Pratite nas

BiH

Kako funkcionira sarajevska medijska scena?

Objavljeno

na

Posljednji ozbiljan pokušaj promjene ustava BiH bio je onaj u Prudu, krajem 2008. Tri lidera su se tada složila oko određenih principa, a svoje zamisli stavili su na jednu stranicu A4 formata. Sulejman Tihić se s papirom nije ni vratio u Sarajevo, a (sarajevski) mediji su sporazum već označili kao “pokušaj podjele Bosne”. 

Tih dana do savršenstva je dovedena politička minijatura “optuži za podjelu Bosne – postavi se kao  branitelj”. Sulejman Tihić je nekoliko dana nakon evidentne propasti sporazuma iz Pruda, tugaljivo, pred nekoliko stranih novinara, priznao (držeći u ruci Dnevni Avaz) kako “ne može ništa reći a da ga on – u tom trenutku Haris Silajdžić – ne napadne”.

Mediji politički faktor

federalna_tv_tvchannel_largeNo, nije Silajdžić bio jedini. I Lagumdžija je tada uspješno oprobao recept “podjela Bosne – obrana”. Tihić nije imao šanse. Slabog karaktera, osuđen na vječnu potragu za kompromisom koji nikad neće doći, popustio je pred sarajevskim medijskim pritiskom, koji će do danas evoluirati u najsnažniji politički faktor u BiH! Katalizator medijskog pritiska u BiH prvenstveno su mediji smješteni u Sarajevu. Njihova snaga ne izvire iz snažne i razvijene javnosti, koja bi u normalnim zemljama reagirala na medijske impulse, nego iz činjenice da međunarodna zajednica doživljava medije kao glas javnosti, a onda preko OHR-a prijeti izravnim uplitanjem u same političke procese.

Činjenica da sarajevski mediji nisu nikakav glas javnosti, nego isključivo glas uske političke elite koja vlada Sarajevom, predmet je i ovog teksta.

Sarajevski mediji se dakle predstavljaju kao glas “svih građana BiH” što neodoljivo zaudara na mimikriju SDP-a, Naše stranke, a u posljednje vrijeme i DF-a. Ovo ne treba čuditi jer se radi o istoj grupaciji ljudi, koji dijele isti društveno-kulturni krug. Građanski diskurs sarajevskih medija pravi iluziju društveno odgovornih medija koji se osim raskrinkavanja kriminala, korupcije i nepravde, eto uspijevaju baviti i borbom protiv fašizma i nacionalizma.

Suvišno je i naglašavati da je leglo kriminala u Hercegovini, leglo zločina u Republici Srpskoj, da je korupcija nekako izraženija kod Srba i Hrvata, a da je fašizam i nacionalizam bez iznimke među Srbima i Hrvatima a ako ga već ima među Bošnjacima, onda je ograničen na “naše budale” ili drugim riječima – vehabije.

Iako je u pitanju mnogo medija, teško je povjerovati da se radi o koordiniranom nastupu. I on to u najvećoj mjeri nije. Ali postoji jedan fenomen koji u najvećoj mjeri definira sarajevske medije – ”medijski opinion makeri”.

Radi se o medijima čije poruke (manje ili više) definiraju poruke ostalih medija. Te poruke preuzimaju ostali mediji i šire ih kao neupitne činjenice.

Povratak Waltera

WalterPeriod dolaska stranaka platforme na vlast je pokazni primjer tog procesa. SDP je u to vrijeme preko FTV-a kontrolirao glavnog ”opinion-makera” te je svako protivljenje platformi u tom trenutku u Sarajevu bilo krajnje nepopularno.

Izuzev načelnih kritika TV1, i tek nešto oštrijih Slobodne Bosne, gotovo cijela sarajevska medijska scena stala je iza SDP-a. Oslobođenje, Dani, FTV, portali, televizije, novine… svi su uglas slavili pobjedu SDP-a, svjesno zanemarujući ulazak nacionalista (SDA), fašista (HSP) i notornih kriminalaca (NSRZB) u vlast.

Sarajevski mediji kreirali su atmosferu “Povratka Waltera” koji će sada fašistima (Čoviću i Dodiku prije svih) “Jebati mater”. Svima koji bi na bilo koji način doveli u pitanje ovu medijsku misiju slijedila je medijska egzekucija. Primjer medijske egzekucije je slučaj profesora Uge Vlaisavljevića, koji je osim iz medija, do danas izgnan i iz sarajevskog društvenog života. Nije jedini. Medijski presing se raspadao u vrijeme raspada koalicije SDP – SDA. Uvjeti za raspad medijske stege SDP-a stečeni su razlazom Zlatka Lagumdžije sa Slavom Kukićem i Reufom Bajrovićem.

Slavo Kukić je izbio FTV iz ruku Lagumdžije, što se brzo manifestiralo smjenom Bakira Hadžiomerovića (Zlatkovog intimusa) te prelakom ekipe Šabić-Jukić-Avdić pod kute SDA. Reuf Bajrović preselio je u Washington odakle je preko NDI istrgnuo kontrolu SDP-a nad sarajevskim NVO sektorom. Riiječ je o otprilike 22 udruge koje se u nazivu bave svim i svačim, ali u praksi samo jednim – komentiranjem političkih procesa.

Prekid koalicije SDP-SDA značio je da cijela NVO-medijska ekipa, mijenja stranu. Priključuje im se Oslobođenje i Dani, u vlasništvu SDA tajkuna Muje Selimovića. U roku nekoliko dana, formirala se cijela medijska koalicija usmjerena protiv SDP-a. Sastanak Lagumdžija – Čović (kada je dogovoreno elektorsko glasanje) bio je Lagumdžijin politički harakiri. SDA mediji (tada dodatno pojačani Slobodnom Bosnom i Klixom) proglasili su Lagumdžiju “djeliteljem Bosne”. Invaziju izjava i političkih analiza imali su predsjednici NVO-a, intelektualci i svi oni nakalemljeni na SDA i navedene medije.

Jačina Sarajeva

Naravno, kao branitelj Bosne pojavio se sam Sulejman Tihić, a njegov zamjenik Bakir Izetbegović čak je priprijetio “patriotama”. Mahanje patriotama nije bilo uzaludno, jer jedan patriot se svakako probudio: Željko Komšić. Nositelj zlatnog ljiljana, svjestan da ga Lagumdžija, lojalnog i poštenog, vodi u političku smrt, odlučio je izaći iz SDP-a i pokrenuti vlastiti politički projekt. Pridružuje mu se Slavo Kukić (već na osnivačkoj sklupštini) a zatim i Reuf Bajrović. Reuf mu naknadno plasira još neke kadrove, poput svog intimusa Emira Suljagića, kojeg je ranije financirao u kampanji 1.mart.

Sarajevska medijska scena likuje nad svojom očitom moći. Uništili su SDP i njenog neposlušnog lidera a protiv njega su okrenuli i međunarodnu zajednicu. Kolika je zaista jaka (i podla) sarajevska medijska scena najbolje se vidi na terenu. Međunarodni službenik, ili diplomat prolazi hodnikom. Prilazi mu novinarka i moli za izjavu. Pristojan kakav jest, stranac pristaje. Pitanje ide: “Što mislite o pokušajima nekih da unište državu BiH?” Dužnosnik je naravno kategorički protiv. Onda pitanje: “A kako komentirate Lagumdžijin pokušaj da sruši Bosnu?!” Dužnosnik je i protiv toga.

Nabere novinarka pet-šest takvih zgroženih izjava, smontira prilog kako je Amerika (ili zemlja iz koje je dužnosnik) “protiv rušenja Bosne i protiv Lagumdžije”. Nakon toga slijedi još niz izjava slično rangiranih dužnosnika koji su jednako protiv. Ambasade to naravno gledaju i sljedeći put kad daju izjavu sami će, bez pitanja, reći kako su “protiv rušenja Bosne i Lagumdžije”. Posebno je zloupotrebljavan, da ne kažemo silovan, bio Valentin Inzko. Uz njega su česti bili i američki dužnosnici Patrick Moon, Roderick Moore i Jonathan Moore. Čini se da su više bili žrtve medijske zloupotrebe, nego što su bili kreatori političkih stavova. Ako bi kada rekli nešto suvislo ili konstruktivno, to ne bi nalazilo put u eter.

Sarajevska medijska scena u nekoliko je navrata ipak pokazala vlastitu koordinaciju. Medijska hajka na Milorada Barašina dobar je primjer kako se smjenjuje državni tužitelj. Medijsko umivanje i kupanje Živka Budimira nakon masovnog pomilovanja svih ozbiljnijih kriminalaca u zemlji dobar je primjer kriznog PR-a.

Medijski napadi na Romea Zeleniku, upravitelja mostarskog zatvora, primjer su slabo koordiniranog napada na nekog dužnosnika. Napadi na stotine dužnosnika iz Republike Srpske dokaz su da sarajevski medijski pritisak ne prelazi entitetske granice. Napadi na Dragana Čovića primjer su kako se prikupljaju glasovi za konkurenta koji se nakloni sarajevskoj medijskoj sceni. Inače, jako dobre odnose sa sarajevskim medijima ima upravo Martin Raguž, i to ponašajući se češće kao neki od tuceta NVO analitičara, a rjeđe kao predsjednik (hrvatske) stranke. Silno prisustvo u sarajevskim medijima učinilo je da mu u općini Centar Sarajevo fali samo 350 glasova da dostigne Bakira izetbegovića! Promocija Martina nije vrijedila i za promociju hrvatskih interesa. Niti bi to Martinu bilo dopušteno da radi, čak i da je htio.

SDA medijski magovi

Sarajevska medijska scena nipošto nije slobodna. Njeno djelovanje danas je uglavnom financirano i dijelom upravljano iz SDA. Ova stranka financira medije kroz javna poduzeća, najviše BH Telecom. Neke medije, poput Dana i Oslobođenja, neposredno posjeduje.

Kroz političke blokade na rubu zakonitosti i korektnosti drži na funkciji menadžment FTV-a, kojem je uzgred rečeno, već godinama istekao mandat. SDA je na pokušaje SDP-a da vrati kontrolu nad FTV-om odgovorila potezanjem zaštite vitalnog nacionalnog interesa Bošnjaka u Domu naroda FBiH, a onda se pobrinula da Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Ustavnog suda FBiH nikada ne postigne kvorum, tako da se o ovom pitanju Ustavni sud još uvijek nije izjasnio! SDA na ovaj način drži menadžment FTV-a pod direktnom kontrolom. Ostale medije na ovaj ili onaj način plaća.

Iz cijele priče iskače Dnevni Avaz, koji pak radi vlastitog kredibiliteta mora paziti da ne ide previše protiv ostalih, kako i sam ne bi postao žrtva šizofrene optužbe “djelitelja Bosne”. Iako je SDA poklopila većinu medija (izuzev Avaza) teško je reći da su svi mediji i svi novinari dio uigranog orkestra. Radi se o sistemu koji je istovremeno politički kontroliran, ali i koji sam vrši kontrolu. Ukoliko neki medij iskoči iz “tračnica ispravne probosanske politike” drugi je medij tu koji će upozoriti na to. Stranka (danas SDA, jučer SDP) je tu da financira, NVO je tu da osigura potrebnu količinu ispravnih mišljenja, stranci su tu da zastupaju ono što “građanska javnost” misli. Za sve njih, BiH završava u Bilješevu, a sve iza je neka nepoznata BiH, koju fašisti žele da otmu. Srećom, tu su sarajevski mediji da još jednom, po tko zna koji put u posljednje četiri godine, spriječe “podjelu Bosne”.

Sretno njima, nama, a Bosni najviše.

 

Piše: Sabit Tutum, Sarajevo/Dnevnik.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari