Pratite nas

Satira

KAKO DALJE…BEZ ŠIMLEŠE…?

Objavljeno

na

Ma kakva Irma, Nancy, Sandy, Katrina ili kako se već zovu svi ti uragani koji haraju Zemljom, kakvi potresi i cunamiji…ratovi i poplave…sve je to ništa prema vijesti od koje još uvijek nemrem k sebi doć’…

Čujem, kao…ove ili sljedeće subote će neki planet xy odrapit’ po nama, ma neka, nije mi žao, ako je istina da ON ODLAZI

Ništa više nema značaja ni važnosti AKO JE TO ISTINA…AKO ON IDE IZ HRVATSKE…

Čaše lomim, ruke mi krvave (znate tu pjesmu?), ma dođe mi brale da se nacugam, porazbijam sve oko sebe, da se ne trijeznim do sudnjeg dana, dođe mi…svašta mi dođe…

„Ma ljudi, je li to moguće!?“ (rek’o bi Mladen Delić – pokoj mu duši)…Pa zaustavite ga pobogu…NE DAJTE DA ODE! Tiskajte mu one knjižuljke koje piše u pet, šest…deset…stotinu puta većim nakladama ako treba…na državni proračun ga bacite, nađite lovu…na EU fondove ga prikačite, klikajte i lajkajte njegove stranice, hvalite ga, sve mu naj, naj govorite, molite, kumite…SAMO NE DAJTE DA ODE! Zatvaraj granice…ako nije kasno…Šalji tjeralicu, radi što znaš Božinoviću…samo ga ne puštaj!

Taman smo svikli na doktora za emotivni i ljubavni život, opustili se, kad god nam na sentimentalnom planu zapne, eto ti njegovog priručnika s uputstvima…i opet sve klapa k’o da nikad nikakvih problema bilo nije…još bude bolje nego prije…k’o u reklami s onim madracem…

I ne pričam napamet.

Baš neki dan, zapne mi nešto sa ženom, ona zabrijala ‘oće ovo, ja neću to nego ono…povuci-potegni, ne popušta ona, ne popuštam ja…počeli se susjedi ispod prozora okupljat’ kol’ko se svađamo, samo što se za guše nismo dograbili…Pale i psovke, đava odnia šalu…šta ću kud’ ću…

I nosali se mi tako (ljetni dan do podne – kako pjesma junačka narodna kaže)…i onda meni konačno sine…sjednem za laptop, miš u ruke, kliknem dva tri puta, otvorim savjete našega dr, mr, pr Brune Šimleše…i k’o da me sunce jarko ogrijalo…neka me čudna svjetlost učas obasjala iz ekrana… konda sam kod Sai Babe stig’o…il’ u Džennet up’o…i ljudi moji, braćo draga i mila…čujem i neki umilni glasić kako mi pjevuši, šapće nježnosti… tepa, konda bisere sipa po meni…ma čak mi nešto uho liže i gricka…reklo bi se…al’ onako nježno, seksi…lagano…fino…

I trgnem se, ‘oću se okrenit’…ne merem, a što mislite – zašto ne merem?…Pa zato što mi se žena već okačila oko vrata…i ona (vražić jedan vražji…), ona mi gricka i liže uho…gledam je ispod oka…kad je prije negliže nabacila (pitam se)…vuče me prema spavaćoj sobi…dalje se ne sjećam…tako me strefilo…

Uuuuh…, hvala Bruno do neba, što drugo reć’, da te nije bilo propade brak…Bruno, spasitelju moj! Idole moj, srećo moja…riječi nemam, a grlo se steže…

I zareknem se ja poslije toga da ću sve one tvoje knjižuljke pročitat’ jedno popodne (za par sati kad budne kiša padala i ne mere se u njivu), ako treba i napamet naučit’, nije problem…al’ ‘oćeš šipak… nestalo u knjižnicama, vele „ni za lijeka“, čim stigne razgrabi se, čekaju ljudi u redovima, ne pitaju pošto je, samo kupuju…oni koji su čitali prepričavaju…al’ neće pozajmit’ za čitat’, čuvaju knjižuljke by Bruno Šimleša k’o relikvije…pravo imaju i ja bi’ tako da se kojega Tvoga knjižuljka dočepam. I nikom dao ne bi…nema para.

‘Bem ti te ‘Rvatine, oćeraše nam specijalistu opće prakse za emotivno-ljubavno-bračno-izvanbračno-seksualno-duhovni život…Poslije Hulštofera i njegovog nestanka, ovo mi je najteži momenat u mojoj emotivnoj karijeri.

Nekako sam njega (Acu Hulštofera) prebolio, onda me pogodilo ono sa Severinom (prvi put kad se za Milana udala), pa drugi put (kad je to ponovila s Kebom)…ma nije meni što se udala, vrijeme joj je, nego ode u Beograd!…pa ode za njom i Ava Karabatić…isto u Beograd…i sad ovo s dr, mr, pr Brunom…to je previše…odoh i ja, al’ ne u Beograd, nego proguglat’…

Čuo sam da negdje u Švici ima ona klinika gdje platiš pa te uspavaju… zauvijek…k’o psa…

‘Bem ti život bez Šimleše…

I posljednje riječi ima da mi budu: „Šta će mi život bez tebe Bruno…“ (by Silvana Armenulić – sjećate se?)…a oko mene Dragačevski trubači sa Goranom Bregovićem i Emirom Kusturicom (Nemanjom) kao gostima…pa kol’ko košta nek’ košta…nek’ se zna da Šimlešin fan odlazi…i ako bude Emir (Nemanja) htio povesti Johnny Deppa…kad već Šimleše neće tamo bit…mog idola…Šimleše…Brune Šimleše…(kako otmjeno zvuči, a?)…ima on s tim imenom i prezimenom karijeru da napravi bilo gdje…to je čista egzotika…aha…nema zemlje na svijetu u kojoj ne žive ljudi s problemima u emotivnom i ljubavnom životu…a on je u tomu ono što je Einstein bio u fizici…i još bolji…Bruno…ljubavi moja!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Satira

Vučića pesma za četničko kolo i evropske trube

Objavljeno

na

Objavio

Da bude jasno celom svetu
Četnik sam od glava do petu

Kenjo sam tvrdo i u Glinu
Al krajina jao ode u materinu

Bežmo bežmo braćo pobeda je naša
Oluja je zločin povampirenih ustaša

Bio i na srpsko nam Kosovo
Bio nebio s njim je gotovo

I kad šutim lažem šta ću bre
Šta da radim kad sam đubre

Miloradu mom poklonit se ona neće
Ma i plavojki toj od livadu nosim cveće

Šta me košta za nju cveća kita
Kad ustašijom se ko pobednik šeta

Ratnu odštetu neću fašistima platim
Šta od mene oće nikako da svatim

Ću izvršim zagrebačku smotru
U stavu mirno da me promotru

Komandujem držte glavu dole
Ruke na leđa dok ne zabole

U Zagrebu dernek ću da pravim
U dva dana ću ih smlavim

Optužiću Kolindu za srbosek
Dražin sam da razume prosek

Opaliću čvoku Jandrokoviću tom
U Saboru ja sam svoj na svom

Šta ću tek da radim Plenkoviću bre
Do zadnje paštete da mi plati sve

Idi bre nema više Tuđmana
Došlo vreme za vojvode vikara

Skuvat ću im taku čorbu
Izgubiće veru zaboravit borbu

Finansiraću leba mi Jasenovac
Holivud da zna boli me – želudac

Čedo sam od glava do petu
Biće jasno celom svetu

Kuš bolje od pozada i od spreda
I Nemačka me milim okom gleda

Sad i Vatikan o Stepincu zna
Na sitno zauvek seckaću ga ja

Ima ustaška da mi salutira vojska
Majke im ga spalim još od Bljeska

Na Pantovčak ću istinu da kažem
Mnogo volem o Hrvatu da lažem

Od Brisela pa do Ravne Gore
Zasede su naše i patrole

U lepoj njihovoj imam tuce izvidnica
Biće mesa iz Lisinskog javlja prethodnica

Ne razume Zagreb ništa
Ume samo da nam prašta

Neka prašta neka prašta
Keve mu biće opet svašta

Svetoga mi Velimirovića slave
Zavredio sam orden sv. Save

Parče nebeske sam istorije
Sveti sinod da beatifikuje

Nema više sa mnom trt-mrt
Antifašista sam – ujedinjenje ili smrt

Školovo im ministarku spoljnih dela
Eno bleda u inkluzivnu vladu sela

Mnogo sam dobar mnogo sam lep
Ni predsednica ne može odolet

Izljubiću je dvaput po tri puta
Puknuti od smeha kad se vratim s puta

Ožujskoga gajbu doneću ti Šešelju
Kakav vučić vučina sam prijatelju

Na zapadu sve oblasti držim u šaci
Četnici moji tamo sami su ludaci

Rašković u pravu je bio
Lud narod Hrvatsku posrbio

Smotru sad izvršio jesam
U Zagrebu Hrvata video nisam

Nenad Piskač, 10. veljače 2018.

facebook komentari

Nastavi čitati

Satira

ANTE KIBLA i BORIS DEŽULOVIĆ – Gnjilo truplo splitskog Johna Lennona

Objavljeno

na

Objavio

Smrt feralovca Predraga Lucića osobito  je tragično doživio Ante Tomić, nakon sudara s kiblom fekalija poznatiji kao Kibla.

“Maštao sam kako ću se jednom kad odrastem možda i ja tako duhovito, nadmoćno i neustrašivo zajebavati s vlašću. Ivančić, Lucić i Dežulović bili su moji Beatlesi. I dan-danas, trideset godina kasnije, to me divljenje i obožavanje nije napustilo. Umro je Predrag, a meni je kao da je umro John Lennon.”

Kada je Ante Kibla porastao stvarno je krenuo zajebavati komunističku vlast. U inat vlasti postao je njen profesionalni prvoborac za jugoslavensku stvar i zastavnik JNA. Danas dodatno volontira u orkestru za pogrebe dragih mu crveno-liberalističkih veličina. U slobodno vrijeme šparta diljem onog dijela Hrvatske gdje se 91. događao odron Velikosrba (čitaj – balvanske blokade). Pun šegačenja kao pas buha šeretski opisuje kako su partizani Prve proleterske masovno “preštepavali” zarobljene i razoružane domobrane, ustaše i tisuće hrvatskih civila u zbjegu. “Što bi narodna pjesma rekla, od učkura pa do grla bijela”.

Zarobljeni hrvatski civili krivi su jer su s hrvatskom vojskom bježali od dobročiniteljskih partizana. Okey, civili nisu baš krivi kao razoružani vojnici i zato Ante aklamacijom pozdravlja partizansko milosrđe jer nisu strijeljani ili zaklani nego su u Hudu jamu živi bačeni. Kako on to originalno reče – da bi postali lijepa „gnjila trupla“. Da budemo jasni – hrvatski civili na Križnom putu, u tzv. SAO Krajini, Vukovaru i  BiH nakon bošnjačke agresije Neretva 93`, nisu ratne žrtve kao npr. srpski civili tijekom WWII, „Oluje“, ili Bošnjaci u Herceg-Bosni i opsjednutom Sarajevu i Srebrenici.

Ante je svoje originalno viđenje  – „gnjila trupla“ nastala nakon službenog svršetka WWII od Bleiburg do Hrvatske i BiH– uspješno patentirao. Za patent je smislio fino ime – Pozitivan učinak „gnjilih trupala“ na demografsku sliku Hrvatske i ideološku čistoću KPJ.

Jeste, jeste. Zastavnik Ante “lično” je bio na Bleiburgu  i zato o tom stratištu piše vjerodostojno iz prve ruke. Još se živo sjeća kako je sav važan na leđima Georga Sorosa dojahao do zarobljenih Hrvata. Malo ih je zajebavao, a onda ih je oficirski strogo upitao – Hoćete li dragovoljno na koncert ili živi u Hude jame?

Uplašeni Hrvati uglas su viknuli: Koncert, koncert! Hoćemo na koncert druže zastavniče! E pa majku vam ustašku ne možete svi na koncert, polovicu ćemo žive u jame zatrpati i od vas napraviti gnjila trupla!

Sretnici određeni za koncert upitali su ga – Tko svira na koncertnoj žurki?

Svirat će bivši Beatlesi s novim imenom Dubioza kolektiv i to u jednonacionalnom multi-kulti sastavu. Emir Tahirović zvani Goran Beus Richembergh na šmajseru mijenja Batu Živojinovića, Siniša Hajdaš Dončić na mitraljezu mijenja Ljubišu Samardžića, dok je Gordan Maras na udaraljkama od maljeva. Za blok svetih pjesama “Hrvati lete u nebo” zadužen je Drago Pilsel na orguljama i vokal Drago Hedl sa svojom pjesmom – “Alojzije Stepinac, krvnik među svecima”. Njih prati korski zbor Feral pod dirigentskom palicom Viktora Ivančića. Za note je zadužen naš slavni skladatelj i drug Ivo Josipović, dok će tijekom stanke koncertnu publiku zabavljati DJ Krešo Beljak s „posuđenim“  tranzistorom Blaupunkt.

Ah, kako je to uspješan koncert bio – prisjećao se zastavnik Ante Kibla. Znate – komunistička partija, Tito i partizani, nisu bili okrutni kao predsjednik Tuđman koji je strijeljao prvo mene, zatim Matiju Babića, Jelenu Lovrić, zatim sve do jednog feralovca i zato sada pišemo s onog svijeta.

Pored naših partizanskih koncerata istovremeno smo imali i komunističko kazalište u kojem se celebrirala de luxe umjetnost s glumcima koji su fantastično glumili demokrate. Ako bi projekt negdje financijski zaškripao pomagao je Ivan Vrdoljak, čovjek-institucija za vladanje u preko stotinjak tuđih OOUR firmi.

Drugarice Vesna Pusić, Rada Borić i Vesna Teršelić osmislile su umjetnički performans – Silovane Hrvatice prošetajte se s nama za ugrožena prava partije i lezbijki.

Naš najbolji tatto umjetnik  za etiketiranje Arsen Bauk svakom nacionalno osviještenom Hrvatu, dakle nacifašistima, na čelo je tetovirao ustaško U i gastarbajterski pozdrav Za dom – Spremni, putovati.

Taman kada je koncert trebao početi pojavio se drug Tito i time je osobno uveličao svečani događaj. Tileta je šoferirao Saša Leković u njegovoj kampanjoli s tri točka jer mu je četvrti otkinula prethodna ustaška diverzija. U pratnji vrhovnog komandanta bili su Rade Šerbedžija i Oliver Frljić. Na golo skinutim Hrvaticama vojvoda s Brijuna recitirao je pjesmu „Ne daj se Ines“, dok im je Frljić zamaskiran maskom svinjske glave u vaginama tražio skrivene ustaške zastave.

Drug Nenad Stazić, s biciklom na rakijski pogon, nadgledao je postavljanje stotinama kilometara dugačke koncertne bine. Nakon što je mortus pijani bicikl pod Stazićem kolaborirao i guznu kost mu slomio, Tito ga je promaknuo u zastupnika Sabora Hrvatske. Vojka Obersnela  promaknuo je u doživotnog komesara Rijeke jer je pobijedio na takmičenju – komunist s najvećim drobom.

Zadovoljni Tile svima je čestitao na brzini i učinkovitost prijekog suda bez suđenja. Zatim je naredio da se Antu Pavelića pusti – ono, kobajagi pobjegao. I dok smo ga u čudu gledali drug Tito je historijski pametno dreknuo – Majku vam božju, kako ćemo graditi narodnu vlast komunista ako nemamo narodnog neprijatelja. Tupani jedni tupavi!

Gospe ti nekrštene koji je to mozak i koliko daleko misli?! Alal mu vjera!

Zatim je Tito publiku ljubazno zamolio neka kulturno stane u red. Boris Jokić i Željko Jovanović zarobljenu djecu su kao sardine poslagali i naredili im da za njima dvojicom ponavljaju pokajanje grijeha – Kajem se od svega srca što ne naučih kukuriku kurikulum i reformu zdravstvenog odgoja, amen.

Kada je jedan mali Hrvat došao na red popeti se na binu njemu je uvijek zabrinuti stražar Zoran Pusić htio spasiti život tako što mu je u ruke tutnuo transparent. Na transparentu je fino pisalo – “Kad porastem i ja ću biti peder”. Dječak je dotrčao do Tita i pitao ga hoće li mu produžiti život kako bi mogao postati peder? Najveći sin svih Kiblinih drugova i drugarica dječaku je milosrdno odgovorio – Hoću, stani na kraj reda.

Ostoja Ranković, ili pak Ranko Ostojić –  svejedno, dođe vam na isto –  dobio je čin generala OZNE jer je ustašama na Poljudu podvalio svoju svastiku sa sve četiri dignutim u zrak. Isto unapređenje dobio je i Vlaho Orepić jer Ostoju nije izdao. Pravi drugovi komunisti.

Zbog prethodno uspješno obavljenog sanitetskog posla u Vukovaru i Tovarniku „vojni lekar Vojislav Stanimirović“ zasluženo je dobio čast odraditi sanaciju kompletne koncertne bine. Njemu je trebao stručno pomoći mladi pripravnik Bojan Glavašević ali se nečeg gadnog napušio i totalno pobenavio. Bojan je višestrukom ratnom heroju Fredu Matiću s prijedorskim akcentom nesuvislo vikao: Busovaćaaa, Busovaćaaa – Svi me drugovi i drugarice vole, samo tata ne!

Samo još da spomenem kako su na koncertu svoj puni doprinos dali i brojni muslimani, ovi današnji Bošnjaci od kojih je stariji čak i Stazićev bicikl. Zauzvrat  su nagrađeni hrvatskim putovnicama.

Cijeli koncert zabilježili su novinari i kamere Ferala, Pupovčevih Novosti, Babićevog Indexa, Jutarnjeg, riječkog Novog lista i drugih medija iz OOUR-a Smrt narodu – Vlast komunistima, ORJUNI i libertarijancima.

Partijski filozof opće prakse Žarko Puhovski zadovoljno je i proročanski analizirao. Sve će to ideološki i politički pozlatiti tri titoistička mušketira Dragan Markovina, Hrvoje Klasić i Dragan Jakovina. Nakon završnog ušminkavanja, na Ideološko-komunističkom fakultetu filozofije u Zagrebu, snimljeni materijal u nastavcima će se prikazivati nedjeljom u dva kod provjerenog kadra Ace Stankovića.

Eh, lijepih li vremena, družine i gnjilih trupala – sjetno je uzdahnuo zastavnik Ante Kibla.

Danas, 73 godine kasnije, ništa nije tako lijepo kao u ta slavna vremena.  Eto, splitske ljekarne žale se kako im već duže vrijeme netko krade psihodelične vitamine kojima nesretnici uljepšavaju svoju bijednu stvarnost. Možda  upravo zbog tih vitamina Ante balavi kako je u Splitu po drugi put preminuo John Lennon. Preminuli nije tek “gnjilo truplo” nego legenda Lennon, molim ja vas lijepo. A on  – Ante Kibla – opet je preživio jer je baš Ono. Mislim, Yoko, Yugo’s ili tako nekako.

Inače Ante ne sluša domaću glazbu i na to kaže – Jeb’o Thompsona! On je fašist zbog kojeg su na komemoraciji drugu Lennonu moji prijatelji svoj krasni tekst uglazbili njegovom fašističkom glazbom. U Novinarskom domu pjevali su svoju miroljubivu pjesmu: “Oj Hrvati, braćo mila ispred HNK, nek’ u mraku svatko svoju žrtvu sačeka – Žrtvu sačeka!” Još onaj uncut Vilim Matula tenor, a ostali bariton?! Zato mene pravog prvog tenora namjerno nisu pozvali – jadao se zastavnik Kibla.

Stvarno, vrijeme je za sačekuše – nastavio je zastavnik. Prosipaju se s pozicije ja, ja, ja, a ja tamo nisam ni bio – sram ih bilo, zatim se spominju neprijatelji ustaše, pa tek onda eventualno drug Lennon. Eto zašto slušam samo strani mjuzik, sve ŽIVO od preminulog splitskog Lennona.

Istine radi Ante njega ne sluša zbog pjesama nego zbog piva. Kad god bi splitski Lennon kihnuo slijepi Ante bi ga zamolio – Bato, otvori i meni jednu limenku piva. E pa zastavniče nema više piva, jer mrtvi ne mogu kihati.

Na pogrebu je bio vidno ljut jer pogrebna kola nisu imala milicijsku rotaciju. Nije Ante skužio da kola ništa bitno ne prevoze.

Odskora Kibla čak ni Hajduk ne voli jer njegovi umrli “saborci” ne mogu više u živi zid stati. U svoj toj frtutmi – kaže zastavnik – osobito mi je drago što mi je na preminulom Lennonu svoju osobnu čestitku uputio premijer Andrej Plenković. Vidi ti podlih neprijatelja – kažu kako je premijerova čestitka zasluga njegovih roditelja, a ne njega osobno?! Lažuuu! Nije Andrej ustaški mućak nego naš ljevičarski, u suprotnom on bi uputio sućut i onom skoro istovremeno preminulom ustaškom heroju naredniku Marijanu Bišćanu. Narednik dao svoje noge za ustaše, a da jedan ustaški premijer za njega ne bi poslao makar jednu običnu sućut, gdje to ima?!

Nije samo zastavniku bilo teško. Možete zamisliti kako je tek bilo teško “saborcu” Borisu Dežuloviću – auuu! Njemu je Kožo u dva ujutro javio –  Dežule. Predrago je preminuo naš splitski drug Lennon. Smrt smrti – Život nama! Kožooo, damaru ti jebem je li to opet neki tvoj vic?! Nije.

Dežul je odmah krenuo sa sastavljanjem nadahnutog postmortem  govora. Na pogrebu će svi  u njega gledati, a ne u zatvorenoj škrinji predrago preminulog,  i zato sve nazočne mora zadiviti. Brzo je završio i samo je jedna nedoumica ostala – hoće li napisano pročitati umrlom Lennonu ili Lennonu koji vječno živi. Koji jeste brat pa nije, jest prijatelj pa nije jer je još nešto veće smo dok se Dežul sjeti što. Dok je razmišljao piškiti ili kakiti na prevaru ga je zaskočio san. Samo što je zahrkao u san mu je došao gen. Praljak i pitao ga je li piškio? Nisam, odgovori mu prestravljeni Dežul. Pa što čekaš klipane – izdere se general i Dežul se istog trena u krevetu  upiški. Sutradan Dežula  je postmortem još uvijek lomio ali je smislio kako će zajebati generala ako se ovaj opet pojavi. Popišat će se prije spavanja i to je to.

Nevečer Dežul zaspao i eto ti odmah i gen. Praljka. Dežule, jesmo li piškili? Jesmo klasni i nacionalni neprijatelju – sav važan odgovori Dežul. Onda ništa, nemoj piškiti. A, jesi li kakio? Nisam,  plačljivo će Dežul. Pa što onda čekaš mamlazu jedna –  izdere se gen. Praljak i Dežul se odmah u gaće ukaki. Ujutro je upišan i ukakan otišao na pogreb, a takav mu je bio i govor jer se nije moga odlučiti jel’ – kako Kožo reče – „predrago preminuli“ tek  gnjilo truplo ili vječno živi. Al` hajd`, Dežul se posrao u svoje gaće, krevet i postmortem govor, a ne kao jadni Mate Kapović kojem je hrvatska država fašistička i zato se na nju ne želi ni posrati, nego u tuđoj državi sere na humanitarno prihvatilište Bleiburg.

Kibli i Dežulu nije lako jer svjesni su oni – kada je predrago preminuli Lennon sramotno malo suza izmamio onda se ni njima ništa bolje ne piše. Jadan je čovjek i njegov život kad i nakon što umre za njega čak niti iz kurtoazije ne možeš naći makar jednu lijepu riječ.

Filip Antunović

Tekst je satiričnog karaktera

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari