Pratite nas

Kolumne

Kad se stranačke ruke slože: Pelješkim mostom do luke Neum

Objavljeno

na

Zašto je luka Neum suluda ideja? Izgradnja luke značila bi prolaz brodova vrlo dubokog gaza u iznimno plitak Malostonski i Neumski zaljev.  No, ono što je u Neumu moguće jeste izgradnja marine, odnosno uređenje vezova za brodice maksimalnog gaza do 2m, uređenje lučke kapetanije i cijelog rješenja priobalnog pojasa u Neumu.

Ništa u nas nije jednoznačno i sve ima dublje konotacije i značenje, pa tako i cijela ova farsa oko Pelješkog mosta. Ono što je temelj cijele priče jeste da se radi o isključivo političkom diskursu koji nema apsolutno nikakve veze sa pravnom ili prometnom strukom.

U čemu je uopće problem oko Pelješkog mosta?

Još 2006. godine je Vijeće ministara dobilo od strane Vlade RH na uvid projektnu dokumentaciju. Tadašnji bh ministar prometa Branislav Dokić predvodio je stručno povjerenstvo BiH koje je tadašnjem hrvatskom ministru Božidaru Kalmeti prenijelo kako BiH ima jedini zahtjev da visina mosta u najvećem luku mora biti 55m, a ne 47 m koliko je hrvatska strana zahtijevala. Nakon što je Hrvatska na to pristala, dobila je formalno odobrenje za nastavak projekta, zbog čega je kasnije odobren od strane Europske Komisije, budući da su pristali na financiranje.

Osnovno pitanje koje nitko ne postavlja jeste: zašto se uopće bošnjačka politička elita protivi izgradnji Pelješkog mosta? Je li itko ikada igdje to argumentirano obrazložio? Ono što se sa bošnjačke strane čuje jeste „obrana suvereniteta“ i „pravo na neometan pristup otvorenom moru i slobodan prolaz plovilima svih vrsta“ kako stoji u Deklaraciji o kojoj je bilo riječi na Parlamentu BiH.

O suverenitetu ne treba trošiti riječi, jer BiH ni po čemu nije suverena. No, trebalo bi definirati ovo „pravo na neometan pristup“. Svako pravo samo po sebi je besmisleno ako se ne može konzumirati na neki način. To je u biti i definicija prava: ako imaš pravo na nešto, znači da ti to daje neku mogućnost slobodne konzumacije tog prava.

Ako bošnjačka politička elita pod „neometan prolaz“ smatra prolaz brodova, onda visina luka od 55m i 200m širine plovnog prolaza ne predstavlja nikakav problem, jer je ona dovoljna za prolazak najvećih trenutno plovećih brodova na svijetu. To je ustvrdio svojedobno i jedan od potpisnika Deklaracije Damir Arnaut za Slobodnu Dalmaciju, govoreći da: „Ako je 55 metara visina plovnog puta, što podrazumijeva visinu između crte srednje visoke vode i donje platforme mosta, a širina između stupova 200 metara, interesi i prava BiH zadovoljeni su i zaštićeni“.

Prema tome, ako je „pravo na neometan pristup moru“ zadovoljen sa neometanom i slobodnom mogućnošću konzumacije tog prava, u čemu je onda problem? Zašto nitko od hrvatskih zastupnika koji „brane“ izgradnju mosta to nije upitao? Razlog leži u tome da bi to pitanje pokrenulo raspravu o svrsishodnosti prometa brodova Neumskim akvatorijem, odnosno pokrenulo bi raspravu o suludoj ideji „luke Neum“. Naime, prešutno i jedni i drugi ne vide veći problem u „luci Neum“ i to daje pravo na postavljanje pitanja je li cijela ova apsolutno bespotrebna galama oko Pelješkog mosta u biti uvod u „kompromis“ o luci Neum.

Suluda ideja „luke Neum“ – pola milijuna KM u ništa

Zašto je luka Neum suluda ideja? Izgradnja luke značila bi prolaz brodova vrlo dubokog gaza u iznimno plitak Malostonski i Neumski zaljev.  Važno je napomenuti da je zaljev bogat i brojnim otočićima i poluotočićima koji uvelike onemogućavaju bilo kakav manevarski prostor plovidbe, tako da je budalaština uopće i pomisliti da bi neki brod većih dimenzija uopće se uputio u Neum.

Ne smije se zanemariti kako su oba zaljeva bogata endemskom marikulturom i krasi ih čisto more, od čega praktično živi cijeli neumski kraj. Koliko je katastrofalna ideja ulaska brodova u Neumski akvatorij najbolje dokazuju upravo situacije u kojima se dopustio ulazak brodova. U srpnju 2010. do Neuma je doplovio francuski vojni brod, a kasnije i turski vojni brod koji su učinili toliku štetu na marikulturi svojim onečišćenjem i nepovratno oštetili morsko dno, da se ekosustav još uvijek nije u potpunosti oporavio.

Tu sad dolazimo do druge strane medalje. Ono što je u Neumu moguće jeste izgradnja marine, odnosno uređenje vezova za brodice maksimalnog gaza do 2m, uređenje lučke kapetanije i cijelog rješenja priobalnog pojasa u Neumu.

Federalno ministarstvo prometa je još 2006. naručilo i platilo projekt izgradnje ove marine i pristaništa, avansno plaćeno novcem porezniih obveznika u iznosu od 432 187 KM tvrtki Ecoplan Mostar. Problem je nastao u trenutku kada je tim projektom predviđeno i pristanište za brodove do 50 m, a pojedinci iz kojekakvih pomorskih državnih društava, koji vjerojatno nikada nisu ni zaplivali u Neumskom akvatoriju, a kamoli recimo ronili i istraživali morsko dno, zatražili da se u projekt uvrste i veći brodovi.

To je je izazvalo podsmijeh kod struke, a zgražanje kod lokalnog stanovništva, no, vjerovali ili ne, kao inicijativa je prihvaćeno, ali zbog činjenice da je općinsko vijeće Neum odbilo dati suglasnost, cijeli projekt je stao. Službeno „čekaju se bolja vremena“. U međuvremenu, dok se „čekaju bolja vremena“ i dok se gleda uopće što bi ta vremena trebala značiti, imamo situaciju da je Federalno ministarstvo prometa platilo skoro pola milijuna KM za projekt koji nikada nije isporučen.

O tome godinama piše Ured za reviziju institucija prigodom revizije ovog ministarstva, tražeći da se ispoštuje Zakon o proračunima i zatraži ili povrat novca ili isporuka projekta. Ne samo da se godinama ovo ministarstvo oglušuje, nego se čak, po izvješću Ureda za reviziju, ugovorom o djelu upošljavaju osobe koje „nadziru“ projekt. Lokalna zajednica je izričito tražila i još uvijek inzistira na tome da se ovaj projekt ukine ili odradi na način da se projektom definira maksimalan gaz do dva metra, iz opravdanog straha da se na mala vrata kroz ovaj projekt marine ne provuče „luka Neum“. Da su strahovi opravdani govori činjenica da se do nedavno u Vladi FBiH u službenim prepiskama koristila terminologija „luke Neum“.

Jesu li ova prepucavanja uvod u „bolja vremena“, ne zna se? Ono što se zna jeste kako vladajućoj stranci u Hrvata nimalo ne smeta ulazak brodova u Neum, unatoč protivljenju čak i njihovog ogranka u Neumu. Sjetimo se samo posjete visoke delegacije te stranke turskom brodu Kemal Reis i veleumnih govora tom prigodom uz želje da „posjete ovakve vrste se nastave u budućnosti, ne samo u ljetnom periodu nego i cijele godine“. Godine 2014. je bila najavljena još jedna posjeta turskih brodova, dogovoren protokol posjete najviših razina vlasti, ali prijetnje prosvjedima lokalne zajednice i zdrav razum turske ambasade u BiH su dovele do odustajanja od ulaska brodova

Bošnjačka politika – ekskluzivni vlasnici BiH

Mora se spomenuti i najvažnija komponenta ove cijele priče, a to je da je ponašanje bošnjačkih političkih predstavnika još jednom pokazalo kako oni uopće ne smatraju BiH zemljom tri ravnopravna naroda, nego svojim vlasništvom. BiH je u vlasništvu bošnjačke političke elite, a svi ostali su samo nusproizvod koji se mora trpjeti. Sjetimo se zahtjeva za revizijom presude protiv Srbije, usvajanja proturezolucije u Parlamentu FBiH, pa sada silnih pisama i deklaracija na temu Pelješkog mosta.

Dakle, bošnjački politički predstavnici se smatraju isključivim predstavnicima Bosne (i Hercegovine), govore u njeno ime i smatraju se jedinim i isključivim njenim vlasnicima. Naravno, može im biti jer nemaju nikakvih sankcija niti od strane međunarodne zajednice i OHR-a, niti ima valjanih reakcija od strane recimo hrvatskih političkih predstavnika. Padne na pamet odmah ona groteskna reakcija na spomenutu proturezoluciju u Parlamentu FBiH. Hrvatski zastupnici su iz tobože iz protesta napustili sjednicu, da bi se sutradan vratili u parlament kao da se ništa nije dogodilo, jer se diskutiralo u proračunu, dakle utrošku sredstava.

Zaključak? Hrvatska će graditi most bez obzira na protivljenje 1/3 javnosti BiH. Svatko to vrlo dobro zna. Znaju i ovih 1/3 protivnika, ali ovo im je na zlatnom pladnju servirana tema za dobivanje političkih poena i za otklanjanje pozornosti od puno važnijih tema poput izmjena izbornog zakona, reformi, demografske propasti itd.

Znaju to i onih 1/3 što tobože brane „hrvatske interese“. Njima je još više dobrodošla, što iz istih razloga, što iz razloga da, ne daj Bože, netko priupita kad će više krenuti radovi na cesti od Stoca prema Neumu, koji se zadnjih 15-ak godina najavljuju „polovicom ove godine“. Izgleda da su nam i za to „Bošnjaci“ krivi, osobito kada se zna da po vertikali „Hrvati“ kontroliraju sve resorne domene od razine Federacije, pa do razine općine.

Što se mosta tiče, izgradnja mosta donosi nebrojene dobrobiti BiH po pitanju povezanosti sa jugom Hrvatske, a nije za zanemariti činjenicu kako će se Neum osloboditi gužvi koju stvaraju stotine tisuća tranzitnih putnika za jug Hrvatske. Neum bi napokon mogao prodisati punim plućima! Neumljani neka budu na budnom oprezu da im oni za koje godinama većinski glasuju kao „kompromis nekih boljih vremena“ umjesto zahvale za izborni rezultat ne poklone luku Neum.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari