Pratite nas

Kolumne

Kako hrvatska oligarhija plaća i nagrađuje svoje medijske plaćenike

Objavljeno

na

foto: Pixsell / Ilustracija
Kanal N1 mi govori: uvalit će vam za početak 20.000 migranata!
s

Prije gotovo tri desetljeća, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, imao sam običaj iščitavati beogradski dnevnik Politiku „od korica do korica“, a posebno njezinu genocidno usmjerenu rubriku „Odjeci i reagovanja“. Nekako sam bio uvjeren da sam – nakon što sam provario sve objavljene informacije – znao vrlo jasno što toga dana srpski vožd Slobodan Milošević ima na umu: kako vidi svijet i nekadašnju državu, što misli i namjerava, što želi da mi mislimo…

Ovih se dana navršavaju točno četiri godine od kada s istom ili sličnom svrhom – da dokučim što se na umu mota ovim našim današnjim, a „hrvatskim“ voždovima – vrlo pozorno pratim rad jednoga drugog i drugačijeg, ali opet u mnogočemu i sličnoga medija: hrvatsko-bosansko-srpske televizije N1 (upravitelj ogranka za RH je Tihomir Ladišić). Ona se i službeno predstavlja kao neke vrste zapadno-balkanskog ogranka zloglasnog CNN-a u vlasništvu militantnog ateista s mentalnom dijagnozom Teda Turnera, koji spada u sam vrh sorosevskoga protutrumpovskog medijskog aktivizma. To se u SAD-u, kao i u cijelome svijetu, toliko zakuhalo da je ovih dana jedan razbjesnjeli američki domoljub, navodno, uz nekakve bombe kućne izrade namijenjene omraženim mu ex-predsjednicima Clintonu i Obami, jednu poslao upravo ovom vodećem TV-agitpropu iz američkoga grada Atlante.

S tim stvarima, osobito sada, treba biti vrlo oprezan, jer ako je vodeća CNN-ovka Christiane Amanpour devedesetih godina mogla rušiti Tuđmana primitivnim propagandističkim trikovima kao što su slikanje svastika po opskurnim zagrebačkim zidovima ili naslovnica Hitlerova „Mein kampfa“ po antikvarijatima, onda nema te namještaljke („false flag operation“) za kojom takvi ne će posegnuti ako im zatreba. Usput, ovdašnji domoljubi još su daleko od stvarnih ili lažnih bomba – stigli su najdalje do gađanja subverzivaca ćevapima ili limunovim korama na zagrebačkom Dolcu.

Ja sam, dakle, na samome početku rada kanala N1 munjevito naslutio o kakvome je medijskom projektu riječ još 7. studenog 2014. godine, samo tjedan dana nakon što je pokrenut. Svoje dijagnoze objavio sam u tjedniku 7 dnevno u tekstu pod naslovom „N1, televizija koja će vas vratiti u vrijeme ‘stare, dobre Jugovine’“. Drugi opsežniji tekst na stupcima Hrvatskog tjednika tiskan je 15. ožujka ove pod naslovom „Jedni reptili nagradama kite druge reptile“, nakon što joj je zagrebački Centar za demokraciju i pravo „Mika Tripalo“, po svemu sudeći ovdašnji vodeći ljevičarski udbomasonski „gremij“ (vidi V. Šeks!), dodijelio svoju najvišu nagradu za pravovjerje.

Povoda novome tekstu o kanalu N1 u tek nešto više od pola godine je više, ali najvažnijim mi se čine dva: spoznaja o onome što se iščitava iz načina na koji ovdašnji vladajući udbokos (trenutno s „HDZ-ovim“ predznakom), čini se, vrlo raskošno uzdržava svoje propagandiste te o načinu na koji će se jamačno razriješiti imbecilno, ali zato ništa manje opako bihaćko kazalište lutaka s arapskim tzv. migrantima (zapravo, budućim invazorima ili okupatorima).

Obnova „regijona“

Točno 16. studenoga 2016. godine vrlo osobiti splitski ratni snimatelj Dražen Travaš zvani Trava poslao je putem facebooka urbi et orbi svoje karakteristično izviješće o stanju neprijateljskih režimskih medija (EPH minus 350 milijuna, prodaja minus 69 posto; RTL minus 104 milijuna, gledanost minus 81 posto; „piratski Indeks na umoru“ minus 14 milijuna…). Po njegovu izvješću drže se jedino Pupovčeve Novosti, jer hrvatska država daje 3,6 milijuna, a za N1 napisao je doslovce ovo: „N1 televizija nema minusa jerbo su dobili rok od dvi godine i 400 milijuna kuna za obnovit REGIJON“, čemu je slijedila njegova sočna psovka, koju ne ćemo prenositi.

Ovaj novinar s ovom svrhom nekoliko je tjedana posebnu pažnju obratio reklamama i bio vrlo osupnut onim što je vidio: najmoćnije banke (Zagrebačka banka, Privredna banka Zagreb, koja reklamira svoje digitalno bankarstvo), najjača državna poduzeća (HEP), ista takva strana poduzeća (INA, HT), najžešći osiguravatelji (Croatia-osiguranje), moćni teleoperateri (VIP-net), Hrvatska gospodarska komora… Nema im kraja, a reklame se, kao, recimo, u petak 26. listopada ponavljaju i po više puta u sat vremena! I nije onda čudo što ponosne režimske novinare N1 svako malo gledate u Londonu na „specijalnim zadatcima“ (tu se uvijek sjetim one žalosne groteske na kojoj Todorić, star čovjek kome već drhte ruke, trči po londonskim ulicama, a neki novinarski lešinari ga gone). O tome, pak, kako to na onoj crkavici od hrvatskih medija, pogledajte ih sve od reda (koliko ih možete izbrojiti na prste jedne ruke) ne možete naći ni jednu reklamu – o tome se pitaju samo pripadnici političke „hlebinske škole“.

Isti taj N1 ima svoje privilegirane novine i novinare: Nacional, Telegram, Novi list…Jedna „smotana“ Orhideja Gaura Hodak u prvih pola sata u utorak 23. listopada od 9 do 9,30 sati sklapa neku svoju i Nacionalovu nevjerojatnu udboliku priču, koja čuva Plenkovića, a „utapa“ Brkića, Karamarka, Predsjednicu, njezina savjetnika za nacionalnu sigurnost Galića, s diskretnim odvojkom na hercegovačkog bjegunca Mamića…Ova televizija praktički se pretvorila u Nacionalov kućni TV, jamačno je tu stvar višedesetljetni zloglasni glavni urednik Jelenić sve sredio sa svojom masonoidnom „braćom“…

Ključna lozinka im je „regijon“: Nacional se reklamira kao „najutjecajnije glasilo u regiji“ (kako se to mjeri „utjecaj“ ? postoji li neki „utjecajometar“?). Ide se čak i do političke i ideološke zloporabe djece: Športske igre mladih počele su kao hrvatske da bi ove godine na zatvaranju na splitskoj Rivi gledao i dječje reprezentacije „bratskih“ i naglašeno „prijateljskih“ reprezentacija Bosne i Hercegovine i Srbije. Sada su opet na redu djeca: bratstvo i jedinstvo preko košarkaških turnira („Basket for kids“).

U petak 26. listopada u večernjem terminu iza 20 sati gledao sam na N1 osobito orwellovski opaku emisiju iz serije „Crvena linija“, koja godinama spaja bratske metropole Zagreb, Sarajevo i Beograd. Tema je bila „Migranti na putu u EU“, a vodio ju je iz Zagreba Ilija Jandrić. On je tv-voditelj stidljiva i kilava hoda nalik dječaku, kojega majka nije puštala da se igra s drugom djecom (a svi se na toj televiziji, uključujući žene, uporno i napasno reklamiraju kao Jamesi Bondovi, spremni odmah upucati prvoga hrvatskoga katotalibana koji im dođe pod ruku!).

Gosti su bili iznimno slikoviti. Iz Zagreba se javila neka nevladina udružnjača Asja Korbar iz „nevladine“ udruge/agenture „Are you syrious“ (namjerno krivo napisano da asocira na Siriju, naime, upravo u njoj oni mijese svoj NGO-lebac). Uvijek je to ona ista duboko politički ispravo indoktrinirana urbana, ne ću reć’ tuka od tridesetak i nešto godina, kakve Soros najlakše smota. Iz Sarajeva s javio neki Neven Crvenković iz UNHCR-a: provjerio sam u Hrvatskoj enciklopediji prezimena, jer me je baš zaintrigirao, ali bez većeg uspjeha. Crvenkovići su većinom Hrvati iz Tuzle, a manjinom Srbi iz Vukovara. Ali, uzalud sam se mrčio: ovaj je govorio umjereno „purgerski“. Za ovog, dakle, „našeg“ UN-ovca zaključio sam da bi, po vrsti diskursa i po obliku mesnate i obješene donje usne, mogao biti neki Božinovićev trenutno detaširani „udbaš“ – jedan od onih što namještaju SMS-ove domaćim neprijateljima i tako usput Nacionalu proizvode tone „ekskluzivnih izvješća“ (a plaćica u HRK-ovima ili KM-ovima uredno teče).

Najzanimljiviji mi je bio Srbin: stanoviti Vladimir Sjekloća, koji uza se vuče titulu što zvuči opako – direktor nekakvoga srpskog Centra za kriznu politiku i reagiranja. Čovjek bi očekivao barem kakvog gedžovanskog muškarčinu, kad ono ćorak: pravi zapadno-balkanski LGBT-prototip, dovoljno dobar samo da vodi emisiju „Shopping Queen“ na RTL-u! Sve sam na kraju ipak pripisao nadmoćnome srpskom smislu za sluđivanje zapadnjaka koji žele da ih Srbi slude: nije li Vučić tako i za predsjednicu vlade izabrao lezbijku, a uz to i nekakvu navodno Hrvaticu?!

Gotovo sve što je tu izgovoreno bio je gnjus najgore vrste i predstava za malu djecu: sva ta ljudska masa koju je Soros pokrenuo – a Jandrić je na jednom mjestu spomenuo da ih kao zapete puške samo u Africi vrlo brzo čeka 2,5 milijarde – samo su „očajni“ i „bezopasni ljudi“. U istoj rečenici u kojoj ističu njihovu „bezopasnost“ i pozivaju na naše „kršćansko milosrđe“ – obično na nj apeliraju oni koji nemaju ni „k“ od kršćanstva – već u nastavku navode „sustave azila“ i njihovu nakanu da u EU-u (i, dakako, u Hrvatskoj) „trajno ostanu“.

Iz ovakvih „zapadnobalkanskih“ okruglih stolova čvrsto sam zaključio jedno: samo oni koji, kao Viktor Orban, jasno i glasno, pred Sorosem i cijelim svijetom, kažu „ne ćemo pustiti ni jednog jedinog crnca niti Arapa, jer hoćemo očuvati svoju kršćansku zemlju i narod“ – samo takvi možda i ne će izdati! Ovi, kao Plenković i njegov „prvi pendrek“ Božinović – koji mnogim Hrvatima već više zvuči i izgleda kao Vragović – i koji lažu kako je „sve pod kontrolom“, ti će prvi izdati ili, bolje, ti su već izdali! Što je drugo nego izdaja kad oni danima govore o više od 6.000 vrhunski opremljenih policajaca, koji čuvaju granicu, a onda prošlog petka sto kilometara od nje osvane 113 Indijaca i Pakistanaca! Čak je vodeći udbomasonski Jutarnji list napisao „Senjska policija ostala je zabezeknuta!“.

Nemaju oni ni domovine ni naroda

Gledajući svake večeri kako nekad slavna hrvatska policija, koja je nadljudski branila Domovinu, groteskno nateže s arapskim invazorima, nekako mi se čini da je Soros upravo onaj kontingent od onih prvih 20.000-ak tisuća koji u Bosni i Hercegovini čekaju za (novi) dom spremni, namijenio nama Hrvatima. Javite mi da sam se prevario.

I sada, u emisiji te središnje Soroseve i Turnerove tv-agenture za „zapadni Balkan“ gledam jadnoga Hrastovca Zekanovića koji, kao Pale sam na svijetu, traži žicu i vojsku na granici. Tko će izdati takvu naredbu i tko će je poslušati? Isti oni koji su instalirali Plenkovića i Božinovića u Vladu, oni koji sjede u INI, Zabi, PBZ-u, HT-u, HEP…isti oni koji su instalirali Ladišića i nakitili nagradama za „vrhunsko novinarstvo“ („reptili koji nagrađuju druge reptile“)? Branko Roglić, „najbogatiji Hrvat“, njegov masonoidni „gremij“ i njegova družina Mesić, Josipović, Budo Lončar?

Hoće „malo morgen“. Takvi nemaju ni Domovine, niti Naroda. Narod ih prezire, a ni Domovina nikako da se oglasi. To su tvrdokošci, rekosmo već reptili, i njihova jedina Domovina zove se novac i moć, koji će slijediti ono što im naredi veći novac i moć. Pa dok traje – nek’ traje, i njima i nama s njima.

Joško Čelan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

U medijima je previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske!

Objavljeno

na

Objavio

O hrvatskom i talijanskom komunizmu/turizmu

Kako sam, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko mjeseci, imao prilike obići cijelu Hrvatsku, a i ponešto i sjeverne i srednje Italije, imam neke opažaje vezane uz sličnosti i razlike u pristupu turizmu.

Na ovaj tekst ponukalo me je redovito, izrazito negativno, pisanje o Hrvatskoj i njenom turizmu, naročito od strane “yugoslavenskog komunističkog ološa” (YKO), tako malobrojnog, a tako dobro raspoređenog po strankama i medijima!

Hrvatski turizam pokazao se izuzetno žilavim, iako ga se nastoji unazaditi čudnim političkim odlukama, te ga sabotirati s maksimalno negativnim osvrtima na bilo koji događaj – od prometnih nesreća, požara, utapanja, sitnih krađa, pa do trovanja hranom, ponudom u restoranima, cijenama… Istovremeno se u hrvatskim (yugoslavenskim?) medijima nastoje istaknuti različite prednosti (?!) crnogorskog, srpskog, bosanskog i slovenskog turizma. U takvoj konfuziji i širenju iskrivljenih slika, uvijek treba imati na umu da sve polazi iz Beograda, kao i da je Srbija bez Jadrana, posve nezanimljiva i politički – i turistički! Svima osim “yugoslavenskom komunističkom ološu”…

Hrvatski turizam ima stotinu mana, a srpski samo jednu – nema ga! Da li bi u Hrvatskoj puno toga moglo biti bolje uređeno?! Naravno da bi moglo, kad ne bi bilo stalnih sabotaža “yugoslavenskog komunističkog ološa”! Cijelu ovu sezonu medijima se razlijevaju najcrnji tekstovi o propasti hrvatskog turizma – iako će sezona opet biti rekordna?! Tko je tu lud?!

Nitko nije lud, samo je u medijima previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske! Tako sam ovih dana slušao u Puli “ozbiljan” razgovor u kojem se tvrdilo da Beograd ima tri milijuna stanovnika!? I to je najnormalinije, kao i tvrdnje da su “srpska Slavonija”, “srpska Banija”, “srpska Lika”, “srpska Dalmacija”, stari “Srbin” Tesla (koji je bio najviše 48 sati u životu u Srbiji – i to bez veselja!), srpska Boka (s Hrvatima i katoličkim crkvama!) srce Srbije – koja doduše ne postoji, ali veseli sve naše pripadnike “yugoslavenskog komunističkog ološa”!

Gdje je tu Italija?! Cijene vina u Italiji su niže nego u Hrvatskoj, a cijene piva su puno više! Tko je tu lud?! Meso je bolje u Italiji, no u Hrvatskoj. Cijene benzina su puno više tamo, no ovdje! Italija ima 40% svih spomenika u svijetu, a Hrvatska, ono što ostane!

Meni je bilo lijepo vidjeti Leonardovog konja visine 8 metara i težine 20 tona, koji je stajao na ulazu u Montepulciano! Naime, njihovo “vino nobile” je odlično, a njihov konj je još bolji! U Italiji svako selo ima svoju priču, dok u Hrvatskoj svako selo ima svoje iseljenike u Irsku!

Hrvatska ne može opstati uz piskarala poput “legendarog” Denisa Kuljiša! Naime, uvaženi gospodin bio je suradnik raznih službi, onih koji je trebao biti i onih kojih nije trebao biti! Jeo je odviše kremšnita za normalnog suradnika normalnih službi! Navodno je bio dobar u radu na drugu Titu, no to je odradio moj stari prijatelj William Klinger (koji je turistima, da bi preživio, naplaćivao auto-cestu od Trsta prema jugu!). Klingera su ubili, a Kuljiš je ostao ološ bez oslonca!

Sve takozvane hrvatske veličine zapravo su srpske veličine iz KOS-a i UDB-e, na USB-sticku na području “Poleta” i “Danasa”! Denis Kuljiš bio je potrčko Dejana Jovića i KOS-ovca Miroslava Lazanskog (aktulani srpski veleposlanik u Moskvi!?) i kao takav uživao je niz privilegija! Jednom Kosovac, uvijek Udbaš! Denis Kuljiš pojeo je odviše kremšnita da bi razmišljao svojom glavom!

Srbi su posve nebitni, talijanske ceste su tragikomične, no talijanska vina su dobra, kao i njihovo meso! Bio sam u Michelangolovom rodnom selu (Caprese Michelangelo), fotografirao sam se uz da Vincijevog konja (visine 8 metara!), prošao sam kroz hrpu muzeja bez ulaznica, vidio sam palače koje ne vidi ni bogati Amerikanci! Jeo sam u skupim restoranima i pio sam skupa vina! I to jeftino! Također sam se kupao u bazenima za ruske bogataše!

Zaključak je omiljen Hrvatima: štedi na kulturi i troši na Udbu i Kos! Aš će ti trebati kad se budeš uspinjao, a još više kad budeš padao (Mesić, Josipović itd.)

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari