Pratite nas

Komentar

Kainovska ljubav brata Emira Hadžihafizbegovića

Objavljeno

na

GostovanjeGostovanje Emira Hadžihafizbegovića u emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića možemo promatrati iz dva kuta.

Prvi se odnosi na bošnjačku politiku prema Hrvatima u BiH, nad kojima Bošnjaci desetljećima provode sustavno političko nasilje. Koliko god je u emisiji, kad je zaškripilo, Hadžihafizbegović pokušavao bježati iz politike u glumu, prosječan gledatelj shvaća da je on primjer današnjeg bošnjačkog političkog čovjeka: desnom rukom promiče islamsko-nacionalnu BiH (član je SDA), a lijevom maše s napamet naučenim floskulama građanluka za izbor komuniste Željka Komšića.

Hadžihafizbegović tvrdi da je normalno da Bošnjaci Hrvatima biraju Komšića, jer po njegovoj procjeni ‘četnik’ Milorad Dodik Dragan Čović „rade na uništenju bosanskohercegovačkog društva“. Mudri Hadžihafizbegović pristupa tom društvu kao jednom, nadnacionalnom, ignorirajući njegovu višedimenzionalnost.

Ukoliko i prihvatimo tu akrobaciju ostaje za vidjeti zašto bošnjačka koalicija (post-)titoista i islam-nacionalnog SDA pojačava stiskanje Hrvata svaki put kad se Srbi postroje. I ne pušta, od jeseni 1992. do danas. Valjda je temeljem ahdname Mehmeda II. Osvajača, povijesnog dokumenta „koji garantira ljudska prava i vjerske slobode“, kako jednom reče voditelj Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva sarajevskog dr. Abdulgafar ef. Velić, Hadžihafizbegović u Nedjeljom u 2 bio slobodan nabrojati pet Hrvata koje bi Bošnjaci odmah birali. Kako je sam glumac priznao, današnja izborna ahdnama to omogućuje: jasnu diskriminaciju cijelog jednog naroda. Iz toga proizlazi da je BiH samo za Bošnjake, Srbi su ionako četnici, a Hrvate treba podčiniti nametanjem raznih QuislingaDegrella van Tonningena.

Hadžihafizbegović je izjavio još nešto vrijedno pažnje: „Hrvati su naša braća!“ Simbolično je da hrvatski državljanin po Ranku Ostojiću gleda na Hrvate kao braću, ali bi – kako voli reći – „on i njegov narod“ odlučivali o sudbini i političkom nestanku braće. Takvu plemenitu bratsku ljubav možda je još samo Kain znao pokazati.

Drugi ćošak iz kojeg možemo promatrati glumca i bivšeg vojnika Armije BiH i HVO-a iz Tuzle je kroz manjak vizije hrvatskih političara, i u Hrvatskoj i BiH. Bi li prosječan gledatelj bio uznemiren nakon Hadžihafizbegovićevog baljezganja da Hrvatska i hrvatski političari u BiH znaju odgovoriti – raditi u korist rješavanju hrvatskog pitanja u BiH? Vjerojatno ne bi.

Hrvatska je nakon triput nametnutog Komšića tek par mjeseci upozoravala Europsku uniju, međunarodne aktere i svjetske diplomacije o štetnosti tog čovjeka, neravnopravnom položaju Hrvata u BiH i spornosti izbornog zakona. O tome svjedoče brojni medijski izvještaji, poput sastanka Andreja Plenkovića Emmanuela Macrona. Nakon toga je sve stalo, ishod je onaj stari – Hrvati, snađite se i ne talasajte puno. Jer, da se nešto izrodilo iz tih kvazipokušaja zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a Matthew Palmer ne bi zaobišao Mostar u širokom luku.

Izjave političara vratile su se u okvir tužne hrvatske zbilje (čemu svjedoče floskule „podržavamo ravnopravnost svih konstitutivnih naroda“ i „BiH je prijateljska zemlja“), a vjerojatno će tako i ostati do idućih općih izbora 2022. godine. Primjerice, ne promišlja se o bilo kakvom djelovanju izvan europske karikaturalne sporosti, savezništvu sa SAD-om po pitanju položaja Hrvata u BiH, lobiranju, ili drugim ambicioznijim koracima.

Pitanje je što se može očekivati od hrvatskog predsjedanja Europskom unijom 2020.? Iz najava je jasno kako će Hrvatska gurati balkanske države ka Uniji, a kad je u pitanju BiH vjerojatno će to biti pomoć njoj kao „prijateljskoj državi“, uz široko zaobilaženje cjelokupnog hrvatskog pitanja (školstvo, kultura, znanost i obrazovanje, RTV javni servis, teritorijalna, politička i ekonomska ravnopravnost, itd.)

Ni južno od Save nije bolje. Hrvatski političari podijelili su fotelje, vlast na razini Federacije BiH uredno funkcionira, Hrvati dižu ruke za nova zaduživanja, Najlegitimniji otvoreno laže o izmjenama izbornog zakona kako bi, valjda, širio ‘optimizam’ među hrvatskim narodom. Ukorjenjuje se kultura slabosti, normalizira se smeće po cesti u Mostaru, iako se zna da je s druge strane hadžihafizbegovićevski brat.

I da, Hadžihafizbegović samo igra tragediju koju potpisuju abelovski Hrvati.

I.Pepić/poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ponosan sam što sam Hrvat/Hrvatica

Objavljeno

na

Objavio

Pripadam narodu koji uspijeva opstati na povijesnoj pozornici unatoč svim nevoljama. Ima kulturnu i političku baštinu, povijest koja se može pratiti od 852. godine i domišljati i rekonstruirati i stoljećima prije toga.

Dužnost je svakog Hrvata/Hrvatice gajiti vlastitu nacionalnu, domoljubnu i rodoljubnu svijest. Ponos na hrvatstvo je prirodan osjećaj pogotovo što je on utemeljen na divljenja vrijednim ostvarenjima hrvatskih ljudi i naroda.

Neznanje je najveći neprijatelj domoljublja. Hrvatski jezik i umjetnost na njemu ostvarena, hrvatska kulturna tradicija i umjetnost, politička borba i nastojanja, njegova su dična povijest. Svijest o hrvatskom kulturnom i političkom identitetu temelj je opstojnosti hrvatskoga naroda, uspostava, održavanje i očuvanje potrebnih nacionalnih institucija obveza.

Svakodnevna skrb za hrvatski jezik sveta je dužnost, jer, kao što pjesnik kaže, Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi. Jedino kroz očuvanje jezika, kulture i političkog okvira (države i državotvornosti) narod može očuvati vlastito ime i opstojnost.

U svjetonazornom i vrijednosnom smislu (u skladu s tradicijom) važno je očuvanje i njegovanje pripadnosti katoličkoj crkvi. U krilu crkve trajali smo i postojali. Odgajali se i uzrastali. A da bi to i dalje mogli potrebno je jačati obitelj (i obiteljske vrijednosti).

Očuvanje i zaštita obitelji je imperativ. Ona rađa i odgaja. Pravo na život i pravo na rad kao temeljna ljudska prava ostvarivati u svojoj zemlji.

Pomagati vlastite ljude. Opstati na hrvatskom tlu obveza je i odgovornost. Oni koji su u svijetu u tome su dužni pomagati one koji su ostali. Pomagati svekoliki napredak Hrvatske i Hrvata u BiH kako bi se jednom imali gdje i mogli vratiti. I oni sami trebaju promišljati vlastiti povratak. Život u tuđini bit će mnogo lakši ukoliko se neprestano dotiču vlastiti korijeni i osnažuju konopci ljubavi.

Zanimanje za naše u tuđini, ostvarivanje pretpostavki za njihovo uključivanje u narodni život, neprestana i živa komunikacija: institucionalna, obiteljska i pojedinačna treba činiti jedinstveni hrvatski kulturni i politički prostor.

Zadaća je svakog hrvatskog čovjeka raditi sve da se ostvari što je moguće veći povratak hrvatskih ljudi.
Jer, ipak, samo je ovdje Dom i Domovina.

prof. dr. sc. Marko Tokić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Predrag Peđa Mišić: Što u biti znači biti dosljedan, što su uopće ideali?

Objavljeno

na

Objavio

FENIX

Što u biti znači biti dosljedan, što su uopće ideali.
Te 91′ bilo je nekako najlakše, koliko god to zvučalo čudno.
Imao si neprijatelja, znao si cilj, svrhu, sad je to sve upitno.

Ako mi danas raspravljamo o domovinskom ratu, o HOS-u, jesmo li ili nismo za “Dom spremni” čemu onda sve.
Sve se svelo na neke domjenke, lampaše, svijeće, vijence.
Imali i jedan političar jasan stav oko svega gore nabrojanog.

Iskreno, ne zamjerajući, mislim da niti ili mali broj od njih nije bio na prvoj crti, osjetio miris krvi, raskomadana ljudska tjela.
Oni me i ne čude, čudi me da roditelji, braća, sestre, djeca još uvijek takve podržavaju, daju im glas, pravdaju ih.
Neću tupit, pitam se što ja tu radim,

Moji stavovi su jasni i javni, nikad se nisam krio iza nikoga. Bio sam za Škoru, drugi krug za Kolindu, to su moji stavovi, ja nisam podložan tuđim. NE HVATAJTE ME NA EMOCIJE, NE DAM VIŠE

Mnogi su mi pisali, javno izgovorili, oni te samo iskorištavaju, kad im ne bude trebalo otpisat će te.
Analizirajući sve do sada, shvatio sam, ja zbog svojih poginulih prijatelja neću odustati.
Jesu li to ideali ili ne, ne znam.

Znam
HOS da
ZDS da
NESTALI da
SRBIJA NE

Jesam li u krivu to će narod reći. Putujem diljem lijepe naše, vlakovima, autobusima, bez putnih naloga o svom trošku uz pomoć dobrih ljudi.
Ja ću sebi dati za pravo mali odmor i razmisliti hoću li dalje ili ne.

Nisam se umorio ali ako nešto ne ide onda ne ide
Kasno je da se mijenjam
HVALA VAM

Predrag Peđa Mišić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari