Connect with us

Kolumne

Kako Andrej Plenković ‘korumpira’ Hrvate

Objavljeno

on

Žudeći u pravedničkom žaru za što bržim postizanjem raja na zemlji, korupciju je u Hrvata, i ne samo Hrvata, gotovo do savršenstva doveo komunistički režim.

Građani, tada nešto prisnije zvani drugovima, bi prisegu na vjernost korupciji davali na graničnim prijelazima bivše države lažući u sklopu neke vrste obreda pred državnim službenikom kao kakvim svećenikom. Činili bi to i na odlasku – slagavši da iz zemlje ne iznose devize iznad zakonskog ograničenja – i na povratku – kunući se kako ne uvoze robu podložnu zakonskom carinjenju.

Tako je sistem, koji se na ideji, metodi i praksi laži i sâm temeljio, prodirao u najsitnije pore društva, odgajajući moralno podoban kadar na kojeg se u svakom trenutku mogao osloniti. Jer bez opće raširenog prihvaćanja laži i mirenja s njom takav sustav ne bi ni mogao opstati, urušio bi se poput kule od karata. Naposljetku, to se i dogodilo čim je siva stvarnost napokon nadvladala ružičastu percepciju.

Kako iskustvo brojnih naraštaja kaže – tko laže, taj i krade! Komunistička laž vodilja je uvidjela kako je psihološki znatno podnošljivije ukrasti i naći za taj čin prikladno moralno opravdanje kad predmet krađe nije nečiji nego svačiji, drugim riječima ničiji, stoga se gotovo sve proglasilo nominalno svačijim. Naime, prosječnom podaniku, i bez toga već podosta uspavane savjesti, svakako je bilo lakše prisvojiti nešto što je ionako bilo njegovo,… doduše ne samo njegovo, ali ipak i njegovo.

Istina, elementarna logika neumoljivo pokazuje kako nisu svi mogli prisvojiti sve. Zato u društvu sve samih jednakih i jesu postojali jednakiji – hijerarhija i avangarda – oni koji su mogli, htjeli i znali više, bolje, jače lagati, a i krasti. Jer oboje, laž i krađa, kao paradigme Straha i Užasa, satelita crvenog planeta Marsa, od samih su začetaka uklopljeni u programiranje komunističkog društva.

Kako ono, vodeći se svojstvenom mu izopačenom naravi i izvrnutom logikom, nije moglo svojim pripadnicima osigurati dostojanstven život poštivanjem zakona i zadanih pravila igre, velikodušno ih je upućivalo na nužni izlaz iz ćorsokaka maksimom – Snađi se druže! Zaobiđi zakon, druže! Ma, ne moraš ga se držati baš k’o pijan plota! Pa svi to čine! Zakoni su ionako samo na papiru,… zbog svijeta, ne radi reda i pravde…

A onda su drugovi preko noći postali građani. Mjesto carinika zauzeli su ništa manje bezbožni, iz komunizma naslijeđeni, sekularni prvosvećenici, medijski druidi. Velikodušno su do jučer drugovima, a sad građanima, izbrisali sve grijehe, zatraživši zauzvrat naizgled malo – samo 21 gram… duše. I otad građani više ne lažu niti kradu, štoviše, već sama pomisao na to ih sablažnjava.

Oboružani novostečenom moralnom nadmoći, oni su uvijek u pravu, barem dok se njihovo mišljenje poklapa s medijski posijanom percepcijom. Kako bi čitava stvar funkcionirala, iz prošloga života su sačuvali tek nepogrešivi osjećaj da nanjuše korupciju. Ta, tko će ju znati bolje prepoznati od nepokajanih negdašnjih insajdera komunističkog koruptivnog sustava? Ta, tko će to umijeće uspješnije prenijeti na novo pokoljenje od onih koji su se kalili na laži i krađi nalazeći za to uvijek prikladno opravdanje?

I sad će njih, iskusnjare premazane svim mastima kad je korupcija u pitanju, Andrej Plenković, taj obični briselski ćato, preveslati i korumpirati za 20% većom plaćom? Ma, brus! Kaj god! Malo morgen! Pa oni sami najbolje znaju da svojim radom ne zaslužuju niti onu zatečenu plaću, a kamoli tu za 20% veću. Još bolje znaju kako je jedini koji se bez fige u džepu uhvatio u koštac s tom vrstom korupcije bio Zoran Milanović, toliko im skresavši plaće da ih je približio onima kakve doista zaslužuju. I trebale su mu možda još otprilike svega 2-3 godine da u toj nakani konačno uspije, a onda je grubo prekinut usred plemenita posla. I zato su ga sad, cijeneći njegov trud, rad i zalaganje, pokajnički doveli na položaj s kojeg bi mogao trasirati put nasljedniku da nastavi tamo gdje je on stao.

Još u doba dok je plaće kresao, volio je Milanović navratiti u riječki kraj, navodno kako bi nešto, hm… kresnuo,… besplatno. Toliko je žudio za tim da bi katkad znao i požuriti helikopterom o državnom trošku. I evo ga opet, čak i prije nego što je formalno preuzeo novu dužnost, u akciji na toj omiljenoj mu destinaciji!

Da ovaj put ipak nije dojezdio helićem, vidjelo se već i po tome što je došao u pratnji supruge, tako da ni srednjostrujaški mediji, koji se prema dosegnutoj razini neovisnosti dijele u dvije skupine – na one sklone mu i one još više mu sklone – uza sav trud nisu uspjeli snimiti fotku na kojoj njegovo lice ne bi poprimilo manje ili više kiselkast izraz, doimljući se kao da pamti i bolje riječke dane.

No, sve samo ne idealno raspoloženje nije smelo Milanovića da u face ozarenih medijskih društveno-političkih trudbenika saspe naramak prepoznatljivih zoranizama. Pa se doznalo kako još nije odlučio koju će stranu zemlju prvu posjetiti tj. koja će se prva odvažiti primiti ga.

Spominjao je, doduše, nešto Sloveniju i Austriju iz čega su zli jezici zaključili da će mu prvi potez po stupanju na predsjedničku dužnost biti odlazak na skijanje. Bilo tako ili ne, ostavimo radije šmrkljivog smučara po strani jer on, ako ništa, eto barem nije korumpiran, ili barem vlada takva percepcija, što dođe na isto. A ovo je ipak priča o korumpiranima i onima koji uporno korumpiraju građane praveći se kao da ne vide kako oni to užasno teško podnose, pate li ga pate.

E, sad, da se Plenković zaustavio samo na klasičnoj korupciji povećavši građanima plaće, pa gdje bi mu bio kraj? No, nešto mu nije dalo mira navevši ga da ode i korak dalje, i dirne u neka temeljna identitetska obilježja Hrvata. Slično kako Englezi misle da im pravo na stanku za čaj jamči Velika povelja sloboda iz 13. stoljeća, tako ni Hrvate ništa ne može razuvjeriti kako imaju neotuđivo, gotovo već i u obvezu preraslo pravo na jamranje, tu trajnu, genetski nasljednu značajku njihova identiteta.

Eto, samo se još čeka nalazak drugog dijela Bašćanske ploče kako bi se to i formalno potvrdilo. A zadnjih nekoliko godina tiranin Plenković se silno razbahatio upinjući se svim snagama ozbiljno im ugroziti to pravo. Korjenito je suzio prostor za njega svevši ga zapravo na otužne ostatke ostataka.

Evo i oglednog primjera! Iz povijesti je dobro znano kako su susjedi Slovenci, mahom uz svesrdnu podršku Beograda, u obje Jugoslavije sve do zadnjeg daha koristili svaku priliku kako bi zapaprili Hrvatima i profitirali nauštrb njih. Ušavši u Europsku Uniju prije „južnih sosedov“ s takvim su, nimalo dobrosusjedskim, u biti ucjenjivačkim ponašanjem po inerciji nastavili. I jako im je dobro išlo sve do pojave tog, za njih, a ništa manje i za Hrvate grintavce, nesretnog Andreja Plenkovića.

Otad gutaju samo gorke pilule, što i u malodušnim Hrvatima pobuđuje osjećaj zakinutosti, pa sad jamraju jer im je uskraćen tradicionalno dobar razlog za jamranje. Pitaju se – pa kako je Plenković to uspio? Ma, sigurno je nekog korumpirao, ako ništa drugo prepuštajući se opjevanom „štipoguzu“, umuju sad oni koji su dobrih sedamdesetak godina imali priliku uživati da ih, kao da se s njima igraju zuje, do mile volje otpozadi naizmjence štipkaju Srbi i Slovenci.

No, tima i takvima, koji se jamranjem hrane, svako je početno „B“ i dalje isto, svejedno bio to Beč, Budimpešta, Berlin, Bruxelles ili Beograd. Rezignirano zaključuju – ma, nema tu neke razlike – pritom odbijajući uvidjeti kako je upravo ovo zadnje „B“ civilizacijski uljez u čitavom nizu. Taman i da nije tako, ako ni zbog čega drugog, taj „B“ ne može biti ravan današnjem „B“-u već i stoga što je pod beogradskim „B“ Hrvatska bila mršava krava muzara, a pod ovim briselskim „B“ ipak nije ovca koju se šiša, nego prije umiljato janje koje euro-ovcu sisa.

Suočivši se s bitno suženim prostorom za jamranje, a kako bi ipak nekako utažili taj nezajažljivi poriv, opsjednuti „B“-ovima slabu utjehu nalaze u fantazmagoričnim istanbulsko-marakeškim nadomjescima za nekad u narodu iznimno popularne vještice, vampire, vukodlake, vukojarce,… No, daleko je to od onih zlatnih vremena kad su Srbi i Slovenci, vođeni kompatibilnim im interesima, združenim snagama Hrvate itekako bolno prcali, ostavljajući im golem prostor za svakidašnje jadikovke i žalopojke. U usporedbi s negdašnjima posljedice sadašnjih im provokacija doimlju se upravo karikaturalnima, ma koliko ih Hrvati opterećeni „B“-ovima preuveličavali kao karikaturisti naglašene crte lica.

Na stranu sad podmićivanje većom plaćom, na stranu i diranje u temeljne identitetske crte koje Hrvate čine Hrvatima, ono što Hrvate više od svega užasava je podmuklo podbadanje primjerom. Čini se kako Andrej Plenković uopće ne shvaća da krediti, kao prvo, ne služe kako bi se stvorilo nešto trajno i vrijedno, nego da se nezarađeni novac jednostavno uludo potroši („sve na kredit, sve za raju, jarane,…“). I kao drugo, taj provokator ne kuži da se krediti ne otplaćuju iz stvorenog viška, nego isključivo novim, još većim kreditom, napose kad ti povećana plaća, što je, usporedi li se s državnim financijama, pandan povećanju BDP-a, to omogućava. I onda još to stvaranje viška besramno naziva ponašanjem u maniri dobrog gospodara. Što hoće time reći – da su oni loši gospodari?

No, pravo je pitanje – odakle mu najednom taj višak? Pa tko to uopće može stvoriti višak a da nije korumpiran (je l’ je možda Mamić taj, ha?)? Pošteni i nekorumpirani („Uljanik“, tzv. izrabljivani mali čovjek i druge moralne gromade), pa i vrapci na grani to znaju, tu su da stvaraju isključivo manjkove a ne viškove, tako barem glasi temeljni postulat narodne ekonomije sa socijalističkom bazom, nadgradnjom i premazom. Ali ne samo što opaki ćato iz godine u godinu uporno stvara višak, i to unatoč stalnom smanjivanju poreza, o povećanoj percepciji korupcije da ne govorimo, nego to čini s ekipom koja ne zna popuniti ni pišljive imovinske kartice, a što dodatno budi sumnje u nečista posla.

Zato je krajnji čas da se državu vrati narodu, a stranku članstvu. Onomu narodu i članstvu, koje kad HDZ ode previše udesno bira one koji nisu ni lijevo ni desno. I onomu narodu i članstvu koje, kad se HDZ nađe premalo desno, opet bira one koji nisu ni lijevo ni desno. S time da ih je u prvome valu, unatoč tome što je HDZ tada bio u znatno zahvalnijoj poziciji oporbe, više otišlo ni lijevo ni desno, nego u drugom, kad se HDZ našao na gubitcima birača izloženijoj vladajućoj poziciji.

No, što s onim, kako su i nedavni predsjednički izbori jasno pokazali, u HDZ-u još uvijek uvjerljivo većinskim narodom i članstvom, s onima koji nemaju baš ništa protiv bitnog poboljšanja međunarodnog položaja Hrvatske te stabilnih i na dulji rok održivih državnih financija?

Štoviše, takvi upravo to i cijene znajući kako jačanje državnih funkcija i institucija poput policije i vojske, kao i položaja Hrvatske u naddržavnim međunarodnim organizacijama, nije nikakvo skretanje ulijevo, nego djelovanje svojstveno desnoj političkoj poziciji. Baš kao što je to i učinkovita aktivna obrana od medijski favoriziranih ljevičarskih svjetonazorskih pritisaka i nasrtaja.

Što, dakle, s tima koji više cijene djela od slatkastih riječi i koji radije vjeruju vlastitim očima negoli stvorenim percepcijama? Treba li njima stranku oteti kako bi ju se vratilo onima koji se lakomo hvataju u paučinu percepcijskih izmaglica?

Napokon, ne djeluju li oni koji grade poziciju unutar HDZ-a na percepcijama zapravo kao svojevrsna produžena ruka stvaratelja tih percepcija? Onih koji percepcijama zamagljuju najveća hrvatska postignuća, kao što su to, uostalom, nebrojeno puta kroz povijest činili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari