Pratite nas

Komentar

Kainovska ljubav brata Emira Hadžihafizbegovića

Objavljeno

na

GostovanjeGostovanje Emira Hadžihafizbegovića u emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića možemo promatrati iz dva kuta.

Prvi se odnosi na bošnjačku politiku prema Hrvatima u BiH, nad kojima Bošnjaci desetljećima provode sustavno političko nasilje. Koliko god je u emisiji, kad je zaškripilo, Hadžihafizbegović pokušavao bježati iz politike u glumu, prosječan gledatelj shvaća da je on primjer današnjeg bošnjačkog političkog čovjeka: desnom rukom promiče islamsko-nacionalnu BiH (član je SDA), a lijevom maše s napamet naučenim floskulama građanluka za izbor komuniste Željka Komšića.

Hadžihafizbegović tvrdi da je normalno da Bošnjaci Hrvatima biraju Komšića, jer po njegovoj procjeni ‘četnik’ Milorad Dodik Dragan Čović „rade na uništenju bosanskohercegovačkog društva“. Mudri Hadžihafizbegović pristupa tom društvu kao jednom, nadnacionalnom, ignorirajući njegovu višedimenzionalnost.

Ukoliko i prihvatimo tu akrobaciju ostaje za vidjeti zašto bošnjačka koalicija (post-)titoista i islam-nacionalnog SDA pojačava stiskanje Hrvata svaki put kad se Srbi postroje. I ne pušta, od jeseni 1992. do danas. Valjda je temeljem ahdname Mehmeda II. Osvajača, povijesnog dokumenta „koji garantira ljudska prava i vjerske slobode“, kako jednom reče voditelj Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva sarajevskog dr. Abdulgafar ef. Velić, Hadžihafizbegović u Nedjeljom u 2 bio slobodan nabrojati pet Hrvata koje bi Bošnjaci odmah birali. Kako je sam glumac priznao, današnja izborna ahdnama to omogućuje: jasnu diskriminaciju cijelog jednog naroda. Iz toga proizlazi da je BiH samo za Bošnjake, Srbi su ionako četnici, a Hrvate treba podčiniti nametanjem raznih QuislingaDegrella van Tonningena.

Hadžihafizbegović je izjavio još nešto vrijedno pažnje: „Hrvati su naša braća!“ Simbolično je da hrvatski državljanin po Ranku Ostojiću gleda na Hrvate kao braću, ali bi – kako voli reći – „on i njegov narod“ odlučivali o sudbini i političkom nestanku braće. Takvu plemenitu bratsku ljubav možda je još samo Kain znao pokazati.

Drugi ćošak iz kojeg možemo promatrati glumca i bivšeg vojnika Armije BiH i HVO-a iz Tuzle je kroz manjak vizije hrvatskih političara, i u Hrvatskoj i BiH. Bi li prosječan gledatelj bio uznemiren nakon Hadžihafizbegovićevog baljezganja da Hrvatska i hrvatski političari u BiH znaju odgovoriti – raditi u korist rješavanju hrvatskog pitanja u BiH? Vjerojatno ne bi.

Hrvatska je nakon triput nametnutog Komšića tek par mjeseci upozoravala Europsku uniju, međunarodne aktere i svjetske diplomacije o štetnosti tog čovjeka, neravnopravnom položaju Hrvata u BiH i spornosti izbornog zakona. O tome svjedoče brojni medijski izvještaji, poput sastanka Andreja Plenkovića Emmanuela Macrona. Nakon toga je sve stalo, ishod je onaj stari – Hrvati, snađite se i ne talasajte puno. Jer, da se nešto izrodilo iz tih kvazipokušaja zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a Matthew Palmer ne bi zaobišao Mostar u širokom luku.

Izjave političara vratile su se u okvir tužne hrvatske zbilje (čemu svjedoče floskule „podržavamo ravnopravnost svih konstitutivnih naroda“ i „BiH je prijateljska zemlja“), a vjerojatno će tako i ostati do idućih općih izbora 2022. godine. Primjerice, ne promišlja se o bilo kakvom djelovanju izvan europske karikaturalne sporosti, savezništvu sa SAD-om po pitanju položaja Hrvata u BiH, lobiranju, ili drugim ambicioznijim koracima.

Pitanje je što se može očekivati od hrvatskog predsjedanja Europskom unijom 2020.? Iz najava je jasno kako će Hrvatska gurati balkanske države ka Uniji, a kad je u pitanju BiH vjerojatno će to biti pomoć njoj kao „prijateljskoj državi“, uz široko zaobilaženje cjelokupnog hrvatskog pitanja (školstvo, kultura, znanost i obrazovanje, RTV javni servis, teritorijalna, politička i ekonomska ravnopravnost, itd.)

Ni južno od Save nije bolje. Hrvatski političari podijelili su fotelje, vlast na razini Federacije BiH uredno funkcionira, Hrvati dižu ruke za nova zaduživanja, Najlegitimniji otvoreno laže o izmjenama izbornog zakona kako bi, valjda, širio ‘optimizam’ među hrvatskim narodom. Ukorjenjuje se kultura slabosti, normalizira se smeće po cesti u Mostaru, iako se zna da je s druge strane hadžihafizbegovićevski brat.

I da, Hadžihafizbegović samo igra tragediju koju potpisuju abelovski Hrvati.

I.Pepić/poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Milanović misli da živi u Jugoslaviji, izjavio da je Republika Hrvatska državna zajednica!

Objavljeno

na

Objavio

Ne tako davno je za Republiku Hrvatsku tvrdio da je slučajna država.

Danas kada se natječe za predsjednika Republike Hrvatske je evoluirao u svojim uvredama, kaže da je Hrvatska državna zajednica.

Pitamo se u kojoj on državi živi? Također se s pravom pitamo je li Milanović ikada pročitao Ustav Republike Hrvatske, a nakon posljednje izjave sigurni smo da je netko drugi u ime Zorana Milanovića polagao predmet Ustavno pravo na Pravnom fakultetu, jer on ga sa ovakvim znanjem o Republici Hrvatskoj sigurno ne bi položio.

Sama pojava čovjeka poput Milanovića u politici je opasna po državu, a zamislite kako bi nam tek “dobro” bilo da nam predsjednik bude čovjek koji misli da je Republika Hrvatska državna zajednica, savez ili federacija… Zoki, #SFRJ je odavno mrtva, a Republika Hrvatska nije državna zajednica niti će to ikada biti.

Pročitaj barem Ustav Republike Hrvatske u ovoj kampanji za predsjednika Republike Hrvatske – to bi bio uspjeh za cijelo društvo. Pozdrav za Zokija i ekipu koja misli da i dalje žive u Jugoslaviji.

Video: https://www.youtube.com/watch?v=FOfvSfgDqxs

Planet Hrvatska

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Dr. Herman Vukušić ‘oprao’ Milanovića: Normalno, nije bio u ratu

Objavljeno

na

Objavio

Neću ovdje prepričavati kako je Zoran Milanović kao premijer bio u višestruko jačoj mogućnosti već odavno izvršiti obećanja koja sada daje kao predsjednički kandidat. Također neću spominjati njegove gotovo svakodnevne gafove koji već zabavljaju i međunarodnu javnost te su zaslužili i novu kovanicu u hrvatskom jeziku: “zoranizmi”, piše dr. Herman Vukušić

O njegovom “karakteru” sve je rečeno u činjenici da drugima zamjera ono što sebi dopušta: od uporabe službenih sredstava (aviona, helikoptera) u privatne svrhe, pa do obiteljskog nepotizma (bratića nakon četvrt stoljeća izvlači iz JNA mirovine i postavlja u javnu tvrtku kao velikog menadžera).

Veliki američki pisac, Robert Heinlein, u svojoj je znanstveno fantastičnoj distopiji “Svemirski jurišnici” opisao svijet budućnosti u kojem pravo glasa na izborima imaju samo oni koji su ratovali za svoju domovinu.

Neću ići tako daleko, ali mislim da se za nekoga tko želi biti predsjednik RH ipak treba upitati što je radio 1991. godine?

Pri tome napominjem da mi ne leži baš pretjerano niti Škorina izjava kako je u SAD-u tamburicom branio Hrvatsku…

Ali Milanović je u svojem “karakteru” ipak otišao korak dalje: gradski dečko koji puca od zdravlja i kao premijer vozi mountain bike i trči po Maksimiru sa CroCapom nije se baš osjećao psihofizički spreman 1991. godine otići na prvu crtu

Kao malu ilustraciju kondicije bivšeg premijera i nesuđenog predsjednika u njegovim (već) četrdesetim godinama objavljujem ovdje vinjetu iz 2012. godine koja opisuje Zokin ljetni avanturizam na otoku Hvaru:

“A ima premijer i jednu veliku strast, a to je vožnja biciklom, a kad je u pitanju ruta kojom se prekjučer uputio, Zoranu Milanoviću može se samo čestitati.

Naime, u rano jutro, točnije nešto prije sedam sati, odlučio je stisnuti pedale i tako odraditi veliki izazov na koji se ni profesionalni biciklisti ne bi bez premišljanja upustili.

Kad je osiguranje procijenilo da je situacija sigurna, iz kombija je iskrcan bicikl i premijer je nešto prije Brusja sjeo na njega te krenuo na suprotni dio najduljeg hrvatskog otoka, u Sućuraj. Riječ je o udaljenosti većoj od 70 kilometara, a starom cestom kojom je premijer krenuo čak i 80.

Na toj relaciji najveći problem nije ni daljina, već se radi o jako zahtjevnoj ruti jer i za automobile je taj put prilično opasan. Na svom putu prema Sućurju premijeru je nešto sumnjivo škripalo na biciklu, pa je oko 9 ujutro putem stao na privatnoj benzinskoj postaji Bagy pred ulazom u Jelsu.

Pristojno se predstavio i zatražio pomoć.”

Skoro sto kilometara po “prilično opasnom putu” a niti metra po bojišnici, baš je karakter nema što

Bitno je da nam on poručuje kako je rat gotov…Sramota!

Herman Vukušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari