Connect with us

Kolumne

Kako cijepiti cijepljene protiv razuma i činjenica?

Objavljeno

on

Ilustracija/Facebook

Kako to obično bude, oni koji su omalovažavali korona virus, uspoređivali ga s gripom, pa čak ga i otvoreno ismijavali, ako već ne sâm virus, onda mjere zaštite, sad su se najednom preobrazili u najžešće kritičare procesa cijepljenja protiv tog, do jučer još bezazlenog im virusa. Em ide presporo, em se nepotrebno brza!

I presporo i prebrzo

Proces cijepljenja u Hrvatskoj doista teče nešto sporije nego u većini europskih zemalja. Naime, iza Hrvatske su po dinamici procjepljivanja tek dvije članice EU – Bugarska i Latvija! Ipak, kad je posrijedi cijepljenje prvom dozom, prema podacima do 19. ožujka, dostupnima na poveznici Izvor podataka o korona virusu, Hrvatska zaostaje svega 5 do 10 dana za glavninom usporedivih europskih zemalja (5 za Belgijom, 10 za Austrijom), što ne izgleda baš tako dramatično, a ni nedostižno, tim više što se u međuvremenu zaostatak ponešto i smanjio. K tome, i nije da se ništa ne poduzima kako bi se još više smanjio. Potiho, kako se takve stvari učinkovito rješavaju, a ne halabukom, kako neuki galamdžije misle da se rješavaju. Njihovim je ultimativnim junakom nenadano postao austrijski premijer Sebastian Kurz. K’o ozebli sunca dočekaše dohvatiti se Kurza (za drugo, brat bratu, i nisu!). Jer da im nije Kurza, ne bi znali da Hrvatska zaostaje u cijepljenju, i ne bi se istresali na čovjeka koji postiže rezultate, pri čemu ima bogato iskustvo u nadoknađivanju svakojakih zaostataka. To ih, doduše, ne sprječava da im usta sad budu puna Kurza, barem dok ne sviraju u frulicu Zorana Milanovića. Za nagradu im je valjda već dodijeljen inventarski broj u studiju N1 televizije, tom odlagalištu Milanovićevih potrkala svih fela, za čijim putem u povijesnu ropotarnicu gazda im jedva suspreže suze. Kako i ne bi kad njegove gojence tamo svako malo pitaju za mišljenje? A oni uredno prenose njegovo, što domaćinima sigurno nije nemilo čuti.

S druge strane, kritike u smjeru prebrzog cijepljenja odnose se na nesputano cijepljenje cjepivom tvrtke Astra Zeneca, za koje se Europom raširila percepcija kako u većoj mjeri od ostalih cjepiva stvara neugodne nuspojave, pa čak i one sa smrtnim posljedicama. Hrvatska, naime, nije podlegla medijskoj histeriji za ograničenjima cijepljenja tim cjepivom, ne slijedeći pritom najveće europske zemlje, bez obzira što se hrvatsko vodstvo nerijetko prikazuje njihovim slijepim poslušnicima. I dok je glavnina europskih zemalja pod pritiskom takozvanog glasa javnosti glede primjene tog cjepiva vrludala, napravivši pritom svojevrsni „salto mortale“ – najprije su ga ocijenile neprikladnim za starije od 65 godina, da bi zamrznule cijepljenje njim do pravorijeka nadležne agencije, i napokon ga nastavile koristiti, ali sad uskraćujući ga mlađima od 55 godina – Hrvatska je sačuvala pribranost.

Uspjela se othrvati bujici dimnih zavjesa, hladne se glave oslonivši na stručna tijela, kako na vlastite stručnjake, tako i na mjerodavnu europsku agenciju koja zasigurno raspolaže najpotpunijim i najvjerodostojnijim informacijama. To je, pak, posebno razjarilo ovdašnje anarhoidne rušitelje institucija – od hrvatskog Ustavnog suda do europskih agencija! Kako i ne bi, ta nisu li politikantima, do zuba naoružanima ispraznom frazeologijom, struka i znanje uvijek bili trn u oku, radilo se o građevini, epidemiologiji, ustavnom pravu,… čemu god? Pozelenjeli od gnjeva, takvi su požurili vidjeti objekt svog opsesivno-kompulzivnog poremećaja, Andreja Plenkovića, osobno odgovornim za svaku smrt nakon cijepljenja spornim cjepivom. Pritom im je promaklo da tako zapravo preuzimaju osobnu odgovornost za nerazmjerno veći broj smrti onih, koji su, pod utjecajem te promidžbe, odustali od cijepljenja Astra Zenecom, a u međuvremenu će se zaraziti koronom, neki zbog toga, statistika je tu neumoljiva, i umrijeti. Ma koliko to uznemiravalo one koji stavljaju pod lupu svaku smrt nakon cijepljenja, a istodobno odmahuju rukom na milijunski višak smrtnosti u Europi zabilježen u godini korone, smrti zbog odgode cijepljenja uslijed nepovjerenja u cjepivo, elementarni razum to govori, a mjerodavna europska agencija uobličava u tvrdnji kako su koristi od cijepljenja znatno veće od potencijalnih šteta, će biti daleko više nego smrti uslijed nuspojava cijepljenja, kao i smrti zbog minimalnog kašnjenja za Europom u procjepljivanju. Tom kašnjenju nesumnjivo doprinose i oni koji odvraćaju ljude od cijepljenja problematizirajući cjepivo kojim je cijepljeno već 20-tak milijuna ljudi diljem Europe i svijeta.

Je li Europa doista krahirala?

Upravo tim cjepivom je cijepljeno najviše ljudi u ne tako probirljivoj Velikoj Britaniji, gdje cijepljenje samo jednom dozom pokazuje zapanjujuće rezultate, odražavajući se u naglom smanjenju broja zaraženih i umrlih, osjetno bržem nego za „lockdowna“ lanjskoga proljeća. Kako u trenutcima iskrenosti reče britanski premijer Boris Johnson, uspjeh imaju zahvaliti kapitalizmu i pohlepi, i nema razloga ne vjerovati mu. Tim više što se istovjetan obrazac uspješnosti, može primijetiti i u drugim visoko procijepljenim državama, ponajprije u Izraelu i SAD-u.

Europa se nažalost nije pokazalo dovoljno jedinstvenom u namjeri da bude makar i približno pohlepna kao zemlje koje se najuspješnije obračunavaju s koronom, no i takva je u procjepljivanju odmakla debelo iznad svjetskog prosjeka. Unatoč izostanku dosljednog zajedničkog europskog nastupa u pojedinim segmentima korona krize, ponajprije pri nabavi cjepiva, zanimljivo je primijetiti kako stopa procjepljivanja u bogatim europskim državama izvan Unije, primjerice u Norveškoj i Švicarskoj, ne prelazi prosjek EU. K tome, u Norveškoj čak i vidljivo zaostaje za susjednim skandinavskim državama, članicama Unije. Nemali doprinos europskom nejedinstvu dale su i zemlje, koje su, našavši se u krajnje nezavidnoj zdravstvenoj situaciji (Slovačka i Mađarska), podlegle pritisku primijeniti od središnjeg europskog stručnog tijela neverificirano cjepivo. Na razuman zazor prema ruskom cjepivu ponajprije upućuje vrlo niska stopa procijepljenosti u toj mnogoljudnoj zemlji, otprilike dvostruko niža nego u za prosjekom Europe zaostaloj Hrvatskoj. E, sad, ili Rusi sâmi ne vjeruju svom cjepivu, ili ga Rusija koristi kao sredstvo sijanja razdora u europskim redovima i pod cijenu zdravlja vlastitog stanovništva.

Zanimljivo, kritičari europskog jedinstva, Europe koja govori jednim glasom, a ne kakofonijom glasova koji poglavito u kriznim situacijama vuku svak’ na svoju stranu, ispravno primjećuju kako je pojedinačnim istupima država članica oslabljena pregovaračka pozicija Europe u cjelini. Ona bi nesumnjivo bila jača kad bi se prema drugima nastupalo jednim glasom ispred 500 milijuna ljudi, nego ispred njih 80 milijuna ili svega 4 milijuna. Htjeli to ili ne, kritičari time zapravo daju snažan argument pobornicima federalne Europe, u kojoj bi bio smanjen utjecaj pojedinih država. Osim toga, veseleći se raspadu ujedinjene Europe u kriznim situacijama, takvi istodobno zanemaruju sve prednosti koje ujedinjena Europa pruža. Da ona još uvijek postoji, pokazuju itekako vidljivi tragovi (pa ne gradi se valjda Pelješki most sâm od sebe? A to je tek kap u moru u obnovi oronulog hrvatskog doma europskim novcem…). Konačno, dok razjedinjenost na kušnji pokazuje njezinu slabost, snagu ujedinjene Europe ponajbolje svjedoči moć oporavka nakon kriza. Već iz činjenice da je Hrvatska izgubila korak za usporedivim post-komunističkim državama upravo nakon velike financijske krize 2008. godine, nalazeći se tada izvan europskog okvira prepuštena sama sebi, i ne pretjerano pametan čovjek bi izvukao jasnu pouku. Pritom, nipošto ne treba podcijeniti sposobnost Hrvata da si u teškim trenutcima sami naude više i jače i od najvećeg im neprijatelja, recimo, izborom krajnje nesposobne vlade u razdoblju od 2011. do 2015. godine. No, izopačenu umu, kadrom i danas izabrati te i takve, svojstveno je priču izvrnuti i zaključiti da je Hrvatska pri europskom dnu zato što je sad u Uniji, a ne zato što je, za razliku od onih koju su ju pretekli, do jučer bila izvan nje.

Lako je biti moralna vertikala kad su drugi u horizontali

Uz bok onima koji zlostavljaju pûk blebetanjima o zločestoj Europi koja zlostavlja Hrvatsku stoje poluinteligenti, koji, kako bi se prikazali zaštitnicima općeg dobra, spremno zauzimaju ekvidistancu između ekstrema – negatora korone i širitelja korona panike – pri čemu potonje podmuklo pripisuju službenim vlastima, olako zanemarujući kako u njihovu postupanju nema ni traga drugome do razumnom oprezu u balansiranju između međusobno suprotstavljenih ciljeva, zaštite gospodarstva i javnoga zdravlja. Upravo suprotno, jedini koji zaista šire strah i paniku su oni koji opstruiraju primjenu umjerenih, ne tako zahtjevnih mjera, govoreći, primjerice, o navodnom porastu teških psihičkih poremećaja zbog navodnog zatvaranja. Pritom uopće ne mare za psihičko stanje korona stresu najizloženijih zdravstvenih radnika, što je približno jednako apsurdno kao da se za Domovinskog rata više vodila briga o PTSP-u onih u podrumu nego onih na bojišnici. K tome, smrtima u dalekoj budućnosti zbog drugih uzroka, o čemu se danas ništa pouzdano i precizno ne može znati, prikrivaju enormni porast prijevremenih smrti uslijed COVID-a, koji se zbiva sad, pred očima im, ali i posve izgledno smanjenje životnog vijeka onih koji su preboljeli težu (a možda i blažu?) inačicu te bolesti. Zauzeti poziciju ekvidistance između razuma i odreknuća od njega jednako je etično kao stati na pola puta između zakona i bezakonja. To su stvari oko kojih ne može biti kompromisa, jer radi se o temeljima na kojima počiva zajednica. Mućenjem vode oko temelja rastače se minimum jedinstva nužnog kako bi zajednica opstala i jasno staje na mračnu stranu.

A duboko na mračnu stranu zašli su oni koji se, evo, i sad, u vrijeme epidemiološkog zatišja pred buru javno okupljaju u velikom broju poručujući da su unatoč svemu još uvijek tu. To što su oni još uvijek tu i nije toliki problem, koliki je to što neki više nisu tu, prije svega zato što su ti, koji su još uvijek tu, promicali neodgovorno ponašanje zbog kojeg oni koji više nisu tu jednostavno nisu više tu. A takvih je prema podacima o općoj smrtnosti bez obzira na uzrok, koje je državni zavod za statistiku poslao Eurostatu, od lanjskoga listopada, otkad je korona u Hrvatskoj počela osjetnije uzimati smrtonosni danak, do kraja siječnja ove godine za 6 500 više nego u istom razdoblju godinu ranije. Ako već nije dosad, pitanje je tek dana kad će taj broj premašiti 7 500, ili trostruko više nego za najgore gripe početkom 2017., tada, naravno, u „staro normalnim“ uvjetima, čime je rodonačelnik korona skepticizma u Hrvata, Zoran Milanović, mahao kako bi podrivao po njemu pretjerane mjere zaštite od virusa „od kojeg se premalo umire“, a koje su ipak omogućile kakvu-takvu turističku sezonu.

Jezik činjenica „onima koji su još uvijek tu“ ne pomaže ni kad im se ukaže da postoje zemlje, koje nisu čekale da im se dogodi značajan porast smrtnosti kako bi shvatile je li COVID ozbiljna bolest. Primjerice, sve skandinavske zemlje osim Švedske, ali i otočne sredozemne države radije su učile na primjeru drugih nego na svom. Vjerojatno nisu imali kraljeve, predsjednike republike, medije i znanstvenike da njihove žitelje uvjeravaju kako je zarazna bolest opasna tek kad se uvjeriš na vlastitoj koži. K tome je izostanak povećane smrtnosti u tim zemljama krunski dokaz kako poduzete mjere same po sebi osjetno ne utječu na povećanje smrtnosti, tako da i to omiljeno utočište korona hulja otpada. Pa ne žive tamo valjda nekakvi drugi ljudi u usporedbi s kojima Hrvati ispadaju mimozice i cvilidrete? A primjer Bergama u Italiji zorno pokazuje da im otpada i drugo, duboko protukršćansko utočište u kojem su se ušančili – kako umiru ljudi koji bi ionako uskoro umrli – pa to, eto, opravdava njihov nehaj. Naime, u toj talijanskoj provinciji, gdje je u nepuna dva mjeseca umrlo ljudi koliko ih inače umre u 8 mjeseci, do kraja 2020. godine nije zabilježen osjetniji pad umrlih u odnosu na isto razdoblje preklani, što bi se zasigurno dogodilo da koroni podlegli mahom ljudi na samrti. Drugim riječima, ogromna većina njih bi poživjela još barem 9 mjeseci. Stoga nema druge zaključiti nego da se u poricatelja svega navedenog radi ili o odreknuću od razuma ili o odreknuću od solidarnosti. Preciznije, ili su zli u srcu ili su nemoćni u pameti. Trećeg nema! Kako god bilo, svome poslodavcu besplatno odašilju vrlo korisnu informaciju o sebi, za kakvu bi ovi inače utrošili velike napore stručne službe zadužene za procjenu ljudskih potencijala.

Graf nad grafovima

U ovom zacijelo najizazovnijem trenutku od početka epidemije, nasuprot kojekakvim istraživanjima, brojevima i mnoštvu grafova, koji sami za sebe ne kazuju mnogo, te već nekoliko puta prevaljenim vrhuncima zaraze, koja, evo, samo što nije završila, čime se razmeću oni koji, htjeli to ili ne, čine sve kako bi umrtvili budnost i oprez zajednice, odgovornima ne bi bilo zgoreg baciti oko na graf kretanja broja zaraženih u susjednoj Mađarskoj i usporediti ga s onim u Hrvatskoj. Kad bi to učinili, zapazili bi kako trend hrvatske krivulje zapanjujuće slijedi mađarski s odmakom od neka 4 tjedna. Poprilično je znakovito kako unatoč tome što je prirodno prokuženija (što logički slijedi iz razmjerno, sad već osjetno većeg broja umrlih), a k tome i procijepljenija (obzirom na broj stanovnika, više nego dvostruko od Hrvatske), Mađarska ovih dana ruši rekorde, kako u dnevnom broju zaraženih, tako i umrlih. I u drugim zemljama u okruženju, iz istih razloga prirodno prokuženijima od Hrvatske (Srbija i BiH) zapaža se sličan trend. Pa kad je takva situacija u susjednim državama, među narodima s kojima su Hrvati dugo dijelili državnu zajednicu, doimlje se prevelikim luksuzom to ne uzeti sa zrnom soli.

Ne kao platformu za širenje panike i straha, nego, prije svega, za učvršćivanje razumnog opreza, pa i primjenom dosad nekorištenih oblika discipliniranja onih koji radije biraju ostati „normalnima“, nego po prvi put u životu postati odgovornima. Pritom se najmanje treba obazirati na kmečanje njihovih medijskih i politikantskih glasnogovornika o nekakvom novom totalitarizmu. Naime, u trenutcima opće pogibelji ključno je svim raspoloživim sredstvima osigurati usklađeno djelovanje zajednice, štogod tko o potezima vodstva mislio. Poglavito imajući u vidu kako oni koji danas slabe obrambenu moć Hrvatske potkopavajući mjere epidemiološke zaštite, ujedno i narušavajući vjerodostojnost ovlaštenih autoriteta, postupcima i metodama djelovanja uvelike podsjećaju na one koji su za Domovinskog rata podrivali obrambenu moć Hrvatske žaleći se i na tada odveć im autoritarne vlasti.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari