Pratite nas

U potrazi za Istinom

Evo kako djeluje antihrvatski propagandni stroj i koji je njegov modus operandi?

Objavljeno

na

Ovih dana, preko nekoliko svjetskih prohymedia, vodi se sustavna i žestoka kampanja protiv Marka Perkovića Thompsona, ali uvijek s namjerom da se u tu kampanju na svaki način uplete i pokuša oblatiti hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović.

Zapravo je pravi cilj ocrniti hrvatsku Predsjednicu i smanjiti njene izglede na budućim predsjedničkim izborima. Panika je tim veća jer druga strana, a to je zdrug profesionalnih jugofila, orjunaša i komunističke ljevice nema s kime istrčati na predjedničke izbore. No, tko su ti svjetski novinari koji tako dobro poznaju političko stanje i odnose u Hrvatskoj, kakve veze oni uopće imaju s Hrvatskom i jesu li oni uopće autori tih antihrvatskih tekstova? Piše I. Sertić/Hrsvijet.net.

To su važna pitanja na koja svakako treba dati odgovore da bi se stekla slika o čemu je zapravo riječ i javnosti predočilo kako taj antihrvatski propagandni stroj funkcionira, tko ga pokreće, s kojim motivima i što je u pozadini svega?

Krenuli smo tragom teksta objavljenog u magazinu „Foreign Policy“ pod naslovom ‘In Croatia, NaziSympathizers Are Welcome to Jointhe Party’In Croatia, NaziSympathizers Are Welcome to Jointhe Party’ (U Hrvatskoj su simpatizeri nacista dobrodošli da se pridruže zabavi), a kojeg su potpisali Una Hajdari i Michael Colborne.

Tko je Una Hajdari?

Jutarnji list je 28. siječnja 2018. objavio tekst o Uni Hajdari, pod naslovom: „MRŽNJA BEZ GRANICA: ‘JADNICE! ŠIPTARSKA KURVO! MOLIT ĆEŠ ZA SVOJ ŽIVOT!’ MRŽNJA BEZ GRANICA: ‘JADNICE! ŠIPTARSKA KURVO! MOLIT ĆEŠ ZA SVOJ ŽIVOT!’

Mlada i talentirana prištinska novinarka Una Hajdari ismijala je Vučića, a onda je krenula lavina! Potom je novinar „Jutarnjeg lista“, Ivan Fisher napisao, pozivajući se na srpski „Informer“, kako “Prištinska novinarka Una Hajdari iz dna duše mrzi Srbe, Srbiju i Vučića!”.

Ako toliko mrzi Srbe, Srbiju i Vučića, postavlja se pitanje zašto mrzi Hrvatsku, Thompsona i nogometnog viceprvake svijeta – hrvatsku nogometnu reprezentaciju i još u sve to uporno petlja i hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović?

Pregledavajući njeno školovanje (u Berlinu) i novinarski opus, može se zaključiti da se Una Hajdari nije bavila problematikom Hrvatske niti je pisala o Hrvatskoj, iako često boravi u Rijeci i Zagrebu.

Međutim, sada se odjednom dosjetila pisati o Hrvatskoj i to u vrlo negativnom kontekstu prizivajući ustaštvo u hrvatskom društvu i politici?! Tragom njenog teksta u „Foreign Policy“, i njenih izrazitih (ne)sklonosti prema Hrvatskoj, jasno je da Una Hajdari vrlo vjerojatno nije autorica spomenutog teksta. Tragom javno dostupnih, u današnjem svijetu umreženih pojedinaca, događaja i informacija, mogu se otkriti jako zanimljivi detalji o Uni Hajdari.

S velikom vjerovjatnošću može se reći kako je ‘novinarka bez granica’ Una Hajdari blisko povezana s Jerkom Bakotinom, vječitim apsolventom i ‘slobodnim novinarom’ (to obično ide zajedno), bivšim suradnikom „Feral Tribunea“, a sada novinarom srpskih Novosti i suradnikom riječkog „Novog Lista“.

Isto se tako s velikom sigurnošću može ustanoviti da je tekst objavljen u „ForeignPolicy“ pod naslovom ‘In Croatia, NaziSympathizers Are Welcome to Jointhe Party’ In Croatia, NaziSympathizers Are Welcome to Jointhe Party’ napisao upravo spomenuti Jerko Bakotin koji već godinama u kontinuitetu piše tekstove protiv Marka Perkovića Thompsona i vrlo je aktivan u kreiranju raznih kampanje protiv popularnog hrvatskog pjevača i Republike Hrvatske. Zahvaljujući tim i takvim kampanjama Thompsonu je onemogućen nastup u nekoliko država, a što je najžalosnije i u Hrvatskoj; najpoznatija je zabrana nastupanja Thomsona u Puli.

Jerko Bakotin pripada skupini novinara koji već godinama, još od vremena „Feral Tribunea“ pišu tekstove protiv Hrvatske, a sada ih objavljuju u Pupovčevim srpskim “Novostima” i pojedinim portalima. Veliki dio objavljuju u pojedinim svjetskim medijima zahvaljujući svojim različitim interesnim, ideološkim i drugim, uvijek antihrvatskim poveznicama.

Zašto je Una Hajdari pristala potpisati tekst kojeg nije autorica?

U ovom slučaju  ona je samo iskorištena kao sredstvo preko kojeg je Jerko Bakotin plasirao tekst kojeg je osobno pisao u Zagrebu. No otkuda i otkada datira poznanstvo Une Hajdari i Jerka Bakotina i kakva je priroda njihove veze, nije nevažno pitanje?

Tražeći tu poveznicu, nailazimo na jedan tekst kojeg je napisao Jerko Bakotin i objavio na portalu lupiga.com pod naslovom „Prožvakani i ispljunuti: Živjeti u Kosovskoj Mitrovici“, a u tekstu se Bakotin poziva na Unu Hajdari koja mu je jako puno pomogla. Očito je došlo vrijeme da joj Jerko Bakotin uzvrati i to je učinio kad je svoj tekst potpisao njezinim imenom i uvalio ga u ‘Foreign Policy’.

Javna je tajna kako je u međuvremenu, profesionalna novinarska veza prerasla u manje profesionalnuu intimnu povezanost. Bakotin je Hrvat, „ugledni“ jugoslavenski nacionalist iz okolice Splita; politički i ideološki vezan je za Milorada Pupovca, i nakon bankrota „Feral Tribunea“ odmah je nastavio pisati za Pupovčeve „Novosti“.

Kako djeluje Jerko Bakotin i koji je njegov modus operandi?

Kada pokreće kampanju (čitaj izmišljene političke sablazni), najprije angažira svoje prijatelje novinare u međunarodnim tiskovinama i blogovima, a nakon što neki od njih objavi tekst, onda ga Bakotin na svaki način pokušava plasirati u domaće medije, pozivajući se na „referentne“ inozemne izvore.

Svi znamo tko je predsjednik HND-a, tko potpresjednik i kakav je sirovinski sastav te antihrvatske organizacije pa mu nije teško provući „inozemni članak“ u domaće medije, o HINI da ne govorimo. Očito je i Una Hajdari prihvatila i progutala Bakotinov modus operandi.

De facto ne postoje nikakvi „inozemni tekstovi“, svi su oni napisani od novinara profila Bakotin i samo su provučeni kroz strane medije, a onda uz veliku pompu preneseni u domaće medije u smislu „evo što svijet misli i piše o nama“! Jerko Bakotin je samo jedna od antihrvatskih ćelija.

Una Hajdari je izdanak mladog lijevo-liberalnog novinarskog aktiviste, čije je podrijetlo, kao i sadašnja umreženost, izrazito projugoslavenska i usmjerena antihrvatski. I ona je na istoj su ideološkoj platformi jugonacionalizma kao što je to i Jerko Bakotin. Ideološko osnova bila je presudna u njihovim antihrvatskim aktivnostima.

Otac Une Hajdari također je bio novinar, radio je za “Slobodnu Europu”, a Una je dijete miješanog braka i čisti je jugoslavenski proizvod. Sama se ne izjašnjava kao Albanka (etnički neopredijeljena), a živi povremeno u Prištini, Beogradu, Zagrebu, Splitu i  Mostaru, nema doma ni domovine.

Izrazitu antipatiju prema Hrvatskoj Una Hajdari djelom crpi i od bivšeg dužnosnika SDP-a BiH i aktualnog člana Građanskog saveza, Reufa Bajrovića, bošnjačkog unitariste, muslimanskog jugofiličara ali i aktivnog lobiste u D.C, poznatog po izjavi “Kolinda je Tuđman u NATO uniformi”.

Reuf Bajrović je dosta napadno skretao pozornost na sebe kada je u više navrata na jednom „think-thanku“ javno izjavio da je “za suverenitet BiH problematičnije ponašanje Hrvata, nego sama opstojnost Republike Srpske.

I. Sertić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Lošo otkrio detalje sastanka sa Škorom

Objavljeno

na

Objavio

Foto/Objavljeno uz odobrenje Vojislava Mazzocca

Nakon što je portal Index objavio fotografiju sastanka predsjedničkog kandidata Miroslava Škore s Tomislavom Marčinkom, članom Izvršnog odbora i Direktora za odnose s javnošću GNK Dinamo,  admiralom Davorom Domazetom Lošom, nekadašnjim savjetnikom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i neidentificiranim muškarcem, za detalje o ovome sastanku portal Direktno.hr obratio se admiralu.

“Sastanak je trajao dva i pol sata, bilo je to prekrasno, lijepo druženje. Tema razgovora? Kako voditi Hrvatsku nakon što Miroslav Škoro postane predsjednik Republike Hrvatske”, rekao je za portal Direktno Domazet Lošo.

“Nakon 19 izgubljenih godina od smrti predsjednika Tuđmana, Hrvatsku treba učiniti suverenističkom: državom Hrvata i svih njezinih državljana”, kazao je admiral.

Sa Škorom se, kaže Domazet Lošo, dosad vidio samo u kurtoaznim prilikama, a poziv na suradnju dobio je na dan Škorine objave kandidature na Facebooku. Povukavši se na Rab kako bi napisao novu knjigu, prisjeća se naš sugovornik, zvali su ga s jedne nacionalne televizije koja ga nije pozvala zadnjih 10 godina, s pitanjem bi li komentirao Škorinu kandidaturu, o kojoj tada ništa nije ni znao. Kad li odjednom, u 22.02 navečer, zazvoni mobitel. Nepoznat broj. Bio je to, kaže, Škoro, sa željom da se Domazet Lošo pridruži njegovu timu. “Rekao sam: ‘Gospodine Škoro, od ovog trenutka računajte na admirala Domazeta”, prisjeća se Domazet Lošo.

Upoznavši ga, Domazet Lošo shvatio je kako je Škoro od svega čime se bavi, uključujući bogato obrazovanje, najmanje pjevač: “Prvi puta nakon Tuđmana vidio sam čovjeka koji ima visinu, dubinu i širinu razmišljanja o svakom geopolitičkom i geostrateškom problemu”.

Dvadeset dana uoči predsjedničkih izbora Škoro će, najavljuje admiral Domazet Lošo, otkriti 12 ključnih ljudi čiju podršku ima i koji, uz narod, stoje iza njega.

“Ne mogu otkriti sve teme razgovora, ali raspravljali smo o strategiji nakon pobjede nad izborima. Svi Hrvati i Hrvatice u Hrvatskoj i diljem svijeta mogu se ponositi što će nakon Tuđmana imati pravoga predsjednika”, zaključio je Domazet Lošo, piše Direktno.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

VIDEO: Selo Ćelije – 7/9. Srpnja 1991. Četnici i ‘JNA’ počinili prvi masovni zločin etničkog čišćenja u Europi nakon drugoga svjetskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Ćelije – većinsko hrvatsko selo u istočnoj Slavoniji (općina Trpinja, Vukovarsko-srijemska županija) od oko 180 stanovnika, prvih je dana srpnja 1991. godine razoreno, opljačkano i spaljeno, a iz njega su protjerani svi njegovi žitelji. Učinili su to zajedničkim snagama pripadnici “JNA”, četnici i srpski dobrovoljci (domaći teroristi, s pojačanjem iz Srbije).

Bio je ovo prvi slučaj etničkog čišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata i taj je barbarski čin zgrozio svjetsku javnost. Mada je već masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja) najavio krvavi rat i otkrio zloćudnu narav agresora, Hrvatska je ostala zatečena takvom brutalnošću i promatrala s nevjericom ono što se događa u istočnoj Slavoniji.

Najjači udar na selo koje se nije imalo čime braniti (mada su žitelji nastojali zadržati agresora i obraniti svoje domove) uslijedio je u nedjelju 7. srpnja 1991. godine (upravo na dan koji se do tada u Srbiji slavio kao “dan antifašističkog ustanka”) i to iz svih raspoloživih topničkih oruđa.

Ćelije su povremeno napadane od svibnja, ali su agresorske snage u njih ušle tek 9. srpnja, a u svijet su otišle slike razorenih i spaljenih kuća i stoke koja luta opustošenim ulicama i okolicom. Za ovaj se zločin doznalo zahvaljujući hrabrim novinarima Osječkog tjednika (prije svega Dariju Hećimoviću i njegovim suradnicima) koji su se uspjeli probiti na mjesto zločina neposredno nakon progona stanovnika sela.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=MVjChqW_pD0; stranica posjećena 5.7.2019.)

Ćelije su bile “kost u grlu” agresoru, budući da su se nalazile na važnom opskrbnom smjeru od Osijeka prema Vukovaru, a uz sve to ovo je bilo većinsko hrvatsko mjesto odano novoj demokratski uspostavljenoj vlasti koja je na temelju općenarodnog referenduma (25. lipnja 1991. godine) donijela odluku o samostalnosti Republike Hrvatske. Ćelije su potpuno okružene već 4. srpnja (kad je otpočela i opsada Vukovara), a glavni smjer napada je išao iz obližnjih sela: Bobote i Silaša u kojima su bile koncentrirane jake snage domaćih srpskih terorista, četnika iz Srbije i “JNA”.

Strategija spaljene zemlje, masovnih zločina, progona civila i etničkog čišćenja bili su sastavnim dijelom plana koji je u konačnici trebao dovesti do ostvarenja cilja zacrtanog u Beogradu – stvaranja “Velike Srbije” i napadači nisu birali sredstva kako bi to postigli. Tako se “narodna vojska” (koja se kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata dičila svojom “antifašističkom” borbom i tradicijom) priklonila velikosrpskoj ideji i postala predvodnica teritorijalnih osvajanja. Kokarda i petokraka – četničke vojvode i oficiri i podoficiri “JNA” – u istom stroju i na istom krvavom poslu, u agresiji na sela i gradove, na nenaoružane građane s namjerom istrebljenja svega što nije srpsko.

S razaranjem i spaljivanjem ovog sela i progonom njegovih žitelja započela je kampanja etničkog čišćenja istočne Slavonije koja će sljedećih mjeseci te ratne 1991. godine dobiti još drastičnije oblike i nastaviti se s Daljem, Aljmašom, Erdutom, Vukovarom, Borovom Naseljem, Ilokom, Bapskom, Tovarnikom, Sotinom…Isto se to, nažalost, u to vrijeme događalo i na Banovini, Kordunu, u sjevernoj Dalmaciji, Lici i svim drugim krajevima što su ih zaposjele srpske snage.

Dana 22. ožujka 1992. godine ruski bataljun UNPROFOR-a otkrio je u Tordincima (kod Vinkovaca), nedaleko od katoličke crkve masovnu grobnicu u kojoj je bilo 208 posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Žrtve su bile pobacane u jamu skupa s uginulim životinjama.

Poslije mirne reintegracije i povratka u ovaj dio istočne Slavonije, osim spomenute masovne grobnice u Tordincima, pronađeno je: u Ćelijama 32 posmrtna ostatka, u Antinu 17 i Korođu 4; ukupno 261 žrtva.

(Vidi: https://narod.hr/kultura/22-ozujka-1992-tordinci-otkrivena-masovna-grobnica-sa-tijelima-208-hrvata; stranica posjećena 6.7.2019.)

Daljnjim istraživanjima utvrđeno je kako su već 21. rujna 1991. godine pripadnici “Teritorijalne odbrane” tzv. SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem predvođeni poznatim zločincem angažiranim od srbijanskog SDB-a Željkom Ražnatovićem Arkanom, u masovnu grobnicu u Ćelijama bacili tijela 11 žrtava iz zatvora u Dalju, a 11. studenoga iste godine još 5 tijela zarobljenih civila iz Klise (kod Osijeka) koji su bili nasilno odvedeni na “ispitivanje” u “Centar za obuku” srpske paravojske u Erdutu (što je bila baza Ražnatovića i njegovih zločinaca).

U prikrivanju zločina i premještanju posmrtnih ostataka (što je bila uobičajena praksa agresora kako u Hrvatskoj tako i u BiH – kako bi se zameo trag zločinima i otežala identifikacija) sudjelovao je i Boro Ivanović zvani Konj, pukovnik “JNA”, najodgovorniji za napad na selo Ćelije, koji je kao zapovjednik 12. mehanizirane proleterske brigade imao kontrolu i nad domaćim “teritorijalcima”, četnicima i dobrovoljcima iz Srbije. Osim zločina u Ćelijama, Ivanović je bio odgovoran i za brojne druge zločine i razaranja (Tordinci, Orlovnjak, Laslovo, Ernestinovo, Palača, Antunovac).

ŽDO u Osijeku je 2013. godine optužilo Boru Ivanovića (koji je zbog zasluga u etničkom čišćenju istočne Slavonije bio unaprijeđen u general-potpukovnika) za ratni zločin. U optužnici je navedeno kako je kao zapovjednik spomenute postrojbe “JNA” koji je u isto vrijeme imao efektivnu kontrolu nad srpskim “teritorijalcima” i dobrovoljcima iz Srbije, u razdoblju od 7. srpnja do 7. prosinca 1991. godine zapovjedio da

“protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, napadnu i okupiraju mjesta koja nisu bila pod vojnom vlasti agresorske vojske, uz prethodne neselektivne topničke i minobacačke napade na ta mjesta.”

(Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Boro_Ivanovi%C4%87; stranica posjećena 6. 7.2019.)

Ivanovića se također teretilo za nepoduzimanje mjera u sprječavanju i kažnjavanju zločina što su ih počinili oni kojima je zapovijedao. U optužnici je navedeno kako je pri okupaciji Tordinaca ubijeno 22 civila, te odvedeno još 11 stanovnika koji su najprije fizički i psihički zlostavljani i potom prebačeni u logor Begejci (na teritorij Srbije, u blizinu Zrenjanina), zapovjedio je neselektivne topničke napade na selo Ćelije (7. srpnja 1991.), a nakon što su žitelji pobjegli, dopustio pljačku njihove imovine, palež i rušenje kuća, nakon čega su objekti u selu iskorišteni kao ciljevi za uvježbavanje topničko-raketnih napada. Ćelije su tako sravnjene sa zemljom. Ivanovića se teretilo i za to da je u razdoblju od 4. rujna do prosinca 1991. godine u okupiranom Laslovu, Orlovnjaku, Ernestinovu i Antunovcu propustio sprječiti zatvaranje, zlostavljanje i ubijanje civila te zarobljenih pripadnika ZNG. Nesporno je utvrđeno kako su njemu podređeni pripadnici postrojbi ubili 22 civila, a još 5 mučili i zlostavljali.

O kakvom se patološkom zločincu radilo kad je u pitanju Boro Ivanović Konj, svjedoči i sljedeći primjer.

Na samome početku rata bio je zapovjednik “bijele vojarne” tadašnje “JNA” u Osijeku. Prema svjedočenjima regruta (ročnih vojnika) koji su bili na službi u njegovoj postrojbi, on je 2. rujna 1991. godine zapovjedio vojniku Mevludinu Kuliću i još trojici njegovih kolega (ročnika) da ubiju četvoricu zarobljenih hrvatskih civila, ali su oni to odbili. Dan kasnije, Ivanović je osobno ubio svu četvoricu vojnika, na spavanju. Kako bi prikrio ovaj zločin, obiteljima nisu dostavljene nikakve obavijesti niti izvješće o događaju.

O ovom su slučaju u više navrata izvješćivali bosansko-hercegovački mediji.

(Vidi: https://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=62796; http://saff.ba/bosnjacki-mladici-ubijeni-u-jna-1991-jer-nisu-htjeli-ubijati-zarobljene-hrvatske-vojnike-video/; https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/mevludina-je-ubio-pukovnik-boro-ivanovic-jer-nije-htio-pucati-u-hrvatske-civile/273957; stranice posjećene 6.7.2019.)

Nakon što su njegovi ljudi zarobili četvoricu pripadnika Hrvatske vojske J.A. (1948.), S.E. (1960.), V.K. (1960.) i S.K. (1958.), po njegovoj su zapovijedi predani zločincu Željku Ražnatoviću Arkanu iako se jako dobro znalo da će biti ubijeni. Ove su žrtve nakon smaknuća bačene u masovnu grobnicu u Ćelijama. Ivanović je došao u Ernestinovo neposredno prije mirne reintegracije (1998.) i zapovjedio da se tijela žrtava iskopaju i prebace na drugu (nepoznatu) lokaciju, kojom prilikom su zarobili i iz vatrenog oružja usmrtili trojicu pripadnika Hrvatske vojske (M.G. rođ. 1963. i još dvojicu vojnika nepoznatog identiteta).

Te ratne jeseni (studeni/prosinac 1991. godine) Hrvatska je imala oko 700 tisuća prognanika (na slobodnom području smješteno ih je oko 550 tisuća, a u inozemstvo je otišlo još 150 tisuća).

Strategija koju je koristio agresor najkraće rečeno, svodila se na sljedeće: razoriti, pobiti, osvojiti, opljačkati, spaliti. Nakon što bi “JNA” topničkim i zračnim udarima razorila napadnuto mjesto, u njega su puštani četnici iz Srbije i “krajine”, “teritorijalci”, te brojne skupine dobrovoljaca, specijalne i paravojne postrojbe kako bi izvršili masakre i pljačku, ali i kasniju “sanaciju” osvojenih područja.

“Sanacija” terena je među ostalim podrazumijevala i uklanjanje tijela žrtava i tragova zločina) i prepuštana je uglavnom skupinama i formacijama predvođenim Željkom Ražnatovićem Arkanom, Vojislavom Šešeljem, Mirkom Jovićem, Milanom Lančužaninom Kamenim, Vujom Zlatarom, Goranom Hadžićem, Radovanom Stojčićem Badžom… Oni su tako vraćali dug za ratni plijen kojim su plaćane njihove operacije etničkog čišćenja. Te su paravojne postrojbe i skupine bile sastavljene od šljama najgore vrste, ljudskog taloga, kriminalaca i patoloških ubojica od kojih su mnogi bili prije rata osuđeni na tešku robiju i ne rijetko oslobađanih iz zatvora kako bi odrađivali upravo taj dio “posla”.

Jugooficiri, četničke vojvode i lideri paravojnih formacija i skupina, po unaprijed dogovorenom planu i koordinirano su provodili koncept brutalnog osvajanja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji” i masovne egzekucije i etničko čišćenje bili su sastavnim dijelom strategije koju su provodili. Ratni zarobljenici i civili uglavnom su prepuštani njima, kako “narodna vojska” ne bi “prljala ruke” izravnim klanjima, mada ni to nije uvijek bilo pravilo.

Na groblju u Ćelijama pokopane su 33 žrtve ubijene tijekom Domovinskog rata.

O ovom je selu 20 godina poslije rata snimljen dokumentarni film “Gdje su Ćelije” u kojemu se među ostalim govori o tomu kako povratnici danas žive i kako mjesto izgleda,  te kako teško podnose činjenicu da skoro svakodnevno susreću i one koji su te 1991. bili na suprotnoj strani, a  zbog kojih su morali napustiti svoja ognjišta i domove.

Dana 28 rujna 2003. godine, biskup đakovački i srijemski msgr. Marin Srakić blagoslovio je novoizgrađenu crkvu Srca Isusova u Ćelijama. Crkva je podignuta na temeljima stare koja je 1991. godine bila srušena do temelja.

Zločince (uključujući i Boru Ivanovića Konja) nije stigla pravda, kao uostalom i u ogromnom broju drugih masovnih zločina što su ih nad hrvatskim narodom i pripadnicima drugih nacija izvršili pripadnici “JNA”, “krajiški” teroristi, četnici, “teritorijalci” i srpski “dobrovoljci” i “specijalci”. I ne samo to. Velika većina onih Srba s bivših okupirani područja koji imaju saznanja o mnogim zločinima svojih sunarodnjaka, ne želi ni danas reći gdje su pokopane žrtve za kojima se još uvijek traga, već više od 25 godina.

(Video: Spaljeno selo Ćelije: https://www.youtube.com/watch?v=MVjChqW_pD0; https://www.youtube.com/watch?v=NbLIKmXvXLI&feature=youtu.be&t=13; HTV, Kalendar)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari