Pratite nas

Reagiranja

KADA ĆE POLICIJA DOĆI UHITITI ANTU TOMIĆA: Je li njegova najnovija tvrdnja da je Hrvatska provela etničko čišćenje Srba kazneno djelo?

Objavljeno

na

Ne postoji nijedan dokument (osim možda u Srbiji) ili presuda nekog međunarodnog suda u kojoj stoji tvrdnja da se u “Oluji” dogodilo etničko čišćenje. No nakon svih posljednjih presuda u Hrvatskoj i dalje ima ljudi koji to javno izgovaraju i pišu – bez ikakvih posljedica, piše Dražen Boroš za Dnevno.hr

U Deklaraciji o Domovinskom ratu među ostalim piše:

Potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj…
…Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.
Uspješna obrana u Domovinskom ratu s konačnim oslobodilačkim vojnoredarstvenim operacijama »Bljesak« i »Oluja« te kasnijom mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja, stvorila je sve pretpostavke za skladan razvitak Republike Hrvatske kao zemlje koja prihvaća demokratske standarde suvremenoga zapadnog svijeta i otvara brojne mogućnosti približavanja tom svijetu u političkom, sigurnosnom, gospodarskom i kulturnom smislu…
Osim toga ne postoji niti jedan drugi dokument, osim možda u Srbiji, u kojem se Domovinski rat, a posebno vojno-redarstvene operacije “Bljesak” i “Oluja” tretiraju drugačije. Čak se i u nepravomoćnoj presudi hrvatskim generalima u Haagu kojom je Ante Gotovina osuđen na 24 godine zatvora navodi kako je ogromna većina srpskog stanovništva tzv. “Krajine” napustila Hrvatsku iz svojih razloga, a da Hrvatska vlast za to nije bila odgovorna. Dakle ni spomena o nekom genocidu ili etničkom čišćenju. To je na kraju potvrdila i nedavna presuda Međunarodnog suda pravde u kojoj se izrijekom kaže kako je u operaciji “Oluja” počinjen određen broj zločina (činjenica koja je u hrvatskoj javnosti općepoznata i prihvaćena, kao i činjenica da je hrvatsko pravosuđe optužilo i presudilo određenom broju počinitelja), no kako nije bilo prekomjernog neselektivnog granatiranja srpskog stanovništva u gradovima paradržave Republike Srpske Krajine, čime je nakon 15 godina skinut krimen optužbe da je Hrvatska provela etničko čišćenje Srba iz Hrvatske. Time je i definitivno potvrđeno kako je operacija “Oluja” bila legitimna oslobodilačka vojna operacija. U konačnici, iako se u Hrvatskoj možda očekivalo više, Međunarodni sud pravde prije nekoliko dana definitivno je utvrdio kako je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, počinivši teške zločine, etničko čišćenje, ali ne i genocid. Time je ova presuda dobila na važnosti i u povijesnom kontekstu, kao presuda koja bi konačno trebala okončati rasprave u Hrvatskoj jesmo li vodili građanski ili obrambeni rat.

“U Oluji se dogodilo etničko čišćenje”

No nekima ni to očito nije dovoljno jer se i nakon ove presude u dijelu hrvatske javnosti mogu čuti izjave i komentari koji su u suprotnosti i sa međunarodnim presudama i sa pozitivnim hrvatskim zakonima i propisima. Kada to izjavi Pupovac onda je to zapravo “politička provokacija”, ali kada to nakon svega javno napiše jedan “uvaženi hrvatski” pisac i novinar onda to ima potpuno druge konotacije.

Dakle, nekoliko dana nakon haške presude kojom su odbijene obje tužbe i hrvatska i srbijanska za genocid, Ante Tomić je u svojoj kolumni doslovce napisao:
U Haagu su presudili kako genocida ovdje nije bilo. I zaista, po duši govoreći, nije. Genocid, koji bi se na naš jezik najbliže mogao prevesti kao istrebljenje, je velika i teška riječ koju ne valja olako izgovarati. Genocid je zločin iznad svih zločina. Razaranje Vukovara bila je krvava, ljudski sramotna i vojnički nečasna opsada jednog grada do njegovog potpunog iscrpljivanja, i dogodilo se tu koješta protiv zakona i boljih ratnih običaja, masovno i neselektivno bombardiranje kuća, ubijanje civila, hladnokrvno strijeljanje ranjenika na Ovčari, ali sve je to, već i samo po sebi dovoljno užasno, opet teško ugurati u definiciju da se “u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”.
Koridorom između blatnjavih rovova i tenkova tužna je kolona prognanika naposljetku izašla iz Vukovara, a većina zarobljenika su se nakon nekoliko mjeseci premlaćeni vratili iz srbijanskih logora. Da je stvarno bio genocid, nitko se ne bi vratio živ. Ili bi živih barem bilo daleko manje.
A jednako je bilo i sa Srbima u Oluji.
“U Oluji je počinjen genocid”, reče mi nedavno jedan prijatelj, inače povjesničar.
“Gle, nije”, odgovorio sam mu nešto i iživciran megalomanskim posezanjem za genocidom. “U Oluji se dogodilo etničko čišćenje.”
Nije to, naravno, nešto na što sam kao Hrvat specijalno ponosan, ali za ljubav istine mora se kazati kako je u opsežnoj akciji zauzimanja Knina, Drniša, Benkovca, Gračaca i stotina krajških i ličkih sela bilo razmjerno malo žrtava. Hrvatski vojni i politički vrh razumno se odlučio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja i za to je, da se ne lažemo i ne pravimo glupljim nego što jesmo, imao prešutnu suglasnost srpskog političkog i vojnog vrha koji je, podjednako razumno, shvaćao da više nema snage držati taj teritorij.
Može vam se činiti da cjepidlačim, reći ćete možda da sam ciničan u inzistiranju na odvajanju dva bliska, srodna pojma kao što su etničko čišćenje i genocid, protjerivanje i istrebljivanje, no između njih zbilja stoji jedna važna, zapravo najvažnija, egzistencijalna razlika, ona između biološki žive i biološki mrtve činjenice. Većina je ipak preživjela, a meni je draga svaka od onih tisuća i tisuća glava na ramenima koje su odnijeli nesretni Srbi na traktorima, jednako kao što me neopisivom srećom ispunjava svaki onaj siroti Vukovarac koji se u masnicama vratio iz srbijanskog zarobljeničkog logora.
Takvim su se opreznim, osjetljivim pravnim distinkcijama vodili oni suci koji su odlučili da genocida, bjesomučnog klanja “do istrage vaše ili naše”, kako je jedan ovdje prije mnogo godina precizno definirao genocid prije nego smo i znali za taj pojam, nije bilo. Ni srpskog nad Hrvatima ni hrvatskog nad Srbima. Pravo im budi, mudro i pravično su odlučili. Poručili su kako smo, istina, činili strašne i nečovječne zločine, kako smo nesumnjivo bili stoka prema svojim susjedima, ali ipak nismo onakva stoka kakvom se međusobno doživljavamo. I to je, ako mene pitate, odlična vijest. Divna vijest. Složit ću se bez ostatka s Antom Nobilom koji je prije nekoliko dana zaključio: “Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan da moj narod nije počinio genocid”…

Ako može Mesić…

Međunarodni kazneni tribunal u drugostupanjskoj presudi hrvatskim generalima je utvrdio:
1. Nije bilo udruženog zločinačkog pothvata na hrvatskoj strani. (Doista, nijedan Hrvat iz Hrvatske nikada nije bio osuđen od strane MKSJ);
2. Krajinski Srbi nisu deportirani iz Hrvatske od strane hrvatskih vlasti, već su napustili Hrvatsku iz drugih razloga nevezanih za nezakonito ponašanje od strane Hrvatskih dužnosnika;
3. Hrvatske vlasti, ne samo da, nisu dopustili zločine protiv Srba i srpske imovine, nego je hrvatsko vodstvo, uključujući predsjednika Tuđmana bili aktivno protiv tih zločina;
4. Potvrđeno je 20.000 kuća nisu spaljene nakon Oluje. Broj je vjerojatno bliže 5000 i to u oba sektora, Sjever i Jug;
5. Presudom je utvrđeno da je ukupno 44 civila ubijeno od strane hrvatskih snaga, a ne 320 kako je tvrdilo Tužiteljstvo, a nije ni 600 kao što je tvrdio HHO, a pogotovo ne 2000 kako tvrdi „Veritas” i Savo Štrbac.
6. Nije bilo politike neistraživanja zločina od strane hrvatskih vlasti.
7. Stambeni zakoni poslije Oluje nisu bili u koliziji sa međunarodnim humanitarnim pravom.
8. Hrvatsko vodstvo nije se udružilo radi počinjenja u zločinačkog poduhvata.

1_347361

Prema tome, iako su zločini počinjeni na hrvatskoj strani, SUD je utvrdio da HRVATSKO VODSTVO i HRVATSKA država nisu vodili zločinačku politiku usmjerenu protiv srpske manjine u Hrvatskoj.

No neki se nikako ne mogu pomiriti sa nesankcioniranjem Hrvatske i Hrvata. Primjerice tadašnji predsjednik Mesić je u studenom 2000. izjavio: “Druga tamna mrlja na režimu Franje Tuđmana je odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Iako su izmanipulirani od Slobodana Miloševića i uz pomoć Jugoslavenske armije počeli otvorenu pobunu protiv Hrvatske, istina je i to da je Tuđman povukao mnoge poteze koji su naprosto morali antagonizirati Srbe u Hrvatskoj, a da je rat iskoristio za to da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3 posto Srba u ukupnom korpusu stanovništva.”

Teze o etničkom čišćenju ponavljali su i Vesna Pusić i njen brat Zoran, Vesna Teršelič i mnogi drugi, ali nitko se to nije usudio u novije vrijeme, nakon svih presuda. Pa se postavlja pitanje je li čin Ante Tomića dakle kazneno djelo i hoće li ga zbog iznošenja lažnih tvrdnji goniti državna tijela?

[ad id=”40551″]

Autor: Dražen Boroš

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Odjel za branitelje HNS-a: Ispaljeni hici Bakira Izetbegovića prema NATO-u i Europskoj uniji!

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, Bakir Izetbegović vidno je uzrujan. Razlog u tome leži u zacrtanom europskom putu BiH ali i očekivanju pravomoćne presude MKSJ u predmetu „Prlić i ostali“, zakazanoj za 29. studenog ove godine.

Bakir Izetbegović, nedvojbeno, pokušava voditi politiku temeljenu na doktrini Islamske deklaracije i zaključcima Organizacije islamske suradnje (OIS), koja je već 1992. godine na summitu u Meki, zaključila kako BiH treba postati neovisna država pod muslimanskim, vodstvom.

Upravo zbog toga, Bakir Izetbegović ne priznaje konstitutivnost hrvatskog naroda ni u jednoj sferi života. U realiziranju tih ciljeva, aktualni čelnik SDA grubo krši povijesne činjenice i na politikantskim tezama pokušava krivotvoriti povijest i tako repozicionirati geopolitičku poziciju BiH.

Uoči obilježavanja obljetnice utemeljenja HZ Herceg Bosne, bošnjački član Predsjedništva BiH boravio je u Mostaru i one koji su početkom rata obranili najveći dio BiH iznova izjednačio s agresorom.

Pri tome, Izetbegović zaboravlja činjenicu da bi bez Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Hrvatskog vijeća obrane, kao i pomoći Republike Hrvatske, BiH šaptom pala već 1992. godine.

Pokušavajući istrajati na prikazivanju Bošnjaka kao jedinih žrtava rata, Izetbegović grubo ignorira povijesne činjenice, a one govore da je sa područja pod nadzorom HVO-a, protjerano ili su napustili prostor kao posljedica rata, 112.000 nehrvata.

Sa područja pod nadzorom Armije BiH, protjerano je, ili su napustili prostor kao posljedica rata, 529.000 nebošnjaka. Sa područja pod nadzorom VRS, protjerano ili su napustili prostor kao posljedica rata, 586.000 nesrba.  Grubo manipiulirajući činjenicama, Bakir Izetbegović pokušava uvjeriti Bošnjake kako su oni jedine žrtve rata i kao takvi baštine nekakvo posebno pravo na budućnost BiH.

U tom kontekstu, njegovi najnoviji istupi su u funkciji mobiliziranja Bošnjaka pred presudu Haškog suda zakazanu za 29. studenog. Nedvojbeno je kako Bakir Izetbegović bolje od nas zna kakvim je sve konstrukcijama bošnjačka strana u prošlosti “zatrpavala” haško tužiteljstvo, pokušavajući rat u BiH okarakterizirati međunarodnim, a Republiku Hrvatsku i HZ Herceg Bosnu prikazati kao agresore.

Međutim, sad kad je kompletna ta igra razotkrivena i pad teze o tzv. Udruženom zločinačkom pothvatu na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom čini se vrlo izvjesnim, Bakir Izetbegović se odlučio na pobunu vlastitog naroda.

Takvim postupcima, Izetbegović zapravo pokušava preusmjetriti Bošnjake protiv europskog i atlantskog puta BiH i usmjeriti BiH u sferu euroazijskog utjecaja, izravno suprotstavljenog EU i NATO savezu. Upravo iz tog razloga, Bakir Izetbegović svaki pokušaj rasprave o unutarnjem uređenju BiH tumači kao agresiju i podjelu države.

Otvorenim prijetnjama i zagovaranjem jedne vrste panislamizma, Bakir Izetbegović svjesno je odabrao ulogu Hamasa i vlastiti narod vodi prema dugoročnoj političkoj izolaciji i pojačavanju stupnja ekstremizma. Naravno, to je unutarnji problem bošnjačkog naroda s kojim se sami moraju suočiti. Čim prije, tim bolje.

Međutim, to će se vrlo negativno odraziti na suživot u BiH, podizanje stupnja samoodrživosti ove države i europski put BiH. Stoga su postupci Bakira Izetbegovića, dugoročno gledano, ključni faktor nestabilnosti u ovom djelu svijeta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Dedaković neće koračati u koloni sjećanja, ali neprestano je u mislima sa svojim suborcima

Objavljeno

na

Junak hrvatskog Domovinskog rata Mile Dedaković – Jastreb na žalost ni ovog 18-tog studenoga neće biti u Vukovaru zajedno sa svojim suborcima. Bolestan je – kaže.

Kad smo ga pitali, što mu znači ovaj dan, odgovorio je:

  • Sama pomisao na sve ono što smo prošli tijekom agresije i okupacije Vukovara ostavilo je izniman trag u mojem životu. Samo kad se sjetim koliko je ljudi ubijeno, ranjeno, protjerano… Kako godine idu, sve mi je teže, a suze same idu na oči. Teško sam bolestan, sva je sreća da imam prekrasnu suprugu, ali i djecu. Vukovar je bol koja ne prolazi.

A zovu li vas iz Vukovara, pitaju za zdravlje?

  • Zovu me iz Grada Vukovara. Zanimaju se za mene. Veliko im hvala, to mi mnogo znači. Javljaju mi se i moji suborci. Teško mi je kad čujem da netko od njih teško živi ili da je bolestan, a nema adekvatnu pomoć. A ja im na žalost to ne mogu učiniti.

Mile Dedaković – Jastreb sigurno je zaslužio čin generala Hrvatske vojske. Bojimo se da ga neće dočekati, bez obzira što taj čin danas nose i oni koji su ga zaslužili, ali koji na žalost i nisu, koji im služi samo za „parade“.

  • Ne znam što bih vam na to odgovorio – veli Dedaković. Ali ako je tko zaslužio najviša odličja onda su to branitelji ovoga grada. Time ne mislim podcjenjivati ni druge, da me se krivo ne shvati. Rat je bio krvav i ostavio je na sve nas tragične posljedice. Žao mi je što su se toliki branitelji ubili, što svakim danom, kako čujem, najmanje desetak branitelja umire. Sve mi je teže slušati i gledati one koji govore da je „rat daleko iza nas“ i tome slično. Slike onoga što smo prošli svakim su danom sve jasnije i sve teže mi padaju. Neki dolaze u ovaj grad jednom na godinu, a trebali bi puno češće. Vukovar je već odavno trebao biti „velegrad“, ali sva ta obnova, koliko god se hrvatska država trudila ipak ide presporo, osobito za ljude koji tamo žive. Osim toga, 18-tog studenoga treba se sjetiti imena svih poginulih, nestalih, pa i umrlih Vukovaraca. Nije dovoljno tek samo isticati brojke.

Međutim, ono što poglavito zabrinjava i žalosti heroja Vukovara je činjenica da je vrlo malo ratnih zločinaca odgovaralo  za strašne zločine koji su tamo počinjeni, dok s druge pak strane svjedoci smo da se još uvijek gone hrvatski branitelji, da ih se ne ostavlja na miru.

  • Vukovar je rana koja nikada ne prolazi i neće proći – rekao je Dedaković, koji zajedeno sa svojom obitelji teško proživljava ove dane ponosa i slave.

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari