Pratite nas

Kolumne

Kad se stranačke ruke slože: Pelješkim mostom do luke Neum

Objavljeno

na

Zašto je luka Neum suluda ideja? Izgradnja luke značila bi prolaz brodova vrlo dubokog gaza u iznimno plitak Malostonski i Neumski zaljev.  No, ono što je u Neumu moguće jeste izgradnja marine, odnosno uređenje vezova za brodice maksimalnog gaza do 2m, uređenje lučke kapetanije i cijelog rješenja priobalnog pojasa u Neumu.

Ništa u nas nije jednoznačno i sve ima dublje konotacije i značenje, pa tako i cijela ova farsa oko Pelješkog mosta. Ono što je temelj cijele priče jeste da se radi o isključivo političkom diskursu koji nema apsolutno nikakve veze sa pravnom ili prometnom strukom.

U čemu je uopće problem oko Pelješkog mosta?

Još 2006. godine je Vijeće ministara dobilo od strane Vlade RH na uvid projektnu dokumentaciju. Tadašnji bh ministar prometa Branislav Dokić predvodio je stručno povjerenstvo BiH koje je tadašnjem hrvatskom ministru Božidaru Kalmeti prenijelo kako BiH ima jedini zahtjev da visina mosta u najvećem luku mora biti 55m, a ne 47 m koliko je hrvatska strana zahtijevala. Nakon što je Hrvatska na to pristala, dobila je formalno odobrenje za nastavak projekta, zbog čega je kasnije odobren od strane Europske Komisije, budući da su pristali na financiranje.

Osnovno pitanje koje nitko ne postavlja jeste: zašto se uopće bošnjačka politička elita protivi izgradnji Pelješkog mosta? Je li itko ikada igdje to argumentirano obrazložio? Ono što se sa bošnjačke strane čuje jeste „obrana suvereniteta“ i „pravo na neometan pristup otvorenom moru i slobodan prolaz plovilima svih vrsta“ kako stoji u Deklaraciji o kojoj je bilo riječi na Parlamentu BiH.

O suverenitetu ne treba trošiti riječi, jer BiH ni po čemu nije suverena. No, trebalo bi definirati ovo „pravo na neometan pristup“. Svako pravo samo po sebi je besmisleno ako se ne može konzumirati na neki način. To je u biti i definicija prava: ako imaš pravo na nešto, znači da ti to daje neku mogućnost slobodne konzumacije tog prava.

Ako bošnjačka politička elita pod „neometan prolaz“ smatra prolaz brodova, onda visina luka od 55m i 200m širine plovnog prolaza ne predstavlja nikakav problem, jer je ona dovoljna za prolazak najvećih trenutno plovećih brodova na svijetu. To je ustvrdio svojedobno i jedan od potpisnika Deklaracije Damir Arnaut za Slobodnu Dalmaciju, govoreći da: „Ako je 55 metara visina plovnog puta, što podrazumijeva visinu između crte srednje visoke vode i donje platforme mosta, a širina između stupova 200 metara, interesi i prava BiH zadovoljeni su i zaštićeni“.

Prema tome, ako je „pravo na neometan pristup moru“ zadovoljen sa neometanom i slobodnom mogućnošću konzumacije tog prava, u čemu je onda problem? Zašto nitko od hrvatskih zastupnika koji „brane“ izgradnju mosta to nije upitao? Razlog leži u tome da bi to pitanje pokrenulo raspravu o svrsishodnosti prometa brodova Neumskim akvatorijem, odnosno pokrenulo bi raspravu o suludoj ideji „luke Neum“. Naime, prešutno i jedni i drugi ne vide veći problem u „luci Neum“ i to daje pravo na postavljanje pitanja je li cijela ova apsolutno bespotrebna galama oko Pelješkog mosta u biti uvod u „kompromis“ o luci Neum.

Suluda ideja „luke Neum“ – pola milijuna KM u ništa

Zašto je luka Neum suluda ideja? Izgradnja luke značila bi prolaz brodova vrlo dubokog gaza u iznimno plitak Malostonski i Neumski zaljev.  Važno je napomenuti da je zaljev bogat i brojnim otočićima i poluotočićima koji uvelike onemogućavaju bilo kakav manevarski prostor plovidbe, tako da je budalaština uopće i pomisliti da bi neki brod većih dimenzija uopće se uputio u Neum.

Ne smije se zanemariti kako su oba zaljeva bogata endemskom marikulturom i krasi ih čisto more, od čega praktično živi cijeli neumski kraj. Koliko je katastrofalna ideja ulaska brodova u Neumski akvatorij najbolje dokazuju upravo situacije u kojima se dopustio ulazak brodova. U srpnju 2010. do Neuma je doplovio francuski vojni brod, a kasnije i turski vojni brod koji su učinili toliku štetu na marikulturi svojim onečišćenjem i nepovratno oštetili morsko dno, da se ekosustav još uvijek nije u potpunosti oporavio.

Tu sad dolazimo do druge strane medalje. Ono što je u Neumu moguće jeste izgradnja marine, odnosno uređenje vezova za brodice maksimalnog gaza do 2m, uređenje lučke kapetanije i cijelog rješenja priobalnog pojasa u Neumu.

Federalno ministarstvo prometa je još 2006. naručilo i platilo projekt izgradnje ove marine i pristaništa, avansno plaćeno novcem porezniih obveznika u iznosu od 432 187 KM tvrtki Ecoplan Mostar. Problem je nastao u trenutku kada je tim projektom predviđeno i pristanište za brodove do 50 m, a pojedinci iz kojekakvih pomorskih državnih društava, koji vjerojatno nikada nisu ni zaplivali u Neumskom akvatoriju, a kamoli recimo ronili i istraživali morsko dno, zatražili da se u projekt uvrste i veći brodovi.

To je je izazvalo podsmijeh kod struke, a zgražanje kod lokalnog stanovništva, no, vjerovali ili ne, kao inicijativa je prihvaćeno, ali zbog činjenice da je općinsko vijeće Neum odbilo dati suglasnost, cijeli projekt je stao. Službeno „čekaju se bolja vremena“. U međuvremenu, dok se „čekaju bolja vremena“ i dok se gleda uopće što bi ta vremena trebala značiti, imamo situaciju da je Federalno ministarstvo prometa platilo skoro pola milijuna KM za projekt koji nikada nije isporučen.

O tome godinama piše Ured za reviziju institucija prigodom revizije ovog ministarstva, tražeći da se ispoštuje Zakon o proračunima i zatraži ili povrat novca ili isporuka projekta. Ne samo da se godinama ovo ministarstvo oglušuje, nego se čak, po izvješću Ureda za reviziju, ugovorom o djelu upošljavaju osobe koje „nadziru“ projekt. Lokalna zajednica je izričito tražila i još uvijek inzistira na tome da se ovaj projekt ukine ili odradi na način da se projektom definira maksimalan gaz do dva metra, iz opravdanog straha da se na mala vrata kroz ovaj projekt marine ne provuče „luka Neum“. Da su strahovi opravdani govori činjenica da se do nedavno u Vladi FBiH u službenim prepiskama koristila terminologija „luke Neum“.

Jesu li ova prepucavanja uvod u „bolja vremena“, ne zna se? Ono što se zna jeste kako vladajućoj stranci u Hrvata nimalo ne smeta ulazak brodova u Neum, unatoč protivljenju čak i njihovog ogranka u Neumu. Sjetimo se samo posjete visoke delegacije te stranke turskom brodu Kemal Reis i veleumnih govora tom prigodom uz želje da „posjete ovakve vrste se nastave u budućnosti, ne samo u ljetnom periodu nego i cijele godine“. Godine 2014. je bila najavljena još jedna posjeta turskih brodova, dogovoren protokol posjete najviših razina vlasti, ali prijetnje prosvjedima lokalne zajednice i zdrav razum turske ambasade u BiH su dovele do odustajanja od ulaska brodova

Bošnjačka politika – ekskluzivni vlasnici BiH

Mora se spomenuti i najvažnija komponenta ove cijele priče, a to je da je ponašanje bošnjačkih političkih predstavnika još jednom pokazalo kako oni uopće ne smatraju BiH zemljom tri ravnopravna naroda, nego svojim vlasništvom. BiH je u vlasništvu bošnjačke političke elite, a svi ostali su samo nusproizvod koji se mora trpjeti. Sjetimo se zahtjeva za revizijom presude protiv Srbije, usvajanja proturezolucije u Parlamentu FBiH, pa sada silnih pisama i deklaracija na temu Pelješkog mosta.

Dakle, bošnjački politički predstavnici se smatraju isključivim predstavnicima Bosne (i Hercegovine), govore u njeno ime i smatraju se jedinim i isključivim njenim vlasnicima. Naravno, može im biti jer nemaju nikakvih sankcija niti od strane međunarodne zajednice i OHR-a, niti ima valjanih reakcija od strane recimo hrvatskih političkih predstavnika. Padne na pamet odmah ona groteskna reakcija na spomenutu proturezoluciju u Parlamentu FBiH. Hrvatski zastupnici su iz tobože iz protesta napustili sjednicu, da bi se sutradan vratili u parlament kao da se ništa nije dogodilo, jer se diskutiralo u proračunu, dakle utrošku sredstava.

Zaključak? Hrvatska će graditi most bez obzira na protivljenje 1/3 javnosti BiH. Svatko to vrlo dobro zna. Znaju i ovih 1/3 protivnika, ali ovo im je na zlatnom pladnju servirana tema za dobivanje političkih poena i za otklanjanje pozornosti od puno važnijih tema poput izmjena izbornog zakona, reformi, demografske propasti itd.

Znaju to i onih 1/3 što tobože brane „hrvatske interese“. Njima je još više dobrodošla, što iz istih razloga, što iz razloga da, ne daj Bože, netko priupita kad će više krenuti radovi na cesti od Stoca prema Neumu, koji se zadnjih 15-ak godina najavljuju „polovicom ove godine“. Izgleda da su nam i za to „Bošnjaci“ krivi, osobito kada se zna da po vertikali „Hrvati“ kontroliraju sve resorne domene od razine Federacije, pa do razine općine.

Što se mosta tiče, izgradnja mosta donosi nebrojene dobrobiti BiH po pitanju povezanosti sa jugom Hrvatske, a nije za zanemariti činjenicu kako će se Neum osloboditi gužvi koju stvaraju stotine tisuća tranzitnih putnika za jug Hrvatske. Neum bi napokon mogao prodisati punim plućima! Neumljani neka budu na budnom oprezu da im oni za koje godinama većinski glasuju kao „kompromis nekih boljih vremena“ umjesto zahvale za izborni rezultat ne poklone luku Neum.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Sukob vjera

Objavljeno

na

Objavio

net.hr

Krajem dvadesetog stoljeća popularna je bila Huntingtonova knjiga o sukobu civilizacija. Glavna teza istoimene knjige jest da sraz sekularnih ideologija, koji je obilježio dvadeseto stoljeće, ustupa pred srazom ”civilizacijskih identiteta”, koji su, htjeli mi to priznati ili ne, u konačnici utemeljeni na religiji, odnosno vjeri. Taj vjerski moment proteklih je desetljeća sve više dolazio do izražaja tako da je danas na sceni sukob vjera, koji se ne događa samo između različitih civilizacija nego i unutar naoko još jedinstvene zapadne civilizacije. U prilog toj tezi govore dva na prvi pogled nepovezana aktualna događaja: slučaj Ivana Turinskog, profesora jedne riječke gimnazije, i slučaj jedne majke koja odbija dati pristanak da se njezina kći liječi kemoterapijom.

U oba slučaja do izražaja dolazi sukob vjera. Profesora Turinskog cinkao je medijima jedan otac da sumnja u teoriju evolucije i da tu sumnju iznosi pred djecom, a majci je djevojčice oboljele od osteosarkoma ”država privremeno oduzela roditeljsku skrb kako bi liječnici spasili život bolesnoj curici” (Jutarnji list, 1. listopada 2018.). Javnost je složnija u osudi profesora Turinskog nego majke koja ne vjeruje u kemoterapiju. Iako je kudikamo potkrjepljenija svrhovitost kemoterapije od znanstvene potvrđenosti teorije evolucije. Što govori u prilog činjenici da je autoritet službene znanosti danas lakše poljuljati s pozicije neke od brojnih novodobnih teorija i praksi negoli s pozicije ”inteligentnog dizajna”, koji svoja stanovišta nastoji argumentirati isključivo znanstvenim argumentima.

Ako je točno ono što u medijima piše o slučaju profesora Turinskog, može se prilično pouzdano utvrditi da njegove zamjerke teoriji evolucije dolaze iz arsenala pristaša teorije inteligentnog dizajna. U svoju obranu Turinski otprilike kaže da je za prihvaćanje teorije evolucije potreban čin vjere te da on osobno ne vjeruje u nju, ali da će se u nastavi baviti onim što je u udžbeniku i programu. Što god tko mislio o ”inteligentnom dizajnu”, odgovor mladog profesora pogađa bit spora o Darwinovoj teoriji evolucije – za njezino bespogovorno prihvaćanje nije dostatna samo postojeća znanstvena argumentacija nego i čvrsta vjera.

Epoha modernizma učinila je znanstvenike modernim svećenicima, a znanost zamjenskom religijom suvremenog čovjeka. Čak i duboko religiozni intelektualci nisu osporavali znanstvene dogme nego su nastojali uskladiti svoju vjeru s njima. Tako je Katolička crkva prihvatila teoriju evolucije kao znanstvenu teoriju koja se ni po čemu ne kosi s kršćanskim vjerovanjem. U postmodernom svijetu, u kojem je posvemašnji relativizam promoviran u osnovno načelu, znanstvene dogme bivaju napadnute s dvije strane: s pozicije tradicionalnih religija i s pozicije šarolikih novodobnih učenja. Stvar dodatno usložnjava to što se napadi na znanost nerijetko zaodijevaju u pseudoznanstveno ruho, a sama službena znanost sve češće zapada u inkvizicijski žar i dogmatizam u obrani svojih pozicija. To sve skupa dovodi do situacije da takvi prijepori više sliče na teološke polemike negoli na znanstvenu raspravu.

Znanost, koja je po definiciji objektivna i nepristrana, u tim sukobima sve više stradava. Postaje oruđe u rukama globalističke ideologija koja gradi novi svjetski poredak i novoga čovjeka. Tako da suvremeni znanstvenik –  ako želi zadržati poziciju sličnu onoj koju su nekada imali svećenici – ne smije propitivati dogme političke ispravnosti. J. Watson je bio prisiljen prodati Nobelovu nagradu jer je, nakon intervjua u kojem je izrazio sumnju u to da je inteligencija različitih rasnih skupina ista, bio društveno izoliran i najuren iz svih znanstvenih odbora, što je za njega značilo i zatvaranje izvora prihoda. Koliko god Watsonova izjava zvučala rasistički, činjenica je da se on u svojim tvrdnjama pozivao na znanstvena testiranja. Uostalom, naše novine gotovo svake godine donesu neki članak u kojem se tvrdi da prema testiranjima Židovi imaju barem dvadesetak  bodova veći kvocijent inteligencije, pa ih nitko ne optužuje za rasizam.

Dalje, znanost se besramno rabi za promicanje novih ideoloških konstrukta koji se kose i sa zdravim razumom, a kamoli znanošću. Danas se osporavaju i biološke datosti kao što je spol te se i to pokušava ”znanstveno” opravdati. Zato su osobito pogodne znanosti kao što su sociologija, psihologija i slične discipline čiji uvidi nisu podložni jasnoj eksperimentalnoj provjeri i opovrgavanju. Paradoksalno je da su danas po prvi put u povijesti od racionalizma naovamo pristaše tradicionalizma sklonije strogo znanstvenom argumentiranju od onih koji, navodno, brane progres i znanstveni pogled na svijet. Tako i tvrdnja profesora Turinskog kako za prihvaćanje teorije evolucije nije dovoljna samo znanost drži vodu. Poznati evolucionist Richard Lewontin konstatira: ”Nisu nas znanstvene metode ni institucije nekako prisilile da prihvatimo materijalističko objašnjenje pojavnog svijeta; upravo suprotno, naše nas apriorno pristajanje uz materijalne uzroke prisiljava da stvorimo istraživačku aparaturu i skup koncepata iz kojih se izvode materijalistička objašnjenja, bez obzira koliko se ona protive zdravom razumu, bez obzira koliko dovode u zabludu neupućene. Štoviše taj je materijalizam apsolutan jer ne možemo dopustiti da se božanskom pruži prilika” (prema: N.L. Geisler i F. Turek, Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist; Figulus, Zagreb, 2017., str. 131.). Dakle, i evolucionisti svoje pristajanje uz teoriju evolucije temelje na čvrstoj vjeri u ”materijalističko objašnjenje”.

U suvremenoj Europi sukobljava se nekoliko vjera. Sve je snažniji glas onih koji se oslanjaju na tradiciju kršćanstva, ali i tečevine prosvjetiteljstva; mainstream se pak odavno već postale ideologizirane snage koje promiču vjeru u novi poredak i novog čovjeka i pri tomu bezočno zloupotrebljavaju znanost. Stvar dodatno usložnjava činjenica da na europski prostor agresivno nadiru islamski imigranti i tako u sukob unose i treću vjeru. Prava znanost pri tomu kao da pomalo gubi dah i posustaje, tehnološki napredak je nesumnjiv, no nove paradigme nema ni na vidiku. Takvo stanje ponukalo je znanstvenog publicista Johna Horgana da napiše knjigu Kraj znanosti. Sraz koji nam slijedi donijet će prevagu jedne od tri spomenute vjere ili nekog križanca između njih, a nepristrana znanost neće imati ulogu arbitra u tom srazu, nego tek ulogu sluškinje. Što znači da će nužno izgubiti nepristranost. U svakom slučaju, profesori koji sumnjaju u teoriju evolucije i majke djece oboljele od raka koje pretpostavljaju koktel vitamina od sto eura kemoterapiji bit će sve češće pojave. Nijedan autoritet nije više neupitan niti se ijedna ludost može a priori odbaciti. Budućnost će nam ovisiti o tomu koja će velika pripovijest privući više pristaša. A tako je, zapravo, oduvijek bilo.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari