Pratite nas

Kolumne

Kad se stranačke ruke slože: Pelješkim mostom do luke Neum

Objavljeno

na

Zašto je luka Neum suluda ideja? Izgradnja luke značila bi prolaz brodova vrlo dubokog gaza u iznimno plitak Malostonski i Neumski zaljev.  No, ono što je u Neumu moguće jeste izgradnja marine, odnosno uređenje vezova za brodice maksimalnog gaza do 2m, uređenje lučke kapetanije i cijelog rješenja priobalnog pojasa u Neumu.

Ništa u nas nije jednoznačno i sve ima dublje konotacije i značenje, pa tako i cijela ova farsa oko Pelješkog mosta. Ono što je temelj cijele priče jeste da se radi o isključivo političkom diskursu koji nema apsolutno nikakve veze sa pravnom ili prometnom strukom.

U čemu je uopće problem oko Pelješkog mosta?

Još 2006. godine je Vijeće ministara dobilo od strane Vlade RH na uvid projektnu dokumentaciju. Tadašnji bh ministar prometa Branislav Dokić predvodio je stručno povjerenstvo BiH koje je tadašnjem hrvatskom ministru Božidaru Kalmeti prenijelo kako BiH ima jedini zahtjev da visina mosta u najvećem luku mora biti 55m, a ne 47 m koliko je hrvatska strana zahtijevala. Nakon što je Hrvatska na to pristala, dobila je formalno odobrenje za nastavak projekta, zbog čega je kasnije odobren od strane Europske Komisije, budući da su pristali na financiranje.

Osnovno pitanje koje nitko ne postavlja jeste: zašto se uopće bošnjačka politička elita protivi izgradnji Pelješkog mosta? Je li itko ikada igdje to argumentirano obrazložio? Ono što se sa bošnjačke strane čuje jeste „obrana suvereniteta“ i „pravo na neometan pristup otvorenom moru i slobodan prolaz plovilima svih vrsta“ kako stoji u Deklaraciji o kojoj je bilo riječi na Parlamentu BiH.

O suverenitetu ne treba trošiti riječi, jer BiH ni po čemu nije suverena. No, trebalo bi definirati ovo „pravo na neometan pristup“. Svako pravo samo po sebi je besmisleno ako se ne može konzumirati na neki način. To je u biti i definicija prava: ako imaš pravo na nešto, znači da ti to daje neku mogućnost slobodne konzumacije tog prava.

Ako bošnjačka politička elita pod „neometan prolaz“ smatra prolaz brodova, onda visina luka od 55m i 200m širine plovnog prolaza ne predstavlja nikakav problem, jer je ona dovoljna za prolazak najvećih trenutno plovećih brodova na svijetu. To je ustvrdio svojedobno i jedan od potpisnika Deklaracije Damir Arnaut za Slobodnu Dalmaciju, govoreći da: „Ako je 55 metara visina plovnog puta, što podrazumijeva visinu između crte srednje visoke vode i donje platforme mosta, a širina između stupova 200 metara, interesi i prava BiH zadovoljeni su i zaštićeni“.

Prema tome, ako je „pravo na neometan pristup moru“ zadovoljen sa neometanom i slobodnom mogućnošću konzumacije tog prava, u čemu je onda problem? Zašto nitko od hrvatskih zastupnika koji „brane“ izgradnju mosta to nije upitao? Razlog leži u tome da bi to pitanje pokrenulo raspravu o svrsishodnosti prometa brodova Neumskim akvatorijem, odnosno pokrenulo bi raspravu o suludoj ideji „luke Neum“. Naime, prešutno i jedni i drugi ne vide veći problem u „luci Neum“ i to daje pravo na postavljanje pitanja je li cijela ova apsolutno bespotrebna galama oko Pelješkog mosta u biti uvod u „kompromis“ o luci Neum.

Suluda ideja „luke Neum“ – pola milijuna KM u ništa

Zašto je luka Neum suluda ideja? Izgradnja luke značila bi prolaz brodova vrlo dubokog gaza u iznimno plitak Malostonski i Neumski zaljev.  Važno je napomenuti da je zaljev bogat i brojnim otočićima i poluotočićima koji uvelike onemogućavaju bilo kakav manevarski prostor plovidbe, tako da je budalaština uopće i pomisliti da bi neki brod većih dimenzija uopće se uputio u Neum.

Ne smije se zanemariti kako su oba zaljeva bogata endemskom marikulturom i krasi ih čisto more, od čega praktično živi cijeli neumski kraj. Koliko je katastrofalna ideja ulaska brodova u Neumski akvatorij najbolje dokazuju upravo situacije u kojima se dopustio ulazak brodova. U srpnju 2010. do Neuma je doplovio francuski vojni brod, a kasnije i turski vojni brod koji su učinili toliku štetu na marikulturi svojim onečišćenjem i nepovratno oštetili morsko dno, da se ekosustav još uvijek nije u potpunosti oporavio.

Tu sad dolazimo do druge strane medalje. Ono što je u Neumu moguće jeste izgradnja marine, odnosno uređenje vezova za brodice maksimalnog gaza do 2m, uređenje lučke kapetanije i cijelog rješenja priobalnog pojasa u Neumu.

Federalno ministarstvo prometa je još 2006. naručilo i platilo projekt izgradnje ove marine i pristaništa, avansno plaćeno novcem porezniih obveznika u iznosu od 432 187 KM tvrtki Ecoplan Mostar. Problem je nastao u trenutku kada je tim projektom predviđeno i pristanište za brodove do 50 m, a pojedinci iz kojekakvih pomorskih državnih društava, koji vjerojatno nikada nisu ni zaplivali u Neumskom akvatoriju, a kamoli recimo ronili i istraživali morsko dno, zatražili da se u projekt uvrste i veći brodovi.

To je je izazvalo podsmijeh kod struke, a zgražanje kod lokalnog stanovništva, no, vjerovali ili ne, kao inicijativa je prihvaćeno, ali zbog činjenice da je općinsko vijeće Neum odbilo dati suglasnost, cijeli projekt je stao. Službeno „čekaju se bolja vremena“. U međuvremenu, dok se „čekaju bolja vremena“ i dok se gleda uopće što bi ta vremena trebala značiti, imamo situaciju da je Federalno ministarstvo prometa platilo skoro pola milijuna KM za projekt koji nikada nije isporučen.

O tome godinama piše Ured za reviziju institucija prigodom revizije ovog ministarstva, tražeći da se ispoštuje Zakon o proračunima i zatraži ili povrat novca ili isporuka projekta. Ne samo da se godinama ovo ministarstvo oglušuje, nego se čak, po izvješću Ureda za reviziju, ugovorom o djelu upošljavaju osobe koje „nadziru“ projekt. Lokalna zajednica je izričito tražila i još uvijek inzistira na tome da se ovaj projekt ukine ili odradi na način da se projektom definira maksimalan gaz do dva metra, iz opravdanog straha da se na mala vrata kroz ovaj projekt marine ne provuče „luka Neum“. Da su strahovi opravdani govori činjenica da se do nedavno u Vladi FBiH u službenim prepiskama koristila terminologija „luke Neum“.

Jesu li ova prepucavanja uvod u „bolja vremena“, ne zna se? Ono što se zna jeste kako vladajućoj stranci u Hrvata nimalo ne smeta ulazak brodova u Neum, unatoč protivljenju čak i njihovog ogranka u Neumu. Sjetimo se samo posjete visoke delegacije te stranke turskom brodu Kemal Reis i veleumnih govora tom prigodom uz želje da „posjete ovakve vrste se nastave u budućnosti, ne samo u ljetnom periodu nego i cijele godine“. Godine 2014. je bila najavljena još jedna posjeta turskih brodova, dogovoren protokol posjete najviših razina vlasti, ali prijetnje prosvjedima lokalne zajednice i zdrav razum turske ambasade u BiH su dovele do odustajanja od ulaska brodova

Bošnjačka politika – ekskluzivni vlasnici BiH

Mora se spomenuti i najvažnija komponenta ove cijele priče, a to je da je ponašanje bošnjačkih političkih predstavnika još jednom pokazalo kako oni uopće ne smatraju BiH zemljom tri ravnopravna naroda, nego svojim vlasništvom. BiH je u vlasništvu bošnjačke političke elite, a svi ostali su samo nusproizvod koji se mora trpjeti. Sjetimo se zahtjeva za revizijom presude protiv Srbije, usvajanja proturezolucije u Parlamentu FBiH, pa sada silnih pisama i deklaracija na temu Pelješkog mosta.

Dakle, bošnjački politički predstavnici se smatraju isključivim predstavnicima Bosne (i Hercegovine), govore u njeno ime i smatraju se jedinim i isključivim njenim vlasnicima. Naravno, može im biti jer nemaju nikakvih sankcija niti od strane međunarodne zajednice i OHR-a, niti ima valjanih reakcija od strane recimo hrvatskih političkih predstavnika. Padne na pamet odmah ona groteskna reakcija na spomenutu proturezoluciju u Parlamentu FBiH. Hrvatski zastupnici su iz tobože iz protesta napustili sjednicu, da bi se sutradan vratili u parlament kao da se ništa nije dogodilo, jer se diskutiralo u proračunu, dakle utrošku sredstava.

Zaključak? Hrvatska će graditi most bez obzira na protivljenje 1/3 javnosti BiH. Svatko to vrlo dobro zna. Znaju i ovih 1/3 protivnika, ali ovo im je na zlatnom pladnju servirana tema za dobivanje političkih poena i za otklanjanje pozornosti od puno važnijih tema poput izmjena izbornog zakona, reformi, demografske propasti itd.

Znaju to i onih 1/3 što tobože brane „hrvatske interese“. Njima je još više dobrodošla, što iz istih razloga, što iz razloga da, ne daj Bože, netko priupita kad će više krenuti radovi na cesti od Stoca prema Neumu, koji se zadnjih 15-ak godina najavljuju „polovicom ove godine“. Izgleda da su nam i za to „Bošnjaci“ krivi, osobito kada se zna da po vertikali „Hrvati“ kontroliraju sve resorne domene od razine Federacije, pa do razine općine.

Što se mosta tiče, izgradnja mosta donosi nebrojene dobrobiti BiH po pitanju povezanosti sa jugom Hrvatske, a nije za zanemariti činjenicu kako će se Neum osloboditi gužvi koju stvaraju stotine tisuća tranzitnih putnika za jug Hrvatske. Neum bi napokon mogao prodisati punim plućima! Neumljani neka budu na budnom oprezu da im oni za koje godinama većinski glasuju kao „kompromis nekih boljih vremena“ umjesto zahvale za izborni rezultat ne poklone luku Neum.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Umirovljenjem Mate Granića Predsjednica suvereno osvaja i drugi mandat

Objavljeno

na

Objavio

Devedesetih se godina, izuzev rata i stvaranja institucija, odvijalo masovno “prešaltavanje” (bivših?) komunista u demokrate i zagovornike tržišnog gospodarstva, višestranačja te ljudskih prava i sloboda.

Franjo Tuđman je, znajući da ne će moći državu stvoriti bez pomoći “lijevih”, prihvatio iste i, kako ispada, naivno provodio/zagovarao politiku pomirbe. Međutim, što “lijevi” misle o pomirbi pokazaše pokušajem puča Manolić-Mesić 1994. i nakon Tuđmanove smrti “trećejanuarskom” koalicijom te neoboljševičkom restauracijom pod Ivicom Račanom.

Jedini tko je mogao nastaviti Tuđmanovu politiku bijaše ni manje ni više nego njegov tadašnji savjetnik za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, Ivić Pašalić, koji je 2000. godine doživio najveću hajku i linč što je jedan političar mogao doživjeti.

Isto tako, pomnom se raščlambom može zaključiti da je Tuđman zaista sprovodio suverenističku politiku, koliko su okolnosti omogućavale. Upravo je zato, napose u kriznim godinama, najvažnije ministarstvo bilo upravo ono vanjskih poslova, budući raspad velike države kao što je bila SFRJ nije nikad samo regionalno, već i svjetsko pitanje.

Najdugovječniji ministar vanjskih poslova otkako je samostalne Hrvatske je Mate Granić (28.05.1993. do 27.01.2000.). Iz toga nužno slijedi da Granić, neovisno što mi mislimo o njegovu svjetonazoru i odlukama ili uopće o njegovoj inteligenciji, ima jako dobre veze diljem svijeta, koje je stekao tijekom svoje ministarske karijere.

Stoga upravo u njemu treba tražiti razlog zašto je HDZ preuzeo Ivo Sanader, za kojega je navijala cjelokupna međunarodna zajednica, a ne Pašalić kao udžbenička žrtva masovnog „fake news-a“. Sanader je potekao iz Granićevog šinjela (uz potporu „mudrih“ glava poput Šeksa i Glavaša), odnosno iz ministarstva vanjskih poslova.

Nakon, epopeje s Jadrankom Kosor, mjestu predsjednika vlade ga je naslijedio Zoran Milanović, također iz MVEP-a. Pogledamo li današnju situaciju, vidimo da je Predsjednica Repzblike bivša ministrica (!) vanjskih poslova (17.2.2005. do 12.1.2008), kao i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, isto tako bivši ministar vanjskih poslova (13.1.2008. do 23.12.2011), da ne spominjemo i Andreja Plenkovića, također odškolovanog u MVP.

Dakle, čelni ljudi HDZ-a nakon Tuđmanove smrti su beziznimno oni koji su karijeru započinjali i gradili u MVEP-u, kao i SDP-ov Zoran Milanović na dužnosti predsjednika vlade. Hrvatsku dakle, od 2003. vode diplomati i šegrti Mate Granića (HDZ), odnosno kadrovi u dobroj mjeri naslijeđeni od jugoslavenskog mu prethodnika Budimira Lončara (SDP/HNS).

Isto tako, promotrimo li ostale bivše ministre vanjskih poslova, nalazimo na zanimljiva imena od Tonina Picule, preko Miomira Žužula, do spomenutih trenutnih predsjednika Države i Sabora, pa onda Vesnu Pusić, Miru Kovača i Davora Ivu Stiera te trenutnu ministricu Mariju Pejčinović-Burić.

Isto tako, mora se naglasiti da je Grabar-Kitarović osvojila predsjednički mandat za vrijeme Karamarkova vodstva u HDZ-u, što znači da ne pripada Plenkovićevom miljeu, kao ni Miro Kovač koji, nakon ponovljenih izbora nije ostao na ministarskoj funkciji, ali odnedavno ni Stier, koji se, pak, spominju u kontekstu „oporbenjaka“ unutar vladajućeg HDZ-a.

Stvari, dakle, nisu crno-bijele, već očito postoji mnogo frakcija u samom MVEP-u, od 90-ih godina do danas, što se sve održava na vođenje države, ali i na političke odluke. Uzmimo samo primjer arbitraže sa Slovencima, kad se Hrvatska, za vrijeme Milanovića i Pusić, odlučila povući iz postupka, što je, doduše rijedak, ali potez usmjeren očuvanju nacionalnih interesa, iako mu to nije glavni povod.

Čini se da se frakcionaštvo unutar MVEP-a stvara s obzirom na to komu su pojedinci ili skupine ljudi bliske, od Srbije pa do velikih sila, od SAD-a, Njemačke/Francuske (EU) ili Rusije, te odnedavno Turske i Kine.

Na stranu s komunističkim prebjezima u HDZ-u ili SDP-u, čini se da ključ za stvaranje državne politike usmjerene očuvanju hrvatskih nacionalnih interesa nije u lustraciji bivših udbaša i doušnika (iako ne bi odmoglo), već u odstranjivanju raznovrsnih kadrova koji služe vlastitim interesima i izvanjskim središtima moći.

Utjelovljenje svega toga, ako govorimo o načelno „hrvatskoj“ opciji (za razliku od jugoslavenske opcije Budimira Lončara) za mnoge je Mate Granić, odnosno njegovi đaci i nasljednici. Trenutno, jedini kamen zaglavni hrvatskog državništva i vrhovništva jest Predsjednica Republike, unatoč činjenici da i ona dolazi iz MVP, ali ipak drži Matu Granića za posebnog savjetnika, koji je uglavnom odgovoran za sve njezine „gafove“ i loše poteze jer je on savjetuje osluškujući, ne bilo naroda i puka, nego nalogodavaca izvan Hrvatske.

Upravo iz tog razloga, mnogi vjeruju da bi umirovljenjem Mate Granića, Predsjednica osvojila i drugi mandat „without breaking a sweat“.

L. C. / hrsvijet.net

Biskup Košić: Premda već 28 godina imamo slobodnu Hrvatsku, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju (VIDEO)

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Fra Jozo Grbeš: Hrvati su izgubili priču!

Objavljeno

na

Objavio

Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost”, George Orwell, 1984.

Svi se bore za vrijeme pozornosti, medijski spotlight, najbolju priču, tko će prvi probiti vijest. Svijet medija utemeljen je na tome. Svijet politike isto tako. Njemu je bitno tko kontrolira vijest, čija priča je dominantna, tko će se jače nametnuti i tko će pobijediti. Oba ova svijeta dobro znaju da je kontrola priče ili informacija kontrola društva. Razlika između totalitarnog i demokratskog samo je u sredstvima primjene.

Jer istina je da onaj tko ima kontrolu ne određuje samo sadašnjost nego i oba smjera života, unatrag i unaprijed. PR tvrtke stoga su danas najvažniji tvorci javne slike onih koji žele odrediti priču. Ali tako je bilo uvijek, samo se načini mijenjaju. Hrvati su već godinama izgubili priču. Njihov narativ utopio se u jačem narativu s Istoka. Hrvatski javni prostor ponovno je preplavila priča o ustašama, Jasenovcu, blaženom Stepincu (iako je stvar završena 1998.).

Ponovno je nametnuta priča koja se zbivala prije skoro 80 godina. Domovinski rat, sva bijeda sukoba i žrtva običnog čovjeka kao da se nije dogodila. Hrvati su izgubili priču. Izgubili su na polju informacija koje bi trebale samo podržati istinu. U Hrvatskoj nema tko nositi priču! Kad se emocije slegnu nakon nekog događaja, onda treba vidjeti što se u stvari dogodilo i događa. Veljača u Hrvatskoj bilja je u znaku predsjednika s Istoka. On je vrlo jasno i snažno nametnuo priču: Jasenovac, ustaše i Stepinac. Kao da je sve to isto i pripada zajedno! Momci koji su Vukovar i druga mjesta branili u jaknama na kojima je pisalo HOS sada su ustaše čiji znak treba maknuti. “Vi cijelo vrijeme govorite, ali mi drukčije mislimo o onome što je bilo prije 23 i 27 godina.” U prijevodu: “Mi se slažemo s Miloševićevom politikom devedesetih. Bio je to građanski rat. Mnogi samo to trebaju ponavljati!

Naša priča je drukčija.” Harold Clarke Goddard u svojoj knjizi “The Meaning of Shakespeare” kaže da sudbinu svijeta određuju priče koje on voli ili kojima vjeruje. Da, priča je bitan dio jedne nacije. Na njoj počiva sve. Kada ta priča više ne postoji, država propada.

Hrvatska scena potonula je toliko duboko da je samo potvrđivanje istinitog i govor istine najvažnija dužnost svake inteligentne osobe. Da, svakome bi trebalo biti jasno kako je percepcija važna, a u svijetu politike i medija nažalost čak važnija od istine. Činjenice se ne provjeravaju. Ljudi za to nemaju vremena. Oni opisuju istinu prema njihovoj percepciji, a percepciju stvara netko drugi. Percepcija nije istina – i ponekad je laž. Pogrešno tako postaje “činjenica”.

U poslovanju, politici, edukaciji, socijalnim problemima, jedno je od glavnih pitanja tko kontrolira glavnu priču. A to znači da vi trebate kontrolirati svoju priču. Kada je drugi iznese, više neće biti vaša, a to znači i da neće biti istinita. Jer netko drugi ima svoje interese. Hrvati su tu priču istine izgubili. Nemaju ljude koji će ih voditi i ponavljati je. Zato im jednostavno nameću “istinu” sa svih strana, ispiru mozak glede povijesti i sadašnjosti. Jer onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira i prošlost i budućnost.

Fra Jozo Grbeš / Večernji.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati