Pratite nas

Kolumne

Kako god okreneš

Objavljeno

na

Ljeto je bilo kišovito, ali ni ova jesen koja nam se približava izgleda ne će biti bolja. Zbog toga je zacijelo ljepše putovati širim, suvremenijim cestama. Jedna takva stigla nam je blizu svjetski poznatog molitvenog središta u župi Međugorje. Nedavno je otvoriše, presjekoše prije vrpcu, blagoslov…, ne, nisu je blagoslovili. Vjerujem medijima barem ovo. Umjesto blagoslova bio je vatromet. On je zacijelo obveselio i pomoći će u svakoj nevolji hodočasnike što će tom novom cestom nastaviti ovamo dolaziti u desetcima i stotinama tisuća. Dobro, nazivaju ih turistima, ali nemoguće je skriti razlog njihova dolaska. Oni traže Boga, pomno slušaju svoju Kraljicu mira i preobražavaju ovaj svijet. Tu su i mnogi domaći slični njima. Međutim, briga zagovornika društva bez Boga za sve to. Nema Boga i gotovo, davno je to rekao komunistički komesar.

Poduku da Boga nema izgleda da je izvrsno svladao Neven Kovačić. Čak su to zabilježile i kamere i fotoaparati. U Zagrebu je na prosvjedu »Raskinimo vatikanske ugovore«, bacio na tlo staricu Ružicu Ćavar. Ne će se ona šuljati oko njegovih bezbožnih plakata, iako su se on i njegovi prije toga šuljali oko njezinih. Sad, ona priča o razumu, o toleranciji, priča o ljudskim pravima, nešto je što mora malo pričekati. S ovim vjernicima ne može se drukčije. Udri po glavi, lomi ruke, Ružici baš onu lijevu. Ogradiše se kasnije organizatori od svega, što nimalo ne pomože napadnutoj. Nabrojimo ih: »Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku«; Inicijativa »Nisam vjernik«; udruga »Protagora«. Bilo je i drugih, ja ove pronađoh u medijima.

Nije mi se dalo mirovati pa u tim medijima, točnije na internetu ako baš hoćemo, pronađoh kada se ovi ovako prosvijetliše te ustaše protiv Boga i svih onih koji su za njega, bez obzira koliko ih je i bez obzira na demokraciju. Zamislite, bi to u zemaljskom raju. Bože mili! Šapnu zmija Evi da zagrize u jabuku (tako kažu umjetnici, teolozi kažu u plod s drveta spoznaje dobra i zla), pa će progledati, prosvijetliti se. I zagrize ona, dade i Adamu te smo danas tu gdje jesmo. Pronađoh i da je to bio čin pobune, trenutak kada je čovjek počeo slobodno misliti. Meni, pak, pade na pamet križ. Mi vjernici vjerujemo da nas je on prosvijetlio, ispravio onaj Evin ugriz. Gledam ga na zidu svoje sobe. Što bih ja bez njega u svim svojim trenutcima?! Kako god okreneš, on me je spasio i on me je vodio, a nastojat ću da tako bude i ubuduće.

Bilo bi zanimljivo čuti što o svemu ovome misli benediktinka, časna sestra Theresa Forcades. Nju su prošlih dana doveli u Šibenik na neki festival Fališ, festival alternative i ljevice, kako sami kažu, ma što god to značilo. U tim njihovim krugovima postala je poznata po propitivanju katoličkog nauka u području ćudorednosti. Spomenula je tako kako žena ima pravo odstraniti fetus ako je teško bolestan. Nije rekla što ako su se liječnici prevarili pa su taj njezin fetus, koji drugi nazivaju dijete, zabunom proglasili bolesnim. Ona je išla dalje. Njoj je važna znanost, njezine spoznaje. Razum kolo vodi, a duša je očito prevladana. Mnogima se to nije učinilo nimalo vjerski, nimalo ispunjeno mudrošću s križa pa su joj stoga prigovorili. Je li to još jedan ugriz u onu jabuku?

Marin Čilić očito je poznatiji od spomenute benediktinke. Ipak, njega to nije ponijelo, on i dalje vjeruje u svoga Boga onako kako su ga učili roditelji, djed i baka, jednostavno kraj u kojem je odrastao. Uspeo se na teniski vrhunac i nakon što je došao kući otišao na sv. misu, tijekom nje čitao poslanicu i tako posvjedočio što mu je važno u životu. Svi su mu zapljeskali, onako od srca. U goste mu je došla i kandidatkinja za hrvatsku predsjednicu Kolinda Grabar Kitarović. Nedugo prije toga u televizijskoj emisiji Bujica izjavila je da je katolkinja, da ima pravo to reći kao što to pravo ne uskraćuje drugima koji kažu da su agnostici. Oni koji prate politiku lako su shvatili da je mislila na trenutnog hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića. Rekao je on to u više navrata, možda bi rekao još jedanput da je Marinu Čiliću došao u goste. I nije. On i molitva nekako se ne vole. Tek određeni mediji izvijestiše, drugi to sakriše, da je gvardijanu fra Željku Železnjaku zabranio da na čakovečkom središnjem trgu održi zajedničku molitvu i blagoslov u povodu 23. obljetnice oslobođenja Međimurja. To je valjda ta nova pravednost o kojoj je govorio prije nekoliko godina kada je stupao na vlast. Tko zna, možda je baš to nagnalo onog nesretnog Nevena da postupi onako kako je postupio.

Ljudi se pitaju i što je nagnalo Željku Markić, pročelnicu udruge »U ime obitelji«, da upravo sada krene s referendumom o tzv. preferencijalnom glasovanju. Pred vratima su nam predsjednički izbori, vrijeme je da se razmotri što je kroz svoj mandat učinio dosadašnji predsjednik Ivo Josipović. Međutim, umjesto svega priča o referendumu. Puno ih je nezadovoljno zbog toga, HDZ nije Markićku podržao pa ona viče da su jednaki SDP-u. Netko kaže da joj se jednostavno zavrtjelo u glavi otkada joj je HDZ pomogao da uspješno privede kraju onaj prošli referendum o braku. Što god bilo po srijedi, uvijek treba paziti kada što iznijeti na vidjelo. Podrazumijeva se, usput pripaziti na odvijanje samog referenduma ako je već tako dogovoreno. U onaj škotski prošlih dana mnogi dvoje. Britanci se prepali poraza pa su navodno sa svime »mućkali«. Priča ide dalje, pričekajmo što će još iz toga izići.

Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu za sada je izgleda sve jasno. Presudili su Ivi Josipoviću, Stjepanu Mesiću, Vesni Pusić i Miloradu Pupovcu. Proglasili su ih veleizdajnicima. Nisu štitili hrvatski narod na što su pozvani svojim službama. Slično čeka i tuđince koji su radili i još rade protiv hrvatskih probitaka, a počesto su tu među nama. Kažu da su tako činili još stari Rimljani. Pitanje je samo, hoće li sve ovo podržati hrvatski narod. Čini mi se da hoće jer se u posljednje vrijeme budi iz svoje teške šutnje. Da nije, ne bi nam tako bezobzirno po našim trgovima tukli starice. Očito su se prepali i djeluju živčano. Slično kao naši protivnici devedesetih godina prošloga stoljeća. Nitko zaista narod ne može pobijediti kada je on toga svjestan.

Neke silnice iz prošlih dana pokušao sam povezati u smislenu cjelinu. Mislim da nije važno jesam li uspio, nego je važno hoće li svatko od nas uspjeti početi razmišljati svojom glavom. Dogodi nam se da dopustimo drugima da nam je nakljukaju i spremni smo to braniti čak i šakama. Dotle je istina na sasvim drugom mjestu. Treba je potražiti želimo li uspješno proći ovozemaljskim prašnjavim stazama.

Miljenko Stojić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari