Pratite nas

Kolumne

Kad se stranačke ruke slože: Pelješkim mostom do luke Neum

Objavljeno

na

Zašto je luka Neum suluda ideja? Izgradnja luke značila bi prolaz brodova vrlo dubokog gaza u iznimno plitak Malostonski i Neumski zaljev.  No, ono što je u Neumu moguće jeste izgradnja marine, odnosno uređenje vezova za brodice maksimalnog gaza do 2m, uređenje lučke kapetanije i cijelog rješenja priobalnog pojasa u Neumu.

Ništa u nas nije jednoznačno i sve ima dublje konotacije i značenje, pa tako i cijela ova farsa oko Pelješkog mosta. Ono što je temelj cijele priče jeste da se radi o isključivo političkom diskursu koji nema apsolutno nikakve veze sa pravnom ili prometnom strukom.

U čemu je uopće problem oko Pelješkog mosta?

Još 2006. godine je Vijeće ministara dobilo od strane Vlade RH na uvid projektnu dokumentaciju. Tadašnji bh ministar prometa Branislav Dokić predvodio je stručno povjerenstvo BiH koje je tadašnjem hrvatskom ministru Božidaru Kalmeti prenijelo kako BiH ima jedini zahtjev da visina mosta u najvećem luku mora biti 55m, a ne 47 m koliko je hrvatska strana zahtijevala. Nakon što je Hrvatska na to pristala, dobila je formalno odobrenje za nastavak projekta, zbog čega je kasnije odobren od strane Europske Komisije, budući da su pristali na financiranje.

Osnovno pitanje koje nitko ne postavlja jeste: zašto se uopće bošnjačka politička elita protivi izgradnji Pelješkog mosta? Je li itko ikada igdje to argumentirano obrazložio? Ono što se sa bošnjačke strane čuje jeste „obrana suvereniteta“ i „pravo na neometan pristup otvorenom moru i slobodan prolaz plovilima svih vrsta“ kako stoji u Deklaraciji o kojoj je bilo riječi na Parlamentu BiH.

O suverenitetu ne treba trošiti riječi, jer BiH ni po čemu nije suverena. No, trebalo bi definirati ovo „pravo na neometan pristup“. Svako pravo samo po sebi je besmisleno ako se ne može konzumirati na neki način. To je u biti i definicija prava: ako imaš pravo na nešto, znači da ti to daje neku mogućnost slobodne konzumacije tog prava.

Ako bošnjačka politička elita pod „neometan prolaz“ smatra prolaz brodova, onda visina luka od 55m i 200m širine plovnog prolaza ne predstavlja nikakav problem, jer je ona dovoljna za prolazak najvećih trenutno plovećih brodova na svijetu. To je ustvrdio svojedobno i jedan od potpisnika Deklaracije Damir Arnaut za Slobodnu Dalmaciju, govoreći da: „Ako je 55 metara visina plovnog puta, što podrazumijeva visinu između crte srednje visoke vode i donje platforme mosta, a širina između stupova 200 metara, interesi i prava BiH zadovoljeni su i zaštićeni“.

Prema tome, ako je „pravo na neometan pristup moru“ zadovoljen sa neometanom i slobodnom mogućnošću konzumacije tog prava, u čemu je onda problem? Zašto nitko od hrvatskih zastupnika koji „brane“ izgradnju mosta to nije upitao? Razlog leži u tome da bi to pitanje pokrenulo raspravu o svrsishodnosti prometa brodova Neumskim akvatorijem, odnosno pokrenulo bi raspravu o suludoj ideji „luke Neum“. Naime, prešutno i jedni i drugi ne vide veći problem u „luci Neum“ i to daje pravo na postavljanje pitanja je li cijela ova apsolutno bespotrebna galama oko Pelješkog mosta u biti uvod u „kompromis“ o luci Neum.

Suluda ideja „luke Neum“ – pola milijuna KM u ništa

Zašto je luka Neum suluda ideja? Izgradnja luke značila bi prolaz brodova vrlo dubokog gaza u iznimno plitak Malostonski i Neumski zaljev.  Važno je napomenuti da je zaljev bogat i brojnim otočićima i poluotočićima koji uvelike onemogućavaju bilo kakav manevarski prostor plovidbe, tako da je budalaština uopće i pomisliti da bi neki brod većih dimenzija uopće se uputio u Neum.

Ne smije se zanemariti kako su oba zaljeva bogata endemskom marikulturom i krasi ih čisto more, od čega praktično živi cijeli neumski kraj. Koliko je katastrofalna ideja ulaska brodova u Neumski akvatorij najbolje dokazuju upravo situacije u kojima se dopustio ulazak brodova. U srpnju 2010. do Neuma je doplovio francuski vojni brod, a kasnije i turski vojni brod koji su učinili toliku štetu na marikulturi svojim onečišćenjem i nepovratno oštetili morsko dno, da se ekosustav još uvijek nije u potpunosti oporavio.

Tu sad dolazimo do druge strane medalje. Ono što je u Neumu moguće jeste izgradnja marine, odnosno uređenje vezova za brodice maksimalnog gaza do 2m, uređenje lučke kapetanije i cijelog rješenja priobalnog pojasa u Neumu.

Federalno ministarstvo prometa je još 2006. naručilo i platilo projekt izgradnje ove marine i pristaništa, avansno plaćeno novcem porezniih obveznika u iznosu od 432 187 KM tvrtki Ecoplan Mostar. Problem je nastao u trenutku kada je tim projektom predviđeno i pristanište za brodove do 50 m, a pojedinci iz kojekakvih pomorskih državnih društava, koji vjerojatno nikada nisu ni zaplivali u Neumskom akvatoriju, a kamoli recimo ronili i istraživali morsko dno, zatražili da se u projekt uvrste i veći brodovi.

To je je izazvalo podsmijeh kod struke, a zgražanje kod lokalnog stanovništva, no, vjerovali ili ne, kao inicijativa je prihvaćeno, ali zbog činjenice da je općinsko vijeće Neum odbilo dati suglasnost, cijeli projekt je stao. Službeno „čekaju se bolja vremena“. U međuvremenu, dok se „čekaju bolja vremena“ i dok se gleda uopće što bi ta vremena trebala značiti, imamo situaciju da je Federalno ministarstvo prometa platilo skoro pola milijuna KM za projekt koji nikada nije isporučen.

O tome godinama piše Ured za reviziju institucija prigodom revizije ovog ministarstva, tražeći da se ispoštuje Zakon o proračunima i zatraži ili povrat novca ili isporuka projekta. Ne samo da se godinama ovo ministarstvo oglušuje, nego se čak, po izvješću Ureda za reviziju, ugovorom o djelu upošljavaju osobe koje „nadziru“ projekt. Lokalna zajednica je izričito tražila i još uvijek inzistira na tome da se ovaj projekt ukine ili odradi na način da se projektom definira maksimalan gaz do dva metra, iz opravdanog straha da se na mala vrata kroz ovaj projekt marine ne provuče „luka Neum“. Da su strahovi opravdani govori činjenica da se do nedavno u Vladi FBiH u službenim prepiskama koristila terminologija „luke Neum“.

Jesu li ova prepucavanja uvod u „bolja vremena“, ne zna se? Ono što se zna jeste kako vladajućoj stranci u Hrvata nimalo ne smeta ulazak brodova u Neum, unatoč protivljenju čak i njihovog ogranka u Neumu. Sjetimo se samo posjete visoke delegacije te stranke turskom brodu Kemal Reis i veleumnih govora tom prigodom uz želje da „posjete ovakve vrste se nastave u budućnosti, ne samo u ljetnom periodu nego i cijele godine“. Godine 2014. je bila najavljena još jedna posjeta turskih brodova, dogovoren protokol posjete najviših razina vlasti, ali prijetnje prosvjedima lokalne zajednice i zdrav razum turske ambasade u BiH su dovele do odustajanja od ulaska brodova

Bošnjačka politika – ekskluzivni vlasnici BiH

Mora se spomenuti i najvažnija komponenta ove cijele priče, a to je da je ponašanje bošnjačkih političkih predstavnika još jednom pokazalo kako oni uopće ne smatraju BiH zemljom tri ravnopravna naroda, nego svojim vlasništvom. BiH je u vlasništvu bošnjačke političke elite, a svi ostali su samo nusproizvod koji se mora trpjeti. Sjetimo se zahtjeva za revizijom presude protiv Srbije, usvajanja proturezolucije u Parlamentu FBiH, pa sada silnih pisama i deklaracija na temu Pelješkog mosta.

Dakle, bošnjački politički predstavnici se smatraju isključivim predstavnicima Bosne (i Hercegovine), govore u njeno ime i smatraju se jedinim i isključivim njenim vlasnicima. Naravno, može im biti jer nemaju nikakvih sankcija niti od strane međunarodne zajednice i OHR-a, niti ima valjanih reakcija od strane recimo hrvatskih političkih predstavnika. Padne na pamet odmah ona groteskna reakcija na spomenutu proturezoluciju u Parlamentu FBiH. Hrvatski zastupnici su iz tobože iz protesta napustili sjednicu, da bi se sutradan vratili u parlament kao da se ništa nije dogodilo, jer se diskutiralo u proračunu, dakle utrošku sredstava.

Zaključak? Hrvatska će graditi most bez obzira na protivljenje 1/3 javnosti BiH. Svatko to vrlo dobro zna. Znaju i ovih 1/3 protivnika, ali ovo im je na zlatnom pladnju servirana tema za dobivanje političkih poena i za otklanjanje pozornosti od puno važnijih tema poput izmjena izbornog zakona, reformi, demografske propasti itd.

Znaju to i onih 1/3 što tobože brane „hrvatske interese“. Njima je još više dobrodošla, što iz istih razloga, što iz razloga da, ne daj Bože, netko priupita kad će više krenuti radovi na cesti od Stoca prema Neumu, koji se zadnjih 15-ak godina najavljuju „polovicom ove godine“. Izgleda da su nam i za to „Bošnjaci“ krivi, osobito kada se zna da po vertikali „Hrvati“ kontroliraju sve resorne domene od razine Federacije, pa do razine općine.

Što se mosta tiče, izgradnja mosta donosi nebrojene dobrobiti BiH po pitanju povezanosti sa jugom Hrvatske, a nije za zanemariti činjenicu kako će se Neum osloboditi gužvi koju stvaraju stotine tisuća tranzitnih putnika za jug Hrvatske. Neum bi napokon mogao prodisati punim plućima! Neumljani neka budu na budnom oprezu da im oni za koje godinama većinski glasuju kao „kompromis nekih boljih vremena“ umjesto zahvale za izborni rezultat ne poklone luku Neum.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ovaj novinar danas brani ‘medijske slobode’, a još 1991. za njega je predsjednik bio Borisav Jović, a ne Franjo Tuđman

Objavljeno

na

Objavio

U tjednu blagdana Velike Gospe kojoj su pohodile tisuće i tisuće Hrvata slaveći Uznesenje Bogorodice, čule su se brojne poruke mira, ljubavi i vjere s oltara. Među mnogima izdvaja se osobito poziv kardinala Bozanića mladima da se ne smiju miriti s osrednjošću i da se trebaju boriti za toliko očekivane promjene u hrvatskom društvu. Budući da su i vladajući “Istanbulci” također pohodili brojna svetišta, nadajmo se da su dobro shvatili poruke.

Samo dan ranije u intervjuu Večernjem listu mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovački i osječki te predsjednik Komisije HBK Iustitia et Pax, izjavio je da “vlast koja ne sluša glas naroda radi sama protiv sebe”. Istodobno stižu vijesti da ministar uprave “Hvaljen Isus i Marija”, Lovro Kuščević piše novi, rigorozniji zakon o referendumskim inicijativama, na tragu i SDP-ova prijedloga, što je naročito razveselilo bivšeg ministra istoga resora, Arsena Bauka.

Thompsonovi progonitelji najvjerniji su Bajagini promotori

U ovim ljetnim žegama, dok se čeka vruća politička jesen, zemlju su okupirala medijsko-estradna pitanja. Najprije je Končarevac Ivan Jakovčić zaprijetio Thompsonu, hrvatskom pjevaču i dragovoljacu Domovinskog rata da nikad neće pjevati u pulskoj Areni, pri čemu su tu zabranu i cenzuru mediji dobrohotno prihvatili i ocijenili. Posve su, međutim, drugačije primili vijest o otkazivanju nastupa Momčila Bajagića – Bajage na zahtjev braniteljskih udruga u Karlovcu.

Digla se kuka i novinarska, “tolerantna” motika. Komentatorske perjanice koje nikad ne bi popile bevandu s Mladenom Grdovićem, ali bi zato zdušno prihvatili svaku Bajaginu kriglu na karlovačkim Danima piva, silno je uznemirio, kako kažu, zabrinjavajući trend “zabranitelja” koji se, eto, ponašaju kao nekad SUBNOR. No, jedan važan detalj, namjerno ili ne, ne spominje se. Nitko nije protiv komercijalnih nastupa srpskih estradnih zvijezda, tko voli nek’ izvoli. Uostalom, stalno i nastupaju po Hrvatskoj. Međutim, posve je druga situacija kad se radi o proslavama koje se financiraju javnim novcem hrvatskih poreznih obveznika – tada njima nije svejedno tko im pjeva, pripadali oni braniteljskoj ili bilo kojoj drugoj građanskoj populaciji. Međutim, na udaru su braniteljske i udruge udovica poginulih branitelja, koji se ovih dana proglašavaju egzorcistima hrvatske kulture. Tako se ponovno spominju prosvjedi protiv Olivera Frljića i njegovih provokacija, koje se u vladajućoj kulturno-medijskoj hegemoniji proglašavaju neupitnom umjetnošću.

I “Masakar na Dvoru”, filmska krivotvorina HAVC-a koja lažima kompromitira Domovinski rat i Hrvatsku također spada u taj njihov zabrinjavajući trend braniteljskih “zabranitelja”. Kolumnistica Novog lista Sanja Modrić čak ironično poziva Vladu da osnuje Agenciju za ispravno hrvatstvo jer se više u Hrvatskoj ne može, kako tvrdi, disati od ideološkog terora koji na javnoj sceni provode, prema Modrićkinu sarkazmu, pojedine od milijun veteranskih udruga. Osobito je uzrujava to što Vlada i državne institucije mlako reagiraju na te, za nju, polupismene pritiske. Propišite, vapi Sanja Modrić, što je ispravno hrvatstvo, jer tvrdi ona, pod sumnjom su knjige, jezikoslovci, novinari. Ne može bivša novinarka “Borbe” bez propisa, ne leži joj hrvatstvo i treba je razumjeti. Za razliku od nje, branitelji dobro znaju što je protuhrvatstvo, jer su ga na vlastitoj koži osjetili.

I naravno da nikome u demokratskom društvu ne trebaju zabrane. No, u hrvatskom postpartijskom sustavu poredak je takav da političari koji se vole fotografirati s Titovom bistom, kao Ivan Jakovčić, mogu zabranjivati, a srpski pjevači ako je suditi barem po ovakvim i sličnim komentarima, postaju poželjniji od hrvatskih. I kad smo već kod pjesama, ovoga su tjedna u slavu Velike Gospe narod i Torcida pjevali jednu od najpoznatijih hrvatskih pjesama, Rajska Djevo, kraljice Hrvata. Njezina autora, Makaranina Petra Pericu ubili su 1944. na Daksi uz brojne ugledne Dubrovčane, na pravdi Boga, maršalovi “osloboditelji”.

O tom totalitarnom fašizmu danas u Hrvatskoj nije popularno govoriti, kao što nije ni čuvati vrijednosti i žrtve Domovinskog rata. Zato je za “zabranitelje” Ivana Jakovčića, Anku Mrak-Taritaš, koja bi također u ime partizanskih pjesama cenzurirala Thompsonove iz Domovinskog rata, kao i ostalu blisku im ekipu, vrijedno ponoviti, upravo zbog licemjerenja dvostrukim kriterijima, da je od svih zemalja komunističkog režima Crkva u Hrvata na prvom mjestu po brojnosti njezinih mučenika. Titov režim ubio je 664 pripadnika svećenstva, a režim albanskog satrapa Envera Hoxe, za usporedbu – 67. Pa bi bilo pristojno od Anke Mrak-Taritaš i njezina političkog partnera Ivana Jakovčića da javnost poštede svojih glazbenih i političkih uzora.

Beškeru je još 1991. godine predsjednik bio Borisav Jović, a ne Tuđman

Prekomjernu dozu medijskog granatiranja demonstrirao je proteklog tjedna Inoslav Bešker, dugogodišnji dopisnik “Jutarnjeg lista” i “Slobodne Dalmacije” iz Italije. Bard hrvatskog novinarstva, kako mu tepa HND, strukovna uduga novinarskih istomišljenika, objavio je vijest koja je izazvala pravu nevjericu i zgražanje velikog dijela hrvatske javnosti. Pišući o napadu na homoseksualni par u belgijskom gradiću Gentu, dugogodišnji, iskusni novinar napisao je da su Hrvatica i njezin suprug Bugarin premlatili talijanskog crtača stripova i njegovog muža, Amerikanca koji boluje od Alzheimerove bolesti.

Bez obzira na to što se nije radilo o Hrvatici, nego o Romkinji s hrvatskom putovnicom, o čemu su izvijestili i ostali strani mediji, Bešker je u tekstu zaključio da je to “epohalni uspjeh katoličke homofobne kulture”. Objavljujući neprovjerene činjenice ili pak, usprkos njima, dopisnik “Slobodne” pozivao se i na vrijednosti europske kulture, kojoj tobože, prema njegovu tekstu nije dorastao katolički zatucani hrvatski narod. Ova novinarska epizoda Inoslava Beškera koji je kao “Vjesnikov” kadar u bivšem režimu bio zadužen za “praćenje” Katoličke crkve podsjetila me na medijska vremena početkom devedesetih godina. Na vrijeme kad se srušio komunizam, kada je na prvim demokratskim izborima velikom većinom pobijedio HDZ i dr. Franjo Tuđman, a zloguke se prijetnje srpske agresije već nadvile nad Hrvatskom.

Tada je među starom novinarskom gardom društveno-političkih radnika nastala prava pometnja u kojoj su se neki priklonili novim okolnostima, neki oporbeno utaborili u HND-u, koji drže i danas, neki sklonili pod skute “Slobodne Europe”, a neki “izbjegli” u strana dopisništva, kao i Inoslav Bešker. Jugoslavija se već gotovo raspala, Slobodan Milošević već ju je okupirao, a njegova desna ruka, Borisav Jović joj formalno predsjedavao. Radila sam tada Vijesti na Drugom programu tek ustanovljenog HTV-a. Sutradan sam nakon Vijesti srela skupinu starije novinarske garde koja me žestoko kritizirala što sam napala protekle večeri Predsjednika. Zatečena i iznenađena odgovorila sam: “Pa predsjednika Tuđmana sinoć uopće nije bilo u Vijestima”. Uzvratili su: “Tko na njega uopće misli, napala si Borisava Jović”.

I tada sam shvatila da će dugačak i mukotrpan biti put do hrvatskog profesionalnog novinarstva, pogotovo što se neki novinarstvom nisu bavili ni tada, a ni sada.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari