Pratite nas

Kolumne

Kako god okreneš

Objavljeno

na

Ljeto je bilo kišovito, ali ni ova jesen koja nam se približava izgleda ne će biti bolja. Zbog toga je zacijelo ljepše putovati širim, suvremenijim cestama. Jedna takva stigla nam je blizu svjetski poznatog molitvenog središta u župi Međugorje. Nedavno je otvoriše, presjekoše prije vrpcu, blagoslov…, ne, nisu je blagoslovili. Vjerujem medijima barem ovo. Umjesto blagoslova bio je vatromet. On je zacijelo obveselio i pomoći će u svakoj nevolji hodočasnike što će tom novom cestom nastaviti ovamo dolaziti u desetcima i stotinama tisuća. Dobro, nazivaju ih turistima, ali nemoguće je skriti razlog njihova dolaska. Oni traže Boga, pomno slušaju svoju Kraljicu mira i preobražavaju ovaj svijet. Tu su i mnogi domaći slični njima. Međutim, briga zagovornika društva bez Boga za sve to. Nema Boga i gotovo, davno je to rekao komunistički komesar.

Poduku da Boga nema izgleda da je izvrsno svladao Neven Kovačić. Čak su to zabilježile i kamere i fotoaparati. U Zagrebu je na prosvjedu »Raskinimo vatikanske ugovore«, bacio na tlo staricu Ružicu Ćavar. Ne će se ona šuljati oko njegovih bezbožnih plakata, iako su se on i njegovi prije toga šuljali oko njezinih. Sad, ona priča o razumu, o toleranciji, priča o ljudskim pravima, nešto je što mora malo pričekati. S ovim vjernicima ne može se drukčije. Udri po glavi, lomi ruke, Ružici baš onu lijevu. Ogradiše se kasnije organizatori od svega, što nimalo ne pomože napadnutoj. Nabrojimo ih: »Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku«; Inicijativa »Nisam vjernik«; udruga »Protagora«. Bilo je i drugih, ja ove pronađoh u medijima.

Nije mi se dalo mirovati pa u tim medijima, točnije na internetu ako baš hoćemo, pronađoh kada se ovi ovako prosvijetliše te ustaše protiv Boga i svih onih koji su za njega, bez obzira koliko ih je i bez obzira na demokraciju. Zamislite, bi to u zemaljskom raju. Bože mili! Šapnu zmija Evi da zagrize u jabuku (tako kažu umjetnici, teolozi kažu u plod s drveta spoznaje dobra i zla), pa će progledati, prosvijetliti se. I zagrize ona, dade i Adamu te smo danas tu gdje jesmo. Pronađoh i da je to bio čin pobune, trenutak kada je čovjek počeo slobodno misliti. Meni, pak, pade na pamet križ. Mi vjernici vjerujemo da nas je on prosvijetlio, ispravio onaj Evin ugriz. Gledam ga na zidu svoje sobe. Što bih ja bez njega u svim svojim trenutcima?! Kako god okreneš, on me je spasio i on me je vodio, a nastojat ću da tako bude i ubuduće.

Bilo bi zanimljivo čuti što o svemu ovome misli benediktinka, časna sestra Theresa Forcades. Nju su prošlih dana doveli u Šibenik na neki festival Fališ, festival alternative i ljevice, kako sami kažu, ma što god to značilo. U tim njihovim krugovima postala je poznata po propitivanju katoličkog nauka u području ćudorednosti. Spomenula je tako kako žena ima pravo odstraniti fetus ako je teško bolestan. Nije rekla što ako su se liječnici prevarili pa su taj njezin fetus, koji drugi nazivaju dijete, zabunom proglasili bolesnim. Ona je išla dalje. Njoj je važna znanost, njezine spoznaje. Razum kolo vodi, a duša je očito prevladana. Mnogima se to nije učinilo nimalo vjerski, nimalo ispunjeno mudrošću s križa pa su joj stoga prigovorili. Je li to još jedan ugriz u onu jabuku?

Marin Čilić očito je poznatiji od spomenute benediktinke. Ipak, njega to nije ponijelo, on i dalje vjeruje u svoga Boga onako kako su ga učili roditelji, djed i baka, jednostavno kraj u kojem je odrastao. Uspeo se na teniski vrhunac i nakon što je došao kući otišao na sv. misu, tijekom nje čitao poslanicu i tako posvjedočio što mu je važno u životu. Svi su mu zapljeskali, onako od srca. U goste mu je došla i kandidatkinja za hrvatsku predsjednicu Kolinda Grabar Kitarović. Nedugo prije toga u televizijskoj emisiji Bujica izjavila je da je katolkinja, da ima pravo to reći kao što to pravo ne uskraćuje drugima koji kažu da su agnostici. Oni koji prate politiku lako su shvatili da je mislila na trenutnog hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića. Rekao je on to u više navrata, možda bi rekao još jedanput da je Marinu Čiliću došao u goste. I nije. On i molitva nekako se ne vole. Tek određeni mediji izvijestiše, drugi to sakriše, da je gvardijanu fra Željku Železnjaku zabranio da na čakovečkom središnjem trgu održi zajedničku molitvu i blagoslov u povodu 23. obljetnice oslobođenja Međimurja. To je valjda ta nova pravednost o kojoj je govorio prije nekoliko godina kada je stupao na vlast. Tko zna, možda je baš to nagnalo onog nesretnog Nevena da postupi onako kako je postupio.

Ljudi se pitaju i što je nagnalo Željku Markić, pročelnicu udruge »U ime obitelji«, da upravo sada krene s referendumom o tzv. preferencijalnom glasovanju. Pred vratima su nam predsjednički izbori, vrijeme je da se razmotri što je kroz svoj mandat učinio dosadašnji predsjednik Ivo Josipović. Međutim, umjesto svega priča o referendumu. Puno ih je nezadovoljno zbog toga, HDZ nije Markićku podržao pa ona viče da su jednaki SDP-u. Netko kaže da joj se jednostavno zavrtjelo u glavi otkada joj je HDZ pomogao da uspješno privede kraju onaj prošli referendum o braku. Što god bilo po srijedi, uvijek treba paziti kada što iznijeti na vidjelo. Podrazumijeva se, usput pripaziti na odvijanje samog referenduma ako je već tako dogovoreno. U onaj škotski prošlih dana mnogi dvoje. Britanci se prepali poraza pa su navodno sa svime »mućkali«. Priča ide dalje, pričekajmo što će još iz toga izići.

Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu za sada je izgleda sve jasno. Presudili su Ivi Josipoviću, Stjepanu Mesiću, Vesni Pusić i Miloradu Pupovcu. Proglasili su ih veleizdajnicima. Nisu štitili hrvatski narod na što su pozvani svojim službama. Slično čeka i tuđince koji su radili i još rade protiv hrvatskih probitaka, a počesto su tu među nama. Kažu da su tako činili još stari Rimljani. Pitanje je samo, hoće li sve ovo podržati hrvatski narod. Čini mi se da hoće jer se u posljednje vrijeme budi iz svoje teške šutnje. Da nije, ne bi nam tako bezobzirno po našim trgovima tukli starice. Očito su se prepali i djeluju živčano. Slično kao naši protivnici devedesetih godina prošloga stoljeća. Nitko zaista narod ne može pobijediti kada je on toga svjestan.

Neke silnice iz prošlih dana pokušao sam povezati u smislenu cjelinu. Mislim da nije važno jesam li uspio, nego je važno hoće li svatko od nas uspjeti početi razmišljati svojom glavom. Dogodi nam se da dopustimo drugima da nam je nakljukaju i spremni smo to braniti čak i šakama. Dotle je istina na sasvim drugom mjestu. Treba je potražiti želimo li uspješno proći ovozemaljskim prašnjavim stazama.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš – Tradicionalna zapadna kultura sve više postaje utočište radikaliziranom islamu i relativističkom sekularizmu

Objavljeno

na

Objavio

Cijeli uljuđeni svijet zgrozio je požar u pariškoj katedrali Notre-Dame, za koji su odgovorni u prvim satima nakon izbijanja, bez ikakve istrage tvrdili da nije podmetnut.

Francuski predsjednik Macron odmah je najavio obnovu te velebne katedrale, a mediji su se požurili informirati o tome kako je katedrala Notre -Dame turistički najposjećenija katedrala na svijetu.

Istodobno, malo je medija izvijestilo o tome kako je mjesec dana ranije gorjela još jedna pariška crkva – Crkva sv. Sulpicija. U njoj je požar podmetnut nakon nedjeljne mise pa su žrtve izbjegnute samom srećom.

Od početka ove godine napadnuto je i uništeno čak devet francuskih crkvava, a među njima ona Svetog Nikole u Houillesu, katedrala Saint-Alain u Lavauru, crkva Notre-Dame des Enfants u Nimesu…

U mnogim crkvama uništavana su raspela, oskrnavljeni oltari, uništene su neprocjenjive umjetnine. Požar u katedrali Notre-Dame samo je nastavak tog crnog niza.

Krivci se ne spominju. Iako se manje-više znaju. Jednostavno, spominjane krivnje postalo je politički nekorektno. Zahvaljujući politikama njemačke, francuske pa i mainstream politike Europske unije, u posljednje četiri godine na krilima imigracijskog vala Europa je primila poveći broj radikaliziranih islamista koji su prijetnja ne samo tradicionalnoj kršćanskoj Europi već i svim građanima Europe.

No, istini za volju cijeli proces rastakanja kršćanske Europe nije počeo njihovim dolaskom već puno, puno ranije. Uostalom, o tome je još dok je bio kardinal govorio i pisao papa Benedikt XVI., među ostalim i u svojoj knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“.

Tada je isticao kako u Europi sve više raste svojevrsna patološka mržnja prema kršćanstvu, s naglaskom na mržnju prema katoličanstvu. „Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“, napisao je.

Nadalje, upozorava da tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi (a što se često zlorabi) „nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbiljno nijekati“. Razlog tom sustavnom nametanju te teze vidi u tome što se umjesto kršćanskim korijenima Europe nameće ideja „da samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj puni razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet“.

Mjesec dana prije požara u Notre-Dame buknuo je požar u crkvi sv. Sulpicija, drugoj najvećoj crkvi u Parizu.

U govoru 1. travnja 2005. u Subiacu, samo dan prije smrti pape Ivana Pavla II., vrlo je jasno poručio da „odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, nažalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene“. I tom procesu sada sami svjedočimo.

To nametanje krivotvorene povijesti dovelo je do toga da europski mainstream posljednje desetljeće sustavno nastavlja s djelovanjem da se kršćanstvo izbriše iz javnoga života i kolektivne europske memorije. A do koje mjere to ide najbolje svjedoči činjenica da taj sekularizam više ne ratuje s kršćanstvom kao religijom, već ide na to da potpuno dokine ili ignorira svaki djelić kršćanskog, odnosno mahom katoličkog života, civilizacije i tradicije u europskoj povijesti.

Taj ideološki i histerični sekularizam prisutan je i u Hrvatskoj. Pa i na način da se sustavno krivo tumači pojam sekularne države, pa se crkvi doslovno želi zatvoriti usta i zabraniti joj javno djelovanje. Štoviše, brojnim domaćim salonskim ljevičarima najava izbacivanja vjeronauka iz škola i revidiranje pa i raskidanje Vatikanskih ugovora postala je okosnica stranačkih programa. Oni sustavno i namjerno ignoriraju pojam sekularnosti koji podrazumijeva odvojenost Crkve od države, ali ne i religije od društva, te nameću sekularizam, koji želi religiju izbaciti iz društva.

Paralelno s tim procesima Europa pa i cijeli svijet ( čemu svjedoči tužni Uskrs u Šri Lanki s preko 300 ubijenih i preko 500 ranjenih nedužnih katolika) suočava se s ozbiljnom prijetnjom fundamentalističkoga terorizma, ali i ozbiljnim ugrozama vrijednosti ljudske osobe, a u konačnici i pitanja vjerske slobode.

Drugim riječima, tradicionalna zapadna kultura, nastala mahom pod utjecajem kršćanstva, sve više i više postaje utočište radikaliziranom islamu kao i relativističkom sekularizmu.

Kršćanstvo, pogotovo ono identitetsko, postaje žrtvom. I nestaje. A bez njega ta moderna Europa – koju vlastitom nacionalnom identitetu pretpostavljaju i brojni hrvatski političari od Plenkovića do Mrak-Taritaš – neće biti ni tolerantnija ni civiliziranija.

Silvana Oruč Ivoš/maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari