Pratite nas

Kolumne

Kad zapuše Maestral i odnese sve srpske planove

Objavljeno

na

Krajem kolovoza 1995., bez obzira na strašne vojne poraze, Srbi nisu razmišljali o miru. I dalje su na svojim „vrhovnim savjetima obrane“ sanjali o gerilskom ratu u Hrvatskoj, osnivali Oslobodilačku vojsku Republike Srpske Krajine, pokretali ozbiljne vojne operacije u zapadnim dijelovima BiH prema Hrvatskoj. Gerila, četnici, genocid, zločin, ubojice i cestovno razbojništvo, sve u režiji Srbije, uvijek uz negiranje bilo kakvih veza s tim zločinima i zločincima, bila je konstanta srpske politike sve do danas, a to možemo zaključiti na temelju izjava saborskoga zastupnika i predsjednika SDSS-a Milorada Pupovaca i njegova mentora Vučića o „navijačkom obračunu“ u Uzdolju. Toga kolovoza 1995. Pupovac je pripreman kao srpski „plan B“, za slučaj ako Krajina propadne, pisao je u izvješću pukovnik „Organa bezbednosti“ SVK Dušan Smiljanić, a na međunarodnom planu američki izaslanik Holbrooke uvjeravao je Tuđmana u Miloševićevo mirotvorstvo dok je on u tajnosti održavao sastanke svoje zločinačke organizacije u Dobanovcima. Za razliku od CIA-e, Hrvatska izvještajna služba (HIS) raspolagala je podatcima o svim srpskim tajnim planovima do zadnjega detalja.

Srpski masakri nad civilima u Sarajevu, drugim zaposjednutim gradovima i enklavama postali su uobičajena praksa srpskih snaga, koje se nisu obazirale na česta upozorenja NATO-a i drugih međunarodnih organizacija. Međunarodnu reakciju potaknut će drugi po redu masakr na Markalama koji se dogodio 28. kolovoza, 1995. U Sarajevu je toga dana ubijeno 37 nevinih ljudi, dok je ranjeno njih 90. Taj zvjerski napad na civile bio je izravan povod za kampanju bombardiranja srpskih položaja od strane NATO-a. Postalo je jasno da Srbi u Bosni i Hercegovini ne će pristati ni na kakav mirovni plan; oni su htjeli zadržati sve osvojene teritorije koje su osvojili početkom rata zahvaljujući nadmoći u naoružanju i pomoći JNA, a nanovo otpočeti gerilski rat u Hrvatskoj. Planeri svega toga, kako smo vidjeli po dokumentima, bili su u Beogradu. S obzirom na srpske planove, predsjednik Tuđman obavijestio je SAD i druge sile da će Hrvatske oružane snage u skladu s međunarodnim sporazumima otpočeti zajedničke operacije u Bosni i Hercegovini s Armijom Bosne i Hercegovine protiv srpskih snaga s ciljem da se otkloni mogućnost uspostave Oslobodilačke vojske SVK (OVSVK), trajno ukloni mogućnost da srpske terorističke snage s hrvatskoga teritorija napadaju drugu suverenu državu, Bosnu i Hercegovinu te da se vojnim operacijama proširi područje pod kontrolom Federacije na oko 60 posto, čime bi Srbi bili primorani na mirovne pregovore. Amerikance nije trebalo dugo uvjeravati, hrvatski obavještajni podatci bili su takve razine da nikakva dodatna interpretacija nije bila potrebna, dokumenti Vrhovnoga savjeta obrane, zapovijedi GŠ VJ, zapovjedi GŠ SVK, zapovijedi GŠ VRS.

Clinton i Amerika – zahvaljujući Oluji, imamo povijesnu priliku za mir

Stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te kako Amerika smatra da zahvaljujući Oluji, imamo povijesnu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH, postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Stoga je Predsjednik Tuđman odlučio iskoristiti ovaj trenutak i učiniti sve što može kako bi postigao političko rješenje i tako bez rata vratio Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Nakon Oluje Srbi su planirali Glavni štab SVK premjestiti u istočnu Slavoniju

Koliko je taj Tuđmanov put prema miru bio trnovit i težak, potvrđuje ovaj dokument koji nosi naslov: „Stavovi Glavnog štaba Srpske Vojske Krajine i Vojske Republike Srpske za službeni razgovor s Načelnikom NGŠ VJ“, koji je general Mile Mrkšić iz Prijedora 18. 8. 1995. poslao u Generalštab VJ samo dva dana nakon Tuđmanova povijesnoga sastanka s Holbrookeom. Ovaj dokument strateške razine, kao i mnogi drugi koje su hrvatske obavještajne službe presrele elektroničkim izviđanjem, opet nedvojbeno i jasno potvrđuje agresiju Republike Srbije na Hrvatsku. Iz toga dokumenta potpuno je jasno da su sve srpske vojske zapravo jedna vojska kojom se upravlja iz Beograda pod plaštom Vojske Jugoslavije. U ovom dokumentu nakon poraza u Oluji srpski generali zapadno od Drine u prvoj točki dokumenta traže da im se „saopći odluka Predsjedništva“ u zagradama Vrhovne komande. Da svima bude jasno, srpski generali obraćaju se svojoj vrhovnoj komandi u Beogradu, a to je Predsjedništvo Jugoslavije. Tu padaju sve maske, u daljnjim točkama generali poražene srpske vojske obavještavaju NGŠ VJ da treba „odrediti tim Glavnog štaba i Komandi korpusa da rade na sravnjenju dosadašnje dokumentacije, da treba odrediti ekipu za vođenje evidencije i prikupljanje podataka o poginulima, ranjenima i nestalima te da treba „sačiniti spiskove izvučene borbene tehnike i ostalih materijalno-tehničkih sredstava“.

RSKU daljnjim točkama tog dokumenta redaju se stvari koje su privukle posebnu pozornost hrvatskih obavještajnih služba pa su one odmah izvijestile Vrhovnoga zapovjednika i Glavni stožer Hrvatske vojske. Srpska je vojska planirala u području Banja Luke uspostaviti nastavna središta „prema ranijem naređenju iz Jugoslavije“, planirali su formirati ekipe časnika iz GŠ SVK koje su trebale obilaziti izbjeglička središta u potrazi za vojnim obveznicima u cilju sačinjavanja popisa i prikupljanja dobrovoljaca. Rok za izvršenje ove naredbe određen je za 1. 9. 1995. do kada su srpski časnici trebali dostaviti popis boraca. Posebno je zabrinjavala činjenica da su srpski generali predlagali Načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću da sagleda mogućnost „smještaja sadašnjeg GŠ VRS na teritoriju Istočne Slavonije“. Odluku je donijela tzv. Vlada RSK čije je preseljenje u Istočnu Slavoniju u toku, piše Mrkšić. Iz ovoga možemo zaključiti jednu vrlo važnu stvar, a to je činjenica da srpska vojska tzv. krajine nije izvršavala odluke tzv. Vlade RSK dok joj to ne naredi Generalštab Vojske Jugoslavije, u ovom slučaju Načelnik GŠ VJ general Momčilo Perišić. Nadalje, u devetoj točki dokumenta srpski generali traže od Perišića da „razmotri mogućnost organizacije specijalne izviđačko-diverzantske obuke u Centru Pančevo. Organizator treba biti general Stupar.“ Gdje će biti upućivani diverzanti iz Pančeva, potpuno je jasno. Oni u završnim dijelovima dokumenta predlažu „da se vojnici – dobrovoljci prije upućivanja u Republiku Srpsku i u Republiku Srpsku Krajinu opremaju na teritoriji SR Jugoslavije, jer u Republici Srpskoj za to ne postoje ni minimalni uvjeti“! Jedan dobrovoljački bataljun VRS formiran je od Zapadnih Slavonaca što s ostalim dobrovoljcima čini jezgro jedinica smještenih na Kozari u naselju Benkovac. Po formiranju, obuci i pripremi dobrovoljci će preuzeti dio fronta na granici RSK i na taj način pomoći obranu Republike Srpske, navodi se u ovom srpskom dokumentu. Dakle vojna situacija nakon Oluje bila je izuzetno ozbiljna.

Operacija Maestral – kako je poražen srpski plan dugotrajne i održive gerile

Neposredno nakon operacije Oluja, u skladu sa sporazumom s vodstvom Republike i Federacije BiH, hrvatske vojne snage planirale su tijekom kolovoza i rujna, s HVO-om i u suradnji s Armijom BiH niz operacija. Tim su operacijama napadnuti planovi srpskih generala o gerilskom ratovanju, onemogućeno je osnivanje i uspostava OVSVK, osvojena su mjesta u kojima su trebale biti jedinice i zapovjedništva tih srpskih gerilaca… Jedna od prvih bila je operacija pod nazivom “Maestral” u jugozapadnoj Bosni. Operacija „Maestral“ počela je 8. rujna iz pravca Glamoča i Kupresa, unatoč gustoj magli i strašnom ometanju srpskom topničkom vatrom, hrvatske snage probile su srpske crte obrane i osvojile strateški važan planinski vrh Veliki Vitorog s kojega se kontrolira široko područje bitno za operaciju od Kupreškoga polja pa sve do Mrkonjić grada. Prema planu, u isto vrijeme kreću i napadne operacije Armije BiH iz pravca Bihaća prema planinama Grmeč i Bosanskom Petrovcu te prema Bosanskoj Krupi, a na drugom pravcu napada Armija BiH pokreće napad na Donji Vakuf. Srpske položaje branilo je sedam lakih pješačkih brigada, jedna motorizirana brigada i dva oklopljena bataljuna 2. Krajiškog korpusa tzv. Vojske Republike Srpske (VRS). Srpske snage grčevito su branile položaje, no nisu uspjeli spriječiti prodor snaga Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH pa je put prema Banjoj Luci bio otvoren. Prvog dana operacije 4. gardijska brigada HV-a zadala je glavni udarac potiskujući srpske snage 5 kilometara u dubinu. Unatoč lošem vremenu, 9. rujna bio je presudan dan za operaciju kada je 7. gardijska brigada HV-a prodirući u dubinu osam kilometara zauzela strateški iznimno važan prijevoj Mliništa na cesti između Glamoča i Mrkonjić Grada.

Hrvatsko-bošnjački udar napokon je Republici Srpskoj oduzimao komad po komad teritorija. Tako su već 12. rujna snage 4. gardijske brigade HV zaposjele Šipovo i trasirale put prema Jajcu koje je osvojeno slijedeći dan 13. rujna, kada je ponovo zavijorila hrvatska zastava nad slapovima Plive. Dok su hrvatske snage slavile pobjedu u Jajcu, drugi dio predvođen snagama 7. gardijske brigade HV-a zauzima Drvar. Istoga dana Armija BiH zauzima Donji Vakuf, a samo nekoliko dana kasnije Bosanski Petrovac i Ključ. Sama operacija jenjava oko 17. rujna kada je ABiH oslobodila Bosansku Krupu i zaposjela šire područje u pravcu Bosanske Otoke, Prijedora došavši nadomak Sanskom Mostu, koji će biti zauzet nepunih mjesec dana kasnije. Radi daljnjeg pritiska na tzv. Republiku Srpsku na južnom bojištu, hrvatske snage (HV i HVO) poduzele su niz manjih napada poradi poboljšanja taktičkoga položaja u cilju nadzora grada Trebinja, najvećega srpskog uporišta u Hercegovini. Nakon strašnih poraza srpska vojska u panici bježala je prema Prijedoru i Banjoj Luci, gradovima u koje su se slijevale na tisuće izbjeglica. Operacija „Maestral“ otpuhala je borbeni moral srpske vojske, u Banjoj Luci i diljem tzv. Republike Srpske zavladala je panika. U toj su operaciji oslobođena šira područja Bosanskoga Grahova, Bosanskog Petrovca, Glamoča, Drvara, Ključa, Šipova i Jajca. Istovremeno postrojbe Armije BiH oslobodile su Sanski Most i Donji Vakuf, pa je tada pod nadzorom hrvatskih i bosanskih snaga bilo vise od 54 posto teritorija BiH. U oslobađanju jugozapadne Bosne sudjelovale su postrojbe 4. i 7. gardijske brigade HV i 1. Hrvatskog gardijskog zdruga, postrojbe 1., 2. i 3. gardijske brigade HVO-a s ostalim pridruženim postrojbama. Tijekom operacije “Maestral” hrvatske snage imale su 74 poginula i 226 ranjenih.

Tuđmanova strategija – brzi i odgovarajući odgovori na promijenjene okolnosti donose pobjedu

U hrvatskoj se javnosti operacija Oluja doživljava kao kraj rata. U redu, bilo je još natezanja oko istočne Slavonije, ali to je druga priča. Iz srpskih se dokumenata – a i samoga razvoja događaja na terenu – vidi da je istina daleko od toga. Srbija nije odustala od svojih „zapadnih teritorija“ i nije štedjela ni hrvatske ni bosanske Srbe za postizanje svojih ciljeva, iako je već svima bilo jasno da je rat izgubljen. Da HV i HVO nisu poduzele opisane operacije, imali bismo možda i dan danas upade srpskih terorista na hrvatski teritorij. Taj bi četnički razbojnički ološ krao, palio i ubijao. Vjerojatno bi ih skrivali bradati srpski svećenici, u stvari isto takav zločinački ološ kao i sami četnici. Srpski bi Predsjednici govorili o „borcima za slobodu“, a Pupovac bi cvilio o ugroženim Srbima svaki put kad bi hrvatska vojska ili policija nekoga od tih bradonja uhvatila ili likvidirala. Povratak bi bio onemogućen, a o nekakvu razvoju turizma mogli bismo samo sanjati. To je 1995. bila sasvim izvjesna budućnost da nije bilo odgovarajućega odgovora HV i HVO (i, u manjoj mjeri, ABiH). Politička rasprava, naravno, išla je u smjeru kritike Tuđmana i činjenice da nije ušao u Banju Luku (zanimljivo je da su kritičari u pravilu isti oni koji su kritizirali bilo kakvu hrvatsku oružanu akciju uopće). Ali to je nebitno. Naravno da nam je žao da se to nije dogodilo, ali srpski plan dugotrajne i održive gerile podržane od Republike Srbije napadnut je i poražen. A to se računa. Uostalom, mnogi su hrvatski heroji poginuli i u „Maestralu“ i „Južnom potezu“ upravo za te ciljeve. Je li besmisleno osvajanje teritorija s kojim ne bismo mogli ništa uistinu vrijedno i jednog jedinog hrvatskog života?

Joško Buljan
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Još jedno besplatno školovanje za Davora Bernardića

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Davor Bernardić već je navikao besplatno se školovati. Nakon što mu je poslovna škola Cotrugli darovala školovanje u protuvrijednosti 263 tisuće kuna, sad mu je i RTL televizija velikodušno priuštila dva sata besplatnih lekcija iz međunarodnih odnosa, europskih poslova, javnoga nastupa, pregovaračkih vještina, uloge države u gospodarstvu, upravljanju krizama, ukratko, iz gotovo svih područja koja čine državnu politiku.

Šteta je tek što dragocjeno vrijeme i ukazanu mu priliku nije iskoristio pažljivo slušajući, zacijelo bi ga se štogod i primilo. Ovako se, počesto upadajući predavaču u riječ i govoreći istodobno kad i on, doimao poput boksača koji traži spas u klinču čim je osjetio kako u razmjeni udaraca izvlači deblji kraj. Predugo tolerirajući klinčeve, sutkinja u ringu je zapravo zakinula nadobudnog đaka Bernardića da nauči više. Jer znano je kako se najbolje uči na vlastitoj koži.

Unatoč tome, Bernardić je, primivši nauk gratis, zasigurno najveći dobitnik sučeljavanja, dok se najvećim gubitnikom pokazala poslovna škola Cotrugli. Ne samo što joj je pitomac ostao dužan protuuslugu u spomenutom iznosu, nego, uzevši u obzir ono što je prezentirao, sad nema druge nego sudski potraživati i višestruko veću naknadu zbog ozbiljne narušene reputacije javnim nastupom tog negdašnjeg joj polaznika, a danas anti-manekena.

Odgojen na matrici rušenja autoriteta, okretanja leđa onima koji su ga podigli, Bernardić je pokušao predavača kompromitirati, što mašući parcijalnim, dekontekstualiziranim „istinama“, eto baš onima kojima je gojenac ispao iz istog partijskog šinjela nedavno baratao u emisiji na konkurentskoj televiziji, a u kojoj je Bernardić odbio gostovati da bi za nagradu dobio onih tridesetak papira u kojima se nekako uspijevao pogubiti, što asocijacijama na predavačevu navodnu bahatost.

Naime, nakon što bi ispucao pripremljene verbalne „ćorke“, a na predočene mu argumente više ne bi imao što makar i nesuvislo uzvratiti, omalovažavajućim bi tonom prozivao predavača najpametnijim, genijem, aludirajući tako na njegovu, medijski stvorenu već opjevanu bahatost. Jer u ovo doba nametnutog lažnog egalitarizma svaka osoba koja u nečemu odskače i, da bude gore, još je toga duboko svjesna, u očima mediokriteta i onih koji su potratili dane im talente, etiketira ju se bahatom, sve kako bi ju se unizilo i barem prividno stavilo u istu ravan s ni po čemu joj usporedivima.

Dodvoravajući se upravo takvima, tomu nije odolio pribjeći ni neiskusni igrač kvartovske momčadi u srazu s majstorom europske klase, koji, kao i svaki igrač koji zabija golove, eto mora biti bahat i sebičan.
U najkonkretnijim stvarima Bernardić se ponio poput male djevojčice iz poznatog evergreena. Pun je velikih želja, za što bi, posve na tragu mesić-račanovske petparačke demagogije, novac uzeo smanjivanjem korupcije, dok bi onaj koji poznaje ljude koji o raspodjeli novca odlučuju, to ipak učinio preko njih. I tko je tu onda ozbiljan?

Nakon svega, može li tko zamisliti usplahirenog Davora Bernardića kako pregovara i progovara u ime Hrvatske oko nečega važnog? Čovjeka koji nepotpunom statistikom o tekućem kretanju korona virusa u Hrvatskoj odvraća turiste od posjeta Lijepoj Našoj. Čovjeka koji izlijeće s cijenom Ine isisanom iz prsta, nadmeno nipodaštavajući rad renomirane, međunarodno priznate tvrtke koju je Vlada angažirala. Pa mu onda profesor emeritus s druge strane stola mora pojašnjavati kako baš i nije pametno sužavati si manevarski prostor u pregovorima javnim izricanjem okvirne cijene unaprijed, usput i znakovito natuknuvši kako ona nije ni blizu onoj koju je izvalio „stručnjak“ s Cotruglija.

Može li tko zamisliti da ispred Hrvatske s ozbiljnim svijetom razgovara čovjek koji nervozu pokazuje unezvijereno trepćući trepavicama barem trostruko brže od normalnog, dok očiglednu inferiornost u raspravi pokušava nadomjestiti usiljenim, ciničnim polusmješkom, s mukom podignutom desnom stranom usana, dok mu lijeva ostaje obješena. Možda on misli da je to frajerski. Ali nije. Luzerski je! I dok je Milanović barem sposoban zauzeti kakav-takav gard, ako već ne i nešto suvislo izreći, dotle je nasljednik mu na čelu Partije kadar napraviti tek poneko beskrupulozno saplitanje s leđa, poput onog nedavnog, pomno pripremljenog, vulgarnog verbalnog ataka na predsjednika Sabora? No, za što ga to kvalificira?

Konačno, dobro je sjetiti se, dok je još vrijeme, i da Hrvatsku kani preuzeti čovjek koji na pitanje – Tito ili Tuđman? – kao iz topa ispaljuje – Tito! I još se sprema Jokiću dati odriješene ruke da nastavi tamo gdje je stao.

Naravno, ovo upozorenje ima smisla samo za one kojima je do navedenoga zbilja stalo, a nipošto ne one koji te teme koriste samo kao monetu za politikantsko potkusurivanje. Makar, i da nema toga, razuman bi se čovjek upitao nije li ovdje preveliki ulog u igri da bi bilo uputno šaliti se.

Savjestan čovjek pristojne pameti bi se zacijelo zapitao i nije li neobično što medijska srednja struja mogućnost žetončića, postizbornih pojedinačnih prebjega s lista, spominje samo u kontekstu da ih HDZ nekome otrgne, dok posve zanemaruje mogućnost da se takvi pridruže RESTART-u? Ne miriši li to na onu „drž’te lopova“? Gledano iz te perspektive, nije li znakovito kako se na tzv. desnim demokršćanskim listama nalaze ljudi prilično raznolikog ideološkog profila, i za deklarirane ljute desničare prilično začudne ne tako davne prošlosti? Ne podsjeća li to na već jednom provedenu, a drugi put ipak uspješno premoštenu „Operaciju Most“? Vrijedi li se još jednom kockati?

Naime, ne treba biti profesor Baltazar kako bi se naslutilo formulu: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + žetončići iz Domovinskog pokreta… A zatreba li, u svojstvu strateške pričuve spremno stoji već najavljena potpora manjinskoj vladi od strane „novoga Mosta“. S obzirom da je HDZ-ovu Vladu predvođenu Plenkovićem ta tvorba već nedvosmisleno odbacila, nije teško zaključiti čija to manjinska vlada jedino preostaje. Pa nije valjda tako teško od dva oduzeti jedan?

Napokon, u Partiji su uvijek mogli računati na vazda im odani Most. Bio on u Vladi s HDZ-om ili u oporbi, uvijek je udarnički rušio HDZ-ove ministre, a čuvao kadrove koje je postavio SDP. Pritom samo krajnje naivne može zavarati to što je lijevo krilo Mosta zamijenjeno tobožnjim demokršćanskim intelektualcima, te bivšim vjeroučiteljem koji je, kako sâm reče, u Josipovićevo vrijeme hodočastio na Pantovčak dvadesetak puta. Nisu li upravo ti i takvi, tada još politički neangažirani „neovisni“ analitičari i istaknuti pojedinci, u konzervativnijem od dva lijevo-liberalna zagrebačka dnevnika između dva izborna kruga otvoreno podržali Zorana Milanovića, što izravno ga hvaleći, što s „kršćanske“ pozicije pljujući na protukandidatkinju mu? Nije li onda slijed – poslije Milanovića Bernardić – ovdje zapravo prirodni kontinuitet?

Koliko god se, evo, tjedan dana prije izbora, sjetili kako protiv RESTART-a dosad nisu ništa zucnuli, pa ih sad reda radi drugarski kritiziraju. I dok Bernardić barem pokazuje kakvu-takvu volju za školovanjem, oni, ma koliko Hrvatsku budili, nikako da se sami na vrijeme probude. Pa se čude što uvijek iznova ponavljaju razred.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nemojte se smijati, ta krajnje zbunjena osoba možda postane i ministrica

Objavljeno

na

Objavio

Iz velikih kiša i blata naglo u vruće ljeto, u Zagrebu i u Sibiru više od trideset stupnjeva. Toplo u cijeloj Hrvatskoj, ima nešto i hladnokrvnih turista. Da nije bilo tenisa u Zadru, i više bi ih došlo, ovako se strašljivci uplašili jer ako covid hvata zvijezde, mogao bi i njih malene kupače. Sitni apolitični umovi ionako nisu razumjeli nakane velikih kombinatora koji su zamislili Adria Tour, zalijepili se, zaslijepili humanim karakterom festivala zamišljenim u Srbiji koja njeguje regionalne veze i odnose u športu, kulturi i još koječemu, kao sjećanje na budućnost. Je li tom Đokoviću ideja servirana, ne znam, vjerojatno jest. Pratio sam godinama njegove izjave i nisam nalazio otrovne strjelice prema Hrvatskoj niti velikosrpska podmetanja, pa je možda izašao na mrežu nagovorom onih kondicijskih trenera koji dolaze iz kabineta vučićevskih i dačićevskih. Tako je rođen Adria Tour. Adria? Adrijansko more, znači.

Na tom Adrijanskom iliti Jadranskom moru nalaze se Beograd, Sarajevo, Banjaluka i Zadar. Da, i Budva, koja je pametno otpala, ali je uz Zadar jedina primorska. Hrvatskom teniskom savezu ništa nije bilo čudno, imaju valjda na zidu i dalje kartu Jugoslavije. Reakcije iz svijeta bile su drukčije, ne iz razloga koje sam naveo, nago poradi pošasti, ignorirane u nedoba, grljenja, ljubljenja i tapšanja (no da, tapšanje odobreno, ha) zalijevanja u noćnim klubovima. Teniski se svijet sablaznio, a onda je covid 2O i sam uvidio da se tu njega reketira i podcjenjuje pa se na trenutak vratio, tek da se vidi tko je gazda i tko je trenutno broj jedan na svijetu. Rasrdile su ga i priče da je oslabio, da ne može skočiti ni pola metra.

Ništa mi nismo naučili, niti ne ćemo. Teniska ili neka druga Adria, nije važno, uvijek ćemo mirno gledati kako na nas, naivne i zaboravne, šalju loptice, za sada, baš smo kao ona nasmijana djeca koja su uživala u igri i zabavi sa zvijezdama. A ti pošiljatelji o moru nisu prestali sanjati, kad ne mogu imati sve što su bili poželjeli, onda utvrđuju male mostobrane i oaze u kojima se dobro osjećaju, na Brijunima, recimo, ili preko puta u Fažani gdje je – piše jedan list– Šerbedžijina svojta pokupovala lijep dio središta grada. List donosi pregršt uvjerljivih dokumenata i podataka o vezama i poslovima s ne samo srbijanskim podzemljem i nadzemljem – internacionala na djelu uključujući poslove s vjetrenjačama u regionu. Hrvatski donkihotski sindrom je besmrtan.

U sjeni opisanih događaja odvija se izborna kampanja, barem se tako naziva. Svrhu i cilj ima, sadržaja nema, strasti nema, života nema, prešetavaju se kandidati gdje ima ljudi, obično na tržnicama jer jesti se mora, prodavačice im odgovaraju preko volje, drže distancu. Televizijski snimatelji se dovijaju kako uhvatiti kandidata okruženog većim brojem ljudi od onih koji su s njim došli kao pratnja. Onda svi završe u nekoj kavani i se sami bace u samoizolaciju. Tužno. Kako to narod ocjenjuje i procjenjuje, pa već i zna za koga će glasovati, ostaje tajnom poznatom samo psihoanalitičarima i anketarima koji dostavljaju podatke gospođi iz HRejtinga koja je čuvala prvu izbornu jedinicu kao asa u rukavu, a u njoj pobjeđuje Retard koalicija, Bog budi s nama. I zbirno ima ta debrecinka od koalicije nešto više od stranke „Sigurna Hrvatska“ kako se nazvao novi HDZ.

U stvari, mrtva utrka, kaže anketa. Točno, ova je izborna utrka tako mrtva da mrtvija ne može biti, što su opazili i analitičari pa samo što ne vape za barem nekom ideološkom bravurom, s bilo koje strane. Nešto malo živosti unijela je stanovita gospođa ili gospođica lijeve provenijencije koja se tako zablokirala govoreći u mikrofon o kulturi, uspaničarila, veli, pa se cijela Hrvatska koja visi na mobitelima danima zabavljala. Ali nemojte se i vi smijati, poštovane čitateljice i čitatelji, ta će krajnje zbunjena osoba koja o kulturi očito ne može reći ni dvije spojene riječi vrlo brzo biti u nekom povjerenstvu, odboru, žiriju, možda postane i ministrica, meritorno će ocjenjivati neku knjigu, recimo moju, kazališni repertoar ili filmski projekt. No, to je već umjetnost, a umjetnost je samo manji, umjetnički takoreći dio kulture, a što je kultura, što je sve kultura i zašto je kultura sve što nije od prirode nego od čovjeka, duga je priča ali u biti jednostavna koliko i neprirodna.

Brljavci

Desetak dana prije izbora bio je 25. lipnja, u kampanjama nespomenut, nevažan kao i medijima, nije bilo zastava na krovovima. Zabrljale opet vlasti proglašujući ga spomendanom, drugorazrednim događajem kojemu ne treba posvetiti pozornost. Zabrljali brljavci, nakon što su dobro učinili vraćajući Dan državnosti na 30. svibnja, ali u isti mah nevjerojatnom bravurom poslali 25. lipnja u zaborav, što je svinjarija nad svinjarijama jer je riječ o hrvatskom Danu nezavisnosti koji treba biti najveći državni blagdan, kao što su slični u svim zemljama koje su se u dramatičnim okolnostima dovinule slobode. Bio sam toga dana u sabornici (ne kao zastupnik), sjećam se kako sam se osjećao, trnci me i danas prolaze.

Članak 1. Ustavne odluke glasio je (i glasi) „Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.“ Pa ako to u državnom i narodnom smislu nije vrhunac u novijoj hrvatskoj povijesti, onda ne znam što bi taj trenutak, tu citiranu rečenicu nadmašilo. (A glede državnosti, vraćene na 30. svibnja, jest i to važno naravno, ali treba podsjetiti da Hrvatska de facto državnost nikada nije izgubila, pa čak ni u olovnim vremenima kada je bila zapisana na papiru, a zbilja bijaše drukčija. Da, nije ju izgubila, osim u onih nekoliko godina stare Jugoslavije, ali to ne računam. U stvarnosti, nije ju izgubila od 7. lipnja 879. i kneza Branimira, uz opasku da državnost datira, faktički, od vremena Trpimira ili još davnije, od Mislava. Ako je Trpimir, a jest, pisao da je knez po Božjoj milosti, značilo je to i znači da ni po čijoj zemaljskoj milosti nije vladar i da ničiju vrhovnu vlast ne priznaje. A pametni Branimir i njegov ninski i hrvatski biskup Teodozije, samo su, oportuno i dalekovidno zatražili i dobili blagoslov Rima, uostalom kao i franački kraljevi carevi, kao i moravski Svatopluk. I tako dalje. Malo sam preduboko otišao.) Elem, tražim i zahtijevam da brljavci koji su i opet jednom zabrljali vrate 25. lipnja kao Dan nezavisnosti i da tako ostane dovijeka.

Nisam dobro čuo, ne čujem dobro, ali mi se čini da je iz Ureda predsjednika poslano nešto kao izjava uz spomendan, u smislu da Hrvatska nikada nije bila jedinstvena kao tada, 25. lipnja. Je li? A zašto su onda Račan i račanovci bili protiv Ustavne odluke o samostalnosti? Usput, Milanović je učinio, napokon, hrabar državnički potez: uplovio je u bokokotorski zaljev na brodu Hrvatske mornarice i baš kada sam pomislio da ispravlja komunističke teritorijalne grijehe, mirno se iskrcao i porazgovarao s Đukanovićem o manje značajnim temama. Navodno je iz Boke trebao odletjeti na Putinov veliki predizborni vojni festival, ali mu se pokvario zrakoplov. Rekoše oni koji narod drže budalama. Očito je pritisak iz Europe i svijeta uopće bio prevelik, tako jak da to ni avion nije mogao podnijeti, pa se Milanović nije našao na tribini u društvu Putinovih vazala.

Dotle u svijetu

Sjedinjene Američke Države slave Dan nezavisnosti 4. srpnja, dan prije izbora u Hrvatskoj. Nije ni njima lako, uz coronu imaju usporednu tamnoputu revoluciju koja ruši spomenike, i one koje treba i one koje ne treba rušiti, a vlasti djeluju bespomoćno. Najnoviji zahtjevi idu ni manje ni više nego prema Isusu iz Nazareta, koji doduše nije bio skandinavski bjeloput, ali je svaki vjernički narod prilagođavao njegov lik svojem podneblju, pa tako treba i ostati. U toj novoj dimenziji, aktualni američki pokret ukazuje se kao anarhistički i ateistički, te imaju pravo oni koji tvrde da su anarholjevičari iskoristili crnački gnjev. Na meti će se naći i Bogorodica, nema sumnje, ali i svi sveci i svetice Božji. Hrvatska će biti pošteđena. Ima sreću da je najpoznatiji kip Majke Božje, onaj iz Marije Bistrice – crn da crnji ne može biti. Što će se dogoditi s Međugorjem, za sada nije poznato, ionako je svetište poprilično pusto i mise se u svijetu prate preko „skajpa“.

No Međugorje je – zahvaljujući nepravednoj povijesti, s one strane granice između Hrvata i Hrvata. Kao i Neum, o kojemu sam u prošloj kolumni nešto pisao više-manje satirički i u svezi s Pelješkim mostom, kadli me napalo da predlažem napad na Bosnu – čitam na nekom razuzdanom portalu. Prije svega, dragi diletanti, Neum je u Hercegovini po sadašnjim uzusima, pa zašto bih napadao Bosnu. Drugo, spomenuo sam iz vica Putina, a vojujući portal odmah zaključio da aludiram na Krim i volim Putinove metode. Zašto ne na južnu Osetiju? Zvala me odmah jedna medijska kuća iz Bosne, a baš sam bio na nekoj intervenciji u Vinogradskoj, nisam mogao govoriti. Panika se širi. Glede navodne aluzije na Krim, mudraci ne znaju da sam osvjedočeni ljubitelj (cjelovite) Ukrajine. Tko od njih ima kod kuće ukrajinsku zastavu (uz hrvatsku, ako ju uopće imaju) molim vas, i to s potpisom Julije Timošenko u zahvalu za dramu koju sam napisao dok je bila u zatvoru, a drama prikazana ni više ni manje nego na čuvenom festivalu u Edinburghu.

Tako, vidite, stvari su dosta složene. No još se nešto pokazalo: originalno pišem kolumnu za HKV (objava svaki ponedjeljak u 20 sati), ali ju preuzimaju drugi portali, podkasti i nadkasti, što saznajem s odmakom, a ni kunu ne dobivam (uskoro ni euro, fuj) kao što već znate, radim za opće dobro jer sam na tu kaznu osuđen. Ali što se pokazuje? Da anarhocrveni i zadrti nad svim tim elektroničkim medijima imaju svakodnevni nadzor u obliku suvremenih elektroudbaša i za to dobro plaćenih, a nisu više ni potpuno nepismeni pa se uključuju kao anonimci s podmuklim staljinističkim komentarima. Izazivajući, navlačeći publiku, odvlačeći ju od prave teme kolumne.

A da sam posve slučajno načeo staru i bolnu temu Neuma, pokazalo se nekoliko dana poslije kada je zbog navodnog netransportiranja kroz Neum, BiH najavila protumjere. Kakve? Možete zamisliti.

Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije

S Moskvom ipak imam jednu vezu, ondje živi i radi veliki kroatist Artur Bagdasarov, prijatelj Hrvatske, hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika koji pozorno prati suvremene jezikoslovne prijepore u Hrvatskoj, piše o njima na tragu divova hrvatskoga jezikoslovlja i nimalo mu se ne sviđa jezična „politika“ Instituta za jezik i jezikoslovlje pod kapom autorski neostvarenog lingvista Jozića koji je uz medijsku pomoć i šutnju Akademije, preuzeo monopol nad pravopisnim i inim pitanjima. Bagdasarovu je u Hrvatskoj objavljeno nekoliko knjiga, o Dubrovniku poglavito u svezi s armenskim svecem zvanim u nas sv. Vlaho, te o čudesnoj zemlji Armeniji (Bagdasarov je Armenac porijeklom i osjećajem).

Pripremio je novu knjigu i traži nakladnika u Hrvatskoj. Knjiga, s hrvatskim pleterom na koricama, ima naslov „Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije“. Dobar naslov, posve sam uvjeren da se iz Moskve bolje vidi nego iz Zagreba. Jeste li možda u izbornoj kampanji čuli da je netko spomenuo jezik? Hrvatski jezik? Ili da će donijeti zakon o hrvatskom (standardnom) jeziku? A i o umjetnostima i kulturi uopće nisam čuo, osim od one zblokirane gospođe koju sam spomenuo, to jest ni od nje se nije ništa čulo jer se zablokirala.I nakon izbora imat ćemo opet „kulturu novu“ i „postdramske komade“, tko god pobijedi, imat ćemo frakturu nakladništva, književnici će godinama čekati na novac od posudbe iz javnih knjižnica, samostalni umjetnici se dovijati kako da prežive. HTV je imala seriju emisija o varošima u dalmatinskim gradovima (Split, Sinj, Zadar…), a iz jedne sam epizode zapamtio neki lik koji se ne naziva samostalnim nego samohranim umjetnikom. Duhovito.

Potres iz 1980.

U nedavnom velikom potresu popadale su mi knjige s polica, među njima jedna koju sam dugo tražio zbog podatka o prvom latinskom, skraćenom, prijevodu Homera. I nije knjiga, nego časopis Latina et graeca u objavi Libera davnih godina. Vrlo dobar časopis. No sada vidim da je na pravim stranicama tiskan tekst o potresu 1980. a glasi upravo antički uzvišeno:“ Umro je drug Tito. Sudbonosna lapidarnost i neizbježna istinitost ovih riječi nesmanjenim intenzitetom potmulo odzvanja u nama već tjednima kao pratilac najtužnijeg potresa u našoj historiji. Ipak, taj potres nije ostavio ruševine već samo ojačao golemu građevinu Titova svjetionika koja nam obasjava putove u budućnost…Za razliku od antičkih heroja koji su se na kraju svojih zemaljskih života gubili u izmaglicama mitova, Tito je najprisutnija stvarnost – njegovo je djelo čvrst i realan kamen temeljac naših egzistencija, naše Jugoslavije.“ Citat završen. A uskoro zatim i Jugoslavija.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari