Pratite nas

Kolumne

Kad zapuše Maestral i odnese sve srpske planove

Objavljeno

na

Krajem kolovoza 1995., bez obzira na strašne vojne poraze, Srbi nisu razmišljali o miru. I dalje su na svojim „vrhovnim savjetima obrane“ sanjali o gerilskom ratu u Hrvatskoj, osnivali Oslobodilačku vojsku Republike Srpske Krajine, pokretali ozbiljne vojne operacije u zapadnim dijelovima BiH prema Hrvatskoj. Gerila, četnici, genocid, zločin, ubojice i cestovno razbojništvo, sve u režiji Srbije, uvijek uz negiranje bilo kakvih veza s tim zločinima i zločincima, bila je konstanta srpske politike sve do danas, a to možemo zaključiti na temelju izjava saborskoga zastupnika i predsjednika SDSS-a Milorada Pupovaca i njegova mentora Vučića o „navijačkom obračunu“ u Uzdolju. Toga kolovoza 1995. Pupovac je pripreman kao srpski „plan B“, za slučaj ako Krajina propadne, pisao je u izvješću pukovnik „Organa bezbednosti“ SVK Dušan Smiljanić, a na međunarodnom planu američki izaslanik Holbrooke uvjeravao je Tuđmana u Miloševićevo mirotvorstvo dok je on u tajnosti održavao sastanke svoje zločinačke organizacije u Dobanovcima. Za razliku od CIA-e, Hrvatska izvještajna služba (HIS) raspolagala je podatcima o svim srpskim tajnim planovima do zadnjega detalja.

Srpski masakri nad civilima u Sarajevu, drugim zaposjednutim gradovima i enklavama postali su uobičajena praksa srpskih snaga, koje se nisu obazirale na česta upozorenja NATO-a i drugih međunarodnih organizacija. Međunarodnu reakciju potaknut će drugi po redu masakr na Markalama koji se dogodio 28. kolovoza, 1995. U Sarajevu je toga dana ubijeno 37 nevinih ljudi, dok je ranjeno njih 90. Taj zvjerski napad na civile bio je izravan povod za kampanju bombardiranja srpskih položaja od strane NATO-a. Postalo je jasno da Srbi u Bosni i Hercegovini ne će pristati ni na kakav mirovni plan; oni su htjeli zadržati sve osvojene teritorije koje su osvojili početkom rata zahvaljujući nadmoći u naoružanju i pomoći JNA, a nanovo otpočeti gerilski rat u Hrvatskoj. Planeri svega toga, kako smo vidjeli po dokumentima, bili su u Beogradu. S obzirom na srpske planove, predsjednik Tuđman obavijestio je SAD i druge sile da će Hrvatske oružane snage u skladu s međunarodnim sporazumima otpočeti zajedničke operacije u Bosni i Hercegovini s Armijom Bosne i Hercegovine protiv srpskih snaga s ciljem da se otkloni mogućnost uspostave Oslobodilačke vojske SVK (OVSVK), trajno ukloni mogućnost da srpske terorističke snage s hrvatskoga teritorija napadaju drugu suverenu državu, Bosnu i Hercegovinu te da se vojnim operacijama proširi područje pod kontrolom Federacije na oko 60 posto, čime bi Srbi bili primorani na mirovne pregovore. Amerikance nije trebalo dugo uvjeravati, hrvatski obavještajni podatci bili su takve razine da nikakva dodatna interpretacija nije bila potrebna, dokumenti Vrhovnoga savjeta obrane, zapovijedi GŠ VJ, zapovjedi GŠ SVK, zapovijedi GŠ VRS.

Clinton i Amerika – zahvaljujući Oluji, imamo povijesnu priliku za mir

Stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te kako Amerika smatra da zahvaljujući Oluji, imamo povijesnu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH, postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Stoga je Predsjednik Tuđman odlučio iskoristiti ovaj trenutak i učiniti sve što može kako bi postigao političko rješenje i tako bez rata vratio Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Nakon Oluje Srbi su planirali Glavni štab SVK premjestiti u istočnu Slavoniju

Koliko je taj Tuđmanov put prema miru bio trnovit i težak, potvrđuje ovaj dokument koji nosi naslov: „Stavovi Glavnog štaba Srpske Vojske Krajine i Vojske Republike Srpske za službeni razgovor s Načelnikom NGŠ VJ“, koji je general Mile Mrkšić iz Prijedora 18. 8. 1995. poslao u Generalštab VJ samo dva dana nakon Tuđmanova povijesnoga sastanka s Holbrookeom. Ovaj dokument strateške razine, kao i mnogi drugi koje su hrvatske obavještajne službe presrele elektroničkim izviđanjem, opet nedvojbeno i jasno potvrđuje agresiju Republike Srbije na Hrvatsku. Iz toga dokumenta potpuno je jasno da su sve srpske vojske zapravo jedna vojska kojom se upravlja iz Beograda pod plaštom Vojske Jugoslavije. U ovom dokumentu nakon poraza u Oluji srpski generali zapadno od Drine u prvoj točki dokumenta traže da im se „saopći odluka Predsjedništva“ u zagradama Vrhovne komande. Da svima bude jasno, srpski generali obraćaju se svojoj vrhovnoj komandi u Beogradu, a to je Predsjedništvo Jugoslavije. Tu padaju sve maske, u daljnjim točkama generali poražene srpske vojske obavještavaju NGŠ VJ da treba „odrediti tim Glavnog štaba i Komandi korpusa da rade na sravnjenju dosadašnje dokumentacije, da treba odrediti ekipu za vođenje evidencije i prikupljanje podataka o poginulima, ranjenima i nestalima te da treba „sačiniti spiskove izvučene borbene tehnike i ostalih materijalno-tehničkih sredstava“.

RSKU daljnjim točkama tog dokumenta redaju se stvari koje su privukle posebnu pozornost hrvatskih obavještajnih služba pa su one odmah izvijestile Vrhovnoga zapovjednika i Glavni stožer Hrvatske vojske. Srpska je vojska planirala u području Banja Luke uspostaviti nastavna središta „prema ranijem naređenju iz Jugoslavije“, planirali su formirati ekipe časnika iz GŠ SVK koje su trebale obilaziti izbjeglička središta u potrazi za vojnim obveznicima u cilju sačinjavanja popisa i prikupljanja dobrovoljaca. Rok za izvršenje ove naredbe određen je za 1. 9. 1995. do kada su srpski časnici trebali dostaviti popis boraca. Posebno je zabrinjavala činjenica da su srpski generali predlagali Načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću da sagleda mogućnost „smještaja sadašnjeg GŠ VRS na teritoriju Istočne Slavonije“. Odluku je donijela tzv. Vlada RSK čije je preseljenje u Istočnu Slavoniju u toku, piše Mrkšić. Iz ovoga možemo zaključiti jednu vrlo važnu stvar, a to je činjenica da srpska vojska tzv. krajine nije izvršavala odluke tzv. Vlade RSK dok joj to ne naredi Generalštab Vojske Jugoslavije, u ovom slučaju Načelnik GŠ VJ general Momčilo Perišić. Nadalje, u devetoj točki dokumenta srpski generali traže od Perišića da „razmotri mogućnost organizacije specijalne izviđačko-diverzantske obuke u Centru Pančevo. Organizator treba biti general Stupar.“ Gdje će biti upućivani diverzanti iz Pančeva, potpuno je jasno. Oni u završnim dijelovima dokumenta predlažu „da se vojnici – dobrovoljci prije upućivanja u Republiku Srpsku i u Republiku Srpsku Krajinu opremaju na teritoriji SR Jugoslavije, jer u Republici Srpskoj za to ne postoje ni minimalni uvjeti“! Jedan dobrovoljački bataljun VRS formiran je od Zapadnih Slavonaca što s ostalim dobrovoljcima čini jezgro jedinica smještenih na Kozari u naselju Benkovac. Po formiranju, obuci i pripremi dobrovoljci će preuzeti dio fronta na granici RSK i na taj način pomoći obranu Republike Srpske, navodi se u ovom srpskom dokumentu. Dakle vojna situacija nakon Oluje bila je izuzetno ozbiljna.

Operacija Maestral – kako je poražen srpski plan dugotrajne i održive gerile

Neposredno nakon operacije Oluja, u skladu sa sporazumom s vodstvom Republike i Federacije BiH, hrvatske vojne snage planirale su tijekom kolovoza i rujna, s HVO-om i u suradnji s Armijom BiH niz operacija. Tim su operacijama napadnuti planovi srpskih generala o gerilskom ratovanju, onemogućeno je osnivanje i uspostava OVSVK, osvojena su mjesta u kojima su trebale biti jedinice i zapovjedništva tih srpskih gerilaca… Jedna od prvih bila je operacija pod nazivom “Maestral” u jugozapadnoj Bosni. Operacija „Maestral“ počela je 8. rujna iz pravca Glamoča i Kupresa, unatoč gustoj magli i strašnom ometanju srpskom topničkom vatrom, hrvatske snage probile su srpske crte obrane i osvojile strateški važan planinski vrh Veliki Vitorog s kojega se kontrolira široko područje bitno za operaciju od Kupreškoga polja pa sve do Mrkonjić grada. Prema planu, u isto vrijeme kreću i napadne operacije Armije BiH iz pravca Bihaća prema planinama Grmeč i Bosanskom Petrovcu te prema Bosanskoj Krupi, a na drugom pravcu napada Armija BiH pokreće napad na Donji Vakuf. Srpske položaje branilo je sedam lakih pješačkih brigada, jedna motorizirana brigada i dva oklopljena bataljuna 2. Krajiškog korpusa tzv. Vojske Republike Srpske (VRS). Srpske snage grčevito su branile položaje, no nisu uspjeli spriječiti prodor snaga Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH pa je put prema Banjoj Luci bio otvoren. Prvog dana operacije 4. gardijska brigada HV-a zadala je glavni udarac potiskujući srpske snage 5 kilometara u dubinu. Unatoč lošem vremenu, 9. rujna bio je presudan dan za operaciju kada je 7. gardijska brigada HV-a prodirući u dubinu osam kilometara zauzela strateški iznimno važan prijevoj Mliništa na cesti između Glamoča i Mrkonjić Grada.

Hrvatsko-bošnjački udar napokon je Republici Srpskoj oduzimao komad po komad teritorija. Tako su već 12. rujna snage 4. gardijske brigade HV zaposjele Šipovo i trasirale put prema Jajcu koje je osvojeno slijedeći dan 13. rujna, kada je ponovo zavijorila hrvatska zastava nad slapovima Plive. Dok su hrvatske snage slavile pobjedu u Jajcu, drugi dio predvođen snagama 7. gardijske brigade HV-a zauzima Drvar. Istoga dana Armija BiH zauzima Donji Vakuf, a samo nekoliko dana kasnije Bosanski Petrovac i Ključ. Sama operacija jenjava oko 17. rujna kada je ABiH oslobodila Bosansku Krupu i zaposjela šire područje u pravcu Bosanske Otoke, Prijedora došavši nadomak Sanskom Mostu, koji će biti zauzet nepunih mjesec dana kasnije. Radi daljnjeg pritiska na tzv. Republiku Srpsku na južnom bojištu, hrvatske snage (HV i HVO) poduzele su niz manjih napada poradi poboljšanja taktičkoga položaja u cilju nadzora grada Trebinja, najvećega srpskog uporišta u Hercegovini. Nakon strašnih poraza srpska vojska u panici bježala je prema Prijedoru i Banjoj Luci, gradovima u koje su se slijevale na tisuće izbjeglica. Operacija „Maestral“ otpuhala je borbeni moral srpske vojske, u Banjoj Luci i diljem tzv. Republike Srpske zavladala je panika. U toj su operaciji oslobođena šira područja Bosanskoga Grahova, Bosanskog Petrovca, Glamoča, Drvara, Ključa, Šipova i Jajca. Istovremeno postrojbe Armije BiH oslobodile su Sanski Most i Donji Vakuf, pa je tada pod nadzorom hrvatskih i bosanskih snaga bilo vise od 54 posto teritorija BiH. U oslobađanju jugozapadne Bosne sudjelovale su postrojbe 4. i 7. gardijske brigade HV i 1. Hrvatskog gardijskog zdruga, postrojbe 1., 2. i 3. gardijske brigade HVO-a s ostalim pridruženim postrojbama. Tijekom operacije “Maestral” hrvatske snage imale su 74 poginula i 226 ranjenih.

Tuđmanova strategija – brzi i odgovarajući odgovori na promijenjene okolnosti donose pobjedu

U hrvatskoj se javnosti operacija Oluja doživljava kao kraj rata. U redu, bilo je još natezanja oko istočne Slavonije, ali to je druga priča. Iz srpskih se dokumenata – a i samoga razvoja događaja na terenu – vidi da je istina daleko od toga. Srbija nije odustala od svojih „zapadnih teritorija“ i nije štedjela ni hrvatske ni bosanske Srbe za postizanje svojih ciljeva, iako je već svima bilo jasno da je rat izgubljen. Da HV i HVO nisu poduzele opisane operacije, imali bismo možda i dan danas upade srpskih terorista na hrvatski teritorij. Taj bi četnički razbojnički ološ krao, palio i ubijao. Vjerojatno bi ih skrivali bradati srpski svećenici, u stvari isto takav zločinački ološ kao i sami četnici. Srpski bi Predsjednici govorili o „borcima za slobodu“, a Pupovac bi cvilio o ugroženim Srbima svaki put kad bi hrvatska vojska ili policija nekoga od tih bradonja uhvatila ili likvidirala. Povratak bi bio onemogućen, a o nekakvu razvoju turizma mogli bismo samo sanjati. To je 1995. bila sasvim izvjesna budućnost da nije bilo odgovarajućega odgovora HV i HVO (i, u manjoj mjeri, ABiH). Politička rasprava, naravno, išla je u smjeru kritike Tuđmana i činjenice da nije ušao u Banju Luku (zanimljivo je da su kritičari u pravilu isti oni koji su kritizirali bilo kakvu hrvatsku oružanu akciju uopće). Ali to je nebitno. Naravno da nam je žao da se to nije dogodilo, ali srpski plan dugotrajne i održive gerile podržane od Republike Srbije napadnut je i poražen. A to se računa. Uostalom, mnogi su hrvatski heroji poginuli i u „Maestralu“ i „Južnom potezu“ upravo za te ciljeve. Je li besmisleno osvajanje teritorija s kojim ne bismo mogli ništa uistinu vrijedno i jednog jedinog hrvatskog života?

Joško Buljan
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi

Objavljeno

na

Objavio

Sedam je dana prošlo od velikoga potresa dok ovo pišem, a koliko je malih bilo u međuvremenu više se i ne broji, sve ispod tri Richtera mačji je kašalj. Središte Zagreba nalik je Potemkinovom selu: izvana više-manje ostao na nogama, iznutra popucao po šavovima, na krovovima su se kobnim pokazali teški dimnjaci, ali i nadogradnje na zadnjim katovima palača, koje je tko zna tko i kada odobrio. Obnova će trajati godinama i godinama, možda i desetljećima. Stradala je povijest zagrebačke i hrvatske umjetnosti, u muzejima i sakralnim zdanjima goleme štete, s oltara u prvostolnici popadali kipovi osim Majke Božje, kraljice Hrvata, što je znakovito. Još nemamo ni izbliza točne podatke koliko je umjetničkih djela zauvijek izgubljeno, koliko će njih trebati pomnu restauraciju, otprilike znamo samo koliko je živućih umjetnika moralo napustiti zarušene stanove i ja suosjećam s njima, kao i ostalim tisućama i tisućama Zagrepčana koji su izgubili krov nad glavom. (Poseban pozdrav i riječi potpore i utjehe Anji i Draganu, ukoliko riječi uopće nešto mogu značiti.)

Iz Rijeke se, međutim, javlja zlurada prostača Vedrana Rudan, kojoj je po svemu sudeći drago da su stradale zagrebačke crkve, jer ona ima nešto protiv Crkve u Hrvata u cijelosti. Glas iz europske prijestolnice kulture, one kulture koja je nastala u crkvama i samostanima kao sveza između antike i modernoga doba.

Jesu li se neke umjetnine u Zagrebu mogle spasiti na vrijeme? Jesu, i to je učinjeno. Možete misliti o Milanoviću što hoćete, kao što i mislite, ali je veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi, pa sklonio biste znamenitih hrvatskih državnika i političara na sigurno.

Glede obnove, čitam u novinama vrlo dobro pisana razmišljanja mnogih da bi nesreće koje su pogodile Zagreb i koronsku Hrvatsku u cjelini, mogle biti korisne u smislu duhovne obnove. Da su, naime, ljudi u ovim danima, zatvoreni u kućama i stanovima, shvatili koliko je krhak život , okrenuli se eshatološkim temama odnosno nauku o posljednjim stvarima, a posljednja je smrt. (Inače, posebni oblik eshatologije je apokaliptika, usput rečeno.) Te čitam da će ljudi postati boljima, pravednijima, poštenijima, poniznijima i slično. Ne će, jer oni koji su bili bahati kreteni, takvi će i ostati, a oni dobri i jednostavni bit će takvi i nadalje. Niti će se društvo „resetirati“. Samo će neki postati još bogatijima, a mnogi još puno siromašnijima, ni solidarnost ne će napredovati. S tim u svezi, neizravno, ali ne previše, kakvu je solidarnost pokazala Europska unija unutar sebe? Nikakvu.

Sjever se oštro odijelio od snažnije pogođenoga juga Europe, svaka se zemlja začahurila i navukla zaštitne maske i opremu koje zadržava za sebe, s ponekom iznimkom. Više je zadnjih dana učinila za države Europske unije Kina, kojoj Unija nije pomogla u najkritičnijim trenutcima (osim Italije, koliko se sjećam). Nama susjedne države u Uniji i izvan nje dovijaju se svojim rješenjima, neke vrlo originalnim. Tako je u Srbiji dopušten izlazak iz kuće starijima od šezdeset i pet godina samo nedjeljom, kada covid ne radi. Koliko godina ima kapetan Dragan, ne znam, ali čujem da je ranije pušten iz hrvatskoga zatvora, čim se načulo da je koronavirus navodno ušao u zatvorski sustav, pa ga je trebalo prognati u Srbiju, da se ne zarazi u Hrvatskoj. Ipak je njegov život dragocjen, za razliku, recimo, od Merčepova. „Kapetan Dragan“ već daje intervjue beogradskim tabloidima o užasima Lepoglave i svojim patnjama.

Nostalgičari prate stanje u zemljama bivše naddržave, koja im je još u srcu i duši. Tako čitam u dnevnim novinama autora koji nabraja što se sve Hrvatskoj u zadnjih tridesetak godina loše dogodilo, a u nesreću po njemu spada i „ raspad države“, to jest misli na Jugoslaviju. Da. Prije mjesec dana, dok još nije bilo korone u punini, šalju mi iz jedne zagrebačke kulturne ustanove poziv na neku izložbu, a u tekstu se spominje da je autor ugledan među „našim narodima i narodnostima“. Idemo dalje, ostajući u zemljama bivše: makedonski epidemiolog Markovski dao je intervju koji je izazvao veliku pozornost, a za sada ga nitko nije demantirao. Kaže on da je koronavirus otkriven već 1965., ali mu se nije poklanjala dolična pozornost, da taj virus sudjeluje s dvadeset posto u svim prehladama već desetljećima, da je 2003. imao nešto i sa SARS-om, a onda da su se kineski znanstvenici malo zaigrali pa u laboratoriju dodali sarsima koronsko pojačanje, što su navodno saznali Amerikanci i oštro ih upozorili da se ne igraju. Spada li to u širenje lažnih vijesti, teško je reći, jednoga dana oni koji prežive i to će saznati. Sigurno ne spada u lažnjake pouzdan podatak da se korona raširila (i) iz austrijskih, dotično tirolskih skijališta, bez obzira kako je ondje dospjela. Sva je sreća da je tzv. hrvatski skijaški tjedan pao nešto prije, inače bismo sada u mnogo većem broju jodlali u Areni i na drugim pozornicama.

U Hrvatskoj je oporba užasno zabrinuta poradi ljudskih prava i praćenja mobitela, kao da se to ne radi i kada nema korone, a ima potrebe (ili ne ), samo sada u većem broju i opravdano glede izoliranih. Posebno je zabrinut Krešo Beljak koji već govori o – diktaturi. Jedan od suvremenih heroja demokracije, Beljak misli da su ljudi blesavi i zaboravili da je ne tako davno ne samo odobravao zlodjela komunističke diktature, nego i prigovarao što nisu bila veća. Ostali su više-manje suzdržani, samo žele i oni sudjelovati u ograničavanju mirnodopskih ljudskih prava, dvotrećinski ili drukčije, tek da se malo podsjete svoje baštine (SDP). U ovom užarenom ne samo zdravstvenom i potresnom vremenu, čuo se nakon dugoga vremena (osim na portalu HKV-a) i sklop riječi „peta kolona“, koja i odgovara ratnim prilikama a rat protiv covida je i proglašen, za razliku od rata devedesetih koji nikada nije bio proglašen. Nego, kažem ja, mi smo jedina zemlja koja ima petu kolonu ne samo u ratovima već i u mirno doba. Svi znamo da postoji, ne skriva se, glasa se u glasilima, dobiva novac od iste države u kojoj je peta kolona a nitko ne umire od stida. Samo od korone.

Dotle su već kolone nezaposlenih na ulicama kao najava dugotrajne krize u kojoj doista ništa ne će biti kao prije, ako bude dulja nego što priželjkuju optimisti. Analitičari i bolji kolumnisti već upozoravaju da čvrstih, jasnih i brzih poteza za spas gospodarstva uvelike nedostaje, oni koji su povučeni polovični su i nedostatni, zazivaju Martinu, a ja Škegru. Zdrav razum govori da se Hrvatska sada napokon mora okrenuti sebi, svojoj proizvodnji u svim područjima, da uvoznici ne mogu i ne smiju uništavati domaću snagu i pamet, da više ne možemo izvoziti trupce a uvoziti stolce, slikovito rečeno. Da moramo imati svoje povrće, svoju Plivu i svoju Inu i svoga Đuru (ne mislim na Vidmarovića), svoj Imunološki, svoju proizvodnju zaštitnih maska i opreme, svoje žito i povrće, svoje pajceke, u umjetnostima svoje filmove, svoje kazališne komade, a ne uvezene na trendovskim kolicima, premda naizgled „domaće“. Odnosi se to i na nacionalnu televiziju, jer ona od samostalnosti hrvatske države nije uspjela snimiti seriju koja bi postala trajnim kulturnim dobrom, niti ima jednog Paju Kanižaja koji je kao urednik stajao iza malomišćanskih, gruntovačkih i smogovskih uspješnica. Ako netko ondje misli da su „Novine“ dobar uradak, krivo misli, riječ je o nemuštom kolažu iz crnih kronika, loše režiranom (čast glumcima).

Kad sam već pri „Smogovcima“, na televizijama su se djelomice pojavili neki od likova, žalibože sada već stariji, i podržali akciju „Ostani doma“, a na „Fejsu“ se može vidjeti potpuna njihova brza reakcija s interpoliranim kadrovima iz serije, sada već s nekoliko stotina tisuća klikova. Stožernim uputama priključili su se na svoj način i drugi, kazalištarci, pjevači i športaši, a zatim i narod u cjelini pjevajući „Moju domovinu“ s prozora i balkona (ako su im balkoni ostali neoštećenima). O pjevanju prozorskom i balkonskom imam podijeljene osjećaje, ne zato što nisam za domovinu, nego me i to podsjeća na uvoz iz zemalja i gradova koji su se prvi raspjevali. Vidjeli smo i snimku navodne potpore Zagrebu iz Beograda, snimka tamna i nejasna, pa se i ne vidi tko to tamo peva ili plješče. A ako i jest, ja im se zahvaljujem na tome, a ne zahvaljujem, pjevali su i kada je tenkovska kolona polazila na Hrvatsku, kao što su mnogi komentirali i u pravu su. Danajski pjev.

Dobro je ipak da hrvatski đaci čuju pjesmu „Moja domovina“ koju su rijetko slušali u školama dok su škole radile, kao što su u udžbenicima malo pa ništa saznavali o novijoj hrvatskoj povijesti, pa i o starijoj. U vrlo dobro napravljenoj seriji „Predsjednik“ autori su pokazali koliko se u udžbenicima spominje Franjo Tuđman – u dvije rečenice, a u svakoj se od njih se uza nj nalazi i Mesić. Lijepo. A kakva je škola za život koja je postala škola za preživljavanje (školske godine), ne znam jer nemam (više) doma školsku djecu, ali kažu da su i opet preopterećena makar na daljinu, pa kada jednoga dana izađu iz izolacije u roditeljskim domovima (ako nisu srušeni u potresu), treba ih odvesti u prirodu, na planine, na mora, na jezera, a ne u škole (ako nisu srušene), da dođu k sebi od nekretanja, prosvjetnoga terora i korone. A svjež zrak trebat će i roditeljima, kojima se ništa u životu nije promijenilo – i nadalje kod kuće uče sa sinovima i kćerima, samo ne poslije nastave nego sada i za vrijeme i poslije. Spominjem usput da je na zagrebačkom „Doxu“, koji je odgođen, trebao biti prikazan i dokumentarni film Nevena Hitreca o pošasti roditeljskog učenja skupa sa sinovima i kćerima njihovim, budući da u školi potomci nisu naučili što su u školi naučiti trebali. A za instrukcije nemaju svi novaca. Instrukcije iz svih tih silnih „predmeta“ s bespredmetnim nizanjem činjenica, koje su očito ostale i u navodnoj školi za život, i o nepojmljivo razuđenom učenju onih predmeta koji bi mogli biti spojeni, pa i o fragmentarnim, nepovezanim izlaganjima unutar istoga predmeta. Primjer? Povijest, naravno. Što se sve događalo, recimo, po Europama (i šire) u doba hrvatskoga kneza Branimira? Toga nema, a koga nema bez njega se ne može.

Možda je sada dobro vrijeme za čitanje, za knjige. Da se sažetci „lektire“ ne prepisuju s interneta, nego se stvarno čita. Ali što? Vrlo dobar književnik mlađega naraštaja, Hrvoje Kovačević, inače i vođa (pobune) samostalnih umjetnika, dao je intervju iz kojega citiram njegov odgovor na pitanje o „tretmanu“ živućih pisaca u tzv. lektiri. Kaže: „Tada su nam članice stručne radne skupine za doradu kurikula hrvatskoga jezika rekle da su i one bile iznenađene vidjevši odredbe koje se odnose na lektiru iako su mislile da su one donosile odluke.“ Eh, drage članice, nije na vama da mislite niti da odlučujete, postoje zato satiri iliti divji čovici. Koja struka, molim vas? Postoji samo( politička) bruka koja ima svoje popise.

U istom razgovoru, čini mi se, spomenuta je i posudba iz javnih knjižnica, tantijemi neisplaćeni književnicima već nekoliko godina, kada korone nije bilo, ali je kao i uvijek bilo birokratskih zavrzlama. Nezahvalan posao oko prikupljanja podataka preuzeo je bio napokon ZAMP, na čijim stranicama čitam da bi se nešto uskoro moglo platiti. Na istim stranicama vidim da ZAMP ima povelik fond solidarnosti, što je u većini umjetničkih društava i udruga nepoznat pojam.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Što nakon koronavirusa?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo mi je u srijedu poslao jedan prijatelj iz Italije koji jako dobro poznaje Hrvatsku, radio je tu godinama, i pomalo naučio jezik. Sve zna o nama i prati situaciju. E sada, budući da nisam njegove gospodarske struke, ne mogu procjenjivati koliko je njegov mail razložan, paničan, a to ne želim širiti, no želim podijeliti s čitateljima jer ima dobrih i dobronamjernih razmišljanja za nas.

Tako on piše: “Ivice, danas je u Italiji protegnuto “izvanredno stanje” sve do 31. srpnja. Jasno, da to znači teško nadoknadivo pa čak i dramatično urušavanje gospodarstva, BDP-a i ostalih ekonomskih parametara. Uspostavljena je neka vrsta “ratne ekonomije” sa svim svojim nemilim posljedicama.

Hoće li Hrvatska to moći izbjeći? Ne znam! Vrlo vjerojatno ne baš..! Reče mi netko da će do par mjeseci, dva tri, Hrvati umirati od gladi. (Ovo smatram pretjeranim, I. Š.). Jer uvoza više nemate kao do sada, a domaća proizvodnja vam je nestala ili pak skoro nestala.

Lako bi se moglo dogoditi da i europska gospodarstva, poput irskog ili njemačkog, uslijed pandemije otpuste nemali broj radnika, pa i Hrvata, zaposlenih u tim zemljama.

Zašto tim nezaposlenima koji se vraćaju, ali i domaćima koji ne rade ne prepustiti napuštena slavonska gospodarstva, dati im ih na jeftin ili besplatni zakup i motivirati nekako da proizvode hranu.

Zar ne bi bilo moguće ovog proljeća zaista zasijati sve moguće kulture u Slavoniji tako da se spriječi očajničko traganje za nastavkom uvoza poljoprivrednih proizvoda iz inozemstva? Bez turizma, zaustavljeno vam je i ono malo industrijske proizvodnje, uvoz prehrambenih artikala ograničen, ima li Hrvatska uza sve to velike šanse da se nastavi kao do sada “igrati države” ili će se uputiti prema nekoj vrsti zalaza u sljedeće dvije-tri, ili nešto više godina?

Mislim da bi Slavonija mogla odigrati značajnu ulogu u stabiliziranju potresenoga gospodarstva, a time i uzdrmane države. Reci svojima da kupe dovoljno poljoprivrednog sjemena”.

Bruxelles ih ostavio

U Italiji, kaže mi na telefon, masovno pale zastave Europske unije jer, veli, narod, kao kod migracijske krize u Italiji, osjeća da ih je i s koronavirusom Bruxelles ostavio same. Moraju uplaćivati, a dobivaju manje nego što uplate. Bez obzira jesu li osjećanja talijanskog naroda iracionalna kada je EU u pitanju, no svakako da je to plodno tlo za rađanje političkih čudovišta, populista u negativnom smislu, političkih lešinara i radikala najgore vrste koji parazitare na ljudskih strahovima i patnjama.

Što se Hrvatske tiče, pogled mog prijatelja, svakako je koristan. Nažalost, naša Vlada, baš i nema sreće, najprije korona pa onda potres, i zaslužuje svaku podršku. Gadljivo je vidjeti kako dio oporbe, pa i SDP, u ovakvoj groznoj situaciji ide skupljati političke poene, dok ministar Božinović, Beroš, cijeli Stožer s vrsnim stručnjakinjama i stručnjacima, pa i sam premijer Plenković, rade izvrstan, lavovski posao za sve nas, i tu politička razmimoilaženja ne smiju postojati.

Ako oporba ovako nastavi, još samo kratko o politici, HDZ-u će samo rejting rasti, a ministri Božinović i Beroš koji su silom prilika postali nacionalni heroji i najbolji HDZ-ov brend, mogli bi dovesti do toga, njihovom zaslugom i predanošću, HDZ dobije sljedeće izbore, tako da si neodgovorna oporba zabija autogol.

No nije bitno tko će dobiti izbore, ni Božinović (čak ukorio novinare što se izlažu i ima ih previše na presicama), niti Beroš pa ni Plenković ne ponašaju se populistički, već kao odgovorni ljudi i političari. Bitan je pogled unaprijed. Što nakon koronavirusa?

Ovaj mail mog prijatelja Talijana je dobronamjeran, voli Hrvatsku. On se čudio kada je vidio silna neobrađena polja u Slavoniji te statistike o uvozu hrane. Staje mu pamet i ne razumije nas. Sigurno će, kao i talijansko, kao i sva svjetska gospodarstva, koronavirus teško zbombati i ovu malu, krhku Hrvatsku. Tko preživi pričat’ će…

Ali, s obzirom na savjete mog talijanskog prijatelja, je li već sada vrijeme da ponovno počnemo razmišljati i već danas krenuti s projektom radnog naslova “Hrvatska zeleno-plava transferzala”, o kojem su ozbiljni ekonomisti već pričali, ali ništa… sve ostalo na priči.

Naime, proći će koronavirus, vratit će se turizam. Slavonija, zelena, može proizvesti dovoljno hrane kada plavi Jadran preplave turisti, a moj prijatelj se pita, zar je tako teško napraviti takav jedan samoodrživi gospodarski krug, a ne u vrijeme turističke sezone masovno uvoziti hranu. Zašto su nam polja zapuštena, tko je smislio glupi sustav poticaja koji je, kao u brodogradnji, novac bacio u ništa?

Hrana je uvijek bila, i ostat će, strateško pitanje. Moj prijatelj Talijan je biznismen, ozbiljan poslovni čovjek s golemim iskustvom, doduše sada u mirovini. Pa ponavljam njegov savjet s početka od kojeg već sada možemo krenuti: “Zašto tim nezaposlenima koji se vraćaju, ali i domaćima koji ne rade ne prepustiti napuštena slavonska gospodarstva, dati im ih na jeftin ili besplatni zakup i motivirati nekako da proizvode hranu.” Zeleno-plava Hrvatska, idemo!

Ivica Šola/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari