Pratite nas

Kako glasati na izborima za Europski parlament

Objavljeno

na

Na biralište ne zaboravite ponijeti identifikacijski dokument sa slikom koji je važeći.

Hrvatska bira 11 zastupnika za Europski parlament, za što se natječe 275 kandidata na 25 izbornih lista

thumbsup_eu_elections___save_planet_final_website_2

Birališta su otvorena u 7 sati, a zatvaraju se u 19. Na biralište ne zaboravite ponijeti identifikacijski dokument sa slikom koji je važeći.

Europarlamentarci se biraju sustavom preferencijalnoga glasovanja, što znači da građani, osim određene liste, mogu zaokružiti i određenog kandidata s liste za koju glasuju. Preferirani glasovi vrijede samo ako pojedini kandidat dobije najmanje deset posto glasova koje je osvojila njegova lista.

Cijela zemlja je jedna izborna jedinica, a izborni prag iznosi pet posto.
Evo kako glasovati:

Glasati se može samo za jednu listu kandidata. Birač može uz listu zaokružiti i kandidata kojemu daje prednost (preferencijalni glas). Preferirani glas za pojedine kandidate se uvažava ako broj glasova za tog kandidata iznosi najmanje 10 posto glasova koje je osvojila lista.

Glasa se tako da se zaokruži redni broj ispred naziva liste. Želi li se dati i preferirani glas, zaokruži se broj ispred imena kandidata kojem se daje glas.

Nevažeći listić je onaj neispunjeni, na kojem je birač zaokružio dvije ili više lista, ili kandidate s različitih lista, a nije zaokružio ni jednu listu.
Ako birač samo zaokruži redni broj ispred naziva liste, a nije dao preferirani glas kandidatu, listić je važeći.

Ako birač zaokruži redni broj za jednu listu, a dao je preferirani glas kandidatu s druge liste, listić je važeći, a glas ide listi, dok se preferirani neće uvažiti.

Ako je birač dao preferirani glas kandidatu s liste, ali nije zaokružio i broj ispred liste, listić je važeći, a glas vrijedi u odnosu na listu i zaokruženog kandidata.

Ako je birač dao 
preferirani glas za kandidate s različitih lista i zaokružio redni broj jedne liste, glas je važeći za zaokruženu listu i kandidata na njoj.

Glasa se na listiću 
na kojemu su navedene 
sve liste kandidata, a članovi u EP biraju se po proporcionalnoj zastupljenosti i preferencijalnom glasanju.

Teritorij RH je jedna izborna jedinica.

U diobi za člana Europskog parlamenta sudjeluju samo one liste koje su na izborima dobile najmanje 5 posto danih glasova birača.izbori-za-eu-parlament

Kako glasati

1) Glasati se može samo za jednu listu kandidata. Birač može uz listu zaokružiti i kandidata kojemu daje prednost (preferencijalni glas)

2) Glasa se tako da se zaokruži redni broj ispred naziva liste. Želi li se dati i preferirani glas, zaokruži se broj ispred imena kandidata kojem se daje glas

3) Nevažeći listić je onaj neispunjeni, na kojem je birač zaokružio dvije ili više lista, ili kandidate s različitih lista, a nije zaokružio ni jednu listu

4) Ako birač samo zaokruži redni broj ispred naziva liste, a nije dao preferirani glas kandidatu, listić je važeći

5) Ako birač zaokruži redni broj za jednu listu, a dao je preferirani glas kandidatu s druge liste, listić je važeći, a glas ide listi, dok se preferirani neće uvažiti

6) Ako je birač dao preferirani glas kandidatu s liste, ali nije zaokružio i broj ispred liste, listić je važeći, a glas vrijedi u odnosu na listu i zaokruženog kandidata

7) Ako je birač dao 
preferirani glas za kandidate s različitih lista i zaokružio redni broj jedne liste, glas je važeći za zaokruženu listu i kandidata na njoj

8) Glasa se na listiću 
na kojemu su navedene 
sve liste kandidata, a članovi u EP biraju se po proporcionalnoj zastupljenosti i preferencijalnom glasanju

9) Teritorij Hrvatske, uključujući i biračka mjesta izvan granica RH, je jedna izborna jedinica

10) U diobi za člana Europskog parlamenta sudjeluju samo one liste koje su na izborima dobile najmanje 5 posto danih glasova birača

11) Preferirani glas za pojedine kandidate se uvažava ako broj glasova za tog kandidata iznosi najmanje 10 posto glasova koje je osvojila lista

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Trump otkazao summit s Kimom

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Američki predsjednik Donald Trump danas je otkazao summit sa sjevernokorejskim čelnikom Kim Jong-unom planiran za 12. lipnja u Singapuru.

U pismu koje je objavila Bijela kuća, Trump je Kimu poručio da “nažalost” otkazuje summit.

– Zbog strašne ljutnje i otvorenog neprijateljstva koje ste pokazali u svojim posljednjim izjavama, mislim da nije prikladno, u ovome trenutku, održati taj dugo planirani sastanak – navodi se u Trumpovu pismu.

– Vi pričate o svojim nuklearnim sposobnostima, ali naše su toliko goleme i snažne da se molim Bogu da nikad neće morati biti upotrijebljene – stoji između ostalog u pismu. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati