Pratite nas

Kad su stigli autobusima, svi smo plakali, sjetili smo se kako nam je bilo ’91.

Objavljeno

na

U Komletincima je i trudnica Ivana Lovrić, koja za mjesec dana očekuje bebu

------ 2 color slba

OTOK, KOMLETINCI – Više od 1.700 osoba iz Gunje, Rajeva Sela, Račinovaca, Posavskih Podgajaca, Vrbanje, Drenovaca, Strošinaca, Đurića, Bošnjaka, Topole, te Brčkog i Orašja (BiH) našlo je utočište – nakon što su bili prisiljeni otići iz svojih poplavljenih sela i kuća – u najmlađem slavonskom gradu Otoku i obližnjim Komletnicima.

– Kao da smo kod kuće, među svojima – redom komentiraju, ne bez suze u oku, nesretni ljudi kojima su komletinačke obitelji puna srca otvorile vrata vlastitih domova.

– Kada su u noći, 17. svibnja, kod nas u selo počeli stizati autobusi iz stradalog županjskog kraja, svi smo plakali! Sjetili smo se kako je nama bilo ’91. godine… Neka su ljudi živi i zdravi, sada je teško, ali proći će i ovo – kazuje Katica Novoselac iz komletinačkog Kriznog stožera, u koji se, još i prije nego što su autobusi stigli, 500 obitelji javilo da želi udomiti ljude koje je poplava ostavila bez krova nad glavom. Jučer je u tome selu bilo 200-tinjak osoba iz županjskog kraja, i svi do jednog smješteni su u privatne kuće.

Kada ćemo kući, ne znamo…

– Bilo je na brzinu i slučajno, vidjeli smo na Facebooku da ljudi dolaze. Htjeli smo pomoći obitelji s djecom, koliko god ima djece, jer i mi smo u Domovinskom ratu s dvoje male djece morali u progonstvo, sad imamo četvero. Nisam imala mira, otišla sam do sela, naišla na tu obitelj, mladu majku u visokom stupnju trudnoće, i sad su kod nas – plačući priča Marija Rugašević koja je sa suprugom Franjom u dom svoje šesteročlane obitelji primila cijelu obitelj, sedam članova, iz Posavskih Podgajaca.

– Ma svi se smjestismo, sve je dobro, sretna sam što smo im mogli izaći u susret u ovim za njih teškim, preteškim trenutcima. Ništa nam ne nedostaje, samo da se situacija njima sredi, da budu opet na svome – dodaje.

Kod nje se smjestila Ivana Lovrić, ima 27 godina, a za mjesec dana očekuje još jednu prinovu u svojoj obitelji u kojoj je sada troje dječice.

– Spremili smo samo nešto najnužnijih stvari, pred sam odlazak – reći će mlada majka, i zaplakati na pitanje kako su ih primili domaćini u Komletincima. Njezina svekrva Jelena uskače i govori da u bolju obitelj nisu mogli doći, u ovom zlu koje ih je snašlo.

– Sve nam pruže, kao da smo svi jedna obitelj. Kada ćemo svojoj kući, ne znamo… – dodaje s neskrivenom tugom u glasu.

Jer, Lovrićima je dom poplavljen. Katica iz Kriznog stožera, u čijoj je kući također jedna obitelj iz Posavskih Podgajaca, donijela im je i dobru vijest.

Za unuku spasio tri zeca i patkice

– Komletinčanka koja živi u Omišu šalje svu opremu za bebu koju Ivana očekuje! Svu veličinu humanosti u nevolji pokazala je još jedna Komletinčanka, 84-godišnja živahna i vesela starica Agata Živković, u čiji se skromni dom, u kojem živi sama, sada smjestilo još četvero iz Gunje i Đurića. Ivan i Dragica Golić stigli su s 3-godišnjom unukom Dalijom koja inače živi u Njemačkoj, no baš se ovih dana zatekla kod djeda i bake. Djed je iz Đurića, kaže, morao spasiti i tri zeca i dvije male patke, ljubimce svoje unučice koja ih ne ispušta iz ruku. Spasio je i 27 pilića….

– Sama živim, a sada imam ovdje dobre prijatelje, drage goste – veli baka Agata, kojoj sada društvo, eto u vlastitoj nevolji, pravi rodbina. Baka će, da bi s gostima mogla pratiti vijesti, dobiti – računalo s internetom!

Golićevi kazuju kako “pliva” pola Đurića, njihova kuća jučer još nije bila poplavljena, ne znaju što će i kako dalje biti, no baka Agata sigurno će, kažu, biti njihova gošća kad sve ovo prođe.

– Tješimo se da će nam Bog pomoći, nek’ smo živi i zdravi, a drugo će sve biti polako – govori Ivan, dok supruga mu Dragica pokušava zaustaviti jecaje.

– Bježali smo 1991. od rata, a sada od vode, ne znam što je gore – kaže i priznaje da se nada da će za nekoliko dana ipak natrag svojoj kući, u Đuriće, malo selo s oko 220 kuća koje mnogi, kažu, zaboravljaju iako navode i da su vojska i policija pri evakuaciji bili na visini zadatka. Složni Đuričani sami su s 1.000 vreća nastojali braniti svoje selo od poplave, dok se moglo. Zajedno s Gunjancem Josipom Mazalovićem gosti bake Agate uglas govore da na “tako dobre ljude nisu naišli.”

Zbrinuli životinje

U Otoku i Komletincima zbrinute su i životinje s poplavljenih područja. Otočki gradonačelnik Josip Šarić nabraja najnovije podatke – 86 konja, 50 goveda, 514 svinja i 30 ovaca. Mjesta se našlo i za poljoprivrednu mehanizaciju s evakuiranih područja u okolici Županje. U dvorištu Biserke i Željka Mijatovića u Kometincima nekoliko je traktora, prikolica, strojeva. Čekaju vlasnike iz Soljana, na sigurnom.

– Uspjeli su ljudi, srećom, na vrijeme izvući bar dio mehanizacije, bila bi to prevelika šteta – govore Mijatovići, koji se i sami bave poljoprivredom i spremni su ustupiti cijelo dvorište ako ustreba. Komletinačka obitelj Kulundžić, otac i sin Dubravko i Zvonimir, svoje su staje prepustili tuđim konjima. A pritom su vlastite konje premjestili kako bi smjestili spašene, uznemirene životinje iz Strošinaca, među kojima je i jedno ždrijebe staro samo nekoliko dana. Nedostaje im, kaže Zvonimir, stočne hrane, zobi i kukuruza, no donacije u Komletince stižu iz cijele Hrvatske, Osijeka, Pule, s Raba, a i Hrvatski telekom dao je potporu ljudima koji su našli utočište u Kometincima – 50 mobilnih telefona i 150 kartica sa 100 kuna.

Sanja BUTIGAN

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

Harrisonovo cvijeće na HRT-u. Film je snimljen 2002. Zar nije žalosno da niti jedan ministar kulture, niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji poput ovog koji je snimio Francuz Eli Chouraqui?

O Vinkovicima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Iloku, Dubrovniku, Karlovcu, Slanom, Hrvatskoj Kostajnici… Toliko ljubavnih, obiteljskih priča, toliko junačkih djela, toliko hrabrih, dobrih ljudi.

Nije li sramotno da mi, nakon što su stotine milijuna kuna našeg novca dodjeljivane po političkom ključu raznim “kulturnim” projektima – sjedimo 2017. sretni i zahvalni što u pozadini priče, koja opisuje veliku ljubav i hrabrost Amerikanaca, možemo vidjeti i opis strave i užasa kojem su u Vukovaru bili izloženi Hrvati?, komentirala je Željka Markić.

Podsjetimo Harrisonovo cvijeće (engleski Harrison’s Flowers) je francuska ratna drama iz 2000. koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu “Diable a l’avantage” Isabel Ellsen. Radnja se odvija tijekom bitke za Vukovar, usred koje jedna Amerikanka (Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga, novinara Harrisona, koji je nestao tijekom opsade grada. Film je sniman u SAD-u i Češkoj.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari