Pratite nas

Kolumne

Kako hrvatska oligarhija plaća i nagrađuje svoje medijske plaćenike

Objavljeno

na

foto: Pixsell / Ilustracija
Kanal N1 mi govori: uvalit će vam za početak 20.000 migranata!
s

Prije gotovo tri desetljeća, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, imao sam običaj iščitavati beogradski dnevnik Politiku „od korica do korica“, a posebno njezinu genocidno usmjerenu rubriku „Odjeci i reagovanja“. Nekako sam bio uvjeren da sam – nakon što sam provario sve objavljene informacije – znao vrlo jasno što toga dana srpski vožd Slobodan Milošević ima na umu: kako vidi svijet i nekadašnju državu, što misli i namjerava, što želi da mi mislimo…

Ovih se dana navršavaju točno četiri godine od kada s istom ili sličnom svrhom – da dokučim što se na umu mota ovim našim današnjim, a „hrvatskim“ voždovima – vrlo pozorno pratim rad jednoga drugog i drugačijeg, ali opet u mnogočemu i sličnoga medija: hrvatsko-bosansko-srpske televizije N1 (upravitelj ogranka za RH je Tihomir Ladišić). Ona se i službeno predstavlja kao neke vrste zapadno-balkanskog ogranka zloglasnog CNN-a u vlasništvu militantnog ateista s mentalnom dijagnozom Teda Turnera, koji spada u sam vrh sorosevskoga protutrumpovskog medijskog aktivizma. To se u SAD-u, kao i u cijelome svijetu, toliko zakuhalo da je ovih dana jedan razbjesnjeli američki domoljub, navodno, uz nekakve bombe kućne izrade namijenjene omraženim mu ex-predsjednicima Clintonu i Obami, jednu poslao upravo ovom vodećem TV-agitpropu iz američkoga grada Atlante.

S tim stvarima, osobito sada, treba biti vrlo oprezan, jer ako je vodeća CNN-ovka Christiane Amanpour devedesetih godina mogla rušiti Tuđmana primitivnim propagandističkim trikovima kao što su slikanje svastika po opskurnim zagrebačkim zidovima ili naslovnica Hitlerova „Mein kampfa“ po antikvarijatima, onda nema te namještaljke („false flag operation“) za kojom takvi ne će posegnuti ako im zatreba. Usput, ovdašnji domoljubi još su daleko od stvarnih ili lažnih bomba – stigli su najdalje do gađanja subverzivaca ćevapima ili limunovim korama na zagrebačkom Dolcu.

Ja sam, dakle, na samome početku rada kanala N1 munjevito naslutio o kakvome je medijskom projektu riječ još 7. studenog 2014. godine, samo tjedan dana nakon što je pokrenut. Svoje dijagnoze objavio sam u tjedniku 7 dnevno u tekstu pod naslovom „N1, televizija koja će vas vratiti u vrijeme ‘stare, dobre Jugovine’“. Drugi opsežniji tekst na stupcima Hrvatskog tjednika tiskan je 15. ožujka ove pod naslovom „Jedni reptili nagradama kite druge reptile“, nakon što joj je zagrebački Centar za demokraciju i pravo „Mika Tripalo“, po svemu sudeći ovdašnji vodeći ljevičarski udbomasonski „gremij“ (vidi V. Šeks!), dodijelio svoju najvišu nagradu za pravovjerje.

Povoda novome tekstu o kanalu N1 u tek nešto više od pola godine je više, ali najvažnijim mi se čine dva: spoznaja o onome što se iščitava iz načina na koji ovdašnji vladajući udbokos (trenutno s „HDZ-ovim“ predznakom), čini se, vrlo raskošno uzdržava svoje propagandiste te o načinu na koji će se jamačno razriješiti imbecilno, ali zato ništa manje opako bihaćko kazalište lutaka s arapskim tzv. migrantima (zapravo, budućim invazorima ili okupatorima).

Obnova „regijona“

Točno 16. studenoga 2016. godine vrlo osobiti splitski ratni snimatelj Dražen Travaš zvani Trava poslao je putem facebooka urbi et orbi svoje karakteristično izviješće o stanju neprijateljskih režimskih medija (EPH minus 350 milijuna, prodaja minus 69 posto; RTL minus 104 milijuna, gledanost minus 81 posto; „piratski Indeks na umoru“ minus 14 milijuna…). Po njegovu izvješću drže se jedino Pupovčeve Novosti, jer hrvatska država daje 3,6 milijuna, a za N1 napisao je doslovce ovo: „N1 televizija nema minusa jerbo su dobili rok od dvi godine i 400 milijuna kuna za obnovit REGIJON“, čemu je slijedila njegova sočna psovka, koju ne ćemo prenositi.

Ovaj novinar s ovom svrhom nekoliko je tjedana posebnu pažnju obratio reklamama i bio vrlo osupnut onim što je vidio: najmoćnije banke (Zagrebačka banka, Privredna banka Zagreb, koja reklamira svoje digitalno bankarstvo), najjača državna poduzeća (HEP), ista takva strana poduzeća (INA, HT), najžešći osiguravatelji (Croatia-osiguranje), moćni teleoperateri (VIP-net), Hrvatska gospodarska komora… Nema im kraja, a reklame se, kao, recimo, u petak 26. listopada ponavljaju i po više puta u sat vremena! I nije onda čudo što ponosne režimske novinare N1 svako malo gledate u Londonu na „specijalnim zadatcima“ (tu se uvijek sjetim one žalosne groteske na kojoj Todorić, star čovjek kome već drhte ruke, trči po londonskim ulicama, a neki novinarski lešinari ga gone). O tome, pak, kako to na onoj crkavici od hrvatskih medija, pogledajte ih sve od reda (koliko ih možete izbrojiti na prste jedne ruke) ne možete naći ni jednu reklamu – o tome se pitaju samo pripadnici političke „hlebinske škole“.

Isti taj N1 ima svoje privilegirane novine i novinare: Nacional, Telegram, Novi list…Jedna „smotana“ Orhideja Gaura Hodak u prvih pola sata u utorak 23. listopada od 9 do 9,30 sati sklapa neku svoju i Nacionalovu nevjerojatnu udboliku priču, koja čuva Plenkovića, a „utapa“ Brkića, Karamarka, Predsjednicu, njezina savjetnika za nacionalnu sigurnost Galića, s diskretnim odvojkom na hercegovačkog bjegunca Mamića…Ova televizija praktički se pretvorila u Nacionalov kućni TV, jamačno je tu stvar višedesetljetni zloglasni glavni urednik Jelenić sve sredio sa svojom masonoidnom „braćom“…

Ključna lozinka im je „regijon“: Nacional se reklamira kao „najutjecajnije glasilo u regiji“ (kako se to mjeri „utjecaj“ ? postoji li neki „utjecajometar“?). Ide se čak i do političke i ideološke zloporabe djece: Športske igre mladih počele su kao hrvatske da bi ove godine na zatvaranju na splitskoj Rivi gledao i dječje reprezentacije „bratskih“ i naglašeno „prijateljskih“ reprezentacija Bosne i Hercegovine i Srbije. Sada su opet na redu djeca: bratstvo i jedinstvo preko košarkaških turnira („Basket for kids“).

U petak 26. listopada u večernjem terminu iza 20 sati gledao sam na N1 osobito orwellovski opaku emisiju iz serije „Crvena linija“, koja godinama spaja bratske metropole Zagreb, Sarajevo i Beograd. Tema je bila „Migranti na putu u EU“, a vodio ju je iz Zagreba Ilija Jandrić. On je tv-voditelj stidljiva i kilava hoda nalik dječaku, kojega majka nije puštala da se igra s drugom djecom (a svi se na toj televiziji, uključujući žene, uporno i napasno reklamiraju kao Jamesi Bondovi, spremni odmah upucati prvoga hrvatskoga katotalibana koji im dođe pod ruku!).

Gosti su bili iznimno slikoviti. Iz Zagreba se javila neka nevladina udružnjača Asja Korbar iz „nevladine“ udruge/agenture „Are you syrious“ (namjerno krivo napisano da asocira na Siriju, naime, upravo u njoj oni mijese svoj NGO-lebac). Uvijek je to ona ista duboko politički ispravo indoktrinirana urbana, ne ću reć’ tuka od tridesetak i nešto godina, kakve Soros najlakše smota. Iz Sarajeva s javio neki Neven Crvenković iz UNHCR-a: provjerio sam u Hrvatskoj enciklopediji prezimena, jer me je baš zaintrigirao, ali bez većeg uspjeha. Crvenkovići su većinom Hrvati iz Tuzle, a manjinom Srbi iz Vukovara. Ali, uzalud sam se mrčio: ovaj je govorio umjereno „purgerski“. Za ovog, dakle, „našeg“ UN-ovca zaključio sam da bi, po vrsti diskursa i po obliku mesnate i obješene donje usne, mogao biti neki Božinovićev trenutno detaširani „udbaš“ – jedan od onih što namještaju SMS-ove domaćim neprijateljima i tako usput Nacionalu proizvode tone „ekskluzivnih izvješća“ (a plaćica u HRK-ovima ili KM-ovima uredno teče).

Najzanimljiviji mi je bio Srbin: stanoviti Vladimir Sjekloća, koji uza se vuče titulu što zvuči opako – direktor nekakvoga srpskog Centra za kriznu politiku i reagiranja. Čovjek bi očekivao barem kakvog gedžovanskog muškarčinu, kad ono ćorak: pravi zapadno-balkanski LGBT-prototip, dovoljno dobar samo da vodi emisiju „Shopping Queen“ na RTL-u! Sve sam na kraju ipak pripisao nadmoćnome srpskom smislu za sluđivanje zapadnjaka koji žele da ih Srbi slude: nije li Vučić tako i za predsjednicu vlade izabrao lezbijku, a uz to i nekakvu navodno Hrvaticu?!

Gotovo sve što je tu izgovoreno bio je gnjus najgore vrste i predstava za malu djecu: sva ta ljudska masa koju je Soros pokrenuo – a Jandrić je na jednom mjestu spomenuo da ih kao zapete puške samo u Africi vrlo brzo čeka 2,5 milijarde – samo su „očajni“ i „bezopasni ljudi“. U istoj rečenici u kojoj ističu njihovu „bezopasnost“ i pozivaju na naše „kršćansko milosrđe“ – obično na nj apeliraju oni koji nemaju ni „k“ od kršćanstva – već u nastavku navode „sustave azila“ i njihovu nakanu da u EU-u (i, dakako, u Hrvatskoj) „trajno ostanu“.

Iz ovakvih „zapadnobalkanskih“ okruglih stolova čvrsto sam zaključio jedno: samo oni koji, kao Viktor Orban, jasno i glasno, pred Sorosem i cijelim svijetom, kažu „ne ćemo pustiti ni jednog jedinog crnca niti Arapa, jer hoćemo očuvati svoju kršćansku zemlju i narod“ – samo takvi možda i ne će izdati! Ovi, kao Plenković i njegov „prvi pendrek“ Božinović – koji mnogim Hrvatima već više zvuči i izgleda kao Vragović – i koji lažu kako je „sve pod kontrolom“, ti će prvi izdati ili, bolje, ti su već izdali! Što je drugo nego izdaja kad oni danima govore o više od 6.000 vrhunski opremljenih policajaca, koji čuvaju granicu, a onda prošlog petka sto kilometara od nje osvane 113 Indijaca i Pakistanaca! Čak je vodeći udbomasonski Jutarnji list napisao „Senjska policija ostala je zabezeknuta!“.

Nemaju oni ni domovine ni naroda

Gledajući svake večeri kako nekad slavna hrvatska policija, koja je nadljudski branila Domovinu, groteskno nateže s arapskim invazorima, nekako mi se čini da je Soros upravo onaj kontingent od onih prvih 20.000-ak tisuća koji u Bosni i Hercegovini čekaju za (novi) dom spremni, namijenio nama Hrvatima. Javite mi da sam se prevario.

I sada, u emisiji te središnje Soroseve i Turnerove tv-agenture za „zapadni Balkan“ gledam jadnoga Hrastovca Zekanovića koji, kao Pale sam na svijetu, traži žicu i vojsku na granici. Tko će izdati takvu naredbu i tko će je poslušati? Isti oni koji su instalirali Plenkovića i Božinovića u Vladu, oni koji sjede u INI, Zabi, PBZ-u, HT-u, HEP…isti oni koji su instalirali Ladišića i nakitili nagradama za „vrhunsko novinarstvo“ („reptili koji nagrađuju druge reptile“)? Branko Roglić, „najbogatiji Hrvat“, njegov masonoidni „gremij“ i njegova družina Mesić, Josipović, Budo Lončar?

Hoće „malo morgen“. Takvi nemaju ni Domovine, niti Naroda. Narod ih prezire, a ni Domovina nikako da se oglasi. To su tvrdokošci, rekosmo već reptili, i njihova jedina Domovina zove se novac i moć, koji će slijediti ono što im naredi veći novac i moć. Pa dok traje – nek’ traje, i njima i nama s njima.

Joško Čelan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari