Connect with us

Kolumne

Kad se herojski zec zavuče u mišju rupu

Objavljeno

-

Ne treba nimalo sumnjati da će Zoran Milanović već nekako preživjeti bez razdragane šetnje Baščaršijom. Poglavito zato što sve čini da tamo poživi vječno, svim se silama trseći da mu podignu spomenik.

Kad god im zatreba, a uoči lokalnih izbora u BiH, napose u Mostaru, im je trebalo, sarajevska se čaršija uopće ne mora pretrgnuti kako bi zbila redove. Dođe im kao naručen, baš kao i glede nalaženja izgovora za otezanje sklapanja sporazuma kad su aktualni pregovori o promjenama izbornog zakona posrijedi. Na mig čaršije, vjerojatno posredstvom njezinog ovdašnjeg neformalnog izaslanika, Milanoviću bliskog bivšeg predsjednika, Zoran redovito uskače, pjeneći se što sapunom, što parfemom, što stupnjevanjem genocida kako bi omalovažio onaj najmanji, gotovo pa „minijaturni“ – u Srebrenici.

Kad elementarni rezon govori kako je kao nikad poželjno u suparničkim redovima stvarati raskol i pomutnju, Milanović ih homogenizira. Glumeći babarogu, sve čini da prodišu kao jedan. I što onda zaključiti – koji su njegovi redovi?

Zastrašujući Facebook komentari

U nedjelju je izgubljena i zadnja nada da Milanović nizom nezapamćenih ekscesa sarajevsku vrhušku nastoji navući na tanak led kako bi ju isprovocirao na neki (ne)promišljeni čin, moguće čak i na štetu njegova fizičkog integriteta, čime bi ne samo pustim riječima, nego napokon i djelom učinio nešto za Hrvate u BiH. A kad se bolje promisli, ne bi to bilo tako loše ni za Hrvate u Hrvatskoj. Štoviše, doimlje se kako bi se upravo Milanovićev nesuđeni odlazak u srednju Bosnu pokazao najboljim za sve, a ne, kako je kružok na Pantovčaku naprečac zaključio – odustajanje od puta.

Ovako, ostat će zapisano da Milanović nije prihvatio ono malo rizika kako bi i djelom posvjedočio spremnost žrtvovati se za Hrvate na rubu hrvatskog etničkog korpusa, koji nekako uspijevaju opstati kao svoji na svome, unatoč krajnje nepovoljnom okruženju. Za razliku od, primjerice, predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, koji je prije 6 godina, stojeći na braniku nacionalnih interesa svoje države, riskirao ne samo da mu se putem štogod dogodi, nego se izložio pogibelji i na licu mjesta, u Srebrenici na dan sjećanja na genocid, doživjevši vrlo neugodan, ne samo verbalni napad.

Milanović se, suprotno tomu, trebao naći u posve prijateljskom okruženju, na obilježavanju obljetnice Bijelog puta, manifestacije solidarnosti s Hrvatima tamo gdje im je u ratu bilo najteže – u obranjenom Vukovaru u dolini Lašve. Ali mučki napadi putem Facebooka, jer od saznanja da bi se radilo o nekoj ozbiljnijoj organiziranoj prijetnji ni traga ni glasa (stoga je Milanović sve obavio velom tajne, kao što to čini s tajanstvenim vozikanjem vojnim brodovljem i letjelicama), bili su jači. Spoznaja da ne će biti od svih toplo dočekan jednostavno je skršila Milanovićevu volju. Junoša, za kojeg je tamo neko puškaranje na Markovu trgu bilo luk i voda, te pokazatelj da mu se glavni politički konkurent ne može nositi s pritiskom koju visoka državna dužnost sa sobom nosi, jednostavno se slomio pred žučnim naletima prekaljenih fejsbukača. I što sad da čine liječnici, poglavito epidemiolozi, suočeni sa sigurno ništa manje neugodnim Facebook prijetnjama i prozivkama, nego da ne idu na posao jer im tamo nije zajamčena stopostotna sigurnost?

Ta, tko bi im mogao zamjeriti ako bi poučeni Milanovićevim primjerom tako postupili? Jer koliko god BiH u mnogo čemu ne može poslužiti kao uzor bilo komu, tako ni Hrvatskoj – među ostalim, i stoga što je prije nekih dvadeset i kusur godina zabilježila do dana današnjega nerazjašnjeno smaknuće ministra unutarnjih poslova auto bombom – čak ni tamo nije zapamćen napad automatskim oružjem na prostoru Vlade u radno vrijeme.

Psihičkim bolesnikom na psihičkog bolesnika
Još po nečemu BiH, točnije njezin dio kojeg se kolokvijalno naziva sarajevskom čaršijom, a sâm sebe preuzetno poistovjećuje s čitavom BiH, ne zaostaje za Hrvatskom – načinom na koji se sprda s onima koji im stanu na žulj. Tako je na Milanovićev doista skandalozan i iz perspektive hrvatskih interesa štetočinski istup na temu srebreničkog genocida promptno odgovoreno pomno režiranim napadom na dom sarajevske katoličke obitelji, čiji je počinitelj u trenu pronađen i smjesta upućen na psihijatrijsko liječenje. Time su ljudi kojima, štono Milanović reče, ništa nije sveto (zanimljivo je kad jedan Milanović nekoga tako karakterizira), zapravo između redaka podrugljivo poručili – psihičkim bolesnikom na psihičkog bolesnika! Psihičkog bolesnika, helou! Pritom je čaršijskom nadahnuću zacijelo doprinijela i prilično precizna Milanovićeva procjena vlastitog zdravlja, doduše, dana u kontekstu korona krize – ili su svi drugi poludjeli ili ja nisam normalan!
Ne, Zorane, ne brini se! Ti si normalan, skroz normalan! U okruženju u kojem si stasao normalno je biti, kako je to tvoj negda medijski, a sada saborski prirepak, običavao kazati – dobrovoljni darivatelj tuđe krvi. Dok dobro zaštićen, sa sigurne udaljenosti u širokim verbalnima zamasima lupaš kao maksim po diviziji, po tamburi dobivaju oni najslabiji i najnezaštićeniji Hrvati, oni s ruba – svejedno nalazili se na respiratorima ili u Srednjoj Bosni.

Ne, nisam ja takav, drugi su!

Osim nesvakidašnjeg dara za izbjegavanje rizika makar i u tragovima (od čega je valjda odmalena cijepljen s više booster doza), što je zorno demonstrirao još devedesetih, a sad samo obnovio sjećanje na te „slavne“ dane, premda ponešto zamagljeno prčevitim govorancijama, Milanović iskazuje i silan dar za projiciranje vlastitih slabosti na političke suparnike. A kako njih, ni slabosti ni suparnika, nije malo, služe mu kao nepresušan rezervoar za etiketiranje drugih, čime ujedno odvraća povećalo javnosti sa sve samo ne plemenitih crta svoga karaktera. Budući da je i sâm bio ćato u počasnoj jedinici JNA, tom stjecištu sinova partijskih budžovana s adresom u Beogradu, pa tom logikom i beogradski ćato, nikakvo čudo što je glavnog političkog protivnika prozvao briselskim ćatom. I dok one koji mu se usude proturječiti naziva herojskim zečevima pitajući se iz koje su rupe izišli, čim se i najmanja naznaka rizika pomalja iza brda, sam se u rupu zavlači.

Ako to nije raspoznatljiva značajka herojskog zeca, u ovome slučaju, doduše, zeca čije se nepce radije sladi ostatcima ribe nego najsočnijom mrkvom, onda za to treba smisliti neku novu, prikladniju riječ. Omiljeni Milanovićev sport, za koji je, reklo bi se, skoro pa i genetski predisponiran, je svakako „Drž’te lopova!“. Tako će bez krzmanja i argumenata optužiti Vladu zbog rezerviranih proračunskih 200 milijuna eura povrh ugovorenog iznosa za francuske borbene avione, uz samoironični dodatak kako taj novac ne će otići u Mađarsku, ali je ipak negdje nestao. U Mađarsku je, naime, otišao novac uslijed inatljivo, kao tuk na utuk podignute, a potom izgubljene arbitraže protiv MOL-a, te neslavne epopeje koju je Milanović začeo, a šef saborske sekte u svakom pogledu ortodoksnih milanovićevaca, Božo Petrov svršio. Pa sad ti slijepi Milanovićevi sljedbenici, poput krvosljednika slijedeći trag svojstvenog mu dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, zahtijevaju pravo na dobrovoljno darivanje tuđih života, kako bi ih prinijeli na oltar vlastitih sloboda. Dotle mecena, bodreći svoje pijune na juriš, iz pozadine preventivno grmi – drž’te lopova! Pokrast će vas! Što na to reći, nego – pa kakvo je to vrijeme došlo da se i kradljivce (potpisa) krade?

Za sve, samo ne za Hrvatsku!

Za razliku od unutarnje agresije, kako one institucionalne tako i izvaninstitucionalne, kojoj je ne prvi put izložena u režiji istih krugova, Hrvatska, srećom, može odahnuti od vanjske. Bez obzira što se Vučić pokazuje pravim vukom, a Zoka ipak samo zekom, taman i herojskim, može biti sigurna kako ju, ako ništa, barem Srbija ne će napasti. Jer da ju doista namjerava napasti, kad bi to učinila nego upravo sad? Sad, kad pouzdano zna da bi i na najmanji čin agresije herojski zec rizik minimizirao u trokoraku odskakutajući po prilici negdje u Gorski Karabah. Tamo je, eto, primirje, idealno vrijeme za „prodaju sladoleda“ i sjetni povratak u rane devedesete. Dok bi njegov vjerni admiral, s kojim razmjenjuje nježnosti po načelu – ja tebi, Aristotele, ti meni Aleksandre! – uzeo a što drugo nego godišnji odmor.

Jednako elegantno kao što je, u prvom redu kako ne bi naljutio Srbiju, eskivirao posjet Kosovu povodom dolaska novog kontingenta hrvatskih vojnika. Istodobno mu šef relativizira srpske zločine u Srebrenici uspoređujući ih s Jasenovcem kao nedostižnim, vrhunaravnim zlom, što je glazba na koju srpski vlastodršci vrte žarulje od ushićenja. Ah, tko zna, možda se time umiljavaju Vučiću samo da ga odvrate od napada na Hrvatsku? Kako god bilo, nasuprot ne tako malobrojnim suprotnim viđenjima, teško se oteti dojmu kako Milanović zapravo predstavlja potpunu inverziju Tuđmana. Ako je suditi po djelima, slogan mu se svodi na – Za sve, samo ne za Hrvatsku!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari