Pratite nas

Kolumne

Kako biti antifašist ali na državni račun

Objavljeno

na

Prošli tjedan sudjelovao sam kao pozvani predavač na znanstvenom skupu »Romanticism: Philosophy, Literature, Music« u Bonnu koji je organizirala njemačka zaklada Alexander von Humboldt. Većina pozvanih predavača bili su profesori s uglednih američkih i engleskih sveučilišta, eksperti za njemački romantizam, poput Fredericka Beisera, Paula Hamiltona, Freda Rusha. Iznenadilo me da je broj predavača s njemačkih sveučilišta bio iznenađujuće malen. Simpozij se održavao u dvorcu «Poppelsdorfer Schloss», a sudionike je u ime Humboldtove zaklade pozdravio američki filozof Michael Forster, direktor Međunarodnog centra za filozofiju u Bonnu. Svečanu, završnu večeru imali smo u dvorcu Godesburg, u Bad Godesbergu, u mjestu gdje se nalazila većina stranih ambasada u vremenu dok je Bonn još bio glavni grad Njemačke, piše Jure Zovko Direktno.hr

[ad id=”68099″]

Bad Godesberg je inače poznat po čuvenom političkom programu njemačkih socijaldemokrata koji je donesen na konvenciji stranke 1959.  godine što im je ubrzo omogućilo dolazak na vlast na državnoj razini. Njemački socijaldemokrati su se u Bad Godesbergu prvi put na inicijativu tadašnjeg berlinskoga gradonačelnika Willyja Brandta programski distancirali od marksističke ideologije  i postali moderna stranka koja promiče kapitalizam sa socijalnom odgovornošću. Umjesto radničke partije koja zagovara  revolucionarnu praksu, njemački socijaldemokrati su postali stranka poduzetnika i intelektualaca. Prihvatili su također članstvo u NATO-u kao jamstvo njemačke sigurnosti, a veliku važnost su pridavali financiranju kulture i obrazovanja. Jedna od najznačajnijih odluka koja je dobila simpatije javnosti bila je teza da socijalizam ne može nadomjestiti religiju.

Na svečanoj sam večeri iscrpno razgovarao o budućnosti socijaldemokratskih ideja u Europskoj uniji  s Andreasom Arndtom,  predsjednikom ljevičarskog Međunarodnog Hegelova društva (Internationale Hegel-Gesellschaft)  te Wolframom Hogrebeom, bivšim predsjednikom  “Njemačkog društva za filozofiju” (Deutsche Gesellschaft für Philosophie), jednim od najutjecajnijih  suvremenih njemačkih filozofa. Prijateljima iz Njemačke sam morao detaljno  objašnjavati da hrvatski socijaldemokrati svjetonazorski nemaju gotovo ništa zajedničkoga s njemačkim političkim kolegama, a da je razlika još očitija u političkoj praksi. Zajedničko im je zapravo jedino homonimnost naziva, a sve ostalo je nekako ostalo u dijametralnoj suprotnosti. Zašto? Hrvatski socijaldemokrati kao imovinski nasljednici bivše Komunističke partije i Saveza komunista u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj nikada se  nisu jasno distancirali od svoje totalitarne prošlosti.  Vezanost uz komunističkog zločinca Tita koju je nedavno izrijekom potvrdio premijer Zoran Milanović pokazuje da se još  zadugo nećemo riješiti postkomunističkoga balasta kulta (s)ličnosti koji se artikulira u nesposobnosti partije da se distancira od pristaše totalitarnoga socijalističkog režima.   Ako već nije provedena lustracija nakon uspostave demokracije u RH, onda bi bilo poželjno simbolički se distancirati u  političkom diskursu od lika i djela diktatora s Dedinja koji je iskorijenio višestranačje te bio i ostao rezolutni protivnik demokratskoga sustava.

Hrvatskim je socijaldemokratima, za razliku od njihovih   njemačkih kolega, nacionalna kultura i kulturna baština bila i ostala  zadnja rupa na svirali. To se vidjelo po tome što su Ministarstvo kulture prepustili ekstravagantnim  “narodnjacima” koji su kulturu tretirali kao sredstvo da  se domognu državnoga bankomata kako bi ostvarili poznato Marxovo načelo da iz društva svatko može uzimati  sukladno svojim potrebama, a pridonositi društvu sukladno svojim mogućnostima. Ministarska praksa  profesorice komparatistike s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Andree Zlatar Violić, samo je potvrdila da je bila najdosljedniji pristaša marksističkog svjetonazora u pogledu ostvarenja revolucionarne prakse prebacivanja sredstava iz državnoga proračuna u privatne džepove.

Bankomat Vlade RH   zapravo ilustrira neobičnu ministarsku praksu po uzoru na onu iz socijalističke revolucionarne prakse. Državna riznica je omogućivala  kontroverznoj ministrici da izdašno financira časopise i izdavačku djelatnost vlastitoga poduzeća, a potom da napuni džepove svojim prijateljima i ideološkim istomišljenicima.  Upravljanje Ministarstvom kulture shvaćeno je kao antifašistička borba protiv suvremenih fašističkih “guja”  koje se pritajeno motaju po državnim institucijama kao neprolazni recidivi fašističke prošlosti.  Svi  koji su pri raspodjeli državnih sredstava ostali praznih ruku, dobili su jasnu poruku da nisu dio suvremenog antifašističkog pokreta koji se  revno bori protiv  neprolaznih  aveti prošlosti što se manifestiraju u novim formama demokratske tranzicije. Nedavno je, nakon što je predsjedica Kolinda Grabar Kitarović iz Predsjedničkih dvora  uklonila Titova «umjetnička» poprsja i darovala  oblišnjim provincijalnim muzejima, osnovana nova Antifašistička liga Republike Hrvatske sa svrhom da se zaštite  “tekovine antifašizma”. Ne bi bilo ništa neobično da “narodnjakinja”  Vesna Pusić nije tresnula iz državnog proračuna  bratu i ekipi u novoosnovanoj udruzi nekoliko stotina tisuća kuna. Neka se nađe za škampe,  jastoge i rashlađenu  vrbničku žlahtinu. Sve je to dio zahtijevne antifašističke djelatnosti.

Za razliku od hrvatskih socijaldemokrata i njihovih političkih trabanata koji se i danas donkihotovski bore protiv fašizma, njemački su socijaldemokrati bili predani borci protiv nacizma, a od 1945. su postali najveći protivnici totalitarne komunističke ideologije u bivšoj istočnoj Njemačkoj. Hoćemo li jednoga dana u Hrvatskoj dobiti socijaldemokratsku partiju po uzoru na njemački  SPD, u kojoj  politički protivnici i neistomišljenici neće biti tretirani kao pristaše opasnih  namjera?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – U odnosu na kolegice iz EU, Šuica djeluje kao moralna vertikala

Objavljeno

na

Objavio

Bilo kod nas, bilo u cijeloj Europskoj uniji, kad god se imenuje neko tijelo, u vijesti je obvezno na značajan način istaknuto koliko u tom tijelu ima žena. Tako je i u slučaju slaganja nove Europske komisije najvažnija vijest bila da je Komisiji prvi put na čelu žena, Ursula von der Leyen, te da je u EK-u rekordan broj žena u povijesti. I to je to, svi problemi riješeni.

Rijetko tko se pitao i pita zašto to važno tijelo Europske unije ima čak dvadeset i sedam povjerenika, jer to je previše za resore koji stvarno imaju smisla. To nije moje grintanje, to je kao problem isticao i sam Juncker, pa se, da bi se zadovoljile sve zemlje članice, i velike i male, izmišljaju resori za kopanje ruda i gubljenje vremena, tako Komisija ima potpredsjednika “za očuvanje europskog načina života”, pa i “poslovodnog potpredsjednika za zelene europske poslove”, ma što to značilo. I resor naše Dube Šuice za “poticanje demokracije i demografije” djeluje kao Potemkinovo selo.

Inače, u cijeloj toj papazjaniji zadovoljavanja svih apetita i stvaranja Potemkinovih sela od funkcija, nova šefica Komisije ima čak osam zamjenika, među njima troje nekakvih superzamjenika. Njih troje su “poslovodni potpredsjednici”, a ostalih petero su, iako ne znam što to znači, normalni potpredsjednici, a mnogima od njih se ovlasti preklapaju, dupliraju ili trodupliraju. I onda netko kaže da Hrvatska ima previše ministarstava i ministara, potpredsjednika ovoga i onoga. Ne, mi smo po tome zapravo pravi europejci, glomazno, prekobrojno, skupo i – neučinkovito.

No najbitnije je bilo istaknuti koliko je žena u novoj Komisiji. Jer, očito, biti žena glavna je kvalifikacija koja te čini poželjnom za funkciju, a ne što znaš ili ne znaš. Ili tko su zapravo te žene?

Evo, jedan od ključnih resora dobila je bivša francuska ministrica obrane Sylvie Goulard, koja je odstupila s mjesta ministrice i koja je u policijskoj postaji Nanterre u Parizu bila ispitana jer je kao eurozastupnica koristila asistente koje je plaćala Europska unija da rade poslove za političke potrebe francuskih stranaka. Ukupna suma “nenamjenski” potrošenog novca iznosila je oko 50 tisuća eura. Ali je dama Macronova saveznica i ljubimica pa će vjerojatno proći lišo. A i žena je…

Kao što je žena i Rumunjka Rovana Plumb, također važna karika u novoj “ženstvenoj” komisiji Von der Leyen. Plumbova je, kao bivša ministrica u rumunjskoj vladi, 2017. godine bila dio velikog korupcijskog nekretninskog skandala, kada je optužena da je pogodovala nekim članovima svoje socijaldemokratske stranke oko zemljišta na Dunavu. Kada su Ursuli von der Leyen to tutnuli pod nos, ona je rekla nešto slično kao i kod naših uhvaćenih u pekmezu, ono, neka institucije rade svoj posao, pa prva dama Komisije tako odgovara novinarima: “OLAF (Europski ured za borbu protiv prijevara, I. Š.) neovisni je organizam i tako treba biti. Presumpcija nevinosti vrijedi za sve”, zaključila je šefica Komisije braneći svoje pulenice.

No je li to obranjivo i može li Komisija pasti budući da mandat staroj Junckerovoj istječe uskoro, 31. listopada? Da, to se dogodilo 1999. godine, kada se Komisija koju je vodio Jacques Santer morala povući zbog korupcijskog skandala jednog njezina člana, pardon, radilo se o ženi, jedne članice Komisije, (opet) Francuskinje Edith Cresson.

Kada smo kod repova, sumnje u korupciju i prijevare novih žena u Komisiji, ni sama šefica Ursula von der Leyen ne stoji baš najbolje. Njemački parlament na trećem stupnju provodi istragu protiv nje jer je kao ministrica obrane spiskala ogromnu količinu novca, sklapala unosne ugovore s preskupim vanjskim konzultantima bez ikakve supervizije, a radi se o osobama s kojima ima osobne odnose i poznaje ih. Tako bi Von der Leyenova uskoro trebala, u svojstvu šefice Komisije, najvjerojatnije u prosincu, biti ispitana u Berlinu zbog sumnji u moguću korupciju, ili zloporabu položaja i ovlasti, ili i jedno i drugo, a možda i nešto treće, jer su u tu rabotu bili uključeni i drugi članovi njezina ministarstva.

No, kako je rekla za druge svoje kolegice u Komisiji umočene u afere, onda i za sebe smatra da vrijedi presumpcija nevinosti. Dakako da vrijedi, ali nije jasno kako osobe i osoba, šefica Komisije, mogu doći na tako visoka i važna mjesta u Europskoj uniji s takvom hipotekom i dok ona nije raščišćena? Valjda zato što su žene? Ili zato jer je važnije ispuniti povijesno najviši broj žena u Komisiji.

Zato i mi moramo biti ponosni, jer među ovom povijesnom ekipom broja žena u Europskoj komisiji našla se i naša Dubravka Šuica. Ova, uz Vesnu Pusić, najbogatija hrvatska političarka koja nekretnine nema samo na Jupiteru i Marsu, nigdje se, u istraživanju umočenih novih komisionarki koje je proveo portal Politico, ne spominje kao problematična. A zašto i bi, kada vidim u kakvoj je ekipi, ona čak djeluje kao moralna vertikala.

Sve u svemu, najveći broj žena u Komisiji predstavlja veliki civilizacijski iskorak za sve nas, za čovječanstvo.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska se polako hladi od ljetnih vrućina i zagrijava za različite izbore, bliske i nešto manje bliske (predsjednički, parlamentarni, hdz-unutarstranački). Kampanje su toliko ispremiješane da ih je teško razlikovati. Ono što za sada znamo, jest da je Kolinda već eliminirala jednoga protivnika klasičnim nokautom, dotično Stipu Miočića za kojega široka hrvatska publika nije dobro ni čula, a trebala bi jer je najbolji na svijetu. Drugi izazivač, ne iz športskoga nego šporkoga političkog miljea, Dejan Jović, nokautirao je samoga sebe plamenim raškovićevskim govorom, a dok su ga polijevali vodom na njegova podmetanja odgovorio je dr. Mihovil Biočić, liječnik. Taj Biočićev napis poslali su mi dobri ljudi, jer gdje bih ga mogao pročitati, sigurno ne u „službenim“ medijima. Zastao sam i skinuo kapu (koju doduše ne nosim). Ne zato što devedeset i pet posto napisanog nismo znali, pa i više, nego zato što je čovjek pregledno, kronološki, nepobitnim činjenicama i citatima napokon dramatično sažeo što se doista događalo s Hrvatima, s hrvatskim narodom u ratu (drugom, svjetskom) i poraću, nasuprot jugoslavenskom i velikosrpskom (što je isto) tumačenju povijesti, to jest odvratnim lažima koje se i danas (donekle frizirane) provlače medijima i zaplotnjačkim središtima za podrivanje hrvatske države.

Taj, opsežni ali zbijeni napis dr. Mihovila trebao bi bez kraćenja ući u sve moderne hrvatske školske udžbenike povijesti, ne trebao nego morao, inače će proći još nekoliko naraštaja školaraca kojima razni jovići i pupovci mogu prodavati maglu – sve dok školaraca ne bude nestalo u bijeloj kugi, a ostanu zločinačke crvene „istine“ i pohvale komunističkom režimu.

Specijalni rat protiv Hrvatske u punom je zamahu, ne samo na krilima SDSS-a i sličnih agentura, nego – u slabo skrivenim oblicima – u vascelom hrvatskom medijskom prostoru.

Neprikrivena mržnja i posao obavljen za (i opet slabo) prikrivenu petu kolonu vidljiv je u „slučaju Duhaček“ koji su njegovi pokrovitelji uspjeli pretvoriti u raspravu o slobodi govora, te „napredno“ stali na stranu novinara koji piše (pjeva), eto, satirično, pa im je dobrodošla satira „Oj ti govno Velebita… ti stolico svih Hrvata“. Prije svega, nije riječ o satiri, jer je satira književna forma, nego o vulgarnoj amaterskoj provokaciji , naručenoj kako bi specijalni rat imao valjda pjesnički prizvuk, neka se nađe. Priglupa objašnjenja da je“ pjesnikova“ inspiracija bila ispuštanje fekalija u more, jadna je isprika, a i nesuvisla jer spomenuto ispuštanje nema nikakve veze s Velebitom, pa ni s podvelebitskim primorjem. No, kreteni su se uhvatili za to objašnjenje i ispunili stranice crnilom, baš crnilom i novim govnarijama protuhrvatske klateži koja je na primjeru sličnih diverzija razumjela da joj se ništa ne će dogoditi, te sada uživa u „slobodi govora“, onoj slobodi koju smo donijeli mi, razorivši komunistički sustav i Jugoslaviju gdje nikakvih sloboda nije bilo, pa sada koriste blagodati demokracije i posežu za njom kao oružjem protiv Hrvatske.

Da definiram: sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države. Onima koji su stvarali i branili tu istu državu, čim se malo pobune, sloboda govora se oduzima makar i potiho, tužbama i sličnim domišljajima. Njih nema u medijima, u tiskovinama (s uglavnom nepoznatim vlasnicima), na televizijama (s posve nepoznatim vlasnicima), ako su umjetnici šikanira ih se, prešućuje, postaju nevidljivi. Na sudu im se oduzima riječ, kao Vukovarcu kojemu su srpski agresori ubili dva sina, a sutkinja ga opominje da s tim ne maše, da šuti. To je hrvatska zbilja. Slučaj Duhaček ima još i drugu (ali istovrsnu) dimenziju : ne samo da se taj tip svoj (plaćeni) proljev upravlja na pjesmu koja je jedna od hrvatskih svetinja, kao što je i Velebit sveta planina, nego i znakovima ACAB vrijeđa policiju. Koju policiju? Pa hrvatsku policiju, nego koju, onu koja je prva stala na obranu Hrvatske, uz u početku još rijetke dragovoljce, i imala strahovite ljudske gubitke. Sljedeći korak u specijalnom ratu je vjerojatno hrvatska vojska, podosta krupan zalogaj za klatež, ali će naći načina (već jesu, „Novosti“) da i nju načnu, a pokrovitelji će se dosjetiti kako da u svemu pronađu satiru, sve dok se zveckanje oružjem iz Srbije i RS ne pretvori u nešto mračnije – a to je ono što „slobodoumnici“ i slobodnogovornici s nestrpljenjem čekaju, oni „osuđeni na Hrvatsku“ (stanoviti kazališni redatelj Kurspahić) koji čekaju „oslobođenje“ .Da, s istim posljedicama kao ono oslobođenje polovicom četrdesetih. I gorim, ako je moguće.

Elem, Hrvatska koja se znala braniti i obraniti od tada treće vojne sile u Europi, sada se ne zna obraniti od potkornjačke klateži koja joj radi o glavi.

Svit se konča

Najvažniji pokret u povijesti čovječanstva upravo se događa pred našim očima, to jest pokret za spas planeta Zemlja. Tko god je projektirao mladu djevojku koja sada hoda svijetom, učinio je veliku stvar. Ivana Orleanska našega vremena, univerzalna za razliku od nesretne francuske Ivane, probudila je mlade kojima je postalo jasno da su njihovi stari toliko uništili treći planet od Sunca te mu možda nema spasa, ili možda ima ako se žurno, trenutno i globalno ne poduzme sve što je potrebno, a zna se što. Pokret još nije dovoljno masovan, ali ima nade da će preplaviti svijet jer radi se opstanku. Globalni pokret, velim, paradoksalno, budući da je upravljen prvenstveno protiv one krajnje opasne gamadi koju nazivamo (koja se naziva) globalistima, korporativnim glodavcima „new age“ ideologije koja i nacionalne države i njihove prirodne izvore (resurse) drži svojim plijenom, zaglupljujući pritom mnoštva naroda i potkupljujući njihove „vođe“.

U tom i takvom suvremenom svijetu , u kojemu nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi posjeduje bogatstva koliko i ostatak čovječanstva, sve je u funkciji rečenih sretnika koji će, kao u najmračnijim znanstveno-fantastičnim filmovima pokositi doslovce sve što je na putu njihovu profitu, meljući šume i prašume, ispuštajući otrove u zrak i u zemlju, zagađujući mora, rijeke i potoke, izvore pitke vode, uzrokujući porast stakleničkih plinova, nestanak ledenih kapa planeta. Političari u njihovoj službi teško da će išta poduzeti, ako žele ostati gdje jesu i dalje „služiti narodu“. Znači, pokret mora biti agresivan u službi dobra, i dobro je da je pokret mladih jer će oni za koju godinu postati dovoljno veliki da dođu na položaje s kojih mogu odlučivati, a birači, do tada već u smrtnom strahu da će se skuhati ili smrznuti, odlučit će se za one koji im obećavaju bolju sudbinu.

Doista je pet do dvanaest, pa me sada cijelo čovječanstvo nekako podsjeća na Hrvate koji sve rade u zadnji čas, ali kada krenu onda je to veličanstveno. Glede klimatskih promjena, Hrvatska je još i dalje podosta ugodna oaza, ali se čini mnogo, izvana i iznutra, da ni ona ne bude iznimka, a osim toga ni ona ne može pobjeći od globalnih užasa, da i hoće. Lijepa naša, jest, još i sada. Lijep naš planet? Nije više i brzo korača prema smrti, pa uzima sa sobom i Lijepu našu koja se i sama pokušava „uklopiti“, prodaje svoje tijelo na uglovima, nudi najbolje što ima – od plodne zemlje do djece, o kapitalnim poduzećima da ne govorim. Diči se turizmom, koji donosi novac i zagađenja.

Uz ona „prirodna“ onečišćenja tu je i sve veće zagađivanje svjetlom i posebno bukom na koju desetljećima upozoravam (ha) ali nitko ne sluša. Ne čuju od buke. A kada i pokušamo s obnovljivim izvorima energije, postavimo (ne mi, stranci) čudovišta od vjetrenjača koja nagrđuju krajolik i proizvode neizdrživu buku – postavljena u blizini kuća u kojima ljudi ne mogu spavati, sram ih bilo, kao da su oni važniji od „razvitka“. Neka uzimaju antidepresive. Drva još imamo, ali je sve skuplje. Jedan podatak iz povijesti: vjerovali ili ne, u devetom i desetom stoljeću Venecija je izvozila – drvo. I prodavala ga Arapima. Zaleđe Venecije bilo je prepuno šuma. A kada stabala više nije bilo toliko puno, u sljedećim stoljećima svrnuli su oko na šumovitu Hrvatsku. U Slavoniji su još u vrijeme Kozarca (Kozaraca) nemilo sjekli Francuzi. Pa i sada gulimo šume, izvozimo trupce, navodno pod nadzorom. A ako neka učiteljica uzme drva iz zaraslog vinograda svoje bake – na sud s njom, oderi ju.

Pisac ovih redaka glede klimatskih promjena ima alibi, i to nepobitan. Negdje svršetkom sedamdesetih prošloga stoljeća objavljen je moj roman „Eko Eko“. U njemu je planet Zemlja tek na dobrom putu da bude gadno zagađen, ali ima drugih u svemiru koji su već tako gadno zagađeni da na njima još mogu živjeti samo gadna bića. Planet Zemlja 2019. sve je više nalik Zmazu iz romana. A da Zmaz posve ne propadne, podignuta je ( u knjizi) revolucija koju predvodi jedna djevojčica (sa Zemlje). Koincidencija? Kada su to razumjeli naši prosvjetni mudraci i mudrice – izbacili su nedavno roman „Eko Eko“ iz lektire. Uz to (usto, što bi pisali idioti), čitao sam, i opet nedavno, napis nekog našeg kolumnista koji se oborio na norvešku djevojčicu i cijeli pokret s tezom da je mala malo autistična i da je riječ o iskorištavanju djece. Jest, taj članak valjda možete negdje pronaći.

Topovima na toponime

Poskočio sam čuvši da su se „geografi“ (zemljopisci) zabrinuli što postoji šarenilo u pisanju (pravopisanju) toponima, to jest naziva mjesta. Kao da je u sveopćem, namjerno i zlonamjerno izazvanom pravopisnom šarenilu (još jedan oblik specijalnog rata protiv Hrvata ) pisanje toponima iznimka. Nije. Sada će, čitam, geografi koji su i u školama uspjeli zemljopis žrtvovati stranoj riječi, geografiji, osnovati neko povjerenstvo koje će se baviti pitanjem toponima, ne znam je li uz pomoć jezikoslovaca i kojih. Moj prijatelj, kroatist, točno kaže da je pisanje imena mjesta (naselja, gradova itd.) riješeno u Hrvatskom pravopisu Stjepana Babića i suradnika, kratkim i zauvijek uporabljivim pravilom koje kaže: „Vlastite imenice iz stranih jezika pišu se kao i u jeziku izvornika, osim egzonima (pohrvaćenica).“ I točka. Imamo Beč, Rim itd. a za one koje nemamo pogledajmo kako pišu nazive svojih mjesta oni u čijim se zemljama mjesta nalaze.

No, problem je dublji. Ako postoje neke nejasnoće (a u ovom slučaju i ne postoje) onda se i toponimima treba baviti Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika, sastavljenog od najuglednijih jezikoslovaca. Pa zašto se ne bavi? Zato što ga više nema, zato što su ga jovanovići ukinuli, a oni nakon njega nisu ga vratili. Sada će se valjda izgovarati da su mnogi veliki jezikoslovci nedavno umrli, pa ih nema, a onda nema ni povjerenstva.

(Usput: u vrijeme smrti Radoslava Katičića, čitao sam osmrtnice u dnevnim novinama. U vrhu stranice posljednji pozdrav Katičićevih učenika, sada uglednika, iz Montreala, Sao Paola, Pariza, Dharamsala, Oxforda, New Delhija… Posljednji pozdrav Radoslavu Katačiću, jest, tako je pisalo, Katičić je preimenovan u Katačića. Površnost, šlamperaj? Kadli na istoj stranici nešto niže vidim posljednji pozdrav Hrvatskoga filološkog društva, pozdrav i opet Radoslavu Katačiću, a ne Katičiću. Eh, to onda više nije slučajno.)

Zlatko Zlatić

Umro je vrsni kipar Zlatko Zlatić, osebujan čovjek i umjetnik rođen 1933.u Zagrebu, istarskih korijena. Njegov je otac bio skladatelj i dirigent Slavko Zlatić, rodom iz Sovinjaka pokraj znamenitog Berma. Zlatko Zlatić je nastavio obiteljsku umjetničku tradiciju, ali ne u glazbi nego u kamenu, u bronci, šezdesetih diplomirao u klasi Vanje Radauša i pošao svojim putem, pretežito animalist kao i Dešković koji je umro u Vrapču, a Zlatko je u Vrapču živio – u Zlatićevoj ulici. Tako se i predstavljao neznancima – kao Zlatko Zlatić iz Zlatićeve ulice, društven i srdačan znao je zaokupiti pozornost. Njegove rode, kornjače , golubovi i psići nalaze se na javnim površinama mnogih hrvatskih gradova. Jednu figuru nosio je sa sobom kada smo u listopadu 1991. krenuli prema Vukovaru. Naime, premda već tada u ozbiljnijim godinama, Zlatić je navukao odoru i uzeo kalašnjikov, kao pripadnik dragovoljne Satnije hrvatskih umjetnika. Zaustavljeni smo u Vinkovcima i Nuštru, stari Jastreb koji je tada stolovao u Vinkovcima reče da se u Vukovar više ne može (vidjeti knjigu „Lijepa moja“) . Zlatko Zlatić mu je darovao skulpturu Čuvara.

Zlatkovo tijelo kremirano je u ponedjeljak u Zagrebu. Zbogom, dragi, hrabri prijatelju.

Serije

Skoro cijelo ljeto emitirane su na HTV serije o nedavnoj hrvatskoj prošlosti, o komunističkim tajnim službama, o ratu prije rata, o hrvatskim premijerima (neke se moglo i preskočiti), i zadnja o liječnicima u politici. Očekujem seriju o pacijentima u politici, iz suvremenoga života.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari