Pratite nas

Komentar

Kako bi bilo lijepo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uspjela zabraniti pokolj na Bleiburgu 1945

Objavljeno

na

PILATOV DVOR SAMO JE JEDNA OD POSTAJA KRIŽNOG PUTA

U mnoštvu poruka koje kolaju našim WhatsApp/Viber kanalima, posljednja koju sam primio glasi – „Kako bi bilo lijepo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uspjela zabraniti pokolj na Bleiburgu 1945“.

Iako je to jedan od odgovora austrijskoj biskupiji na uskratu odobrenja za slavljenje mise na Bleiburgu, ipak ono što nam na prvu izgleda i nepravedno i neprihvatljivo – često se okrene na dobro.

Može li nam i ova austrijska (privremena) zabrana biti povodom i poticajom da stanemo i razmislimo?
Bleiburg je za hrvatski narod bio i ostat će ono što on jest: Križni put, simbol stradanja, mjesto okupljanja i molitve. Ničije i nikakve zabrane to ne mogu promijeniti. Ljudi su dolazili u Bleiburg i molili se, i opet će. (Uostalom Počasni bleiburški vod otkupio je tamošnju zemlju.)

S druge strane, nažalost Bleiburg bolno dijeli hrvatsko nacionalno biće – na stradalnike zajedno s njihovim obiteljima (i svima onima koji imaju poštovanje prema nevinoj žrtvi) i one koji su razapinjali (zajedno s njihovim ideološkim istomišljenicima koji i danas viču – razapni, razapni). Pri tome su žrtve Križnog puta spremne oprostiti, ali ovi drugi to nisu. Sudjelovali su u bezbožnom (zlo)činu (ili ga opravdavaju) a ne mogu se obratiti. Nemaju se kome ispovjediti niti pokajati – jer Boga ne priznaju. Ne mogu oprostiti niti samima sebi – velika je nesreća njihova. (Nije li se slično dogodilo i u Domovinskom ratu!).

Može li križni put (žrtva nevinog) ipak pomoći i njima? Vjerujem da može!

Vratimo se Bleiburgu. Pitam se bili bismo baš tamo bili obilježavali genocid (organizirana masovna smaknuća razoružanih vojnika, civila, žena i djece) da nam to nije bilo zabranjeno u vlastitoj domovini? Za vrijeme komunizma naši ljudi iz inozemstva, a prije svih preživjeli s Križnog puta, hodočastili su u to jedino mjesto gdje su mogli javno moliti i žrtve oplakivati. Tako je ta postaja križnog puta zasjenila sve druge.

Bleiburg je bio Pilatov dvor – sud i osuda nevinog, a križni put i razapinjanje je nastavljeno: Macelj , Krapina, Zagreb, Samobor, Karlovac, Sisak…. Dakle, osim stradanja u Bleiburgu, križni put dogodio se diljem Slovenije, Hrvatske, BiH i drugih zemalja bivše države.

Zato smo dužni obilježiti i obilježavati svaku od tih postaja i izgraditi jedinstven Nacionalni križni put – od granice sa Slovenijom, uzduž i poprijeko, diljem Hrvatske i BiH.

Unutar tog Nacionalnog križnog puta svaka bi hrvatska regija mogla izabrati jednu svoju postaju i obilježiti je u skladu s vlastitim posebnostima . A svaka za sebe (i sve zajedno) bile bi posvećene spomenu stradanja nedužnih, jednako onih s Bleiburga kao i onih koji nemaju nikakve veze s Križnim putom ali su također nevini završili na križu – od Gvozdanskog i Zrina preko Vukovara i Škabrnje do Banjolučke regije, Uzdola, Križančeva Sela… (Sjetimo se 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca i još oko 600 ubijenih svećenika u hrvatskom narodu kao i brojnih manje poznatih pojedinaca i skupina).

Potreban nam je i jedan zajednički Nacionalni dan sjećanja na sve nedužne žrtve. Tako bi Nacionalni dan sjećanja i Nacionalni križni put bili trajan spomenik koji bi vremenom povezao cijeli narod u duhovno zajedništvo – što je preduvjet nacionalnog jedinstva – koje nam je toliko potrebno.

U tom kontekstu možemo i ovu austrijsku zabranu doživjeti kao izazov i prigodu za nešto drugo, drugačije i puno više. Svakako, u svemu ovome, svoje mjesto mogli bi naći i oni drugi, oni koji ne mogu oprostiti, a za sebe kažu da su antifašisti i nositelji „napredne misli“ .

Koliko god bilo paradoksalno, njihov je lijek u rukama njihovih žrtava.

dr. sc. Ivan Bagarić

Kamenjar.com

 

Tomislav Karamarko: Cijela Hrvatska je Bleiburg!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

Objavljeno

na

Objavio

U IME UBIJENOG GRADA

Mislio sam, vjerovao, nadao se da je to završena priča.
Osuđen kao i mnogi drugi zbog razbijene ploče s ćiriličnim natpisom na policijskoj postaji sad već davne 2014.

Grad je polako počeo disati, nakon svih nedaća, nesreća, zločina srbočetnika koje su se dogodile.
Tisuće ubijenih, silovanih i prognanih.

Ustavni sud donosi skandaloznu odluku. Znamo tko bira suce.
Ne poštujući volju građana, ne poštujući žrtvu.

Kad vam je toliko stalo do zaštite manjina, pa poštujte volju istih.
Kao pripadnik srpske nacionalne manjine ja osobno i većina mojih sunarodnjaka odričemo se svih ustavnih prava kao manjina.
Ne stavljajte nam teret koji ne želimo. Ne želim suživot, želim život.

Grad koji se u zadnjih nekoliko godina pretvorio u mjesto ugodnog življenja na čelu sa Ivanom Penavom i Marijanom Pavličekom svojim nakaradnim zakonima vraćate u 91.

Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i pohapsite ratne zločince i silovatelje. Pustite nas u ime Boga da živimo.

Pohapsite zločince sa Ovčare, Škabrnje……
Krijući se iza nakaradnog zakona ubijate ovaj narod po tko zna koji put.

Zatočili ste ionako ubijen grad u vaše zakone.
Ali nemojte misliti da će vam proći.
Niti jedno slovo niti jedna ploča neće biti postavljena.

Čak mislim da ste svjesni toga na ovaj način prikrivate vaše prljave rabote, pokradene milijarde kuna.
Krast možete novac. Dušu ovog napaćenog krvlju natopljenog grada nećete.

NIKADA VIŠE “GLAVU DOLE RUKE NA LEĐA”
Nama ste mladost uzeli. Mojoj Dunji i drugoj djeci nećete

 

PENAVA: Sa zebnjom gledam što će se dogoditi ako dođe do erupcije nezadovoljstva građana

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Predsjednica o povijesnom finalu SP-a: Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije

Objavljeno

na

Objavio

Suzdržanost je dobra za diplomaciju, ali tog dana, tamo na stadionu, pokazala sam i podijelila svoje osjećaje, i osjećaje naše momčadi. Toga me nije sram. Hrvatska u tom finalu nije samo ‘izgubila’, inače ne volim tu riječ, a posebno u ovom slučaju, jer momci su osvojili drugo mjesto i za nas ostali pobjednici.

Uvijek kad sam na tribinama i navijam za našu nacionalnu vrstu, nosim dres, a tako je bilo i u Moskvi u svečanoj loži. To sam najavila i domaćinima i Fifi i nitko nije prigovarao zbog toga, baš suprotno. Dresom sam, između ostalog, našim reprezentativcima željela poručiti: ‘Momci, vjerujem u vas i vašu pobjedu’.

Dramatičan finale, nabijen emocijama gledala sam iz svečane lože u društvu ruskog predsjednika Vladimira Putina, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i šefa Fife Giannija Infantina. Čini mi se da je i za njih kao i za mene Hrvatska bila glavna priča Svjetskog prvenstva, zbog našeg jedinstva i timskog duha.

Tijekom utakmice bili smo dobro i složno društvo.

Predsjednik Macron i ja čestitali smo jedan drugome na golovima. Doista je prevladao sportski duh.

Tog smo dana inače općenito svi bili pomalo nervozni.

Utakmica je bila poput tobogana smrti, i nakon nje bili smo istovremeno i tužni i ponosni. Jer malo tko je vjerovao da ćemo uopće ući u finale, a na kraju Hrvatska je bila ta zemlja koja je obilježila prvenstvo, rekla je predsjednica za Jutarnji list.

Sjećam se brojnih detalja – na jutarnjem charter letu za Moskvu snimili smo poruku na ruskom jeziku i pozvali ruske navijače da navijaju za Hrvatsku. Sa mnom su putovali i suprug i djeca na naš vlastiti račun. Nakon službenog susreta s Putinom u popodnevnim satima sam uspjela otići do hotela u kojem je odsjela reprezentacija i tamo sam porazgovarala i s izbornikom Dalićem.

Ja osobno, a vjerujem i svi Hrvati diljem svijeta, osjećali su ogroman ponos nakon ove utakmice jer su naši igrači, osim talenta i sportskog duha, pokazali kako se voli svoja zemlja, a svoja srca ostavili su na terenu. I kakav god rezultat bio na kraju, kad ovako srčano i pošteno igrate, na kraju slavite sa svojim narodom.

Sjećam se da su mi tamo dolje na terenu, kad je krenula svečanost podjele medalja, igrači prilazili tužnih lica. Kroz glavu mi je prošlo da smo neopravdano tužni jer u istom trenutku cijela Hrvatska je slavila njihovo postignuće. Nije se bez razloga diljem svijeta pronijela izreka: ‘Francuzi su osvojili Svjetsko prvenstvo, a Hrvati srca cijeloga svijeta’ pronijela se širom svijeta.

Protokol je nalagao da se krene na pobjednički podij, a onda je krenuo pljusak, kao da su i nebesa proplakala. U tom trenutku gledam Luku Modrića, u rukama drži pokal za najboljeg igrača svijeta, ali u očima mu vidim da bi ga odmah zamijenio za momčadski pokal koji je otišao Francuzima. Kao pravi sportaši, iako su osvojili srebro u najpopularnijem sportu na svijetu, igrači se nisu mogli veseliti porazu.

Zamolila sam Putina, Macrona i Infantina da odemo u svlačionice čestitati objema ekipama. Nakon one famozne kiše na terenu još su nas Francuzi zalili šampanjcem. Skandirali su ‘Croatie, Croatie’.

Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije, skromne i ponizne igrače koje je njihov izbornik vodio kao tim, što je na ovom prvenstvu prevladalo nad momčadima koje su se sastojale od pojedinačnih zvijezda.

Igrači su pokazali da nije bitno što smo mala zemlja i da sve možemo ako nam profesionalnost, poniznost i izgaranje za svoju zemlju postanu prioritet i nesporna vrijednost.

Možda nismo dovoljno dobro iskoristili uspjeh naših nogometaša kao zemlja. Iako Hrvatsku ne treba gledati samo kroz sport jer ona je mnogo više od toga, u Rusiji smo pokazali koliko smo posebni i to je bio dobar trenutak da shvatimo kako je krajnji trenutak da počnemo pričati o sebi i predstavljati se onako kako je primjereno i potrebno, a ne onako kako to žele drugi.

Stoga sam okupila neke od naših ponajboljih stručnjaka kako bismo pronašli najbolji način stvaranja prepoznatljivog imidža kojim bismo ojačali svoju poziciju u odnosu na druge države i u međunarodnim odnosima u cijelosti, a posebno u odnosu na one države koje su nam izravni konkurenti u područjima u kojima se želimo isticati. Smatrala sam kako moramo iskoristiti trenutak svjetskog interesa i pozitivnih dojmova za Hrvatsku koje imamo nakon Svjetskog prvenstva u nogometu.

U svim susretima, od onih sa svjetskim državnicima do ‘običnih’ ljudi na ulici, shvatila sam koliko je naš nastup na Svjetskom prvenstvu pomogao da percepcija o Hrvatskoj bude pozitivna. Taj uspjeh i sve druge uspjehe, ne samo sportaša, moramo pretvarati u trajnu pozitivnu sliku i graditi vlastito samopouzdanje.

 

Dan zajedništva, ponosa i sreće u znak sjećanja na nogometni uspjeh

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari