Pratite nas

Komentar

Kainovska ljubav brata Emira Hadžihafizbegovića

Objavljeno

na

GostovanjeGostovanje Emira Hadžihafizbegovića u emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića možemo promatrati iz dva kuta.

Prvi se odnosi na bošnjačku politiku prema Hrvatima u BiH, nad kojima Bošnjaci desetljećima provode sustavno političko nasilje. Koliko god je u emisiji, kad je zaškripilo, Hadžihafizbegović pokušavao bježati iz politike u glumu, prosječan gledatelj shvaća da je on primjer današnjeg bošnjačkog političkog čovjeka: desnom rukom promiče islamsko-nacionalnu BiH (član je SDA), a lijevom maše s napamet naučenim floskulama građanluka za izbor komuniste Željka Komšića.

Hadžihafizbegović tvrdi da je normalno da Bošnjaci Hrvatima biraju Komšića, jer po njegovoj procjeni ‘četnik’ Milorad Dodik Dragan Čović „rade na uništenju bosanskohercegovačkog društva“. Mudri Hadžihafizbegović pristupa tom društvu kao jednom, nadnacionalnom, ignorirajući njegovu višedimenzionalnost.

Ukoliko i prihvatimo tu akrobaciju ostaje za vidjeti zašto bošnjačka koalicija (post-)titoista i islam-nacionalnog SDA pojačava stiskanje Hrvata svaki put kad se Srbi postroje. I ne pušta, od jeseni 1992. do danas. Valjda je temeljem ahdname Mehmeda II. Osvajača, povijesnog dokumenta „koji garantira ljudska prava i vjerske slobode“, kako jednom reče voditelj Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva sarajevskog dr. Abdulgafar ef. Velić, Hadžihafizbegović u Nedjeljom u 2 bio slobodan nabrojati pet Hrvata koje bi Bošnjaci odmah birali. Kako je sam glumac priznao, današnja izborna ahdnama to omogućuje: jasnu diskriminaciju cijelog jednog naroda. Iz toga proizlazi da je BiH samo za Bošnjake, Srbi su ionako četnici, a Hrvate treba podčiniti nametanjem raznih QuislingaDegrella van Tonningena.

Hadžihafizbegović je izjavio još nešto vrijedno pažnje: „Hrvati su naša braća!“ Simbolično je da hrvatski državljanin po Ranku Ostojiću gleda na Hrvate kao braću, ali bi – kako voli reći – „on i njegov narod“ odlučivali o sudbini i političkom nestanku braće. Takvu plemenitu bratsku ljubav možda je još samo Kain znao pokazati.

Drugi ćošak iz kojeg možemo promatrati glumca i bivšeg vojnika Armije BiH i HVO-a iz Tuzle je kroz manjak vizije hrvatskih političara, i u Hrvatskoj i BiH. Bi li prosječan gledatelj bio uznemiren nakon Hadžihafizbegovićevog baljezganja da Hrvatska i hrvatski političari u BiH znaju odgovoriti – raditi u korist rješavanju hrvatskog pitanja u BiH? Vjerojatno ne bi.

Hrvatska je nakon triput nametnutog Komšića tek par mjeseci upozoravala Europsku uniju, međunarodne aktere i svjetske diplomacije o štetnosti tog čovjeka, neravnopravnom položaju Hrvata u BiH i spornosti izbornog zakona. O tome svjedoče brojni medijski izvještaji, poput sastanka Andreja Plenkovića Emmanuela Macrona. Nakon toga je sve stalo, ishod je onaj stari – Hrvati, snađite se i ne talasajte puno. Jer, da se nešto izrodilo iz tih kvazipokušaja zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a Matthew Palmer ne bi zaobišao Mostar u širokom luku.

Izjave političara vratile su se u okvir tužne hrvatske zbilje (čemu svjedoče floskule „podržavamo ravnopravnost svih konstitutivnih naroda“ i „BiH je prijateljska zemlja“), a vjerojatno će tako i ostati do idućih općih izbora 2022. godine. Primjerice, ne promišlja se o bilo kakvom djelovanju izvan europske karikaturalne sporosti, savezništvu sa SAD-om po pitanju položaja Hrvata u BiH, lobiranju, ili drugim ambicioznijim koracima.

Pitanje je što se može očekivati od hrvatskog predsjedanja Europskom unijom 2020.? Iz najava je jasno kako će Hrvatska gurati balkanske države ka Uniji, a kad je u pitanju BiH vjerojatno će to biti pomoć njoj kao „prijateljskoj državi“, uz široko zaobilaženje cjelokupnog hrvatskog pitanja (školstvo, kultura, znanost i obrazovanje, RTV javni servis, teritorijalna, politička i ekonomska ravnopravnost, itd.)

Ni južno od Save nije bolje. Hrvatski političari podijelili su fotelje, vlast na razini Federacije BiH uredno funkcionira, Hrvati dižu ruke za nova zaduživanja, Najlegitimniji otvoreno laže o izmjenama izbornog zakona kako bi, valjda, širio ‘optimizam’ među hrvatskim narodom. Ukorjenjuje se kultura slabosti, normalizira se smeće po cesti u Mostaru, iako se zna da je s druge strane hadžihafizbegovićevski brat.

I da, Hadžihafizbegović samo igra tragediju koju potpisuju abelovski Hrvati.

I.Pepić/poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Drago Krpina: S ‘ustašom’ Mesićem sam prvi put slušao i pjevao ‘Bojnu Čavoglave’

Objavljeno

na

Objavio

Žestina kojom lijevi čuvari „istine“ u Hrvatskoj talambasaju i tuku po jezičnom izričaju „ZA DOM SPREMNI“ koji se, kao njezin integralni dio, pojavljuje u pjesmi Marka Perkovića Thompsona „BOJNA ČAVOGLAVE“, nastaloj na vrhuncu velikosrpske agresije na Hrvatsku, zvuči pomalo nadrealno.
Kad bi se sastavljala antologija hrvatskih domoljubnih pjesama nastalih za Domovinskog rata, a koje su imale golemi motivirajući učinak na hrvatske branitelje, svaki neutralan satavljač takve antologije nesumnjivo bi „BOJNU ČAVOGLAVE“ stavio u sam njezin vrh.

Ne mogu se sjetiti da je do OLUJE itko u Hrvatskoj osporavao tekst ove legendarne pjesme koja je snažno obilježila veličanstveni boj hrvatski branitelja protiv zločinačkih velikosrpskih osvajača.

Ne sjećam se ni da je predsjednik Tuđman, čija su stajališta o događajima u Drugom svjetskom ratu hrvatskoj javnosti dobro poznata, ikad izrekao i jednu primjedbu u svezi s tekstom ove neponovljive pjesme.

S tom pjesmom na usnama, hrvatski su branitelji neustrašivo podnosili udare, u početku neusporedivo nadmoćnijeg, neprijatelja, pjevali su je kad su ponekad bili prisiljeni na uzmicanje, s njom su kretali u male i velike pobjedničke podvige, s njom su ispraćali svoje poginule suborce i prikupljali snage za konačne pobjedničke akcije BLJESAK I OLUJU.

Uz „BOJNU ČAVOGLAVE“ branjen je Vukovar i Škabrnja, Osijek i Dubrovnik, Vinkovci i Zadar, Gospić i Šibenik ….
Gotovo trideset godina poslije, nesalomljivi lijevi ideološki batinaši, vratili se starim svojim navadama; propisivati Hrvatima što smiju a što ne smiju pjevati.
Ipak, valja primjetiti da u tom njihovom ideološkom džihadu ima nešto izrazito dobro. Naime, poznato je da su sve vrste zabrana u Hrvata budila još veći prkos. I u ona olovna jugokomunistička vremena, upravo za to jer je to bilo zabranjeno, pjevali su Vilu velebita, Ustani bane Jelačiću, Još Hrvatska ni propala, Marijane, Marijane … unatoč tomu što se za takv „zlodjela“ pouzdano završavalo u zatvor.

Posve je jasno da će napori aktualne“ ideološke milicije“ BOJNU ČAVOGLAVE“ učiniti još popularnijom i da će njezino trajanje u hrvatskom nacionalnom i povijesnom pamćenju učiniti postojanim i trajnim.

Jesmo li na korak do nauma da se u okviru revolucionarnih zamisli velike reformatorice hrvatskog školstva reformira i hrvatska abeceda tako da se iz nje isključi slovo U jer su ga, eto, ustaše koristile kao svoj simbol?!
Kao zanimljivost pada mi na pamet zgoda u kojoj sam prvi put čuo ovu nezaboravnu pjesmu, koja je, kao rijetko koja druga, obilježila Domovinski rat.
Ondašnji „ustaša“ Stipe Mesić bio je na dužnosti predsjednika Izvršnog odbora HDZ-a. Ja sam mu bio zamjenik. Često smo zajedno krstarili Hrvatskom. Vozili smo se, ako se dobro sjećam, prema Križevcima. S radija je emitirana nekakva glazba koja „ustaši“ Mesiću nije baš bila po volji. Mašio se za džep i izvadio iz njega audio kasetu, rekavši vozaču: „Gasi to, stavi ovu kasetu, pa ćeš čuti što je prava glazba“. Vozač je poslušno ugasio radio i ubacio kasetu. I … zaorila se „BOJNA ČAVOGLAVE“ : „ … U Zagori na izvoru rijeke Čikole/Stala braća da obrane svoje domove/ Stala braća da obrane svoje domove/ Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi/ Nećete u Čavoglave dok smo živi mi/ Nećete u Čavoglave dok smo živi mi …“

Zapjevali smo i „ustaša“ Mesić i vozač i ja zajedno s Markom Perkovićem. Svojim domoljubnim i borbenim nabojem, ponosom i prkosom kojima je bila prožeta, pjesma je svakog dobronamjernog Hrvata, napose svakog hrvatskog branitelja, osvajala iz prve.
„Ustaša“ Mesić je doduše, nakon nekog vremena, počeo žestoko napadati „BOJNU ČAVOGLAVE“ i njezina autora i izvođača optuživati za ustaštvo. Nastavio je, pak, zajedno s Miloradom Pupovcem, u Srbu, pocikivati uz poskočice uz koje su vršeni pokolji nad tamošnjim Hrvatima.
Oni koji prijete zabranama izvođenja ove legendarne hrvatske pjesme i suđenjima onima koji je budu pjevali, najveći su njezini promicatelji.
U svojim frustracijama i bolesnim naumima, u konačnici, bit će jednako uspješni kao i „ … srpski dobrovoljci, banda, četnici …“ iz Perkovićeve skladbe , u pokušaju da pokore glasovite Čavoglave, napisao je Drago Krpina.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Kako su mediji nesvjesno postali vodič nama koji cijenimo istinu, volimo Crkvu i Domovinu

Objavljeno

na

Objavio

Na pisanja o filmu “General” možemo po tko zna koji put izvući poučak o dva društva ili dvije stvarnosti. Jedna stvarnost je ona realna Hrvatska i drugo je ona umjetno medijski fabricirana ili mainstream Hrvatska. Ova stvarna Hrvatska puni kina i gleda film “General”, a ova duga virtualna Hrvatska po filmu pljuje.

U gotovo svim medijima pišu kako je film loš, kako je ovo kako je ono. A taj film je u prvom tjednu pogledalo više ljudi nego druge hrvatske filmove koje mediji hvale. I tako je u svemu.

Ta plaćenička i prema Domovini prezirna medijska scena umjetno kreira i nameće mišljenja većini koju smatraju glupim ovcama. Zaključak je jasan: radite, govorite i gledajte suprotno onome što većina medija propagira.

U svemu tome nam je sad lako, jer, kad vidimo u većini tiska i većini portala neke vijesti i komentare jasno je da treba raditi suprotno od toga.

Tako su ti servisi laži, podvala, plaćenih članaka, pljuvača po svemu što je Crkva i Domovina nesvjesno postali vodič nama koji cijenimo istinu, volimo Crkvu i Domovinu, komentirao je fra Mario Knezović.

 

‘General’ pred streljačkim vodom

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari