Pratite nas

Kolumne

Kako hrvatska oligarhija plaća i nagrađuje svoje medijske plaćenike

Objavljeno

na

foto: Pixsell / Ilustracija
Kanal N1 mi govori: uvalit će vam za početak 20.000 migranata!
s

Prije gotovo tri desetljeća, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, imao sam običaj iščitavati beogradski dnevnik Politiku „od korica do korica“, a posebno njezinu genocidno usmjerenu rubriku „Odjeci i reagovanja“. Nekako sam bio uvjeren da sam – nakon što sam provario sve objavljene informacije – znao vrlo jasno što toga dana srpski vožd Slobodan Milošević ima na umu: kako vidi svijet i nekadašnju državu, što misli i namjerava, što želi da mi mislimo…

Ovih se dana navršavaju točno četiri godine od kada s istom ili sličnom svrhom – da dokučim što se na umu mota ovim našim današnjim, a „hrvatskim“ voždovima – vrlo pozorno pratim rad jednoga drugog i drugačijeg, ali opet u mnogočemu i sličnoga medija: hrvatsko-bosansko-srpske televizije N1 (upravitelj ogranka za RH je Tihomir Ladišić). Ona se i službeno predstavlja kao neke vrste zapadno-balkanskog ogranka zloglasnog CNN-a u vlasništvu militantnog ateista s mentalnom dijagnozom Teda Turnera, koji spada u sam vrh sorosevskoga protutrumpovskog medijskog aktivizma. To se u SAD-u, kao i u cijelome svijetu, toliko zakuhalo da je ovih dana jedan razbjesnjeli američki domoljub, navodno, uz nekakve bombe kućne izrade namijenjene omraženim mu ex-predsjednicima Clintonu i Obami, jednu poslao upravo ovom vodećem TV-agitpropu iz američkoga grada Atlante.

S tim stvarima, osobito sada, treba biti vrlo oprezan, jer ako je vodeća CNN-ovka Christiane Amanpour devedesetih godina mogla rušiti Tuđmana primitivnim propagandističkim trikovima kao što su slikanje svastika po opskurnim zagrebačkim zidovima ili naslovnica Hitlerova „Mein kampfa“ po antikvarijatima, onda nema te namještaljke („false flag operation“) za kojom takvi ne će posegnuti ako im zatreba. Usput, ovdašnji domoljubi još su daleko od stvarnih ili lažnih bomba – stigli su najdalje do gađanja subverzivaca ćevapima ili limunovim korama na zagrebačkom Dolcu.

Ja sam, dakle, na samome početku rada kanala N1 munjevito naslutio o kakvome je medijskom projektu riječ još 7. studenog 2014. godine, samo tjedan dana nakon što je pokrenut. Svoje dijagnoze objavio sam u tjedniku 7 dnevno u tekstu pod naslovom „N1, televizija koja će vas vratiti u vrijeme ‘stare, dobre Jugovine’“. Drugi opsežniji tekst na stupcima Hrvatskog tjednika tiskan je 15. ožujka ove pod naslovom „Jedni reptili nagradama kite druge reptile“, nakon što joj je zagrebački Centar za demokraciju i pravo „Mika Tripalo“, po svemu sudeći ovdašnji vodeći ljevičarski udbomasonski „gremij“ (vidi V. Šeks!), dodijelio svoju najvišu nagradu za pravovjerje.

Povoda novome tekstu o kanalu N1 u tek nešto više od pola godine je više, ali najvažnijim mi se čine dva: spoznaja o onome što se iščitava iz načina na koji ovdašnji vladajući udbokos (trenutno s „HDZ-ovim“ predznakom), čini se, vrlo raskošno uzdržava svoje propagandiste te o načinu na koji će se jamačno razriješiti imbecilno, ali zato ništa manje opako bihaćko kazalište lutaka s arapskim tzv. migrantima (zapravo, budućim invazorima ili okupatorima).

Obnova „regijona“

Točno 16. studenoga 2016. godine vrlo osobiti splitski ratni snimatelj Dražen Travaš zvani Trava poslao je putem facebooka urbi et orbi svoje karakteristično izviješće o stanju neprijateljskih režimskih medija (EPH minus 350 milijuna, prodaja minus 69 posto; RTL minus 104 milijuna, gledanost minus 81 posto; „piratski Indeks na umoru“ minus 14 milijuna…). Po njegovu izvješću drže se jedino Pupovčeve Novosti, jer hrvatska država daje 3,6 milijuna, a za N1 napisao je doslovce ovo: „N1 televizija nema minusa jerbo su dobili rok od dvi godine i 400 milijuna kuna za obnovit REGIJON“, čemu je slijedila njegova sočna psovka, koju ne ćemo prenositi.

Ovaj novinar s ovom svrhom nekoliko je tjedana posebnu pažnju obratio reklamama i bio vrlo osupnut onim što je vidio: najmoćnije banke (Zagrebačka banka, Privredna banka Zagreb, koja reklamira svoje digitalno bankarstvo), najjača državna poduzeća (HEP), ista takva strana poduzeća (INA, HT), najžešći osiguravatelji (Croatia-osiguranje), moćni teleoperateri (VIP-net), Hrvatska gospodarska komora… Nema im kraja, a reklame se, kao, recimo, u petak 26. listopada ponavljaju i po više puta u sat vremena! I nije onda čudo što ponosne režimske novinare N1 svako malo gledate u Londonu na „specijalnim zadatcima“ (tu se uvijek sjetim one žalosne groteske na kojoj Todorić, star čovjek kome već drhte ruke, trči po londonskim ulicama, a neki novinarski lešinari ga gone). O tome, pak, kako to na onoj crkavici od hrvatskih medija, pogledajte ih sve od reda (koliko ih možete izbrojiti na prste jedne ruke) ne možete naći ni jednu reklamu – o tome se pitaju samo pripadnici političke „hlebinske škole“.

Isti taj N1 ima svoje privilegirane novine i novinare: Nacional, Telegram, Novi list…Jedna „smotana“ Orhideja Gaura Hodak u prvih pola sata u utorak 23. listopada od 9 do 9,30 sati sklapa neku svoju i Nacionalovu nevjerojatnu udboliku priču, koja čuva Plenkovića, a „utapa“ Brkića, Karamarka, Predsjednicu, njezina savjetnika za nacionalnu sigurnost Galića, s diskretnim odvojkom na hercegovačkog bjegunca Mamića…Ova televizija praktički se pretvorila u Nacionalov kućni TV, jamačno je tu stvar višedesetljetni zloglasni glavni urednik Jelenić sve sredio sa svojom masonoidnom „braćom“…

Ključna lozinka im je „regijon“: Nacional se reklamira kao „najutjecajnije glasilo u regiji“ (kako se to mjeri „utjecaj“ ? postoji li neki „utjecajometar“?). Ide se čak i do političke i ideološke zloporabe djece: Športske igre mladih počele su kao hrvatske da bi ove godine na zatvaranju na splitskoj Rivi gledao i dječje reprezentacije „bratskih“ i naglašeno „prijateljskih“ reprezentacija Bosne i Hercegovine i Srbije. Sada su opet na redu djeca: bratstvo i jedinstvo preko košarkaških turnira („Basket for kids“).

U petak 26. listopada u večernjem terminu iza 20 sati gledao sam na N1 osobito orwellovski opaku emisiju iz serije „Crvena linija“, koja godinama spaja bratske metropole Zagreb, Sarajevo i Beograd. Tema je bila „Migranti na putu u EU“, a vodio ju je iz Zagreba Ilija Jandrić. On je tv-voditelj stidljiva i kilava hoda nalik dječaku, kojega majka nije puštala da se igra s drugom djecom (a svi se na toj televiziji, uključujući žene, uporno i napasno reklamiraju kao Jamesi Bondovi, spremni odmah upucati prvoga hrvatskoga katotalibana koji im dođe pod ruku!).

Gosti su bili iznimno slikoviti. Iz Zagreba se javila neka nevladina udružnjača Asja Korbar iz „nevladine“ udruge/agenture „Are you syrious“ (namjerno krivo napisano da asocira na Siriju, naime, upravo u njoj oni mijese svoj NGO-lebac). Uvijek je to ona ista duboko politički ispravo indoktrinirana urbana, ne ću reć’ tuka od tridesetak i nešto godina, kakve Soros najlakše smota. Iz Sarajeva s javio neki Neven Crvenković iz UNHCR-a: provjerio sam u Hrvatskoj enciklopediji prezimena, jer me je baš zaintrigirao, ali bez većeg uspjeha. Crvenkovići su većinom Hrvati iz Tuzle, a manjinom Srbi iz Vukovara. Ali, uzalud sam se mrčio: ovaj je govorio umjereno „purgerski“. Za ovog, dakle, „našeg“ UN-ovca zaključio sam da bi, po vrsti diskursa i po obliku mesnate i obješene donje usne, mogao biti neki Božinovićev trenutno detaširani „udbaš“ – jedan od onih što namještaju SMS-ove domaćim neprijateljima i tako usput Nacionalu proizvode tone „ekskluzivnih izvješća“ (a plaćica u HRK-ovima ili KM-ovima uredno teče).

Najzanimljiviji mi je bio Srbin: stanoviti Vladimir Sjekloća, koji uza se vuče titulu što zvuči opako – direktor nekakvoga srpskog Centra za kriznu politiku i reagiranja. Čovjek bi očekivao barem kakvog gedžovanskog muškarčinu, kad ono ćorak: pravi zapadno-balkanski LGBT-prototip, dovoljno dobar samo da vodi emisiju „Shopping Queen“ na RTL-u! Sve sam na kraju ipak pripisao nadmoćnome srpskom smislu za sluđivanje zapadnjaka koji žele da ih Srbi slude: nije li Vučić tako i za predsjednicu vlade izabrao lezbijku, a uz to i nekakvu navodno Hrvaticu?!

Gotovo sve što je tu izgovoreno bio je gnjus najgore vrste i predstava za malu djecu: sva ta ljudska masa koju je Soros pokrenuo – a Jandrić je na jednom mjestu spomenuo da ih kao zapete puške samo u Africi vrlo brzo čeka 2,5 milijarde – samo su „očajni“ i „bezopasni ljudi“. U istoj rečenici u kojoj ističu njihovu „bezopasnost“ i pozivaju na naše „kršćansko milosrđe“ – obično na nj apeliraju oni koji nemaju ni „k“ od kršćanstva – već u nastavku navode „sustave azila“ i njihovu nakanu da u EU-u (i, dakako, u Hrvatskoj) „trajno ostanu“.

Iz ovakvih „zapadnobalkanskih“ okruglih stolova čvrsto sam zaključio jedno: samo oni koji, kao Viktor Orban, jasno i glasno, pred Sorosem i cijelim svijetom, kažu „ne ćemo pustiti ni jednog jedinog crnca niti Arapa, jer hoćemo očuvati svoju kršćansku zemlju i narod“ – samo takvi možda i ne će izdati! Ovi, kao Plenković i njegov „prvi pendrek“ Božinović – koji mnogim Hrvatima već više zvuči i izgleda kao Vragović – i koji lažu kako je „sve pod kontrolom“, ti će prvi izdati ili, bolje, ti su već izdali! Što je drugo nego izdaja kad oni danima govore o više od 6.000 vrhunski opremljenih policajaca, koji čuvaju granicu, a onda prošlog petka sto kilometara od nje osvane 113 Indijaca i Pakistanaca! Čak je vodeći udbomasonski Jutarnji list napisao „Senjska policija ostala je zabezeknuta!“.

Nemaju oni ni domovine ni naroda

Gledajući svake večeri kako nekad slavna hrvatska policija, koja je nadljudski branila Domovinu, groteskno nateže s arapskim invazorima, nekako mi se čini da je Soros upravo onaj kontingent od onih prvih 20.000-ak tisuća koji u Bosni i Hercegovini čekaju za (novi) dom spremni, namijenio nama Hrvatima. Javite mi da sam se prevario.

I sada, u emisiji te središnje Soroseve i Turnerove tv-agenture za „zapadni Balkan“ gledam jadnoga Hrastovca Zekanovića koji, kao Pale sam na svijetu, traži žicu i vojsku na granici. Tko će izdati takvu naredbu i tko će je poslušati? Isti oni koji su instalirali Plenkovića i Božinovića u Vladu, oni koji sjede u INI, Zabi, PBZ-u, HT-u, HEP…isti oni koji su instalirali Ladišića i nakitili nagradama za „vrhunsko novinarstvo“ („reptili koji nagrađuju druge reptile“)? Branko Roglić, „najbogatiji Hrvat“, njegov masonoidni „gremij“ i njegova družina Mesić, Josipović, Budo Lončar?

Hoće „malo morgen“. Takvi nemaju ni Domovine, niti Naroda. Narod ih prezire, a ni Domovina nikako da se oglasi. To su tvrdokošci, rekosmo već reptili, i njihova jedina Domovina zove se novac i moć, koji će slijediti ono što im naredi veći novac i moć. Pa dok traje – nek’ traje, i njima i nama s njima.

Joško Čelan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari