Pratite nas

Komentar

Kainovska ljubav brata Emira Hadžihafizbegovića

Objavljeno

na

GostovanjeGostovanje Emira Hadžihafizbegovića u emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića možemo promatrati iz dva kuta.

Prvi se odnosi na bošnjačku politiku prema Hrvatima u BiH, nad kojima Bošnjaci desetljećima provode sustavno političko nasilje. Koliko god je u emisiji, kad je zaškripilo, Hadžihafizbegović pokušavao bježati iz politike u glumu, prosječan gledatelj shvaća da je on primjer današnjeg bošnjačkog političkog čovjeka: desnom rukom promiče islamsko-nacionalnu BiH (član je SDA), a lijevom maše s napamet naučenim floskulama građanluka za izbor komuniste Željka Komšića.

Hadžihafizbegović tvrdi da je normalno da Bošnjaci Hrvatima biraju Komšića, jer po njegovoj procjeni ‘četnik’ Milorad Dodik Dragan Čović „rade na uništenju bosanskohercegovačkog društva“. Mudri Hadžihafizbegović pristupa tom društvu kao jednom, nadnacionalnom, ignorirajući njegovu višedimenzionalnost.

Ukoliko i prihvatimo tu akrobaciju ostaje za vidjeti zašto bošnjačka koalicija (post-)titoista i islam-nacionalnog SDA pojačava stiskanje Hrvata svaki put kad se Srbi postroje. I ne pušta, od jeseni 1992. do danas. Valjda je temeljem ahdname Mehmeda II. Osvajača, povijesnog dokumenta „koji garantira ljudska prava i vjerske slobode“, kako jednom reče voditelj Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva sarajevskog dr. Abdulgafar ef. Velić, Hadžihafizbegović u Nedjeljom u 2 bio slobodan nabrojati pet Hrvata koje bi Bošnjaci odmah birali. Kako je sam glumac priznao, današnja izborna ahdnama to omogućuje: jasnu diskriminaciju cijelog jednog naroda. Iz toga proizlazi da je BiH samo za Bošnjake, Srbi su ionako četnici, a Hrvate treba podčiniti nametanjem raznih QuislingaDegrella van Tonningena.

Hadžihafizbegović je izjavio još nešto vrijedno pažnje: „Hrvati su naša braća!“ Simbolično je da hrvatski državljanin po Ranku Ostojiću gleda na Hrvate kao braću, ali bi – kako voli reći – „on i njegov narod“ odlučivali o sudbini i političkom nestanku braće. Takvu plemenitu bratsku ljubav možda je još samo Kain znao pokazati.

Drugi ćošak iz kojeg možemo promatrati glumca i bivšeg vojnika Armije BiH i HVO-a iz Tuzle je kroz manjak vizije hrvatskih političara, i u Hrvatskoj i BiH. Bi li prosječan gledatelj bio uznemiren nakon Hadžihafizbegovićevog baljezganja da Hrvatska i hrvatski političari u BiH znaju odgovoriti – raditi u korist rješavanju hrvatskog pitanja u BiH? Vjerojatno ne bi.

Hrvatska je nakon triput nametnutog Komšića tek par mjeseci upozoravala Europsku uniju, međunarodne aktere i svjetske diplomacije o štetnosti tog čovjeka, neravnopravnom položaju Hrvata u BiH i spornosti izbornog zakona. O tome svjedoče brojni medijski izvještaji, poput sastanka Andreja Plenkovića Emmanuela Macrona. Nakon toga je sve stalo, ishod je onaj stari – Hrvati, snađite se i ne talasajte puno. Jer, da se nešto izrodilo iz tih kvazipokušaja zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a Matthew Palmer ne bi zaobišao Mostar u širokom luku.

Izjave političara vratile su se u okvir tužne hrvatske zbilje (čemu svjedoče floskule „podržavamo ravnopravnost svih konstitutivnih naroda“ i „BiH je prijateljska zemlja“), a vjerojatno će tako i ostati do idućih općih izbora 2022. godine. Primjerice, ne promišlja se o bilo kakvom djelovanju izvan europske karikaturalne sporosti, savezništvu sa SAD-om po pitanju položaja Hrvata u BiH, lobiranju, ili drugim ambicioznijim koracima.

Pitanje je što se može očekivati od hrvatskog predsjedanja Europskom unijom 2020.? Iz najava je jasno kako će Hrvatska gurati balkanske države ka Uniji, a kad je u pitanju BiH vjerojatno će to biti pomoć njoj kao „prijateljskoj državi“, uz široko zaobilaženje cjelokupnog hrvatskog pitanja (školstvo, kultura, znanost i obrazovanje, RTV javni servis, teritorijalna, politička i ekonomska ravnopravnost, itd.)

Ni južno od Save nije bolje. Hrvatski političari podijelili su fotelje, vlast na razini Federacije BiH uredno funkcionira, Hrvati dižu ruke za nova zaduživanja, Najlegitimniji otvoreno laže o izmjenama izbornog zakona kako bi, valjda, širio ‘optimizam’ među hrvatskim narodom. Ukorjenjuje se kultura slabosti, normalizira se smeće po cesti u Mostaru, iako se zna da je s druge strane hadžihafizbegovićevski brat.

I da, Hadžihafizbegović samo igra tragediju koju potpisuju abelovski Hrvati.

I.Pepić/poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Goran Milić: ‘Muče me ovi podaci o smrtnosti Talijana od koronavirusa’

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/Goran Milić

Svakodnevno prebrojavanje zaraženih i umrlih od korona virusa u svakom kutu svijeta i njihovo plasiranje putem medija, tjednima stvara psihozu iz koje, čini se, izlaza nema… Najcrnji u svemu tome, nakon Kine, djeluju podaci koji stižu iz Italije, gdje je jučer umrlo, kako se navodi, rekordnih 919 ljudi.

Sumirajući sve ovo, poznati novinar i tv voditelj Goran Milić postavio je nekoliko pitanja na svom Facebook profilu:

– Muče me ovi podaci o smrtnosti Talijana od coronavirusa.

Danas je umrlo rekordnih 919.

Prije nego sto je nastala corona, npr. u cijeloj 2018 god. u Italiji je umrlo cca 647.000 osoba. U prosjeku, 1770 na dan.

Sada samo od corone umire 919 dnevno.

Znači li to da sada, u prosjeku, u Italiji umire 2. 689 svakoga dana?

Ili se smrti od srca, vena, raka, aidsa, gripe, upale pluća itd, dobrim dijelom, u ovoj konfuziji i dezinformiranosti, pripisuju coronavirusu?

Jer, čudno je da talijanskoj statističkoj službi do sada nije postalo relevantno da usporedi ukupnu smrtnost npr. u ožujku 2018. sa ožujkom 2020.

Pitanje je jasno, umire li sada 919 Talijana vise dnevno, ili je naglo opala smrtnost drugih bolesti?

Uopće ne sumnjam na neke teorije urote, samo bih volio biti nešto blize spoznaji koliko je smrti od tradicionalnih bolesti, koliko od starosti, a koliko od korone…? – napisao je Goran Milić na facebooku.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: ‘Sramotni agitprop u Dnevniku Nova TV o dječjim superjunacima’

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Jučerašnji prilog u centralnom Dnevniku Nova TV o modernim uzorima i junacima hrvatske djece bio je više nego upozoravajući. Dječica su u svojim domovima nacrtala hrvatske supermene, redom ministra Davora Božinovića, ministra Beroša i dr. Alemku Markotić.

Dječja mašta i slike na koje su osuđeni s roditeljima, djedovima i bakama, te očajnička potreba ljudi da dobiju novu informaciju o situaciji izvan četiri zida koju prati kombinirana psihoza i snažna nada u bolje, koja se htjeli ili ne prenosi na djecu može izroditi svašta, a u općem osjećaju ugroze pogotovo svoje junake od kojih ovisi spas njihovih najmilijih. Međutim, kada “slučajno” ti dječiji junaci i milijun gledatelja sazna za to, kada televizija nekako “istraživački” valjda dozna za te izraze dječjeg oduševljenja, pa kada se ti crteži i dječica emitiraju usred Dnevnika, a uz to se uvede jednog od junaka, ministra Beroša u program, kako razgovara s malenim dječakom, stvari postaju gadljivo agitpropovske.

Nemoguće je izbjeći grč u želucu gledajući sve to, pogotovo splet tolikih slučajnosti. U svakoj nevolji iskažu se posebni ljudi, posebnim djelima. Neposredna hrvatska prošlost puna je junaka s neusporedivo posebnijim i neupitnim herojskim djelima i žrtvom od ovih koje se danas primitivnim agitpropovskim rukopisom predstavlja superjunacima. Međutim, nikada, baš nikada niti u jednoj prigodi na televizijskim programima nisam vidio djecu i crteže tolikih junaka, od kojih su neki bili samo malo stariji od njih. To televizije ne prikazuju, naročito ne u Dnevnicima, čak ni u obilježavanju događaja koji su duboko obilježili hrvatsku svekoliku povijest. Nedavno sam reagirajući na tekuću glorifikaciju s obilježjima kanonizacije ministra Beroša, njegovo ponašanje pred kamerama pomalo upozoravajući, pomalo podrugljivo, nazvao pauniziranjem.

Njegov pristanak na razgovor s tim dječakom u Dnevniku, nije čisto ljudski nemoguće razumjeti, ali njegova služba za komuniciranje je morala redakciji Dnevnika, ako naravno nije sama kreirala tu gadljivu scenu, lijepo zahvaliti i reći ne, uz napomenu da ministar samo radi posao za koji je plaćen, a vrlo izvjesno bi u istoj “junačkoj” poziciji bilo stotine drugih da su na njegovom mjestu, s ništa manjim nadama, očekivanjima ljudi i prilično izvjesno i s lošijim, ali i s boljim realnim rezultatima iz scene, koju gledamo na ekranima. Uz to, mi uopće još niti izbliza ne znamo koliko dobro, racionalno, optimalno i efikasno Božinović i Beroš upravljaju ovom krizom.

Sve bitne informacije su centralizirane, što i treba biti u ovakvim situacijama, ali jednom brzo, već sutra, ljudi neće očajnički gledati uključivanje televizija u pressice Stožera, a novinari će imati puno više saznanja i mogućnosti za postavljanje pitanja, bez straha od proglašenja petokolonašima. Pitanje je vrlo realno, razumno i veliko, s velikom vjerojatnošču dubokih pukotina u cijeloj operaciji upravljanja krizom, jer nije moguće da relativno loša država puna slabosti do jučer, sad najednom savršeno funkcionira.

Dakle, sve je stvar dojma na temelju dostupnih informacija. Na temelju tog dojma i scenarija televizijskih propagandista danas proglašavati supermene i koristiti djecu za to je krajnje nisko, čak i nedopušteno zbog moguće zlouporabe malodobne djece. I prilično banalno političko profiterstvo. Konačno, ne bi zgorega Božinoviću i Berošu, kojima je Markotićka samo kolateral, bilo sjetiti se da su tako nekada djeca crtala i Čedu Jovanovića, Bulata, Savu Kovačevića, te čitav niz “narodnih heroja”, pa je došlo vrijeme kad se taj herojski veo strgnuo s njihovih imena. Jer, junaštvo se najmanje kao i znanstveni rad, mora višestruko dokazati i ne ostavljati rupe, pogotovo eventualne laži ispod dojma.

Ne radite to, gadljivo je i opasno, nosi duboki smrad političke zlouporabe i potiče ozbiljne sumnje, ako vam je stalo do ozbiljnog povjerenja ljudi. Novinari Nova TV koji su se tome “dosjetili”? Čisto ljudski i profesionalno na virtualnoj nastavi mora se reći – sjedite, jedan. Uz ukor zbog lošeg vladanja.

Marko Ljubić/facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari