacija odgovornosti.

Vrijeme je jasno definirati odgovornost za stanje današnje Hrvatske i svaki element koji čini realnu društvenu kompoziciju toga stanja i njegovih obilježja. Svi mi imamo svoja imena i prezimena, svoje odgovornosti, svoje zadaće, a jedna od temeljnih pretpostavki uspješnih država i društvenih organizacija je – personalizirana odgovornost i zasluge, a ne nekakve inačice kolektivne odgovornosti kakve se često promiču. Kad svi ne valjaju, onda najčešće nitko ne može valjati, ako i kad su svi zaslužni – nitko nije zaslužan, a to je prostor za manipulacije i područje stvaranja destrukcije, te isključivanje kompetencija i izvrsnosti u društvenim standardima, stvaranje područja relativizacije i manipulacije, te otvaranje mogućnosti najrazličitijim nesolidnostima, pa i neprijateljstvu prema hrvatskome narodu.

Kako je moguće da u javnim medijima, izuzev pojedinih portala, a posebno na HRT-u, nema desetine stručnih, specijaliziranih priloga i emisija s relevantnim sudionicima na te teme, jer, to nije posao same politike, iako se odgovornost godinama adresira na politiku, te na njene stavrno ili navodno skrivene utjecaje, koje nije više dovoljno ignorirati, nego spriječiti skrivanje novinarske, medijske i kulturne nesolidnosti iza navodnih ili stvarnih utjecaja političara. Ne možemo šutke pristajati na takvu krivotvorinu, niti snositi odgovornost za eventualne utjecaje ispod naših političkih imena. Gdje je tu društvena odgovornost za očuvanjem istine i konačno, može li se u današnjoj Hrvatskoj biti novinar, a ne biti hrvatski novinar, medij, a ne biti hrvatski medij, znanstvenik, a ne biti hrvatski znanstvenik ili sveučilište, a samo se formalno tako zvati i koristiti materijalne resurse, potičući i tolerirajući klasične antihrvatske poruke, ideje i programe?

Ta pitanja ne samo da zahtjevaju jasne odgovore nas u politici, nego  nameću obavezu jasnoga stava svakoga današnjega Hrvata u svakoj situaciji, a to nije moguće bez stalnoga uporišta u temeljima i istini, koja se nalazi u našoj prošlosti i povijesnim vrjednotama. Na suglasju u tim pitanjima i odgovorima pobjedili smo izazove i ugroze, koji su započeli balvan revolucijom, jedino tako možemo i ove današnje, ali i sve buduće.

Povijest je učiteljica života, a ovo je naša Hrvatska.

Petar Škorić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: I zadnja budala zna da branitelji ne mogu zabraniti baš ništa!

Objavljeno

na

Objavio

I zadnja budala zna da branitelji ne mogu zabraniti baš ništa. Ni proslavu nekrofila u Kumrovcu, ni Bajagu, ni Lepu Brenu, ni M. Ilića, ni Ojkanje u Petrinji, ni Frljića, ni zastavu na pola koplja na HNK U Rijeci u oči Oluje, ni dolazak Vučića, Vulina i Dačića u Hrvatsku…ništa na ovom svijetu.

Dok “Uljanik“ ozbiljno upozorava da je na pomolu novi Agrokor, dok Pula mijenja ime u Končarevo dotle Hrvateki mlate praznu slamu da li Momčilo Bajaga može ili ne pjevati u Lijepoj našoj. Obzirom na notornu činjenicu da je naš Momčilo još početkom kolovoza 1995.g, pjevao u Kninu u čemu je problem?

Srpski turbofolk dere po čitavoj RH, Bajaga ne može svima koji ga žele slušati ni odgovoriti. Dobro je Momčilo, šireći glas dobrote, pjevao: “Suviše ste jadni suviše ste bedni, bit ćete još više gladni i žedni… Lepa vaša biće groblje i sad kreće u boj ceo narod moj“. A kako je prošao “ceo narod moj“ već znamo. Ostalo je povijest. I onda digoše svoj glas “bedni, gladni i žedni“. Branitelji “zabranili“ Bajagi da pjeva u Karlovcu. I zadnja budala zna da branitelji ne mogu zabraniti baš ništa. Ni proslavu nekrofila u Kumrovcu, ni Bajagu, ni Lepu Brenu, ni M. Ilića, ni Ojkanje u Petrinji, ni Frljića, ni zastavu na pola koplja na HNK U Rijeci u oči Oluje, ni dolazak Vučića, Vulina i Dačića u Hrvatsku…ništa na ovom svijetu. Ali uzalud vam trud “trubači“ ako živite u nadi da će branitelji šutjeti, mučati i čkomiti. Taj film nećete gledati. Sve zabrane u ovoj zemlji dolaze od HDZ-a i SDP-a. Oni bi možda ponekad htjeli zabraniti i branitelje.

Branitelji nisu četiri godine nosili “krvave gaće po Velebitu“ da sada ne bi smjeli otvoriti usta zbog Drage Pilsela, Gorana Gerovca, Zvonimira Despota, Branimira Pofuka, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Marka Biočine, Ikače… Uskoro će dan branitelja Bjelovara pa se javila mudra zamjenica župana Bojana Hribljan iz SDP-a sa sjajnom idejom. Misli Bojana da za taj dan treba u Bjelovar pozvati Bajagu kako bi dokazali da “slobodno misle i da nisu svi branitelji isti…“ Bojana je u načelu u pravu. Nisu svi branitelji isti.

Recimo bradati branitelji Knina, Vukovara, Petrinje, Iloka… sigurno bi živnuli da im se ukaže na dan branitelja njihov omiljeni Bajaga. I ne samo za dan branitelja. Ovih dana obilježava se i 26.obljetica pogibije osamnaest branitelja pripadnika 105. bjelovarske brigade. I njima u počast trebao bi pjevati Bajaga. Prvorazredna politička perverzija u režiji naše Bojane! I sad bi na takav kretenizam svi trebali zamuknuti da ne bi povrijedili “glazbene“ osjećaje Pofuka i Pilsela, na primjer.

Dok s druge strane legendarni Dragec Pilsel maže k’o Maksim po diviziji i po fejsu. “Ojkača ne može u Petrinji, ali zato ustaša MPT smije urlati u Glini? “Branitelji“, popeli ste se ovom narodu na kur..“ Evo vidite kako je osjetljiv i senzibilan lijevi “predstavnik“ naroda kojem su se branitelji popeli na onu stvar. Zna Carlos, Dragec da je u herojskoj Glini Vučić održao ”historijski” govor. I sad policija kaže da je Thompsona slušalo samo 50.000 ljudi. To u prijevodu znači 100.000 društveno politički sumnjivih lica. Eto nama opet Branislava Nušića. Petrinja. Mali grad preblizu Zagreba, četiri godine pod okupatorskom čizmom.

Miljenko Pezelj sjedio je sa mnom u klupi u VI gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Za razliku od mene, bio je odlikaš i pjesnik. Rat ga je zatekao na mjestu predsjednika Općinskog suda u Petrinji. Supruga profesorica francuskog s dvoje djece spasila je glavu bijegom u Zagreb. Miljenko, smatrajući da nikome nije napravio nikakvo zlo, nije želio napustiti svoju Petrinju. “Brigu“ oko njega preuzela je familija Prodanović.

Četiri godine je bivši predsjednik suda liječio nečije četničke komplekse radeći kao sluga, rob.. čistio štale, zahode. Supruga je ipak bila sretna što je živ. Kad su “ojkači“ nakon Bljeska osjetili što se sprema, jedan od njih prišao je Miljenku i sprašio mu par metaka na sred ulice. Za doviđenja… I sada, zahvaljujući nakaradnom i nametnutom Zakonu o oprostu, gazde života i smrti Miljenka Pezelja poručuju preko Mare Vilus: “Nije tačno da ojkača u Petrinji nije tradicija“. Da, drugarice Maro. Još kako se ojkalo od 1991.g. do ljeta 1995. godine. I sad branitelji kao mirne ovčice trebaju blejati i uživati u ojkanju onih koji su četiri godine sanjali da će se festival jednog dana preselit na Trg republike u Zagrebu. Možda i hoće ali samo na Smotru folklora. Sve što je liberalno i napredno koluta svojim progresivnim očima na prvi znak da branitelji nisu oduševljeni našim Momčilom.

Branimir Pofuk/VecernjiList

Dobro zbori Goran Gerovac zvani Gera iz Večernjaka: ”Sve je to turbofolk”. “Turbofolk su “za dom spremni“, privatizacija, zabrane koncerata, braniteljski paramilicajci (opsesivna Gerina žal za milicijom), vlast u Karlovcu, tretman Boga, povijest… turbofolk je i cjelokupna naša povijest…“. Naravno, osim NOB, Sutjeske i Neretve. Geru je krenulo, nezaustavljiv je po lijevom krilu. Turbofolk je “kada se predsjednica, potpuno nesvjesna geostrategije emocija, pokisla i sa žvakaćom u ustima hvata sa svima po travnjaku, kada u nacionalnim svetkovinama ne slavimo svoje uspjehe, nego nesreću drugih“. Ma Gero, svaka ti dala… a Vučić te imenovao za počasnog konzula nesvrstane Srbije u Lepoj njihovoj.

Umjesto što slavimo svoje uspjehe u Kninu svi se druge godine moramo, na čelu sa počasnim konzulom, traktorima uputiti u Bačku Palanku s pjesmom “tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem“. I sad drugovi, orijunaši, Jugoslaveni, partizani, ojkači, diplomanti Fakulteta političkih nauka s diplomom “društvenopolitičkih radnika“, NOB-prvoborci rođeni 1959.g, molim ne sikćite nego pružite konkretne dokaze kad su to branitelji, kao branitelji, zabranili bilo koji koncert u RH i gdje??? Kada Bajaga, Lepa Brena, Miroslav Ilić, naše Hladno pivo ili bilo koji četnički slavuj nije sa svojom stvarnom ili imaginarnom bradom nije mogao pjevati u Lijepoj našoj? Možda su istarski branitelji zabranili nastup Thompsona u Areni…?

Tek usput, spominjem da se Wagner ne može izvoditi u Izraelu jer ga je Hitler volio slušati. Pogledajte hajku u Večernjaku na branitelje, slušajte Čehoka, Jakovčića, Despota, Pofuka…da li je itko od navedenih ikada osudio Izrael jer se tamo Wagnerove skladbe ne mogu izvoditi. Sjetih se izvrsnog srpskog filma Slobodana Šijana “Tko to tamo peva?“ Iznenada, film iz 1980.g. postaje opet aktualan.

Kažu da su ljudi stvoreni kako bi voljeli, a stvari su stvorene da se koriste. Problem je u Hrvatskoj što se stvari voli, a ljude koristi.

Hrvatski ministar obrane se našao, nogometnim rječnikom rečeno, u debelom zaleđu. Neoprezni Krstičević euforično je izjavio da je :“Domovinski rat nešto najbolje“ što se Hrvatskoj dogodilo. Odmah ga je dočekao uvijek budni Marko Biočina iz Jutarnjeg koji je kratkom psihoanalizom obrisao pod nesretnim ministrom navodeći: “teško se oteti dojmu da je riječ o institucionaliziranoj formi fanatizma“. Marko se blago čudi kako netko može krvavi ratni sukob glorificirati. Slažem se. Sve je moglo proći bez rata. Komšije su nam nudile da mirno predamo Vukovar. Da se tamo nismo junačili i tvrdoglavili ne bi ni došlo do Ovčare. Mogli smo biti strpljiviji i ostati živjeti pod Slobom, Ađićem i Kadijevićem te čekati da prihvate Z4 i danas imati tri države u Lijepoj našoj ili Lepoj njihovoj.

Ne znam što bi Biočina pisao o “umjetno konstruiranim mitovima devedesetih“ da je ministar Krstičević i izrekao ono što je u stvari i mislio. Pobjeda u Domovinskom ratu je nešto najbolje što se Hrvatskoj dogodilo. Ne znam što, ali bi naš Marko već smislio modus o “intelektualnom i empatijskom nedostatku“ Damira Krstičevića. Uostalom, da stvar ogolimo do kože, da nije bilo Domovinskog rata ne bi bilo ni Bljeska ni Oluje, pa se ni Vučić, Vulin i kompanija ne bi mogli čuditi proslavi Oluje kao pura dreku. Kao ni Marko Biočina, uostalom. Marku dižu njegov progresivni tlak ognjištarski slogani kao “Dani ponosa i slave, vrijeme kad smo bili složni, herojsko doba“ i sl. Psiholog Večernjaka zna da te slogane psiholozi i psihijatri nazivaju “optimizmom pamćenja“. Marko je siguran da su to “umjetno konstruirani mitovi devedesetih“.

Tu Biočina naglo doživljava jaki napad empatije prema “onima koji su devedesetih bili izloženi represiji zbog svoje nacionalnosti…“ Naravno, ne misli naš Markan na one koji su znatno gore stvari doživljavali u SAO Krajinama, Vukovaru, Petrinji, Kninu, Plitvicama, Slunju… Kad su Japanci 7. prosinca 1941.g. izveli zračni napad na Pearl Harbor, SAD su u roku od dva mjeseca širom SAD-a formirali logore u koje su transferirali 120.000 Japanaca. Jednostavno, Japan je napao USA. Kao i 15 milijuna protjeranih ljudi njemačke nacionalnosti 1945.g. To je uvijek sudbina onih čije države izvrše agresiju čineći pritom zločine.

Takvu ”brutalnu” sudbinu doživjeli su i naši Srbi. Mijenjali su imena, bilo im je malo neugodno kad je raketiran Zagreb, kad nam je Martić poslao “zvončiće“ jedva su dobili termin u Mimari, kad su došli iz slobodarskog Beograda da zajedno sa Vesnom Pusić zatraže odlazak Tuđmana sa vlasti. Kad tvrdoglavi Tuđman nije na to pristao doživjeli su civilizacijski šok koji ih ne pušta do dandanas. Dokaz – Vesna Teršelič, Rada, Anka partizanka… koje prosto ne mogu da veruju da ustaša Thompson još nije u Remetincu. Bez obzira što ne postoji osuđujuća pravomoćna presuda. Nego samo oslobađajuće. One, kao i Biočina, predstavljaju našu lijevu intelektualnu elitu te znaju ili su čule na placu kako je Marko Porcije Katon prije svakog govora u Senatu rekao: “Ceterum censeo Karthaginam esse delendam“ – uostalom, smatram da Kartagu treba razoriti.

Uostalom, Thompsona treba zatvoriti. I u pravu je Markan kad duboko suosjeća s patnjama onih koji su sanjali slobodu koju će im na tenkovima donijeti Kadijević, Adđić i Šljivančanin. Naravno, hrvatski CK već radi na tome da Bajaga nije autor niti je pjevao lirsku pjesmicu “Armija srpska će da vas…“ Ni MPT ne priznaje da je pjevao “Jasenovac i Gradiška stara…“, ali on nema logistiku i simpatiju Ivana Jakovčića i Marka Biočine. Priznao, ne priznao, pjevao je! Jednog dana će i propjevati. Pojavila se na You Tube jedna druga zgodna domoljubna.. Bajaga, Bora Čorba i Dejan Čukić u pjesmi upućenoj protivnicima Srbije, a to su Hrvati i Albanci. Krasan pjesnički uradak: “Pogledati ih u oči i pucati bez oklevanja e, pomozi nam, Bože!“ Na nedostatak ognjištarskog oduševljenja za Bajaginu jugo-sintezu osvrnuo se na Net.hr i suvremeni Dušan Bilandžić u liku Hrvoja Klasića. Hrvojica je 1991.g. bio krajnje nehumano mobiliziran (nije se izjasnio u koju vojsku…?).

Nije slušao krkana MPT nego Bajagu. On mu je bio simbol one druge antimiloševićevske Srbije koja se sublimirala u progresivnim stihovima “pogledati ih u oči i pucati bez oklevanja e’, pomozi nam Bože.“ Klasni primjerak rigidnog Jugoslavena pada u euforiju balkaniku: “U to vrijeme rata slušajući ga htio sam sam sebi dokazati da ne ratujem protiv Srba nego protiv zlih ljudi“. Nagradno pitanje: protiv koga je to ratovao bliski rođak Mike Špiljka 1991.g? Pobjednik dobiva “pozitivnu energiju“ Momčila Bajage na kojoj je “odrastao“ ”istoričar” Hrvoje Klasić kako se sam hvali u jugo-pamfletu na Net.hr. No, da se svi zajedno skinemo s “lične tragedije“ Momčila Bajage. Neka ojkaju Klasić, Čehok, Jakovčić, Biočina, Mara Vilus, Gerovac, Pofuk, Pilsel, Bojana Hribljan, Miletić i svi orijunaši i jugo nostalgičari. To je njihov mentalni problem. Onih 500.000 ljudi s dočeka srebrenih iz Moskve žele i slušati će Čavoglave i Thompsona. A to je samo mali dio onih koji čvrsto vjeruju da su im u ratu neprijatelji bili Srbija i Crna Gora, a ne imaginarni “zli“ ljudi. Pa ako opet dođe do “stani, pani“ onda intelektualna, salonska, kriptokomunistička i anacionalna peta kolona može pokupiti svoje crvene prnje i u novi egzodus na novim traktorima.

Veliki Clint Eastwood je rekao: “Trideset milijuna dolara potrošeno na neki film; moglo se puno mudrije iskoristiti novac kao npr. za osvajanje neke manje države“. Kao da je znao da je Sloba živio u SAD-u i radio kao bankar…

Uvijek me je kao pravnika fasciniralo pitanje tko kod nas piše i formira zakonske norme. Jedino znam na koga se primjenjuju i tko kasnije osjeća njihove posljedice. Smrt mladića u Zaprešiću je paradigma hrvatske zakonodavne gluposti. Medicinski tehničari gledaju ljude kako umiru, imaju lijek u ruci, a ne smiju ga dati. U slučaju Mattea Ružića, da su djelatnici Hitne smjeli dati injekciju, vjerojatno bi danas bio živ. Hrvatska zakonodavna birokracija jača je i od lišaja. Sreo sam na Bolu sa poznatog zagrebačkog kirurga, sveučilišnog profesora. U raspravi o nelogičnostima našeg zdravstvenog zakonodavstva doznajem od njega kako on, po zakonu, ne smije napisati recept svom pacijentu. To može samo doktor opće prakse. I zato danas svi plaćamo zdravstveno, dopunsko zdravstveno, a mladi ljudi umiru po cestama. Kažu Ličani, bolje je biti bogat i zdrav nego siromašan i bolestan. Ali ovoj državi važniji su siromašni i bolesni. Samo to država još ne zna. Ali doznat će jednog dana.

Evo jedne zgodne ocjene zdravstva u Hercegovini: “Tko ode studirat’ u Zagreb ili u mostarsku bolnicu, taj se ne vraća!!!“

Zvonimir Hodak/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari