Pratite nas

Kolumne

Kakav Kafka, koji Ibsen, gdje su bili ’92.

Objavljeno

na

Optuženik se sam predao jer je imao čvrstu i dokumentiranu obranu svoje nevinosti prema optužbi dalekog Suda.

Imao je doduše i vjeru u nekakav logički i kognitivni ustroj Suda. Ili pak nije, te se upravo zato i odlučio započeti Proces.

Optuženik je 13 godina čekao presudu u zatvoru, prikupljajući dokumente u sveopćem metežu visoko plaćenog švercanja tajnim državnim spisima. Optimizam ga, kažu, nije napuštao, no i dalje nije poznato kada je optuženik točno počeo planirati dramu koju je tog dana u prijenosu uživo svih televizija svijeta gledala sveopća populacija.

Državni vrh njegove domovine na poziv Suda tajno svjedoči protiv optuženika, a neki ministri državnih vlada, bez poziva Suda, redovitim godišnjim ritmom pojavljivanja zainteresiranim medijima izjavljuju da je optuženik kriv, kao i njegova domovina.

Optuženikova dokumentirana obrana prikupljana dakle iz zatvora 13 godina nije u potpunosti saslušana, promijenio se sudac te se moralo iznova. No Sud se sada već uskoro zatvara, stoga se ubrzava presuda.

Uračunavajući vrijeme koje je, od kad se dobrovoljno predao, u zatvoru još neoptužen čekao na presudu, optuženik bi, jednom proglašen krivim, bio pušten na slobodu za najviše 2 godine, takva su pravila Suda. Njegova domovina, jednom proglašena krivom, također bi po skorom zatvaranju Suda bila puštena na slobodu.

Optuženik je general srca, otac dvoje posvojene djece, suprug supruge koju je ludo volio, ratni dragovoljac, branitelj tisuća i tisuća žena, djece, staraca i ratnih zarobljenika koje je spasio, liječio, previjao, primao u vlastiti stan, smještao u stanove svojih prijatelja s one strane granata, prevozio splavima preko velikih rijeka, vlastitim tijelom branio od metaka, helikopterima prevozio u bolnice i tamo ih telefonom nazivao.

Njegova je domovina optužena da je prva u povijesti civilizacije pod opsadom sama druge opsjedala, te da je one koje je primala i spašavala zapravo pogubila, iako su i danas živi. Optuženik je kažu te iste žene, djecu i ratne zarobljenike progonio, maltretirao i ubijao po tajnom kolektivnom planu kojeg je Sud sada razotkrio.

Optuženik je general razuma, filozof i dramaturg.
Čitao je on i Platona i Kafku i Ibsena.
Na dan izricanja presude optuženik je u sudnicu unio bočicu jakog otrova, prošavši 14 strogih kontrolnih točaka. Za svaku godinu zatvora nasamario je po jednu kontrolnu točku, te je preostala još jedna, zadnja i najstroža – tik pred vratima sudnice u kojoj će biti proglašen krivim i on i njegova domovina.

Optuženik pričeka da Sud izrekne svoj sud, mirnim kratkim pogledom provjeri je li čuvar reda dovoljno daleko, izvikne “S prezirom odbacujem vašu presudu!” te ispija otrov.
Iz publike koja promatra suđenje začuje se krik “Neeee!”
Svi prisutni sjede i gledaju prema sucu.
Sudac optuženiku kaže “Sjednite”.
Optuženik kaže “To je otrov koji sam popio”.
Prevoditelj kaže sucu “Optuženik kaže kako je jutros popio otrov”.
Sudac kaže “Spustite zastore”.
Nakon što je optuženik umro Sud je nastavio s radom u drugoj prostoriji.

U domovini optuženika kao i u cijelom svijetu nastala je opća gungula, jer zaista nije lako shvatiti što se to tamo dogodilo. Neki koji su htjeli prvi nešto reći kažu, “Bio je kriv, zato je i popio otrov!”.

Neki ponovo i ponovo pregledavaju snimke ne bi li utvrdili kakav je to bio otrov, neki njegov čin komentiraju u ime svih ratnih žrtava ikada, neki hitno izriču svoje sociološke zaključke koji će onemogućiti da optuženik postane heroj.

Državna vlada i neki novi ministri daju izvanredne izjave, obitelj tuguje za ocem i suprugom, prijatelji se spontano okupljaju po kućama, oni najtužniji te se noći osamljuju. I dalje se ne zna kako se osjećaju oni koje je spasio, jer oni nisu davali izjave. Ne zna se također ni to što će se dalje zbiti s osuđenom mu domovinom – mišljenja su brojna i proturječna.

Ono jedino što se sada ponovno pouzdano zna je da se život i dalje može položiti za domovinu. Te da to mogu učiniti samo oni koji znaju da su toga i dostojni.

Marko Radoš-Mara

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IMA NEŠTO VRJEDNIJE OD ZLATA, A TO STE VI, VATRENI!

Objavljeno

na

Objavio

Hvala Vam što ste nas učinili beskrajno sretnima i ponosnima. Hvala što ste nas na najbolji način podsjetili što sve možemo kad smo zajedno, kad smo jedna duša, jedno tijelo, jedno srce… i to je nešto najdracocjenije što ste nam mogli dati! Vrednije je to od svakog zlata, trofeja i titula, od svih slavoluka i pohvala!

Hrvatska danas zahvaljuje Bogu na tom daru i uz suze radosnice slavi Vaš uspon u sam vrh svjetskog nogometa.

Uz Božiju pomoć, učinili ste čudo i to ne samo na travnjaku: ujedinili ste Hrvatsku i sve naše ljude diljem svijeta i pobrali simpatije širom zemljine kugle.

Gledali smo ovih dana kako i oni koji do jučer nisu ni znali gdje se na zemljopisnoj karti nalazi Hrvatska pjevaju naše pjesme, nose naše zastave i dresove s crveno-bijelim kvadratićima i kliču Hrvatskoj. Zar i to nije dokaz Vaše veličine koja prelazi granice običnog sportskog nadmetanja? Rijetko je kad u svojoj povijesti naša zemlja izazvala toliko pozornosti i dobila toliko pohvala od vodećih državnika svijeta, uglednih javnih osoba, najznačajnijih i najvećih medijskih kuća i bila tako uvažavana i poštivana – i sve to zahvaljujući Vama i jednako dostojastvenoj publici koja Vas je pratila prostranstvima velike i ponosne Rusije, iz bitke u bitku, sve do same završnice u Moskvi.

Žrtva navijača koji su ne žaleći truda, vremena i novca po svaku cijenu željeli biti što bliže Vama također izaziva divljenje. Oni su bili ta spona između Vas i naroda kojemu ste priuštili nezaboravne trenutke.

Ovaj naraštaj će to pamtiti s ponosom.

I na žalost svih onih koji su (možda) i priželjkivali da im se pruži razlog kako bi se obrušili na hrvatske „nacionaliste“ i „desničare“, sve je prošlo u Božijem miru i redu.

Dokazali smo tko smo i što smo. I to je konačno vidio svijet.

Kad se milijuni ljudi širom svijeta tjednima okupljaju i slave sportske uspjehe svoje nacionalne vrste, a pri tomu nema ni jednog jedinog incidenta, onda je to najbolji dokaz kulture, zrelosti i civiliziranosti naroda koji voli svoje, ali isto tako poštiva tuđe.

Odnos ruskih domaćina prema nama bio je više nego korektan, čak sjajan i nije se promijenio čak ni nakon što smo ih eliminirali iz daljnjeg natjecanja. Rusi su se pokazali kao gostoljubiv i pristojan narod i zaslužuju sve pohvale.

I na kraju, kako ne spomenuti poseban značaj i dimenziju onoga što ste napravili, a tiče se buđenja tog osjećaja ponosa i optimizma u cijelom hrvatskom narodu – od Domovine do Herceg Bosne i dijaspore?

Znamo i svjesni smo svega što se kod nas u Hrvatskoj događa. Osim teškoća s kojima se srećemo, svjedoci smo, nažalost i radikalnih tendencija širenja pesimizma, pa i neke vrste destrukcije kojoj je cilj svima nama zagorčati život, oblatiti zemlju u kojoj živimo i dokazati kako smo nesposobni stvoriti sebi bolju budućnost. Sredstva se ne biraju – od grubog i primitivnog vrijeđanja svakog nacionalnog osjećaja, do ataka na naš identitet, svjetonazor, sustav vrijednosti i Katoličku crkvu. Udara se na same temelje naše opstojnosti, a sve to pod egidom „progresa“ i „napretka“, u ime „ljudskih prava“ i nekog tobožnjeg „suvremenog pogleda na svijet“.

A tko to čini?

Oni čije su metode sve samo ne demokratske.

Nismo li gotovo do jučer svjedočili opskurnim, monstruoznim i podlim napadajima na našeg ZLATNOG MOMKA Luku Modrića, kapetana reprezentacije i danas NAJBOLJEG NOGOMETAŠA NA SVIJETU (dobitnika Zlatne lopte na upravo završenom nogometnom SP)? Na društvenim mrežama kružile su fotografije kartonskih modela s njegovim likom, sa skalpelom pod bradom ili omotanim užetom oko vrata. Izravni poziv na linč, ubojstvo – poziv na zločin, zar ne? Patološki bolesnici koji to čine, uživaju, nažalost, neskrivene simpatije mnogih ljevičarskih, neoliberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i udruga, pa i uvaženih persona iz ovog miljea koji o tomu šute kao ribe, kao da se ne događa – ali zato uredno tragaju za svakom kapom „nalik ustaškoj“ ne bi li „dokazali“ kako su Hrvati „fašisti“ i „nacisti“.

I taj momak, taj ZLATNI dečko Luka Modrić, koji je sve u životu stekao vlastitim znojem probijajući se krvavo, mukotrpno i uz golema odricanja do ovoga što danas jeste, odgovorio je svima u svom stilu: POSTAO JE NAJBOLJI u onome što radi i za promociju naše Hrvatske učinio neusporedivo više nego svi „drveni filozofi“ koji za debele novce prodaju maglu ovom narodu. I Dejan Lovren je bio na meti sa sličnim motivima, a danas je nogometna veličina kojoj se klanja svijet.

Prema izborniku Zlatku Daliću vladala je (najblaže rečeno) skepsa ili neka vrsta podozrivosti. I njegov je odgovor bio više nego rječit: uvrstio se među najbolje izbornike na svijetu i dečke za koje je rijetko tko vjerovao da mogu dalje od prolaska skupine, doveo nadomak tronu – učinio ih viceprvacima svijeta.

I još nešto: Zlatko Dalić pokazao je kako posjeduje izuzetne kvalitete kao stručnjak, ali i kao čovjek. I mnogima koji su već zaboravili što znače poštenje, čast, moral i poniznost, očitao je lekciju IZ LJUDSKOSTI.

Bog sve vidi i sve zna. I on učini da prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Zato se nitko od njih – od našeg zlatnog izbornika do svakoga od 22 zlatna momka – ne odriče Boga.

To su hrvatski vitezovi lišeni svakog samoljublja, oholosti, egoizma i bahatosti. Oni su naš istinski ponos i od njih nacija itekako ima što naučiti.

Nadajmo se da će ljubav koja nas je ujedinila potrajati i da ćemo je njegovati. Zbog naše djece i njihove budućnosti.

A oni kojima to smeta, nek slobodno pate!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Srušili smo snove svima’

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori