Pratite nas

Kolumne

Do kada ćemo nijemo gledati ubijanje hrvatskoga Vukovara

Objavljeno

na

Na današnji dan umirali su ljudi jer su bili Hrvati, ubijen je Vukovar jer je bio hrvatski, razoren je kamen na kamenu jer je to bila zemlja – Hrvatska. S Vukovarom je tada umirala i Europa kao ideal. To je učinila Srbija pred očima cijeloga svijeta. Državna politika koja ne polazi od te činjenice prema Srbiji i svijetu i u uređenju današnjih društvenih odnosa u Hrvatskoj – ruga se žrtvi, a pogotovo hodajući u Koloni.

vukovar kolažGolema većina sudionika, svi oni koju su potrošili svoj novac i došli danas u Vukovar zapravo su tu kako bi poslali poruku da je hrvatski narod, a posebno oni osobno – još uvijek živ, da postoji, da štuje svoj identitet i uspomene. Međutim to su samo desetine tisuća Hrvata, pojedinaca, koji, kad se vrate iz Vukovara, moraju rješavati nešto drugo, svakodnevnije, važnije, moraju odgovarati na nijema ili otvorena pitanja svoje djece, obitelji, rodbine i prijatelja u pukom preživljavanju. Vukovar će ostati zauvijek tu negdje, ali pitanja zbog kojih postoji Kolona sjećanja preseliti će se na Pantovčak, na Markov trg, o njima će odlučivati Ivo Josipović, Vesna Pusić, Tomislav Karamarko, Milorad Pupovac i Vesna Pusić.

Gledat ćemo kako Ivo Josipović bez imalo srama govori o krahu međunarodnog prava kome je svim svojim nastojanjima s Pantovčaka silno pridonosio, gledat ćemo ga kako besramno kao predsjednik Republike Hrvatske u ovome bijednom igrokazu govori kako bi trebalo tražiti da «međunarodni sud u Haagu» preispita svoju odluku o puštanju Šešelja na slobodu», gledat ćemo Vesnu Pusić kako izražava «sućut srpskom narodu» zbog Šešeljevoga ponašanja, dok istovremeno njegovoga stvarnoga gazdu, državu Srbiju, državnom politikom Republike Hrvatske nastoji bezuvjetno osloboditi od odgovornosti za zlo koje je počinila ismijavajući na taj način uz sve ostalo i načela međunarodnoga poretka.

Čovjek ne može upravo danas dok gleda golemu kolonu dobrih, poštenih, ponosnih ljudi, koji nemaju nikakvoga drugoga načina pokazati javni stav, nego trošenjem svojih mirovina, plaća, ušteđevina i vremena, kako koračaju putevima smrti ulicama Vukovara, kako pokušavaju oživjeti prkos, inat, kako pokušavaju nijemo poslati poziv u pomoć i danas kao i nazad 23 godine, samo ovaj put za – spas istine i ponosa, ne zastati pred činjenicom da se Vukovar i danas ubija kao i 1991. godine.

Smije li se u silnim pozivima na ”dostojanstvo”, ”pijetet”, ”jedinstvo” koje izgovaraju i emitiraju ljudi svih pripadnosti, od onih najpoštenijih do zločinaca koji su kao životinjska horda tada ulazili u Vukovar, nasjesti na patetiku, na prašinu u oči o ”zajedništvu”, ”gradu heroju”, ”ljubavi i praštanju, a ne mržnji”, smije li se zapravo poći tim putem i – kamo on vodi?

Idemo redom.

Prvo priča o – herojstvu. Grad ni esencijalno ni formalno ne može biti – heroj. Ako je Grad heroj, onda herojstva nema, gubi svoj smisao, postaje obična stilska figura, koju kao i svaku kniževnost od pamtivjeka smije svatko tumačiti na svoj način. I biti u pravu. Ako je Grad heroj, onda u Hrvatskoj danas svaki sudionik životinjske horde sa slika, svaki zločinac, može računati na udio u tom herojstvu jer ih većina danas živi u Vukovaru i okolnim mjestima. Kao i u svemu važnom u Hrvatskoj, i o tome je formirana i postoji dijametralno suprotna službena ”istina”.

Ako je Grad heroj, onda je posve normalno da tko god hoće, tko god nema karaktera, časti, tko god ima bilo kakvu promotivnu mogućnost, proglasi – sebe herojem. Samo ga netko od nevidljivih planera najavi Stankoviću, pozove se EPH, da se mig Radmanu, promoviraju ga a nakon nekoliko godina osvane u Vladi ili na Pantovčaku. I ne možete to argumentirano osporiti, jednostavno zato što ne postoje kriteriji – herojstva. A i nemate gdje. Tako je Matić postao heroj, onda je posve normalno da je Bojan Glavašević heroj, što će okačiti na državnu zgradu kazališta Ivana pl Zajca njegov opskurni intendant i nadležna ministrica Zlatar Violić. Ako je Grad heroj, onda u njemu ni jedan ljudski postupak ne može biti individulan, osoban, poseban, jer valjda je jasno baš svakome da, ako je sve posebno, onda nije ništa posebno. Jednako kako ni jedan liječnik, ma sa kakvim se izazovima susreo u tadašnjoj ratnoj bolnici nije heroj, jednako kako novinar tadašnjega ratnoga radija ne može biti heroj, jer nije on činio ništa nadnaravno, jednako kako nije bilo herojstvo – biti zarobljen niti poginuti od neke od milijun granata. Herojstvo je i tada u takvim okolnostima pripadalo rijetkima. Zbog toga i jest herojstvo, univerzalni pojam i sadržaj pred kojim se klanja cijeli svijet. Herojstvo je svaki dan izlagati svoj život i penjati se na pedeset metara visoki i razoreni Vodotoranj, stavljati hrvatsku zastavu kao simbol i znak žive obrane. Ali, u današnjoj Hrvatskoj nitko ne zna kako se zvao taj mladić! Znamo li tko je Ivica Ivanika? Nikad čuli.

U prijevodu, jedini uvjet za službeno herojstvo je uvaliti se u državnu strukturu, preuzeti moć u ruke i – proglašavati što tko hoće. Već tjedan dana kao priprema Godišnjice pada Vukovara, gledamo i slušamo Šešelja, Matića, Glavaševića na televiziji, zatim Josipovića i Vesnu Pusić. Svi promotivni napori i pripreme ove godišnjice stavljeni su u funkciju veličanja certificiranoga lažova Predraga Matića i ”herojstva” sina pokojnoga Siniše Glavaševića. Uz to slikom i prilikom se, naslikavajući ljudsku kreaturu Šešelja po Beogradu, kako glavinja pušten s lanca i bez skrbi gospodara, pokušava hrvatskome narodu pokazati kako je današnja Srbija sasvim drugačija od one ”Šešeljeve”.

Može li netko upravo danas zaboraviti sliku uplakane krhke djevojčice u koloni dok iza nje odzvanja životinjski zov na klanje, koje nije bilo samo pjesma i kojemu je svjedočila svojim djetinjim očima? Je li možda herojstvo nastaviti život nakon tih slika u djetinjim očima i svakodnevno mirno prolaziti pored ljudi koj su ti tada to uradili?

Skrećući pozornost na, iz više razloga, upravo sada puštenoga Šešelja i hineći državničku zabrinutost, masku kakvu stalno nosi Ivo Josipović, a koju posve idiotski, bez ikakve distinkcije ili alternativnog razuma, slijedi Kolinda Grabar Kitarović koja očekuje da se ”srbijanski državni vrh ogradi!!!” od Šešeljeva režanja, zapravo se dodatno nadvija – najgušća magla nad Vukovar. Je li tim ljudima jasno da je pozivanje na ”ograđivanje” od Šešelja, na ”sankcioniranje Šešelja”, ”preispitivanje međunarodnoga prava”, zapravo – namjerno sračunati spasonosni apel Srbiji danas, da usprkos što nije ni malo drugačija nego devedesetih, pošalje poruku da – jeste. Jer eto, Šešelj je kriv za sva ta zla!!! Taj apel u biti silno treba današnjoj hrvatskoj vlasti, Srbiji nije bitan jer se ona ne osvrće na probleme hrvatskoga državnoga vrha u ostvarivanju međunarodne obveze – amnestiranja Srbije od zla i preuzimanja nove povijesne hipoteke na hrvatski narod.

Perverzna je oholost promotora ”jednakosti u zlu, bezumlju, mržnji’‘ kojom se Hrvatsku u Hrvatskoj i u svijetu drži vezanu, razapetu, osuđenu bez ikakvoga naravnoga sudišta. Jedan cijeli rat i jedna dugogodišnja državna zločinačka politika predstavlja se doslovno kavanskom tučnjavom dva zločesta tipa posve izjednačene civilizacjske odgovornosti. Takvu državnu politiku vodi današnja vlast u Hrvatskoj.

Danas nema klanja, silovanja, paljenja, rušenja, nema bezumnika – jer Srbija nema uvjete za uspjeh na taj način. Zato se pristupa istim ciljevima na drugi način, i to upravo pričama i politikom o ”mržnji i ljubavi”, ”oprostu”, ”suradnji”, ”jedinstvu”, ”toleranciji”, ”suživotu”, ”nacionalnim pravima”, ”suočavanju sa prošlošću”, ”demokraciji”, ”europskim integracijama”, a Šešelja se i dalje drži na podužemu lancu ovoga puta kako bi se svalila krivnja na njega i pokazalo kako su stvarni kreatori novoga ruha jednake zločinačke politike – dobri i dragi susjedi, normalni ljudi i Europejci! Ciljeve ondašnje velikosrpske politike koja je krahirala vojno, danas revnosno ostvaruje hrvatski državni vrh. Između ostaloga i Kolonom sjećanja!

Sjeća li se netko da je Srbija odustala od agresije na Hrvatsku?

Zašto se mizernom Šešelju daju svake večeri udarne minute centralnih dnevnika, a istovremeno se šuti na daleko opasnije izjave i to dvostruko ponovljene, od strane poglavara SPC-a koji otvoreno negira hrvatsku državnost i suverenost Republike Hrvatske? Tko smije vjerovati u kredibilitet i iskrenost ljudi koji tako vode hrvatsku Državu i pozivaju na odavanje počasti žrtvi Vukovara? Je li se vjerovanje tim ljudima smije više nazvati glupošću ili to jednostavno moramno nazvati – namjernim neprijateljstvom prema vlastitoj zemlji i narodu?

Može li se danas u Kolonu sjećanja okupiti hrvatski narod iz tisuća svojih svakodnevnih kolona i stati iza Predsjednika i državnoga vrha, ako zna da ne postoji ni minimum sumnje da je taj čovjek i njegovi suradnici učinio sve što je mogao i smio da zločinci ne budu kažnjeni, da se redefinira i podupre na sve načina zločinačka politika koja je kreirala mržnju i poslala životinje na ulice Vukovara, koja je neke od životinja iz horde sa svih svjetskih televizija što pjeva o ”hrvatskom mesu i klanju” namjestila u – hrvatsku policiju danas a njihove lidere u Sabor, desetine državnih institucija, pa čak i u upravu Dokumentacijskoga centra za istraživanje Domovinskoga rata? Kakve je razlika je li se netko zove Višnjić ako je bio neprijateljski obavještajac o čemu su objavljeni neopozivi dokumenti, ili recimo – Savo Štrbac?

Govoriti danas, na današnji dan kako je naše sjećanje, tragediju, slike koje ni jedan pristojno human čovjek nikada neće zaboraviti, izazvala ”mržnja”, ”bezumlje”, ”agresor”, sramotni je pokušaj, a nažalost sve uspješniji – udara na zdrav razum običnog čovjeka.

Mržnju je netko kreirao, osmislio. Mržnju nacionalnh razmjera. Mržnja nije karakteristika naroda, nikada se ne može pripisati cijelom narodu iako cijeli narodi mogu biti sudionici zla i zločina ako ih vodi državni vrh čiji su ciljevi neljudski, necivilizirani i nelegalni, a političke metode utemeljene na laži i prevarama čitavih generacija. Kao što je slučaj sa Srbijom od osamdesetih do danas, Njemačkom, Italijom i Japanom krajem tridesetih godina prošloga stoljeća, kao što je puna povijest takvoga ponašanja gotovo svih najvažnijih današnjih država svijeta. Pojedinci postaju žrtve indvidualne mržnje tek onda kada njihove države ne žele preuzeti odgovornost za zlo koje su počinile i izazvale. Da je jedan jedini hrvatski Srbin, čak i netko od onih koji su do lakata bili u zločinu protiv hrvatskoga naroda stradao, bio žrtva osvete, bilo čega u Hrvatskoj nakon rata, što bi po svim naravnim zakonima običnoga čovjeka bilo normalno očekivati nakon toliko učinjenoga zla, svih ovih poslijeratnih godina – imalo bi smisla upozoravati na mržnju. Nije li bezobrazluk do neba, bez usporedbe, iz srpskih redova, iz ‘‘antifašističkih” krugova, sa Pantovčaka i Markova trga – hrvatski narod upozoravati na mržnju, fašizam, a istovremeno razvijati i štititi toliko puta dokazano zlo i njegove nositelje? Ako bi nešto upravo Vukovar trebao simbolizirati i biti svojvrsna ispovjedaonica hrvatskome narodu a pogotovo njegovoj politici, onda je to svijest o vrhunskim vrednotama i dostojanstvu u najtežim trenutcima borbe za opstanak. I savladavanju mržnje kao odgovora na pretrpljeno zlo.

Ono što se dogodilo Hrvatskoj 1991. godine nije kreirala niti učinila nikakva mržnja, niti bezumlje, niti bezumnici. To je osmislio zločinački mozak srpske nacionalne države. To je autentična i eksplicitna zločinačka politika i po svim univerzalnim načelima na kojima počiva suvremeni svijet – to je ultimativno kažnjivo. Onaj tko ne želi, tko neće, tko amnestira kreatora i sljednika takve politike sudionik je u zločinu. I točka!

Zato je jedino istinsko sjećanje, jedino istinsko jedinstvo, jedino istinsko dostojanstvo moguće ostvariti na – istini. Na pravdi. Na pravednosti. A to je posao države, ne stotina tisuća ljudi koji danas koračaju ulicama Vukovara. To je posao Ive Josipovića, Vesne Pusić, za to se kandidira Grabar Kitarović ili Milan Kujundžić. To nitko, ni jedan sudionik današnje Kolone jednostavno ne može niti u konačnici – smije pokušati ostvariti. To je granica s pojmom osveta.

Josipović je učinio apsolutno sve da nestane istina, nagradio je svakoga tko ju je uspješno prikrio, učino je apsolutno sve da srpska država koja je poslala životinje iz slika ulaska u hrvatski Grad ostane nekažnjena, da ta politika samo ”neošešeljena” ostane živa i efikasna.

Dakle, o kakvoj to on, o kakvoj to oni koji ga slijede, koloni, sjećanju, dostojanstvu, pijetetu, jedinstvu govore? Zovu li nas oni to, zovu li cijeli svijet koji ima te slike pred očima – na bezuvjetni zaborav i oprost kreatorima i sljedbenicima zločinačke politike? To je posve neupitno.

Zato ga se ne samo ne smije slijediti, već mora apsolutno kazniti na sve legalne i legitimne načine koji preostaju jednom narodu. Ako s druge strane Kitarović i Kujundžić ne vide kako je za jedinstvo nužan običan ljudski i društveni preduvjet – onda neka nam se ne predstavljaju kao alternativa. Pozivi na borbu protiv mržnje ne mogu se utemeljiti na primjerima osobnoga oprosta najtežih žrtava, jer kako je god individualni oprost veličanstven znak duha jednoga čovijeka, ne smije se na njemu graditi državna politika. Državna politika onima koji ne žele zatražiti oprost, ne smije omogućiti kreiranje političke ideje. Jer u njoj je zlo koje drži za vrat ne samo sjećanje na žrtvu, nego i cijelo hrvatsko društvo.

 Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari